FILOZOFSKA ANTROPOLOGIJA

PITANJE O OVJEKU to je ovjek? Emerich Coreth, O smislu ivota u O 4 (1998) (hegelijanac) To je pitanje kao i svako drugo, ali ipak potpuno drugaije. ovjek se pita o samom sebi. Pita se o svojoj biti i o smislu svoga postojanja. Prvi odgovor je da je ovjek pitalac i da pitati mora, i pitati moe jedino ovjek. Jedino je ovjek samog sebe svjestan. Koji su uvjeti mogunosti postavljanja tog pitanja? Kojim putem krenut? Koju metodu koristiti? Moramo poeti od samog pitanja. to to pitanje u sebe ukljuuje da bi ono bilo uope mogue? (Pitanje je poetak metafizike Coreth) Znai pitamo se o pitanju. Pitanje o pitanju. Predznanje je potrebno kao preduvjet pitanja. Svako pitanje posjeduje svoje mogunosti. Mogu pitati samo onda ako o tome ne znam. Mogu pitati o onome to ne poznajem. Kad bih to poznavao onda bi to pitanje bilo prevazieno. Ali ako mogu pitati to opet znai da ipak neto o tome znam (to je neko predznanje). Ipak to predznanje je nekako prazno, ja znam da ne znam. To je dakle pitanje o granicama znanja DOCTA IGNORANTIA ueno neznanje (znanje koje u sebi skriva neznanje). Ono je tada nadilaenje, proirivanje granica. Mi posjedujemo bezuvjetni (neogranieni) horizont koji u nama stalno pobuuje pitanja. Meutim, TO ZNANJE TREBA TEMATIZIRATI. ovjek se pita o svom vlastitom bitku. To je mogue jer ovjek oduvijek zna za sebe. ovjek zna samoga sebe i poznaje samoga sebe, zato se moe pitati o sebi. Ali ovjek ne shvaa samoga sebe u potpunosti. Zato on moe i mora pitati o svom vlastitom istinskom bitku. ovjek s jedne strane, kao duhovan, ipak nije sam sebi potpuno proziran, jer je utemeljen u materiji. Moramo ono to je poznato, ono predznanje staviti u prvi plan (tematizirati) No, to nije mogue na nain iskustvenih znanosti (staviti si to kao predmet, predmetnuti). PROBLEM METODE to je filozofska antropologija? Kako je zapoeti i voditi? To je problem metode. Metoda put kojim treba krenuti da bi postigli cilj prouavanja i istraivanja. Veliki broj empiristikih znanosti stoji u slubi antropologije. Zapravo sve ono to obuhvaa humanistike znanosti moe stajati u slubi antropologije. Svi pojedinani upotrebljavati kao sredstvo za postizanje svojih ciljeva. Prinueni smo da svakog ovjeka bezuvjetno potujemo (bez iznimke.) U dohvaanju biti ovjeka pomoi e nam i refleksija na povijest filozofske misli. ANSATZ polazite. Trebamo pronai jednu toke od koje treba poeti studirati. Moemo poi od onih fenomena. Agere exqutur esse bit se nekog bia razotkriva iz njegova naina djelovanja. Eksplicitan duhovni in je onaj u kojima ovjek sam dolazi do izraaja. 1. treba poi od sebe-svijesti, sposobnost ovjeka da razmilja o sebi i na i svojim nainima tj. treba poi od naina spoznanvanja. 2. ovjek treba imati miljenje na nain suda. 3. ovjek treba imati miljenje na nain zakljuka da u svojim inima moe slobodno zakljuivati.

4. Da moe slobodno odluivati. Kod metode, mi promatramo izvana i postavljamo pitanje to uzrokuje takvo ponaanje i princip kao temelj takvih ina. Vrste metoda Fenomenoloka istraivanje ovjeka u pojavnom svijetu. Transcendentalna upuuje ovjeka na apsolutno, na Boga Ontoloka Sloboda u Grkoj misli Grka rije ELEUTHERIA (sloboda) izvorno oznauje pravo politike slobode. Slobodan je grad-drava koji nije pod tuinskom vlasti. Slobodan je graanin sa svim svojim pravima i dunostima. Ipak, ubrzo dozi do svijesti i vlastito-osobne slobode i etike odgovornosti. Dolazi do izraaja, razlika izmeu vanjske i unutarnje slobode. Unutarnja (subjektivna) sloboda pojavljuje se bitan svijest moralnog djelovanja. Sloboda nije doputanje bilo kakvih vrijednosti, ve je ona po samoj svojoj biti moralna sloboda. Izvanjska (objektivna) pravna ili socijalno-politika sloboda pretpostavlja i osobno moralizira slobodu i odgovornost pojedinca kojih je ona objektivan odraz. Kranstvo se usredotouje na subjektivnu slobodu, kao sposobnost za dobro. ANTROPOLOKA SLIKA OVJEKA KROZ POVIJEST povijesna pozadina Filozofsko miljenje odgovara ovjekovoj naravi ili drukije ovjek filozofira prema svojoj naravi. ovjek pita o temeljima i razlogu svega (arhe panton temelj svega). Ovo je temeljno filozofsko pitanje. Ono je postavljeno od ovjeka za ovjeka kako bi spoznao svoje mjesto i svoju zadau. Filozofsko je miljenje uvijek antropoloki obiljeeno. No, ta antropoloka crta u povijesti filozofije nije uvijek bila izriita. Sve do skorijeg vremena nije postojala jedna filozofska grana koja bi se izriito time bavila. OVJEK U GRKOJ MISLI Filozofija grke antike bila je obiljeena objektivnom misli upravljenom na kozmos. Pokuava se doprijeti do biti, uspostaviti red stvari od neivih stvari pa sve do duha. (vegetativna, osjetna i duhovna stvarnost). U ovom univerzalnom redu ovjeku pripada sredinje mjesto. ovjek je mikrokozmos (Demokrit), u njemu se ujedinjuju svi stupnjevi ivota i sve razine kozmosa. On je dio prirode i pripada fizici (sve ono to postoji neovisno o ljudskoj volji i to je podlono promjeni). No ipak ono to ovjeka obiljeava jest njegova dua (psyhe) i zato nju treba prouavati. Ona je neto najplemenitije (Aristotel O dui). Rad se o dui a ne o itavom ovjeku, radi se o psihologiji a ne itavom ovjeku. No, ipak u ranoj grkoj filozofskoj misli nalazimo i neke antropoloke elemente. Pokuava se dokuiti pravi smisao ovjeka kroz njegovu duu koja je boanskog porijekla. Ovdje se ve uoava dvojnost due i tijela. To su zaeci antropoloke misli. Kada u VI st. Pr.Kr. zapoinje prvo filozofsko miljenje, ini se da pitanje o ovjeku pada u drugi plan. Filozofi se pitaju (Tales) to je uzrok svega. Ali to pitanje postavlja ovjek i odgovor slui ovjeku. Po Heraklitu najvanije je razumijevanje (logos), smisla svjetskog dogaanja koji lei u neprestanoj borbi suprotnosti. Prema njemu ovjek ima sposobnost razumijevanja toga. Njemu se suprotstavlja Parmenid kod kojega nema nikakve promjene. No i

kod njega je ovjek sposoban doi do biti. Od Parmenida do Platona shvaa se da je ovjek prije svega razumno bie i da je sposoban otkriti smisao svojeg postojanja. U sofistici dolazi do kritike skeptike refleksije. Je li ovjek sposoban spoznati istinu, nije li ovjek mjera svih stvari (mentron panton Protagora), No, Sokrat otkriva da je ovjek uvjetovan moralnim vrijednostima i normama. On otkriva boanski glas u sebi (svijest) postoji nepromjenjiva istina koja se mora slijediti. Prema Platonu ovjek po svom duhu pripada inteligibilnom svijetu koji je prava stvarnost nasuprot svijetu priine (materijalnom). Ta prava stvarnost jest i ne moe ne biti. Njoj ovjek svojom duom pripada i po svojoj biti dua je besmrtna (pripada nepropadljivom svijetu). Bit i dostojanstvo stavljeni su samo u duh. Meutim, to ne ide uz grki duh, zanemarenost tijela i materije. U ovom dualizmu tijelo se pojavljuje kao tamnica due koja tei svom zaviaju. Smisao ivota se sastoji u to veem oduhovljenju i negiranje materije i tijela (prema Platonu). Duh je um (nosu) Spiritualizam se poistovjeuje s ovjekovim intelektualizmom. Prema Aristotelu ovjek nadilazi sve stvari po svom umu. No on nastoji prevazii ovaj dualizam. Tako njegov hilemorfizam duu poistovjeuje s formom koja oblikuje tijelo (prva uloga due da oblikuje tijelo). To daje sliku jedinstvenog ovjeka. Druga uloga due je e da produhovljuje i oivljuje i ini tijelo ljudskim tijelom. Tijelo prima odreenje i daje individualizaciju due (anima forma corporis). ovjek se razumije kao povezujue sredite cijelog bitka. No, Aristotel nije potpuno nadiao Platona. Duh je um, mo spoznaje, ne gleda se kao mo ljubavi, slobode. Dakle, i dalje prevladava intelektualizam. Platonova teorija ideja i dalje se odraava u Aristotelovoj formi koja sada samo nije toliko transcedentnta. Znaenje povijesnog dolazi tek do punog izraaja u kranstvu kao povijest spasenja. Tu se povijest prepoznaje kao ono u emu se ovjeku nudi spasenje. Shvaanje povijesti u grkoj misli Nauava se Boja sloboda i sloboda ovjeka. Spasenje se dogaa u povijesti u dijalogu izmeu Boga i ovjeka. Ovaj svijet i ovjeanstvo proizlaze iz slobode Bojeg ina. ovjek je stvoren da bude slobodan. No, Bog djeluje tako da ovjeka ukljuuje u svoj spasenjski plan koji se ostvaruje u Isusu Kristu (kairos presonificirani izraz za povoljan trenutak). Objava donosi poruku spasenje konkretnom ovjeku. Nova slika ovjeka bila je implicitna i pretpostavljena. ovjek stoji u sredini, izmeu materijalnog i duhovnog tijela. Dua je mjesto duhovnog ivota. Ona je stvorena od Boga iz ljubavi. Dua vie nije shvaena samo intelektualno, nego kao volja i sloboda te ljubavi. Sveti Augustin i franjevaka kola (Bonaventura) stoje pod utjecajem Platona. Stavljaju naglasak na slobodnoj volji i ljubavi po kojima se dolazi do spoznaje (po itavom srcu). Sveti Toma i dominikanska kola preuzimaju intelektualizam (Aristotel) a ljubav i volja dolaze onda sami po sebi (preuzimaju hilemorfizam). Aristotel O dui To je spis koji se sastoji od tri dijela. Prouava ljudsku duu. U prvoj knjizi donosi pregled filozofskih miljenja koja su tada razmatrala problem due. Za neke je dua samo snaga koja pokree tijelo, drugi tvrde da je materija, ili pak trei da je vatra sastavljena od finih dijelova. Aristotel navodi dva razloga zbog kojih dua zavreuje da bude promatrana. U drugoj knjizi daje dvije definicije due:

