1. Muzeologija- definicija, muzeologija kao dio informacijskih znanosti Ne postoji slubena definicija. Na UNESCO-vu seminaru 1958. g.

u Rio de Janeiru dogovoreno je da je muzeologija nauka kojoj je svrha studij zadataka i djelovanja muzeja, a muzeografija tehnika skupljanja i muzejskog rada pozivom na muzeologiju. Definicija P. van Menscha iz 1989. kae da je muzeologija znanost koja se bavi istraivanjem selekcije, odravanja i javnog pristupa materijalnim oitovanjima kulture i prirode, koja se uvaju u institucijama (uglavnom muzejima) u cilju istraivanja, odgoja i rekreacije. Muzeologija je dio informacijskih znanosti koji se bavi izuavanjem identifikacije, zatite i komuniciranja muzealnosti materijalnih svjedoanstava kulture i prirode (prvenstveno muzealija) radi zatite ljudske batine i interpretacije i prijenosa njezinih poruka kao i oblicima organiziranog i institucionaliziranog ljudskog djelovanja (uglavnom muzejima) za postizanje navedenih ciljeva. Ona se bavi ne samo uskladitavanjem informacija i njihovih nositelja ve i drutvenim komuniciranje, razmjenama poruka meu ljudima. 2. Muzejski predmet / predmet batine (definicija muzejskih predmeta kao dokument, spomenik kulture kao dokument Muzejski predmet je predmet batine koji je izdvojen iz svoje realnosti da bi u novoj muzejskoj stvarnosti u koju je prenesen bio dokumentom stvarnosti iz koje je izdvojen. Predmet batine je realni predmet koji svojim materijalom i oblikom dokumentira realnost u kojoj je nastao, u kojoj je ivio i s kojom je uao u sadanjost. Dokumentarna svojstva predmeta dobivaju se identifikacijom predmeta otkrivanjem i biljeenjem njegovih osobina. 4 osnovne osobine su: 1. materijal sirovina, oblik, konstrukcija i tehnologija 2. povijest opisni prikaz namjene i uporabe 3. okolina ukljuuje sve prostorne odnose 4. vanost obuhvaa emotivne i psiholoke poruke Spomenik kulture je jedinka koja sama, svojom materijom, oblikom i znaenjem predstavlja vrijednost to sebi integrira spomen, svjedoenje i znaenje odreene kulture, prolosti neke sredine i izvjesne socijalne grupe. Biti dokument, za spomenik kulture istovremeno znai biti medij i poruka, jer se u njemu, jednom predmetu, moe kondenzirati i formulirati poruka koja e njim samim biti komunicirana onome tko se njome eli sluiti.

3. Vrsta muzejskih komunikacija Glavni oblik je izloba. Ostali oblici se slue razliitim medijima pomou kojih prenose znanje o muzealijama i kulturnoj batini i dokumentirane, odnosno kondenzirane njihove poruke. Medijski oblici komuniciranja koji koriste papir, brouru, knjigu ili razglednicu, dijapozitiv, videovrpcu, videodisk, magnetofonsku vrpcu ili kompaktni disk, filmsku vrpcu ili raunalnu disketu pa napokon i reprodukciju, kopiju ili umanjenu maketu nekog predmeta, do kreacija koje su inspirirane muzejskom graom, pogodni su za prenoenje muzejske poruke u intime ljudskih ivota. Muzej e komunicirati s publikom preko izgovorene rijei, organiziranjem predavanja i razgovora o temi izlobi ili pak muzejskog istraivalakog ili sakupljakog rada ili pak prireivanjem razliitih priredbi koje e biti u funkciji muzejskih izlobi ili muzejskog posla u cjelini. 4. Razvitak muzeoloke misli Cijelu povijest muzeologije moemo podijeliti na 4 razdoblja:
a) fazu poetaka muzeoloke misli (do 19. st.) b) protoznanstvenu fazu (19. st. - 1934. g.) c) empirijsko - deskriptivnu fazu (1934. - 1976. g.) d) teoretsko - sintetiku fazu (od 1976. g. do danas)

Poeci muzeja i galerija u njihovom dananjem smislu veu se uz renesansu. Spominje se tek nekoliko autora koji su u toj fazi poeli baviti problemima funkcioniranja zbirki i muzeja. Na prvom je mjestu flamanski lijenik Samuel von Quiccheberg koji je 1565. g. objavio knjigu Natpisi ili naslovi opsenog kazalita, te se zalae za stvaranje zbirnih kompleksa po tipu renesansnih komora. Termin muzeografija se prvi put spominje u knjizi Caspara Neickeliusa. Kraj 16. i cijelo 17. st. je vrijeme intenzivnog ivota zbirki i kabineta i istovremeno pismenog informiranja onih koji su zainteresirani za pregled takvih zbirki. Knjige Carla Linnea Sustavi prirode i Uspostava muzeja prirodnih stvari pridonose novim pristupima sakupljanja i muzejskog rada. Razdoblje prosvjetiteljstva i enciklopedizma oznaava kraj ove prve faze. U protoznanstvenoj fazi dominantna postaje sistematika razliitosti predmeta. U 19. st. se ve znanstveno prouava muzejska djelatnost. Umjesto uputa o muzejskom radu interes se usmjerava prema povijesti muzeja. U prirodoslovlju se nastavlja praksa bavljenja muzejem kao fenomenom uvanja i izlaganja onog dijela prirodnog svijeta koji se moe uvati i izlagati jedino u zbirkama, i to ne vie samo rijetkosti, kako je to bio sluaj u srednjem vijeku, renesansi i baroku, ve sustavnih zbirki svakodnevnih pojava, koje dokazuju prirodni razvitak. Prvi se put javlja termin muzeologija u knjizi Phillippa Leopolda Martina Praksa prirodoslovlja koja izlazi 1869. g. U 19. st. pojavljuju se i prvi muzeoloki asopisi. Prijelaz iz 19. u 20. st. vrijeme je osnivanja muzejskih udruenja, npr. Britansko muzejsko udruenje, Ameriko muzejsko udruenje i Njemako muzejsko udruenje. 1926. g. osniva se Meunarodni ured za muzeje pri Ligi naroda. Empirijsko - deskriptivnu fazu omeuju s jedne strane Konferencija u Madridu 1934. g., a s druge strane osnivanje Meunarodnog komiteta ICOM-a za muzeologiju 1976. g. (ICOM = Meunarodni savjet za muzeje). Na Konferenciji u Madridu usvaja se novi nain pristupa

muzeju kao sredstvu kojim se prenose poruke prolosti u sadanjost i budunost. Formuliraju se osnove muzejskog rada u odreivanju temeljnih uvjeta, metoda i prokuanih naina strunog sakupljanja, pohranjivanja, odravanja, obrade i ocjenjivanja muzejskih predmeta kao temeljnih jedinski muzejskog rada. Godine 1946. osniva se ICOM, kao nasljednik Ureda za muzeje. Godine 1958. odran je u Riu de Janeiru Regionalni muzejski seminar UNESCO-a na kojem je muzeologija definirana kao grana znanja koja prouava ciljeve i organizaciju muzeja, a muzeografija kao tehnika skupljanja i obavljanja muzejskog rada koje se poziva i oslanja na muzeologiju; od tada je to uvrijeena definicija. Poetkom 60-ih se u Parizu osniva ICOM-ov dokumentacijski centar. Teoretsko - sintetika faza zapoinje prepoznavanjem muzejskog predmeta kao informacijsko - dokumentacijskog objekta, nosioca kulturne informacije. Godine 1976. formiran je ICOFOM (ICOFOM = Meunarodni komitet ICOM-a za muzeologiju), iji su ciljevi bili: utemeljiti muzeologiju kao znanstvenu disciplinu, prouiti i pomoi razvoju muzeja i muzejske struke, proiti njihovu ulogu u drutvu, njihove djelatnosti i funkcije, te potaknuti kritiku analizu glavnih trendova u muzeologiji. Znaajno je iz ovog razdoblja i to da se muzeolgija postupno prizanje kao znanstvena disciplina. Tako je i 1983. g. muzeologija u Hrvatskoj priznata kao znanstvena disciplina u okviru informacijskih znanosti. Postupno se definira i predmet izuavanja u okviru muzeologije. Ciljevi i organizacija rada muzeja prestaju biti glavnim predmetom, a zamjenjuju ih primjene i integracije brojnih temeljnih muzeolokih djelatnosti. Muzejski predmet i muzealnost kao osobina predmeta polako dolaze u prvi plan, kao i informacijsko - komunikacijske sposobnosti muzejskih predmeta. 5. MUZEJ KAO INSTITUCIJA - definicija muzeja kao institucije Najvie se upotrebljava definicija ICOM-a iz 1974. godine: Muzej je neprofitna, stalna ustanova u slubi drutva i njegova razvoja i otvorena javnosti, koja sabire, uva, istrauje, komunicira i izlae materijalna svjedoanstva ovjeka i njegove okoline, radi prouavanja obrazovanja i zabave. Osamdesetih godina institucija se definirala prema esencijalistikim definicijama od kojih Peter van Mensch spominje 3: 1. Onu od R .S. Augusta muzej je mjesto za sabiranje, ureivanje i zatitu materijalnih predmeta koji su izazvali neiju pozornost. 2. Onu A. Gregorove muzej je ustanova u kojoj se primjenjuju i ostvaruju posebni odnosi ovjeka i stvarnosti. 3. Usvojena od strane British Museum Association muzej je ustanova koja sabire, dokumentira, uva, izlae i interpretira materijalna svjedoanstva i pridruene im informacije u interesu javne dobrobiti. -klasifikacija muzeja Temelj klasifikacije muzeja su kriteriji za utvrivanje tipologije muzeja. P. van Mensch vee te kriterije uz 4 temeljne stavke:

