FORMIRANJE I RAZVOJ ISLAMSKE

ZAJEDNICE
Sve do dolaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, nije se postavljalo
pitanje pravnog položaja ili organiziranja posebne ustanove koja bi se brinula o vjerskim
pitanjima muslimana. Do tada se Bosna i Hercegovina nalazila u okviru Osmanskog carstva,
u kome se organizaciono jedinstvo muslimana ogledalo u privrženosti islamskim propisima,
a to jedinstvo muslimana simbolizirano je kroz instituciju halife kao duhovnog stožera
muslimana. Vjerske poslove u ime halife obavljali su dekretirane muftije, šerijatske sudije,
muderisi i imami. U Osmanskom razdoblju vjerski stalež smatran je dijelom državne
administracije kojem su bili povjereni različiti poslovi u upravi, lokalnoj administraciji i
vjerskim poslovima. Pravosudne poslove i suđenje obavljale su šerijatske sudije koji su,
dakle, bili dio vladajućeg aparata i plaćani od strane države. Također, imamsko-hatibski
poslovi, osobito džuma- namazi, zatim obrazovni sektor, kao što su vjerske škole (medrese),
bili su dio brige državne uprave.
 Dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovnu vjekovima ustaljeni oblici
organiziranja vjerskih poslova se raspadaju, a islam više nije državna religija koju
država pomaže kao što je to bio slučaj u vrijeme Osmanske uprave. Također, ulema i
vjerski kadar gubi ulogu i značaj koji je nekada imao u državi i suočava se sa novim do
tada nepoznatim pitanjma i problemima. Austro-Ugarska sustavno nastoji potpuno
odvojiti muslimane u Bosni i Hercegovini od Istanbula kao njihove duhovne matice.
 Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine
imala je veoma velike, kako društveno-političke, tako i kulturne i vjerske posljedice
za Bošnjake (muslimane), koji su preko četiri stoljeća živjeli u okrilju
islamsko-orijentalne kulture i civilizacije. Preko islamske vjerske tradicije
Bošnjaci su na “granici” svjetova, kultura i civilizacija izgradili i
specifičan društveni način života. Austro-ugarskom okupacijom Bošnjaci prelaze
pod utjecaj, za njih, sasvim nove civilizacije i novog načina života. Sve do
tada, njihova sudbina je bila vezana za cjelokupni islamski “ummet”, zajednicu
svih muslimana u Osmanskom carstvu, na čijem čelu je stajao njihov, istovremeno
i svjetovni (sultān) i duhovni (halîfa)
vladar.
 Novi status Bošnjaka tražio je veoma dinamični odnos prema
izvorima islama uz stalno propitivanje izazova vremena, društvenog,
ekonomskog
i političkog stanja Bošnjaka u potpuno drugačijim okolnostima svakodnevnog
življenja. Poremećaj kontinuiteta sa prošlošću bio je veoma radikalan, dok je
budućnost bila neizvjesna i nesigurna. Islam, koji je bio važna odrednica
Bošnjaka i koji im je stoljećima davao snažan osjećaj identiteta, kako sa
ukupnim ummetom na čelu sa halifom, tako i sa vlastitim tlom, Bosnom, bio
je marginaliziran sa novim načinom života koji je postao preovlađujući.
 Sve je to nametalo potrebu za zaboravljenom praksom
idžtihada svih onih koji su hrabro branili stav da se u Bosni mora ostati i
opstati sa „svojim“ islamom, za razliku od onih ālima koji su preporučivali
hidžru u Osmansko carstvo.
 Historija je, kao što to danas znamo, dala za pravo onima
koji su islamske tekstove čitali kontekstualno i kritički hrabro, obrazlažući
stav da je, sa islamskog stanovišta, prihvatljivo i dozvoljeno živjeti pod
nemuslimanskom vlašću.
 Ključne riječi: Bošnjaci, Bosna, islam, muslimani, šerijat
 Članom XXV Berlinskog kongresa, velike evropske sile su
odlučile da Austro-Ugarskoj daju mandat za okupaciju BiH. Okupacijom BiH je
faktički postala dio Austro-Ugarske, mada je Carigradskom (Novopazarskom)
konvencijom 21. aprila 1879. godine između Osmanskog carstva i Dvojne
monarhije
propisano da „čin okupacije ne vrijeđa suverena prava sultana“. Zbog
osobenosti međunarodnih okolnosti u kojima je izvršena okupacija,
unutrašnjih odnosa i prilika u okupiranoj zemlji, složene ustavne strukture
Austro-Ugarske, BiH je svo vrijeme okupacije imala poseban državno-pravni
status i posebnu organizaciju i strukturu vlasti, pa je proglašena „odvojenim
tijelom“ (corpus separatum) i od Austrije i od Ugarske. U tom smislu je 1880.
donešen Zakon o upravljanju BiH kojim je u biti zadržana zatečena osmanska
administrativna organizacija, pravni poredak, sudski sistem, poreski sistem i
postojeće stanje agrarnih odnosa.
 Austrougarska vlast je nakon okupacije Bosne i Hercegovine,
potpisivanjem Carigradske (Novopazarske) konvencije 21. aprila 1879. godine,
zagarantirala slobodu vjeroispovijesti svim stanovnicima okupirane pokrajine.
Član 2 Konvencije “posebno zajamčava Muslimanima pravo da slobodno
održavaju
veze sa svojim duhovnim poglavarom u
Carigradu, da u javnim molitvama spominju ime sultana (halifa), i da na
džamijama ističu osmansku zastavu, tamo gdje je to već bio običaj”.
 Austro-Ugarska je željela izbjeći svako miješanje osmanskih
vlasti u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine, uprkos članu XXV Berlinskog
ugovora. Na takav zaključak upućuje i nota koju je Gjula Andrássy (Đula
Andraši), ministar vanjskih poslova Monarhije uputio 21. maja 1879. godine
zemaljskom poglavaru herzogu Wilhelmu Württembergu (Virtemberg) i
zajedničkom ministru finansija Leopoldu
Hoffmanu preporučujući diplomatsko i oportunističko držanje (podv. E. D.)
povodom primjene Carigradske konvencije, naglašavajući da trebaju podržati
sve
samoinicijativne akcije Bošnjaka koje imaju za cilj prekidanje odnosa između
bh. muslimana i Porte, odnosno, šejhul-islama u Istanbulu.
 Ovo „škakljivo pitanje“ najbolje je precizirao grof Andrassy kazavši da „…
odricanje bosanskih
muhamedanaca od autoriteta šeih ul islama čini mi se najvećim mogućim
poželjnim
ciljem, čije ostvarenje ne treba ni na kakav način zadržavati, nego po
mogućnosti ubrzati“ (podv. E. D.).
 Historijsko i kontekstualno čitanje Teksta kod Bošnjaka na
kraju XIX stoljeća, predstavićemo kroz rad i djelovanje trojice značajnih
alima: Mustafe Hilmi-ef. Hadžiomerovića, sarajevskog i bosanskog muftije i
prvog reisul-uleme Islamske zajednice u BiH, Mehmeda Teufik-ef. Azapagića,
tuzlanskog muftije i drugog reisul-uleme i
Mustafe Sidki-ef. Karabega,
mostarskog muftije.