1. Dua je prva entelehija nekog tijela, ona je posljednja savrenost. 2. Dua je princip ivota (po emu neki ivot biva omoguen) U treoj knjizi raspravlja se o unutarnjim osjetilima (moi predoivanja, zapaanja). Poglavlja od 4-8 donose poznate tekstove o umu koji moe sve misliti. Tu razliku receptivni ili trpni um (koji prima sve forme). Dua po tom receptivnom umu moe primiti sve forme stvari (quodamimodo omnia) kao vosak. Drugi dio due je aktivni um koji poput svijetla osvjetljava sve te forme koje je receptivni um primio. Tako trpni um moe u njima prepoznati bit stvari. Posljednja etiri poglavlja raspravlja o moima kretanja. Ovaj spis je utrio put psihologiji i imao je veliki utjecaj na razvoj antropologije. OVJEK U NOVOVJEKOJ MISLI Dogaa se filozofski obrat prema subjektu. Zapoinje subjektivno miljenje. Nominalizam vri obrat od transcedencije prema imanenciji (pojmovi su samo imena i ne postoje izvan naeg uma, postoje samo pojedinane stvari). Humanizam utjee da se dogodio obrat prema ovjeku, a kasnije prema subjektu. Takoer dolazi do podjele u Crkvi reformacija. Dogaa se i Kantov Kopernikatnski obrat. ovjek se odjednom nalazi na periferiji, osjea se nesigurnim. Zbog svega toga ovjek biva upuen na samog sebe. Javljaju se pitanja o biti ovjeka i njegovom smislu. Suava se razmiljanje od ovjeka kao sredita na subjekt kao sredite. Descartes obnavlja dualizam due i tijela (res cogitas i res extensa). Ovaj dualizam kasnije utjee na stvaranje psihologije, a takoer i na podjelu filozofije kod C.Wolffa. Podjela filozofije kod C.Wolfa 1. PHILOSOPHIA PROPEUDIKA (logika) 2. PHILOSPHIA THEORETICA - metaphisica generalis (ontologija) - methaphisica specialis - 1. cosmologia (de mundo corporeo- pruava materijalni svijet) - 2. phyhologia (de anima antropologija) - 3. theologia naturalis (naravna teologija teodiceja); 3. PHILOSOPHIA PRACTICA SEU MORALIS; opa, posebna THEOLOGIA NATURALIS - o Bogu zakljuuje posredno iz tragova na zemlji koji govore o Bogu kao o stvoritelju; Teodiceja filozofska nauka o Bogu iji je cilj opravdanje Boje egzistencije. Pojam potjee jo od Leibniza (1710g.) kako pomiriti s postojanjem dobrog sa zlim stvarima u svijetu) On Racionalizam (res cogitas duhovna stvarnost), prenaglaava ovu racionalnu, kognitivnu stranu ovjeka i zavrava u idealizmu gdje se itava stvarnost razumije kao duhovna. Kod engleskog empirizma (Locke, Hume) imamo obrnuta (res extensa materijalna stvarnost). Spoznaja dolazi samo u osjetilnim opaanjima. Tako se priprema put materijalizmu. Materijalizam prua mehanicistiki pogled na svijet (od XIX st.). Obje ove teorije gledaju zasebno res cogitas i res extensa. No, treba ih gledati zajedno. Kant nastoji nadii racionalizam i empirizam. Kod njega se prvi put postavlja pitanje to je ovjek. Kod njega je isti um temelj spoznaje. Nije uspio sastaviti filozofski sistem koji bi

obuhvatio itavog ovjeka. Kod Kanta izmeu razuma i vjere nema suradnje. Kant postavlja sljedea etiri pitanja: 1.to mogu znati? odgovara metafizici 2.to treba da inim? moral 3.emu se smijem nadati? religija 4.to je ovjek? antropologija On smatra da se prva tri pitanja mogu svesti na pitanje ovjeka, jer je ovjek onaj koji se pita, te tako odgovor daje antropologija, iako on sam nije stvorio svoju antropologiju. Nakon Kanta slijedi idealizam koji dosee svoj vrhunac kod Hegela. U XIX st. ponovno dolazi do obrata prema subjektu (ovjeku). 1. MATERIJALIZAM I EVOLUCIONIZAM ovjek je podloan materiji. Sve se moe objasniti materijom. Ovo miljenje se prvi put javlja u XVIII st. kod francuskih enciklopedista (prosvjetitelja). Duh (um) je potpuno zanemaren. U XIX st. materijalizam se razvija posredstvom pozitivizma. To je donijelo radikalnu promjene slike svijeta. ovjek je materijalna stvar kao sve drugi i podloan je zakonima kao i sve druge stvari. Utemeljitelj pozitivizma je bio August Comte. Pod pozitivizmom se misli suavanje znanstvene spoznaje samo na ono to je pozitivno dano, na sadraj pukog empirijskog iskustva. Comte tumai svjetsku povijest kroz tri stadija: teoloki (mitoloki), metafiziki i pozitivni stadij. U pozitivnom stadiju ovjek postaje objekt znanstvenog istraivanja. Pozitivizam ne doputa ono to nadilazi neposredno iskustvo. Meutim, materijalizam to ini, on kae sve je materija. To je metafiziki iskaz koji prevazilazi metodiki iskaz pozitivizma. Materijalizam je pozitivistiki neutemeljen iako to ini na pozitivistiki nain. Svi fenomeni trebaju biti protumaeni isto mehaniki kroz zakon koji vladaju u domeni materije. U ovu atmosferu ulazi razvojna teorija Charles Darwina, (djelo Postanak Vrsta 1859.). On dokazuje evoluciju ivotnih formi i to prirodnom selekcijom. Odravaju se samo one forme i oblici koji su sposobni za ivot. Materijalisti su iskoristili ovu teoriju da uine jedan nazor na svijet. Na njemakom podruju je to uinio E. Heckel, Darwinom uenik koji je ovu teoriju okrenuo u filozofski smjer. Protivnik je kranstva, porie duu i besmrtnost. Tako je teorija nastanka iskoritena za isti materijalizam koji je trebao prevladati dualizam i zaokruiti jedan monoistiki pogled. Ova teorija djeluje i kod F. Nietzschea. On ovjeka vidi kao predmet (produkt)jednog razvoja koji nije postigao svoj cilj. No, Nietzsche ne misli da se to dogaa nuno (kao kod Darwina), nego jednom slobodnom voljom za mo. Takav ovjek postaje nadovjek. Takoer i Karl Marx i Fredrich Engles stoje pod utjecajem Darwinove teorije u kojoj vide utemeljenje svog miljenja i materijalistikog pogleda na svijet. Marx pie da je Darwin stao u kraj teologiji.

Dijalektiki materijalizam Potjee od Maxa i Engelsa kojeg je kasnije doradio Lenjin. Razlikuje se od materijalistikog pozitivizma. Znanstveno potjee od Darwina a filozofski od Hegela. Odnosi se

na cjelokupnu stvarnost, kao na prirodu tako i na povijest. Materijalizam se razumije, ne statiki, nego dijalektiki. Nastaje dijalektikom materije (a ne duha kao kod Hegela) koja se kvalitativno razvija u vie oblike materije. IDEIRUNG ideacija (sposobnost apstrakcije) ovjek ima i sposobnost refleksije o samom sebi. Pomou sposobnosti ideacije ovjek je sposoban vinuti se do biti predmeta. Duh bie obdareno samosvijeu, intelektom i iz tog subjekta (duha proizlazi voljni in). Arnold Gehlen (1906-1976.) Der Mensch Sein Natur und stellin in der Welt (1940.) ovjekove morfoloke osobnosti, opaaj kretanja, jezik, zakoni poriva, karakter, problem duha. Razvoj antropologije poslije Schelera je iao dvostrukim putem. Jedni su se jako oslanjali na razvoj prirodnih znanosti, dok drugi nisu marili za to. Gehlen je nastojao prikupiti sva saznanja prirodnih znanosti. Doao je do zakljuka da je ovjek bioloki gledano bie s nedostacima (mangelwesen). On se pita kako je uope onda mogue da se jedno takvo bie odralo na ivotu. Pa kae da je ovjek svojim radom i tehnikom preoblikuje okolinu, pomou svojih ruku i inteligencije. Shvaanje ovjeka kao primarno djelatnog bia. Helmut Plessner je takoer upotrebljavao rezultate prirodnih znanosti (Die Stufen razlike, das Organischen und der Mensch 1928.) On je pored Shelera jedan od utemeljivaa moderne antropologije. ovjek je ekscentriran, ivi ekscentrino, izlazi iz svog centra, nadilazi se i to je zbog njegove mogunosti refleksije. ovjek ivi u posredovanoj neposrednosti, on je u neposrednosti ali je ona posredovana. Plessner takoer govor o ovjeku kao religioznom biu i to je jo jedan dokaz za ovjekovu ekscentrinost. ovjek ne moe nai uporite u samom sebi, nego tei transcendenciji. R. Bultmann (K.Brth, P.Tilich) teoloki egzistencijalizam, u svojoj filozofiji koriste metodu filozofske egzistencije. W. Pannenberg Mensch aund Cosmos. Nakana ovog naeg kursa je doi do biti ovjeka. Promatramo ovjekov nain ponaanja, odnoenja u svijetu, njegove duhovne sposobnosti. OVJEK U KRANSTVU Bitni unutarnji element koji izlazi iz kranske tradicije je odreenje ovjeka kao osobe. ovjeka se odreuje kao osobu koja ima udjela u zakonima materije. Due se ne shvaaju kao neto preegzistentno. ovjeka je Bog stvorio na svoju sliku i poziva ga na besmrtni ivot. Due se u kranskoj misli ne shvaaju samo kao razum i volja, nego kao duhovna mo ljubavi i odgovornosti. Karl Jaspers je krenuo od graninih situacija (Grenzsitenatione). ovjek se poinje pitati o smislu svojeg ivota tek kad zapadne u takve situacije (smrt, bol, borba, grijeh). On kae da bi dohvatili ovjeka kao cjelinu, moram krenuti od takvih situacija. Iz ovjekova odnosa sa svijetom tek tada se pokazuje njegova bit. Ali se on ostvaruje i iz svojeg odnosa prema bitku, nunosti bitka iz kojeg proizlazi zahtjev za istinom. Bezuvjetnost za istinom dolazi od upuenosti na bitak. 1.OVJEKOV ODNOS PREMA SVIJETU 1.ovjek i svijet 2. svijet ovjeka

3. ponaanje ovjeka SVIJET I OKOLICA itavo se ponaanje ovjeka obiljeava pojmom Weltoffenheit (otvoren za svijet), za razliku od ivotinje koja je Umweltgebundenheit (vezan za okolicu). ovjekovo ponaanje je Umweltfrei (slobodno od okolice). ivotinja posjeduje samo jednu ogranienu okolicu. ovjek jedini ivi u otvorenom svijetu. On je Das weltoffene wesen (bie otvoreno za svijet). Umwelt znai odreeni ogranien prostor u kojem je neko bie na specifian nain vezano okolica. Ogranien se ne smije shvatiti u prostornom smislu, ali ive u kvalitetno i strukturalno ogranienoj okolici. Gdje god ivotinje odu, njihova je okolica strukturalno ista, vezane su za odreene ivotne uvjete. Na stvarnost reagiraju nagonski i toj vrsti primjeren nain. ivotinja ne moe nadii svoju okolicu i utoliko je Umweltgebundwesen. Svijet znai jedan iri horizont koji posve nadilazi svako ogranienje. See dalje od neposrednog ivotnog prostora. ovjek se moe uzdii iznad svoje okolice, moe se prilagoditi drugim uvjetima. Njegovo itavo ponaanje je posve otvoreno. Nije definitivno privezan za jednu okolicu i utoliko je Umweltfrei i stoga Weltoffen. IVOTINJSKO PONAANJE ivotinjsko ponaanje je oito voeno osjetilnim opaanjem. Njezini organi su slini ovjekovim. Ono je osjetno bie, svaki organ ima proporcionalni objekt. ivotinja reagira posve ili ne reagira uope. Ona spoznaje ili ne spoznaje, dakle reagira tipino spoznavajui. Takoer posjeduje neto kao osjetno pamenje koje memorira prethodne osjeaje, ima jednu osjetnu svijest. No, ona nema mogunost refleksije, nije sama sebe svjesna (nije svjesna da vidi, osjea). Osjetno opaanje ivotinje je strogo vezano za jedan ivotni okoli. Graa tijela, nain prehrane su podreeni jednoj okolici za ije je nadvladavanje ivotinja posebno obdarena. Ta visoka specijalizacija ivotinja ukazuje na njihovu ogranienost, ona se snalazi samo u nekim uvjetima. ivotinje, ne samo da su po biolokim osobitostima vezane, nego i po nainu reakcije. Vezana je svojim nagonom triebgebuden. Ona shvaa svoju okolicu na nagonom vezani nain. Opaa samo one sadraje koji nude ispunjenje nagona. Sve to ivotinja moe shvatiti i primijetiti lei u sigurnim granicama njezine okolice. Pod instinktom razumijemo jedno nasljedno, pojedinom biu uroeno specifino ogranieno ponaanje koje slue odravanju vrste i ivota. Nije nauen vjebom ili steen uenjem. Pod istim uvjetima je uvijek isti. ivotinja ne moe nita iznai, nita otkriti, nema povijesti, kulture, napretka, tehnike. Ona moe neto nai, ali ne moe nita iznai. Ostaje skuena i ograniena u svoju okolicu. Inteligentno ponaanje ivotinja Za ivotinju ne moemo rei da se ponaa inteligentno. One nisu obdarene intelektualnom spoznajom u smislu dohvaanja biti neke stvari. Ali ivotinja moe pod nekim odreenim okolnostima prevazii svoje uobiajeno ponaanje i doi do neeg novog u novoj situaciji. No to je uvijek pod vitalnim oblikom, dakle da uva, zadovolji svoj nagon. Tu se ne moe govoriti o duhovnoj spoznaji. Radi se o nekoj vrsti praktine inteligencije (Scheller). Svako dakle ponaanje ivotinje ostaje vezano za okolicu i uz ispunjenje nagona.