1. muzejski predmet prema vrsti predmeta Mensch predlae slijedeu klasifikaciju: a) multidisciplinarni muzej (opi ili enciklopedijski) b) specijalizirani muzej (interdisciplinarni, umjetniki, povijesni, arheoloki...) 2. muzeoloke funkcije svode se na funkciju zatite i prezentacije (L. Benuist razlikuje muzej salon kao npr. u Francuskoj i Italiji; muzej klub tipian za SAD i muzej kola tipian za nekadanji SSSR) 3. muzeoloka ustanova 4. drutvo P. van Mensch nudi klasifikaciju koja povezuje kriterije teritorija i upravljanja muzejem: 1. privatni i nezavisni muzeji 2. dravni muzeji (na razliitim razinama: nacionalni, regionalni, gradski i zaviajni i sve nie razine lokalnih) 3. muzeji kulturnih ili obrazovnih institucija (pored toga kolski, sveuilini i samostanski) 4. muzeji institucija koji nemaju predznak kulturni (tvornice i poduzea, drutva i udruenja) Kriterij komunikacije s publikom klasificira muzeje na otvorene i zatvorene (tople i hladne) te na one koji su orijentirani na jedan dio populacije (za normalnu populaciju, za uenike, studente, hendikepirane i muzeje identiteta za odreene nacionalne i socijalne grupe)

- mrea muzeja Potreban je model strukturiranja muzejske djelatnosti na podruju neke drave ili administrativne jedinice kojoj je cilj pokriti podruja kvalificiranim muzejskim ustanovama. U njima mora doi do izraaja samobitnost razliitih vrsta muzeja prema vrstama materijala kojeg prikupljaju. U mrei se oituje potovanje specifinosti muzeja, vertikalna hijerarhija po strunosti, horizontalna povezanost prema teritoriju te raspored prateih funkcija (zatita i dokumentacija) koji e biti najdjelotvorniji. Mrea muzeja se mora tretirati dinamiki tako da propisuje okvire unutar kojih se u definiranim vremenskim razmacima verificira djelatnost i status pojedinih muzejskih ustanova. -matinost Je organizirani oblik djelovanja koji osigurava jedinstvenost pristupa strunom i znanstvenom muzejskom radu i obavljanju muzeolokih funkcija. Ona se ostvaruje u tri oblika meusobne povezanosti muzejskih ustanova: 1. Vertikalna povezanost ostvaruje se meu specijalnim muzejima, stalnim izlobama ili zbirkama. Matini muzeji su u svakoj od navedenim vrsta muzeja duni omoguiti i organizirati razliite oblike kolegijalnog rada (vijea strunjaka, kolegiji strunjaka ili strune grupe) ime e ostvarivati jedinstven struni pristup u prikupljanju, obradi, distribuiranju i prezentiranju muzejske grae.

2. Horizontalna povezanost trebala bi se ostvarivati preko zajednica muzeja na razinama grada, regije ili drave. U radu tih sekcija opi muzeji bi ostvarili strune kontakte, vertikalni struni nadzor i meusobno pruali strunu pomo. Za sve ope muzeje matini bi bili muzejski centar ili direkcija. 3. Mrena povezanost integrira horizontalnu i vertikalnu povezanost muzejskih ustanova i osigurava funkcioniranje djelatnosti od zajednikog interesa a to su: informacijskodokumentacijska djelatnost, konzervatorsko-restauratorska djelatnost, istraivalaka muzeoloka djelatnost i organizacijska, zakonodavna i integrativna djelatnost. I ovdje bi matini bili muzejski centar ili direkcija koji bi organizirali mreu podrunih ustanova. -organizacija Mora biti prilagoena funkcijama koje muzej obavlja, mora zadovoljiti temeljne muzeoloke parametre a to su zatita, istraivanje i komunikacija. Da bi to zadovoljila, mora raspolagati zbirnim fondom (muzejskom graom), mora imati strunu ekipu i prostor s odgovarajuom opremom. Sama organizacija muzejske ustanove oituje se u 3 oblika: 1. Organiziranje muzejske grae po zbirkama 2. Organizacija rasporeda strunog osoblja po organizacijskim jedinicama 3. Organizacija prostora muzeja tako da se radni i komunikacijski procesi mogu nesmetano odvijati 6. Kulturni identitet kao sastavni dio muezalnosti Muzeji su nosioci i uvari raznolikih identiteta onih drutvenih struktura u kojima djeluju. Za odreivanje raspona identiteta postoje tri temeljne kategorije: vrijeme, prostor i drutvo. uvanjem i prezentiranjem batine, bilo u muzeolokim institucijama ili in situ, moe se znatno djelotvornije iskazivati ili potvrivati kulturni, prirodni, nacionalni ili neki drugi identitet. Predmeti i cjeline kulturne batine, muzejski predmeti i zbirni fondovi sadre osobine pomou kojih se moe izraziti neki od moguih identiteta. Oni svojom materijalnou uvijek ostaju dokumentima u vremenu, jer dokumentiraju vrijeme nastanka i vrijeme svoga trajanja. Identitet kao dio muzeoloke poruke postaje element spoznaje o postojanju, o korijenima koji seu do razliitih dubina prolosti i prostora onih struktura koje su u nama (pripadnost mjestu, zemlji, rasi, klasi, civilizaciji, kulturi, itd.). Identitet koji se stvara u kontaktu s batinom, u muzejima i galerijama, je razliit i komplementaran, ali i nenadoknadiv za ljudsku vrstu u cjelini. Muzeologija izuava identitete kao dio muzelanosti koji predmeti pokazuju standardne znaajke identiteta, koji su identiteti drutveno relevantni, kako formulirati poruke tih identiteta itd. 7. muzeologija definicija, predmet (str.100) Predemet muzeologije je izuavanje osobina predmeta ili sklopova kulturne batine koji mogu organizirano i usmjereno prenostiti poruke ovjeka ovjeku ili drutvu, iz vremena u vrijeme, u okviru razliitih konteksta:primarnih, arheolokih ili muzeolokih, kao i naina i povijesti tih naina organiziranja i prenoenja spomenutih poruka. Drutveni, kulturni, znanstveni, informacijski, tehniki i tehnoloki aspekti djelovanja tih informacijskih i komunikacijskih procesa predstavaljaju samo raspon muzeolokih interesa. 8. Tri muzejske teorije (str. 162, 164,67)

Tri muzejske teorije Z.Z. Stranskoga: 1. teorija muzejske dokumentacije (selekcije) - smatrajui muzejski predmet primarnim dokumentom, koji je selektiran ili izdvojen iz totalitarnosti pojavnog svijeta u muzejsku stvarjnost, Stransky i teoriju koja se bavi izuavanjem tog fenomena naziva teorijom muzejske dokumentacije. Odabir predmeta je temeljna kritika muzejskog rada, a predmeti kao dokumenti stvarnosti pretvaraju pojam sabranja u pojam znastvene dokumentacije. 2. teorija muzejske tezauracije - teoriju muzejske tezauracije, koju izvodi iz pojma thesaurus, to e rei riznica, Stransky usmjeravac na fenomen uvanja, kao drugu bitnu muzeoloku funkciju, koja proizlazi iz pojma vrijednosti muzealne stvarnosti. Ta se teorija bvi skupljenim predmetima kao vrijednou koja se smjestila u novoj okolini. Ti predmeti nisu sluajno doli u mnuzej , ve su rezultat sabirne djelatnosti, kojoj je cilj skupljanje dokumentiranih temeljnica u zbirke muzeja. 3. teorija muzejske komunikacije - teoriju muzejske komunikacije Stransky smatra vrhuncem procesa saznanja. Ona se bavi publiciranjem onoga to smo tekom mukom izdvojili iz stvarnosti, da bi se nanovo vratilo u stvarnsot, ali obogaeno vrijednostima tezaurusa u kojem je nalo svoju novu stvarnost. Muzej postaje medij kojim se drutvu komunicira muzealnost muzealija. 9. vrste fizike zatite muzejskih predmeta Zatita svrha zatite je ouvanje integriteta batine, stvaranje uvjeta za opstanak i poduzimanje mjera za odravanje predmeta, da bi se odgodilo propadanje. Predmeti se trebaju zatititi 1.) prenoenjem u muzej treba osigurati da prilikom prenoenje niti jedan dio ne bude oteen ili da cjelovitost predmeta bude u opasnosti 2.) unutar muzeja trebaju se stvoriti idealni uvjeti dobri klimatski uvjeti, idealan omjer temperature i vlage, zatititi predmet od svjetlosti i zagaenog zraka. Ako je predmet prilikom prenoenje u muzej oteen toliko da treba reagirati, onda, da bi zatitili njegov materijal poinjemo sa procesima fizike zatite konzervacija uvrivanje struktura i materijala unoenjem novih materijala u postojee strukture koji pomau vrstoi oslabljenih dijelova; konsolidacija isto kao konzervacija, samo se ne unose novi materijali, ve se predmet samo

uvruje te restauracija. Unutar muzejskih zgrada treba postojati sigurnost znai da se muzeji trebaju zatititi od prirodnih katastrofa ( prilikom izgradnje muzeja treba paziti na lokaciju ) i kraa. Ovo gore je iz skripte koju nam je poslala Karolina....dolje je sve detaljnije objanjeno.... Preventiva: nastojanje da se u muzejskom prostoru stvore takvi uvijeti u kojima e predmet moi nesmetano ivjeti ispunjavajui funkciju zbog koje je izdvojen u muzejski kontekst. Tu je akljuena arhitektura, odnos temperature i vlage i zatita predmeta od zagaenoga zraka i svijetla. Zatita materijala: se provodi ako preventiva nije dala rezultate ili je materijal doao u takvome stanju u muzej da se na njmu mora ragirati - taj postupak se naziva konzervacija (uvrivanje materijala i struktura nanoenjem novih materijala u postoje strukture samoga predmeta) Zatita oblika: ovaj postupak se provodi zbog toga to je neki izloak u velikoj opasnosti od propadanja, pa se esto puta rade razliiti odlijevi ili kopije samoga predmeta u njegovom najboljem periodu trajanja. Taj se postupak provodi zbog toga to je -

orginalni predmet dio fundusa nekoga drugoga muzeja zato to je orginal nestao zbog lomljivosti orginala zato to je orginal neprenosiv (freske, kipovi, fragmenti) primjer gliptoteke HAZU izuzetno velike dimenzije orginala....

