Jean Genet Querelle de Brest

Jean Genet: Querelle de Brest
Umjesto predgovora prevodioca
Ihr naht euch wieder, schwankende Gestalten! Die frh sich einst dem trben Blick gezeigt. Versuch ich wohl euch diesmal fest zu halten? Fhl ich mein Herz noch jenem Wahn geneigt? Ihr drngt euch zu! nun gut, so mgt ihr walten, Wie ihr aus Dunst und Nebel um mich steigt; Mein Busen fhlt sich jugendlich erschttert Vom Zauberhauch der euren Zug umwittert.
Gle, tu ste opet, lelujaste sjene, to odvana vas mutan pogled zna. Bi l' duh moj kuo vezat vas uz mene? Zar jo mi mami srce tlapnja ta? Nagrnule ste! dobro, oivljene Na djelo vas iz magle zovem ja; Dah arobni oko vas to se vije, sad mladou mi grudi opet grije. (prepjev Tito Strozzi)
"it stinks on glue in which we all are glued together" (Sorbone, May 1968) [rukom ispisan tekst na primjerku knjige iz koje sam prevodio] ___________________________(kraj predgovora) preveo: Kreimir Sivonik
Jean Genet: Querelle de Brest za Jacques G. "Tijekom dvije godine koje je sluio u mornarikim jedinicama, njegovo neposluno i iskvareno ponaanje donijelo mu je dvadeset i est kazni. On je tetovirao regrute, krao od svojih drugova, i uivao u udnim ponaanjima sa ivotinjama" Iz zapisnika suenja Louis Mnesclou, 20 godina starom. Pogubljenom 7. rujna 1880.
"Imao sam obiaj slijediti uzbudljive sudske sluajeve", rekao je, "i Mnesclou je zatrovao moj um. Ja sam manje kriv nego on, jer nisam niti silovao niti iskomadao moju rtvu. Moja fotografija je nadmona njegovoj, jer on nije nosio kravatu, dok je meni doputeno da ja moju ostavim." Izjava pred javnim tuiteljem, ubojica Flix Lamatre, 14 godina starosti. (15. srpanj 1881) "I oni koji su voljeni, posramljeni uiniti bilo kakovu odurnu stvar pred onima koji ih vole, zbog same ljubavi e drati se jedan drugoga do smrti. Kako doima se po njegovu primjeru, da udaren licem prema zemlji, njegov neprijatelj dignuvi ma da ga ubije, on preklinjae ga da zada mu smrtnu ranu u grudi, kako prijatelj njegov koji ga voli, vidjevi ranu na njegovim leima, ne bi bio posramljen njim. Plutarh, Pelopidas.
Spomen ubijstva esto doziva u misao spomen mora i mornara. More i mornari, u poetku, se ne pojavljuju kao konane slike - prije da je "ubijstvo" to zaziva osjeaj valova. Ako razmatra se da su morske luke scene estih zloina, asocijacija se ini samo-objanjivom; ali postoje brojne prie iz kojih saznajemo da ubica je bio ovjek od mora - stvarni, ili lani - i ako potonje je primjer, zloin e biti jo blie vezan uz more. ovjek koji obue mornarsko odijelo ne ini to samo razboritosti radi. Njegova maskiranje oslobaa ga nunosti da ide kroza svekolike grozomorne komplicirane procedure potrebne da poini bilo koje namjereno ubijstvo. Tako, mogli bi rei da odjea ini slijedee stvari za zloinca: ona ga obavija u oblake; ona mu daje izgled kao da je doao s one daleke linije obzora gdje more dotie nebo; dugakim valovitim i miiavim koracima on moe kroiti preko voda, otjelovljujui Velikog Medvjeda, zvijezdu Sjevernjau ili Juni Kri; to (mi jo uvijek raspravljamo o tom partikularnom maskiranju, kako ga upotrebljavaju zloinci) mu omoguava poprimiti tamne kontinente gdje sunce sjeda i uzdie se, gdje mjesec odobrava ubijstvo pod krovovima od bambusa pored nepominih rijeka to vrve krokodilima; ono mu daje priliku djelovati unutar iluzije odraza, udariti dok je jedna od njegovih nogu jo uvijek poloena na plai Oceanije a druga ga nosi preko voda prema Evropi; to mu jami zaborav unaprijed, jer mornari uvijek "se vraaju izdaleka"; to mu omoguava da promatra vlaje kao obinu vegetaciju. Ona je kolijevka zloincu, ona ga omotava - u tijesnu priljubljenost njegova dempera, u irinu njegovih zvonastih hlaa. To baca uspavljujue ini na ve fasciniranu rtvu. Govoriti emo o mornarovu smrtnu tijelu. Mi sami svjedoili smo scenama zavoenja. U toj vrlo dugoj reenici "obavija ga u oblake ..." udovolji smo jednostavnu poetizmu, gdje svaka od postavki je tek argument u prilog autorovih osobnih naklonosti. To jeste, priznaje se, pod znakom vrlo posebnog unutranjeg osjeaja da emo prostrijeti dramu to rezultira. Mi bi isto rado rekli da se ona obraa invertima. Spomen ljubavi ili pohote pojavljuje se kao prirodan korolar spomenu Mora i Ubijstva - i to jeste, tovie, spomen ljubavi protiv prirode. Nesumnjivo mornari koji su transportirani ("animirani" bi se inilo egzaktnijim, vidjeti emo to kasnije) eljom i potrebom poiniti ubijstvo, egrtovali su sami prvo u Trgovkoj Mornarici, tako da su veterani dugih putovanja, hranjeni na brodskim biskvitima i bievima s devet vorova, navikli na none okove za bilo koje male greke, isplaeni u nekoj obskurnoj luci, prihvaeni opet na neki upitni teretnjak; pa ipak, teko je, u gradu magli i granita, proi pored miiavih iz Ratne Mornarice, treniranih i oblikovanih putem i za djela o kojima volimo misliti kao smjela, ta ramena, profili, rinice, te vrste i turbulentne guze, ti snani i gipki deki, bez da ih zamiljamo sposobnim za ubijstva to se ini potpuno opravdanim da bi bilo njihovim ponienjem poiniti ih tim njihovim plemenitim tijelima. Da li silaze s nebesa ili se vraaju iz kraljevstva gdje se druihu sa sirenama i jo vie znanim monstrumima, na zemlji ti mornari nastanjuju graevine od kamena, arsenale, palae ija solidnost je suprotna nervoznosti, enstvenoj iritantnosti voda (ne kae li mornar, u jednoj od svojih pjesama, kako "... more je moja najbolja djevojka"?), lukobranima natovarenim lancima, stupiima, bovama, pomorskim potreptinama, za koje su, ak i kad su najdalje od mora, znaju da su usidreni. Da bi uparili njihov stas, osigurani su kasarnama, tvravama, naputenim kaznionicama, velianstvenim objektima arhitekture, svim tim. Brest je tvrd, solidan grad, izgraen od siva bretonskog granita. Njegova kamenita kvaliteta usidruje luku, dajui mornarima osjeaj sigurnosti, lansirnu toku kad idu van, luku odmora nakon neprekidna valovita gibanja mora. Ako se Brest doima vie bezbrian, to je kad slabano sunce pozlati fasade koja su plemenita kao ona Venecije, ili kad njegove uske ulice vrve bezbrinim mornarima - ili, tada, ak i kad je magla i kia. Akcija ove prie poinje tri dana nakon to komandni brod, Le Vengeur, se usidrio na Roadsu. Drugi brodovi su oko njega: La Panthere, Le Vainquerer, Le Sanglant, i oko tih Le Richelieu, Le Bearn, Le Dunquerque, i drugi. Ta imena imaju svoje pandane u prolosti. Na zidovima pokrajnje kapelice u crkvi Saint Yves, u La Rochelle, visi niz zavjetnih slika koje prikazuju brodove koji su ili izgubljeni ili spaeni: La Mutine, Le Saphir, Le Cyclone, La Fe, La Jeune Aime. Ti brodovi nisu imali nikakova utjecaja na Querellea koji je
viao ih ponekad kao dijete, ali mi moramo spomenuti njihovo postojanje. Za brodske posade, Brest e uvijek biti grad La Fria. Daleko od Francuske, mornari nikada ne govore o tom bordelu bez spominjanja neke ale i zavijajui kao sove, nain kako govore o patkama u Kini i udnim Annamitima, i spominju vlasnika i njegovu enu u terminima kao: "Igrati sranje s tobom - kao kod Nona, mislim." "Taj tip, za komad dupeta bi uinio bilo to - ak bi igrao s Nonom." "On tu, on je iao u La Fria da izgubi." Dok ime Madame nije nikada spominjano, imena "La Fria" i "Nono" mora da su putovala oko svijeta, u sarkastinim digresijama na usnama mornara posvuda. Od ukrcanih, nikad nije bilo nikoga tko bi precizno znao pravila igre kojoj je dana takova reputacija, ali nitko, pa ak niti najzeleniji regrut nije se usudio pitati za objanjenje; svaki pojedini morski vuk e pak dati do znanja da on zna o em' se tu radi. Tako to mjesto u Brestu se uvijek pojavljuje u basnoslovnom svjetlu, i mornari, kad se pribliavaju toj luci, potajice sanjaju o toj kui na zlu glasu koju e spomenuti samo kao temu za ismijavanje. Georges Querelle, heroj ove knjige, govori o tome manje no itko. On zna da je njegov vlastiti brat ljubavnik Madame. Evo pisma, primljena u Cadizu, obavjetavajui ga o tome: Hej Bro, Piem ti ovih par redaka da ti kaem da sam natrag u Brestu. Planirao sam taj posao u kveru opet, ali, nita ne rade. Tako, tu sam, zakopan. Kako zna, nisam ba neto dobar u nalaenju posla, a osim toga tko uope hoe derati svoju kou. Tako, da se pridignem, obiao sam Milovo mjesto i odmah nakon toga gazdrica u La Fria me gleda. Ja dao sve od sebe, i slaemo se da sve gori. Gazdu boli kurac tko je s njegovom enom, oni su samo poslovni partneri, kau. Tako, nije mi loe. Nadam se da ni ti nisi loe, i kad dobije neki dopust, itd. (Potpis) Robert. Ponekad kii u rujnu. Kia ini pamunu odjeu - otvorene koulje i denim - da se prilijepe za kou miiavih mukaraca to rade u luci i Arsenalu. Opet, nekih veeri, vrijeme je lijepo kad grupe zidara, drvodjelja, mehaniara izlaze iz brodogradilita. Umorni su. Izgledaju teko optereeni, i ak kad njihovi izrazi lica omekaju, njihovi teki koraci ine se kao da razbijaju bazene zraka oko njih. Polagano, sumorno oni prolaze veselije, bre, hitrije tu-pa-tamo mornara na dopustu na obali, to postali su ponos tog grada koji e treperiti do zore njihovim nautiarskim hvalisanjem, naletima njihova smijeha, njihovim pjesmama, njihovom radou, uvredama koje dobaciju djevojkama; njihovim poljupcima, njihovim irokim ovratnicima, gombama na njihovim kapama. Radnici se vraaju u svoja prebivalita. Cijeli dan oni su se muili radei (policajci, vojnici ili mornari, nikada nemaju osjeaj da su se muili radei), spajajui svoje akcije u mreu zajednikih napora, u svrhu da postignu posao kao vidljivi, vrsto stegnuti vor, i sad se vraaju. Sjenovito prijateljstvo sjenovito njima - ujedinjava ih, a isto i tiha mrnja. Mali broj njih je oenjen, i ene im ive daleko. est sati uveer je vrijeme kad radnici prolaze kroz eljezna vrata Arsenala i naputaju kver. Hodaju u pravcu eljeznike stanice gdje su kantine, ili dolje putem prema Recouvrance gdje su njihove namjetene sobe u jeftinim hotelima. Veina njih su Talijani i panjolci, premda su neki i sjeverno-afrikanci i Francuzi. Usred takovog pretika umora, tekih miia, silovite otupljenosti, potporunik Seblon sa Vengeura voli svoje veernje etnje. Obiavali su imati taj top permanentno upravljen prema kaznionici. Danas isti top (samo njegova
Jean Genet: Querelle de Brest cijev) stoji postavljna uspravno usred istog dvorita gdje su kanjenici prikupljani za galije. Zauujue je da pretvaranje zloinaca u mornare se smatralo oblikom kazne. Proao pored La Fria. Nita vidio. Nikad ni malo sree. Tamo u Recouvrance ulovio sam pogled harmonike - pogled koji esto vidim na brodu, ali nikada se ne umorim gledati - sklapanje, rasklapanje na mornarskom bedru. Se brester, opasati se. Izvedeno, besumnje, iz bretteur, borac: i tako, odnosi se na se quereller, zapodjeti tuu.
Kad shvatim - kad bi bilo samo iz novina - da izbija neki skandal, ili kad me je samo strah da bi mogao izbiti na vidjelo, ja se pripremam pobjei: uvijek vjerujem da u biti osumnjien da sam prvi pokreta. Sebe vidim kao demonima opsjednuto stvorenje, samo zato jer sam si zamislio neke teme za skandal. Ti huligani koje drim u rukama, njeno ljubei i gladei njihova lica prije no to ih prekrijem njeno opet u mojim plahtama, oni nisu vie do prolazno uzbuenje i eksperiment zajedno. Nakon to sam bio prevladan usamljenou na koju me moja izokrenutost proklela, stvarno je mogue da u moda jednog dana drati gole u mojim rukama, i nastaviti drati, stisnute prisno uz moje tijelo, te mlade mukarce iju hrabrost i vrstinu stavljam tako visoko u mojim potovanjima da eznem baciti se pred njihove noge i puzati pred njima? Ja jedva da se usudim vjerovati u to, i suze mi naviru u oi, da zahvalim Bogu to udijeli mi takovu sreu. Moje suze me ine mekim. Topim se. Moji vlastiti obrazi jo uvijek vlani od suza, ja gostim se u tome, i prelijevam njenou za, ravne, tvrde jagodine kosti tih djeaka. Taj ozbiljni, ponekad gotovo sumnjiavi pogled, pogled koji ini se donosi ocjenu, kojom pederast ocjenjuje svakog mladog ovjeka kojeg susretne, je stvarno kratka, ali intezivna meditacija o njegovoj vlastitoj osamljenosti. Taj trenutak (trajanje jednog pogleda) je ispunnjeno koncentriranim i konstantnim beznaem, sa svojom vlastiom otkrhnutom uestalou, uvijenu u strah od odbijanja. "Bilo bi tako dobro ..." on misli. Ili, ako ne misli, ono se ogleda u njegovu mrtenju, u tom crnom, osuujuem izgledu. Kad god se desi da je dio njegova tijela gol, On (to jest Querelle, ije ime oficir nikada ne pie - ne samo zbog obine razboritosti obzirom na sve druge oficire i nadreene, jer u njihovim oima sadraj njegova dnevnika bi bio dovoljan da ga osude) poinje ispitivati ga. Trai crne bubuljice, napukle nokte, crvene akne. Iritiran kad ne moe nai niti jednu, on izmisli neke. im nema nita pametnijega za initi, on postaje zadubljen u tu igru. Veeras je istraivao svoje noge: njihove crne, jake dlake su sasvim meke usprkos snana rasta, i tako stvaraju neku vrstu izmaglice od stopala do prepona, to umekava grubou i odsjenost, moglo bi se skoro rei, kamenitost njegovih miia. Zadivljuje me kako tako silovita crta moe zaodjeti njegove noge u takovu veliku sladost. On se zabavlja stavljajui goruu cigaretu na svoje dlake i zatim se savija nad njima da bi uio spaljeni miris. Ne smijei se vie no uobiajeno. Njegovo tijelo u oputanju je njegova velika strast zlovoljna, ne radosna strast. Nagnut nad svojim tijelom, on vidi sebe tamo. On ga istrauje s zamiljenim povealom. Promatra njegove minijaturne nepravilnosti skupuloznom panjom entomologa koji studira obiaje insekata. Ali im se On pokrene, koju zasljepljuu osvetu njegovo cijelo tijelo ini, u slavi svog gibanja. On (Querelle) nije nikad duhom odsutan, uvijek sabran na ono to ini. Svaki trenutak svog ivota on odbija san. On je vjeno prisutan. On nikada ne odgovara: "Mislio sam neto drugo". Pa ipak djetinjatost njegove oigledne preokupacije zauuje me.
Jean Genet: Querelle de Brest Rukama u depovima, lijeno, ja bih mu rekao, "Gurni me malo, toliko da otpadne pepeo s moje cigarete", i on bi pustio rasporak i udario me u rame. Ja bih slegnuo ramenima. Ja bih trebao biti sposoban drati moje morske noge ili drati se za ogradu, brod se ne ljulja tako jako, ali na brzinu, i sa zadovoljstvom, ja iskoristim gibanje broda da se zaljuljam i da dozvolim da se pomaknem, uvijek u njegovu smjeru. Uspio sam ak i oeati se o njegov lakat.
To je kao da krvoloan i odan pas uvar, spreman da vam pregrize karotidnu arteriju, ga slijedi uokolo, poskakujui, ponekad, izmeu potkoljenica njegovih nogu, tako da slabine zvijeri ine se da se mijeaju s njegovim bedrenim miiima, spremni na ugriz, uvijek reei, tako krvoloni da bi se oekivalo vidjeti da e mu odgristi jaja. Nakon tih par ulomaka uzetih (ali ne potpuno sliuajno) iz privatnog dnevnika koji nam sugerira njegov karakter, mi bismo htjeli da pogledate mornara Querellea, roena iz te osame u kojoj oficir osobno ostaje izoliran, kao sigularnu figuru usporedivu Anelu Apokalipse, ija stopala stoje na vodama mora. Meditirajui o Querelleu, koristei, u njegovoj imaginaciji, njegove najljepe crte, njegove miie, njegove zaobljene dijelove, njegove zube, njegove pretpostavljene genitalije, Porunik Seblon je pretvorio mornara u anela (kako emo vidjeti, on ga opisuje kao "Anela Osame"), to e rei, u bie manje i manje ljudsko, kristalno, oko kojega se predu niti glazbe temeljene na suprotnom od harmonije - ili radije, glazba to ostaje nakon to je harmonija iskoritena, istroena, i usred koje taj ogromni aneo se giba, polaganao, neosvjedoeno, njegove noge na vodi, ali njegova glava - ili ono to bi glavom trebalo biti - u zasljeljenju zraka iz natprirodna sunca. Oni sami naginju negirati to, udnovato bliska slinost izmeu dva brata Querelle priinjava se privlanom samo drugima. Oni su se sretali samo uvee, to kasnije mogue, u jednom krevetu namjetene sobe nedaleko od mjesta gdje je njihova majka sastavljala kraj s krajem njihove mrave egzistencije. Oni su se sreli ponovno, mogue, ali negdje tako duboko dolje da ne mogu vidjeti nita jasno, u svojoj ljubavi za svoju majku, i zasigurno u njihovim gotovo dnevnim svaama. Ujutro bi se razili bez rijei. Htjeli su ignorirati jedan drugoga. Ve, s petnajst godina, Querelle se smijeio smijekom koji je toliko poseban za ostatak njegova ivota. On je odabrao ivot meu lopovima i govorio njihov slang. Mi emo pokuati imati to na umu da bi razumjeli Querellea iji mentalni sklop i sami osjeaji ovise o, i poprimiti formu, odreenu sintaksu, partikulano mutnu ortografiju. U njegovim konverzacijama mi nailazimo na izraze kao "oguli ga naivo", "ovjee, letim", "oh, gubi se", "bolje da ne pokae svoje dupe ovdje", "dobro je izgorio", "daj to smee", "hey, baby, probaj kako je tvrd", "popui mi", i tako dallje, izriaji koji nikada nisu izreeni jasno, nego promrljani nekako monotono i kao iznutra, bez da govornik stvarno "vidi" njih. Oni nisu projicirani, i tako Querelleove rijei nikad ga ne otkrivaju; one ga stvarno uope ne definiraju. Naprotiv, one se ine kao da ulaze kroz njegova usta, da bi se nakupljale u njemu, da bi se naselile i tvorile debeo talog blata, iz kojeg, povremeno, izraste prozirni mjehur, eksplodirajui delikatno na njegovim usnicama. Ono to se uje, tada, je jedan od tih komadia slanga. to se tie policije u luci i gradu, Brest je pod nadlenou njegovog Komesarijata: u vrijeme nae novele tamo su dva Inspektora, udruenih zajedno posebnim prijateljstvom, imenima Mario Daugas i Marcelin. Potonji je jedva neto malo vie do ispuenje Mariju (poznato je da policajci uvijek dolaze u parovima), tup i sitniav dovoljno, pa ipak ponekad veliki izvor utjehe svom kolegi. Meutim, tu je pak jo i drugi suradnik kojeg je Mario odabrao, suptilniji i drai - i jednostavniji za rtvovati, takoer, ako se pokae potrebnim: Dd. Kao svaki francuski grad, Brest ima svoj Monoprix trgovinu, najdrae mjesto za visiti uokolo za Dda i brojne mornare koji cirkuliraju meu tezgama, udei - i ponekad kupujui - par rukavica, od svih moguih stvari. Da bi upotpunili sliku, davnanjih vremena kontrola Admiraliteta je bila
Jean Genet: Querelle de Brest zamijenjena servisima Pomorske Prefekture.
Kupljene ili ukradene od mornara, blue denim hlae zvonasto su se irile nad njegovim nogama, sada nepokretnim i povijenim nakon konanog stolo-tresueg udarca. Nosio je sjajno ulatene crne cipele, ispucale i naborane na mjestu gdje doseu nabori blue denima to se sputaju od izvora njegova pojasa. Njegov torzo je zatvoren u vrlo tijesni dolevita demper od bijele, malkoc umrljane vune. Querelleove usne razdvojene usne polagano se poinju zatvarati. Poinje dizati napola popuenu cigaretu prema ustima, ali njegova ruka se zaustavi na pola puta na njegovim prsima, i usta ostanu napola otvorena; promatrao je Gila i Rogera, koji su bili sjedinjeni gotovo vidljivim koncem njihovih pogledavanja, svjeinom njjihovih smijeaka; i Gil ini se da je pjevao za djeaka, i Roger kao suveren na nekom intimnom ritualu orgije, favorizirajui tog mladog osamnajst-godinjeg zidara, tako da ta je svojim glasom mogao biti herojem usputne krme za no. Nain na koji je mornar gledao njih dvojcu je imao efekt njihova izdvajanja. Jo jednom, Querelle je postao svjestan svojih ustiju to vise polu-otvorena. Njegov smijeak postade jae izraen u kutovima njegovih usana, gotovo neprimjetno. Primjesa ironije poe se iriti po njegovim oblicima, zatim po cijelu tijelu, dajui njemu i njegovu oputenu dranju naslonjenu leima na zid daak zabavljena sarkazma. Izmijenjen dizanjem obrve, da bude u paru s iskrivljenim smijekom, njegov izraz postade poneto zloban dok je nastavljao svoje detaljno ispitivanje dva mlada mukarca. Smijeak nestade s Gilovih usana, kao da je cijelo klupko strune se odmotalo, i u istom trenu nestalo na Rogerovu licu; ali etiri sekunde kasnije, povrativi dah i nastavljajui pjesmu ponovno, Gil, jo jednom na stolu, nastavio je svoj smijeak, to je vratilo nazad i zadralo, sve do zadnjeg stiha pjesme, smijeak na Rogerovim usnama. Niti za sekundu nisu njihove oi odlutale od oiju drugog. Gil je pjevao. Querelle pomaknu svoja ramena na zidu bistroa. Postao je svjestan sebe, osjeajui ukopavanje svoje vlastite ive mase, mone miie svojih lea, u crnu i nerazorivu tvar tog zida. Te dvije sjenovite supstance borile su se u tiini.Querelle je znao ljepotu svojih lea. Vidjeti emo kako, nekoliko dana kasnije, je on tajno to posvetio Poruniku Seblonu. Gotovo bez pokreta, on je pustio svoja ramena mrekati se na zidu, njegovu kamenu. On bijae snaan mukarac. Jedna ruka - druga ostavi u depu njegova mornarska kaputia - dignu napola popuenu cigaretu do njegovih usana, jo uvijek zadravajui polu-smijeak. Robert i druga dva mornara bila su nesvjesna bilo ega osim pjesme. Querelle je zadrao svoj smijeak. Da upotrijebimo izraz tako popularan meu vojnicima, Querelle je sjao svojom odsutnou. Nakon to pusti malo dima izgubi se u smjeru njegovih misli (kao da je htio zakriliti ih, ili pokazati im malo nepotovanja) njegove usne ostadoe malkoc odvojene od njegovih zubiju, iju ljepotu je on znao, njihova bjelina ublaena, sada, nou i sjenom to ju baca njegova gornja usna. Gledajui Gila i Rogera, sada ponovno ujedinjene pogledom i smijekom, nije mogao natjerati svoj um da se povue, da zatvori unutar sebe te zube i njihovu njeni sjaj, koji je imao isti nemirni efekt na njegove njegove nejasne misli kao to plavetnilo mora ima na nae oi. U meuvremenu on je lagano povlaio svoj jezik preko nepca. Bilo je ivo. Jedan od mornara poe pokrete zakopavanja svog mornarska kaputia, uzdiui ovratnik. Querelle ne bijae priviknut na ideju, jednu koja nikada nije stvarno bila oblikovana, da je on monstrum. On je smatrao, on je promatrao svoju prolost s ironinim smijekom, uplaenim i njenim u isto doba, do te mjere da ta prolost je postala smijeana s onim to on sam jeste. Tako mladi djeak ija dua je evidentno u njegovim oima, ali koja je bila pretvorena u aligatora, ak i ako on nije bio potpuno svjestan uasavajue glave i ralja, smatrao svoje ljuskasto tijelo, svoj sveani, divovski rep, kojim udara vodu ili plau ili oee o one drugih monstruma, i koji ga produava s istim dirljivim, srce-slamajuim i nerazorivim velianstvom kao rep halja, ukraenih ipkom, krestama, bitkama, tisuama zloina, to nosi ih Dijete Carica, produava nju. On je znao strahotu biti sam, uhvaen besmrtnim inima usred svijeta ivih. Samo njemu je bila dana ta stravina privilegija da promatra svoje monstruozno sudjelovanje u kraljevstvu velikih blatnjavih rijeka i prauma. I on je bio u strahu da neto svjetla, to isijava iz njegova tijela, ili iz njegove istinske svijesti, bi moglo ga osvijetliti, moglo, na neki nain iz nutrine
Jean Genet: Querelle de Brest te ljuskaste ljuture odati refleksiju te istinske forme i uiniti ga vidljivim ljudima, koji bi ga tada morali progoniti. Na nekim mjestima du bedema Bresta, stabla su bila posaena, i ta rastu u alejama nosei moda podsmjeljivo ime "Bois de Boulogne". Ovdje, ljeti, ima nekoliko bistroa gdje se moe sjesti i piti za drvenim stolovima nabreklim od kie i magle, pod drvetom ili u sjenicama. Mornari nestadoe u sjeni tih stabala, s djevojkom; Querelle ih puta, svoje pajdae, da se izredaju na njoj, i zatim doe do nje dok ona lei prostrta na travi. On nastavi otkopavati svoj rasporak, ali nakon kratka, armantna oklijevanja izraena njegovim prstima, on se popravi opet. Querelle se osjea smirenim. Trebao je svega malo okrenuti glavu, lijevo ili desno, da bi osjetio kako mu obraz tare o kruti, uzdignuti ovratnik njegova mornarska kaputia. Dodir ga razuvjerie. Time, on je znao sebe da je odjeven, udesno odjeven.
Kasnije, dok je skidao cipele, scena iz bistroa doe natrag u Querelleov um, kojem nedostajae sposobnost da joj pridrui bilo kakovo preciznije znaenje. Jedva da bi mogao to staviti u rijei. Znao je da je to stvaralo neki slabani osjeaj zabave u njemu. Ne bi mogao rei zato. Znajui ozbiljnost, strogost gotovo, svog lica i njegova bljedila, ta ironija mu davae ono to bi se uobiajeno zvalo sarkastian izgled. Za trenutak ili dva on ostade zadivljen odnosom koji bijae ostvaren i razumijevan i postade gotovo objektom izmeu oiju tih dvojce: jedan na stolu, pjevajui tamo, njegova glava povijena dolje prema drugome, koji je sjedio i netremice ga gledae. Querelle svue jednu od svojih arapa. Osim materijalnih koristi od njegovih ubijstava, Querelle je bio obogaen njima na druge naine. Ona su odlagala u njemu neku vrst sluzava taloga, i smrad koji to otputa slui produbljivanju njegova beznaa. Od svake od svojih rtava pn bi sauvao poneto malo prljava: gaice, grudnjak, vezice, rupi objekti dovoljni da obore njegove alibije i da ga osude. Ti ostaci bijahu dokazi iz prve ruke njegova sjaja, njegovih trijumfa. To bijahu sramotni detalji, na kojima svi sjajni ali nejasni prividi poivaju.U svijetu mornara s njihovim spektakularno dobrim izgledom, muevnou, ponosom, postoje tajni pandani od masna elja polomljenih zuba na dnu depa, gamae, izdaleka besprijekorne kao mornari, ali, kao i oni, daleko od istinske bjeline; par elegantnih ali loe skrojenih hlaa; loe iscrtana tetovaa; prljava maramica; arape s rupama. to je za nas najsnanije sjeanje na Querelleov izraz moe biti najbolje opisano slikom to dolazi u um: delikatne metalne niti, narijetko bodljikave, lako savladive, uhvaene zatvorenikovom tekom rukom, ili grebui o vrsto tkanje. Gotovo usprkos samu sebi, tiho, jednom od svojih sudrugova, ve protegnuta u svojoj mrei, Querelle ree: "Par jebenih pedera, njih dvojca." "Kojih dvojca?" "ta?" Querelle podie glavu. Njegov sudrug, inilo se, nije to shvatio.I to je bio kraj razgovora. Querelle svue drugu arapu i lee. Nije da je htio spavati, ili misliti o sceni u bistrou. Jednom rastegnut, imao je konano lagodnost razmiljati o svojim vlastitim poslovima i trebao je razmiljati brzo, usprkos umoru. Vlasnik La Frie e uzeti dva kilograma opijuma, ako ih Querelle moe iznijeti sa komandnog broda. Carinici su otvarali sve mornarske torbe, ukljuujui i najmanje. Dolazei na obalu, svi osim oficira su bili podvrgnuti temeljitom pretraivanju. Bez da je pustio smijeak, Querelle je razmiljao o Poruniku. Enormnost te ideje pogodila ga je ak dok je mislio to bi se moglo jedino prevesti kao: "On me pogledava ve neko vrijeme do sada. Nervozan kao maak na vruem limenom krovu. Zagriza je, ini se" Querellu je bilo drago znati da Robert ivi ivotom Istonjake lakoe i luksuza; znati da je ljubavnik bordelske Madame kao i prijatelj njenu obvezujuu suprugu. On zatvori svoje oi.