Ljudsko ponaanje Za ljudsko ponaanje se moe rei da je Weltoffenes verhalten, iako svaki ovjek posjeduje svoju okolicu. No ta okolica nije strukturalno ograniena, specijaliziran, vezana na nagon i instinkt. Nespecijaliziranou koja je upadljiva, ovjek nije ogranien na jedan odreeni okoli, on je ve bioloki predodreen da bude ekspert na sve okolice. Samo usporeen sa ivotinjom moe se initi Mangelwesen (nedostatno bie) i bio bi istrebljen. No, ljudski tu-bitak pobija ovo isto bioloko usporeenje sa ivotinjama. On se kree u jednoj isto drugaijoj dimenziji. To da bioloki nije vezan je uvjet za jedno specifino ljudsko ponaanje, pokretljivost slobodnost, vlastito prevladavanje, otvorenost prema svijetu. Ove pojavnost pokazuju da se posebnosti ovjeka ne mogu odrediti polazei od duha. Ve i graa, struktura tijela ovjeka upuuje na njegovu posebnost. Usporeen sa ivotinjom ovjek pokazuje siromatvo instinkta, to ukazuje da je ovjek drugaije bie. ovjek ima po ivot opasan nedostatak pravog instinkta. Nema automatizama i ne moe se pokazivati ni na kakvo naslijeeno instinktivno blago. Sve to ukazuje na jednu prirodnu nedovrenost ovjeka. No ovjekovo djelovanje i razvijanje pretpostavlja bit ovjeka koju on u svojem djelovanju ostvaruje. U svojem djelovanju ovjek pokazuje da je slobodan od okolice i nagona (Triebfrei). Postoji jedinstvo strukture okolice i nagona, ipak ovjek dohvaa stvari koje nisu povezane sa zadovoljavanjem nagona. On dohvaa bit stvari, moe se odluiti za da ili ne (nije navezan na vlastiti nagon pa je slobodan za odluke). Ovakvo ponaanje moe opisati kao sposobnost za distancu, postojanje Fahigkeit zum distanz. ovjek nadilazi svoju okolicu, ali uzima i odstojanje od samoga sebe kao nagonskog bia i tako nadilazi i samoga sebe. U tom nadilaenju samoga sebe on zadobiva jedno vie stajalite, proirenje obzora. Tek je time omogueno jedno zbiljsko shvaanje stvari (njihovih biti). To j sposoban samo ovjek. Njegov svijet je otvoren i ovjek je otvoren za svijet. Njegov svijet nikad nije dovren, uvijek se usavrava. Ponaanje ivotinje uvijek je pod vidikom hic et nun (ovdje i sada), ovjek se izdie iznad toga i shvaa cjelinu, razumije pojedinano u povezanosti s cjelinom koja mu opet ukazuje na pojedinano. Temeljena sloboda Temeljna sloboda (Grundefreiheit) prema Corethu to je nenavezanost na okolicu, uzimanje odstojanja, uzdignutost od stvari ovog svijeta i njegove vlastite instinktivnosti. Ova Vrabhebung preuzdignutost je osnovna i ovjek ne ivi u posrednosti, nego neposrednosti sa svijetom (Unmittelbarkeit neposrednost, Vermittlung posrednost). H. Plessender donosi dokaze za neposrednost u kojoj ivi ovjek , donosi tri temeljena zakona: 1. zakon prirodne neprirodnosti ovjek mora krenuti zaobilaznim putem, mora si initi stvari (alat, nastambe) jer nije jedno sa svojom okolicom, stvara umjetne stvari 2. zakon posredovanje neposrednosti znai da ovjek, dodue upuen na stvari ovog svijeta, no on ove stvari po vlastitim otkriima posreduje za svoj vlastiti svijet.

3. zakon utopijskog stanovnitva ovjek se po svom uzimanju odstojanja doivljava kao bie nitetnosti pa stoga dri pogled prema nekom apsolutnom temelju, prema Bogu (ovjek ne moe utemeljiti samog sebe, razlog svoje egzistencije ima u donesenosti od nekog drugog) Ova tri zakona mogu biti svedena na jedan zakon posredovane neposrednosti a to je sloboda (svaka osloboenost od nekog determinirajueg veza). Ovdje dohvaamo izravnu slobodu temeljnu bit. To je temeljna sloboda koja pogaa itavo bie i ini ga osloboenim. Temeljna sloboda ne pogaa samo praktino, nego i teoretsko ljudsko ponaanje. Kad to ne bi bilo tako onda ovjek ne bi mogao mislit bit nekog predmeta, stvarati pojmove, ne bi se mogao distancirati od predmeta i zauzimati stavove i donositi sudove. No ipak, sloboda u uem smislu mogua je na temelju intelektualne spoznaje koja je opet mogua na temelju temeljne slobode, koju onda razvijamo u svom duhovnom ponaanju. Svijet u kantovskom smislu Za Kanta metafora nije mogua, spoznaja je ograniena na iskustvo. On metafiziku utemeljuje u idejama istog uma. Utemeljeni pojmovi su dua, svijet, Bog. Dua je apsolutno jedinstvo misleeg subjekta. Bog je apsolutno jedinstvo uvjeta svih predmeta miljenja. Svijet je apsolutno jedinstvo uvjeta pojavnosti. Te ideje su utemeljitelji nae spoznaje. Svo miljenje je bazirano na tim idejama, ali one ne mogu biti predmetima nae spoznaje. One omoguuju da se svi sadraji iskustva odrede u viem jedinstvu. to je svijet? Bitni konstitutivni element naeg svijeta je iskustvo (osjetno, ali i iskustvo duha) Ono ne znai isto pasivno poimanje, ve i aktivno djelovanje (odluke, zauzimanje stava, izbor, ophoenje s ljudima, postavljanje ciljeva). Nae iskustvo svijeta obiljeeno je prostorom i vremenom. Dogaaji se zbivaju jedan iza drugog u vremenu. Posjedujemo geografske i astronomske predodbe, to nadilazi prostor i vrijeme (time smo iznad ovdje i sada). Svijet se po meuljudskim odnosima mijenja. Jezik je vaan element, po njemu dobijemo ideje, predodbe, takoer se po njemu ustalila i kulturna predaja. Svijet je povijesni svijet. Mi ga istraujemo i gradimo svoj sud o tome. Vaan je na nadzor (pogled) na svijet. On osmiljava ono to nam se u ivotu dogaa. Vrhunac toga je religiozni pogled na svijet. U religioznom nazoru na svijet sve se gleda pod vidikom vjenosti (religija se oituje u svakom trenutku u ivotu i svakoj ivotnoj situaciji). ovjekova samosvijest, pojmovno spoznavanje i sposobnost zakljuivanja su sposobnosti kroz koje ovjek samoga sebe izrie, samoostvaruje, samoizrie.

ovjekova samosvijest kod Fichtea ovjek ivi u neposrednosti i to ga oblikuje. Sam sebe tumai i izrie korz ine, samoostvaruje se kroz njih. Selbstvolzug samoostvarenje, samosvijest.

ovjek ivi u svijetu ali se izdie iznad svega. ovjek je upuen na samog sebe (ja) na pojedinani, jedinstveni i neponovljivi ja. Samoiskustvo (ja) je ujedinjujua toka i jedinstveni temelj svega ostvarivanja (djelovanja). Pojedinani neponovljivi tubitak (jedinstveni individuum) koji sam ja, njegova veliina, ja koji nikad ne moe biti nadomjeten, niti ga itko moe zastupati, nalazi se unutar cjelokupne cjelina svijeta i otuda dolazi ona posljednja samoa. Tako i postoje odluke koje moramo donijeti sami, nitko nas ne moe zamijeniti. Ja biti sam sa sobom, biti kod sebe. Ja kao sredite i kao cjelokupnost (tako shvaeno u dvojakom smislu). Taker ja kao cjelokupnost koja ukljuuje i nau tjelesnost. Imamo isustvo svoga tijela od iznutra, ono je naneposredniji medij moga samoostvarivanja. Izmeu ja kao cjelovitosti i ja kao sredita ne postoji suprotnost, ve meusobno uvjetovanje. Ja je nepredmetno, netematski dano u svakom naem inu samoizricanja. Ja koji sumnjam, ali sam u toga samoga sebe koji sumnja siguran. Descartes se poziva na ja, sredite ja kao shvaanje spoznaje. Mi prije svega imamo svijest objekta, svijest sebe kao subjekta. Popratna samosvijest u spoznaji vanjskih objekata spoznajemo i sebe (sebe spoznajemo na netematski nain), shvaanje vanjskog kao realno razliitog od nas samih. Refleksna samosvijest spoznaja vlastitih ina kojom se subjekt pozornou duha vraa samom sebi, svjestan je svojih operacija i samoga sebe i o njima razmilja. in samospoznaje je postupno transparentan (neposredna transparentnost u samom sebi i svojim inima) Individuum individuum in se et divisum ab omni alio; u sebi jedinstven a odijeljen od drugih; osoba je jedno konkretno u sebi postojee jedinstvo koje istodobno i razliito, odvojeno od svoga drugog i odijeljeno. U samosvijesti ovjek na eksplicitan nain postaje svjestan duhovne stvarnosti. Samosvijest posjeduje spoznavajui subjekt kao objekt. Razlog u sebi ako je neposredno evidentan ili dovoljan razlog u drugom ako nije evidentan. U ontolokom smislu znai da svako bie koje bistvuje mora imati temelj svog bistvovanja u sebi ili nekom drugom. Princip kauzaliteta kae da svaka konkretna stvarnost zahtijeva razlog u drugome, a sve kontingentno u apsolutnom. Mogunou svoga uma imamo uvid u ove temeljne principe koji omoguuju sve nae spoznavanje. VOLJA I SLOBODA Slobodno htijenje ovjek nije samo poznavajue bie. Spoznaja je samo jedan element cjelokupnog ovjekovog samoostvarenja. Ona ima bitno posredujuu funkciju te je upuena na htijenje i djelovanje. ovjek dokle god ivi stoji u procesu nastojanja, samorazvitka. U tom dogaaju mi aktivno sudjelujemo. Ostvarenje onoga to bi trebalo biti zadano je u nama samima u slobodnom odluivanju. Spoznaja nam pokazuje nae mogunosti, vrijednost i i nevrijednosti. Ali birati i odluivati moramo mi sami. U naem ostvarivanju mi smo slobodni. Sloboda htijenja zahtijeva duhovnost spoznaje i obratno, duhovna spoznaja zahtjeva slobodu volje. Samo spoznavanje ne ostvaraju pravu ljudsku moralnu vrijednost. Ljudsko samoostvarenje dovruje se tek u slobodnom htijenju i volji. To pokazuje da spoznavanju i htijenju pripada jedan ontoloki primat. Upuene su jedna na drugu i u svojoj cjelokupnosti ine ovjekovo samoostvarenje. Zapreke slobodnoj volji dolaze od strane razuma. Volju treba vjebati namjernim odricanjem, spartanizmom. Zapreke slobodnoj volji mogu biti neznanje, pouda, strah.