Zatita znaenja:svodi se iskljuivo na injenicu da je znaenje ili u ovom sluaju muzealnost, ugraeno u jedinstveni materijal, blika i znaenja pojedinog muzejskog predmeta i da prema tome svako zadiranje u promijenu bilo kojeg od tih sadrajazadire i u promijenu znaenja-muzealnosti Dokumentacija: nije samo vezana uz zatitu znaenja muzejskoga predmeta. Ona nam ponajprije slui u zatiti materijala ili tvari od koje su predmeti nastali . Dokumentacija nam pomae pri tome, ako se neki muzejski predmet izgubi ili nestane, moemo pomou

dokumentacije i alje nositi u svijesti, uzimati u obzir njegovu vrijednost i njegov oblik i pratiti ga u vizualiziranom obliku na papiru, filmu ili magnetskoj vrpci. Rukovanje muzejskim predmetom: zatitu predmeta u muzejima nuno je ostvarivati u direktnom dodiru sa predmetima, paljivo se sa njima rukovati i povremeno ih tretirati odgovaruim tretmanima. Predmeti se mogu uvati i transportirati na razliite naine: od mjesta nalaza do mjesta uvanja, prouavanje predmeta u studijskim depoima, interni ili meunarodni transport za izlobe ili prijenos u restauratorske radionice. Osoblje koje rukuje muzejskim predmetima mora biti educirano i kopetentno za takve poslove. Etika postuupka: osnovna je etika pretpostavka da se rad u muzejima moe dozvoliti samo profesionalnom educiranom osoblju. Kustos je osnovni uvar muzejske zbirke i predmeta u njoj. On je odgovoran za poduzimanje svih mjera da educirano osoblje prailno rukuje sa predmtima, da se osigura ispravno i direktno deponiranje, skladitenje predmeta te da se smanji mogunost tete rukovanje predmeta ili ih smanjiti na minimum. No zatitne mjere poduzima tehniko i konzervatorsko osoblje koje e isto tako uspostaviti svoj etiki odnos spram predmeta. Pojavljuje se etika tretmana koja je najoitija u onzervatorskim radovima : - profesionalna kompetencija osoblja koja provodi neposredne zatite mjere i adekvatnost opreme i materijala koji se upotrebljavaju za tretiranje predmeta - tretman mora biti povratan, to e rei da se predmeti moraju bez potekoa vratiti u stanje prije tretmana i da se smiju obavljati samo najpotrebnij intervencije - tretman ne smije izmijeniti karakter predmeta, ve mora ouvati sve one osobine, od cijelovitosti do detalja, koji e moi interpretirati znaenje muzejskoga predmeta u odnosu na njegovu fiziku egzistenciju. - dokumentiranje odnosa izmeu izvornog stanja muzejskoga predmeta i svih promijena koje su na njemu posljedica konzervatorskoga postupka, kako bi se smanjle mogue nepoznanice u nekom buduem postupku - respektirati cjelovitost predmeta i da etika konzervatorskoga postupka daje isti stupanj panje svim predmetima, bez obzira na njegovu kategoriju ili vanost. Metodoloki pristup: se odnosi na uvijete u kojima predmeti ive i na uzroke oteenja 1. Unutarnje uzroke oteenja kulturne batine : Svojstva materijala Svojstva konstrukcije

Slaba izvedba

2. Vanjske uzroke oteenja kulturne batine: -

Prirodni uvijeti Klima(sunce, vjetar, temperatura...) ovijek Namijerna razaranja( promet, ideologija, vandalizam) Nenamijerna razaranja(rat, turizam, zaputenost) Razaranje vezano uz suvremeni ivot(grijanje prostora, zagaenje)

Idui stupnjevi metodolokog pristupa su:

3. Stupanj kontrole:

kontrola uvijeta ivota predmeta i kontrola njihova stanja. da stalno kontroloraju predmete i

Odgovornost je kustosa i pomonoga osoblja

nihovo stanje i da na pravo vrijeme uoe oteenja. 4. Organizacija na zatiti muzejskih predmeta te na cijelookupnoj mrei muzeja na nekom podruju: - spreavanje propadanja/prevencija - zatita/odravanje - restauriranje/obnova - reproduciranje/izrada kopija

Zatita u muzejskim zgradama

-

Zatita od prirodnih katastrofa ili ratnih razaranja: projektiranje zgrada da izdre sve vremenske uvijete, da je njihov poloaj zatien od propadanja i tekih vremenskih uvijeta. Zatita od rata bi se trebala provoditi tako da se osmisle odreeni planovi i koridori za izvlaenje moguih resursa na osigurana mesta, gdje bi se mogunost od razaranja i krae svela na minimum.

Zatita od kraa i vandalizama: mogunost postojanja uvarske slub u muzejima, postavljanje kamera i nadglednoga osoblja prilkom izlbi, ne neprestano voenje brige o postavu samoga muzeja

Socijaizacija zatite: ide vie ka tome da je predmet smijeten in situ, na mjestu pronalaska i da se ne prenose izloci u muzej ako postoje mjere i socijalna sigurnost za te sadraje. Talijanska povelja zatite spomenika (1931) je upravo uvidjela te probleme odvajanja spomenika od samoga mjesta pronalaska te je traila ako je mogue da se svi predmeti i sadraj odru u in situ formi. 11. Muzejska komunikacija (izlobe, stalni postav) Izloba predstavlja jezgru muzejske komunikacije i izlobom se mnogoznane poruke koje prenose predmeti batine priopuju posjetiteljima kao korisnicima i oni u tom procesu postaju dionicima vrijednosti, znaenja i spoznaja koje prenose ti predmeti ili njihove cjeline izdvojene u muzeoloki koncept. Izloba kao glavni oblik muzejske prezentativne komunikacije vezana je uz muzej kao instituciju koja raspolae prostorom, zbirnim fondom i osobljem. Izloba je u muzeju elementarni oblik prezentativne muzejske komunikacije jer je organizirani sustav unutar kojega i pomou kojega muzej prezentira drutvenoj i kulturnoj javnosti poruke sadrane u muzejskim predmetima i relevantne u odnosu na zbirni fond dotinog muzeja. Takva je izloba relevantna u pogledu vremena u kome nastaje i prostora u kojem se zbiva te je ovisna o materijalu kojim muzej raspolae. Dakle, izloba u muzeju oblik je muzejskog komuniciranja izlaganjem i interpretacijom muzejskih predmeta. Izlobom se u muzeju uspostavljaju neprekidni komunikacijski procesi izmeu posjetitelja izlobe i onoga to predstavlja izlobu kao informacijski sustav (sustav u kome se oblikuju i komuniciraju poruke izmeu prolosti i sadanjosti, muzealnog i realnog svijeta). Posjetitelji koji dolaze na izlobu moraju posjedovati otvorenost, zanimanje, znanje, sposobnost praenja izloenog sadraja, oblikovano ili barem naznaeno stanovite prema stvarima ije ih poruke zanimaju i koje ele interpretirati. Postoji tzv. Teakov model komuniciranja E T Ak S A, kod kojeg kreatori izlobe nose ulogu E emisije, posjetitelji nose ulogu A apsorpcije. Rijetko je koja apsorpcija identina emisiji, a izloba je uspjena ako na putu izmeu ta dva pola nije izgubila sr poruke, tj. ako je poruka naila na pravog primatelja bez gubitka znaenja. Ak akumulacija - predstavlja sabiranje relevantne grae za odreenu izlobu, zatim S selekcija kreativni izbor grae, a T transmisija muzeografska pomagala za transfer informacija. Kada se na Teakov model postave pitanja TO, GDJE, KADA koja se odnose na informaciju, KAKO na instrukciju i ZATO na motivaciju komuniciranja, tada se mogu strukturirati osnovne predpostavke za razgovor o muzejskoj prezentativnoj komunikaciji.

Kao odgovor na pitanje TO se prezentira moe se rei da se na izlobi prezentiraju muzejski predmeti ( kao dokumenti realnosti) u takvim meusobnim odnosima koji uz pomo muzeografskih pomagala stvaraju poruku, koja prikazuje razinu dostignutog znanja i preuzima didaktiuku obvezu da to znanje prikae na odgovarajui nain. Na pitanje TKO prezentira odgovor je sloeniji jer se kao autor izlobe moe pojaviti pojedinac autor izlobe, koji ima viziju muzejske poruke koju pak interpretira grupa strunjaka ili muzej kao institucija. Najispravniji odgovor TKO prezentira bio bi da je to grupa strunjaka u kojoj su najmanje tri osobe:
kustos muzeja daje koncepciju i osnovni scenarij koji formulira poruku izlobe i pokuvava pratiti njezinu realizaciju do zavrne faze ispitivanja miljenja publike; dizajner stvara okolinu ili ambijent izlobe u kojoj se zbiva i prenosi poruka; pedagog uloga mu je da osigura da se sadraj i poruka izlobe prenose na prihvatljiv, logian i edukacijski podoban nain.