10
Ponovno je zadobio to podruje u sebi gdje njegov brat je bio s njim. Pustio se potonuti u stanje gdje niti jednog nije bilo mogue razlikovati od drugog. Iz tog stanja on je bio sposoban izvui, prvo, neke rijei, i zatim, prilino elementarnim procesom, malo po malo, misao - koja, kako se dizae iz tih dubina, opet razlikovae njega od Roberta i predloenih pojedinanih djela, cijeli jedan sustav samotnih operacija: sasvim njeno one postajahu njegove vlastite, potpuno njegove, i Vic bijae tamo, s njim, sudjelujui. I Querelle, ije misli su prevladale njegovu osobnu autonomiju da bi dosegle Vica, opet se okrenue, ponovno uoe u njega, u slijepom traenju tog neizreciva limba koji je kao neki protuslovan pt ljubavi. Jedva da je dodirivao svoj sklupani kurac. Nije osjeao potrebe. Dok jo uvjek na moru, bijae najavio ostalim mornarima da jednom u Brestu, on e zasigurno pricnuti svoju mjeru; ali noas nije mislio ak niti o tome da li je trebao poljubiti tu djevojku. Querelle je bio egzaktna replika svog brata. Robert, mogue neto vie utljiv, drugi, neto vrelija temperamenta (nijanse po kojima je netko mogao razlikovati jednog od drugog, osim ako netko nije bio bijesna djevojka). Desilo se da smo mi sami stekli na osjet Querelleova postojanja tog partikularnog dana, mogli bi dati toan datum i sat toga - kad smo odluili napisati ovu priu ( i to je rije koju nije za upotrebiti za opisivanje nekih avantura ili serija avantura koje su ve proivljne). Malo po malo, vidjeli smo kako Querelle - ve sadran u naem mesu - poee rasti u naoj dui, da bi se hranio onim to je najbolje u nama, iznad svega naim oajanjem da nismo ni na koji nain unutar njega, doim imajui ga unutar nas samih. Nakon tog otkria Querellea mi hoemo da on postane Herojem, ak i za one koji ga moda preziru. Slijedei, unutar nas samih, njegovu sudbinu, njegov razvoj, vidjeti emo kako se on posuuje tome da bi se ostvario u konanici koja ini se da je (od tada nadalje) u potpunom suglasju s njegovm vlastitom voljom, njegovom sasvim osobnom sudbinom. Scena koju emo sad opisati je transpozicija dogaaja koji je nama otkrio Querellea. (Mi se jo uvijek refereiramo na tu idealnu i herojsku osobu, plod nae tajne ljubavi) Moramo rei, taj dogaaj, da je on od jednakog znaaja Posjetu. Nema sumnje da je to bilo tek dugo nakon to se dogodio, da smo ga spoznali kao "velik" s posljedicama, ali tu i tamo moe se rei da smo osjeali istinsku Najavljivaku strepnju. Konano: da bi postao vidljiv vama, da bi postao likom u noveli, Querelle mora biti prikazan nezavisno od nas samih. Samo tada vi ete saznati prividnu, i stvarnu, ljepotu njegova tijela, njegove stavove, njegove pothvate, i njihovu polaganu deizntegraciju. to dalje silazite prema luci Brest, guom magla se ini da postaje. Tako gusta je kod Recouvrancea, nakon to prijeete most Penfeld, da kue, njihovi zidovi i krovovi se ine da plutaju. U uliicama to vode dolje do kejeva, vi se naete sami. Tu i tamo naiete na prigueno, obrubljeno sunce, kao svjetlo iz napola otvorenih vrata mljekare. Putem dok hodate kroz taj parni sumrak, dok se jo jednom ne naete suelice neprozirnoj tvari, opasnoj magli koja zaklanja pijane mornare to glavinjaju doma na tekim nogama - dokera zgrbljena nad djevojkom - huligana, mogue naoruana noem - nas - vas - srce lupa. Magla je dovela Gila i Rogera blisko skupa. Dala im je meusobno povjerenje i prijateljstvo. Premda su oni jedva svjesni toga, ta privatnost stvara u njima oklijevanje, malo straljivu, malo drhtavu, armantnu emociju slinu onoj kad djeca, kad hodaju sama, rukama u depovima, dodirujui, spotiui se o tue noge. "Sranje - gledaj kud ide! Nastavi." "To mora da je kej. Pusti ih." "A zato ne? Te prolaze srsi?" "Ne, ali ponekad ..." Tu i tamo oni bi osjetili enu kako prolazi pored, vidjeli stalni ar cigarete, pretpostavljali obris para stisnuta u zagrljaj. "Kako to ..? Ponekad to?"
11
"Ma daj, Gil, ne mora istresati to na mene. Nije moj bed da sestra nije mogla." I, malo tie, nakon dva koraka vie u tiini: "Nije da si ba neto previe mislio na Paulette, sino, pleui s onom brinetom?" "A koji kurac tebe briga? Je, plesao sam s njom. Pa ta?" "Je! Nisi samo plesao, nego si ju odveo i kui takoer." "Pa ta, nisam objeen za tvoju sestru, magare. I gle tko govori. Sve to kaem je si mogao osigurati da ona doe." Gil je govorio prilino glasno, ali ne suvie razgovijetno, tako da bude razumljivo samo Rogeru. Zatim spusti svoj glas, i nota strepnje upue u nj. "I, to s tim?" "Gil, ti zna, naprosto nisam mogao namjestiti ti ju. Kunem se." Okrenue nalijevo, u smjeru Mornarikih skladita. Po drugi put se sudarie jedan s drugim. Automatski, Gil stavi ruku oko djeakovih ramena. Ona ostade tamo. Roger uspori korak, nadajui se da e njegov drugar stati. Hoe li se to desiti? On se gotovo topio, osjeajui se beskrajno njean; ali na trenutak netko proe pored - on i Gilbert nisu bili na mjestu savrene osamljenosti. Gil pusti njegovo rame i gurnu ruku natrag u svoj dep, a Roger pomisli da je odbaen. Ali, kad je odmicao ruku. Gil nije mogao odoliti da ne pritisne malo jae, upravo kad je otputao, kao neka vrsta ala to ju mie je dodala njenoj teini. I sad se Gilu digao. "Sranje" Pokuao je vizualizirati sliku Pauletteina lica, i odmah bi iskuavan svojim nepredvidivim umom da se koncentrira na drugu toku, na ono to Rogerova sestra ima pod svojom suknjom, izmeu njenih bedara. Potreban mi je jednostavan, odmah dohvatljivi fiziki objekt, ree sam sebi, mislei u infleksijama cinizma: "Pa, tu je njen brat, odmah pored mene, u magli!" Bilo je tada, kad mu se uinilo da bi bilo uivanje ui u tu toplinu, tu crnu, krznom obrubljenu, malkoc napuenu rupu koja izbacuje tako nejasne, pa ipak tako teke i vatrene mirise, ak i kad su leevi ve hladni. "Ona me uzbuuje, tvoja sestra, zna." Roger senasmijei, od uha do uha. Okrenu svoje zraee lice prema Gilu. "Aaahh ..." Zvuk je bio istodobno i njean i grub, inei se da izvire iz dubine Gilova stomaka, nita takovo kao bolan uzdah roen u korijenu njegova kucajueg tapa. On je shvatio da tu postoji brza, neposredna linija koja spaja korijen njegova kurca s dubinom njegova drijela i odatle to prigueno stenjanje. Mi bi voljeli te refleksije, ta opaanja, koja ne mogu potpuno zaokruiti niti iscrtati likove knjige da vam dadu dozvolu da djelujete ne toliko kao gledatelji nego kao kreatori upravo tih likova, koji e se zatim polagano osloboditi iz vaih vlastitih preokupacija. Malo po malo Gilov kurac je postajao ivahan. U depu njegovih hlaa njegova ruka je ga je drala ravnajui ga na njegov stomak. Zaista, imao je stas drveta, mahovinom obrastao hrast s alobnim madragorama roenim meu njegovim korijenjem. (Ponekad, kad bi se probudio nadignuta, Gil bi obraao se svom kurcu kao "moj objeeni ovjek") . Hodali su dalje, ali polaganije. "Uzbuuje te, ha?" Svjetlo Rogerova smijeka skoro da je osvjetljavalo maglu inei da zvijezde blistaju kroz nju. inilo ga je sretnim uti odmah pored njega, kako Gilova ljubavna udnja mu tjera vodu na usta. "Misli da je to smijeno, ha?" Zubi stisnutih, ruku jo uvijek u depovima, Gil se okrenu da bude licem u lice djeaku i natjera ga u uleknue u kamenu zidu. On nastavi gurati ga svojim stomakom, svojim prsima. Roger se nastavi smijeiti, neto manje zraei mogue, jedva da bi se povukao nazad od prodora drugog mlada ovjeka lica. Gil je sad naslanjao se na njega svojim cijelim snanim tijelom. "Misli da je to vrisak, ha?" Gil izvue jednu ruku iz depa. Stavi ju na Rogerovo rame, tako blizu vrata da mu palac lagano dotaknu prohladnu kou djeakova vrata. Ramenima na zidu, Roger se pustio kliznuti nadolje
12
poneto, kao da hoe se dojmiti manjim. Jo uvijek se smijeio. "I reci neto? Misli da je to smijeno? Ha?" Gil je napredovao kao osvaja, gotovo kao ljubavnik. Njegova usta su istodobno bila i okrtuna i meka, kao usta onih filmskih zavodnika pod njihovim tankim crnim briima, i njegov izraz iznenada postade tako ozbiljnim da Rogerov smijeak, jedva vidljivim sputanjem kuteva usana, sad se inio malo tunim. Leima na zidu, Roger se nastavi sputati, zadravajui taj eznutljiv smijeak s kojim se inio da tone, uranja u monstruozni val na kojem je Gil jahao, jednom rukom jo uvijek u depu, drei taj ogromni stup. "Aaaahhh ..." Opet, Gil je otpustio to stenjanje, grubo i daleko, to smo imali prilike opisati. "Ah,da, volio bih imat'ju ovdje. I moe se kladiti u svoje dupe da bi' ju pojeb'o, i to dobro, da je tu, kako sad si ti!" Roger ne ree nita. Njegov smijeak nestade. Njegove oi nastavie drati Gilov netremini pogled, i jedina njenost koju je mogao vidjeti je bila u Gilovim obrvama, napraenim kredom i cementnom prainom. "Gil!" Mislio je: "To je Gil. To je Gilbert Turko. On je iz Poljske. Radi u Arsenalu, na skelama, s ostalim zidarima. Bijesan je." Blizu Gilovu uhu, ispod glasa to ulazie u maglu on promrmlja: "Gil!" "Oh ...! Oh ..! a bi sigurno mogao upotrijebiti komad nje, odmah sad. Ti, ti lii jednako, zna. Ima isto tako mala usta kao ona." Pomaknuo je ruku blie Rogerovom vratu. Naavi se gospodarem, u srcu te lagane mase vodena zraka, uvealo je Gil Turkovu elju da bude tvrd, otar i teak. Razderati maglu, razoriti ju iznenadnom brutalnom gestom, bilo bi mogue dovoljno da potvrdi njegovu muevnost koja inae, po njegovu povratku u spavaonice veeras e trpjeti podmuklo i snano ponienje. "Ima njene oi, isto. Kakva teta da nisi ona. Hej, to je? Pada u nesvijest?" Kao da bi sprijeio Rogera da "padne u nesvijest", on pritisnu svoj trbuh blie njegovu, gurajui ga uza zid, dok je njegova ruka drala armirajuu glavu, drei ju iznad valova mona i arogantna mora, mora to bijae Gil. Oni ostadoe nepomini, podupirui jedan drugog. "to e joj rei?" "Pokuati u da doe sutra" Usprkos svom neiskustvu, Roger je shvatio dosege, ako ne sasvim znaenje svoje konfuzije, kad je uo ton svog vlastita glasa: bio je bezbojan. "A druga stvar koju sam ti rekao?" "Pokuati u sve od sebe oko toga isto. Idemo nazad sad?" Razdvojili su se, hitro. Iznenada uli su more. Od samog poetka te scene on bijahu blizu ruba vode. Za trenutak obadvojca osjeahu se prestraenim na pomisao da su bili tako blizu opasnosti. Gil izvadi jednu cigaretu i zapali. Roger vidje ljepotu njegova lica koja izgledae kao da bijae ubrana, kao cvijet, tim velikim rukama, debelim i prekrivenim finom prainom, njihovi dlanovi osvijetljeni sada delikatnim i lelujavim plamenom. *** Kau da je ubojica Mneslcou obiavao koristiti spray jorgovana da bi privukao male djevoice blie sebi da bi im mogao prerezati vrat; to je njegova kosa, njegove oi - njegov puni osmijeh - da On (Querelle) me privlai. Da li to znai da ja idem svojoj smrti? Da ti uvojci, ti zubi su letalni. Znai li to da je ljubav ubojiina jazbina? I moe li to znaiti da me "On" zlonamjerno navodi? I "na to"? U toki mog silaska, "u Querelle", hou li ja jo uvijek biti sposoban dosei alarmnu sirenu?
13
(Dok ostali likovi su nesposobni lirizma koji upotrebljavamo da bi ih stvorili vie ivotnim u vama, Porunik Seblon sam je iskljuivo odgovoran za ono to tee iz njegova pera.) Volio bih to - oh, ja to duboko elim! - da, pod svojim kraljevskim ruhom, "On" je tek obini huligan! Baciti se pred njegove noge! Ljubiti njegova stopala! Da bih ponovno naao "Njega", i raunajui odsustvo emocija pobuenih povratkom da bih si dao hrabrosti da se obratim "Njemu" njegovim imenom, pretvarao sam se da odlazim na dugo odsustvo. Ali nisam mogao odoljeti. Doao sam nazad. Ja vidim "Njega" ponovno, i dajem "Njemu" moje zapovijesti, gotovo osvetniki. Mogao bi proi da naini bilo to. Pljunuti mi u lice, zvati me imenom. "Postaje prilino familiran!" ja bih rekao "Njemu". Udarac kojim bi udario me svojom akom, ravno u usta, uinio bi zvoniti u mojim uima tim mrmljanjem oboe: "Moja vulgarnost je kraljevska, i odgovara mi u svakom pogledu" Dajui zapovijest brodskom brijau da oia njegovu kosu vrlo kratkom, Porunik Seblon se nadao postii He-Man izgled - ne toliko da sauva obraz koliko da bi bio sposoban kretati se slobodno meu naoitim mukarcima. On nije znao, tada, da je uzrokovao da se oni ponu povlaiti od njega. Bio je dobro graen, irokih ramena, ali je u sebi osjeao prisutnost svoje vlastite emstvenosti, ponekad sadrane u jajetu sjenice, veliine blijedo plava ili ruiasta zaeerena badema, ali ponekad kipei da bi preplavila cijelo njegovo tijelo svojim mlijekom.On je to znao tako dobro da je sam vjerovao u tu kvalitetu slabosti, tu krhkost enormnog, nedozrela ploda, ija blijeda bijela unutranjost se sastoji od stvari to djeca zovu mlijekom. Porunik je znao da, na svoju veliku griu, moe eruptirati u bilo kojem trenutku i iskazati se na njegovu licu, u njegovim oima, vrhovima njegovih prstiju, i obiljeiti svaku gestu oslikavajui ju suvie njenom. Pazio je da ga nikada ne ulove kako broji oice na imaginarnu pletivu, eui glavu imaginarnom pletaom iglom. Usprkos, on je izdao sebe u oima svih mukaraca kad god bi davao zapovijesti da uzmu oruje, jer bi izgovarao rije "oruje" takovom gracilnou da cijela njegova osoba bi se inila kleati na grobu nekog prekrasna ljubavnika. Nikada se nije smijeio. Njegovi kolege ofociri smatrali su ga mrkim i poneto puritanskim, ali oni su isto tako vjerovali da mogu nazrijeti kvalitetu zadivljua profinjenja ispod te tvrde ljuture, a vjerovanje se temeljilo na nainu na koji je, usprkos samu sebi, on izgovarao pojedine rijei. Zadovoljstvo grljenja u mojim rukama tijela tako prekrasna, iako je ogromno i snano! Ogromnije i snanije no moje. *** Sanjarenje. Je'l to on? "On" ide na obalu svaku veer. Kad se vraa, "Njegove" zvonaste hlae - to iroke su, i prekrivaju njegove cipele, suprotno pravilima - izgledaju upricane, moda spermom pomijeanom s prainom koje je pometao njihovim otrcanim rubovima. Njegove hlae, najprljavije su mornarske hlae koje sam ikada vidio. Kad bih zahtijevao objanjenje od "Njega", "On" bi se nasmijeio dok bi zabacio beretku iza sebe: "To, to je od svih puaa koji idu na mene. Dok mi pue, svravaju po mom jeansu. To je tek njihova izdrkotina. To je sve." "On" bi se inio vrlo ponosnim na to. "On" nosi te mrlje s slavnim besramom: to su njegove medalje.
14
Doim je najmanje elegantan od bordela u Brestu, gdje niti jedan od mukaraca Ratne Flote ikad ode dati mu neto malo od svoje gracioznosti i svjeine, La Fria je zasigurno najpoznatiji. To je sveano zlato i purpur pilja to priskrbljuje za kolonijalne, za deke Trgovake Mornarice i parobroda za najam, i za dokere. Dok mornari posjeuju da bi dobili "komad" ili "malo", dokeri i ostali kau: "Haj'mo ispraznit' jaja". Nou, La Fria takoer opskbljuje imaginaciju trncima trepereeg kriminala. Moe se uvijek posumnjati da tri ili etiri huligana ekaju skriveni u maglom ovijenu pisoaru pognutu na stazi prekoputa. Ponekad vrata ostanu pritvorena, i iz njih izlaze zvuci svirajueg piana, melankolini pjev, serpentine glazbe to se odmotavaju u tamnim sjenama, kovraju oko zapea i vratova radnika radnika koji se zatekli tek prolaziti pored. Ali svjetla dana doputaju puno detaljniji pogled na prljavu, slijepu, sivu i sramno poharanu potleuicu u kojoj jest. Vien samo svjetlom svoje lanterne i svojih sputenih venecijanera, mogao bi jednako prelijevati vrelim luksuzom izobilja sisa i mlijenih bedara pod tijesno priljubljenim crnim barunom, mornarske snove im ue u etvrt crvenih lampi. Imao je impresivna vrata. Sastoje se od debela komada drveta, poploena eljezom i oboruana dugim, otrim iljcima od sjajna metala - moda elika - usmjerenih prema van, na ulicu. U svojoj misterioznoj aroganciji savreno je usklaena da podigne buru u bilo kojem ljubavno uzbuenu srcu. Za dokera ili lukog nosaa vrata simboliziraju okrutnost koja prati ritual ljubavi. Ako su vrata bila oblikovana za zatitu, mora da uvaju blago kakovo samo kakav bezosjeajni zmaj ili nevidljivi duh bi se mogao nadati uzeti bez da bude nabijen da iskrvari na tim iljcima - osim ako, naravno, se ne otvore sama od sebe, na rije, gestu vas, dokera ili vojnika, za ovu no najsretnija i besprijekorna princa koji bi mogao naslijediti zabranjena carstva snagom magije.Da bi tako teko zatieno, blago mora biti opasno za ostatak svijeta, ili, opet, tako krhke naravi da mora biti zatieno nainima kakovi se upotrebljavaju za zbrinjavanje djevica. Luki nosa bi se mogao nasmijeiti i naaliti o otrim strelastim iljcima upravljenim na njega, ali to nije sprijeilo njega postati, za trenutak, mukarac koji penetrira armom svojih rijei, svojim licem ili svojim gestama - opipljivo djevianstvo. I od samog praga, iako je daleko od istinskog uzdignua uda, prisutnost njegova kurca bi se osjetila u njegovim hlaama, jo uvijek mekana mogue, ali podsjeajui ga, osvajaa vratiju, na njegov podvig slabanim stezanjem pri vrhu to iri se polagano prema korijenu i na miie njegova dupeta. Unutar tog jo uvijek mlohava kurca doker bi bio svjestan prisutnosti drugog, maleckog, krutog kurca, neto kao "ideja" pojebljivosti. I to bi bio svean moment, od kontemplacije iljaka do zvuka krauna zatvorenih za njim. Za Madame Lysiane vrata su imala druge vrline. Zatvorena, ona su transformirala nju, gospodaricu kue u oceanski biser u sedefu otrige to je bila sposobna otvoriti svoja krila, i zatvoriti ih, po volji. Madame Lysisane je bila blagoslovena njenou bisera, prigueni sjaj to izvire manje iz njena mlijene puti nego iz njene uroena osjeaja smirena zadovoljstva osvijetljena unutranjim mirom. Njezine konture su bile zaobljene, sjajne, i bogate. Tisuljea polagana trljanja, brojnih dobitaka i brojnih gubitaka, strpljive ekonomije, otile su u stvaranje te izdanosti. Madame Lysiane bila je uvjerena da je ona otjelovljenje raskonosti. Vrata su jamila to. iljci su bili krvoloni uvari, ak i protiv samog zraka. Gospodarica La Fria provodila je svoj ivot u lagodnu vremenu, u srednjevjekovnu dvorcu, i ona je to vidjela esto u svom mentalnom oku. Bila je zadovoljna. Jedino najsuptilniji elementi ivota izvan nalazili bi put do nje, da pomaste ju izuzetnom pomasti. Ona je bila plemenita, uzviena, i nadmona. Drala se podalje od sunca i zvijezda, igara i snova, ali hranjena svojim vlastitim suncem, svojim vlastitim zvijezdama, svojim vlastitim igrama i snovima, obuvena u papue s visokim Luis Quinze petama, ona se kretala polagano meu svojim djevojkama bez da bi ih takla, popela bi se stepenicama hodala du hodnika ma kojima vise pozlaene koe, kroz zadivljujue dvorane i salone to emo pokuati opisati, iskriave svjetlima i ogledalima, tapecirane, dekorirane umjetnim cvijeem u vazama od rezbarena stakla i erotskim rezbarijama na zidovima. Odljevena vremenom, ona je bila lijepa. Robert je sad bio njen ljubavnik ve est mjeseci. "Plaa u cashu?