10

Volja to kod ovjeka ima prednost, razum ili volja? Razliiti filozofski pravci su kroz povijest davali prednost jednom od toga. Izvori dokaza za volju: 1. iz unutarnjeg iskustva teimo i za duhovnim dobrima (znanost, vrlina, ast, Bog) zato mora postojati duhovna mo tenje 2. A priori (neovisno od iskustva) razumskom spoznanvanju mora odgovarati duhvna tenja inae bi ivot bio nepotpun (duhovna sposobnost tenje moe teiti za dobrima koje je razum spoznao). Osjetilnoj spoznaji odgovara osjetna tenja. Objekt volje odreuje se iz modusa razuma i volje. Volja moe za neim teiti dok to razum dohvaa kao dobro/vrijednost. togod ovjek spoznaje moe postati duhovna tenja (ona je neograniena tj. objektno podruje duhovne tenje je neogranieno). Osjetna tenja je skuena na podruje osjetno ugodnog. Volja tei pod openitim vidikom doboga (vrijednoga kao takvog). Stvorena bia djelomino su dobro, no ne mogu potpuno zadovoljiti i ispuniti tenju za dobrom kao takvim (Augustin nemirno je srce nae, dok se ne smiri u Tebi). Bog je adekvatni objekt volje (spoznajemo ga kao uzrok). Koji su ini volje? ini koje izvava volja: 1.actus volicitus ljubav, mrnja,tenja (neposredno proizlaze iz volje) 2.actus imperatus moi gledanja, hodanja (volja ih je potaknula, ali bivaju izvreni od kakvog drugog ina) Takoer imamo: Neslobodni ini kihanje (ine se bez promiljanja i miljenja) Slobodni ini proizlaze iz promiljanja i izbora Odnos razuma i volje (povijesni pregled) Toma Akvinski daje prednost razumu nad voljom. 1.formalni objekt razuma je openitiji no formalni objekt volje; razum je upuen na svako bie bez oganienja, a volja samo na bie koje je prikladno. 2.razum uzima u sebe predmete na nematerijalan nain; nematerijalna prisutnost a volja tei za konkretnim. 3.iz ovisnosti volje o razumu; volja se moe potvrditi ukoliko razum (miljenje) ide ispred nje. Ipak, u odreenom smislu treba staviti volju ispred razuma. Dok razum daje nematerijalni bitak, volja tei biima u realnosti. Ljubi li volja stvarnost to ovjeka nadilaze, in volje savreniji je od ina razuma kojim te stvari izriemo Bog je ljubav prema Bogu, ne spoznaja Boga. to se tie niih stvari, bolje ih je spoznavati nego im teiti. Iz pogrenog davanja prednosti volje proizaao je voluntarizam (itav ivot kao djelovanje tenje). Imamo i metafiziki voluntarizam gdje je bit svijeta volja, a pojedinane stvari su projekcija volje. Nasuprot voluntarizmu imamo intelektualizam gdje je sve do razuma. Sloboda Razumska tenja je slobodna. Jesmo li u htijenju i djelovanju slobodni? Izraz slobodan upotrebljava se u mnogostrukom i analognom smislu. U antici time se oznavavao

11

status slobodnog prema neslobodnom robu (eleutheros onaj koji je izuzet iz okova). Vanjska sloboda nije suena izvanjskim pritiskom. ovjekovu htijenju (djelovanju) nisu izvana nametnuta pravila. ovjek se ostvaruje u drugome, njegova sloboda je samorazvitak. To ne pogaa bit ljudske slobode (unutarnje slobode), u naem djelovanju nismo determinirani. Libertas a coactione od izvanjske prisile; sloboda u miljenju, govoru, religiji, savjesti, sloboda medija, nema izvanjskih pritisaka. Libertas a necessiatate od unutarnje nunosti Slobodan sam kad sam bez unutarnje nunosti (unutar se mogu sam odluiti za neto) Liberum arbitrium (sloboda odabira) 1.libertas exercitii actus = velle aut non vell; unutranja sloboda, da se uini ili ne uini jedan in, razlozi za i protiv. 2.libertas specificationis actus = velle hoc aut illud mogunost eljeti ovo ili ono (biranjem ini neto od sebe, ini odluku o sebi) Apstraktna sloboda ovjek se pojavljuje kao autonomni subjekt dolazi do bezobzirnog shvaanja slobode (npr. u novinarstvu, kod puaa) Konkretna sloboda sposobnost za dobro, sposobnost razumnog djelovanja u odreenom kontekstu (npr. znak na cestu poziva nau slobodu na angaman) Sloboda volje je slobodno biranje, prethodi razumskoj spoznaji kojom razum dokuuje dobro, samo volja bira. Formalni objekt volje je dobro, mora eljeti dobro (s obzirom na dobro volja je odreena). Volja je slobodna da bira ovo ili ono dobro, no ona moe birati i zlo (grijeh). To ne ini bit slobode, to je otklanjanje, odstupanje od ispravnog moralnog reda. Sloboda kakvu posjeduju Bog i sveci je savrenija sloboda (ne mogu zloupotrijebiti svoju slobodu). Sve to spoznajemo s nekim je nedostatkom, spoznato je na suen nain. Ni jedno razumom predstavljeno dobro ne moe se smatrati opim dobrom i zato volja moe teiti ili ne teiti za neim. Ni na kakav nain volja ne moe biti prisiljena na neko od tih dobara. Volja za svoj adekvatni objekt ima apsolutno dobro, samo je ono privlai i sposobno ju je uiniti dovoljno, tj. potpuno sretnim (partikularna dobra to ne mogu, niti je primorati da to nuno izabere). Augustin je rekao da e niti jednom stvorenom dobru ne smije pripisivati apsolutnost. U povijesti filozofije postoje pravci koji su poricali ovjekovu slobodu tvrdei da je ovjek determiniran. Materijalizam; postoji samo jedan materijalni bitak i dogaanje; sve podlijee kazualnoj determinaciji (i procesi u naoj svijesti su izraz materijalnosti), procesi se dogaaju nunou e se i ini slobode tako dogaaju, te stoga ovjek nije slobodan. Panteizam; nema prostora za ovjekovu slobodu (sve je jedan cjeloviti princip koji se samorazvija, sve je uzeto kao boansko), apsolutna nunost prototip ovog miljenja imamo kod Spinoze (slobodu razumije kao unutarnju nunost). Idealizam; itava stvarnost je proces nastanka duha, ovjek je momenat nunosti procesa, itava povijest je odreena nunou Hegel. Egzistencijalizam; filozofski pravac koji se pokazao kao otra antiteza prethodnim; J.P. Sartre zastupa apsolutni indeterminizam, nema ogranienja slobode, nijee vezanje na zakone koji bi on u ivotu morao potvrivati (ovjek je egzistencija koja se u svom slobodnom inu od se uini). Podie protest protiv Boga, ako postoji Bog, ovjek nije slobodan. F.Nietzsche negira Boga radi odranja postulata neograniene ovjekove slobode. ovjek je uvjetovano relativno bie, njegova sloboda je uvjetovana (povijesni utjecaj) Naa sloboda je vezana sloboda, naem slobodnom odluivanju zadane su vrijednosti i norme. Sloboda ne znai samovolju, ve samoostvarnje u slubi dobra. Dokazi za slobodu

12

Dokaz iz iskustva - Iz samospoznaje ili unutarnjeg iskustva; iz neposrednih injenica svijesti. Prije vrenja radnje esto so svjesni da na djelovanje nismo prisiljeni, za vrijeme radnje svjesni smo da bismo od radnje mogli odustati (djelujemo bez nunosti) Dobro razliku dvije vrste voljnih djelovanja: 1. da ne lee u sferi slobodnog odluivanja (misli, osjeaji) 2. radnje koje inimo slobodnom voljom kad se svjesno suzdravamo od misli i osjeaja Dokaz iz cjelokupnog uvjerenja ljudskog roda - Ljudi jedni druge potiu pohvalama i nagrada, ne bi to radili kada bi djelovali nuno. Ukor i kazne postoje jer se prekrioca smatra odgovornim za uinjeno djelo, da ovjek nije slobodan, te injenice bi bile nebitne. Metafiziki argument - Iz same naravi volje; svako bie po svojoj naravi volje tei dobru; volja proizlazi iz razuma kojemu je otvoren cijeli bitak, te je tako i volji otvoren cijeli bitak i s njim apsolutno dobro. Znai uslijed svoje tenje ka apsolutu, apsolutnom dobru, volja je slobodna, slobodna od partikularnih elja. Zapreke slobodne volje - Sloboda kadkad moe biti dokinuta. Neznanje - Volja kao nematerijalna sposobnost ne moe biti ni pod im doli razumom. Dokinuta je ukoliko razum u mirnom promiljanju bude ometan ili onemoguen da djeluje. Razumna djelatnost je uvjetovana osjetnom spoznajom. Svaka smetnja u osjetnoj tenji moe imati isti takav nedostatak (ubrzavanje/usporavanje mislenog tijeka). Pouda i strah - ini osjetne tenje mogu, budui da su povezani opaanjem, umanjiti razumsko promiljanje stavljajui u prvi plan osjetne potrebe. Drugi ini - I drug ini utjeu na volju, tj. razumno promiljanje. Samo neki od tih su naklonost, sklonost, ljubav, prekomjerna alost. Tu imamo ovisnost o karakteru, naslijeu, zanimanju ivotnim uvjetima, vremenskim uvjetima, duhovnom okruenju, trenutanom stanju. Strasti - To su osjetne energije koje se bude u nama. One nastaju spontano i isto tako mogu utjecati na nau sposobnost miljenja. Apsolutnom shvaanju slobode se suprotstavlja Ljudska sloboda je ograniena fenomenom moralnosti. ovjek nije apsolutno slobodan. Doivljavao ogranienja i vezivanje nae slobode. Svaki pojedinac je obiljeen svojom okolicom, odgojen vremenom u kojem ivi, nacijom, kulturom, genetskim porijeklom. Time je tubitak oblikovan iznutra i izvana. Mogunosti nae slobode su ograniene. Samo konkretno ostvarive mogunosti ulaze u polje moje slobode. Naa sloboda je ograniena naim tubitkom, nepotpunom voljom i nepotpunom spoznajom. Fenomen koji slobodu niti dokida, niti umanjuje je dunost (sollen). To je jedan fenomen koji obvezuje i zahtjeva nae slobodno odluivanje. To je unutarnja dunost koja se bezuvjetno namee. Ovaj fenomen pripada temeljnim iskustvima ljudskog bitka moralnost. Poznat je svakom ovjeku, svakoj kulturi jo iz davnih vremena. Postoji socijalno-kulturno uvjetovane razlike, ali u svim njima vrijedi jedno pravilo: dobro treba initi, a zlo izbjegavati. to je moralno dobro? Nalaze se mnogi odgovori, ali uzet emo tri tipina. 1. Moralna vrijednost biva svedena na druga podruja vrijednosti. Biva povezana s praktinom svrhom. - dobro je to ini zadovoljstvo hedonizam epikurejaca