Uz ove tri osobe mogu jo postojati: konzervator / restaurator brine za sigurnost predmeta; likovni umjetnik brine za oblikovanje potrebnih muzeografskih pomagala; razne vrste obrtnika. Na pitanje GDJE se prezentira odgovor je jasan, u muzeju, no treba imati na umu da su svi prostori muzejske prezentacije bilo da su unutar muzeja ili izvan u nekom povijesnom ili drugom odgovarajuem ambijentu, u biti prostori u kojima se ostvaruje posebna realnost, umjetno konstruirana i svi su izloeni predmeti i dalje izvan realnog svijeta i postoje samo u stvorenom svijetu. Na pitanje KADA se prezentira jasno je da je svaka izloba u muzeju vremenski odreena, traje i istovremeno ima ogranien vijek trajanja. Trajanje izlobe ovisi o drutvenom interesu, o kulturnom i strunom interesu za pojedinu tematiku i o eventualnoj potrebi da se taj muzejski materijal upotrijebi za stvaranje neke druge izlobe. Pitanje KAKO se prezentira je pitanje instrukcije i ovisi o odnosu raspoloivih muzejskih predmeta i pomagala. Kreator izlobe doznaje od posjetitelja je li nain na koji je izloba postavljena stvorio oekivani efekt i prenio odgovarajuu poruku, a to se postie ako se potovalo osnovno pravilo kvalitetne metode postavljanja izlobe, tj. uskladiti kodove posjetitelja i kodove strunjaka koji su izlobu stvorili da bi poruka stigla na pravo mjesto. Pitanje ZATO je pitanje motivacije, a odgovor bi bio da se prenese jasna i definirana poruka i da se prikae znanje koje je motiviralo takvu poruku.

( Stalni muzejski postav 15. pitanje) 12. Vrste muzejskih spomenika kulture Muzejski upotrebljavan spomenik kulture u prostoru spomenik je kojemu je namjera da posjetitelju posredno ili neposredno organizirano prikazuje svoje spomenike vrijednosti. Spomenik je kulture ureen tako da se moe gledati ili razgledati, da je kao muzejska izloba opskrbljen edukativno informativnim pomagalima koja posjetitelja upuuju na ono to treba vidjeti. Postoje i muzejski tretirani spomenici kulture koji se veu uz nain prezentiranja, kad bez obzira na namjenu i ostale vrijednosti spomenika elimo uiniti vidljivom njegovu povijesnost i muzealnost, tj. znakove trajanja u vremenu i prostoru. Muzejski spomenici kulture podijeljeni su u sljedee skupine: arheoloki lokaliteti, ruevine, arheoloki nalazi ispod postojeih ivih struktura, sauvane pojedinane graevine i grupe spomenika.
1) Arheoloki lokaliteti prezentirani i ureeni, najpogodnija su spomenika vrsta za muzejsku uporabu. Namjera im je prikazati svoju vrijednost posjetitelju i ta namjera moe imati turistiki, obrazovno odgojni, struni i znanastveni karakter. Stil prezentiranja takvih spomenika ovisi o njihovoj vrijednosti, o klimatskim uvjetima koji omoguuju odreenu dimenziju prezentiranja, o mentalitetu ljudi i okoline u kojoj se nalaze i o frekvenciji posjetitelja. 2) Ruevine odnose se uglavnom na srednjovjekovne stare gradove i druge povijesne graevine. Slojevi znaenja vertikalno se niu unutar strukture ruevine graevine, a nisu vodoravno uslojeni kao na arheolokom iskopu. Prezentiranje ruevina najdosljednije je metodoloki razvijeno u Engleskoj. Za logian i dosljedan obilazak i razgledavanje ove vrste spomenika grade se novi drveni ili laki betonski mostovi preko opkopa i gradskih jaraka, pomone drvene ili metalne stube za prijelaz preko zidova, uzdignute gazne plohe i staze za prijelaz preko arheolokih slojeva, elementi osiguranja i ograde na viim dijelovima zidova. Ako su neki prostori ruevine ostali pod krovom mogu se iskoristiti za izlobe kojima se interpretira cjelokupni kompleks i za izlaganje arheolokih nalaza s lokaliteta. 3) Arheoloki nalazi ispod postojeih ivih struktura javljaju se na mjestima gdje je vanost lokacije nadilazila vanost zgrada na njoj pa su zgrade nastajale jedna iznad druge slijedom povijesnih zbivanja. Starije zgrade su se ruile, koristile za nadogradnju novih struktura ili kao njihova supstrukcija. To se dogaa na mjestima visokih simbolikih vrijednosti kao to su crkve i katedrale, dvorci i utvrde, gradske vijenice ili rekreacijski objekti (npr. terme).

4) Sauvane pojedinane graevine u ovu skupinu ubrajamo: graevine u kojima nema inventara, ve su prezentirane iskljuivo kao sanirana arhitektura i crkve izvan kulta, crkve u kultu, stari gradovi, dvorci ili palae i spomenici u kojima su smjetene muzejske zbirke. 5) Grupe spomenika odnose se na dijelove naselja u kojima se funkcija odreene muzejske uporabe tek daje naslutiti i nije naglaena. U ovu skupinu moe se ubrojiti fenomen gradskih zidina kao spomeniki kompleks, kao to su primjeri zidina u Dubrovniku i Yorku.

13. Muzeoloka istraivanja (vrsta i dokumentacija) Znaajka muzeolokog istraivanja je pak : u odluivanju o pojedinostima na temelju svojstvenih generalizacija i u kvalificiranju pojedinosti u odgovarajue klase usvojenih sustava. Muzeoloka istraivanja ukljuuju prepoznavanje i iitavanje svih osobina predmeta, pa prema tome i onih za ije su nam razumijevanje potrebna znanja temeljnih znanstvenih disciplina i odgovarajue istraivanje. 1. VRSTE ISTRAIVANJE P. van Mensch spominje 3 podruja istraivanja (W. Klausewitz): a) analiza, opis i komparativno vrednovanje predmeta Tu su muzeoloka istraivanje usmjerena prema definiranju identiteta predmetnog svijet; istraivanje konceptualnog i stvarnog identiteta prvenstveni je interes temeljnih znanstvenih disciplina. Ovo istraivanje je temeljno i neophodno za normalan muzejski rad, prisutno je i u zatiti batine izvan muzeja i zbirki. Ta istraivanja daju punu sliku predmeta ili cjeline koju istraujemo i na njega se temelje sva druga istraivanja. Razliiti e biti interesi razliitih temeljnih znanstvenih disciplina u istraivanju analize, opisa i komparativnog vrednovanja predmeta npr. Antropologija e se usredotoit na materijalnu kulturu, povijest umjetnosti potpuno e se pomicati od istraivanje pojedinih umjetnina prema sumirajuim istraivanjima koja pokreu projekti velikih izlobi. Povijesna istraivanja tradicionalno se temelje na pisanim izvorima, tek djelomino prihvaaju materijalnu kulturu kao predmet studija. U prirodoslovlje e muzeji i zbirke imati posebnu ulogu u taksonomiji i filogenetici, a manji muzeji na floru i faunu... b) kulturno, socioloko i drugo vrednovanje svih vrsta predmeta unutar funkcionalnog okvira njegove okoline Istraivanja koja se bavi kulturnim, sociolokim i drugim vrednovanjem svih vrsta predmeta unutar funkcijalnog okvira njegove okoline ugrauju razvojni identitet predmeta. Promjene znaenja, razni slojevi i oblici interpretacija, povezivanje predmeta u sadrajne

sklopove, promjene oblika i funkcija predmeta, sve to su elementi koji daju posebne znaajke predmetima, poveavanju ili smanjuju njihovu muzealnost i iskoristivost u prenoenju informacija. c) primijenjena istraivanja u odnosu na konzerviranje, restauriranje i izlaganje predmeta Podruja primijenjenih istraivanja u odnosu na konzerviranje, restauriranje i izlaganje predmeta, usmjereno je na interes za strukturalni identitet predmeta. Identitet predmeta trai objedinjavanje rezultata i interesa znanstvenih disciplina koje se bave predmetom i onim prirodno-znanstvenim ili tehnikim disciplinama koje se bave materijom predmeta i svim zakonitostima njezine strukture. Prvo usmjerenje istraivanje materijala i strukture predmeta batine Motivirano je boljim poznavanjem fizike strukture koja nosi oblik i znaenje, ona se prema tome neodvojivo povezuju s istraivanjem, analizom i opisom predmeta. Poznavanjem materijala i strukture predmeta ili cjelina pomoi e uspravnijem i preciznijem identificiranju uzroka oteenja i moguih posljedica za predmet, kao i otpornost predmeta na odreene tetne pojave, pa e biti dragocjen indikator za poduzimanje valjanih mjera zatite premeta. Drugo usmjerenje istraivanje naina fizike zatite predmeta batine Prema istraivanju naina fizike zatite predmeta nuno se vee uz primarnu muzeoloku funkciju zatite. Ono je povezano s primjenom tih istraivanja na konkretne predmete i s etikim postupcima koji ograniavaju spektar pristupa i primjene istraenih metoda. 2. DOKUMENTACIJA Nezaobilazni je pratitelj svakog istraivanja i djelatnosti, njome se fiksiraju rezultati istraivanja, radni procesi i postupci, biljee na odgovarajuim medijima i time ulaze u fond ljudskog znanja razliitih razina. Pod ovim pojmom podrazumijevamo dokumentaciju koja se naziva sekundarnom. Dokumentiranje kulturne batine organizirani je proces biljeenja informacija to ih posjeduju i emitiraju predmeti i cjeline. Taj se proces temelji na dogovorom ili standardom utvrenom broju i kvaliteti podataka o nekom predmetu ili cjelini. Definicija upuuje na etiku dokumentiranja i to na svim stupnjevima procesa. Stvara se moralna obveza biljeenja, sabiranja i uvanja podataka o kulturnoj batini kao dio svijesti da se time iri nae i ope ljudsko znanje o kulturnim i ostalim rukom stvorenim vrijednostima. Dokumentacija o kulturnoj batini mora biti javno dobro uz ogranienja koja se odnose na sigurnost predmeta ili cjelina.