15
"Rek'o sam ti ve." Querelle je bio skamenjen Mariovim pogledom. Taj pogled i njegovo ope drajne izraavali su vie od nezainteresiranosti; bili su ledeni. Da bi se priinjao da ignorira Maria, Querelle je namjerno gledao samo bordelskog vlasnika, gledao ga je ravno u oi. Njegova vlastita nepominost inila ga je da se osjea udno. Povratio je malo uvjerenosti kad je pomaknuo teinu s jedne noge na drugu; modicum gracioznosti vratio se njegovu tijelu, ba kad je mislio: "Ja, ja sam samo mornar. Moja plaa je sve to dobijem. Stoga moram dilati. Nita krivo s tim. To je dobar shit o kojem govorim.On ne zna nita o meni. ak i ako je pajkan, boli me." Ali osjeao je da ne moe nagristi vlasnikovu mirnou; jedva da je pokazivao bilo kakvo zanimanje za ponuenu robu, i nikakovo uope za osobu koja ju je nudila. Nedostatak pokreta i gotovo potpuna tiina meu tom trojcom likova poela je pritiskati svakog od njiih. Querelle nastavi, u svom umu: "Nisam mu rekao da sam Bobov brat. Nema veze, on se ne bi usudio staviti prst na mene". U isto doba je cijenio vlasnikovu silnu grau i dobar izgled pajkanov. Do sada, nikad nije iskusio neki stvarni rivalitet u mukom svijetu, iako nije bio uope tako impresioniran time s im je bio sueljen u ta dva mukarca - ili nesvjestan svojih osjeaja u terminima takove frazeologije - barem je patio, po prvi puta, od ravnodunosti mukaraca prema njemu. Stoga ree: "I tu nema frke, je'l?" Bila je njegova namjera pokazati prezir za tipa koji je nastavio netremice promatrati ga, ali nije mu se dalo definirati taj prezir suvie usmjereno. Nije se usudio ak ni toliko da bossu oima pokae na Maria. "Poslujui samnom nema brige. Dobi'e svoju lovu. Sve to treba je donijeti tih pet kila ovdje, i dobi'e svoje novie. OK? Dakle mrdaj." Vrlo polaganim, gotovo neprimjetnim pokretom glave boss je kimnuo prema tezgi na koju se Mario naslanjao. "To je Mario, tamo. Ne brini o njemu, on pripada familiji." Bez da je pomaknuo ijedan mii lica, Mario mu prui ruku. Bila je tvrda, solidna, oboruana prije no ukraena, trima zlatnim prstenovima. Querellov struk je bio ui no Mariov, za palac ili tako. Znao je to istog trenutka kad je spustio pogled na sjajno prstenje; inili su se da su znaci velike muke snage.Nije bilo sumnje da kraljevstvo kojim je gospodario taj lik je bilo zemaljsko. Iznenada, s dakom melankolije, Querelle je bio podsjeen da posjeduje, skriveno u pramcu komandnog broda to se namae tamo u Roadsu, sve to mu je potrebno da bi bio ravan tom ovjeku. Misao ga je malo smirila. Ali, da li je stvarno mogue da policajac bude tako naoit, tako bogat? I da li je mogue da bi on udruio snage s, ne, udruio svoju ljepotu sa snagom jednog kriminalca (jer to je ono to je Querelle volio misliti o vlasniku bordela)? Ali ta misao, polagano odmotavajui se u Querelleovu umu, nije se umirila, i njegov prezir se prepustio njegovu divljenju. "Halo." Mariov glas bio je krupan i debeo kao njegove ruke - osim to nije nosio nikakove iskre. To je pogodilo Querellea amarom u lice. Bio je to brutalan, beutan glas, kao velika lopata. Govorei o njemu, par dana kasnije, Querelle je rekao detektivu: "Tvoja funta mesa, svaki puta kad me lupi u lice njome ...". Querelle mu se iroko nasmijei i uhvati njegovu ruku, ali bez da je rekao ita. Vlasniku ree: "Moj brat ne dolazi, zar ne?" "Nisam ga vidio. Ne znam gdje je." Bojei se da bi mogao doimati se bez takta i iritirati bossa, Querelle nije nastavio pitanje. Glavna dvorana bordela je bila tiha i prazna. inilo se da biljei njihov sastanak, utljivo, paljivo. Bilo je tri sata poslijepodne, vrijeme da dame imaju svoj objed u "blagovaonici". Nije bilo nikoga unaokolo. Na prvom katu, u svojoj sobi, Madame Lysiane je ureivala svoju kosu u svjetlu jedne jedine arulje. Ogledala bijahu prazna, bezgrena, zadivljujue blisko nestvarnom, neimajui nikoga i nita za ogledati. Boss nagnu i isprazni svoju au. Bio je zastraujue snano graen ovjek. Ako nikad nije bio stvarno naoit, u svojoj mladosti bez sumnje bijae fin primjerak, usprkos crnih
16
bubuljica, kao vlas tankih crnih bora na vratu, i oiljaka od boginja. Njegov, kao linija olovke brk, rezan "po ameriki", bijae nesumnjivo suvenir 1918-e. Zahvaljujui tim amerikim pjeadincima, Crnoj Berzi, i prometu enama bio je sposoban obogatiti se na brzaka i kupiti La Fria. Njegovi dugi izleti brodom i ribiki partyi su potamnili njegovu kou. Njegove crte su tvrde, most nosa vrst, oi malene i ivahne, tjeme elavo. "Kad misli da e biti tu?" "Moram se organizirati. Moram izvui vreu od tamo. Nema problema. Smisli'u." S bljeskom sumnje, aom u ruci, boss pogleda Querellea. "Da? Ali nemoj da bude greke, na tebi je. Nema veze samnom." Mario je ostao nepomian, gotovo odsutan; naslanjao se na tezgu, njegova lea ogledajui se u ogledalu iza njega. Bez rijei maknuo je laktove sa tezge, mijenjajui tako svoju zanimljivu pozu, i otiao do velikog ogledala pored vlasnika: sad je izgledalo kao da se naslanja na sama sebe. I sad, licem prema oba mukarca, Querelle osjeti iznenadnu slabost, tonjenje srca, kakovo ubice znaju. Mariova mirnoa i dobar izgled dekoncentrirali su ga. Bili su na suvie velikoj skali. Vlasnik bordela Norbert, bijae suvie mona izgleda. Isto tako Mario. Obrisi njihova dva tijela sretala su se da bi tvorila jedan kontinuirani uzorak, i to je inilo se da zamuuje i mijea njihova miiava tijela kao i njihova lica. To je nemogue, boss ne bi mogao biti dounik; pa opet, inilo se jednako van pitanja da je Mario bilo to drugo do murjak. Unutar sebe, Querelle osjeae drhtanje, treperenje, gotovo do toke da ispusti, da ispovraa sve to van, sve to on stvarno jest. Uhvaen vrtoglavicom u prisustvu tih snanih miia i nerava koje je on osjeao kao izdiue nad njim - kako ovjek kad zabaci glavu nazad da bi procijenio visinu divovske sekvoje - to nastavi udvojavanje i spajanje opet, okrunjeno Mariovom ljepotom, ali dominirano Norbertovom elavom glavom i bikovskim vratom, Querelle je stajao tamo usta polu-otvorenih, njegovo nepce malo suho. "Ne, sigurno, to je sve u redu. Ja u se ve pobrinuti." Mario je nosio vrlo jednostavno krojeno dvoredo kestenjasto odijelo, s crvenom kravatom. Kao Querelle i Nono (Norbert), on je pio bijelo vino, ali kao istinski pajkan inio se potpuno nezainteresiran za njihovu konverzaciju. Querelle je prepoznao autoritet u ovjekovim bedrima i prsima, trezvenost pokreta koji prilii ovjeku s totalnom moi: to, opet, izvirui iz neupitna moralna autoriteta, savrene socijalne organizacije, pitolja, i prava upotrijebiti ga. Mario je bio jedan od vladara. Jo jednom, Querelle prui ruku, i zatim, podiui ovratnik svog kaputia, krenu nazad prema stranjim vratima: bilo je bolje izai kroz malo dvorite iza kue. "Dovienja." Mariov glas, kako smo primijetili, bijae glasan i bezosjeajan. uvi ga, Querelle se osjeao ohrabren na neki udan nain. im je napustio kuu prisilio se da bude svjestan svoje odjee, svojih mornarskih atributa: iznad svega, kruta ovratnika kaputia, koji je osjeao da titi njegov vrat kao oklop. Unutar njegova prividno masivna okruenja, on je mogao osjeati kako delikatan njegov vrat bijae, njene kosti kraljenice, savrena toka ranjivosti. Savijajui koljena lagano, mogao je osjeati kako dodiruju tkanje njegovih hlaa. Querelle je koraao kao istinski mornar koji vidi sebe kao sto-posto upravo to, mornarem. Valjajui ramenima, s lijeva na desno, ali ne suvie. Razmiljao je o tome da podigne kaputi malo i stavi ruke u vertikalne prednje depove, ali je promijenio miljenje i umjesto toga podigao prst do svoje beretke i gurnuo ju na zatiljak, gotovo do vrata, tako da je njen rub eao o podignut ovratnik. Takova opipljiva izvjesnost da je svakim centimetrom mornar ohrabrivala ga je i umirivala. Usprkos, osjeao se tuan i zlovoljan. Nije nosio taj uobiajeni smijeak. Magla je navlaila nozdrve, osvjeila one kapke i bradu. Hodao je pravo naprijed, udarajui svoje masivno tijelo kroz mekou magle. to vea bijae udaljenost koju je stavljao izmeu sebe i La Friae, vie se uvrivao svekolikom moi policijskih snaga, vjerujui da je da on sam je pod njihovom prijateljskom zatitom sada, i obdarujui ideju "policije" miinom snagom Nonoa i Mariovim dobrim izgledom. To bijae njegov prvi susret s policijskim oficirom. Tako, on je sreo pajkana, konano. On je upravo potpisao dogovor koji e ih obadvojcu zatiti od izdajstva. Nije naao brata tamo, ali umjesto njega ta dva monstruma izvjesnosti, te dvije velike glave. Usprkos,
17
dok je prikupljao snagu od moi Policije dok se odmicao od La Friae, nije ni u jednom trenutku prestajao biti mornarem. Querelle, na neki obskurni nain je znao da dolazi do svoje vlastite toke perfekcije: odjeven u svoje plavo ruho, zaodjenut u njegov presti, on nije vie bio obian ubica, nego zavodnik takoer. Nastavio je niz Rue de Siam divovskim koracima. Magla je bila ledena. Sve vie, oblici Maria i Nona su se spajali i stavarali u njemu osjeaj pokoravanja, i ponosa - jer dubuko dolje mornar u njemu se snano opirao policajcu: i tako se utvrdio punom snagom Ratne Mornarice, takoer. Priinjavajui se da tri za svojom vlastitim oblijem, stalno kao da e pretei, ali jo uvijek u sljedu, on je hodao brzo, siguran u sebe, vrstim korakom. Njegovo tijelo oboruae se topom, omotaem od elika, torpedima, posadom to bijae ustra i snana, ratoborna i precizna. Querelle postade "Le Querelle", divovski razara, ratni gospodar mora, inteligentna i nepobjediva masa od metala. "Gledaj kud' ide, glupane!" Njegov glas prodro je kroz maglu kao sirena na Baltiku. "Ali ti si taj koji ..." Iznenada mladi ovjek, pristojan, izmlaen, baen ustranu kao posljedica Querelleova beutna ramena, shvatio je da je on taj kome je ila uvreda. Ree: "Barem bi mogao biti uljudan o tome! Ili otvoriti svoje oi!" Ako je mislio "Dri oi otvorene", za Querellea je poruka bila "Upali svjetlo kursa, upotrijebi plovna svjetla." On se zavrti uokolo: "ta s mojim svjetlima?" Njegov glas je bio rezak, odluan, spreman na borbu. On je nosio teret eksploziva. Nije vie prepoznavao sebe. Nadao se privlaiti Maria i Norberta - ne to fantastino stvorenje koje se sastojalo zbroja njihovih vrlina - ali u stvarnosti on je sebe stavio pod zatitu upravo tog idola. Meutim, ne bijae to jo priznao samim sebi, i po prvi put u svom ivotu se pozvao na Mornaricu. "Gle 'vamo, kompa, nadam se da ne pokuava se jebati samnom, zna? Jer, da ti kaem, mi mornari ne damo nikome da ode s tim. Kui?" "Ali ja ne pokuavam nita, ja sam samo prolazio ..." Querelle ga pogleda. Osjeao se sigurno u svojoj uniformi. Stisnuo je ake i odmah je znao da svaki mii, svaki nerv je zauzimao svoje borbeno mjesto. On je bio jak, spreman za nalet. Njegovi listovi i ruke su vibrirali. Njegovo tijelo bijae zategnuto za borbu u kojoj bi se odmjerio s protivnikom ne tim mladim ovjekom uplaenjim njegovom agresivnou - nego snagom to ga je prisilila pokleknuti u bordelskoj dvorani. Querelle nije znao da se on hoe ii u borbu za Maria i za Norberta kao to se ide u borbu za kraljevu ki i protiv zmajeva. Ova borba je bila trivijalna. "Ne zna da ne moe gurati nas uokolo, nas Mornarike deke?" Nikada Querelle nije primijenio takovu etiketu za sebe. Oni mornari ponosni to su mornari, pokretani esprit de corps [duhom jedinica], uvijek su mu se inili kominim. U njegovim oima oni su bili ridikulozni upljoglavci koji su igrali za galeriju zatim bi im se pokazalo to su hvalisavci koji jesu. Nikad Querelle nije rekao "Ja, ja jedan od momaka s Vengeura". Ili ak "Ja, ja sam francuske soli ..." Ali sada, uinivi to, ne osjeae nikakova srama; osjeae se potpuno mirno. "OK, britva." Izgovorio je te rijei s uvrnutom porugom usmjerenom ravno na ljakera, i njegovo lice fiksirano tim izrazom, on je ekao, rukama u depovima, dok se mladi ovjek nije okrenuo i otiao. Zatim, osjeajui se dobro, i malo tvrim nego prije, nastavi du Rue de Siam. Stigavi na brod, Querelle istog trena oui priliku za primjenu grube pravde. Bijae obuzet iznenadnim i silovitim bijesom kad primjeti da je jedan od mornara na lijevoj palubi nosi svoju beretku na potpuno isti nain za koji je on mislio da samo Querelle smije nositi. Osjeao se oigledno okraden, kad je primijetio taj posebni kut, taj uvojak kose to stri gore kao plamen, liui prednjicu beretke, cijeli taj efekt, legendaran, sada, kao bijeli krzneni bonet kojeg nosie Vacher, ubica pastira. Querelle prie, njegove okrutne
18
oi fiksirane na ta nesretna mornara, i ree mu, u oiglednu tonu: "Stavi ju ravno" Drugi nije shvatio. Malo prenut, nejasno ustraen, gledao je Querellea bez da se pomakao. Zamahom ruke Querelle posla beretku letiti niz palubu, ali prije no bi mornar stigao saviti se da ju pokupi, Querelle je udarao njegovo lice svojim akama, brzo, s osvetom. Querelle je volio luksuz. ini se oiglednim da je imao osjeaj za uobiajena vjerovanja, da je inio slavu u svojoj francutini, do neke mjere, i u tome to je Mornariki ovjek, osjetljiv kao bilo koji muki na nacionalni i vojni ponos. Ali, trebamo se prisjetiti nekih injenica iz njegove rane mladosti, ne zato to se one ire preko cijele psihe naeg heroja, nego da bi bio razlonim stav koji se ne svodi na jedostavnu stvar izbora. Promotrimo njegov karakteristian nain hoda. Querelle je odrastao meu huliganima, a to je svijet najstudiranijih stavova, oko uzrasta od petnajst godina kad ljuljate ramenima sasvim nametljivo, drite ruke zabijene duboko u depove, nosite hlae pretijesno i uvrnute na kraju nogavica. Kasnije je hodao kraim koracima, noge napete a unutranjost bedara trljajui jedna o drugu, ali drei ramena daleko od svog tijela, inei na taj nain doimati se da je to zbog prerazvijenih bicepsa i dorsala. To je bilo ubrzo nakon to je poinio svoje prvo ubijstvo da je dostigao ritam i pozu posebnu samo njemu: prikradao bi se polagano, obadvije ruke kruto rairene, ake stisnute ispred rasporka, ne dodirujui ga; noge dobro razmaknute. To traenje poze koje bi njega, Querellea, izdvojilo i tako sprijeilo da bude zamijenjen za bilo kojeg drugog lana posade, ima ishodite u nekoj vrsti zastraujueg dandy-izma. Kao dijete obiavao se zabavljati natjecanjem sa samim sobom, pokuavajui piati to vie u vis i to dalje. Querelle se smijeio, steui obraze. Tuan osmijeh. Netko bi ga mogao nazvati neodreenim, namijen davaocu prije no primaocu. Ponekad, razmiljajui o tome, slika, tuga koju Porunik Seblon morao je vidjeti u tom smijeku, mogla bi biti usporeena s onom gledanja, u grupi seoskih djeaka crkvena zbora, najmuevnijeg meu njima, stojei vrsto na vrstim nogama, vrstih bedara i vrata, i pjevajui muevnim glasom napjeve Blaenoj Djevici. On je inio zagonetku svojim brodskim sudruzima, inei im nelagodu. Prvo, zbog fizike snage, i drugo udnovatosti svog pretjerano vulgarna ponaanja. Gledali su ga kako prilazi, na licu blaga zebnja spavaa pod mreom protiv komaraca kojio uje prosvjede komarca zadrana mreom i razbjenjena neprodornim i nevidljivim otporom. Kad itamo "... njegova fizionomija je imala svoje promjenjive aspekte: of krvolone je mogla postati njenom, esto ironinom: njegov hod bijae mornarski, i stojei, on je uvijek drao svoje noge dobro razmaknute. Taj ubojica je proputovao prilino ...", znamo da taj opis Campi, obezglavljena 30. travnja 1884. pae kao rukavica. Bijui interpretacijom, ona je egzakna. No njegovi sudruzi bijahu sposobni rei o Querelleu: "kakav smijean ovjek", jer im je prikazivao, gotovo dnevno, neku drugu uznemirujuu i skandaloznu viziju sebe. On je sjao meu njima sjajem istinskog freaka. Mornari nae Ratne Mornarice pokazuju odreenu iskrenost koju duguju osjeaju slave koja ih privlai u slubu. Da su htjeli ui zbog verca ili bilo kojeg drugog oblika prometovanja ne bi zapravo znali kako da to ine.Teki i lijeni, jer dosada je inherentna njihovu zadatku, oni izvode to na nain koji se nama doima kao in vjere. Ali Querelle je drao svoje oko na glavnoj ansi. Nije osjeao nostalgiju za svojim vremenom malog huligana - nije ga zapravo nikada prerastao - ali je nastavio, pod zatitom zastave Francuske, svoje opasne poduhvate. Sve svoje rane tinejerske godine on je proveo u drutvu dokera i trgovakih mornara. On je znao njihovu igru. Querelle hodae uzdu, njegovo lice vlano i gorue, bez da je mislio o iemu posebice. Osjeao se malo nemirnim, progonjen neformuliranim odbljeskom sumnje da njegovi poduhvati mu nee donijeti slavu u oima Maria i Nona, koji sami za sebe (i jedan za drugoga) bijahu slava otjelovljena. Stigavi do Recouvrance mosta, on sie niz stepenice do iskrcajne platforme. Bilo je tada da mu je palo na pamet dok je prolazio Carinarnicu, da dozvoljava da njegovih est kilograma
19
opijuma ide prejeftino. Ali opet, bilo je vano zapoeti posao na dobar nain. Hodao je du keja da prieka patrolni brod koji e doi vratiti mornare i oficire na Vengeur koji je leao na sidru vani u Roads. Provjerio je svoj sat: etiri i deset. Brod e biti ovdje za deset minuta. Hodao je gore - dolje da zadri toplinu, ali uglavnom zbog srama koji je osjeao, prisiljavalo ga je na gibanje. Iznenada se naao na dnu zida koji podupire obalsku cestu to obilazi luku, i iz kojeg iskae glavni luk mosta. Magla je spreavala Querellea da vidi vrh zida, ali sudei po njegovoj padini i kutu pod kojim se dizao iz tla, veliine i kvalitete njegova kamena - detalji koje je bio hitar primijetiti - pretpostavio je da je bio priline visine. Isto tonjenje srca koje je osjeao u prisustvu dvojce ljudi u bordelu uznemirivao je njegov stomak i stegnu njegov vrat. Ali iako njegova oigledna, ak i brutalna snaga se inila podreenom jednoj od onih slabosti to ine da nekoga zovu "delikatnim", Querelle nikad se ne bi usudio priznati takovu lomnost - naslanjajui se na zid, naprimjer: ali uznemirujui osjeaj koji ga je upravo imao okruiti, jest uinio ga malo utonulim. Otiao je od zida, okrenuo mu lea. More je lealo pred njim, uvijeno u maglu. "Koji udan tip", mislio je, diui obrve. Nepokretan kao stog, nogu roko razdvojenih, on je stajao i razmiljao. Njegov sputeni pogled putovao je preko sive mrlje magle i zaustavio se na crnom, mokrom kamenu mola. Malo po malo, ali nasumice, razmatrao je Mariove razne posebnosti. Njegove ruke. Krivulja - on je buljio u nju od vrha njegova palca do vrha kaiprsta. Debljina njegovih ruku. irina ramena. Njegova nezainteresiranost. Njegova plava kosa. Njegove plave oi. Norbertov brk. Njegovo okruglo i sjajno tjeme. Mario opet, iji jedan od noktiju je potpuno crn, vrlo krasno crn, kao lakiran. Nema crnih cvjetova; ali, na kraju njegova zgnjeenja prsta, taj crni nokat liio je nita manje nego cvijet.
"ta radi ovdje?" Querelle poskoi pozdraviti nejasnu figuru koja se pojavila ispred njega. Prvo i prije svega, on je pozdravio taj strogi glas to razdirae maglu, sa svom sigurnou to isijava iz mjesta koje je svijetlo i toplo i stvarno, uokvireno u zlato. "Po nareenju da se javim Mornarikoj Policiji, Porunie." Oficir prie blie. "Ti si sam?" Querelle se drao u stavu mirno ali je smislio skriti, pod rukav, zapee na kojem je nosio zlatni sat. "Ii e slijedeim brodom nazad. Hou da odnese zapovijed u Platni Ured." Porunik Seblon nadrlja nekoliko rijei na omotnicu i dade ju mornaru. Dao mu je takoer, u suvie suhu tonu glasa, nekoliko uobiajenih uputa. Querelle je uo napetost u njegovu glasu. Smijeak je na trenutak proao njegovom jo uvijek drhtureom gornjom usnom. Osjeao se istodobno i nelagodno zbog oficirova iznenadna rana povratka i zadovoljan tim; zadovoljan, prije svega srevi ga tamo, nakon izlaska iz stanja panike - brodskog Porunika iji steward on bijae. "Idi." Samo tu rije Porunik je izgovorio s aljenjem, bez uobiajene otrine, ak i bez spokojna autoriteta to su ga ta vrsta usta trebala imati danim. Querelle naini oprezan smijeak. Pozdravi i uputi se prema Carinarnici, zatim opet pope se stepenicama do glavne ceste. Da bi ga Porunik ulovio nesvjesna, prije no to je bilo vremena za prepoznavanje, bilo je duboko povreujue: to je razderalo otvorenom neprozirnu omotnicu koja, on je volio vjerovati, ga je skrivala od pogleda ljudi. To je zatim izdubilo svoj put u ahuru sanjarenja koju je preo zadnjih nekoliko minuta, i iz koje je sad on vukao nit, tu vidljivu avanturu, voenu u svijetu ljudi i objekata, ve postajui drama koju je napola sumnjao, prilino kao to tuberkulozna osoba osjea okus krvi u slini, kako raste u grlu. Querelle se sabrao: on je imao, za uvati integritet te domene u koju ak ni najvii oficiri nisu imali dozvolu uvida. Querelle bi rijetko odgovarao ak i na najudaljeniju familijarnost. Porunik Seblon nije nikad nita uinio - bez obzira da li on mislio da jest, ili ne - da uspostavi bilo kakovu
20
familijarnost sa svojim stewardom; takve su bile pretjerane obrane kojima se oficir oboruao. Dok je inio Querellea smijeiti se, prepustio je njemu da uini korak prema intimnosti. Kako zla srea bi to htjela, takovi nezgrapni pokuaji sluili su da Querellea odbiju. Nekoliko trenutaka prije on se smijeio jer Porunikov glas bijae umirujui zvuk. Sad, osjeaj opasnosti uini starog Querellea da iskesi zube. Izaao je sa zlatnim satom iz ladice Porunikove kabine, ali to je bilo samo zato jer je vjerovao da je Porunik zaista otiao na dugo odsustvo. "Kad bude nazad, ve e zaboraviti na to", bilo je njegovo razmiljanje. "Misli'e da ga je izgubio negdje." Dok se penjao stepenicama, Querelle pusti da mu se ruka vue du eljezne ograde. Slika dva mukarca u bordelu, Mario i Norbert, iznenada je bljesnula natrag u njegov um. Dounik i pajkan. injenica da ga nisu otkucali odmah inila je to jo vie zastraujuim. Moda je policija natjerala ih da slue kao dvostruki agenti. Slika dvojce postala je jo veom. Izrasla u monstruma, prijetila je prodrati Querellea. A Carina? Bilo je nemogue zaobii Carinu. Opet ista munina koja je prije uznemirila njegovu utrobu: sada je kulminirala u tucanju koje nije sasvim doseglo njegova usta. Polagano je povratio svoju mirnou, i im se proirila po njegovu tijelu, shvatio je da je postao slobodan. Jo nekoliko koraka i on e sjediti tu na vrhu stepenica, pored puta. Mogao bi ak malo i zadrijemati, nakon takova prekrasna brainstorma. Od tog trenutka natjerao se razmiljati u preciznim terminima: "Deko, to je to! Imam ga. Ono to mi treba je neki momak (Vic je ovjek, to je ve odlueno), momak da spusti komad konopca s vrha tog zida. Ja siem s broda i visim na molu malo. Magla je dovoljno gusta. Umjesto da idem kroz Carinu, ja u stajati na podnoju zida. A gore, na cesti, tamo je taj momak koji dri konopac. Treba deset, dvanajst metara. Zatim ja zaveem paket za nj'. Magla e me skriti. Moj kompi potegne to gore, a ja proem carinu, ist k'o suza." Osjeao se duboko rastereen. Emocija je bila indentina s onom koju je osjeao kao dijete na podnoju jednog od dva masivna tornja to se diu u luci La Rochelle. Bijae to osjeaj oboje, i snage i nedostatka nje: ponosa, na prvom mjestu, znati da takav visoki toranj moe biti simbolom njegove vlastite muevnosti, do te mjere da kad je stajao na njegovu podnoju, nogu rairenih, piajui, mogao je misliti k'o o svom vlastitom pimpeku. Izlazei iz kina uveer, ponekad bi se zekao s kompiima, stojei tamo, urinirajui u drutvu trojce njih: "Sad, to je to Georgette treba!" ili: "S takvim u mojim hlaama mogao bih imati sve pike u La Rochelle", ili: "Pria kao neki starac! Neki stari Rochelois!" Ali kad bi bio sam sa sobom, nou, ili tijekom dana, otkopavajui ili zakopavajui rasporak, njegovi prsti su osjeali da love, s najveom panjom, blago - samu duu - tog divovskog kurca; on je zamiljao da njegova vlastita mukost isijava iz kamenog falusa, dok se osjeao tiho poniznim u prisustvu te neuzbuene i neusporedive snage tog nezamislivo ogromnog mujaka. I sad Querelle znae da e biti sposoban dostaviti svoj tovar opijuma tom udnom divu ljudoderu s dva velianstvena tijela. "Samo trebam dobiti drugog momka da pomogne. Nemo' bez njega." Querelle je shvatio, premda magliasto, da cijeli uspjeh poduhvata zavisi o tom jednom mornaru, i (ak i jo vie nejasno, u miru duha to ga omogui ta vrlo daleka i slatka ideja, ali nestvarna kao zora), u stvari, o Vicu - kojeg e ubaciti u posao, i to e biti kroz njega da e biti sposoban dosei Maria i Norberta. Sad, boss se ini straight; drugi je suvie naoit da bi bio obini pajkan. Ono prstenje je suvie lijepo za to. "A to je samnom? I mom blagu? Kad bi ih samo taj kurvin sin vidio!" Querelle se referirao na blago skriveno u komandnom brodu, ali takoer i na svoja jaja, puna i
Jean Genet: Querelle de Brest teka, koja je gladio svaku veer, i drao ih sklonjene na sigurno meu svojim rukama dok je spavao. Mislo je o ukradenu satu. Smijeio se: to je bio stari Querelle, cvjetajui, razveseljujui, pokazujui delikatnu donju stranu svojih latica.
21
Radnici su ili i sjedali za gole drvene stolove u sredini njihove spavaonice, izmeu dva reda kreveta. Na njemu stajae dvije velike puee zdjele juhe. Polagano Gil maknu ruku sa krzna make to leae pruena na njegovom koljenu; zatim ju stavi natrag tamo. Neki mali dio njegova srama je tekao van u ivotinju i bio njom apsorbiran. Tako, ona bijae utjeha Gilu, kao zavoj to zaustavlja ranu. Gil nije htio ui u svau kad, vraajui se, Theo zapoe ismijavati se na njegov raun. A bilo je oito iz njegova tona glasa, tako iznenaujue poniznog kad je odgovarao: "Neke rijei bolje da su ne izreene." Kako su njegovi odgovori bili uobiajeno suhi i lakonski, gotovo do toke okrutnosti, Gil je bio tim vie svjestan svog ponienja kad je uo svoj vlastiti glas umiljavati se, istezati se kao sjena oko Theovih nogu. Samom sebi, da bi utjeio svoje samopotovanje, Gil je primijetio da se ovjek ne svaa s takvim smeem, ali spontana slatkoa njegova glasa podsjetila ga je prejako da je zapravo popustio. A kompii? Kog' su vraga oni, jebe njih. Theo, to je bilo poznato, Theo je peder. Jedva da je Gil poeo raditi u brodogradilitu, ve je ga zidar obasuo panjama, uslugama koje su ponekad bile pravo remek-djelo suptilnosti. Takoer je kupovao Gilu ae sirupasta bijela vina u bistroima Recouvrancea. Ali unutar te eline ruke to ga je lupala po leima u baru Gil je osjetio meku ruku. Jednu koja ga je htjela podjarmiti, tako da bi ga druga mogla dragati. Zadnjih par dana Theo je pokuavao nainiti ga ljutim. Razbjenjavalo ga je da jo nije uspio imati na svoj nain tog mlaeg ovjeka. U brodogradilitu bi Gil ga ponekad pogledao: bilo je rijetko da Theov pogled nije fiksiran na njega. Theo bijae skrupulozan radnik, smatran uzorom meu svim njegovim drugarima. Prije no to bi stavio u njegovo cementno leite, njegove ruke su gladile svaki kamen, okrenule ga, izabrale najbolje izgledajuu stranu, i uvijek tako postavljen da je najbolje izgledajua strana gledala prema van. Gil podie svoju ruku, prestade gladiti maku. Spusti ju dolje njeno, pored tednjaka, na meko mjesto pokriveno strugotinom. Tako mogue on uini svoje kompanjone vjerovati da je on vrlo blage naravi. Htio je ak da njegova njenost bude provocirajua. Konano, za svoj vlastiti raun trebao je izgledati da se eli distancirati od bilo kakove pretjerane reakcije izazvane Theovim uvredama. On ode do stola i sjede na svoje mjesto. Theo ga nije pogledao. Gil je vidio njegovu gustu kosu i debeli vrat nadvijen nad porculansku zdjelicu. Priao je i smijao se od srca s jednim od svojih prijatelja. Preteui zvuk bijae onaj usta srui lice guste juhe. Jednom kad je jelo zavrilo,Gil je bio prvi koji se digao; svukao je demper, i otiao raditi na prljavom suu. Za nekoliko minuta njegova koulja otvorena na vratu, rukavi uvrnuti iznad laktova, lice zacrvenjelo od pare, njegove gole ruke uranjajui u masnu vodu, izgledao je kao mlada enska kuhinjska radnica u nekom restoranu. On je znao, iznenada, da nije obini radnik. Nekoliko minuta osjeao se pretvoren u u udno i neodreeno bie: mladi mukarac koji se ponaa kao sluavka zidarima. Da bi sprijeio bilo kojeg od njih da dou zadirkivati ju, pljeskati ju po dupetu s velikim provalama smijeha, on je osigurao da svi njegovi pokreti su nagli i zaposleni. Kad je izvukao ruke iz sad ve revoltirajui mlake vode, one nisu vie izgledale uope tako meke - mogao si vidjeti razaranja od maltera i cementa. On je osjeao neto aljenja videi te radnike ruke, njihovu ispucalu kou, njihov trajnu blijelu povrinu, njihove nokte s korom cementa. Gil je nakupljao puno previe sramote zadnjih nekoliko dana da bi se uope usudio misliti o Paulette u tom trenutku. Niti o Rogeru, isto tako. Bio je nesposoban misliti o njima toplo; njegovi osjeaju su bili uprljani sramom, vrstom pare to izaziva muninu koja prijetie pomijeati se sa svim njegom mislima da bi ih pokvarila i rastoila ih. Pa ipak on je mislio o Rogeru: s mrnjom. U takovoj atmosferi, mrnja je rasla sve vie otrovnom, rasla je tako silovito da je otjerala osjeaj srama, iscijedila ga, zabila ga u najdalji kutak njegove svijesti; tamo, meutim, on je uao mualjiv i podsjeajui ga na svoju prisutnost tekim inzistiranjem pulsirajueg ira. Gil je mrzio Rogera da bijae uzrokom njegova poniavanja. Mrzio je Rogerov dobar izgled, ak, za davanje Theou municije za hranjenje njegova zla smisla ironije.
22
Mrzio je Rogera zbog dolaska u brodogradilite, prethodnog dana. Istina, on mu se smijeio cijelo veer, dok je pjevao, na stolu - ali to bijae jednostavno jer Roger sam je znao da zadnja pjesma bijae ona koju Paulette je volila pjevuiti, i tako on se obraao njoj, kroz suuesnika: On je bio sretni bandit, Nieg bojao se nije ... Neki od zidara su kartali na stolu oienom od bijelih porculanskih zdjela i tanjura. tednjak bijae raspaljen. Gil je htio otii urinirati, ali okrenuvi glavu vidje Thea kako hoda kroz sobu i otvarajui vrata, najvjerovatnije na svom putu na isto mjesto. Gil ostade gdje jest. Theo zatvori vrata za sobom. Izaao je van u no i maglu, odjeven u khaki koulju i plave hlae uzorkovane raznim izblijedjelim komadima plavog, vrlo ugodne za vidjeti; Gil je imao slian par, i cijenio ih je visoko. Poeo se skidati. Skinuo je svoju koulju, otkrivajui potkoulju iz koje su izbijali miii kroz iroke otvore za ruke. Hlaa oko skonih zglobova, povijen dolje, on je vidio svoja bedra: bijahu iroka i solidna, dobro razvijena vonjom bicikla i igranjem nogometa, glatka kao mramor i upravo tako i tvrda. U svojim mislima Gil je pustio svoje oi da putuju od njegovih bedara do njegova trbuha, do njegovih miiavih lea, do njegovh ruku. Osjeao se postien svoje snage. Da je prihvatio izazov da se bori, "na razini" moda (nema udaranja, samo rvanje) ili "sve dozvoljeno" (izma i aka), on je zasigurno mogao potui Thea; ali ovaj je pak imao reputaciju ekstremne osvetoljubivosti. Iz ista bijesa Theo bi bio sposoban dii se u pola noi da bi se douljao do Gilova kreveta i prerezao mu vrat. Bijae to zahvaljujui reputaciji da je mogao proi vrijeajui druge bezobzirno kako jest. Gil je odbijao rizik da bude prerezana vrata. Iskoraio je iz svojih hlaa. Stojei na trenutak ispred svog kreveta u svojim crvenim kratkim gaama i bijeloj potkoulji, on njeno poea svoja bedra. Nadao se da e deki promotriti njegove miie i shvatiti da je on odbio tuu iz dobronamjernosti, tako da ne naini starijeg ovjeka da izgleda kao luda. Uao je u krevet. Njegova obraza na jastuku, Gil je razmiljao o Theu s gaenjem, taj osjeaj postajui sve intezivnijim kad je shvatio da davnih dana, kao mladi, Theo zasigurno bio naoit mukarac. On je jo uvijek bio prilino vrst. Ponekad, na poslu, nainio bi nezgrapnu, bockavu referencu na ono to je on mislio kao poslovinu vrstinu mukaraca zidarskog zanata. Njegovo lice, s njegovim tvrdim, muevnim, jo uvijek ne pokvarenim crtama. bijae prekriveno mreom maljunih bora. Njegove tamne oi, male ali sjajne, naee izraavahu sarkazam, ali na neke dane Gil ih je znao uloviti kako ga gledaju, prelijevajui se izuzetnom njenou; i puno ee da nego ne, uveer, kad se gang spremao na izlazak. Theo bi ribao svoje ruke s malo meka pijeska, i tada bi ispravio svoja lea da dobro pogleda posao u tijeku: na diui zid, odbaene mistrije, daske, take, kante. Preko svega toga, i preko radnika, siva, neopipljiva praina se sputala, pretvarajui dvorite u jedinstven objekt, naizgled dovren, rezultat dnevna metea. Mir veeri doimao se zahvaljujui tom dostignuu, naputenim dvoritem, napraeno jednolino sivilo. Kruti nakon dnevna posla, istroeni i utljivi, zidari bi se udaljavali polagano, gotovo pogrebnim korakom. Nijedan od njih ne bijae vie od etrdeset godina. Umorni, prirune vree preko lijeva ramena, desne ruke u depu hlaa, oni ostavljae dan za no. Njihovi remeni nemirno pridravaju hlae napravljene za naramenice; svakih deset metara oni bi ih podizali, gurajui prednjicu pod remen dok ostavljajui stranjicu zijevati iroko, uvijek pokazujui taj mali trokutasti komadi i njegova dva gumba namijenjena vezivanju para naramenica. U tom tromom miru oni bi se vraali u svoje odaje. Niti jedan od njih nee ii djevojkama ili u bistro prije subote, ali jedno na krevetu i na miru, oni bi pustili svoju mukost da se odmara i pod ponjavama nakuplja svoje crne sile i bijele sokove; zaspali bi postrance i proveli no bez snova, jedne gole ruke s njenom napraenom akom rastegnute preko ruba kreveta, pokazujui delikatno pulsiranje krvi u plaviastim venama. Theo be se zadravao pored Gila. Svaku veer on bi ponudio mu cigaretu prije no to bi uhvatio korak s drugima, i ponekad - i tada bi se izraz promijenio - snano bi ga potapao po ramenu. "Hey, prijatelju? Kako ide?"