13

- dobro je ono to je korisno utilitarizam (to slui praktinim ciljevima ivota) - dobro je ono to slui viem razvitku ljudskog roda bilogizam Nietzsche - dobro je ono to slui rasi, narodu nacionalsocijalizam - dobro je ono to slui proleterijatu marksizam Svode moralnu vrijednost na praktine ciljjeve ime ju degradiraju i koriste za druge svrhe. Relativizira se i reducira na druge vrijednosti. 2. Polazi se od psiholokih i sociolokih uzroka koji utjeu na formiranje moralnih vrijednosti, prema Freudu pojedinac biva formiran od malih nogu od drutva i obitelji. Tako se formira od drugih jedan nad-ja i mi smo mu ropski posluni. Marx moralno dobro objanjava socioloki, ukoliko pripada moralnoj nadgradnji. Do promjene naravi moe doi jedino ako se promijeni itavo drutvo. Ovo su relativistika shvaanja i objanjenja moralnosti. 3. Hartman i Scheler stavljaju moralno dobro u platoniko nebo. To dobro ne biva dohvaeno razumskom spoznajom, ve na iracionalan nain osjetljivo. Ovakvo shvaanje pretpostavlja da moralno dobro proizlazi iz elje. Mi imamo osjeaj za vrijednost, te ih u naim moralnim inima realiziramo. Dobro i vrijednost Dobro je ono za im se tei i ono to je vrijedi da se za njim tei (appetibile). Dobro je neto to moe postati cilj neke tenje, ono to odgovara nekom biu za samoostvarenjem i samosavrenstvu. Svako bie je u svom redu bivstvovanja dobro. Karakteristino je svakom biu jedna punina. Svako je bie jedan bonum sibi - dobro za sebe i ono tei za tim da svoju vrijednost odri (da odri svoj primjereni bivstveni sadraj). Budui da je svako bie dobro u sebi, onda ono moe postati i dobro za drugog bonum alteri. Vrijednost je uvijek vrijednost za neto, jedno dobro za neto. Ono to odgovara jednoj tenji jednog bia, to je vrijednost za njega. Ono to mu proturjei predstavlja ne-vrijednost za njega (ono to mu je tetno, to ga sputava). Vrijednost i ne-vrijednost ostaje u odnosu na narav. Slino vrijedi i za ovjeka koji je podloan rastu, razliitim razinama bitka i tako razliitim vrijednostima. Bioloke vrijednosti (hrana, klimatski uvjeti) pospjeuju i omoguuju bioloki opstanak. Imamo i religiozne, socijalne, intelektualne, praktine, estetske vrijednosti. One takoer doprinose ovjekovom rastu (duhovnom). U podruju niih vrijednosti (praktinih i korisnih) mi teimo da dohvatimo vrijednost za nas (da ih zgrabimo). U podruju viih vrijednosti ne elimo ih zgrabiti, nego ih u njima samim potvrdimo za njih samih (intelektualne vrijednosti istine, estetske vrijednosti otvaramo im se i doputamo im da nas zahvate). Ovo sve tek vrijedi za vrijednost vrline, otvaramo se prema drugom i dajemo amor benevolentia (benevolentna ljubav). Ne inimo to zbog nekakve koristi, nego zbog drugog, zbog njegove vrijednosti. Tako, ne elei iskoristiti drugog zbog sebinih ciljeva, prefekcioniramo same sebe. Tako se mjeri ovjek, kako se on odnosi prema drugom. Koliko cijenimo druge i naa vrijednost raste. Moralna vrijednost Postoje li vrijednosti koje pogaaju ovjeka kao ovjeka? Postoje vrijednosti koje ne ine ovjeka dobrim u jednom podruju, ve ga ine dobrim ovjekom. Moralno dobro odgovara cjelokupnom ostvarenju Ono to se protivi je moralno zlo. Sloboda je prvi i temeljni uvjet moralnosti. ivo bie slijedi unutarnje zakone ivota i rasta. Moralna vrijednost se oituje u slobodnom inu ovjeka. ovjek je sposoban u svakoj

14

situaciji da se odlui protiv moralnog djelovanja, te da ini lo. Moralno djelovanje je slobodno djelovanje. Moralnost je mogua samo iz slobode, ali tek se u moralnosti zaokruuje smisao ljudske slobode. Svaka slobodna odluka je odluka o samom sebi. Battista Mondini I valori fundamentali Sve to se smatra vrijednim to perfekcionira ovjeka jest jedna vrijednost. Tako imamo vrijednosti prirode, ovjeka, Boga kao vrijednost, ontoloke vrijednosti, osobne vrijednost (duh, seksualnost), socialne (dom, pravednost, mir), ekonomske (rad), kulturne (tradicija), estetske (umjetnost), somatske (igra, zdravlje, trpljenje, smrt), neotske (istina), moralne (dobrota, savijest), religiozne (sveto,vjera). Postoje razliite razine vrijednosti: 1.podljudske vrijednosti ne u smislu da ne rijede za ovjeka nego u smislu da ga ne specificiraju u onom to jest, tu spadaju osjetnost, bioloke vrijednosti 2.vrijednosti na razini ispod moralnih vrijednosti one su posljedica ovjekove razumske naravi (ekonomske, neotske) to jesu prave ljudske vrijednosti, ali one jo ne odreuju bit ovjeka (ono po emu je ovjek). 3. moralne vrijednosti ovjek je ovjek ukoliko je onaj koji ostvaruje moralnu vrijednost; dodiruju subjekta u onome to je on u svojoj biti (ljudskosti). Mi moemo osjetnu vrijednost (npr. jabuku) pojesti i sutra (nita nas ne prisiljava da to uinimo sada), ali moralne vrijednosti su drugaije naravi. Njihov je zahtjev neposredne naravi (odmah i sada) i ukoliko si na trenutak neutralan, ve izdaje tu moralnu vrijednost. BIT OVJEKA 1. ovjek u svijetu (homo ens sui generis) 2. ovjek u unutarnjoj samorefleksiji (to je drugi put za ukazivanje ovjekove posebnosti) 3. Bit ovjeka Pitamo o biti ovjeka ukoliko ona prethodi svakom samorazvoju, samospoznaji. Mnoge defenicije su opisne i donose samo vanjska obiljeja. Kada govorimo o biti onda mislimo na ono po emu neto jest to to jest. Bit je i princip njegova samorazvoja. Do biti se dolazi tako da se ovjekovi naini pojavnosti svedu na temelj. Aristotelovski govorei svoenje biti na formu. Misli se na princip koji nije objekt, ostvarljiv. Kod ovjeka je dakle onotloki princip neuhvatljiv, jer nije dan na nain predmeta. Objanjavamo ga kao princip koji odreuje nain bitka nekog bia. Tako govor o ontolokom principu ovjeka postaje ovdje transcendentalnim pitanjem, tj. pitanjem o uvjetima mogunosti realnih fenomena na ovjeku, dakle on onome to nuno treba biti pretpostavljeno ako fenomeni trebaju biti mogui. Ti su fenomeni svijesti, ovjekovi duhovni ini te jedinstvo i cjelovitost ovjeka. U pronalaenju i tumaenju principa idemo preko Kanta, jer kod nas susreemo realno dogaanje te zato uvjet mogunost ovoga dogaanja mora biti jedan realno-ontoloki temelj. DOKAZI ZA BESMRTNOST DUE Govorimo o realnoj i osobnoj besmrtnosti koja se razlikuje od metaforike (to bi bilo kad kaemo da netko ivi u sjeanjima ljudi). Postoji i panteistika besmrtnost koja kae da bi ljudska dua bila neka emanencija boanskog bia koja e se u njega vratiti i izgubiti svaku svijest. Postoje tri vrste realne osobne besmrtnosti:

15

1.apsolutna besmrtnost vlastita biu ija bit iskljuuje svaku nesavrenost pa tako i besmrtnost (jo se zove esencijalna, bitna besmrtnost). Bie snagom svoje biti iskljuuje svaku nesavrenost, bit ne ukljuuje besmrtnost. 2.darovana besmrtnost jest vlastita biu koje bi po svojoj naravi trebalo umijeti ali ga Bog vjeno uzdrava. 3.naravna besmrtnost jest vlastita ljudskoj dui koja kao takva ima sposobnost vjenog ivljenja. DOKAZ I ontoloki dokaz Ljudska dua je po svojoj naravi neunitiva pa je prema tome besmrtna. Unitenje nekog bia bi se moglo dogoditi na sljedei nain: 1.raspadanjem, rastavljanjem dijelova (kao to je npr. sluaj s kuom) 2.unitenjem drugog bia od kojeg ono prvo na unutarnji nain (interinsecus) ovisi (primjer neka slika, ako se uniti platno, unitena je i slika) 3.Neko bie moe prestati postojati anihilacijom vraanjem u nitavilo. Anihilaciju moe uiniti samo stvoritelj, ona oznauje prestanak ina kojim stvoreno bie biva uuvano u svom bivovanju od Boga. Da li se nekim od ova tri ina moe unititi ljudska dua? Prvi nain otpada, jer ljudska dua nema partes extra partes (jednostavna je, nije materijalna). Ne moe nestati na na drugi nain, budui je neovisna o tijelu, duhovne je naravi, nadilazi tijelo. Takoer ne moe prestati postojati anihilacijom jer je ni jedna prirodna snaga ne moe unititi. To bi mogao samo Bog, no on to ne ini jer ne unitava prirodne zakone koje je sam ustanovio. Njemu je karakteristino da je stvoritelj. Protivilo bi se mudrosti Bojoj da vraa u nitavilo bie koje je stvorio za vjeni ivot. DOKAZ II teoloki (psiholoki) ovjek po svojoj naravi tei za savrenom sreom te tako za besmrtnou. Besmrtnost proizlazi iz njegove naravi. Boetije blaenstvo je stanje koje je savreno time to u sebi okuplja i ukljuuje svako dobro (status omnium bonorum cogreegatione perfectus); mi smo po svojoj naravi usmjereni prema ovakvoj srei. Tenja za blaenstvom je naravna i svaka je individualna dua usmjerena je prema vjenom ivotu koji je blaen. Ta naravna tenja ne moe varati. Ako bi nas ta naravna tenja varala onda bi sama naa narav u sebi bila kontradiktorna. Ona bi bila usmjerena prema tom cilju (blaenstvu) a ne bi ga mogla nikad ostvariti, to bi onda bila kontradikcija i tako bie u sebi ne bi bilo mogue. Naravna tenja u sebi mora biti ostvariva. DOKAZ III - moralni Naravni (moralni) zakon zahtjeva perfektnu sankciju. No ta sankcija (perfektna) se ne moe dogoditi ako je ljudska dua smrtna. Dakle, ljudska dua je besmrtna. Jasno da moralni zakon zahtjeva perfektnu sankciju jer zato bi neko stvorio zakon ako ga se ne mora slijediti. Te sankcije nema za ovoga ivota i tako mora postojati neki drugi ivot u kojem se dobro nagrauje, a zlo naplauje. DOKAZ IV confiramtivum