Neetina je privatizacija dokumentacije, njihovo uvanje je jedan od prioritetnih zadataka zbog toga to njezinim gubitkom gotovo nepovratno gubimo niz informacija o kulturnoj batini vezanih uz nekih vremenski trenutak ili razdoblje. a) stvaranje dokumenata U ovom procesu se biraju oblici i vrste dokumentiranja da bi bili najprimjereniji biljeenju rezultata istraivanja i da bi pomirili interese temeljnih znanstvenih disciplina i muzeologije koji se u istraivanju konstantno isprepleu. Dalje ovdje se pitamo TKO izrauje dokumentaciju; izrauje ju svaki strunjak koji dolazi u dodir s batinom, bilo da istrauje, da na njoj radi ili komunicira njezine poruke. Uloga dokumentalista oituje se i u definiranju pravila i opsega dokumentiranja za pojedine vrste dokumentacije kako bi dokumentacija kasnije bila komparabilna i podesna za razliite oblike obrade. Odgovor na pitanje TO ini dokumentaciju - primarna dokumentacija - izrauje se u neposrednom dodiru s predmetom - graa predmeta ili cjelina: nastaju istraivanjem, zatitom i komuniciranjem predmeta batine; dokumentiraju se na raznim materijalima (mediji, papir, tekst, kartoteke, studije, spisi, izvjetaji), te na crteima (skice, fotografije) - sekundarna dokumentacija - obuhvaa prijenos primarne dokumentacije u druge medije (prilagoava); npr prenoenje pisane ili slikovne dokumentacije na novi nositelj (mikrofilm, disketa, magnetne vrpce,) - tercijarna dokumentacija - to bi bili pregledi, kartoteke, katalozi, indeksi, popisi; ovom vrstom dokumentacije se bave iskljuivo dokumetalisti (kompjutorska tehnologija) Odgovor na pitanje KAKO dokumentirati (kriteriji): potovanje vrijednosti predmeta batine i njihove cjelovitosti svrhovitost osigurava se primjenjivost dokumentacije i njezino ograniavanje na mjeru koju zahtijeva pojedina situacija preciznost i egzaktnost - podloga za standardiziranje podataka pravodobnost registriramo dogaanja na predmetu vezano uz tijek kronolokog vremena (npr. konzervatorsko-restauratorski radovi na predmetima) sveobuhvatnost pristupamo predmetu sa svih moguih toaka interesa. postupnost kritika improvizacije

selektivnost- spreava se rast dokumentacije preko dogovorene optimalne mjere; eliminiranje suvinog kontinuiranost sekundarna korekcija; ovim putem se u proces dokumentiranja ugrauje vrijeme sadanjosti b) uporaba dokumentacije Usmjerava se prema korisnicima, a njih moemo svrstati u dvije skupine: one koji neposredno koriste dokumentaciju u obavljanju muzeolokih funkcija i na one koji na temelju takve dokumentacije grade politiku odnosa prema batini. Temeljni princip uporabe dokumentacije je da se uporaba izvornika svede na minimum kako bismo ga to manje izlagali moguim oteenjima. Dva naina uporabe dokumentacije: - sa stanovita sigurnosti - uporabom izvornika c) arhiviranje ili uvanje dokumentacije Ovaj dio je nuan preduvjet funkcioniranja IN-DOK centra (oni ine trei vrh informacijskog trokuta, a mogu se osnivati na vie razina i na vie podruja djelovanja u okviru brige za kulturnu i prirodnu batinu; u njima arhiviramo izvornu dokumentaciju i onu prenesenu na druge medije). Izvornik se arhivira prema sadrajnim i vremenskim kriterijima ili prema vrsti materijala koji slue kao nositelji podataka. Arhiviranje znai precizno oznaavanje i odlaganje dokumentacije, njezino uvanje i obradu koja osigurava uvijete za brzo pronalaenje. Organizira se u skladu s klasinom podjelom dokumentacije: aktivnu, inaktivnu i pasivnu. Uvjeti uvanja pretpostavka su dobrog arhiviranja, koje dokumentaciju mora osigurati od unitenja u sluaju rata ili elementarnih nepogoda itd. (to inimo tako da osiguramo dobre kriptoklimatske uvijete, lagan pristup, lako prenoenje i dislokacija, lako pronalaenje). Dokumentacija u muzejima i galerijama svodi se na dvije kategorije: struno-znanstvenu dokumentira se muzejski fond, predmeti koji se u muzeju sabiru, izuavaju itite; temelji se na opisu, vrednovanju, istraivanju Postoji usporedna i sinkrona dokumentacija koja se naziva konzervatorskom dokumentacijom (uvjeti u kojima predmeti ive u muzejskoj stvarnosti)

i kategorija dokumentacije muzeoloka u uem smislu dokumentira se djelatnost muzeja kao kulturalne institucije; odnosi se na izlobe, publikacije, komunikacije, odnose s javnou, marketing, administraciju itd. 14. Arheoloki lokaliteti i arheoloki nalazi ispod ivih struktura Arheoloki lokaliteti najpogodnija su spomenika vrsta za muzejsku uporabu. Izgubili su svoju izvornu funkciju te im je jedina namjena prikazati svoje vrijednosti posjetitelju. Stil prezentiranja takvih spomenika ovisi o njihovoj vrijednosti, o klimatskim uvijetima koji omoguuju odreenu dimenziju prezentiranja, o mentalitetu ljudi i okoline u kojij se nalaze te o frekvenciji posjetitelja. Takvi spomenici imaju karakter stalnog muzejskog postava u kojem je nuno prikazati osnovni vrijednosni sklop lokaliteta, koji se proirivanjem lokaliteta i novim spoznajama moe dopunjavati i mijenjati. Pratei sadraj, poput informativnog ili orijentacijskog centra ili muzejske zbirke predmeta naenih na lokalitetu, dopunjavaju dojam i osmiljavaju tematiku koja se na lokalitetu izlae. Sva muzeografska pomagala nam slue da posjetitelju doaramo viziju stvarnosti u kojoj su odreeni slojevi takvog lokaliteta ivjeli punim funkcionalnim i drutvenim ivotom. Ruevine srednjovjekovnih starih gradova i drugih povijesnih graevina vrlo su srodnog znaaja. Muzeoloki pristup nije bitno razliit od onog u arheolokih lokaliteta, jer je horizontalna sfragistika zamijenjena vertikalnom. Slojevi znaenja vertikalno se niu kao unutar strukture ruevine graevine, a nisu vodoravno uslojeni kao na arheolokom iskopu. Prezentiranje ruevina je metodoloki razvijeno u Engleskoj, u kojoj je konzerviranje povijesnih struktura doseglo veoma visoku izvedbenu i strunu razinu. Ponekad je mogue prikaz stanja ruevine graevine u njezinom zbiljskom identitetu. Za logian i sveobuhvatan obilazak i razgledavanje takvih spomenika grade se novi drveni ili laki betonski mostovi preko opkopa i gradskih jaraka, pomone drvene ili metalne stube za prijelaz preko zidova, izdignute gazne plohe i staze za prijelaz preko arheolokih slojeva, elementi osiguranja i ograde na viim dijelovima zidova. Ako su neki prostori ruevine ostali pod krovom, mogu se iskoristiti za izlobe kojima se interpretira cjelokupni kompleks i za izlaganje arheolokih nalaza s lokaliteta. Poseban oblik prezentiranja rezultira arheolokih istraivanja ine ureeni arheoloki nalazi ispod postojeih ivih struktura. Oni se javljaju na mjestima gdje je vanost lokacije nadilazila vanost zgrada u njoj, pa su zgrade nastajala jedna iznad druge slijedom povijesnih zbivanja. Starije su se ruile, djelomice koristile za nadogradnju novih struktura ili kao njihova supstrukcija. To se dogaa na mjestima visokih simbolikim vrijednosti (crkve,

katedrale, dvorci...), a dosta rijetko na mjestima stambenih zgrada u kojima je prestrukturiranje znatno temeljitije. Takoer postoji podzemni svijet batine za koja se pimjenjuju i iznalaze komplicirana tehnika i tehnoloka rijeenja. To su rijeenja koja moraju osigurati dostupnost takvih prostora, njihovu sigurnost i odravanje, a istovremeno iskoristit njihovu dramatinu mo prezentiranja minulog svijeta. Svijetlo je ovdje glavni medij prezentiranja., njime se naglaava i tumai arheoloki nalaz, izdvaja jedan sloj od drugoga. umjesto da gledamo predmet kao to je uobiajeno u muzejskoj praksi, mi se uvlaimo u predmet i promatramo ga iznutra doivljavajui sve stvarne i pokidane veze koje ga vevu sa zbiljom arhitekture koja iznad njega ivi. 15. Stalni postav u muzejskim ustanovama Stalni postav je legitimacija svakog muzeja i on je realan muzejski prikaz znanja sadranog u muzejskim predmetima i zbirkama nekog muzeja. Najizraeniju ulogu u formuliranju stalnog postava ima uloga interdisciplinarnosti. Kada bismo analitiki razmotrili fenomen stalnog postava mogli bismo rei da je on najsloeniji komunikacijski oblik muzejske prezentacije i da on mora sadravati neke osobine koje ga razlikuju od ostalih prezentacija u muzeju. Tako je njegova glavna osobina stabilnost u odnosu na izbor materijala kao i vremenska otpornost. Zbog tih osobina stalni postav upuuje na cjelovitu politiku skupljanja, odrava svrhu skupljanja i definira fizionomiju muzeja u totalu jedne integralne poruke koja se posredstvom izloenog materijala moe prenijeti svakom posjetitelju. Sve te generalne osobine naznauju ono to u kreiranju stalnog postava treba izbjegavati a to je : ne treba ukljuivati predmete i sadraje koji nisu do kraja znanstveno ili muzealno utemeljeni, treba izbjegavati problematiziranje sadraja koji nisu do kraja proueni, za koje muzej ne raspolae s dovoljno odgovarajuih predmeta. S druge strane, taj stabilni odraz cjelovitosti dojma sadraja nekog muzeja mora biti prezentiran na nain koji omoguuje posjetitelju lako svladavanje materije i da nakon posjeta stalnom postavu osjeti elju da opet doe i ponovno pogleda izloeni postav. Na temelju navedenih osobina stalnog postava ,njegov je cilj oblikovanje znanja koje je sadrano u muzealnosti predmeta i postie se njihovim prouavanjem a zatim i prikaz i prijenos toga znanja posjetitelju. Elementarne pretpostavke za formuliranje stalnog postava muzeja su kao prve : prouenost i dobro poznavanje vlastitog zbirnog fonda. Nakon toga slijedi definirani izlobeni prostor u koji e se postav smjestiti, bilo da je to konkretan prostor koji ima svoje zakonitosti ili pak neutralan izlobeni prostor. I kao zadnja pretpostavka stoji struna ekipa sastavljena od strunjaka raznih specijalnosti. Tu dolazimo do pojma interdisciplinarnosti to je meudjelovanje i proimanje disciplina koje su se nale na zajednikom poslu. Ona nije cilj, ve je uvijek sredstvo. Kod svake njene primjene kao metode mora se znati to se eli postii i to imamo na raspolaganju kako bi se potencijali koji u tom procesu sudjeluju mogli formulirati i modelirati u pravcu koji se pokae nunim. Interdisciplinarnost oznaava i visoko profesionalan disciplinirani pristup tj. da je svaki sudionik procesa struan i afirmiran u svojoj disciplini. Taj pristup mora uzeti u obzir i zadovoljiti sva ogranienja koja postavlja svaka disciplina pojedinano. Pravi takav pristup ne doputa da se pojedina disciplina nametne drugima ili da bude dominantna ako to nije u karakteru zadatka. Na kraju, osnovna osobina kvalitetnog interdiscipliniranog