23
Gil bi odgovorio na svojim uobiajenim, neobvezujuim slijeganjem. Jedva da bi se uspio nasmijeiti. Na jastuku, Gil osjeti kako mu se obraz ari. Legao je tu oiju iroko otvorenih, i iz razloga njegove sve vee potrebe isprazniti svoj mjehur, bijes bijae otean nestrpljenjem. Rubovi njegovih onih kapaka su gorjeli. Udarac primljen ispravlja ovjeka i ini tijelo krenuti naprijed, da bi uzvratio taj udarac, ili udariti da bi skoio, da bi mu se digao, da bi plesao: da bi bio iv. Ali udarac primljen moe takoer uzrokovati da se previjete, tresete, padnete dolje, da bi umrli. Kad vidimo ivot, mi zovemo ga lijepim. Kad vidimo smrt, mi zovemo ju runom. Ali jo vie je lijepo vidjeti sebe ivjeti velikom brzinom, sve do trena smrti. Detektivi, pjesnici, kuni sluge i sveenici oslanjaju se na jad. Odatle, oni crpe svoju snagu. On cirkulira njihovim venama. On ih hrani. "Biti pajkan je samo posao kao i svaki drugi." Dajui taj odgovor malkoc prijekornu dugugodinju prijatelju koji ga upita zato je uao u policiju, Mario je znao da lae. Nije neto mario za ene, premda mu je bilo lako dobiti malo akcije od prostitutki. injenica Ddove prisutnosti inila je mrnju koju je osjeao oko sebe u svom ivotu kao policajac izgledati kao teak teret. Biti policajac inilo mu je neugodu. On je htio ignorirati injenicu ali ga je ona obavijala. Jo gore, tekla je njegovim venama. Plaio se da je otrovan njome. Polagano u poetku, zatim s rastuom silom, on je postao upetljan s Ddom. Dd je mogao biti protuotrov. Policija u njegovim venama cirkulirala je neto manje jako, postajala je slabijom. Osjeao se neto manje krivim. Krv u njegovim venama bila je neto maje crnom, i inila ga je metom prijekora huligana i osvetom Tonya. Da li je istina da je zatvor Bougen bio pun prekrasnih enskih pijuna? Mario se nastavljao nadati da e biti pozvan sudjelovati u sluaju koji ukljuuje krau dokumenata od interesa za nacionalnu obranu. U Ddovoj sobi, Rue Saint Pierre, Mario je sjedio, nogama na podu, na divanu prekrivenu jednostavnim obrubljenim plavim pamunim posteljnim prekrivaem stavljenim preko nenamjetene posteljine. Dd skoi na krevet da bi kleknuo pored nepomina profila Mariova lica i torza. Detektiv nije rekao nita. Niti jedan mii njegova lica nije se pomaknuo. Nikad prije nije Dd vidio ga izgledati tako tvrdim, povuenim, i tunim; njegove usne bijahu suhe i postavljene u zlovololjan izraz. "I sad ta? ta e se desiti? Oti'u dolje do luke, pogledati uokolo ... Vidje'u je'l tamo. to veli?" Mariovo lice ostade mrko. udna vruina inila se da ga animira, bez da podie njegovu boju; bijae blijedo, ali linije stavljene tako tvrdo i tako kruto iscrtane i uzorkovane da su osvjetljavale lice bezbrojem zvijezda. Izgledalo je da cijeli ivot Mariov izbija prema gore, penjui se od njegovih listova, dijelova, torza, srca, anusa, utrobe, ruku, laktova, i vrata, ravno u lice, gdje je postajalo beznadno to ne moe izbjei, nastaviti, nestati u noi i doi do kraja u pljusku iskrica. Njegovi obrazi bijahu malo uplji, inei bradu izgledati vrom. Nije se mrtio, njegove one jabuice bijahu malo izbaene, a njegovi kapci su izgledali kao mali jantarni pupoljci rua privreni na korijen njegova nosa. Na prednjem dijelu svojih ustiju, Mario je valjao rastuu koliinu pljuvake, ne usuujui se, ne znajui kako progutati ju. Njegov strah i njegova mrnja umijeana i nakupljena tu, na najdaljem kraju sebe. Njegove plave oi izgledale su gotovo crnim, pod obrvama koje nikada ne igledahu tako svijetlim, tako plavim. Ta njihova svjetlina uznemiravala je Ddov mir due. (Djeak bijae vie miran no njegov prijatelj uznemiren - temeljito uznemiren, kao da je on sam izvukao na povrinu svekoliki mulj nataloen u njima oboma; i ta nova sila svrhe u detektivu uinila ga je izgledati beznadnim i smrtno ozbiljnim, s dodirom te suzdrane iritacije tako tipine crte u opunomoenih heroja. Dd ini se je prepoznao to i nije mogao nai boljeg naina iskazivanja svoje zahvaljnosti do prihvaanjem, s elegantnom jednostavnou, svoje proienje, svoje postajanje obdarenim proljetnom draesti travanjskih lugova.) Govorismo - ta ekstremna svjetlina Mariovih obrva uznemiravae mladca, jer on vidje tako svijetlu boju kako baca takove sjene, na tako tamni i olujni izraz. Ogoljelost se ini veom kad je uhvaena svjetlosti.. I bjelina obrva uznemiravae njegov mir uma, istou toga: ne zbog toga to je znao da je Mario
24
doao u strahu za svoj ivot zbog povratka odreenog dokera kojeg je jedno dao uhapsiti, nego zato to je detektiv pokazivao nesumnjive znake akutne mentalne borbe - inei ga da shvati, na neki neodreen nain, da postoji nada vidjeti povratak radosti na prijateljevo lice dok god ono jo uvijek pokazuje znake takove svjetline. Taj "zraka svjetla" efekat na Mariovu licu bijae, u toki injenice, sjena. Dd stavi golu podlakticu - rukavi njegove koulje bijahu zavrnuti iznad laktova na Mariovo rame i promatrae paljivo njegovo uho. Za trenutak razmiljae o privlanosti Mariove kose, britvom rezane od vrata do sljepoonica: nedavno rezano, odavalo je njeno svilenu svjetlost. On puhnu lagano na uho, da oslobodi ga nekoliko plavih lasi, duih, to padahu sa ela. Nita od toga nije uzrokovalo Mariov izraz promijeniti se. "Koja dosada, izgleda tako zlovoljno! to misli da e napraviti, ti tipovi?" Na nekoliko sekundi bijae tiho, kao da razmilja, zatim doda: "I stvarno je previe loe da ih nisi dao uhapsiti. Zato nisi?" Nagnu se nazad malo da bi imao bolji pogled Mariova profila, ije lice i oi se nisu micale. Mario nije ak niti mislio. On je jednostavno dozvoljavao da se njegovo zurenje izgubi, rastvori, i dozvolio da njegovo cijelo tijelo bude odneeno u tom rastvaranju. Tek maloprije Robert ga je obavijestio da pet od najodlunijih likova meu dokerima su se zakleli da e ga "nai". Tony, kojeg je uhapsio na nain koji ti sinovi Bresta smatrahu nepotenim, otputen je iz zatvora Bougen prethodne veeri. "to hoe da napravim?" Bez da je pomakao koljena, Dd se uspio nagnuti nazad ak i dalje. Sad je imao pozu mlade svetice u samom trenutku vizitacije, palu na svoja koljena na podnoju hrastova drveta, shrvana objavljenjem, sjajem Providnosti, zatim svijajui se unazad da bi sauvala lice od vizije koja pri njene trepavice, njene same one jabuice, osljepljujui ju. Smijeio se. Njeno je stavio svoju ruku oko detektivova vrata. Malenim poljupcima kljucao je, bez da bi ikad dodirnuo, njegovo elo, sljepoonice, i oi, zaobljen vrh nosa, njegove usne, ali uvijek bez stvarno dodirujui ih; Mario se osjeao kao izvrgnut tisui bockavih vrhova plamena, ustremljujuih i nestajuih tamo amo. On je mislio: "On me pokriva cvjetovima mimoze." Samo oni kapci zatreptae, niti jedan drugi dio tijela se ne pomae, niti njegove ruke, jo uvijek poloene na njegova koljena, niti je njegov ud postao ivahan. On, meutim, bijae dirnut djeakovom neuobiajenom njenou. Ona je dosegla ga u tisuu malih okova, tunih samo u njihovoj provizornosti, i topla, i on je dozvolio da ona polagano nabrekne i olaka njegovo tijelo. Ali Dd je kljucao stijenu. Intervali izmeu poljubaca su postajali duim, mladac je povukao svoje lice, jo uvijek smijeei se, i poe vidati. Imitirati cvrkut vrabaca na sve strane Mariove krute i masivne glave, od oka do usta, od vrata do nozdrva, micao je svoja malena usta, sada oblikovana kao pilee dupe, vidui sada kao kos, sada kao vuga. Njegove oi su se smijeile. On se zabavljao, zvuei kao sve ptice u vrtu. inilo ga je osjeati sasvim mekanim iznutra misliti da je on sve te ptice, i u isto doba on ih je nudio na toj goruoj ali nepokretnoj glavi, zakljuanoj u kamen. Dd je pokuao razgaliti ga i fascinirati tim pticama. Ali Mario osjeae neku vrstu nespokoja, bijui konfrontiran s tom zastraujuom stvari: smijeak ptice. Zatim, opet, razmiljae s nekim olakanjem: "On me oprauje mimoza cvjetovima." Tako, na pjesmu ptica bijae dodan lagani polen. Mario osjeae nejasno kao da je zatvoren u jednu od onih finih mreastih udovikih velova to su istokani crnim vorovima veliine zrna graka. Zatim se povue u tu regiju toka i nevinosti koja bi se mogla zvati limbom.U svom samom nespokoju on je pobjegao svojim neprijateljima. On je imao pravom biti policajac, murjak. On je imao pravo, pustiti sebe skliznuti natrag u staro sauesnitvo koje ga je ujedinjavalao s tim esnajstgodinjim dounikom. Dd se nadao da smijeak bi mogao otvoriti tu glavu, da pusti ptice unutra: ali stijena je odbijala nasmijeiti se, cvjetati, biti prekrivena gnijezdima. Mario se zatvarao. Bijae svjestan djeakovih zranih viduka, ali on bijae - taj dio njega koji je vjeno na oprezu Mario - toliko daleko otiao u sebe, pokuavajui suoiti se sa strahom i razoriti ga ispitivanjem, da
25
e trebati poneto vremena da se vrati tako daleko kao njegovi miii i da ih uini gibati se ponovno.Osjeae da tamo, iza strogosti njegova lica, njegova bljedila, njegove nepominosti, njegovih vratiju, njegovih zidova, on bijae na sigurnom. Oko njega rastoe bedemi Policijskih Snaga, i on bijae zatien svekolikom tom samo prividnom striknosti. Dd ga poljubi u rub usana, vrlo brzo, zatim se skupi nazad na podnoje kreveta. Sjedivi ispred Maria, on se smijeio. "to se deava, za isukrista? Si bolestan, zaljubljen, ili ta?" Usprkos svoje elje, on nije nikad ak niti razmiljao o tome da ode u krevet s Ddom, niti je ikada uinio niti najmanju dvosmislenu gestu u tom smjeru. Njegovi efovi i kolege znali su za povezanost s djeakom, koji je njima bio tek pomoni ne-entitet. Dd nije imao odgovora na Mariov sarkazam, ali je smijeak malo splasnuo, bez da je nestao sasvim. Njegovo lice je bilo ruiasto Mora da si van svoje tikve." "Pa nisam te ranio, zar ne? Samo sam posijao par prijateljskih poljubaca po tebi. Tu si sjedio mrtei se dovoljno dugo. Samo sam te pokuavao razgaliti." "Dakle ja nemam pravo sjediti i razmiljati o stvarima, ha?" "Ali tako je dosadno kad si takav. I uostalom, kako zna za sigurno da Tony stvarno hoe tebe ..." Mario uini iritiranu gestu. Njegova usta otvrdnu. "Ne misli da me frka, jel'?" "Nisam to rekao." Dd je zvuao bijesan. "Nisam to rekao." Stajao je ispred Maria. Glas mu bijae grub, malo vulgaran, dubok, s malkoc seljakim naglaskom. Bijae to vrst glasa kako govori konjima. Mario okrenu glavu. Gledao je Dda nekoliko sekundi. Sve to e rei tijekom sljedujue scene biti e stisnutih usana i ozbiljno, kao da pokuava staviti punu silu svoje volje u svoj izraz, tako da mladac shvati, jednom za uvijek, da on, Mario Lambert, inspektor pokretnog odreda, pridruen Komesarijatu Bresta, nije u strahu za svoju budunost. Ima godina dana sad kako radi s Ddom koji mu prua informacije o tajnom ivotu na dokovima i govori mu o kraama, otuivanjima kave, minerala, drugih dobara. Ljudi na obali malo su pazili na klinca. "Mrdaj." Posaen ispred njega, stopala razmaknutih i izgledajui veim no prije, Dd je zurio u policajca, poneto zlovoljno. Zatim se okrenu na jednoj nozi, drei noge istegnute kao kompas, i, dohvaajui do prozora gdje je njegov kaput visio na kvaki, micao je svoja ramena i grudi iznenaujuom brzinom i snagom, pomiui teinu nevidljiva svoda nebeskoga. Po prvi put je Mario shvatio da je Dd snaan, da je izrastao u mladog ovjeka. Osjeao se posramljenim da se prepustio strahu u njegovoj prisutnosti, ali zatim vrlo brzo se povue u ljusku Policije, koja opravdava svaku vrstu ponaanja. Prozor gledae na uski puteljak. Na drugoj strani, u nj gledae sivi zid garae. Dd stavi svoj kaput. Kad se okrenuo opet, naglo kao prije, Mario ustade i stade prednjega, rukama u depovima. "Sad, jesi shvatio? Nema potrebe da ide preblizu. Rek'o sam ti, nitko ne sumnja da si samnom, ali bolje je da te ne primijete" "Ne brini, Mario." Dd je bio spreman poi. Zamota crveni vuneni al oko svog vrata i stavi malu, sivu kapu, kakvu jo uvijek nose momci u selima. Izvadi cigaretu, jednu od nekoliko njih to stoje nevezano u depu kaputa i ustro ju stavi u Mariova usta, zatim jednu u svoja vlastita, bez da se nasmijeio usprkost onoga to je to donijelo u njegov um. I zatim, iznenada ozbiljnim, gotovo sveanim nainom, stavi rukavice, jedini simbol minimalno dovoljna bogatstva. Dd je volio, gotovo oboavao te jadne objekte i nikada ih ne bi tek nosio u ruci, nego bi ih navukao s velikom panjom. On je znao da su one jedini detalj kojim on sam, iz dubina samo-nametnute - stoga etike - bijede, dodiruje svijet
26
drutva i bogatstva. Tim jasno namjenskim kretnjama on je sebe stavljao u svoje pristalo mjesto opet. Udivljavalo ga je da je da se usudio na taj poljubac, i na sve one igre prije. Kao i svaka druga greka, inilo ga je osjeati sram. Nikad prije nije pokazao Mariu, niti Mario njemu, bilo kakav znak dragosti. Dd je bio ozbiljan po prirodi. U svojim poslovima s detektivom, on je ozbiljno sakupljao navode, i javljao ih jednako ozbiljno svakog tjedna na nekom zaklonjenom mjestu koje je bilo dogovoreno putem telefona. Po prvi puta u svom ivotu se prepustio svojoj vlastitoj imaginaciji. "Hladno trijezan kao kamen, takoer", mislio je. Rekavi da je Dd ozbiljna osoba, nismo mislili da je to kvaliteta koju je on nalazio poeljnom. Bilo je to prije da njegova uroena ozbiljnost je inila da mu bude teko da ikada sebe natjera u neto to slii veselosti. On kresnu ibicu i isprui mali plamen Mariu, s ozbiljnou veom no njegovo neznanje rituala. Obzirom da je Mario bio vii, mali svat ponudi i svoje lice istodobno, u svekolikoj svojoj nevinosti, djelomino zasjenjenoj zastorom njegovih ruku. "I to e napraviti?" "Ja ...? Nita. to misli. Naprosto ekati da se vrati." Jo jednom Dd je gledao Maria. Promatrao ga je nekoliko sekundi, njegova usta napola otvorena i suha. "Strah me je", mislio je. Povue dim svoje cigarete i ree: "u redu". Okrenuo se ogledalu da popravi vrh svoje kape, da bude nagnuta malo vie na lijevo. U ogledalu je mogao vidjeti cijelu sobu u kojoj je ivio, sad ima vie od godine. Bila je malena, hladna, i na zidovima su visile fotografije profesionalnih boksaa i enskih filmskih zvijezda, izrezane iz novina. Jedini luksuzni komad je bila svjetiljka iznad divana: elektrina arulja u blijedo ruiastom staklenom tulipanu. Nije on prezirao Maria jer se ovaj uplaio. Ima prilino vremena on je shvatio plemenitost sebi priznata straha, to on zvae srsi, ili bojazni ... Dovoljno esto je bio prisiljen dati petama vjetra da bi izbjegao nekog opasnog ili naoruanog neprijatelja. Nadao se da e Mario prihvatiti izazov na borbu, odluivi sam, ako se pokae prilika, da se rijei dokera koji je upravo izaao iz zatvora. Sauvati Maria bi bilo sauvati sebe. I prirodno je za bilo koga da se boji Tonya-Dokera. Bijae estok i beskrupulozan grubijan. S druge strane, inilo se udnim da obian kriminalac bi mogao uzrokovati da Policija se trese, i po prvi put je sumnjao da ta nevidljiva i idealna sila kojoj je sluio i iza koje se skrivao bi se mogla sastojati od slabih ljudi. I, kako je je mu istina zorila, kroz malu pukotinu u sebi, on se osjeao oboje i slabijim i - prilino udno - jaim. Po prvi put je razmiljao o tom, i to ga je pomalo plailo. "to s tvojim efom? Nisi li mu rekao?" "Ne brini o tom. Rekao sam ti tvoj posao: sad idi.". Mario se nejasno bojao da bi ga djeak mogao izdati. Glas koji je odgovorio pokazivao je znake mekanja, ali se ubrzo ulovio, ak prije no to je otvorio usta, i rijei su izale van tvrde i suhe. Dd pogleda na svoj runi sat. "Bi'e etiri", ree. "Ve je mrak. I tu poneto magle se valja ... Vidljivost pet metara." "Dakle, to eka?" Mariov glas bijae iznenada zapovjednijim. On je bio boss. Dva hitra koraka bijahu dovoljnim da ga prenesu preko sobe i donesu ga, s istom lakoom pokreta, ispred ogleala, gdje je poeljao kosu, i jo jednom postao ta mona sjena, sirovih kostiju i miava, razdragana i mlada, to odgovarae njegovoj vlastitoj formi, i ponekad toj Dda takoer. (Dok bi promatrao Maria kako prilazi njihovu mjestu sastanka, Dd bi ponekad mu rekao, sa smijekom: "Svia mi se to to vidim, i volio bih biti to", ali drugim prilikama njegov ponos bi se pobunio protiv takove identifikacije. To, tada, bijae kad bi pokuao neku srameljivu gestu revolta, ali smijeak ili saeta naredba bi ga stavila natrag gdje pripadae, u Mariovu sjenu.) "U redu." Pokuao je zvuati tvrd, ali samo za svoje ui. Nepokretan kao stog za sekundu, da dokae svoju apsolutnu neovisnost samom sebi, on pusti daak dima lelujati u pravcu prozora u koji je zurio; jednom rukom u depu, on se zatim odsjeno okrenu Mariu i, gledajui ga ravno u oi, isprui drugu ruku, kruto, na duinu ruke.
27
"Do vienja." Zvuao je nedvojbeno pogrebno. S vie prirodne boje, Mario odgovori: "Do vinja, kompa. Doi nazad im bude mogao." "I ne moj se osjeati tuno. Nije vrijedno." Stajao je pored vratiju. Otvori ih. Nekoliko komada odjee to je visilo s kuke na vratima napuhnu se, raskono, dok je smrad otvorenih latrina na vanjskoj strani prodirao u sobu. Mario primijeti taj iznenadni veliansveni zamah materijala. S malom neugodom u sebe govoriti: "Prestani glumatati." Bijae dirnut, ali si nije mogao dopustiti biti dirnut. Njegova osjetljivost, paljivo skrivena i ne stvarno svjesna formalne i definitivne ljepote, nego tek bljeskova onog to mi znamo pod imenom "poezija", ponekad bi prevagnula i prenerazila ga na nekoliko sekundi: mogao bi to biti neki doker, smijeei se takvim smijekom dok bi trpao u dep aku aja u skladitu, pred njegovim vlastitim oima, da je Mario osjeao kao da e otii bez rijei, ulovio sebe oklijevati, gotovo alei da je policajac umjesto lopov: to oklijevanje nikada ne trajae dugo. Jedva da bi nainio korak prije no to bi enormnost njegova ponaanja ga udarila. Zakon i red iji je on sluga, mogli bi biti srueni nepopravljivo. Ogromna pukotina ve je nastala. Mogli bi rei da je odustao od hapenja lopova zbog isto estetskih razloga. U prvom trenu njegov uobiajeni temperament psa-uvara bi bio zatomljen gracilnou dokera, ali jednom kad bi Mario postao svjestan djelovanja tog arma, bilo bi oigledno iz iste mrnje prema lopovljevoj ljepoti, da ga konano uhapsi. Dd okrenu glavu, signalizirajui zadnji pozdrav iz kuta oka, ali njegov prijatelj uze to da je to mig suuesnitva s Ddovom vlastitim odrazom u ogledalu. Dd jedva da je zatvorio vrata kad osjeti da se njegovi miii tale, njegovi ekstremiteti mekaju kao u izvoenju graciozna naklona. Bio je to isti osjeaj koji je imao dok je igrao oko Mariova lica: bijae prevladan slabou, na brzinu suzdranom, koja je probudila u njemu enju - njegov vrat ve povijen naprijed, klonulo - da poloi svoju glavu na Mariovo vrsto bedro. "Dd!" On otvori vrata opet. "to je?" Mario doe naprijed prema njemu, pogleda ga ravno u oi. Ree, njenim apatom: "Ti zna da ti vjerujem, zar ne, kompa?" Iznenaenje u njegovim oima, ustiju polu-otvorenih, Dd pogleda detektiva bez odgovora, bez da je izgledalo da shvaa. "Doi nazad za trenutak ..." Njeno ga Mario povue u sobu i zatvori vrata. "Znam da e napraviti najbolje to zna da sazna to se deava. Ali, kako rekoh, ja ti vjerujem. Nitko ne smije znati da sam ja ovdje u tvojoj sobi. Uredu?" Detektiv stavi svoju veliku, zlatom oprstenjenu ruku na rame malog dounika, zatim ga privue na svoje grudi: "Mi radimo zajedno ve prilino dugo, ha, kompa? Sad si sam sa sobom. Raunam na tebe." On ga poljubi postrance u glavu i pusti ga. Bijae to tek drugi put otkad su se znali da ga je nazvao djeaka "kompa". Mario smatrae to jezikom prilino niske klase, ali je bilo efektivno u peaenju njihova prijateljstva. Dd se spusti niz stepenice. Prirodno mlad tvrd kakav bijae, nije mu trebalo dugo da otrese svoju tugaljivost. Izaao je na ulicu. Mario bijae sluao njegove poznate udarce stopala - elastine, sigurne i postojane - dok silazie drvenim stepenitem jadnog malog hotela. U dva koraka, jer soba bijae malena a Mario velik ovjek, on je bio pored prozora. Povue ustranu zastor od debela tila, poutjela od dima i prljavtine. Pred njim bijae uska uliica i zid. Bijae mrak. Tonyeva mo je rasla. On se pretvarao u svaku sjenku, svaku krpicu zgunjavajue magle u koju je Dd sada uranjao. Querelle skoi na obalu iz patrolna broda. Drugi mornari dooe iza njega, Vic meu njima.
28
Dolazili su sa Le Vengeura. Brod e biti tamo da ih vrati nazad neto prije jedanajst. Magla bijae vrlo gusta, toliko vrsta da je izgledalo kao da je dan kao takav poprimio materijalnu formu. Osvojivi grad, mogao je isto tako odluiti trajati due no dvadeset i etiri sata. Bez da je rekao rije Querelleu, Vic oteta do Carinske kuice kroz koju su mornari prolazili prije penjanja stepenicama koje su vodile gore do razine ceste, kej, kako smo ve spomenuli prije pruajui se odmah ispod. Umjesto da slijedi Vica, Querelle se utopi u maglu, usmjerivi se prema morskom zidu. Lukava smijeka na licu, on prieka trenutak, zatim poe hodati du zida, prelazei golim dlanovima po njegovoj povrini. Nije trebalo dugo prije no osjeti da je neto oealo njegove prste. Uzevi konopac, on zaveza kraj oko paketa opijuma koji nosie pod mornarskim kaputiem. Tri kratka trzaja konopca, i on ode gore, po licu zida, polagano, skroz do Vica. Admiral koji komandira lukom bijae vrlo potreen slijedeeg jutra kad mu je priopeno da je mladi mornar naen na zidinama presjeena vrata. Nigdje Querelle nije vien u Vicovom drutvu. Na brodu nisu govorili jedan s drugim, ili zasigurno ne na neko due vrijeme. Te iste veeri, u sjeni dimnjaka, Querelle je dao Vicu kratke upute. im je stigao do ceste, uze klupko konopca i paket natrag od Vica. Hodajui s Vicom jedan pored drugog, mornarev plavi rukav kaputa, krut i teak od maglene vlage, eui o njegov vlastiti, Querelle osjeae prisutnost Ubice u svakoj stanici svog tijela. Prvo mu je to dolo polagano, pomalo kao stavljanje ljubavnog afekta, i, priinjalo se, kroz isti kanal - ili radije, kroz obrat tog kanala. Da bi zaobiao grad i pojaao izazov njihova poduhvata, Querelle odlui slijediti zidine. Kroz maglu, glas dopre do Vica: "Doi ovamo." Nastavili su du ceste, sve do Dvorca (gdje Anne of Britany jedno stolovae), zatim preoe Cours Dajot. Nitko ih ne vidje. Bijahu puili cigarete. Querelle se smijeio. "Nisi nikom rekao, ne?" "K vragu, ne. Nisam lud." Drvoredom obrubljeno etalite bijae naputeno. Osim toga, nitko ne bi dvaput pomislio o dva mornara to dolaze od stranjih vratiju ceste uz zidine i nastavljaju u umarak, sada gotovo izbrisan maglom, kroz grmlje, mrtvo lie, pored jaraka, blata, du puteva meandrirajui prema vlanu gustiu. Svatko bi mislio da su tek dva mlada momka to love komad suknje. "Haj'mo okolo na drugu stranu. Vidi? Tako zabiemo tvru." Querelle nastavi smijeiti se, puei. Vic je pratio Querelleov dugi, teki korak, i dok god je drao korak s njim, bio je ispunjen iznenaujuim pouzdanjem. Querelleova utljiva i mona prisutnost stvarala je u Vicu osjeaj autoriteta slian onom koji je iskusio kad bi radili posao s orujem zajedno. Querelle se smijeio. Pustio je da se digne u njemu, ta emocija koju je poznavao tako dobro, koja e vrlo doskora, na dobru mjestu, tamo gdje stabla stoje blie jedno drugom i gdje je magla gusta, preuzeti punu kontrolu nad njim, istiskujui svaku savjest, svaku zadrku, i uiniti njegovo tijelo proi kroz savrene, hitre i odreene pokrete zloinca. Ree: "Moj brat je onaj koji e se pobrinuti za ostalo. On je na partner." "Nisam znao da je u Brestu, tvoj brat." Querelle bijae tih. Njegove oi bijahu fiksne, kao da promatra jo paljivije uzdizanje te emocije u sebi. Smijeak je napustio njegovo lice. Plua se napunie zrakom. Pue. Sad bijae nita. "Da, u Brestu je, u redu. U La Fria." "La Fria? Ozbiljno! ta radi tamo? La Fria je udno mjesto." "Kako to?" Vie niti jedan dio Querellea nije bio prisutan u njegovu tijelu. Bilo je prazno. Spram Vica, nije bilo nikoga.Ubojica je postigao svoje savrenstvo, jer tu, u tami noi, tu su se grupa stabla povijala, tvorei neku vrst sobe, ili kapele, s puteljkom koji vodi kroz kao prolaz. Unutar paketa koji sadrava opijum, bili su i neki komadi nakita, neko dobiveni uz Vicovu pomo. "Zna to priaju. Ti zna kao to i ja znam."