16

Ovaj dokaz samo potvruje prethodna tri. Jo se zove dokaz i iz slaganja ljudskog roda. aenjem onih kojih su umrli, svi narodi potvruju da oni i dalje ive. I tako je nemogue da se svi ljudi u tako vanoj stvari varaju. Uvjerenje itavog ljudskog roda ne moe biti pogreno. Povijesni pregled teorija o smrti i besmrtnosti Od Platona do Kanta veina filozofa je smatrala da smrt nije potpuni kraj, dua nastavlja ivjeti u nekom svijetu duhova. Platon se prvi suoio s nadivljavanjem due nakon smrti tijela. Glavni argument polazi od duhovnosti umskog ina spoznavanja. Imamo sposobnost spoznavanja dobrog, lijepog. Dua s tim sposobnostima sposbna je prebivati u carstvu takvih nepromjenjivih stvarnosti i onda je ona sama po sebi takva. Aristotel dva tumaenja njegova stava. Augustin kae dua budui da je sjedite istine, jest besmrtna kao to je i sama istina besmrtna. Sv.Toma umsko djelovanje je autonomno (neovisno od tijela) pa tako je i dua autonomna, neovisna od tijela (jer vri funkcije koje nema tijelo) i ona je nepropadljiva koa takva (neovisna od tijela). Descartes narav duhovne due je izvan svake diskusije. Kod Kanta spekulativni um je izvan mogunosti spoznaje due, no u krilu praktinog uma on priznaje postulat besmrtnosti due i to zbog injenice morala. Ostvarenje vrline koje ne zahtjeva jedan trenutak, ve u beskrajnom trajanju, pribliavanju ideala Kant naziva besmrtnost due. (Teoretski um ne moe nita rei o umu, Bogu, svijetu. Ali besmrtnost due je zahtjev praktinog uma koji se oituje u putu pribliavanja moralnom vrhuncu). Nakon Kanta veliki dio filozofa negira besmrtnost due. Tako Feuerbach vidi u besmrtnosti due samo ljudsku elju za nadivljavanjem. Za Nitzeschea smrt predstavlja najvei vrhunac ovjekove slobode. Smrt je za ovjeka izazov. to se tie smisla imamo: 1. nihilistiki pogled (smrt je apsolutni kraj Heidegger) 2. ne-nihilistiki pogled (smrt nije kraj Marcel CHromski) 1. Nihilistiki pogled Heidegger; smrt je uvijek prisutna stvarnost, mogunost iza koje ne postoji nikakva druga. Smrt se ne moe nadii. ovjek tek u smrti stie totalitet svoga ivota. 2. Nenihilistiki pogled Reakcija spiritualista na nihilizam bila je neobino jaka. G. Marcel je uvjeren da aposlutno ne postoje dokazi za besmrtnost due. Kada bi postojali, to bi to znailo za ozbiljnost ivota. Nemamo dokaze za nau nadu ali imamo sigurnost koja proizlazi iz iskustva ljubavi. Ljubit to znai ti nee umrijeti. Kad bih pristao da odlazi u nitavilo, ja bih izdao nau ljubav (homo viator). Karl Jaspers ima mnogih dodirnih toaka sa Marcelom. Filozof ne moe donijeti nikakve dokaze za besmrtnost due. Ona moe samo dati opis egzistencijalnih situacija. Najvaniji su sluajevi graninih situacija a od njih najozbiljnija je smrt. Te situacije imaju karakter definitivnosti i supstancijalnosti, one su poput zida u koji udaramo, pobuniti se to je potpuno besmisleno. Jaspers razliku je smrt kao openitu situaciju svijeta, i kao individualnu situaciju. Um ne moe nita rei o besmrtnosti, no ljubav nas stavlja u komunikaciju s onima koji su umrli. U

17

smrti se sjedinjujemo na najbolji nain s onima s kojima smo ivjeli. Besmrtnost nije dio naeg znanja, ve bogatstvo nae ljubavi. T. de Chardin ne priznaje besmrtnost u spiritualistikom smislu, no potpuna smrt je apsurdna teza. ovjek se cijeli ivot potvruje, izvrgnut je naporu i kako onda da na kraju sve to nema nikakvog smisla. ovjek na kraju nosi sa sobom u vjenost puninu svojih dostignua i vrijednosti. To mora biti spaeno. Chardin iznosi dva zakona: 1. Zakon ouvanja zahtjeva da od trenutka roenja pa do zauvijek neto od toga mora ostati za svu vjenost 2. Zakon transformacije predvia da evolucija kozmosa kada dostigne noosferu ona orijentira toke sfere omega (koja je Krist uskrsli) u kojoj bivaju ouvane se pojedine svijesti. Postoji etiri stava oko problema smrti: 1. totalna propast neopozitivizam, materijalizam, scientizam 2. djelomino nadivljavanje putem karme hinduizam 3. nadivljavanje putem reinkarnacije 4. besmrtnost Teorije o nastanku ljudske due I) Teorija 1. Panteistiko objanjenje ljudska dua nastaje tako da se jedan dio boanske sustancije odijeli i postaje samostalan (eminencija emanentizam) 2. Semipanteizam boanska supstancija je dua svih stvari i ona se sada objavljuje prema gradaciji bivstvenih struktura 3. Idealistika struja ljudska dua je najvei dostignuti stupanj Boga koji postaje i koji se razvija (Fichte, Schelling, Hegel, Croce) Sva ova miljenja u suprotnosti su s Boanskim biem koje je nuno, nedjeljivo, jednostavno. Ljudska dua ne moe nastati nikakvom emannacijom zbog jednostavnosti Boanskog bia. Takoer Bog se ne moe razvijati jer je on po sebi savren i nepromjenjiv (protiv idealistike struje). II) Teorija Generacionizam ljudska dua ima zahvaliti svoje nastajanje svojim roditeljima koji su je proizveli po zaeu (traducionizam). Kritika ovog stava je sljedea Svako raanje dogaa se tako da bie koje nastaje, nastaje iz iste vrste. Iz jednog tjelesnog sjemena ipak ne moe proizai jedna ljudska dua, jer je ona duhovna. Nemogue je takoer da postoji neko duhovno sjeme. III) Teorija Kreacionizam ljudska dua je kreacija, stvorena iz niega od Boga. budui da je ljudska dua jednostavna, ona ne moe proistei iz niega, ili biti roena, ali one ne moe biti i da nije nastala. Ako nije Boja kreacija onda bi morala sama sebe stvoriti, to se protivi logikim zakonima. Iz toga proizlazi da je ljudska dua stvorena od Boga iz niega. Nain

18

nastajanja jednog bia mora odgovarati njegovu bitku. Dua ima mogunost duhovnog djelovanja i ne moe biti materijalnog porijekla. Trenutak stvaranja ljudske due PREEGZISTENCIJALIZAM Ova teorija tvrdi da dua postoji i prije nego to se sjedinila sa tijelom (Pitagora, Platon). Dua postoji od vjenosti. U trenutku stvaranja tijela ona se pojavljuje. Leibnitz je mislio da su sve due bile stvorene prilikom stvaranja prvog ovjeka Adama. On je obuhvaao sve due koje su poslije bile predodreene svakom tijelu. To stoji zajedno s naukom o seljenju dua. Due se sele iz tijela u tijelo, bilo ljudsko ili ivotinjsko prema moralnom zakonu. To traje dok dua ne bude potpuno proiena. Ovo miljenje susreemo kod starih naroda Egipana, stoika, gnostika, a danas kod raznih teozofija i antropozofija. Razlozi protiv ovog miljenja su sljedei: Ljudska dua nije isti duh, nego suprincip ovjeka; ako je ljudska dua supstancijalna forma tijela i ako je u upuena na tijelo, tada se to protivi Boanskoj mudrosti staviti je u jednu egzistenciju nesavrenu koja se protivi njezinom naravnom stanju. Zato se u ovom ivotu ne sjeamo onih prethodnih stanja i zato sve spoznaje moramo stjecati ispoetka?; Odijeljena duhovna dua ne moe po svojoj naravi postojati bez inova miljenja i volje. Protiv seljenje due govore ovi razlozi: nemogue je da ljudska dua oduevljuje neko ivotinjsko tijelo, jer tada unutarnja bit ovjekove due zahtijeva da ona bude forma upravo jednog ljudskog tijela; Svakoj ljudskoj dui pripada jedno odreeno tijelo, odreena individualna naroitost svakog ovjeka nastaje da se ova odreena dua spaja s odgovarajuim tijelom, zato nijedna dua ne moe oduevljavati jedno drugo tijelo; Dua mora, ako bi bila ivjela ve u prije nekom tijelu sjeati se toga. KRANSKO MILJENJE Dua nastaje u trenutku ujedinjenja sa svojim tijelom. O trenutku kada dua biva stavljena u tijelo postoje dva miljenja. 1. stari skolastici ljudski embrio u prvom vremenu svoga ivota biva oduevavan nekom vegetativnom duom, a ona biva proizvedena od roditelja, a tek kad je ljudski organizma dovoljno formiran (po Sv.Tomi 40 dana muki, 80 enski) biva stvorena ljudska dua 2. danas prevladava miljenje da se ljudska dua stvara odmah nakon oplodnje, povezivanja spolnih stanica. Novija istraivanja pokazuju da se ve od samog poetka razlikuju. Odgovarajui princip postoji od samog poetka i izvruje svoju oblikujuu djelatnost. Tijelo kao medij duha Duh je vezan za tijelo, na tijelo djeluje i u njemu se ostvaruje. Duh je forma tijela. Tijelo je samoostvarenje duha u izvanjskosti i materiji. Tijelo je medij djelovanja duha, duh se samo po tijelu moe ostvariti. Duhovni ini su neovisni od materije, no ipak su vezani materijalnim supstratom (npr. mozak mora biti zdrav). Duh samo kroz tijelo moe biti prisutan i djelatan u svijetu. Drugog spoznajemo po tjelesnom izgledu. Razumijemo drugog u mediju vanjskih radnji. Tijelo je i medij izriaja duha. (npr.izrazi na licu, alost, radost). Iako je tijelo medij duha, taj medij se ne smije previe idolizirati. Postoji otpor medija. Duhovno se nikad ne moe potpuno izraziti u tjelsnosti. Duh nema gospodarstvo nad svim fizikim procesima (bolest, umor). Ne moemo u potpunosti ovladati naim porivima i tjelesnim procesima. Tijelo je ipak manje podreenije i ne-ja.

19

Tijelo nije samo izriaj duhovnog nego i njegovo prikrivanje. Ovdje se misli na nemogunost potpunog naeg izlaenja i davanja (npr. kad osjeamo suut). Tijelo posjeduje relativnu samosvijest u odnosu na duh. Zato se i smatralo da je tijelo zatvor due. Isto tako, po naoj tjelesnosti stavljeni smo u tono odreene datosti (npr.spol), i tako smo i tu tom defirencijacijom ogranieni. Razlike izmeu due i ja Duhovna dua je konstitutivni princip tijela. No ovo nije ono neposredno u nama to doivljavamo kao duhovno . Ona je princip koji se ne moe iskusiti, ali se mora pretpostaviti kao realni uvjet iskustva. Ona materiju ini jednim ljudskim tijelom. Ona je princip identiteta svijesti svjesnog duhovnog ivota, tj. jedno osjetno samoposjedovanje i raspolaganje samim sobom. To je sami vrh due koji se oslobaa materijalnog i ona reflektira samoga sebe i dostie onaj biti kod sebe i biti za samog sebe. Dua nije isto to i ja, ona je ontoloki princip koji na duhovni nain utemeljuje cjelinu duhovnog ivota. Ja je transcedentalni princip koji uvjetuje jedinstvo svijesti iz kojeg proizlaze temeljne ini (npr. ljubav, i to kao moji ini). Charles Renoruvier dao je odluujue poticaje i usmjerenje personalizmu. Za njega je osoba svojom svijeu otvorena prema svijetu i apsolutu. Ta svijest vodi ovjeka priznavanju prve egzistencije, osobe (djelo Personalizam). Emmauel Mounier takoer naglaava ovjekovu transcendenciju (u svim pogledima) i tenju k jedinstvu. Gabriel Marcel najznaajniji predstavnik katolikog egzistencijalizma. ovjekova osoba ne moe biti prouavana instrumentima prirodnih znanosti. ovjekova osoba nije problem, nego je ona misterij, i zato jer se ona mora razumjeti pomou metafizikog propitivanja. Da bismo na pravi nain vrednovali osobu, moramo joj se pribliiti kao jednom ti u razgovoru, ljubavi. Ja postaje osobom samo u mjeri u kojoj se zaloi za djelovanje i ako se spremi preuzeti odgovornost za svoj ivot. Max Scheler Potrauje ove teze personalizma, primat individualnosti, neadekvatnost znanstvene tehnike za prouavanje osobe. Osoba je konkretni bitak. Ona ukljuuje svijest o tijelu, osjeajima. Totalitet je u inu koji izrie ontoloko jedinstvo ovjeka. Romano Guardini osoba je forma ive individualnosti ukoliko je odreena duhom. Ona stoji u sebi i nasuprot svijetu u njegovu totalitetu. Nitko me ne moe zastupati i ja pripadam samom sebi. Samo ovjek ima privilegiju da ima osobu. Osoba znai da ovjek ima vladavinu nad samim sobom, da je jedinstven, individua. Supstancija ne znai suppositum u smislu statike baze, nego da ona ima vlastiti individualni bitak koji ne moe biti od drugih ugroen, niti s drugima djeljiv. Osoba jetakoer i nepriopiva drugima. ovjek je osoba po tome to je obdaren jednim nainom bivstvovanja koji nadilazi sve druge oblike ivota. Posebno je u tome to ovjek posjeduje ekstremnu intencionalnu otvorenost bilo u spoznavanju, bilo u slobodnom htijenju. Po toj je intencionalnoj otvorenosti sposoban za komunikaciju sa drugim ljudima i konano za komunikaciju s Apsolutom. Osoba je individuum obdaren autonomijom bivstovanja, samosvijesti, komunikacije i samonadilaenja ili autotranscedencije. Ovo posljednje je ono to ovjeka razlikuje od svega drugoga. Autotranscedencija je duhovnost. Osoba je jedno bogatstvo mogunost i pod tim vidikom osoba ono to se stie.