pristupa jest postupnost u kreiranju stalnog postava (oblikovanje prikaza znanja) zato to ona uravnoteuje prikaz i iz njega eliminira nebitno. U procesu nastanka nekog stalnog postava postoji 6 elemenata. Prva dva su formuliranje ideje i sinopsis. Rad na sinopsisu pretpostavlja postojanje nekih definiranih ideja unutar pojedinih zbirki ili u pojedinih strunjaka koji u muzeju rade. Sinopsis se definira unutar muzejske kue. Za svaku pojedinu zbirku formulira ga kustos zbirke sa suradnicima a na razini muzeja direktor s kustosima pojedinih zbirki. Trei element je scenarij. U njemu je sadran definitivni izbor materijala, kvantificira znanstvene, formalne ili kulturne podatke koje neki predmet u sebi nosi, formulira cjeline da mogu meusobno djelovati i definira ona muzeografska pomagala koja je potrebno primijeniti da bi izloba stalnog postava mogla zaivjeti. On utvruje klasifikaciju onog znanja koje emo prikazati muzejskom izlobom. Takoer se u struni tim ukljuuje dizajner izlobe, strunjak kojem je zadatak odrediti kako muzejski materijal postaviti u odabrani prostor. (Muzeji u Hrvatskoj u svojim sastavima nemaju dizajnera izlobi pa koriste strunjake izvan kue) Slijedei element je maketa. Bez obzira je li ona trodimenzionalna i dvodimenzionalna, mora biti napravljena tako da su relacije izlobenih volumena u prostoru itljive ili da su grafiki predoene samo na nacrtima. U maketi nema vie velikih mogunosti kombinacija. Ona oznaava verifikaciju scenarija u prostoru u kojem e izloba biti postavljena, dakle, drugim rijeima ona pokuava pronai puteve pomou kojih e se muzejski predmeti i njihove poruke na najbolji nain prenijeti posjetitelju. Pri izradi makete djeluju najmanje 4 strunjaka : dizajner, konzervator, pedagog i kustos. Dizajner razmilja o sadraju prostora i kako ga likovno oblikovati. Funkcija mu je prezentativno-oblikovna. Konzervator se bavi odnosom izvornih muzejskih predmeta i njihove okoline. On nastoji da se uporabom muzeografskih pomagala potuje sve to je potrebno za normalno funkcioniranje prostora (klima, osvjetljenje, vlaga, pristup i dostupnost posjetitelja predmetima, alarmi i ostalo to se tie sigurnosti prostora) Kustos ili kustosi imaju zadatak kreirati sadraj stalnog postava. Oni nastoje da oblikovanje izlobe i uvjeti uvanja predmeta ne zadiru u ideju ve da se ona sprovede do kraja. Muzejski pedagog razmatra odnose na liniji : izloak pomagalo prostor publika. On razmilja o tome kako e se posjetitelj kretati izlobenim prostorom, gdje se susreu komunikacijsko i odgojno polje djelovanja, kako iskoristiti postav da posjetitelju poruka bude prenesena na najbolji nain, je li ta poruka dobro pedagoki usmjerena te kako postav kao izlobu definirati da postigne ono to od nje oekuje posjetitelj. Posljednja dva elementa su jo terminski plan i na kraju realizacija. Konani je rezultat tada itljiva i prohodna izloba stalnog postava. Dakle, potrebno je da je izloba strukturirana po sadrajnim grupama, da one nisu u meusobnoj koliziji ali da se nadopunjavaju i povezuju kontekstualno. Vano je da izloba bude estetski i logino oblikovana, od cjeline do najmanjeg detalja, od trodimenzionalnih muzeografskih pomagala do legende i potpisa ispod muzejskog predmeta. Ideja i koncepcija postava trebale bi se dopuniti pomou pomagala koja mogu pridonijeti objanjenju i proirivanju kvantuma znanja i doivljaja to ih takva izloba moe dati. Kako takva izloba zbog vremenske stabilnosti djeluje statino, trebalo bi u analitici pripreme ostaviti mogunosti provoenja odreenih promjena koje ne bi dovodile do promjene postava i njegove ideje nego koje bi nadopunjavale dijelove to su organizirani tako da se mogu nadopuniti. Da zakljuimo, znaajke muzejskog stalnog postava su : stabilnost tematskog dosega, trajnost u vremenu i prostoru, strukturiranost i dostupnost svim razinama posjetitelja, definiranost i artikuliranost poruke, odraz jasnoe muzejskog zbirnog fonda,

komplementarnost s povremenim izlobama i okosnica muzejskog bia u odnosu na sve oblike muzejske komunikacije. 16. POVIJESNI SLIJED MUZEOLOGIJE Povijesni slijed muzeologije njezina je temeljna razina iz koje proizlazi razumijevanje pojma i razvitka muzeologije i muzeja kao drutvenog i kulturalnog fenomena koji je posredno uvjetovao pojavu muzeologije. Povijesna razina se bavi izuavanjem nastanka muzeologije, zakonitosti i uvjeta njezina razvitka, kao i faktora koji su utjecali na njezino usmjeravanje i rast, Povijest muzeologije kao i drugih znanstvenih disciplina dio je povijesti znanosti, a povijest muzeja kao kulturalne institucije dio je kulturne povijesti ovjeanstva ili pojedinih naroda. Protopovijest muzeja i vrijeme muza Prvi pisani podaci o nekoj umjetnikoj zbirci seu daleko u prolost na Bliski istok u grad Suzu gdje se 1176. pr.Kr. spominje da Elamiti pljakaju Babilon i osvojeno blago donose u hram boga Iniunaku u Suzu da bi istakli kraljevski ratni uspjeh i mo. Isto su tako arheoloka istraivanja potvrdila da je u 9. st. pr.Kr. u zapadnoj kuli grada Asura bila pohranjena zbirka dragocjenih umjetnikih predmeta, rezultat uspjenih ratnih pohoda. Iz tog razdoblja je najzanimljivija babilonska Zbirka udesnih ovjeanstva Nabukodonozora II u 6. st. pr.Kr. u kojoj su se uvali neki kipovi i reljefi stariji od 1500 god. U 5. st. pr.Kr. spominju se u Perzepolisu ahemenidske palae s riznicama i zgrade kraljevske riznice u kojima je bilo kipova grke umjetnosti. Velike zbirke dragocjenih predmeta naene su i u grobnicama egipatskih faraona i vladara Mikene. Iz antikih pisanih izvora doznajemo o postojanju kolekcija i javnih umjetnikih zbirki u staroj Grkoj kao npr. atenska akropola gdje se u 5. st.pr.Kr. uz Propileje nalazi Pinakoteka u kojoj su na zidovima izloene slike na drvu, a kipovi u prostoru. Ispod Partenona se nalazila Chalkoteka s izloenim kipovima. U svetitima uz hramove u Ateni, Korintu, Olimpiji, Delima, otoku Delosu i drugdje nastajale su riznice, zgrade u kojima su se nakon izlaganja u hramovima odlagali zavjetni darovi pojedinaca i gradova. Riznice su imale uvare a za zbirku su se brinuli hieropoei koji su radili popise i razvrstavali predmete a povremeno u vodili posjetioce. Popisi su im bili vrlo detaljni i sadravali potanke opise predmeta uz naznaku materijala, teine, eventualnih oznaka i sl. Vrijeme helenizma je vrijeme pojave muzeja koji se pod nazivom mouseion osniva u Aleksandriji u vrijeme vladavine Ptolomeja i Sotera 209. pr.Kr. Muzej nije sadravao umjetnike zbirke ve je bio sredite znanstvenih, kulturnih i umjetnikih djelatnosti; imao je veliku biblioteku, istraivake laboratorije, predavaonice i uionice. Bio je posveen muzama, kerima Zeusa i Mnemozine. Umjetnike se zbirke formiraju u hramovima pa je tako prema Elijanu poznat Homerion, hram posveen Homeru gdje se nalazi kip pjesnika, uz slike i reljefe koji su ilustrirali Ilijadu i Odiseju. Pergamon u Maloj Aziji je bio drugo veliko sredite helenistikog svjeta gdje se izgradila velika biblioteka u kojoj se uz kipove pjesnika, povjesniara i flozofa nalazi i umanjena mramorna kopija Fidijine Atene Partenos. Rimska kultura ne poznaje instituciju muzeja ak ni u onakvom obliku kakav je poznavala helenistika Aleksandrija. Museum nema ono iroko znaenje kakvo je imao mouseion ve znai tek mjesto pod zatitom muza u kojem se sastaju filozofi da bi vodili uene rasprave. Grke umjetnine i drugi vrijedni predmeti njene kulturne ostavtine dolaze u Rim prvenstveno kao dio plijena nakon rimske pobjede nad Pirom 275 pr.Kr. Vile Lukula i Krasa su bile prave riznice umjetnina koje spominje Ciceron. Pompej je prisvojio Mitridatovu kolekciju od 2000 umjetnikih djela, a Cezar na svojem novom forumu gradi hram Venere Genetrix.