29
"Pa to. On evi Madame." Djeliak Querellea se vratio kroz vrhove njegovih prstiju, u njegove usne: skroviti duh Querellea jo jednom vidje lice i nadmonu prisutnost Maria kombiniranog s Norbertom. Zid s kojim treba obraunati, tek, i Querelle izblijedi i rastvori se u njegovu podnoju. Trebalo ga je umanjiti, ili se popeti preko, ili probiti kroz, zamahom ramena. "Ja, takoer, imam moje dragulje", mislio je. Prstenje i zlatne narukvice pripadale su samo njemu. Ono je uloilo u njega dovoljan autoritet da izvede sveti ritual. Querelle nije bio sad vie do tanani dah oslonjen na njegovim usnama i slobodan da se odvoji od tijela, da se uhvati za najbliu i najtrnovitiju granu. "Dragulji. Taj pajkan, on je prekriven draguljima. Ja imam svoje dragulje, takoer. I ja ih ne proetavam." Bio je slobodan napustiti svoje tijelo, tu smionu skelu za svoja jaja. Njihovu teinu i ljepotu on je znao. Jednom rukom, mirno, otvori preklopni no koji je imao u depu svog mornarskog kaputia. "Tad vlasnik mora da je prvo evio njega." "Pa? Ako, to je njegova igra." "Sraa-nje" Vic je zvuao okiran. "Da netko to predloi tebi, bi ti rekao, 'sigurno, samo daj'?" "Zato ne, ako bi tako osjeao. Napravio sam i gorih stvari nego to." Slabaan smijeak pojavi se na Querelleovu licu. "Da vidi mog brata, ti bi pao na njega. Pustio bi ga da ti to napravi." "Kau da boli." "Mo' se kladit." Querelle stade. "Dim?" Dah, na rubu da bude izdahnut, tekao je natrag u njega koji je postao Queelle jo jednom. Bez da pomakne ruku, ukoena pogleda, paradoksalno okrenuta unutra na sama sebe, on vidje sebe initi znak Kria. Nakon tog znaka, danog da upozori publiku da je umjetnik spreman izvesti pothvat smrtno opasan, vie nije bilo gledanja unazad. Morao je ostati potpuno sabran da bi proao kroz pokrete ubijstva: morao je izbjei bilo koju brutalnu gestu koja bi mogla iznenaditi mornara, jer Vic najvjerovatnije nije naviknut da bude ubijan, jo, i mogao bi viknuti. Zloinac se mora omjeriti s ivotom i smrti, obadvoje: jednom kad ponu vritati moe ih se uloviti bilo gdje. Zadnji put, u Cadizu, rtva je umrljala Querelleov ovratnik. Querelle se okrenu Vicu i ponudi mu cigaretu i upalja, izgledalo je nezgrapnom gestom zaprijeenu paketom koji je drao pod mikom. "Daj, pripali jednu i za mene." Vic okrenu lea da naini zavjetrinu. "Da, volio bi te on, ti si tako slatka mala makica. I ako bi popuio njegov kurac kao to vue avao iz stara kovega, deko, on bi stvarno mogao s tim!" Vic otpuhnu dah dima. Pruajui zapaljenu cigaretu Querelleu, ree: "Eh, da, mislim da nee imati prilike." Querelle se tiho nasmija. "Oh, ne? A to je samnom, ne bi' ja mogao dobit priliku?" "Ma, daj skini ..." Vic htjede nastaviti, ali Querelle ga zadri, isteui jednu nogu, kao da ga spotakne. Ogoljevi zube, cigarete stisnute meu njima, on nastavi: "Hej? Hej ... Reci mi neto, nisam li ja dobar kao Mario? Nisam li?" "ta Mario?" "ta Mario? ... To je zahvaljujui tebi da sam preao preko tog zida, tono?" "Da, pa ta? Kog vraga ti cilja?" "Dakle, ne bi htio?"
30
"Daj, prestani zezati ..." Vic nikad ne dodade nita na to. Querelle ga zgrabi za vrat, pustivi paket da padne na puteljak. Dok padae, on izvue svoj no i prereza mornarevu karotidnu arteriju. Kako je Vic imao ovatnik svog kaputia dignut, krv, umjesto da prica po Querelleu, tekla je dolje u unutranjost njegova kaputia i preko njegova dempera. Oiju iskolaenih, umirui ovjek zatetura, njegova ruka miui se u najdelikatnijoj gesti, otputajui, naputajui sebe u gotovo sladostrasnoj pozi koja priziva, ak i u toj zemlji magle, blagu klimu spavae sobe u kojoj je Armenac ubijen - iju sliku Vicova gesta ponovo stvori u Querelleovoj memoriji. Querelle ga podupirae vrsto svojom lijevom rukom i njeno ga spusti dolje na travu gdje izdahnu. Ubica ispravi svoja lea. On bijae stvar, u svijetu gdje opasnost ne postoji, jer je stvar. Prelijepa, nepokretna, tamna stvar, unutar ijih upljina, praznina postaje vokalna, Querelle mogae uti ju kako se uzdie da bi izbjegao zajedno sa zvukom, da ga okrui i da ga zatiti. Vic nije bio mrtav, on je bio mladost kojeg je ta zauujua stvar, sonorna i prazna, ustima polu-otvorenim i polusakrivenim, s upalim, strogim oima, kosom i odjeom pretvorenom u kamen, koljenima mogue ovijenim u sukno debelo i usukano kao nekog asirca brada, kojem je ta stvar sa svojim nerealnim prstima, uvijenim u maglu, tek dala smrti. Tanani dah na kojeg je Querelle bio reduciran jo uvijek se drao bodljikave grane akacije. Nespokojno, on je ekao. Ubojica mrknu dva puta, vrlo brzo, kao profesionalni bokser, i pokrenu svoje usne da Querelle moe ui, utei u usta, podii do oiju, cijediti se dolje do prstiju, popuniti stvar ponovno. Querelle okrenu glavu, njeno, ne miui svoje grudi. Nije uo nita. Sagnu se dolje isupati aku trave da oisti sjeivo noa. Mislio je da cijedi jagode u svjee tueno vrhnje, valjajui se u njima. Digao se iz svog pognuta poloaja, bacio smotuljak krvlju umrljane trave na tijelo mrtva ovjeka, i, nakon saginjanja po drugi put da pokupi svoj paket opijuma, nastavi svoj hod pod stablima sam. Da zloinac u trenutku poinjanja svog zloina vjeruje da nikada nee biti uhvaen je pogrena pretpostavka. On odbija, bez sumnje, vidjeti uasne posljedice svog ina uope jasno, ali on zna da in ga osuuje na smrt. Mi nalazimo rije "analiza" malkoc neugodnim. Postoj drugi naini razotkrivanja djelovanja tog samo-osuivanja. Nazovimo jednostavno Querellea sretnim moralnim samoubijstvom. Ne mogavi znati da li e biti uhvaen ili ne, zloinac ivi u stanju anksioznosti, kojeg se on moe rijeiti jedino negirajui, to e rei, okajanjem svog djela. I to ima rei, podnoenjem pune kazne (jer bi se inilo da je upravo nemogunost priznavanja, ubojicama ona koja izaziva paniku, metafiziki ili religiozni teror u zloincu). Na dnu suha opkopa, na podnoju zidina, Querelle je bio naslonjen na stablo, odrezan od svijeta maglom i noi. Stavio je no natrag u svoj dep. Svoju beretku drao je ispred sebe, obadvjema rukama, u visini opasaa, gomba na trbuhu. Smijeak je nestao. On sada, zapravo, je pred Kriminalnim Sudom koji on napravi za sebe nakon svakog ubijstva. im poini zloin, Querelle bi osjetio ruku imaginarna policajca na svom ramenu, i od mjesta ubijstva sve do tog osamljenog mjesta on je hodao tekim hodom, zdrobljen svojom odurnom sudbinom. Nakon nekih stotinu metara on je napustio puteljak da bi uronio meu drvee i bunje i niz padinu u stari opkop ispod zidina koje okruuju grad. Ima prestraen izgled i pognuto dranje uhapena krivca, pa ipak unutar njega uvjerenost - i to ga je povezivalo s policajcem, na sraman ali prijateljski nain - da je on heroj. Tlo je bilo padajue i prekriveno bodljikavim grmljem. "Dakle, tu smo", mislio je. I gotovo odjednom: "Yassir, this is it, folks. Natrag na farmu crvi." Kad je stigao do dna opkopa, Querelle se zaustavi na trenutak. Lagani vjetar pobuivao je suhe, krte, uiljene vrhove trave, inei ih ukati tiho. udna lakoa zvuka inila je njegovu situaciju jo bizarnijom. Hodao je kroz maglu, jo uvijek udaljujui se od mjesta zloina. Trava i vjetar nastavie initi svoju njene umove, meke kao zvuk zraka u nosu atlete, ili korak akrobata ... Querelle, sad odjeven u sjajno plave svilene tajice, nastavi polagano, njegova figura odljevena azurnom odjeom, struk naglaen konim remenom s elinim zakovicama. Osjeao je tihu prisutnost svakog miia u jednoglasnoj suradnji s drugima da stvore efekt statue isklesan iz turbulentne tiine. Dva oficira hodala su na njegovim stranama, nevidljivi, trijumfalni i prijateljski, puni njenosti i okrutnosti
31
prema njihovoj lovini. Querelle nastavi jo nekoliko metara kroz maglu i apuuu travu. Traio je mirno mjesto, osamljeno kao elija, dovoljno zaklonjeno i dostojanstveno da bi sluilo kao mjesto osude. "Sigurno nadam se da ne love moje tragove", mislio je. alio je da se nije jednostavno krenuo hodati unazad svojim vlastitim tragom, i tako diui travu koju je zgazio. Ali primijeti, brzo, apsurdnost svog straha, dok se nadao da bi njegovi koraci bili tako lakim da bi svaki vlat trave bio dovoljno inteligentan da se uspravi po svojoj volji. Ali le zasigurno nee biti otkriven do tek kasnije, u ranim jutarnjim satima. Da, trebati e ekati radnike na njihovu putu na posao: oni su ti koji se susreu s onim to zloinci ostavljaju pored puta. Maglovito vrijeme nije ga muilo. Primijetio je movarni smrad to pretee u podruju. Rairene ruke poasti obgrlie ga. On nastavi ii. Za trenutak bijae uplaen da par ljubavnika bi mogao doi tu dolje meu drvee, ali u ovo doba godine se inilo prilino nevjerovatnim. Lie i trava bijahu vlani, i razmaci izmeu grana isprepleteni pauinom vlaili su njegovo lice kaplicama dok je prolazio kroz njih. Za nekoliko sekundi, zauenim oima ubojice, uma se priinjala najzaaranijom i draesnom, zasvoena i opremljena viseim puzavicama pozlaenim tajnovitim suncem koje visi na nebu i prigueno i jasno i beskrajno daleka plavila, maternica svake zore. Konano Querelle se naao pored stabla ogromna drveta. On ode do njega, okreui lea mjestu ubijstva gdje je le leao ekajui. Skinuo je svoju beretku i drao ju na nain kako opisasmo. Iznad njega, on je znao, splet crnih grana i iba prodirae i drae maglu. I iz njega se digoe, sve do budne svijesti, svi detalji optubi protiv njega. U amoru pregrijane sobe kipee oima i uima i vatrenim ustima, Querelle je jasno uo dubok i monoton i svojom vlastitom banalnou osvetniki glas Predsjedavajueg Suca: "Ti si brutalno ubio tvog suuesnika. Motivi tog djela su vie no evidentni ..." (Ovdje Suev glas i Sudac osobno se zamuuju. Querelle odbija vidjeti te motive, izdvojiti ih, nai ih u sebi. On opusti svoju panju procesu i pritisnu se tjenje uz drvo. Cjelokupna velianstvenost ceremonijala pojavi se u njegovu mentalnom oku, i on vidi Javnog Tuioca kako ustaje na noge.) "Zahtijevamo glavu tog ovjeka! Krv trai krv!" Querelle stajae u boksu. Stisnut uz drvo on izdvajae dalje detalje tog suenja u kojem je njegova glava bila panju. Osjeao se dobro. Isprepletene grane iznad njega, drvo, titili su ga. Izdaleka, mogao je uti kreket aba, ali u cjelini sve je bilo tako mirno da je nespokoj u sudu iznenada postao pojaan nespokojem usamljenosti i tiine. Kako je sam zloin bio polazna toka (potpuna tiina, tiina do smrti koju Querelle eljee), oni ga opredoe (ili, prije, izilo je iz njega samog, taj tanani i nematerijalni produetak smrti) vlaknom tiine, da bi ga vezali zatvorenikom. Koncentrirao se intenzivnije na viziju. Nainio ju je preciznijom. On je bio tamo, pa opet nije. On je pomagao projekcijom tog krivca u Kriminalnom Sudu. On je ujedno i gledao i reirao predstavu. Povremeno dugo i zaotreno sanjarenje bi bilo prekinuto nekom jasnom i praktinom misli: "Stvarno nema mrlja na meni?" ili "Pretpostavimo da ima nekoga tamo na putu ...", ali hitar smijeak bi se pojavio na licu i otjerao strah. Pa ipak on nije se mogao ponositi tim osmjehom da raspe tugaljivost: smijeak bi isto tako mogao donijeti strah, prvo u zube ogoljene povlaeim usnama, raajui monstruma ija njuka bi poprimila egzaktno oblik neijeg smijeka, i zatim bi taj monstrum rastao unutar toga, obuhvatio i nastanio te, na kraju postajui puno opasnijim samo zato jer je sama njegova narav fantoma roena iz smijeka u mraku. Querelle se nije sada puno smijeio. Drvo i magla titili su ga od noi i osvete. On se vrati u sudnicu. Suveren na podnoju stabla, on naini svoj imaginarni dvostruki hod kroz stanja straha, pobune, pouzdanja i terora, drhtavice, bljedila. Prisjeanja onog to je proitao dooe mu upomo. Znao je da mora biti "incident" u sudnici. Njegov advokat die se govoriti. Querelle htjede izgubiti svijest na trenutak, da izbjegne tu monotoniju u svojim uima. Osjeao je da treba odgoditi zavrnu scenu. Konano, Sud ponovno zasjeda.Querelle osjea kako blijedi. "Sud proglaava smrtnu kaznu." Sve oko njega nestade. On sam i drvo stisnue se, i on je bijae zauen nai da je blijed i slab s tim
32
novim preokretom stvari, jednako prenut kao to smo mi kad shvatimo da Weidmann nije bio div koji je mogao nadvisiti vrhove stabala cedra, nego prilino srameljiv mlad ovjek votana i bubuljiava lica, visok tek 1,70 metara meu nabildanim policijskim oficirima. Cijeli Querelle bijae svjestan svoje uasne nesree da je ovjerivo iv, i s glasnim zujanjem u uima. Querelle drhturie. Njegova ramena bijahu pomalo promrzla, kao i njegova bedra i stopala. Stojao je na podnoju stabla, beretkom u rukama, paket opijuma pod mikom, zatien uniformom debela tkanja i krutim ovratnikom svog mornarskog kaputia. Stavio je beretku. Na neki neodreen nain osjeae da sve jo nije zavreno. On je jo uvijek imao zavriti zadnju formalnost: svoje vlastito smaknue. "Trebam napraviti, pretpostavljam." Govorei "osjeae", namjeramo dovesti neku vrstu predosjeaja na koje, jedan slavljeni ubojica, kratko nakon svog prividno potpuno neoekivanog uhienja, je mislio kad je rekao sucu: "Ja osjeah da u biti nabijen ..." Querelle se strese, proe par koraka naprijed, i, koristei ruke, na brzaka se pope uz padinu gdje trava pjevae. Neke grane okrznue ga po licu i rukama: bijae tada kad osjeti duboku tugu, enju za materinjskim milovanjem, jer te grane priinjahu se njenim, barunastim, maglom priljubljenom uz njih, i podsjeae ga na meko zraenje enskih grudiju. Nekoliko sekundi kasnije bijae ponovno na puteljku, zatim na cesti, i ponovno ue u grad na vrata razliita od onih kroz koja bijae izaao s drugim mornarem. Neto se inilo nedostajuim s njegove strane. "Dosadno je, ne imati s kim priati." Smijeio se, ali jedva primjetno. Ostavljae, tamo nazad u magli, na travi, odreeni objekt, malu hrpu mirnoe i noi zraiti iz nevidljive i njene zore, objekt svet ili proklet, ekajui na podnoju vanjskih zidova za doputenje da ue u grad, nakon okajanja, nakon pokusnog razdoblja nametnuta za proienje i poniznost. Le e imati to dosadno lice koje je znao, sve njegove linije izglaane. Dugim, elastinim koracima, tim istim slobodnim i laganim, malkoc kotrljajuim korakom to ini ljude rei "Taj momak ima korak k'o hombre", Querelle, njegova dua mirna, krenu putem to vodi do La Fria. Tu epizodu smo htjeli prikazati u slow-motion. Na cilj nije bio uasnuti itatelja, nego dati inu ubijstva neto od kvalitete animiranog filma - koji u svakom sluaju je upravo umjetnika forma koju mi bi najvie voljeli upotrijebiti, da bi pokazali deformacije muskulature naeg protagonista i njegove due. U svakom sluaju, da ne bi zamarali itatelja suvie - i vjerujui mu potpunoma, s njegovom sasvim osobnom zebnjom, kontradiktorna i uvrnuta vijuganja naih vlastitih vienja ubijstva - postoji veliki dio koji smo izostavili. Bilo bi jednostavno uiniti ubojicu imati vizije svog brata. Ili uiniti da ga brat ubije. Ili uiniti ga da ubije ili osudi svog brata. Postoji veliki broj tema na kojima bi netko mogao izvezati neku takovu revoltirajuu tapiseriju. Niti mi hoemo nastaviti o skrovitim i opscenim eljama nekoga tko ide u svoju smrt. Vic ili Querelle, birajte. Mi ostavljamo itaoca toj konfuziji njegove utrobe. Ali razmotrite oslijedee: nakon svog prvog ubijstva Querelle je iskusio osjeaj biti mrtav, to e rei, postojanju negdje u dubinama - egzaktnije, na dnu lijesa; lutanja besciljno po nekom triavom grobu u nekom triavu groblju, i tamo zamiljajui svakodnevni ivot ivih, koji se njemu priinjaju nesvjesnima jer on vie nije tamo da bi bio njihova izlika, njihovo sredite, njihovo dareljivo srce. Meutim, njegova ljudska forma, ili "mesna ovojnica", nastavila je marljivo baviti se na zemljinoj povrini, meu svim tim besvjesnim ljudima. I Querelle nastavi pripremati slijedee ubijstvo. Kako niti jedan in nije savren da bi nas alibi mogao osloboditi odgovornosti za njega, Querelle je vidio u svakom zlodjelu, bila to samo kraa, jedan detalj (u njegovim oima samo) koji postade grekom koja bi mogla voditi do njegovog kraja. ivjeti usred svojih greaka davalo mu je osjeaj lakoe, okrutne nestabilnosti, jer se priinjao skakati od jedne savitljive trske do druge. Od vremena kad je dosegao prva svjetla grada, Querelle je ve poprimio svoj uobiajeni smijeak.
33
Kad je uao u glavnu dvoranu bordela, bijae tek nabildani mornarski deko, bistrook i u potrazi za neto akcije. Oklijevae nekoliko sekundi usred glazbe, ali jedna od ena nije gubila vrijeme pribliiti mu se. Bila je visoka i plava, vrlo mrava, odjevena u haljinu od crna tila uvuenu u podruju njene mine - i skrivajui ju da bi ju prizvala bolje - trokutom crna, dugodlaka krzna, vjerovatno zec, ishabana i gotovo istroena do gola mjestimice. Querelle pogladi krzno lagano prstom gledajui djevojku u oi, ali odbi otpratiti ju na gornji kat. Nakon to dostavi paket opijuma Nonu i primivi svojih pet tisua franaka, Querelle znade da je dolo vrijeme da "smakne sebe". To e biti kapitalna kazna. Da logini niz dogaaja nije doveo Querelle do La Fria, ubica bi izumio - potajice, u sebi - neki drugi rtveni ritual. Jo jednom on se nasmijei, gledajui u pozadinu debela vrata bordelova vlasnika dok se ovaj nagnuo, na divanu da ispita opijum. Gledao je na lagano izbijajue ui, elavi i sjajni vrh njegove glave, moni luk njegova tijela. Kad Norbert pogleda ponovno, suelio je Querellea s licem istodobno i mesnatim i koatim, teke vilice i slomljena nosa. Sve u tog ovjeka, u njegovim etrdesetim, davalo je impresiju brutalne siline. Glava je pripadala rvaevu tijelu, dlakavu, tetoviranu mogue, sasvim sigurno snana mirisa. "Kapitalna kazna, zasigurno." "Sad. koja ti je igra? to hoe s Madame? Reci." Querelle odbaci svoj smijeak da bi se doimao smijeiti se izraajno na to pitanje i umotati odgovor u drugi smijeak koje je samo to pitanje izazvalo - i koji sam taj smijeak bi uspio oslikati nenapadajuim. I tako, on se nasmija glasno dok odgovarae, slobodnom i laganom trenjom glave i tonom glasa oblikovanim da uini Nonu nemoguim da naljutiti se: "Svia mi se." Od tog trenutka nadalje Norbert nalazie sve detalje Querelleova lica totalno oaravajuim. To ne bijae prvi puta da je dobro graen momak pitao za Madame da bi spavao s vlasnikom bordela. Jedno pitanje ga je intrigiralo: koji e od njih nabijati drugog? "U redu." On izvue kocku iz depa prsluka. "Ti ide? Ja idem?" "Idi." Norbert se pognu i baci kocku na pod. Okrenula se petica. Querelle uze kocku. Osjeao se sigurnim u svoju vjetinu. Nonovo dobro utrenirano oko primjeti da e Querelle varati, ali prije no to je uspio intervenirati, broj "dva" bijae ispjevano iz mornara, gotovo trijumfalno. Za trenutak Norbert ostade neodluan. Jel' on to ima posla s nekom vrstom aljivdije? Prvo je mislio da je Querelle stvarno za metresom svog vlastiog brata. Taj varajui trik dokazao je da nije tako. A nije niti tip izgledao kao peko. Uznemiren isto tako anksioznou koju je ta zvijer za odstrel pokazivala idui u svoj vlastiti nestanak, on lagano slegnu ramenima dok se ustajao na noge i tiho se nasmija. Querelle, takoer, ustade. Pogleda uokolo, zabavljen, smijeei se sve vie uivajui unutranju senzaciju mariranja prema dvorani za muenje. On je to inio s beznaem svoje due, pa ipak s neizreenom unutranjom sigurnou da je to smaknue nuno da bi mogao nastaviti ivjeti. U to e biti pretvoren? U tetkicu. Bijae prestraen na pomisao. A to egzaktno jest tetkica? Od ega je napravljen? Koje to posebno svjetlo pokazuje? Kakav to novi monstrum netko postaje, i kako se netko osjea o monstruoznosti samog sebe? Kau da ovjek "voli to", kad se preda policiji. Dobar izgled tog pajkana bijae realno u pozadini svega. Ponekad se kae da i najmanji dogaaj moe preobratiti ivot, i ovo bijae jedan takova znaenja. "Bez ljubljenja, to je sigurno", mislio je. I: "Ja u samo isturiti moje dupe, to je sve." Taj zadnji izraz imao je za njega skoro istu rezonanciju kao i "Ja u isturiti moj kurac van." Kakovo e biti njegovo novo tijelo? Na njegov oaj, meutim, bijae dodano utjeujue pouzdanje da smaknue e oprati ga istim od ubijstva, o kojem je sad mislio kao o loe probavljenom komadiu hrane. Na koncu, on e morati platiti za tu sjenovitu gozbu, to posao sa smru uvijek
34
jest. To je uvijek prljav posao: ovjek se mora oprati poslije. I to oprati tako temeljito da nita ne ostane ovjeka. Biti ponovno roen. Umrijeti da bi bio ponovno roen. Nakon toga nee se bojati nikoga. Sigurno, policija jo uvijek ga moe nai i dati otkinuti mu glavu: stoga je bilo nuno uiniti predostronosti da se ovjek ne oda, osim ispred zamiljena suda pravde koji je on stvorio za sebe, Querelle vie nee imati za to odgovarati, obzirom da taj koji je poinio zloin e biti mrtav. Naputeni le, da li bi on dospio iza gradskih vratiju? Querelle je mogao uti taj dugi, kruti objekt, uvijek zavijen u svoj uski magleni pokrov, kako mrmlja neku ljupku melodiju. Bijae to Vicovo mrtvo tijelo, oplakujui svoju sudbinu. eljelo je posmrtne rituale i sahranu. Norbert okrenu klju u bravi vratiju. Bijae to velik, sjajni klju, i ogledao se u ogledalu nasuprot vratima. "Spusti hlae." Ton vlasnika bordela je bio indiferentan. Ve je prestao imati bilo kakve osjeaje za tipa koji se upetljao u zakone sluaja. Querelle ostade stajati u sredini sobe, nogu irom razmaknutih. Ideja ene nikada ga nije suvie gnjavila. Ponekad, nou, u svojoj mrei, njegova ruka bi mehaniki izvukla njegov ud, dragala ga, izdrkala ga tiho. Gledao je Nona kako se otkopava. Bijae trenutak tiine, i njegov pogled postade prikovan na bossov prst dok je otkopavao jedan od gumbi iz njegove rupice. "No, jesi li se smislio?" Querelle se nasmijei. Poe, besciljno, otkopavati preklop svojih mornarskih hlaa. Ree: "Polagano e, jesi uo? Kau da moe biti ranjen." "K vragu, nee biti prvi puta ..." Norbert je zvuao suho, gotovo zlovoljno. Bljesak bijesa prostruji kroz Querelleovo tijelo: izgledae izuzezno prekrasno sada, glave uspravne, ramena nepokretnih i napetih, guzova stisnutih, kukova vrlo ravnih, (povuenih napetou u nogama koja je dizala njegove guzove), pa ipak vitkosti koja je pojaavala ukupni dojam okrutnosti. Raskopan, njegov preklop pade preko njegovih bedara, kao djeja pregaica. Njegove oi svjetlucahu. Njegovo lice, ak i kosa doimahu se sjati mrnjom. "Sluaj, kompa, kaem ti da je prvi puta. Dakle, ne pokuavaj nikakova majmunska posla." Norbert, pogoen tim iznenadnim ispadom kao udarcem bia, osjeti svoje rvake miie napinjati se za akciju, spremne da se uviju, i odgovori nazad: "Ne pravi se tako visok i moan. To ne prolazi kod mene. Misli da sam kakav seljo, ha? Vidio sam te, ovjee. Varao si." I, silom mase tijela dodanoj sili bijesa naavi se prkoenim si, on doe dovoljno blizu Querelleu da ga dodirnu cijelim tijelom, od obrve do koljena. Querelle vrsto stajae na svom. Jo dubljim glasom, Norbert nastavi bezosjeajno: "I mislim da je bilo dosta toga. Zar ne? Nisam ja taj koji je traio tebe. Spremi se." Bijae to zapovijed koju Querelle nikad prije nije primio. Dola je ne od prepoznata, konvencionalna i odvojena autoriteta, nego kao imperativ izdan unutar samog sebe. Njegova vlastita snaga i vitalnost bijahu mu nareivali da se savije. Osjeao je da bi udario Norberta akom u usta. Miii njegova tijela, ruke, bedra, listovi bijahu spermni za akciju, stegnuti, savijeni, napeti, gotovo na vrhovima prstiju. Govorei ravno u Norbertove zube, u sam njegov dah, Querelle ree: "ovjee, grijei. Tvoja stara dama je ona koju sam htio." "I ta drugog je novo." Norbert ga zgrabi za ramena i pokua ga obrnuti u krug. Querelle ga htjede odgurnuti, ali njegove hlae stadoe gravitirati prema njegovim skonim zglobovima. Da ih zadri, on otvori noge malo ire. Bijesno zurie jedan u drugog. Mornar je znao da je jai, ak usprkos Norbertove atletske grae. Usprkos toga, podie hlae i stupi korak nazad. Opusti miie svog lica, podignu obrve, namrti se malo, zatim zatrese glavom lagano, da oznai preputanje: "U redu", ree. Oba mukarca, jo uvijek licem u lice, opuste se i istodobno stave ruke iza svojih lea. Ta savreno
35