20

Samorazvoj ili samoostvarenje osobe Pitamo se o onoj dimenziji koja dovodi ovjeka do samoostvarenja. ovjek sebe ostvaruje prvotno po onome to nije on. Dimenzija intersubjektivnosti jest jedina ona koja moe dovesti do potpunog ostvarenja mene kao ovjeka (ali samo ona stvarnost koja gleda na moje dobro). Spoznaja druge osobe je najdublji i najpotpuniji nain spoznaje. Ja sam spoznajem ono to mi se iznutra otvara, tako bivam omoguen za duhovni svijet druge osobe. No drugi mi se otvara samo u onoj mjeri u kojoj se ja njemu otvaram. Osobni odnos dostie svoj vrhunac, ne u spoznaji, ve u odnosu ljubavi u kojoj ja ne grabim vrijednost druge osobe u njezinoj cjelovitosti da bi se njome obogatio, ve potvrujem vrijednost druge osobe zbog nje same. Ta vrijednost druge osobe je apsolutna jer taj drugi ima odnos prema apsolutu. Potvrivanje vrijednosti zbog nje same mogua je samo prema osobama. Samoostvarenje osobe se moe dogoditi u ljubavi prema drugome, samozaboravnom sebedarujuom ljubavlju. Takvu ljubav filozofi zovu eunoia ili amor benevolentia. No, nae konano rjeenje ne moemo nai ni u tako plemenitoj ljubavi prema drugoj osobi. (Ta) Druga osoba nije utemeljena u samoj sebi nego u drugoj. Ona je konana. Zbog te konanosti na cilj je usmjeren prema boanskom, gdje nae predanje moe biti apsolutno potvreno. THE END???

UKRATKO ZA PONAVLJANJE FILOZOFSKA ANTROPOLOGIJA je filozofska disciplina koja odgovara na pitane to je to ovjek. Materijalni objekt filozofske antropologije je ovjek. Partikularni (formalni) objekt je ovjek po svojoj biti. Obiectum materijale princip koji treba dalje odreenje, ovjek (intelligitus tota res quae considerationi subjectur) Obiectum formale princip koji ima ulogu odreivanja (determinatus respectus sub quo res consideratur). U filozofiji pod vidikom posljednjih uzorka. Rezultati ostalih znanosti vani su za filozofsku antropologiju. Sinteza tih rezultata jo nije filozofska antropologija. ovjeka se ne moe istraivati kao objekt. Njegove oznake ne ulaze u okvire empiristikih istraivanja. Svaka pojedinana antropologija tu cjelovitost ovjeka pretpostavlja. ovjekov nain djelovanja ukazuje na njegovu bit (agere sequitur esse). Otuda zakljuujemo na ovjeka kao duhovno bie koje se izdie iz materije.

21

*Max Scheler (1874-1928) Uitelj Hursserl od njega preuzima fenomenoloku metodu; Selbstbewungtsein samosvijest; Ideirung sposobnost apstrakcije. *Anrold Gehlen (1904-1976) skupio je rezultate drugih prirodnih znanosti i natemelju njih pokuao konstruirati filozofsku antropologiju. *H.Plessner drugi tip filozofske antropologije; pokuava na temelju fenomena i ovjekovog iskustva potraiti bitno u ovjeku.Vermittelung posrednost; Unmittelbarkeit neposrednost. Donosi zakone za posrednosti u kojoj ivi: 1.zakon prirodne umjetnosti naturlich Kunstilich 2. zakon posrednovane neposredovanosti vermittelte unmittelbarkeit 3. zakon utopijskog stajalita utopischer Standort Uzdignutost od neposrednog je ono to zovemo sloboda (svaka osloboenost od bilo kakvih determinirajuih veza). *R. Bultmann teoloki egzistencijalizam *Muller bitak i duh *Rahner *W.Pannerberg Mensch und Kosmos Gerd Haeffuer filozofska antropologija; sistematinost utemeljenja i otvorenost. JA - Temeljno iskustvo izraavamo izrazom ja. Kad pitamo to je ovjek, to je mogue jer se ja razumijem kao ovjek. Iskustvo ja doivljava se kao ovaj odreen, pojedinani i neponovljivi samobitak koji se uzdie iznad svega. SPOZNAJA Conscientia reflexa est notitia propriourm actum, qua subiectum per animi advertentia ad operationes suas et ad se ipsum redit et reflecitur (S.th. I.q.87 al) Spiriuale est quod neque materia est neque a materia intisecus pendet duhovno bie je on koje niti je materija, a koje niti od materija na duhovni nain ovisi (unutarnji nain). Materia ens quantum in spatio positum qualitatibus sensitivis praeditum; refleksna spoznaja mi dohvaamo sa svojim miljenjem vlastite ine i miljenja onoga kojih ih poluuje. APSTRAKCIJA 1. Izvanjska osjetila formalni objekti: OPIP (otpor, pritisak, materijalne stvari), OKUS (svojstva gorko, slatko kiselo i njihove mjeavine) MIRIS (podraaj izazvan molekulama koje se stvaraju od nekog objekta i dolaze do sluznice nosa) SLUH (tonovi, pravilno treptanje tijela i umovi nepravilno treptanje tijela) VID (svjetlo, tj. nizovi boja i mjeavine) 2. Unutarnja osjetila dohvaaju tjelesna odreenja i na pojedinaan i konkretan nain; sjedite u unutarnjem centru nervnog sistema; striktno se moraju razlikovati od duhovnih jer su odreena pojedinanou i konkretnou. Potvrdu postojanja pronalazimo u ranom djetinjstvu i snu. U njima postoje osjetno pamenje, svijest idr. 3. Zajedniko osjetilo naziva ga se centralno osjetilo ili osjetna svijest. Unutarnje osjetilo po kojem bie zapaa dijelove pojedinanih osjetila, te predmete i na taj nain razlikuje (slino ako opaa i razlikuje razne nijanse boja) FANTAZIJA ili mo predoivanja. Moe posadanjiti osjetne objekte, koji ba sada ne djeluju na osjet. Ima reproduktivnu mo. Ima produktivnu sposobnost, moe povezivati utiske koji ne postoje u stvarnosti. Slika koju stvara naziva se fantazma. Doprema materijal razumu ukoliko iz osjeta koje je dobilo pet osjetila stvara cjelokupnu sliku.

22

OSJETNO PAMENJE unutarnje osjetilo po emu bie spoznaje neto prolo kao prolo ili ponovno prepoznaje objekte i doivljava iz kao one koji su se ve prije bili doivljeni. Naziva se jo i memorija. OSJETNA MO PROCJENE ivotinje dohvaaju ono to je dobro za njezino odranje, ne za jedan organ, nego za cijeli organizam. Sposobnost procjene dobrog za egzistenciju. Osjetno bie procjenjuje to je za njegovu narav korisno a to tetno. SLOBODNO HTIJENJE Omne solutum esse a viculo determinante. Dokazi da ovjek posjeduje duhovnu tenju i koja je ujedno i njezina bit. Dva razloga: 1. Unutarnje iskustvo ast, tenja za Bogom; mora postojati duhovna mo tenje - volja 2. Apriori neovisno od iskustva; kao to osjetnoj spoznaji odgovara osjetna tenja tako i razumskoj spoznaji mora odgovarati duhovna tenja. VOLJA duhovna sposobnost tenje koja moe teiti za stvarima koje je razum spoznao, nematerijalna. OBJEKT VOLJE svaka tenja je priklanjanje nekom dobru (vrijednost) koja obeava neko ostvarenje; objekt volje odreuje se iz suodnosa sa razumskom voljom. Svako je bie jedno dobro (jedna vrijednost); volja moe teiti sve do kud razum dohvaa kao jedno i vrijedno; sve to ovjek spoznaje moe postati objekt tenje neogranien, sveobuhvatan; osjetna tenja skuena je na sasvim ogranieno podruje osjetnom voljom. Formalni objekt volje je dobro kao takvo. Materijalni objekt volje je materijalno bie ukoliko je vrijedno bilo ono materijalno ili nematerijalno, korisno ili nekorisno. Bog adekvatni objekt volje. Ograniena spoznaja Boga ne moe na nutarnji nain natjerati volju na tenju prema Bogu. INI VOLJE ini koje izvrava volja ljubav, tenja, mrnja; izlaze neposredno iz volje. ZAPREKE SLOBODNE VOLJE volja u izvoenju svoje sposobnosti moe biti umanjena. Postoje etiri zapreke koje djeluju na slobodu volje: 1. neznanje volja moe biti potkupljiva samo razumom; moe biti dokinuta ako je razum u svom duhovnom (smirenom) razmiljanju uznemirivan i potpuno onemoguen u svojoj djelatnosti (miljenju) 2. pouda i strah ini organske tenje nisu sposobni da utjeu na volju jer je ona anorganska djelatnost. Osjetni strah, zdvojnost a posebno strah mogu onemoguiti osjetno djelovanje; sloboda volje moe na izvanjski nain biti zaprijeena prisilom; ovisi o karkateru, temperamentu, spolu, ivotnoj okolini, statusu, vremenskim uvjetima. 3. druge ini dobre navike (vrlline) loe navike (poroci) 4. strasti neophodno je gajiti osjeaj za trajni samoodgoj APSOLUTNO SHVAANJE SLOBODE Ljudska sloboda je ograniena postavile su je granice fenomena moralnosti. Tu-bitak pojedinca je oblikovan iznutra i izvana; samo konkretno ostvarive mogunosti ulaze u polje moje slobode sloboda se ne moe apsolutno shvaati: sloboda je ograniena po ogranienju naeg tu-bitka, volje. Samim tu-bitkom smo uvjetovani. Nama se pruaju ograniena podruja na kojima moemo birati i odluivati. Tu-bitkom su nam zadane mogunosti, podruje slobode je ogranieno. Vezivanje slobode postoji s druge strane i to je fenomen moralnosti.