U carsko doba Rima umjetnine koje se mogu vidjeti u dvoranama termi i biblioteka kao i nizovi umjetnina na trjemovima i proeljima kazalita imaju karakter umjetnikih zbirki. Umjetnine na javnim mjestima su postale dio prava rimskih graana da uivaju u ljepoti pa je stoga Agripa protestirao kad je Tiberije htio da se kip Apoksiomena prenese u njegovu palau na Palatinu. I Neron je u svojoj Zlatnoj kui imao brojna umjetnika djela. Najznaajniji kompleks koji bismo danas mogli prozvati muzejem na otvorenom je bila Hadrijanova vila u Tivoliju u kojoj su na zemljitu od 65 hektara bile izgraene najznaajnije graevine antikog vremena ali u umanjenom mjerilu kao npr. Arisotelov licej, Platonova akademija i dr. Rimsko vrijeme je pokazivalo izuzetan interes za sabiranje umjetnina Rim nije imao muzeja, ali je bio muzej. Srednji vijek Kranstvo je izbrisalo potrebu stvaranja kolektivne memorije osim one koja je bila usmjerena prema Bibliji i Kristu te njegovim sljedbenicima. Propau rimske civilizacije i dolaskom novih naroda koji su prihvatili tu religiju, mijenja se cjelokupni pogled na svijet, umjetnost i prirodu koja okruuje ovjeka. Predmeti likovnih umjetnosti nisu vrijedni sakupljanja osim onih koji su u direktnoj funkciji kranske vjere. Muzej i u ovom vremenu nije institucija ve se kao ostatak antike provlai tu i tamo kao mjesto za uenje koje se moe nai u samostanima koji se intenzivno javljaju od poetka 7. st. Prikupljaju se predmeti vezani uz vjeru i crkvu koji se pohranjuju u dragocjene spremnice. Kako su to ostaci ili relikvije, takve se spremnice nazivaju relikvijarima ili monicima. Oni se zajedno s crkvenom opremom, posuem, rukopisima i tapiserijama za dekoriranje crkava uvaju u riznicama. U doba karolinke i otonske renesanse (od 8. do 10 st.) razvija se i iri izrada bjelokosti koja preplavljuje europske riznice. Karlo Veliki alje redovnike u Italiju da prikupe starine iz doba ranog kranstva. Kriarski ratovi (1095-1213) unijeli su novu kvalitetu u sadraje riznica u Europi. Pljaka Carigrada, veze sa Bliskim i Dalekim istokom, razvitak trgovine i popratna istraivanja dovela su do nove koncentracije vrijednosti u riznicama. U kasnom su srednjem vijeku u kojem dominiraju dvor i plemii znaajne kolekcije koje se stvaraju na dvorovima velikaa. Poznata je kronika brae Limbourh zbirka vojvode od Berrya, brata kralja Karla V koji u svom domu u Burgundiji uva relikvije, slike, tapiserije, minijature, nakit i sl. Pribliavajui se kraju 14. stoljea sve se vie osjea sekularizacija muzejskog materijala. Prirodne rijetkosti zauzimaju svoje mjesto u riznicama. Doba renesanse i manirizma Renesansa je oivjela prolost negiranu kranstvom. Kolekcija se u to vrijeme prvi put naziva muzejom. Krajem 15. st. kolekcija Lorenza Velianstvenog u Firenci se zove Muzej kodeksa i umjetnikih gema. Petnaesto stoljee je vrijeme interesa za prolost, vrijeme istraivanja i sakupljanja, pogotovo predmeta iz arheolokih iskopavanja, starih knjiga, medalja i sitne plastike. Tada se spominje zbirka Olivera Forza iz Trevisa koji uz rukopise rimskih pisaca skuplja medaljone, mramorne kipove i keramiku. Interes se ve ada dijeli u dva smjera: jedan je sabiranje umjetniki definiranog kulturno-povijesnog materijala zvanog curiosa artificialia a drugi sabiranje prirodoslovno-znanstvenog materijala koji se nazivao curiosa naturalia. Osnovu su inile prinevske i uenjake zbirke. Ove prve su imale cilj rekreirati svijet u malom oko figure princ, istiui njegovu dominaciju. Stoga su u pravilu bile zatvorene za javnost i pristup im je bio privilegij a ne pravo. Uenjake su zbirke imale slinu funkciju ali iz druge perspektive kontrolirale su svijet s druge strane kontrola nad prirodom.

U to se vrijeme pojavljuje mecenatstvo kao oblik stimuliranja umjetnika koji kao istaknute individualnosti odjednom izbijaju u prvi plan drutvenog interesa. Velike i mone velikake obitelji jakih talijanskih gradova poput Firence, Milana, Ferrare ili Padove se brinu za umjetnike, naruuju njihova djela te njima ukraavaju svoje palae, javne prostore, crkve i samostane. To moemo vidjeti na primjeru obitelji Medici Cosmo st. je dao opremiti svoj palazzo u Via larga kipovima i reljefima koje mu je restaurirati Donatello. Zbirka obitelji Medici djelomicno propada nakon pobune u Firenci 1494. U Rimu je to vrijeme humanistikih papa Pija II Piccolominija iz Siene, Pavla II Barba i Siksta IV koji su ukrasili svoje palae kipovima i starinama. Zbirke u dvorcima i palaama su smjetene u kvadratinim sobama kabinetima. U Italiji i u susjednim zemljama ne zanemaruju se zbirke prirodnih rijetkosti jedna od najbogatijih je oko 1550. godine ona Conrada Gesnera iz Zricha koga su zvali ocem zoologije. Humanist Ferrante Impero iz Napulja jedan je od poznatijih sakupljaa koljaka i drugih ivotinja. Posebno je bila zanimljiva zbirka Paola Giovija koji je 1520. poeo stvarati zbirku portreta, kopija po medaljama i freski. U Francuskoj se odigravaju slini procesi. Kralj Franjo I zvan ocem rijetkosti, stvara zbirku umjetnina i ispunjava galerije dvorca slikama i kipovima talijanskih majstora. Meu izrazitim maniristikim zbirkama treba spomenuti onu u dvorcu Ambra kraj Innsbrucka koju je sakupio nadvojvoda Ferdinand II Tirolski. Tu se na istom mjestu nalaze instrumenti, igre, kostimi, egzotini predmeti, nakaze ili udovita, nenormalni fetusi nastali zbog nonih mora u zaeu ili trudnoi, portreti patuljaka, nakaza ili ljudi pasa. Habsburgovci su bili skloni manirizmu pa je tako krajem 16. st. Rudolf II zaokupljen astrologijom i pretkazivanjem budunosti, stvorio zbirku slika, njemakog zlatarstva, magijskog orua, deformiranih fetusa, bizarnih ivotinja i drugih arobnih i ljekovitih stvari. Doba baroka i prosvjetiteljstva (17. i 18. st) Znaajke baroknog razdoblja pokazuju da zbirke i muzeji u 17. st. preuzimaju ulogu u kulturi i pedagogiji, a u 18. st. pretvorili su se u javne institucije. To je vrijeme irenja zbirki na sjever Europe i trgovine umjetninama i zbirkama u emu sudjeluju posrednici, savjetnici trgovci. Veliki umjetnici poput Rubensa i Velasqueza rade za panjolski dvor a Amsterdam postaje sredite meunarodne trgovine umjetnina. Prodaja je usavrena do te mjere da se tiskaju katalozi sa cijenama, prodaju djela vrhunskih umjetnika, posebice Talijana. Trite je istovremeno puno falsifikata. Kraljevske kolekcije dominiraju Europom i itave zbirke mijenjaju vlasnike. Nastaje Louvre te zbirke Filipa IV panjolskog, ruskog cara Petra Velikog, grade se galerije gdje se uvaju slike. Barokno doba je takoer vrijeme prvih muzeolokih pisanih rasprava. Muzej se u 18. stoljeu postepeno otvara publici i postaje javna institucija te se stvara etika posjeta muzejima. Osniva se i British Museum u Londonu 1753. Jo ne vlada klasifikacijski red izlaganje nego su zbirke bez ikakvog reda nagomilane u muzejima. Francuska revolucija i 19. st Zbirke kraljeva, aristokracije i crkve se potpuno reartikuliraju. Francuska revolucija je osigurala uvjete za pojavu novog programa za muzeje. Taj novi muzeoloki program dovodi do jake centralizacije te se Louvre pretvara u Muzej Republike krajem 1792. i otvara vrata za javnost sredinom 1793. Ostvaren je novi tip muzeja koji postaje narodni i koji donosi promjene u interpretaciji muzejske grae, ime se otvaraju mogunosti da muzej postane sredstvo za manipulaciju i izraavanje slubene politike. Napoleonov poraz uvjetovao je pojavu zahtjeva za restitucijom umjetnina u zemlje porijekla. Vraena djela se nisu vraala vlasnicima ve su otila u javne ili nacionalne muzeje. 19. st. se naziva dobom muzeja jer je taj termin sada ve rezerviran samo za slubene institucije javnog