sinkronizirana dvostruka gesta iznenadi njih obojcu. Bio je to element razumijevanja, tu. Querelle se nasmijei iroko, izgledajui udovoljen. "Dakle ti si bio mornar." Norbert mrknu, zatim odgovori, iritirano, glasom jo uvijek poneto uzdrmanim bijesom: "Zefir." Querelle je bio pogoen izuzetnom kvalitetom ovjekova glasa. Bio je solidan. Bio je u jedno te isto doba, mramorni stup koji se uzlazie iz njegovih usta, drei ga gore, i na koji se on naslanjao. Bio je, iznad svega, taj glas kojem se Querelle podastrao. "to je to?" "Zefir. Bojni brod, ako ti je drae" Njihove ruke pokrenue se otpustiti njihovo remenje, a mornarski se, zbog praktinih razloga, kopaju iza njihovih lea - da bi izbjegli, na primjer, ruan izgled trbuha kad nose tijesnu odjeu. Tako, neki avanturistiki likovi, zbog nikakovih drugih razloga do vlastitih sjeanja na dane u Mornarici, ili njihovom podilaenju glamuru mornarike uniforme, zadrahu ili pak usvojie tu pojedinanu ekscentrinost. Querelle se osjeae puno prijateljskije. Obzirom da je vlasnik bordela pripadao istoj familiji kao on sam, korijenima ireim daleko dolje u iste sjenovite i parfimirane zemlje, ta sama scena bijae neto kao jedna od onih triavih malih eskapada u atorima Afrikog Bataljona - koji nitko kasnije vie ne spominje kad se ponovno sretnu na civiliziranim ulicama. Dovoljno reeno. Sad je Querelle imao smaknuti se. To je to e uiniti. "Idi tamo, na krevet." Kao to vjetar poputa na moru, sav bijes je popustio. Norbertov glas bijae ravan. Querelle izvue svoj koni remen iz petlji i drae ga u ruci. Njegove hlae kliznue dolje preko njegovih listova, ostavljajui koljena golim, i, na crvenu sagu, izgledae kao apatino jezerce u kojem on stajae. "Hajde. Okreni se. Nee trajati dugo." Querelle se okrenu nasuprot. Pognu se naprijed, oslanjajui se na stisnute ake - jedna stisnuta oko kope remena - na rubu divana. Norbert se osjeae razbijen i neprimjeen. Laganim i smirenim dodirom on oslobodi svoj ud iz gaa i drae ga trenutak, tekog i istegnuta u svojoj ruci. Vidio je svoj odraz u ogledalu ispred sebe i znao je da je to ponavljano dvadesetak puta u toj sobi. Bio je snaan. On je bio The Master. Totalna tiina vladae. Napredujui smireno, Norbert stavi svoju ruku na ud kao da je to neka snana i savitljiva grana drveta - to naslanja se, to i bijae, na njega sama. Querelle ekae, glave pognute, krv navirui mu u lice; Nono pogleda na mornareve guzove: bijahu maleni i tvrdi, okrugli i pokriveni gustim smeim runom to nastavljae se na bedrima i - ali tamo, puno rjee - gore sve do kria gdje prugasta potkoulja je tek virila ispod dignuta dempera. Sjenjenje na odreenim crteima enskih pozadina je postignuto konkavnim potezima kista, ne neslino onim trakama raznih boja na staromodnim dokoljenicama: to je kako bih ja htio da itatelj vizualizira ogoljene dijelove Querelleovih bedara. to davae njima izgled nepristojnosti bijae to da su mogla biti reproducirana tim konkavnim potezima, s njihovim naglaskom na uglaanim oblinama, i zrnatosti puti, malkoc prljavo sive od kovravih dlaka. Monstruoznost mukih ljubavnh poslova pojavljuje se u otkrivanju tog dijela tijela, uokvirena potkouljom i sputenim hlaama. "To je nain kako mi se svia" Querelle nije odgovorio. Miris opijumskog paketa to leae na krevetu mu se gadio. I tamo je ve bio kolac, ulazei. On dozva Armenca kojeg je zadavio u Bejrutu, njegovu mekou, njegovu, kao guter, ili ptica, njenost. Querelle se upita da li bi trebao ugoditi krvniku milovanjem. Neimavi vie straha od toga da e biti ismijan sada, mogao bi jednako kuati tu sladost to ju ubijeni pederast isputae. "On jeste zvao me najumiljenijim imenima koje ikada uh, to je zasigurno. Jedan od najmekih, bijae, takoer", mislio je. Ali koje geste naklonosti su prikladne? Koja milovanja? Njegovi miii nisu znali na koji nain saviti se da postignu oblinu. Norbert ga je drobio. Polagano ga je penetrirao sve do toke gdje je njegov trbuh dodirnuo Querellea, kojeg je drao blisko, iznenadnim, zastraujuim intenzitetom,
36
njegove ruke se sklope oko mornareva trbuha. Bijae iznenaen kako toplo je unutar Querellea. On gurnu dalje unutra, vrlo paljivo, bolje, da bi osjeao njegovu slast i njegovu snagu. Querelle bijae zauen da trpjee tako malo boli. "On me ne povreuje. Valja priznati da zna kako to napraviti" Ono to osjeae bijae nova narav to ulazi u njega i uspostavlja se tamo, i on je bio izuzetno delikatno svjestan da je pretvoren u katamita. "to e mi rei kasnije? Nadam se da nee htjeti priati." Na neki nejasan nain bijae zahvalan Norbertu to ga titi, to tako prekriva ga. Osjet nekog stupnja prisnosti za svog krvnika mu pade na pamet. On okrenu glavu malo, nadajui se, nakon svega, i usprkos svoje aksioznosti, da bi ga Norbert mogao poljubiti u usta; ali on nije uspio ak niti vidjeti njegovo lice. Boss nije ima njenih osjeaja za njega, togod, nit za drugoga. Tiho, ustiju polu-otvorenih, Norbert se brinuo o tome, kao i o svakom ozbiljnom i vanom poslu. Drao je Querellea s naizgled istom strasti koju enka pokazuje kad dri mrtvo tijelo njena mladog potomstva - stav kojim mi shvaamo to ljubav jest: svijest o podjeli onog to prije je bilo jedno, o tome to tako podijeljeno, dok vi osobno gledate sama sebe. Dva mukarca nisu uli nita drugo do disanje jedan drugog. Querelle se osjeao kao da plae nad koom koju je odbacio i napustio - gdje? na podnoju gradskih zidova Bresta? - ali njegove oi, otvorene u dubokim naborima barunastog posteljnog prekrivaa, ostadoe suhe. "Dolazi." Pri prvom nabijanju, tako jakom da ga je gotovo ubio, Querelle tiho zacvili, zatim glasnije, dok nije uzdisao bez suzdravanja ili srama. Tako ivahno izraavanje uitka davalo je Norbertu razlog da osjea zasigurnim da taj mornar nije stvarno mukarac, u tome da nije sposoban primijeniti, u trenutku uitka, tradicionalnu rezerviranost ili suzdravanje muevnog mujaka. Ubojica se iznenada osjeao nesigurnim, jedva sposoban formulirati razlog za to: "To je kako je, biti stvarna tetkica?" mislio je. Ali odjednom se osjetio sravnjen punom teinom Francuskih Policijskih Snaga: bez stvarno uspijevajui, Mariovo lice pokuavae zamijeniti se za ono mukarca koji ga je evio. Querelle ejakulirae na barun. Neto vie na prekrivau on njeno zagnjuri svoju glavu s njenim udno rasupanim crnim uvojcima, neurednim i beivotnim kao trava na iupanu busenu. Norbert se prestade micati. Njegove vilice oputene, otputajui dlaicama prekriven Querelleov vrat koji bijae grizao. Tada masivna gromada bordelskog vlasnika, vrlo njeno i polagano, povue se s Querellea. Querelle jo uvijek drae svoj remen. Otkrie ubijenog mornara nije uzrokovalo nikakovu paniku, ak niti iznenaenje. Zloini nisu nita uobiajeniji nego drugdje, ali svojom klimom magle, kie, gustih niskih oblaka, sivilom granita, sjeanjem na robove na galijama, prisutnou, odmah do grada ali izvan njegovih zidina - i zbog tog razloga jo vie uznemirujuim - zatvora Bougen, starom kaznionicom, nevidljivom ali trajnom niti koja povezuje stare soli, admirale, mornare, ribare, s tropskim podrujima, gradska atmosfera je takova, teka pa ipak svijetlea, koja se ini ne samo pripomauom, nego ak sutinskom za cvjetanje ubijstava. Cvjetanje je rije. ini se oiglednim nama da no to ree maglu na bilo kojem zamislivom mjestu, ili revolverski metak to dubi rupu u njoj, na visini ovjeka, moe jednako rasprsnuti mjehur pun krvi i uzrokovati da potekne unutranjim zidovima parovite graevine. Bez obzira gdje udarac pada, male zvjezdice krvi pojavljuju se u ranjenoj magli. U kojem god smjeru protegnete ruku (ve tako daleko od vaeg tijela da vie ne pripada vama), sada nevidliva, osamljena i bezimena, vanjska strana e oeati - ili vai prsti e uhvatiti - snaan, drhte, gol, vreo, spreman-za-akciju, rijei-se-rublja ud dokera ili mornara koji eka tamo, gorue vru i ledeno hladan, proziran i uzdignut, da bi lansirao mlaz sperme u kreketavu maglu. (Ah, ti izbacivi tjelesni fluidi: krv, sperma, suze!) Vae vlastito lice je tako blizu drugog, nevidljivog lica kojeg moete osjetiti po efektu njegova rumenila. Sva lica su prekrasna, umekana, proiena njihovom zamuenosti, barunastim kapljicama to se lijepe za obraze i ui, ali tijela postaju krupnijim i teim i doimaju se enormno snanim. Pod njihovim zakrpanim i istroenim blue denim hlaama
37
(dodajmo, za na vlastiti uitak, da mukarci na obali jo uvijek nose rublje od crvena tkanja slino boji hlaa koje su nosili u starim danima robovi na galijama), dokeri i radnici obino imaju jo jedan par koji vanjskom paru daje teki izgled bronane odjee na statuama - i moda ete biti jo vie uzbueni kad shvatite da kolac u vaim rukama je uspio probiti tolike slojeve materijala, da mu bijae potrebna takova briga debelih i radom uprljanih prstiju da otkopaju dvostruki red gumbova, da pripreme vau radost - i ta dvostruka odjea ini mukarevu donju polovicu doimati se jo masivnijom. Le bijae odnijet u mrtvanicu Mornarike Bolnice. Autopsija nije otkrila nita to nije ve bilo znano. Sahranjen je dva dana kasnije. Admirad de D... du M ..., Komadant Luke, naredio je policijskom sucu da provede ozbiljnu i tajnu istragu i da ga obavjetava o napretku na dnevnoj bazi. Nadao se da e biti mogue sprijeiti bilo kakav skandal koji bi mogao uprljati cijelu Mornaricu. Naoruani baterijskim svjetiljkama, policijski inspektori pretraivali su umarke i gustie i sve zarasle jarke. Pretraivali su pomno, prevrui svaku malu hrpu trulei na koju bi naili. Proli su pored stabla gdje je Querelle iao na svoju istinsku osudu. Nisu nali nita: nikakav no, nikakav otisak stopala, niti komadi odjee, niti jedinu plavu vlas. Nita osim jeftina upaljaa koji je Querelle dao mladom mornaru; leao je na travi, nedaleko od mrtva tijela. Policija je rekla da nije mogue odrediti da li je pripadao ubojici ili njegovoj rtvi. Nita se nije saznalo u istrazi o njegovu vlasnitvu na Vengeuru. Querelle je pokupio taj upalja veer uoi zloina, stavio ga u dep, gotovo automatski, izmeu boca i aa na stolu na kojem je Gil Turko, njegov vlasnik, pjevao. Theo ga je bio dao Gilu. Kako je zloin poinjen u onom umarku kod zidina, policija je imala slutnju da ovjek kojeg trae bi mogao biti pederast. Znajui s kakovim uasom se drutvo povlai od bilo ega to bi ak i sasvim daleko bilo povezano s idejom homoseksualnosti, ini se iznenaujuim da je policija nala tako jednostavnim razmatrati tu ideju. Jednom kad je ubijstvo poinjeno, policija uobiajeno postavlja dva motiva, pljake ili ljubomore; ali im je ukljuen netko tko jeste ili bijae mornarem, oni jednostavno sebi kau: seksualna perverzija. Oni se uhvate tog zakljuka gotovo bolnim intezitetom. Za drutvo u irini, policija je ono to je san za svakodnevni skup dogaaja; ono to iskljuuje iz svojih vlastitih preokupacija, barem to dalje je mogue, pristalo drutvo autorizira svoje policijske snage da se bave tim. To moda objanjava kombiniranu odbojnost i privlanost kojom se gleda na policijske snage. U nadlenosti kanalizacije snova, policija ih lovi u svojim filtrima. I to objanjava zato policija ima toliku slinost s onima koje progoni. Bila bi greka vjerovati da je to samo da bolje zavaraju, uhode i nadvladaju vie uinkovito, da se ti inspektori tako dobro mijeaju sa svojom lovinom. Gledajui na Mariov osobni ivot, primjeujemo prije svega njegove uobiajene posjete bordelu i prijateljstvo s vlasnikom. Bez sumnje on smatra Nona dounikom koji je na neki nain korisna karika izmeu zakono-potujueg drutva i mranih poslova, ali u razgovoru s njim on je isto tako sposoban poprimiti (ako ih do sada ne zna) obiaje i idiome podzemlja - naginjui njihovu pretjerivanju, kasnije, u trenucima opasnosti. Konano, u svojoj elji voljeti Dda na zabranjene naine je indikacija: ta ljubav otuava ga od policijskih snaga ije ponaanje mora uvijek biti sasvim izvan prijekora. (Ta postavka ini se kontradiktornom. Vidjeti emo kako se kontradikcija sama razrjeava u stvarnosti). Do nosa u svom poslu, mi odbijamo priznati, policija ivi pod kletvom, posebice oni u civilu, koji, vieni usred (i zatieni njima) tamno plavih uniformi izravnih policajaca, doimaju se kao tankostjene, prozirne ui, malene krhke stvari lako zdrobive noktom, ija sama tijela postahu plavim od hrajenja na ovim drugim, tamno plavim. Ta kletva ini ih uroniti se u svoje napore s osvetom. Kad god se ukae prilika, oni posiu za slutnjom pederastije - kao takovom, i nasreu, misteriju koju nisu sposobni rasplesti. Inspektori su imali nejasan osjeaj da ubijstvo mornara tamo pod zidinama nije ba sasvim uobiajeno: ono to su trebali nai bi bio neki "sugar daddy", oien od love i vrijednosti. Umjesto toga, nali su tijelo koje odgovara tipu najvjerovatnijeg sumnjivca, s njegovim novcem u depu.
38
Nema sumnje, ta anomalija ih je brinula malo, i uplitala se u napredak njihovih razmiljanja, ali ih nije zamarala suvie. Mariu nisu bile dane nikakove posebne upute da sudjeluje u istraivanju tog sluaja. Tako, na poetku, on je posvetio tek povrnu panju na to, obzirom da bijae vie preokupiran opasnou u kojoj se nalazio nakon Tonyeva oslobaanja. Da je posvetio vrijeme da se zainteresira za sluaj, ne bi bio nita vie sposoban no bilo tko drugi objasniti u terminima homoseksualnih ponaanja. Zaista, niti Mario niti bilo koji od heroja knjige (izuzimajui Porunika Seblona, ali opet Seblon nije u knjizi) nije pederast; za Maria, ti ljudi bijahu dvije vrste - oni koji hoe se poeviti i za to platiti i koji su znani kao sugar daddies, i, well, drugih koji su ih opsluivali. Ali tada, sasvim iznenada, Mario postade udubljen u sluaj. Osjeae otru elju rasplesti zaplet, koji je zamislio paljivo i vrsto organiziranim i od potencijalne opasnosti za sebe. Dd se vratio bez ikakove precizne informacije, no Mario je bio siguran u rizik koji poduzima. Poeo je opet izlaziti, izaao je van na otvoreno sa suludim osjeajem da svojom brzinom i agilnou e pretei smrt, a ak i ako bi bio ubijen, smrt bi jednostavno prola kroz njega. Njegova hrabrost bijae oblikovana da bljesne i zaslijepi to god to bilo to mu je prijetilo. Pa ipak, potajno, on je zadrao pravo pregovarati s neprijateljem du linija koje e u jednom trenutku postati vidljive: Mario je naprosto ekao priliku. U tome, takoer, on je pokazao hrabrost. Policija je napravila ispitivanja meu svim poznatim "queens". Nema ih puno u Brestu. Premda je velika mornarika baza, Brest je ostao mali provincijski gradi. Deklarirani pederasti - samo-proklamirani, to jest - uspijevaju ostati zadivljujue neuoljivi. Oni su mirni graani neprijekorne vanjtine, iako oni mogu, kroz dugi dan, mogue patiti od stidljiva svraba za malo njihove zabave. Niti je mogao bilo koji detektiv pretpostaviti da ubijstvo otkriveno u susjedstvu zidina je moda bilo nasilno i - u terminima vremena i mjesta - neizbjeni ishod ljubavne afere koja se razvila na palubi solidna i lojalna Mornarika plovila. Nema sumnje je znala svjetsku reputaciju La Frie, ali reputacija bossa se inila nerazorivom: nisu znali niti za ijednog klijenta - dokera ili drugo - koji bi njega evio ili kojeg je on evio. Pa ipak notornost La Frie je bila legendarna. Meutim, Mario nije razmatrao niti jednu od tih stvari do tek kasnije, kad Nono, u trenutanoj obijesnoj hvalisavosti, mu je rekao o svojim poslovima s Querelleom. Kad je Querelle izaao iz ugljenih bunkera i doao na palubu dan nakon te noi, bijae crn, od glave do pete. Debeo ali mek sloj ugljene praine pokrivae njegovu kosu, ukruujui ju, okamenjujui svaki uvojak, napraujui njegovo lice u goli torzo, materijal njegovih hlaa, i njegova gola stopala. Proao je palubu da bi doao do svog prostora. "Ne smije brinuti suvie", mislio je dok je hodao. "Ima samo jedna stvar koje se bojim, a to je giljotina. Sad ak i to nije tako strano. Nee me smaknuti svaki dan." Njegova gluma crnca ga je dobro posluila. Querelle je poeo shvaati - i razmiljati, po prvi puta, da uini neto po tome - buri unutar Porunika Seblona, iznevjerena oficirovim mrteim uzvienim ponaanjem i suvie strogim tonom glasa. Obzirom da je jednostavni mornar, nije mogao razumjeti puteve njegova Porunika, koji bi ga kanjavao i za najmanju povredu pravila i traio najmanji mali izgovor da to uini. Ali jednog dana desilo se da je oficir prolazio preblizu strojevima i uprljao svoje ruke osovinskom mau. Okrenuo se Querelleu, koji se zadesio stojati tamo u blizini.U iznenadno vrlo poniznoj maniri on upita: "Ima li moda krpu koju bih mogao upotrijebiti?" Querelle izvadi istu maramicu, jo previjenu, iz svog depa i dade mu. Porunik obrisa ruke o nju i zadra ju. "Da'u ju oprati. Svrati i pokupi ju kasnije." Nekoliko dana kasnije Porunik je naao priliku obratiti se Querelleu i, nadao se, povrijediti ga. Grubo: "Ne zna da je protiv pravila namjestiti beretku na taj nain?" On zgrabi crvenu gombu na vrhu beretke i strgnu ju s mornareve glave. Sunce tad baci svoje zrake na tako prekrasnu upu kose da oficir se skoro odao. Njegova ruka, njegova iznenadna gesta pretvorie se u olovnu. Izmijenjenim glasom, on nastavi, drei beretku zbunjena mornara:
39
"To je to se tebi svia, izgledati kao kakav razbija. Zasluuje .. (oklijevae, ne znaju' dal' da kae '... sva klecanja, sva draganja serafinskih krila, sav miris ljiljana ...'). Zasluuje biti kanjen." Querelle ga gledae u oi. Jednostavno i tako mirno da bijae bolno, ree: "Jeste li zavrili s mojom maramicom, gospodine?" "To je tono. Doi i pokupi ju." Querelle slijedie oficira do kabine. Ovaj potonji poe traiti maramicu, ali ju ne nae. Querelle ekae, nepokretan, striktno u stavu mirno. Tad Porunik Seblon uze jedno od svojih osobnih, s monogramom, istih maramica, od fina bijela tkanja, u ponudi ju mornaru. "Oprosti. ini se da ne mogu nai tvoju. Da li bi smetalo ako ti dam ovu?" Querelle kimnu svoju nezainteresirano-inei pristanak. "Siguran sam da da e se pojaviti opet. Dao sam ju oprati. Sad, prilino sam siguran da ti sam to ne bi uinio. Ne doima mi se kao takav tip." Querelle bijae iznenaen oficirovim "tough" izrazom dok je izgovarao te rijei u agresivnom, gotovo optuujuem tonu. Usprkos, nasmijeio se. "Nije ba tako, gospodine. Ja znam kako njegovati stvari." "To je novost za mene. Ti si vrsta ovjeka, ini mi se, koji nosi svoje rublje nekoj maloj esnajstgodinjoj sirijskoj curi, tako da ona to moe napraviti i ...(ovdje glas Porunika Seblona zadrhta. On je znao da bolje da ne izgovori ono to je savreno dobro znao da bi izgovorio, nakon tri sekunde tiine) ... donijela tebi, lijepo sloene i izglaane." "Nema takove sree. Ne znam niti jednu djevojku u Beirutu. to ima za oprati, ja to napravim sam." I zatim, bez da shvati zato, Querelle primijeti lagano oputanje oficireva kruta stava. Spontano, sa zadivljujuim osjeajem za uprezanjem svojih privlanosti da rade za njih, koji mladi ljudi posjeduju, ak i oni kojima je metodika koketerija sasvim strana, on dade svom glasu poneto varljivu infleksiju, a njegovo tijelo, oputajui se takoer, postade ivahno od vrata do listova gotovo neprimjetnim pomakom jedne noge ispred druge - nizom kratko-ivuih mrekanja koja bijahu istinski graciozna i podsjeahu Querellea samog na postojanje njegovih guzova i ramena. Iznenada on se doimae iscrtanim u hitrim, slomljenim linijama, i oficiru, nacrtanim rukom majstora. "Dakle?" Porunik ga pogleda. Querelle je opet postao nepokretnim, pa ipak gracioznost njegovih pokreta ostade. Smijeio se. Njegove oi bijahu kao zvjezdice. "Dakle, u tom sluaju ..." Porunik je govorio neobaveznim zatezanjem. "Dakle ... (i u jednom dahu, uspjevi ne odati suvie svog nemira) ... ako si stvarno toliko dobar u tom svemu, kako bi bilo da bude moj steward neko vrijeme?" "Volio bih to, gospodine ... Samo tada nebih dobivao nita novca za teak posao tada." Bijae izravna zadrka dodana na izravno prihvaanje ponude. Bez da je znao da je ljubav ta koja ih je inspirirala, Querelle je sada bio svjedokom, u svom mentalnom oku, iznenadne i simultane transformacije svih potencijalnih i stvarnih kanjavanja udijeljenjih od Porunika: on ih je vidio gubiti svoj primarni smisao i preuzimati smisao "susreta", koji, a to bijae ve prilino vremena, su pokazivali prema ujedinjenju, razumijevanju izmeu dva ovjeka. Imali su zajednike uspomene. Odnos, od tog dana, imao je svoju vlastitu prolu povijest. "Ali zato ne? Ja u se pobrinuti za to. Bez brige, nee izgubiti nita od svoje plae." Porunik je slavio svoje vjerovanje da nije nikada otkrio svoju ljubav niti malo, dok se nadao (u isto doba) da je uinio bogato jasnom. im je slika postala shvatljivom Querellu - slijedei dan, zapravo, kad je naao na mjestu gdje logiki to nikada ne bi trebalo biti, u staroj aktovci od krokodilske koe, svoju vlastitu maramicu - umrljanu osovinskom mau i dalje ukrobljenu nekim drugim fluidom - on je naao te igre sakrivanja i traenja vrlo zabavnim, obzirom da su mu bile savreno providne. Taj dan, kad je izronio iz ugljenog bunkera, osjeao se uvjerenim da njegovo iznenaujue crno lice, to izgledae mnogo masivnijim nego inae pod svojim slojem ugljene
40
praine, e izgledati dovoljno lijepim da Porunik izgubi svoj cool. Moda bi mogao imati i "neto za priznati"? "Dakle, vidjeti emo. Moda nije ak niti uo ..." Unutar njegova tijela, njegov nespokoj stvarae najdelikatniju senzaciju. Querelle dozva svoju zvijezdu: svoj smijeak. I zvijezda se pojavi. Querelle nastavi gibati se naprijed, stavljajui svoja iroka stopala na palubu. Malkoc zaljulja svoje bokove, uske kakovi bijahu! - da bi priskrbio malo akcije tamo u podruju oita, gdje se palac njegovih bijelih gaa ukazivao iznad iroka pletena kona pojasa zakopana odostraga.On naravno da je registrirao, i ne bez pakosti, da Porunikov pogled se esto zadrava na tom podruju njegove konstitucije, a on imae prirodnu osvijetenost svojih vlastitih zavodljivih toaka. On je o njima razmiljao na ozbiljan nain, ponekad sa smijekom, tim uobiajenim, tunim svojim smijekom. On zaljulja ramena malo, ali gibanje, kao to njegovih kukova i ruku, bijae diskretnije no inae, blie sebi, vie internalizirano, moglo bi se rei. On se grlio: ili moglo bi se rei, on se igrao biti zagrljiv. Dok se pribliavao Porunikovoj kabini, nadao se da je oficir primijetio prekinutu krau svog sata. eznuo je da bude pozvan na red zbog tog. "Odradi'u to. Zviznu'u ga u zube ..." Ali dok je okretao kvaku, shvatio je da se nadao da ura (koju je on vratio, im je stigao na brod, na njeno mjesto u ladici - dok Porunik nije gledao) je stala, po svom nahoenju - slomljena ili istroena - usudio se misliti da se ona - zaustavila zahvaljujui posebnoj dobroti sudbine, ili ak posebnoj dobroti te ve jednom-zavedene ure same. "Dobro, pa ta. Ako kae samo jednu rije o tome, ja u se pobrinuti o njemu, ali dobro." Porunik ga je ekao. Od prvog trenutka, milovanje Porunikova hitra pogleda njegova tijela i njegova lica, Querelle bijae potvren u svojoj moi: bilo je to njegovo tijelo koje je emitiralo zraku koja je prolazila kroz oficireve oi, dolje do same rupe njegova stomaka. Zgodan plavi djeak, tajno oboavan, vrlo doskora e se pojaviti, gol moda, ali ponovno zaodjenut velikom velianstvenou. Ugljena praina ne bijae dovoljno gustom da sasvim skrije sjaj njegove kose, obrva i koe, niti ruiastu boju njegovih usana i uiju. Bijae to oito samo veo, i Querelle bi ga podigao tu i tamo, povremenim, koketnim, moglo bi se rei umjetnikim puhanjem na svoje ruke ili mrsivi uvojak svoje kose. "Ti si dobar radnik, Querelle. Ide ak raditi teke poslove, bez da mi kae. Tko ti je rekao da ugljenari?" Porunik je zvuao tvrdo i sarkastino. On se borio da skrije svoje osjeaje. Njegove oi inile su aljenja vrijedne i uzaludne pokuaje ne zadravati se suvie oigledno na Querellovim kukovima i zdjelici. Jednog dana kad mu je ponudio au porto vina i Querelle odgovorio da ne moe uzeti alkohol zbog doze kapavca (Querelle bijae lagao: trenutana inspiracija i da bi podigao Porunikovu elju, pretvarao se da pati od "muke bolesti", da se doima istinitim "krevetskim atletom"), Seblon ne znajui prirodu te tekoe, zamiljao je gnojni penis pod tim blue denimom, kapati kao jedna od onih Uskrnjih lojanica s utisnutih pet zrna tamjana ... Bijae ve bijesan na sebe jer nije mogao maknuti oi s tih miiavih i napraenih ruku, gdje su estice ugljene praine se hvatale za dlake jo uvijek kovrave i zlaane. Mislio je: "to ako stvarno je Querelle taj tko je ubio Vica? Ali to je nemogue. Querelle je suvie prirodna ljepota da bi poprimio ljepotu zloina. On ne treba tu vrst rezanja. Moglo bi se izmisliti svakojake stvari o njima, tajne poruke, susreti, zagrljaji, ukradeni poljupci." Querelle mu dade isti odgovor koji je dao Kapetanu na Arms: "Ovaj ..." Taj pogled, hitar kakav bijae, Querelle je uhvatio. Njegov smijeak se proirio, i pomiui stopala, izveo je hitar, zavodniki "izbaaj" bokovima. "Dakle, nije da ti se ba svia raditi ovdje, ha?" Naavi se nespobnim oduprijeti se takovom trivijalnom objanjenju i izrijeku, oficir osjeti jo jedan
41