23

Fenomen vezivanja slobode slobodu niti dokida, niti umanjuje. Odricanje mogue zahvaljujui slobodi. Unutarnja nunost je bezuvjetno nametnuta, poziva nas da angairamo sviju slobodu. ini dobro i izbjegavaj zlo. Nije pogoena bit slobode jedan in se iskljuuje dok se drugi naglauje. Sloboda je vezana u smislu da su naem odluivanju zadane norme. Sloboda je smisleno samopotvrivanje u odreivanju i ostvarivanju dobra. TUMAENJE MORALA tri odgovora 1. moralna vrijednost biva svedena na druga podruja vrijednosti. Prema svrsi na koju se moral odnosi postoji razliitost: a) dobro je ono to ini zadovoljstvo hedonizam, b) dobro je ono to je korisno utilitarizam, c) dobro je ono to je bioloki vano i pospjeujue biologizam, d) dobro je ono to slui narodu, rasi nacionalizam, e) dobro je ono to slui volji ploretarijata komunizam. 2. moral se nastoji objasniti polazei od nekog uzroka bioloki i socijalni Kritika: Moralni zakon se esto potvruje izvan onoga to je praktino korsno, to donosi bioloko prednosti. Postoji rijetka bezuvjetnost moralne vrijednosti koja niti sa jednom drugom vrijednosti ne moe biti zamijenjena DOKAZI ZA BESMRTNOST DUE to je to (openito) besmrtno? Besmrtnim se naziva ono to ne umire; ljudska besmrtnost govorimo o realnoj i osobnoj besmrtnosti koja se razlikuje od: a)metaforike ovjek ivi u sjeanju onih koji ostaju b) panteistike ljudska dua bi bila emanacija boanskog bia koja e se u njega vratiti i izgubiti svako sjeanje i osobnu svijest (idealisti) c) realna (osobna) apsolutna (vlastita sposobnost bia ija bit iskljuuje svaku mogunost prestanka egzistencije) darovana (vlastita bia koje bi po svojoj naravi trebalo umrijeti ali ga Bog vjeno uzdrava, tijelo nakon uskrsnua, praroditelj prije grijeha) naravna vlastitoj ljudskoj dui koja kao takva ima sposobnost vjeno ivjeti. 1. ONTOLOGIKI DOKAZI (agumetnutm methaphysicum) ljudska dua je po svojoj naravi neunitiva, ona je prema tome besmrtna. Unitenje bi se moglo dogoditi: raspadanjem, unitenjem drugog bia od kojega prvo na unutarnji nain ovisi npr. ako se slici uniti platno na kojem je naslikana, ivotinja ako se uniti tijelo od kojeg na unutarnji nain ovisi, vraanjem u nitavilo (annihilatio) moe je vratiti u nitavilo samo onaj tko ju je stvorio. Moe li dua na jedan od ova tri naina propasti? Nema dijelova, prema tome ne moe propasti. Nije ovisna o tijelu jer posjeduje ine koji nadilaze tu narav, nijedna prirodna stvar je ne moe anihilirati to bi mogao uiniti samo Bog. 2. TEOLOKI DOKAZI (argumentum psyhologicum) ovjek po svojoj naravi tei za savrenom sreom pa prema tom i za besmrtnou; savrena srea, blaenstvo stanje koje je savreno time to okuplja i usavruje svako dobro (status omnium bonorum congregatione perfectus) Mi smo po samoj naravi usmjereni prema ovakvoj srei, takva naravna tenja ne moe varati. Ljudska dua po sebi je usmjerena vjenom ivotu. Materijalni objekt ljudske due je bezgranini objekt istine i dobra; ili je takva da se ne moe postii ili je zbilja usmjerena na to da to postigne; U ovom ivotu (koji je ogranien) ne moe postii puninu, ako bi ta elja koja je bitna naoj naravi i u kojoj se utemeljuju svi nai ini, onda bi bila kontradiktorna; ljudsko bie bi na okrutan nain bilo nesavreno. 3.MORALNI DOKAZI naravni zakon zahtijeva naplatu za dobro i kaznu za zlo, no ta perfektna sankcija ne moe se ostvariti ako je ljudska dua smrtna; naravni moralni zakon zahtjeva perfektnu sankciju. Te sankcije nema u ovom ivotu, te mora postojati drugi ivot u

24

kojem se dobro naplauje a zlo kanjava. Svetost moralnog reda zahtijeva vjeni ivot da se tono i pravedno uspostavi sankcija. 4. AGRUMETNUM CONFIRMATIVUM kod svih naroda postoji kult onih koji su preminuli i tim kultom svi narodi potvruju da svi oni koji su preminuli ive. Nemogue je da se svi u tako vanoj stvari varaju. Stavovi oko drame smrti mogu se svesti na etiri miljenja: 1. totalna propast teoretski vrlo komotno rjeenje, materijalizam, scijentizam, pozitivizam 2. djelomino nadivljavanje putem karme; 3. reinkarnacija ljudska dua iziskuje tijelo kako bi ova mogla funkcionirati 4. ljudska dua je besmrtna NASTANAK LJUDSKE DUE postoje tri objanjenja. 1. Panteistiko objanjenje ljudska dua nastaje time da se jedan dio boanske supstancije odijeli i postaje samostalan; kritika boansko bie je nepromjenjivo, nedjeljivo i savreno, ljudska dua ne moe nastati nikakvom emanacijom. 2. Generacionalizam ljudska dua ima zahvaliti svoje nastajanje roditeljima koji su je proizveli prilikom zaea; iz ljudskog sjemena ipak ne moe proizai jedna ljudska dua jer je ona duhovna; nemogue je da postoji duhovno sjeme jer je duhovno u sebi jedno i nedjeljivo. 3. Kreacionizam ljudska dua je stvorena od Boga iz nita. PONOVIMO SVE JO JEDNOM. *Materijalni objekt (objectum materale) filozofske antropologije je ovjek. *Formalni objekt (objectum formale) promatra ovjeka pod vidikom posljednjeg uzroka, eli dohvatiti cjelinu ovjeka. *Metoda filozofske antropologije filozofska antropologa eli dohvatiti ovjeka kao cjelinu a upravo je to ono to ostale pojedinane antropologije u svojem promatranju pretpostavljaju. One pretpostavljaju znanje o cjelini koje se temelji na znanju pojedinanog kao pojedinanog. Cjelina je dohvatljiva preko pojedinanih fenomena koji otvaraju cjelinu kao uvjet i pozadinu. *Kroz povijest filozofije su predlagali razliite pojedinane privilegirane fenomene, kao npr. fenomen svijesti, ovjekovo pitanje i njegova spoznaja, ljubav, sloboda, granine situacije, odnos ja ti, koji se ostvaruje u odnosu s drugim, fenomen egzistencijalnog straha. No problem metode nastaje kada se polazi od samo jednog privilegiranog fenomena da se zahvati u jednostranosti, jer je cjelina ovjeka u pluralnosti. Obuhvaanje cjelina nalazi se u metodi koja ujedinjuje fenomenoloke, transcendentalne i ontoloke fenomene. Fenomene svjesnog djelovanja, htjenja, spoznaje, odnosa prema ovjeku i prema svijetu. *Temeljna sloboda Grundfreiheit je osloboenost od nagona, nenavezanost na okolinu, uzdignutost iznad okoline. *Pojmovno miljenje upuuje ovjeka na duhovnost. To je nain duhovnog spoznavanja. Kako je spoznaja temelj ovjekovog ponaanja, pojmovna spoznaja je jedna od tema antropologije koja eli prouiti ovjeka u cjelini, a spoznaja je jedna od temelja ovjeka. *Pojam je jedan od tri ovjekova oblika valjane misli. Pojmom se izrie smisleni sadraj koji mislimo i izriemo. Taj smisleni sadraj ostvariv je u stvarima. Stvar koju spoznajemo je konkretna, a pojam koji izriemo o njoj je apstraktan i openit, tj. odnosi se na stvari u kojima je ostvarena bit. No ne tvorimo samo pojmove koji mogu biti mjerljivi materijalnim stvarima, ve i pojmove koji se odnose na nau duhovnost (ljubav, mrnja, uzrok, posljedica). Temelj tih pojmova ne moe biti ispod duhovne razine, tj. materijalna stvarnost ne moe omoguiti sebesvijest. *Sloboda odabira liberum arbitrium, inu odabira prethodi razumska spoznaja. ovjek je konano ogranieno bie, pa ni njegova sloboda nije apsolutno neograniena Vezana je u

25

smislu zadanih normi, dunosti, vrijednosti. Sloboda odabira je smisleno samoostvarivanje u potvrivanju i ostvarivanju i odabiranju dobra. Dijeli se na unutranju slobodu (libertas exerciti actus) da se uini ili ne uini jedan in i mogunost eljeti ovo ili ono (libertus specificationis actus) *Dua je temelj ovjekove cjelovitosti, ali i princip cjeline koja ima bit, odreujuu funkciju. Dua je ontoloki princip koja na unutranji nain utemeljuje cjelinu tjelesnog i duhovnog ivota. Metafiziki princip koji ima funkciju temelja jedinstva i izvora itavog ljudskog ivota. Dua je uvjet svakog naeg duhovnog ina. *Augustin o besmrtnosti due budui da je dua sjedite istine, a istina je besmrtna, onda je i dua besmrtna. *Jaspers o besmrtnosti due ovjekova egzistencija ima polazite u graninim situacijama. Besmrtnost nije racionalno objanjiva ve je stvar ljubavi, a ljubav ima mo osjetiti misterij smrti. *Osoba je ovjekovo jedinstvo due i tijela kao individualnog samobitka koja se ostvaruje u samoposjedovanju (ako smo svjesni samog sebe i posjedujemo slobodu vlastitog raspolaganja). Pod pojmom osobe podrazumjeva se podruje duhovnog ivota, svijesti, slobodnog i odgovornog samoodluivanja, Sheler osobu shvaa kao osobu-sredite2 koju ne moe objektivizirati, nije dostupna refleksijom, ali je ona sredinja toka od koje polazi cjelokupni duhovni ivot ovjeka. *Samoostvarenje ovjeka ovjek je uzdignut od okolice i upuen na samog sebe, na ja neponovljivi ja. Ja doivljavamo ka konkretni, neponovljivi samobitak koji se uzdie iznad svega to nisam ja . Ipak ja je jedinstven, jedini s obzirom na sve to nisam ja. Ja u tri toke: 1.ja kao toka u kojoj sam prisutan; 2. u ja primam druge ne-ja 3. ta toka nije samo prostor spoznaje nego i slobode. *Ja je sredinja toka mog svijeta, sve durgo stoji u odnosu na to sredite. Ja kao cjelokupnost ukljjuuje nau tjelesnost, a ja kao sredite svjesno djelovanje. Obadva su povezana. Sredite nije spoznatljivo na nain objekta, ono je netematski i nepredmetno prisutno u svakom inu izricanja. Ja je uvjet mogunosti spoznaje. *Znanje o samom sebi prije svega imamo svijest objekta koja je praena sa samosvijesti (spoznaja sebe kao subjekt koji spoznaje neto izvana sebe objekte) Conscientia concomitans conscientia reflexa neposredna spoznaja (svjesnost mene kao subjekta koji pozornou duha promatra neki objekt i ima refleksiju o tome) *Volja je duhovna sposobnost tenje koja moe teiti za dobrom. Volja tei pod openitim vidikom doboga (vrijednoga kao takvog). Stvorena bia djelomino su dobro, no ne mogu potpuno zadovoljiti i ispuniti tenju za dobrom kao takvim. *Dobro je ono za im se tei ili je vrijedno da se za njim tei, neto to moe postati cilj htijenja. Volja za svoj adekvatni objekt ima apsolutno dobro, samo je ono privlai i sposobno ju je uiniti dovoljno, tj. potpuno sretnim (partikularna dobra to ne mogu, niti je primorati da to nuno izabere). *Vrijednost je uvijek vrijednost za neto, jedno dobro za neto. Ono to odgovara jednoj tenji jednog bia, to je vrijednost za njega. Ono to mu proturjei predstavlja nevrijednost za njega (ono to mu je tetno, to ga sputava). Vrijednost i ne-vrijednost ostaje u odnosu na narav. Slino vrijedi i za ovjeka koji je podloan rastu, razliitim razinama bitka i tako razliitim vrijednostima. THE END

26

Priredio Mulder Pavlovi 2009.

27