znaenja. Doba muzeja se prestaje zadovoljavati podjelom na umjetnike i prirodoslovne zbirke; pojavom novih znanstvenih disciplina, muzejske zbirke prerastaju u specijalizirane muzeje za pojedine vrste muzejskih predmeta. U prvoj polovici stoljea dominiraju arheoloke zbirke koje e se kasnije razviti u arheoloke muzeje. U Hrvatskoj se 1802. u Puli ureuje lapidarij u Augustovu hramu a 1820. se osniva Arheoloki muzej u Splitu dok se u Zadru osniva arheoloka zbirka 1930. Umjetniki muzeji i galerije se jo uvijek dijele na umjetnike i prirodoslovne zbirke dok se drugom polovicom stoljea javljaju muzeji za umjetnost i obrt kao spona umjetnikih i tehnikih muzeja te se pojavljuju tehniki muzeji i zbirke poput Muzeja Znanosti u South Kensigntonu u Engleskoj, Smithsonian Institutiona u Washingtonu, te Njemaki muzej prirodnih znanosti i tehnike. Pojavljuju se jo i muzeji na otvorenom te narodni ili etnografski muzeji kao rezultat sve veeg zanimanja za narodnu i puku kulturu, te prirodoslovni muzeji. 20. stoljee i suvremenost Dvadeseto stoljee unosi znaajne promjene u drutveni, gospodarski i politiki ivot ovjeanstva, umjetniki i znanstveni razvitak, odnose i veze meu ljudima. Muzeji se mijenjaju zbog dva svjetska rata te pojave informatike. Pojavom globalizacije raste turizam te se muzeji prilagoavaju tako da istovremeno zadovoljavaju potrebe lokalnog stanovnitva i interes povremenih doljaka. U 20. st. prevladavaju muzeji iji su predmeti u zbirkama, podijeljeni u dvije skupine: jednu ine predmeti na izlobama koji direktno komuniciraju s publikom a drugu oni u spremitima koji su povremeno u studijskim sobama i pristupani istraivaima. Muzeji se poinju aktivno baviti problemima zatite i pohrane predmeta u spremitima. Nije vie svaki predmet eksponat, ve to postaje tek odabrani predmet to dovodi do promjene u izlaganju nakon konferencije u Madridu 1934. muzeji nastoje neutralizirati izlobene prostore kako bi predmeti doli vie do izraaja (izlaganje slika u nizu). Poinju se koristiti fotografija i ostali vizualni mediji kako se sve vie bliimo kraju stoljea te muzeji koriste druge oblike komunikacije sa javnou (izrada i prodaja suvenira, organiziranje predavanja i sl.) Vrijeme 20. st. osobito nakon II svjetskog rata, vrijeme je velike muzejske ekspanzije koju prati izgradnja novih velikih muzejskih zgrada u kojima se moraju zadovoljiti muzeoloki programi: izlobeni prostori i prostori za publiku, spremini i studijski prostori i radni prostori muzejskog osoblja. Jo jedna pojava koja se razvija u ovom stoljeu je organiziranje velikih tematskih izlobi. Povijesni muzeji doivljavaju velike promjene jer se javljaju i pomorski muzeji, naroito u Britaniji, Francuskoj i Nizozemskoj. Razvoj povijesnih muzeja u Hrvatskoj zapoinje Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu, osnovan 1952. Muzeji se u 20. st. postupno pretvaraju u banke podataka o predmetima i u predmetima; muzej postaje svojevrsni laboratorij ideja i predmeta. Nova arhitektura prati nove muzejske potrebe i usmjerava ih prema precizno definiranoj uporabi prostora. POVIJEST MUZEOLOGIJE Muzeologija se kao znanstvena disciplina postupno razvijala slijedei razvoj sabiranja predmeta i formiranja zbirki, komora rijetkosti i muzeja. Muzeologija se u poetku moe poistovjetiti s pojmom muzeografije jer se bavila opisivanjem postupaka u procesu sabiranja i rukovanja predmetima. Njezin razvoj moemo slijediti praenjem pisanih traktata i knjiga o problemima zbirki i muzeja. Razdoblja razvitka muzeoloke misli: - faza poetaka muzeoloke misli (do 19. st.) - protoznanstvena faza (19. st. 1934. god.)

empirijsko-deskriptivna faza (1934. 1976.) teoretsko-sintetika faza (od 1976. do danas)

Glavi problemi su se ticali odvajanja muzeologije od muzeografije te pitanja da li je i da li bi muzeologija trebala biti samostalna znanstvena disciplina. Nastajanjem muzejskih udruenja i asopisa, osnivanjem kola diljem svijeta i katedri za muzeologiju na fakultetima, muzeologija, iako nikad do kraja priznata kao takva, se ipak danas smatra samostalnom disciplinom. Odlukom Zajednice sveuilita Hrvatske, 1983. muzeologija je u Hrvatskoj priznata kao znanstvena disciplina u okviru informacijskih znanosti. Time se muzeologija stavlja uz bok ostalim znanstvenim disciplinama u odnosu na mogunost stjecanja doktorata i organiziranog istraivakog rada. 17. Organizacija muzeja kao institucije > Muzej je uzrokovao pojavu muzeologije, a ona se kasnije osamostalila, smatrajui muzej samo jednim od oblika muzeolokog djelovanja. Tako je Peter van Mensch, 1987.g., u muzeologiju uveo pojam muzeoloke ustanove. Nadalje, on e strogo odvojiti pojam muzeja kao institucije od pojma muzeja kao ustanove. Institucija je po njemu strukturalistika kategorija koja se empirijski oe sagledati jedino kao povijesno i drutveno-kulturno definirana ustanova. Iz ovoga se moe zakljuiti da se muzeologija bavi muzejem kao institucijom, a muzeografija se bavi pojedinim ustanovama i njihovim vrstama. Potrebno je razlikovati ustanovu od institucije. Ustanova,naime, zastarijeva te se postavlja pitanje njene legitimnosti,pa se ponekad tradicionalne ustanove mogu raspasti na niz specijaliziranih ustanova, ili ih mogu zamijeniti nove ustanove stvorene na temelju nove interpretacije iste strukturalne kategorije koja je stajala iza tradicionalne ustanove. Temeljna specifinost muzejske institucije jest u njihovoj razliitosti, iako imaju neke slinosti s arhivima,knjinicama. Razliitost muzeja temelji se na injenici da je u muzejima kumulirano blago to ga ine predmeti kulturne i prirodne batine,a njihov se jezik temelji na govoru tvari, strukture i oblika,a ne nagovoru pisane rijei kakav dominira u arhivima i knjinicama. Ogromna raznolikost muzeja temelji se na materijalnosti predmeta. Raznolikost muzejskog materijala i njegovih osobina temeljni je initelj specifinosti muzeja kao institucije u odnosu na druge muzeoloke ustanove. Svaka od razliitih muzejskih ustanova na svoj se nain pribliava ili distancira od institucije muzeja,odnosno prihvaa ili odraava njezine zakonitosti ili se pak bavi tek nekom od muzeolokih funkcija koje su u muzeju kao instituciji objedinjene u zatvoren sustav. Shema organizacije muzejske ustanove mora biti prilagoena muzejskim funkcijama koje muzejska ustanova obavlja. Organizacija muzejske ustanove se oituje u 3 oblika: U organiziranju muzejske grae po zbirkama U organiziranju funkcioniranja muzeja rasporedom strunog osoblja po organizacijskim jedinicama U organiziranju prostora muzeja tako da se radni i komunikacijski procesi mogu nesmetano odvijati Sva su ta 3 oblika meusobno povezana i utjeu jedni na druge; ne moemo ih strogo odijeliti.

21. Prezentacija spomenika kulture-kriterij i koncepcija -nepokretne kulture batine u izvornoj sredini dokumentiraju neko ranije stanje, neke ranije odnose. Nijhova muzealnost nije usporediva s muzealnou muzejskih predmeta. Kriterij - se temelji na valorizaciji spomenika - osiguravaju potovanje integriteta ili cjelovitosti spomenika - temelje se na stanju sauvanosti svakog pojedinog povijesnog sloja i spomenika u cjelini - kriterij je i funkcija spomenika (izvorna , dopunjena ili bitno izmjenjena i muzejska namjena spomenika) - kriteriji se razliito primjenjuju od spomenika do spomenika - kriteriji moraju osigurati autentinost spomenika, njegovu itkost, potovanje estetske vrijednosti spomenika Koncepcija - koncepcija je izbor razvojne fazespomenika koja e se prezentirati i nain prezentacije, a stvara se nakon provedenih analiza spomenika - to je misaoni proces u kojem se odreuje pristup batini - selektivnost- proces izmeu valorizacije i koncepcije- u selekciji se izbacuju elementi koji nisu vani za prezentaciju - kreativnost- uvjetovana na faktorima kao to su istinitost, spomenika cjelovitost ili anticipiranje budunosti brigom za batinu buduih generacija - uz djelovanje znanstvene, estetske, funkcionalne i ljudske komponente provodi se i konana selekcija Znan.kompo.: tei afirmiranju prepoznatljive i vrsto definirane povijesne slojevitosti. Ne doputa parceliranje spomenika na niz detalja; mora bit ekvivalent spozneje povijesnog, prostornog i vremenskog totaliteta. Estetska k.: podlona subjektivnom osjeaju. Unosi suvremeni estetski odnos prema zadanom problemu. Funkci. kompo.: diktira je materijalna struktura spomenika. Temeljni motiv je sigurnost i to dui opstanak spomenika Ljud.k.: namjena i uporaba spomenika djeluju unutar ove komponente