val samoproklinjanja i zarumeni se da bi primijetio Querelleove crne nozdrve kako podrhtavaju njeno i da prilino srednji dio gornje usne se pridruuje s brim i suptilnijim podrhtavanjima jasno najljepi vanjski znak velikih napora da zadri smijeak. "Ali ne, ja volim to. Ali bio sam tamo dolje pomoi kompanjonu. Colasu, zapravo." "Mogao je izabrati nekog drugog da ga zamijeni. Ti si u prilino nevjerovatnu stanju. Stvarno toliko voli udisati ugljenu prainu?" "Ne, ali ... Ali tada, ovaj, za mene ..." "to to? to hoe rei?" Querelle pusti smijeak sjati jarko. Ree: "Oh, nita." To zakovae oficirove noge za pod. Trebala je samo rije, jednostavna naredba, poslati Querellea pod tueve. Za nekoliko trenutaka ostadoe vrlo nespokojni, obojca u stanju suzdravanja. Querelle bijae taj koji dovede stvari do zatvaranja. "Da li je to sve, gospodine?" "Da, to je sve. Zato pita?" "Oh, nema razloga." Porunik miljae da je otkrio traak drskosti u mornarevu pitanju, i njegovu odgovoru taloer, oba dostavljena u sunanoj svjetlosti zasljepljujueg osmijeha. Njegovo dostojanstvo poticae ga da otpusti Querellea istog trena, ali nije smogao snage uiniti to. Ako bi zla srea uinila da Querelle odlui se vratiti u ugljene bunkere ponovno, mislio je, njegov ljubavnik bi ga zasigurno pratio tamo ... Polugola mornareva prisutnost u njegovoj kabini tjerala ga je van pameti. Ve se je uputio dolje prema paklu, silazei niz crne mramorne stepenice, gotovo do tih dubina u koje ga je vijest o Vicovu ubijstvu stropotala prije. Htio je uplesti Querellea u tu raskonu avanturu. Htio je da on igra svoju ulogu u tome. Koja tajna misao, koja prenua ispovijed, koje zabljeujui prikaz svjetla bijae zatajen tim zvonastim hlaama, crnjim sada nego ijedan par znan ovjeku? Koji sjenoviti penis visie tamo, njegov korijen urastao u blijedu mahovinu? Dakle, zasigurno nita do malo ugljene praine - bliske dodue, imenom i tijelom; ta jednostavna stvar, tako sposobna uiniti lice, par ruku, doimati se grubim i prljavim - pa ipak zaodjee tog mladog plavog mornarskog momka svim misterioznim snagama fauna, neznabona idola, vulkana, Melanezijskog arhipelaga. On bijae njim samim, pa ipak nebijae vie. Porunik, stojei ispred Querellea, kojeg eljee ali se ne usuivae prii mu, naini gotovo neprimjetnu gestu, nervoznu, hitro povuenu. Querelle primjeti sve valove nemira to prooe kroz oi vrsto uprtih u njegove, bez da je ijednog pustio da mu promakne - i (kao da je ta teina, cijedei Querellea, uzrokovala njegov smijeak iriti se sve vie i vie) on se nastavi smijeiti pod zurenjem i fizikom masom Porunika, oboje naslanjajui se na njega tako teko da je morao napeti svoje miie protiv njih. On je shvatio, usprkos, teinu tog pogleda, koji na trenutak izraavae potpuni ljudski oaj. Ali u isto vrijeme, u njegovu umu, on je slijegao ramenima i mislio: "Peder!" Prezirao je oficira. Nastavio se smijeiti, dozvoljavajui sebi biti uljuljan monstruoznim i nejasno definiranim osjetom "pedera" koji prolazie njegovom glavom naprijed nazad. "Peder, to je to peder? Netko tko doputa drugima da ga eve u dupe?" mislio je. I polagano, dok je smijeak blijedio, linije prezira pojavie se na kutevima usta. Zatim opet druga misao provue se kroz njegov um, stvarajui nejasan osjeaj tuposti: "Ja, ja sam jedan takoer." Misao s kojom je imao potekoa usredotoiti se na nju, misao koju nije nalazio odbojnom, ali ije tuge je bio svjestan kad je shvatio da je uvlaio svoje guzove unutra tako tijesno (ili se to tako njemu inilo) da vie nisu dodirivale dno njegovih hlaa. I ta prolazna, premda prilino depresivna misao generirae, du njegove kraljenice, neposrednu i hitru seriju vibracja koje se brzo proirie po cijeloj povrini njegovih crnih ramena i prekrie ih alom ispletenim tim drhturenjima. Querelle podie svoju ruku, da poravna kosu na zatiljku. Gesta bijae tako lijepa, razotkrivajui, kako bijae, pazuho blijedo i napeto kao parstrvin trbuh, da Porunik ne mogae sprijeiti svoje oi da ga izdaju kako vrlo
42
izmoden on bijae tim stanjem neuzvraene udnje. Njegove oi vritale su za milou. Njihov izraz uini ga izledati jo vie poniznim, ak, nego da je pao na koljena Querelle se osjeae vrlo jakim. Ako je i prezirao Porunika, nije osjeao nikakav impuls smijati mu se, kao drugih dana. Doimalo mu se nepotrebnim uprotrijebiti svoje magije, obzirom da je imao neodreenu slutnju da njegova istinska snaga bijae drugaije vrste. Ona se uzdizae iz dubina pakla, pa ipak iz odreene regije pakla gdje tijela i lica su prekrasna. Querelle osjeae ugljenu prainu na svom tijelu, kao to ene osjeaju, na svojim rukama i kukovima, nabore materijala koji ih pretvara u kraljice. Bijae to minka koja nije interferirala s njegovom obnaenou, koja ga je pretvarala u boga. Ali za trenutak on bijae zadovoljan tek pokrenuti svoj smijeak ponovno. Bijae siguran, sada, da Porunik nee nikada pokrenuti pitanje ure. "I to kani sad initi?" "Ne znam, gospodine. Ja sam vam na raspolaganju. Ali, ovaj, deki su u manjku, tamo dolje." Oficir zae hitro misliti. Poslati Querellea pod tueve bilo bi razoriti najljepi objekt koji mu je dan milovati. Kako e mornar biti natrag opet slijedei dan, biti blizu njega, bolje bi bilo ostaviti ga prekrivenim tom crnom stvari. I u neko doba, tijekom dana, bi mogao nai priliku otii dolje do bunkera, i tamo bi mogao iznenaditi divovski komad tmine u njenim flagrantnim ljubavnikim aktivnostima. "U redu, tad. Idi" "Vrlo dobro, Porunie. Biti u nazad sutra." Querelle pozdravi i okrenu se na petama. S nespokojem brodolomca koji gleda kako se obale otoka povlae, i ipak oduevljen neobaveznim smislom suuesnitva u Querelleovim oprotajnim rijeima - njenim kao prva upotreba nadimka - oficir vidje te ushiujue dobre guzove, te grudi, ta ramena i taj vrat kako se povlae od njega, nepovrativo, pa ipak ne tako daleko da nee biti mogue dozvati ih bezbrojnim i nevidljivim rairenim rukama, uvijajui ta blaga i uvajui ih najnjenijom osamljenosti. Querelle se vrati svom ugljenarenju, kako ve bijae njegov obiaj sad, nakon ubijstava. Ako prvom prilikom bijae mislio da e na taj nain izbjei prepoznavanju moguim svjedocima, slijedeim prilikama on bi se jednostavno sjetio osjeaja zadivljujue moi i sigurnosti koju taj crni prah, prekrivajui ga od glave do pete, bijae mu davao, i stoga ga je ponovno traio. Njegova snaga leae u ljepoti i njegovoj smionosti da jo uvijek doda toj ljepoti privid okrutnosti uroen maskama; on bijae jak - i tako nevidljiv i miran, uei u sjeni svoje moi, u najudaljeniju kutku sebe - snaan, jer bijae prijetei, pa ipak samu sebi biti tako njenim; bijae snaan, crni divljak, roen u plemenu gdje ubijstvo oplemenjuje ovjeka. "A osim toga, dovraga, imam sav taj nakit!" Querelle znae da posjedovanje odreena bogatstva - zlata, posebice - daje ovjeku pravo ubijati. Na toj razini, ubijanje je uinjeno u "interesu Drave". Bijae crnac meu bijelcima, i vie tajnovitim, monstruoznim, izvan zakona ovog svijeta, jer dugovae tu singularnost jedva namjernoj crnakoj glumi, tim to bijae prekriven obinom ugljenom prainom - ali on sam, Querelle, bijae dokazom da tu ima vie do ugljena praina to susree oko: da ima mo transformacije, tek pokropljena po njegovoj koi, dua ovjeka. On dobivae na snazi tim to bijae sjaj svjetla samom sebi, otjelovljenje noi drugima; dobivae snagu radei u nadubljim dubinama broda. Konano, iskusivae njenost pogrebnih stvari, njihovu laganu sveanost. Doao je, na koncu, zastrti svoje lice i nositi crnu alobnu odjeu za svoju rtvu, tajno, na svoj osobni nain. Premda se usuivao to initi u preanjim prilikama, danas se nije mogao dobiti da rekapitulira detalje ubijstva. Na svom putu natrag u bunkere sve to ree sebi bijae: "Nije rekao nita o satu." Da Porunik nije pokuavao ukljuiti Querellea u tu priu koju je zamiljao oko Vicova ubijstva, moda bi bio vie iznenaen nainom na koji je njegov steward doprinosio udnim dogaajima ovog dana dobrovoljno pridruujui se radnoj grupi u ugljenim bunkerima. Ali dan se pokazivao suvie smuujuim kakav bijae za nj da bi pokuao interpretaciju te dodatne misterije. I kad su dva policajca zaduena za istraivanje na brodu dola ispitivati ga o ljudima, on nije spomenuo ideju da
43
Querelle bi mogao biti sumnjivac. Meutim on sam se naao u vie vrsti problema: ako, njegovim kolegama oficirima, Porunikov posebnost govora i gesti, ponekad senzualan ton glasa, se priinjavao tek znacima razliitosti - naviknuti kakovi bijahu na glatki i iritantno umiljati manerizam njihovih blagoslovenih familija - inspektori ne napravihu greke i u istom trenu vidjee to imaju tamo, pedera. Premda je on jo uvijek radio na suprotnom utisku kad se radilo o posadi, ili naglaavajui tvrdou svog metalnog glasa ili izdajui pretjerano lakonske zapovijesti - ponekad isto telegrafski - policijski oficiri zdrmae njegovo samopouzdanje. Suoen s njima, njihovim autoritetom, on se odmah osjeao krivim i skliznuo u glumu kao zbunjena djevojka, dajui dalje indicije svojih osjeaja krivnje. Mario odlui otvoriti proceduru: "ao mi je uzimati Vae vrijeme, Porunie ..." "I trebalo bi Vam biti." Ta primjedba, naizgled sluajna, zasigurno nesmotrena, uinila ga je doimati se i cininim i grubim. Inspektor je pomislio da ovaj moda pokuava biti smijean i to ga je postavilo na oprez. Dok je Porunikova postienost rasla, Mario koji bijae poneto zastraen na poetku, poe postavljati svoja pitanja sve neuvijenije. Na prilino oigledno: "Da li ste zamijetili ikakove intimne odnose izmeu Vica i nekog posebnog njegovog kompanjona?" Seblon je dao odgovor - presjeen laganim grebanjem u grlu to nije prolo neprimijeeno kod ispitivaa -: "Kako tono ovjek prepoznaje takove afere?" Njegova vlastiti, oigledno pretjerani odgovor natjerao ga je na rumenilo. Njegova neugoda je rasla. Mariu, udnovatost oficirovih odgovora bijae suvie oita. Obzirom da Porunikova snaga leae u njegovu govoru - njegova slabost, takoer - on je pokuao ponovno zadobiti nadmo tom bolno oslabljenom verbalnom sposobnosti. On ree: "Kako ja mogu voditi rauna o tome to momci rade u svoje slobodno vrijeme? ak i ako je taj lan posade,Vic, ubijen zbog nekog nemoralnog uplitanja, ja ne bih znao o tom." "Naravno ne, Porunie. Ali ponekad se desi da ovjek neto uje." "Mora da se alite. Ja ne prislukujem moje ljude. I bolje da shvatite ako neki od mladih momaka jeste imao posla s revoltirajuim tipovima kakove vi imate na umu, oni ne bi se hvalisali tim. Trebao bih zamisliti da njihovi susreti su zavijeni u takovu tajnost ..." Shvatio je da nije daleko od toga da zapjeva pohvale homoseksualnim djelovajima. On bi volio da je drao usta zatvorenim, ali postavi svjestan da iznenadna tiina bi se uinila udnom inspektorima, dodade sasvim neformalno: "Ti odurni likovi su udesno organizirani ..." To bijae suvie. On sam primijeti ambivalentnost otvorenja reenice, s "udesno" doseui notu radosna prkosa. Inspektori osjeae da im je dosta. Bez da su bili sposobni razluiti to je to to ga je odalo, inilo im se da njegov nain govora je uivao u manirama i moralu upravo onih elemenata za koje se pretvarao da ih osuuje. Njihove misli bi mogle biti izraene kliejima kao: "On govori o njima prilino simpatizirajue, nije li?" ili "Ne zvui kao da mu se stvarno gade tako jako." Ukratko, on se priinjao sumnjivcem. Na sreu po njega, imao je alibi, jer je bio na brodu na no zloina. Kad je interview zavrio, ali prije no to su dva policijska oficira napustila kabinu, Porunik htjede staviti svoj ogrta od mornariki plavog, i uini to takovom koketerijom - koju on odmah, i nespretno, popravi - da ukupni efekt nije bio samo "staviti", to bi bilo daleko suvie muki, nego prije "umotavati se u njega" - to, zaista, bijae nain kako je on mislio o sebi. Opet, on je iskusio neugodu, i odluio (jo jednom) ne dodirnuti komad materijala opet u javnosti. Querelle je donirao deset franaka kad su doli sakupljati za vijenac za Vica. A sad neki izvaci, izabrani nasumice, iz privatnog dnevnika. Ovaj dnevnik moe biti samo knjiga molitvi.
Jean Genet: Querelle de Brest Neka mi Bog dadne da uzmognem zaviti sebe u moje hladne geste, na hladan nain, kao neki vrlo tromi englez u svoj putni pokriva, ekscentrina dama u svoj al. Da suelim mukarce s, Ti mi dade zlaani bode, irite, medalje, geste zapovijedi: to su pribori mog spasenja. Oni mi omoguavaju tkati oko mene nevidljivu ipku, namjerno gruba uzorka. Ta grubost isrcpljuje me, premda ju ja nalazim utjenom. Kad ostarim, potrai'u zaklon u zadnjoj nadi, iza ridikulozne fasade cvikera bez okvira, celuloidnih ovratnika, mucanja, krobljenih maneta.
44
Querelle ree svojim druzima da on je "rtvom" novakih postera. Tako sam i ja, rtva tih postera, i rtvina rtva. Koja iznenadna radost! Ja sam sav radost. Moje ruke, mehaniki u poetku, opisivahu, u praznu prostoru, na visini mojih grudiju - dvije dojke, ucjepljujui ih kako bijae. Bijah sretan. sad ponavljam gestu, koja srea. Takova velika rasko. Ja se prelijevam. Ja stajem: ja sam ona, prelijevajua. Poinjem iznova. Milujem te dvije zrane dojke. One su prekrasne. One su teke, moji dlanovi ih podupiru. Desilo se kad stajah naslonjen na ogradu, nou, gledajui prijeko, sluajui umove Aleksandrije. Milovah moje grudi, moje bokove. Osjeah moje dupe postajue okruglijim, strastvenijim. Egipat lei iza mene sada: pijesci, Sfinge, Faraoni, Nil, Arapi, Casbah, i udesna avantura biti njom. Volio bih ih malo krukoliko oblikovanim. Jo jednom povukoh zavjese na vratima sa sobom, sasvim nesvjesno. Osjeah kako one htjedoe oviti me u svoje nabore, i ja ne mogah oduprijeti se nainiti sjajnu gestu, oslobaajui ih se. Gesta plivaa to razdvaja vodu. Vraam se unutra. Jo uvijek mislei o ivahnosti cigarete izmeu mornarevih prstiju. Spremne cigarete. Ona gorjee, proe kroz svoje male kretnje izmeu Querelleovih gotovo nepokretnih prstiju, i on ne imae nikakove ideje o ivotu kojim natapa taj mali duhanski tapi. Ne bijah sposoban maknuti moje oi vie s njegovih prstiju nego s objekta kojeg oivljavahu. Oivljeni tako gracioznim, tako elegantnim, delikatnim, tepereim pokretima! Querelle stajae sluajui jednog od svojih kompanjona priati o djevojkama u bordelu. "Nikad nisam sam sebe vidio." Imam li arma na koji bi drugi mogao pasti. Tko drugi, osim mene, je objekt Querelleovih ini. Kako bih se ja mogao pretvoriti u njega? Da li bih ja mogao sebe dobiti usaditi na moje tijelo njegove najbolje osobitosti: njegovu kosu, njegova jaja? ak i njegove ruke? Da bih se osjeao ugodnjije dok drkam, ja zavrnem rukave gornjeg dijela pidame. Ta jednostavna svrsishodnost me pretvara u borca, tvrda momka. Tako ja zatim sueljavam sliku Querellea, pred kim (ili kojom) ja maem mojim kolcem kao krotitelj lavova. Ali tada to je sve ve opet gotovo, uzmi runik, obrii to s mog trbuha. Nije naa namjera razdvojiti dva lika ili nekoliko likova - ili heroja, kakovi su izdvojeni iz bajkovite domene, to hoe rei, oni imaju svoj korijen u bajci, bajci i limbu, - i opisati ih, metodiki, omraenima. Radije, treba promatrati da smo to sami, slijedei avanturu koja se otvara u nama samima, u najdubljim, najnedrutvenijim podrujima nae due; to jeste, zaista, jer on udahnjuje ivot u svoja stvorenja - i dobrovoljno poprima teret grijeha ovog svijeta kojeg je rodio - taj svoritelj oslobaa i spaava svoje stvorenje, i u isto doba stavlja sebe izvan ili iznad grijeha. Neka itatelj, takoer, izbjegne grijehu, itajui nae rijei, otkrije u sebi te heroje, to se skrivahu do sada ... Querelle! Svi Querelli Ratne Mornarice! Prekrasni mornari, slatki ste, kao divlja zob.
45
Prijem na brodu. Paluba je ukraena zelenim biljkama. Posada, sva u bijelom, muva se simo tamo. Querelle izgleda indiferentan. Promatram ga bez da on mene vidi. Stoji tamo, rukama zabijenim u depove, naslanjajui se se unazad lagano, njegov vrat isturen naprijed kao onaj bika (ili je to tigra? lava?) na asirski duboki reljef, iji je bok proboden strijelom. Sveanosti mu ne znae nita. On vidue, smijeei se. Querelle die teku barku na kej; etiri lana posade vuku ue, irei svoja prsa s naporom, ue prebaeno preko njihova lijeva ramena, ali Querelle gleda na drugu stranu. On vue hodajui unazad. Siguran sam da to ini da ne bi liio na stoku za vuu. Primijetio je da ga gledam. Morao sam maknuti moje oi s njega. Ljepota Querelleovih stopala. Njegovih golih stopala. On polae ih vrsto na palubu. Njegovi koraci su iroki i dugi. Usprkos njegovu smijeku, Querelleovo lice je tuno. ini me misliti o tuzi pristala djeaka, vrlo jaka, vrlo muka, koji je uhvaen kao djeak ali za teko djelo, i sad sjedi u svojoj zatvorskoj eliji, slomljen ozbiljnou svoje kazne. Usprkos njegova smijeka, svog dobra izgleda, svoje drskosti, zraee siline njegova tijela, svoje smionosti, Querelle se doima igosan neopisivom vrstom neka duboka ponienja. Ovo jutro se priinja prilino istroen. Njegove oi izgledahu umorno. Querelle je leao na palubi spavajui na suncu. Stajah i gledah ga dolje. Moje lice, ono je zaronilo dolje i utonulo u njegovo; i zatim ja se povukoh gotovo trenutano, zbog straha da e me vidjeti. Spram tih mirnih, sigurnih - i dugih - trenutaka, moda danih nam jednog dana, da spavamo jedan drugom u naruju, ja preferiram te trenutke neugode, te hitre trenutke koje se mora razoriti jer noge trnu od savijanja dolje, ili ruka se umrtvi, ili zbog toga to vrata ili oni kapak nisu dobro zatvoreni. Ja slavim te ukradene trenutke, i Querelle ne obraa panju na njih. Prijem na brodu, za Admirala A ... On je visok i tanak stari ovjek, s vrlo bijelom kosom. Rijetko se smije, ali ja znam da iza te ozbiljne i ak pomalo bahate vanjtine, on skriva veliku njenost, veliku dobrotu. On se pojavio na mostiu praen marincem, golemim bikom u punoj ratnoj spremi, uprtai, opasa, ljem i sve. Njegov bodyguard. Spektakl me prilino dirnuo, i ja uivam prisjeati ga se. Jednog dana ja, takoer, u biti stari oficir, odlikovan, pozlaen, krhak, ali uokviren tako, solidnim miiavim tijelom nekog dvadesetgodinjeg ratnika. Na moru smo. Oluja je. Ako doivimo brodolom, to e Querelle uiniti? Da li bi on pokuao spasiti me? On ne zna da ga ja volim. Ja bih pokuao spasiti ga, ali ja bih radije da on spasi mene. U brodolomu, svatko grabi ono to mu je najdragocjenije: violinu, rukopis, neke fotografije ... Querelle bi uzeo mene. Ali ja znam da bi on prije svega spasio svoju vlastitu ljepotu, ak i ako bih ja trebao umrijeti. On stajae gledajui drugog mornara ribati palubu. Ne imajui nita drugo da se nasloni, Querelle se naslonio na svoje ruke, jedna povrh druge, poloene na njegov remen, iznad rasporka. Cijeli gornji dio njegova tijela naginjae se naprijed, i pod tom teinom remen (i vrh njegovih hlaa) uleknue se, kao istegnuto ue. Nema mlada kurca da ga drim u ruci - mogao bih plakati. Zavijanjem izbacujem moj bol, u more, u no, u zvijezde. Znam da ima nekih zadivljujuih, tamo u prostorima posade, ali meni nikada nee biti doputeno dirnuti ih. Admiral daje zapovijed, i na najposluniji nain razbija koji ga slijedi svuda ulazi u njegovu
46
kabinu, otkopava preklop hlaa i pokazuje kolac, potpuno istegnut po pravilima, njegovim usnama. Ne znam niti jedan par koji bi bio elegantniji ili vie perfektno uparen nego taj Admiral i njegova zvijer. Querelle je zaboravio svoj pulover u mojoj kabini. Lei na podu, upravo kako ga je ostavio. Ja se ne usuujem dodirnuti ga. Prugasti mornarski pulover ima mo leopardove koe. Vie nego to, ak. To je sama ivotinja, krijui se tamo, umotana u samu sebe, pokazujui samo svoju vanjsku formu. "Netko mora da ga je bacio tamo." Ali ako bih ja ispruio ruku da ga dodirnem, on bi trenutano nabreknuo svim miiima Querelleova tijela. Cadiz. Crnac, pleui, s ruom meu zubima. im glazba pone, on se pone drmati. O njemu, napisah: on izluuje, moan miris - kao to konji ine. Pored njegove slike, ona Querelleova gubi svoj sjaj. Querelle, zaivajui svoje gumbe. Gledam ga zapinjati ruku da uvue konac u iglu. Ta gesta ne moe doimati se ridikuloznom: ne na nekome tko je prole noi zdrobio svoje tijelo o ono djevojke, gurajui ju uz drvo, s osvajakim osmjehom. Kad pije kavu, Querelle esto prodrma alicu da rastvori sav eer u zadnjim kapljicama tim rotirajuim pokretom desne ruke, od desna na lijevo (to jest, suprotno kazaljci na satu), to veina ena koristi, i pet minuta kasnije on e okrenuti smjer pokreta i oplahivati na nain kako mukarci ine. Tako svaka od Querelleovih najbeznaajnijih akcija je nabijena ljudskou, ozbiljnou, plemenitijom akcijom koja joj prethodi. Pod rijeju "pederast", natuknica u Larousse-u: "U prostorijama jednog od njih naenja je velika koliina umjetnog cvijea, spletova i vijenaca, namijenjenih, bez ikakove sumnje, za upotrebu kao dekoracija i ornament u njihovim grandioznim orgijama" Gil spavae, leei na trbuhu. Kao svake nedjelje u jutro, probudio se kasno. Premda su imali obiaj uivanja dugog leanja na taj dan, neki od radnika ve bijahu se digli i na nogama. Sunce je ve bilo visoko na nebu, probijajui maglu. Kao dodatak jakom pritisku svog mjehura, Gil je odmah osjetio zebnju da se ima suoiti s tim dolazeim danom, njegovom atmosferom nabijenom njegovim vlastitim sramom; kao da je za progutati sve to to je bre mogue, on otvori usta u ogroman zijev. Odgaae trenutak izlaska iz kreveta. Odluio je poduzeti najveu panju da proe nezapaen, kako je trebao izumiti cijeli novi metod da bi zapoeo ivot koji - od sad nadalje - e biti ivljen pod znakom prezira. Tako, to samo jutro, on je imao stvoriti novi odnos s kolegama iz brodogradilita. Istegnut pod prekrivaem, ostade nepokretan. Nije imao namjeru vratiti se spavanju, ali htjede razmiljati jo malo o tome to ga eka, privii se na novu situaciju, promisliti ju, tako da bi njegovo tijelo bilo spremno za nju. Polako, oiju zatvorenih, kao da spava, i nadajui se da izgleda uvjerljivo u sluaju da sve ostale oi prisustvuju njegovu buenju, on se okrenu u krevetu. Zraka sunca kroz prozor sjae izravno u njegov prokriva, na kojem su se nakupile neke muhe zunzare. Bez da je znao to ih je privuklo, Gil je znao da to ima veze s izlaganjem neke tajne. Nonalantno koliko je mogue, on povue objekt - svoje gae - dolje pod pokriva, da bi naao da su bile par malo uprljanih izmetom i krvlju odostraga: to, na suncu, bijae privlailo muhe. Sada one odzujae s takovim paklenim zujanjem da je prostorija bila ispunjena zvukom toga, otkrivajui Gilovu opakost, proklamirajui ju s velianstvom i sjajem orguljakog dobrovoljca. Gil osjeae da to bijae Theovo osvetniko djelo: On je prekopao Gilovu vreu, izvukao odurni komad, i stavio ga na krevet mladog zidara dok je ovaj jo spavao. Deki gledahu te pripreme ozbiljno, tiho, ne mijeajui se, obzirom da znaju da Theo moe biti nasilan lik, i ta njegova crta inie ih osjeati se stvarnije sami sebi. A i, dobro, nema tete spustiti tog mladog momka vor ili dva, nije li tako? Sunce i muhe - Theo nije ak niti raunao s njima - dodale su svoj talent predstavi. Bez da ju je dizao s jastuka, Gil okrenu glavu na lijevo: osjetio je neto tvrdo pod obrazom. Vrlo oprezno, polagano, on istegnu ruku i
47
povue objekt pod pokriva, do grudi. Bijae to ogroman patlidan. Drao ga je u svojoj ruci; bijae sasvim lijep, zastraujue velik, ljubiast u boji, okrugao. Svekoliki Gilov suspregnuti bijes izraen u zapetim miiima pod glatkom bijelom koom, u ukoenu zurenju njegovih zelenih oiju, nedostatku razbora, u njegovim ustima nemirnim s njegovim vjeno nedovrenim smijekom koji odbija pokazati bilo koje osim njegovih prednjih zubi to izgledahu tijesno zategnue kao okrutna duina gume koja mora acnuti nazad i ozlijediti vas; u njegovim suhim, bezbojnim, i prilino rijetkim lasima; u njegovim tiinama; u njegovu jasnu i smrzavajuu glasu; ukratko, u svemu to je navelo ljude da se refereiraju na njega kao "ospjednuti" - svo to puee ogorenje sada ranjeno do bola, i to je gotovo dovelo suze u njegove oi. Drugi su napadali to tako estoko da se talilo, postajalo meko i mlako, saaljivo, spremno izgubiti vanost. Od nonih palaca do rubova svojih suhih oiju, Gilovo tijelo bijae potreseno dubokim jecajima, i ti razorie sve zaostale tragove okrutnosti. Njegova potreba urinirati postajala je sve vie i vie imperativom. Ona skrenu svu Gilovu panju na njegov mjehur. Ali da bi doao do latrine trebao bi se dii i prijei prostoriju, prostoriju koju zamiljae nakostrijeenu podsmijesima i porugama. Ostade istegnut, razmiljajui samo o svojoj silovitoj potrebi. Konano odlui "ivjeti sa sramotom". Gurajui prekriva nazad on ve osjeae neprikladnost svojih gesta. Njegov zglavak se micao preko nabora bez da je njegova ruka ih hvatala - kao da joj nije dozvoljeno da stegne aku - izgledajui kao nekog ponizna kranina obrva, bijedni grijenik to pokazuje samo svoj pepeljasto sivi vrat, nezavreujui ikakava sjaja. Ponizno Gil podie glavu, bez da pogleda uokolo, oklijevajui pokupi svoje arape i obue ih, pazei da ne izloi svoje noge. Vrata nasuprot njega iznenada se otvorie. Gil se ne usudi podii oi. "Nije ba ne' toplo vani, deki." Bijae to Theov glas koji je upravo uao. On ode do tednjaka gdje erpa puna vode se grijala. "Hoe to biti supa? Nema ba neto u njoj!" "To nije supa. To je za brijanje", netko mu ree. "Oh, ao mi je, moja greka." I, s jedva primjetnom notom gorine u glasu, on nastavi: "Ali istina, nemo' stvarno pokvariti supu stavivi previe u nju. Ali ini mi se da emo trebati stegnuti nae remenove - ne znam zato, ali ini se da naprosto nema povra ovih dana." Gil zarumeni kad u zvuk etiri ili pet smijuckanja. Jedan od mlaih zidara preuze: "To je zato jer nis' dobro gled'o." "Jel' to istina?" ree Theo. "Bez zeke, gdje nai neko? Dakle nis' ti taj koji uzima i skriva ih u dupe, ponekad?" Velike provale smijeha, svud unaokolo. Smijeei se isti mladi zidar odgovori: "Krivo, Theo. Nije moj obiaj." Taj dijalog, inilo se, bi mogao potrajati poprilino. Gil je imao svoje arape obuene. Podigao je glavu i ekao trenutak bez micanja, zguren na krevetu, oiju uprtih ravno ispred njega. Vidio je da e ivot biti nepodnoljiv, ali bilo je prekasno boriti se s Theom. Sad e trebati protiv cijelog krda. Svi su se sloili protiv njega. Oni svi bijahu uzbueni tim rojem muha, sada rasprenih u sunanoj svjetlosti, pjevajui svoje ivahne zvukove. Njegov bijes traio je osvetu: svi zidari e trebati umrijeti. Gil razmiljae o postavljanju poara u njihove prostore. Ideja nije trajala dugo. Bila je prespora za njegov bijes i ogorenje. On je trebao izraziti im to nekim inom, i odmah, ak i ako bi se to okrenulo protiv njega i poharalo njegovu utrobu. Theo nastavi: "Dakle, k vragu, zna? Ima ih koji to vole. Oni vole uzimati stvari kroz tu rupu." Gilova potreba da pia postala je jo jaom. Bila je sad skoro mona kao tlak u parnom stroju. Morati e biti brz s tim. Shvatio je, ak i ako nejasno, da njegova hrabrost, njegova smjelost, e morati zavisiti o toj pritiuoj obavezi. Sad je sjedio na krevetu s nogama na podu i pogled u njegovom oku postajao je ljudskijim kako je polagano putao da se spusti na Thea. "Dakle ti si stvarno odluio sad, Theo?"
48
On je napuio usne izgovarajui ime, i dade svojoj glavi lagani zabaaj: "Ili nisi? Sere cijelo vrijeme, i meni je dosta toga." "Oh, ne, nisam, kikiu. Ja bih htio da ti malo manje sere, meutim." I kad prilino podmukao smijeh koji je taj odgovor izazvao odjek oko svakog od zidara glave konano zamro: "Jer ima vremena kad ini se da se nema ni' protiv da ti ga stave, i ja s moje strane, ne mogu rei da ne bih uivao staviti ga." Gil ustade. Imao je samo koulju na sebi. S arapama na nogama on ode do Thea i zatim, okrenuvi se da ga gleda pravo u lice, blijed, leden, zastraujui, ree: "Ti? Pa, 'ajde, naprijed, i nemoj se sad izvlait'." I u neprekidnu pokretu on se okrenu, podignu koulju, sagnu se i istri stranjicu. Zidari gledahu. Jo juer Gilbert bijae radnik kao i svi oni, niti vie niti manje nego bilo koji od njih. Nisu osjeali mrnju prema njemu, prije bi se reklo nejasan osjeaj prijateljstva. Nisu mogli vidjeti oaj na licu mlada ovjeka. Oni su se smijali. Gil se uspravi opet, pogleda svakog od njih i ree: "Zabavljate se, ha? Odluili ste se skupno napasti me. Pa, tko hoe probati?" Rijei bijahu izgovorene glasnim, otrim glasom. I Gil ponovi predstavu pred svakim od zidara, oteavajui ju irei svoje guzove objema rukama, i viui, bolnim glasom upravljenim u pod, kao kroz teke dimove: "Hajde! Kako vidite, imam hemoroide! Ali nema veze, hajde! Gurnite ga! Kopajte u govno!" Uspravi se opet. Bijae crven u licu. Jedan veliki tip doe do njega. "Hajde, sii ovjee. Ako ima neto s Theom, to nije nikakav na posao." Theo se podsmjehnu. Gil ga pogleda i ree, hladno: "Neu ti nikada dozvoliti da mi to napravi. I to je to te raspiuje." Okrenu se na petama. Odjeven u koulju i arape, on se vrati natrag do kreveta i obue ostatak odjee, u tiini. Zatim napusti prostoriju. U blizini bijae mala drvena upa gdje su zidari drali bicikle. Gil ue unutra. Ode do svog bicikla. Imao je utu ramu. Nikleni dijelovi sjali su jarko. Gil je volio svjetlinu, krivine njegovih trkaih rukohvata koje su ga obvezivale da se sagne nad njima, volio je njegove gume, drvene rubove, blatobrane. Nedjeljom, i ponekad radnim danom naveer poslije posla, on bi ga istio i sjajio. Kose, koja mu je padala preko oiju, usta, vjeno napola otvorenih, on bi otpustio svornjake, skinuo lanac i pedale i ogolio bicikl koji je stojao okrenut, na sjedalu i ruicama volana. Zadubljen u to, Gil je osjeao da njegov ivot ima smisla. Svaka operacija je izvedena skrupulozno, uredno, bez obzira da li je to trailo umaenu krpu ili francuski klju Svaka akcija bijae dobra za gledati. uei na petama ili nagnut nad kotaem da ga postavi vrtiti se, Gil je bio transfiguriran. Svaki od pokreta bijae zraea instanca preciznosti i vjetine. Tako on ode ravno do svog bicikla, ali im je stavio ruku na sjedalo, osjeaj srama se vratio. Nije mogao raditi na njemu, ne danas. Ne bijae dostojan bia koje je bicikl nainio od njega. Naslonio ga je na zid i izaao, u zahod. Nakon to se obrisao, Gil stavi ruku izmeu svojih guzova da bi opipao malu izraslinu stvorenu njegovim hemoroidima. Osjeao se sretnim da ih ima, upravo tamo, pod svojim prstima: oboje, dokaz i objekt njegova bijesa i nasilja. Jo jednom dodirne ju, vrhom kaiprsta. Bio je sretan i ponosan znati da on ima tu stvar da ga titi. Bilo je to blago koje je imao oboavati i paziti, jer mu je doputalo da bude on sam. Do daljega, hemoroidi su bili on sam. Jednom kad je sunce nestalo tog poslijepodneva, grad opet postade obavijen maglom. Gil je osjeao zasigurno da e naii na Rogera na Esplanadi. Lutao je tamo nekoliko minuta. U etiri poslijepodne, izlozi trgovina su se osvijetlili. Rue de Siam svjetlucae lagano. Gil je hodao neko vrijeme, po gotovo naputenoj Cours Dajot. Nije nita odluio, ne jo. Nije imao sasvim jasnu ideju toga to e se desiti sat kasnije, ali osjeaj nespokojstva zatamnio je njegovo cjelokupno vienje svijeta. Hodao je univerzumom gdje oblici su biji jo uvijek u stadiju larve. Da bi se digao do tog drugog, svijetleeg svijeta, gdje se ovjek usudi poprimiti funkciju razmiljanja, ovjek bi trebao, ili se barem tako inilo, zamahnuti bodeom. U zagradama, i kad odlazite: ako ubijstvo predmetom koji je otar, iljat, ili jednostavno dovoljno teak, se doima davati ubojici mjeru utjehe probijanjem
49
neke vrste tamne vinske koice u koju se osjea on sam utamnien, otrov, s druge strane, ne moe osigurati takovo oslobaanje. Gil se guio. Magla, podajui mu nevidljivost, davae mu neto utjehe, ali ne bijae kadra odvojiti ga od dana prije, niti, zasigurne ne, dana koji dolazi. Kad bi mu bile dane neke moi imaginacije, Gil bi bio kadar osloboditi se onog to se desilo, ali priroda njegova ogorenja bijae beivotna, ona ga je liavala te mogunosti. Slijedei dan, i dane nakon slijedeeg dana, on bijae zlokobno odreen ivjeti u sramu. "Zato dovraga mu nisam razbio glavu tada." Bijesno je ponavljao tu reenicu koja ne bijae pitanje u nijednom smislu. Vidjee Theovo pakosno i sarkastino lice. U depovima, aka stisnutih, njegovi nokti su zabadali se u dlanove. Kako bijae nesposoban pitati se, jo manje davati odgovore, on je mogao jedino slijediti svoju beznadnu liniju razmiljanja tako temeljito da kad je dosegao balustradu u najpraznijem kutku trga, njegov duh je dosegao dolje do sjenovita dna ponienja. Okrenuo je glavu moru; glasnim glasom, ali guei ga natrag, on ispusti glasan, otar krik: "Aaaarhh!" Bijae to olakanje, na nekoliko sekundi. Nakon dva koraka, njegov mrani bol bijae opet na njemu. "Zato ga nisam grunuo u zube, tog prljavog kukina sina? Ostali, dovraga s njima. Nek' misle to 'oe, 'ko ih jebe. Ali njega, trebao sam ..." Kad je Gil prvi put stigao u kver, Theo je pokazivao oinsko prijateljstvo. Malo po malo, prihvaajui pie tu i tamo, mladi ovjek je poeo prihvaati zidarev autoritet. Ne svjesno: jednostavno pokoravajui se injenici da je Theo naruio, platio, za te runde. Querelle je bio u stanju tretirati svoje oficire prilinom koliinom drskosti, jednostavno jer nisu govorili istim jezikom. Nema sumnje da Porunik izvali alu tu i tamo, ali sa suzdranou koja je ukazivala na srameljivost ili oholost iza koje je Querelle nagaao postojanje nasilne, nepriznate udnje. Querelle je znao sam biti vesela i smiona polovica odnosa. ak i da oficir nije pokaziva nikakovu srameljivost, mornar bi otvoreno pokazivao prezir prema njemu. Prvo zato jer je znao da oficirova ljubav ga stavlja njemu na milost, i drugo jer je oficir htio da ta ljubav ostane skrivenom. U Querelleovu sluaju, cinizam bijae mogu. Ali Gil je bio bez obrana, suoen s Theovim cinizmom, koji je govorio zidarski argon, volio teke neslane ale, bio je bez straha u proklamiranju svog interesa u pederastiji i nije se bojao da e ga netko premlatiti zbog toga. Premda je Theo odluio platiti pie tu itamo, Gil je osjeao vrlo jasno da on ne bi dao niti sou za njegove usluge. Ono to je konano uvrstilo zidareve moi nad njim bilo je to prijateljstvo - koliko god nevezano - koje se razvilo tijekom prvog mjeseca. to je jasnije shvaao da to prijateljstvo ne vodi nikuda, i da nikada nee odvesti do cilja koji je zamislio, otrovnijim je Theo postajao. Odbijao je vjerovati da je uzaludno potroio svoje vrijeme i napor i tjeio se pokuavajui vjerovati da stvorio tu povezanost upravo s namjerom da dovede do onih tortura koje je Gil sada podnosio. On je mrzio Gila, mrzio jo vie jer nije vidio razloga mrziti ga, samo razloge da ga uini patiti. Gil je mrzio Thea jer je imao tako jaku nadmo. Jedne veeri kad, izlazei iz bistroa, Theova ruka nevezano potapa njegovu stranjicu, Gil se suzdrao da ga udari. "Pa, upravo mi je kupio pie", mislio je. Zadovolji se time da jednostavno gurne Theovu ruku dalje, ali sa smijekom, kao da to bijae tek ala. Tijekom nekoliko slijedeih dana, gotovo nesvjesno, osjeajui kako se zidareva udnja zgunjava oko njega, on je dozvoli sebi da ide do mjere nekih koketnih gesti. On jednostavno je pretjerivao svoju prirodnu privlanost. etao bi po kveru gol do pojasa, izbacio bi prsa, gurnuo kapu jo vie natrag da bi se vie kose pokazalo, i kad bi vidio Theove oi kako prodiru svaku od tih ukazujuih rutina - on se smijeio. Ne dugo zatim, Theo ponovi svoje pokuaje. Bez da je bio vidljivo iritiran, Gil je deklarirao da on ne ide za takovom vrstom stvari. "Volio bih da budemo pajdai, sigurno. Ali neu dopustiti bilo to od tog drugog sranja."
50
Theo je izgubio suzdranost. Isto tako i Gil, ali se nije usudio udariti ga, zbog pia koje je upravo popio na zidarev raun. Od tada, u kveru, oboje, i na poslu i za vrijeme pauza, i u stambenim prostorijama, za stolom, ak ponekad i dok je bio u krevetu, Theo bi napravio neku uasnu psinu na Gilov raun koji nije znao kako uzvratiti. Malo po malo, banda, - od smijanja, za poetak Theovim vicevima - zavri na ismijavanju Gila koji je pokuavao osloboditi se tih zavodnikih manerizama koji kako je sad vidio su davali svakoj ali njenu otricu, ali nije mogao razoriti svoju priroenu ljepotu; suvie zeleni, suvie ivahni izboji, koji su bujali u njemu i davali mu miris, odbijali su uvenuti i umrijeti, jer bijahu natopljeni s, i crpili su svoju hranu iz, samog ivotnog soka adolescencije. Bez da su bili svjesni, sav respekt za mlada ovjeka ugasnuo je u umovima ostalih. Korak po korak, Gil je izgubio svoje mjesto; rije po rije, svoje dostojanstvo. Postao je obinom izlikom za grohotni smijeh. Nije vie dobivao nikakovu vanjsku potvrdu svog osjeaja sebe. Taj osjeaj sada bijae podran unutar sebe samo pristnuu srama, njegov blijedi plamen diui se kao raspirivan vjetrom revolta. On je sebi dozvolio biti zabijen u zemlju Roger se nije pojavio. to bi imao rei? Da Paulette nije izala s njim? Nee ju moi vidjeti. Ona vie nije radila kao konobarica u malom bistrou, bilo je teko sresti ju sada. I da se pojavila, udarcem zle sree, jo vie spaljujui osjeaj srama bi prio Gila. Naao se nadati da Paulette se nee pojaviti. "Sve to zato jer ja nikada nisam razbio to jebeno lice." Bio je zdrobljen sve opresivnijom depresijom. Da je bio bistriji, i manje macho takoer, shvatio bi da suze, bez da ga ine mekim, bi priskrbile istinsko olakanje. Ali sve to je znao initi tamo u zgunjavajuem mraku bijae paradirati bljedilo mladih ljudi koji su pobjegli iz borbi, taj raspeti pogled nacija koje odbijaju ii u bitku. On zatvori eljusti vrsto, krguui zubima. "Zato dovraga nisam razbio to upkovo lice." Ali nikada ni za trenutak on nije mislio to uiniti. Bilo je prekasno za to. Reenica je imala ublaujui efekat na njega. uo je sebe govoriti ju vrlo mirno. Bijes postade transformiran u veliku alost, teku i sveanu, to izlazi iz njegovih grudiju da bi obavila njegovo cijelo tijelo duh u beskrajnu tugu koja je imala biti njegovo permanentno stanje. Hodao je poprilino usred magle, rukama u depovima, uvijek uvjeren u eleganciju svog dranja, zadovoljan da ga zadrava ak i u toj osamljenosti. Nije bilo mnogo anse sresti Rogera. Nisu se dogovorili sresti. Gil je mislio o djeaku. Vidio je njegovo lice, rasvjetlano tim osmijehom koje se uvijek pojavljivalo dok bi sluao pjesmu. Lice nije bilo sasvim kao Pauletteino, iji smijeak nije bio tako ist, nego uznemiren njenom enstvenou, koja je razarala prirodnu lakou u smijecima Gila i Rogera. "Njena bedra, oh vau! La Paulette, to nema ona tamo, meu njenim bedrima!" I nastavi, gotovo mrmljajui na glas: "Njen muf! Njen mali muf! Njena pika!" Mislio je o tome, upijajui rijei njenou koja ih je pretvarala u beznadno magijsko dozivanje. "Njen vlani mali muf! Njena mala bedra." Nastavio je liniju razmiljanja: "Nesmijem ih zvati 'mala bedra', ona ima lijepa bedra, Paulette. Ima lijepa debela bedra, i tamo gore meu njima je ta mali krzneni muf." Digamo mu se. Usred svoje tuge - ili srama - i briui ju, on je sad uoio postojanje nove, pa ipak ve potvrene odreenosti. Bijae otrkivao sebe isponova. Cijelo njegovo bie slijevalo se dolje u njegov kurac, da bi ga uinilo tvrdim. Bijae to tek dio njega, ali je imao silu providnosti koja je sposobna potisnuti njegov sram u kut. Odvoenjem srama koji se izluivao iz njegova tijela, u kurac, ispunjavajui njegova spuvasta tkiva, Gil se osjeae postajati tvrim, jaim, ponosnijim opet. Nije moglo biti sumnje sa je bio trenutak pozvati u svoju pomo sve fluide koji su kupali njegove unutranje organe. Instinktivno je traio najmranije i najzabaenije mjesto etalita. Paulettein smijeak smjenjivao se s onim njena brata. U stanju ekstremne pobuenosti Gilovo mentalno oko odlutalo je dolje do bedara, diglo suknju, gdje bijahu podvezice. Iznad njih (njegove misli usporie malo) bijae bijela put, iznenada zatamnjena prisustvom runa, kojega on jednostavno nije mogao dobiti mirnu, fiksnu sliku, pod reflektorom svoje udnje. I u jednom prolazu, nakon ulaska pod njenu suknju i rublje, njegov kurac
51
izae van opet negdje oko visine Pauletteinih grudi: moi e bolje vidjeti vrhom svog kurca. Okrenut moru, Gil se naslonio na balustradu. Vani u Roadsu svjetla Dunkuerquea svjetlucahu. Gil nastavi penjati se, od grudiju do bucmasta bijela vrata, do brade, do smijeka (Rogerov smijeak, zatim Paulettein). Gil shvati, premda nejasno, da enstvena kvaliteta koja zastire djevoin smijeak ima svoje izvorite meu bedrima. Taj smijeak bijae iste naravi kao - on nije znao to, tono - ali da je najudaljeniji, najsuptilniji, pa ipak najmoniji (kad mogae putovati takove udaljenosti), najuznemirujui od svih vibracija emitiranih tim majstorskim aparatom postavljenim meu bedrima. Zamiljao je da je stinut tijesno uz nju, da ju grli i ljubi. Sasvim promptno, slika Thea se umijea, i Gil odloi svoje sanjarenje dobrano na putu do ispunjenja da bi popunio mrnjom prema zidaru. Kao posljedica, njegova erekcija povenu malo. Htio je izbaciti sve osjete zidara, kojeg je sada osjeao stajati odmah iza njega, milujui njegove guzove ogromnim kolcem, dvostruko debljim nego njegov vlastiti. "Ja, ja sam muko", mrmljao je u maglu. "Ja ga nabijam drugima. evi'u i tebe takoer!" Uzalud je pokuavao sloiti sliku Thea kojeg je on guzio. Najdalje to je doao je do zamiljanja zidareva prane nezakopane odjee, sputenih hlaa, koulje zadignute, ali to je bilo sve. Da bi uinio svoju sreu potpunom, svoj uitak sigurnim, trebao bi vizualizirati do detalja, i razgledati sa zadovoljstvom taj detalj, Theovo lice i guzove: ali, nalazei nemoguim zamisliti ih osim (kao to zaista i jesu) bradate i dlakave, vizija lica i donjeg dijela lea drugog mukarca se uplete: bijae to Roger. Kad je shvatio to, Gil je znao da bi uivao ispunjenje zadovoljstva. On se uhvati vrsto slike djeaka, koja je istisnula van zidarevu. S nasiljem, mislei da bi htio obratiti se Theu na takav nain, i bez sumnje takoer razbjenjen i oajan nalazei da neizbjeno guziti mladia, on kriknu: "Hajde, isturi. Daj da ti ga uguram u dupe, ti mali telcu! Pouri, ne zajebavaj se!" Drao je Rogera odostraga. I uo je sebe pjevati, u tom meteu stakla i razbijenih boca: On je bio sretni bandit, Nieg bojao se nije ... Smijeio se. Povio je unatrag svoja lea i svoje noge. Gledajui Rogera, on je znao sam da je muko. Njegova ruka otpusti. Nije svrio. Velika tuga roena sramom izvirala je jo jednom, ali Rogerov smijeak jo uvijek bijae tu, odgovarajui na njegov vlastiti. "Zato dovraga nisam mu razbio ralje!" Za trenutak Gil sanjae da mo njegove misli, tako uporno usmjerena na zidara, bi mogla ga gnjaviti, izazvati mu probleme, izluditi ga. Roger nee doi sada. Prekasno je. ak i da doe, Gil ga ne bi nikad vidio u gustoj magli. Gotovo mjesearei, Gil ue u bistro. "Vinjak, molim." Pogled na boce donosio je zabavu. itao je naljepnice. "Jo jedan." Pijui samo crveno ili bijelo vino kao pravilo, Gil nije bio naviknut na otro pie. "Jo jedan." Istresao je pola tuceta ukupno. Malo po malo, arogantna, silovita lucidnost poe rasplinjavati njegovu konfuziju, njegovu tugu, rasprivati teku atmosferu i kojoj je njegov mozak disao i koju normalno on uze da je "jasno rezoniranje". Izae van ponovno. Ve bijae kadar misliti o svojoj udnji za Rogerom bez nejasnosti. Nekoliko puta dozvae blijede, mat unutranje povrine Puletteinih bedara, ali zatim ubrzo stie do djeakova smijeka. Pa ipak on jo uvijek bijae zavisan o Theu, misao na kojeg postajae sve otealijom kako njena mo blijedie dok odbijae biti potpuno izbrisanom. "Taj govnar!" Mislio je o Rogeru dok je hodao dolje prema Recouvranceu. "To je tako lako" ree sebi, nejasno razmiljajui o Theovu umanjenu stasu. "Mogu ga uiniti nestati, kad god hou."
52
Suze su mu tekle niz lice. I sad je vidio prilino jasno, da zidar se uplie u njegovu ljubav s Rogerom. Takoer je shvatio da ga je ta ljubav oslobodila Thea, ali ne potpunoma. Malen, kakav Theo je bio sada, on jo uvijek je virio iza ugla njegova uma. Stiui kao plin, Gil se nadao zdrobiti, uguiti ono to je ostalo od ideje o Theu - i ta Ideja, blijedea u Theovu fiziku prisutnost, sada je postajala sve manjom u odnosu na Gila. Penjanje stepenicama od Rue Cass bi ga otrijeznilo, najvjerovatnije, da nije naletio na djeaka upravo usred magle. Mogao je isto tako nastaviti svoju alobnu egzistenciju meu drugim zidarima. Kako bijae, on ispusti radostan uzvik, brzo otrvi suze rukom. "Roger, prijatelju, haj'mo popiti!" Stavio je ruku oko djeakova vrata. Roger se nasmijei. Gledao je mokro i hladno lice odvojeno od svog vlastitog tankom zavjesom magle kroz koju obojca disahu. "Jesi OK, Gil?" "Ja sam fino, deec. Tiptop. Taj stari jeba, on je aut sada. Nee dugo. Bolje da se ne zajebava samnom. Nisam ja roen juer, zna. On nije muko, uostalom, on je peder! Prokleti peder! uje me, Roger, prljavi peder! Ili tetka, ako hoe. Ali mi, mi smo kompe, mi smo k'o braa. Mi moemo kako 'oemo. Mi imamo pravo, jer smo ogori. To je sve u familiji. Ali taj, on je samo peder!" Govorio je brzo da ne bi zapinjao, hodao je brzo da ne bi zaglavinjao. "uj, Gil, nsi li popio nekoliko previe?" "Ne brini, mali. Platio sam ih sam. Ne trebam njegovu usranu lovu. Ali kako kaem, sad idemo popit'. Hajde." Roger se smijeio. Bio je sretan. Njegov vrat se osjeao ponosnim pod Gilovom uljevitom i njenom rukom. "Nema mjesta za njega, ne vie. On je komarac. Kaem ti, to je on, samo prokleti mali komarac. I ja u ga pljesnuti." "O kome ti to pria?" "O usranom dreku, ako 'oe znati. Ne brini,. Vidi'e ga. Vidi'e ti sam. Kaem ti, nee vie biti problem nama, ne vie." Pooe niz Rue du Sac i skrenue u Rue B... Gil je iao prema bistrou gdje je bio siguran nai Thea. Uoe. Kad su uli vrata otvarati se, gosti okrenue glave da ih vide. Kao u oblaku, i vrlo daleko od njega, Gil vidje zidara, sama pred aom i litrenom bocom vina, kako sjedi za stolom do vratiju. Gil zakopa ruke duboko u depove i ree Rogeru: "Vidi onoga? To je on." I Theu: "Hej ." Ode do njega. Theo se smijeio. "Pa nee nas ponuditi da ti se pridruimo uz au, Theo? Ovaj tu je moj kompa." I prije nego je zavrio priati, zgrabi bocu za grlo i pokretom hitrim kao bljesak munje, razbi ju o stol. S nazubljenim grliem, okreui ga kao svrdlo, on ubode zidara kroz grlo i viknu: "Rekao sam ti, nema vie mjesta za tebe!" Dok su patronne i pijanci, osupnuti, glupi, namislili intervenirati, Gil je ve bio vani. Nestao u magli. Oko deset uveer, policija je dola traiti Rogera u kui njegove majke. Pustili su ga ponovno slijedee jutro. Dvostruki grb Francuske i Britanije je glavni ukras fasade stare kaznionice u Brestu, ije arhitekturalne osobine potjeu iz doba jedrenjaka. Konzolno oslonjeni zajedno, ti ovalni titovi od kamena nisu ravni, nego konveksni, izboeni. Oni podrazumijevaju prisutnost sfere koju skulptor nije isklesao u svojoj punini, ali koja usprkos toga posuuje tim fragmentima mo savrene forme. Oni su dvije polovice slavnog jajeta, isputena, moda, od Lede nakon to je znala Labuda,
53
sadravajui klicu moi i bogatstva, obojega, prirodnog i natprirodnog. Nije ala, nije trapava dekoratora djetinjasta mata dozvala njih u postojanje, nego opipljiva i zemaljska mo poloena na oruane i moralne sile, usprkos svih fleur-de-lis [1] i hermelinskih motiva. Da su ravni, ne bi nikad mogli posjedovati tako plodan autoritet. Ujutro, od vrlo ranih sati, oni su pozlaeni suncem. Kasnije u danu, svjetlo polagano klizi preko cijelog proelja zgrade. Kad su osuenici na galije zveali van iz zatvora u svojim lancima, oni bi stali u tom poploanu dvoritu koje se protee dolje do zgrada Arsenala to granii s Penfeld kejevima. Simboliki moda, i da bi ocrtali ulovljenost zatvorenika jo vie oiglednom, pa ipak inei lakim, to dvorite je ogranieno redom ogromnih kamenih postamenata, povezanih meusobno lancima, ali lancima teim no bilo koji sidreni lanac, tako tekim da zapravo izgledaju meki. U tom prostoru, ispucavanjem pletena bia, uvari obiavahu utjerivati bande u red, izdirui njihove udnovato oblikovane naredbe. Sunce se sputalo polagano na granit te harmonine fasade, plemenite i zlaane kao one venecijanske palazzo, i zatim prodiralo u dvorite, sjajui na kamenim kockama, prljavim i zdrobljenim prstima, izudaranim skonim zglobovima osuenika. Gledajui naprijed, na Penfeld kejeve, sve bijae uvijeno u zlaanu i zvunu izmaglicu iza koje bi se nejasno moglo vidjeti Recouverance i njegove niske zgrade. i iza toga, sasvim blizu, Le Goulet - Brest Roads, ve uposlen amcima i visokim brodovima. Od zore, more je konstruiralo svoju vlastitu arhitekturu korita, jarbola, jedara i uadi, pod jo uvijek snom zamuenim oima mukaraca ulanenih zajedno u parove. Galijski osuenici stajahu drhturei u svojim uniformama od siva lana (znane kao "peder"). Sluena im je slaba i mlaka orba, u drvenim zdjelicama. Bijahu trljali oi, pokuavajui razdvojiti trepavice slijepljene izluevinama spavanja. Njihove ruke bijahu utrnule i crvene. Oni su vidjeli more, ili radije, iz dubina magle oni su mogli uti uzvike kapetana, slobodnih mornara, ribara, kripanje vesala, zakletve kotrljajue po vodi, i zatim, malo po malo, mogli su vidjeti jedra napinjui se van, sa sveanom samo-vanou tog dvostrukog tita od kamena. Pijetlovi su kukurikali. Na Roads, zora je dola, sve vie zranom svaki dan. Bosonogi, na vlanu kamenu, galijski osuenici ekali su nekoliko trenutaka due, u tiini ili apui jedan s drugim. Za nekoliko minuta oni e ukrcacati se na galije i poeti veslati. Tada bi kapetan u svilenim dokoljenkama, u ipkama oko vrata i zglavaka prolazio kroz njihove redove, osvjetljavajui zrak. Sjedei u nosiljci iznenada izranjajui iz magle on se doimao njenim bogom ili utjelovljenjem, i sva izmaglica bi nestala na njegov dolazak. Sigurno je on ostajao u njoj cijelu no, mijeajui se s njom, pretvarajui se u gustu paru (pa ipak manjkajui neto, odreenu esticu radijuma koja, osam ili deset sati nakon, bi kristalizirala oko sebe najtananije elemente te magle i tako postigla tog ovjeka, tvrda, nasilana, pozlaena, iskiparena i odlikovana kao fregata). Galijski osuenici su mrtvi. Moda su umrli od nade. Ne bijahu zamijenjeni. Na Penfeld molovima danas, specijalistiki radnici konstruiraju brodove od elika. Druga tvrdoa - ak i krvolonija - zamijenila je tvrdou lica i srca koje obiavahu initi to alosti prepuno mjesto. Postoji ljepota bjegunca, objavljena i osvijetljena strahom u udesnom unutranjem bljesku; i zatim ljepota osvajaa, iji spokoj je dostignut, iji ivot je postignut, i koji sad ima ostati nepokretnim. Na vodi, i u magli, prisutnost metala je okrutna. Fasada i prednje dvorite su nedirnuti, ali unutar kaznionice nema niega osim smotaka uadi, smolaste hrpe jedara, i takora. Kad sunce se die, otkrivajui Jeanne d'Arc usidren pod hridima Recouvrancea, moe se vidjeti mornarske kadete ve na njemu. Ta nespretna djeca su mostruozni, delikatni i degenerirani porod tih ulanenih i povezanih osuenika. Iza kolskog broda, gore na hridi, moe se vidjeti tupe obrise Mornarike Akademije. Svud okolo nas, lijevo i desno, su brodogradilita Arsenala gdje grade Richelieu. Moe se uti ekie i glasove. U Roads mogu se vidjeti obrisi velikih elinih monstruma, ogromnih i tvrdih, sad malo umekanih nonom nestajuom vlagom, prvim srameljivim milovanjima sunca. Admiral nije vie, kako je bio u danima koji prooe, Prince de Rosen, Gospodstvo Visoki Admiral Francuske; on tek je Port Admiral. Konveksnost dvostruka tita ne nosi vie nikakova znaenja. Ona vie ne odgovara nabreklosti jedara, zaobljenosti korita, ponosnim grudima pramane figure, uzdisajima galijskih robova, velianstvu pomorskih bitaka. Unutranjost kaznionice, te ogromne granitne zgrade, 1 fleur-de-lis - ljiljan u grbu Francuske
54
podijeljene u elije otvorene s jedne strane gdje su osuenici leali na slami i kamenu, je sad tek skladite za ue. U svakoj od prostorija od grubo klesana granita jo uvijek stoje dva eljezna prstena, ali sadre samo te ogromne bale nakatranjena ueta, naputenih tamo od Admiraliteta, nikad pogledanih. Admiralitet zna da su tamo, sauvana katranom za neka budua stoljea. Niti postoji bilo koji razlog otvarati prozore, veina kojih su izgubili svoja stakla. Glavna vrata, ona to se otvaraju na padajue dvorite koje smo opisivali, su zalokotana nekoliko puta, i ogroman klju od kovana eljeza visi na kuki u uredu nekog malog oficira pridana Arsenalu koji ga nikad ak niti ne primjeuje tamo. Postoje druga vrata koja se ne zatvaraju suvie dobro, o kojima nitko ne razmilja jer je oigledno da nitko ne bi niti sanjao krasti bale ueta natrpane iza njih. Ta vrata jednako masivna i oboruana ogromnom bravom, mogu se nai na sjevernoj strani zgradi i otvaraju ravno na uski i gotovo zaboravljeni puteljak to razdvaja kaznionicu od Mornarike Bolnice. Puteljak uvija svoj put izmeu bolnikih zgrada i konano gubi se, zarastao u bodljikavo grmlje, u blizini zidina. Gil poznavae pjesmu zemlje. Zabljesnut prizorom krvi, on nastavi trati vrlo brzo neko vrijeme, zaustavljajui se samo da bi uhvatio daha. Kad jeste, bio je trijezan kao hladan kamen, uinjen bistre glave enormnou svog ina, i tresui se od panike. Tako njegova glavna briga bijae birati najtamije i najnaputenije ulice do nekih vratiju koja e mu omoguiti pobjei iza gradskih zidova. Nije se usuivao vratiti u brodogradilite. Tada se sjeti stare naputene kaznionice i njenih lako otvorivih vratiju. On odlui provesti no u jednoj od njenih prostorija od kamena. Zgurivi se u kut, zatien velikim namotima ueta, on je komunicirao sa strahom, oajem u svojim mislima. Ohola i od znanja ena, Madame Lysiane, posjednuta za registar blagajnu, bila je sposobna odravati oaravajui smijeak dok su njene oi hladno brojale posjetitelje ili bezglasno upozoravala njene nervoznije stanarke kad god bi njihove haljine od ruiasta tila ili svile bi bile u opasnosti da budu poderane nogom stola ili petom. Kad bi spustila smijeak, bilo bi to tek da lagodnije prevue jezikom po zubnom mesu iza zatvorenih usana.Taj jednostavni manerizam opskrbljivao joj je osjeaj nezavisnosti, suverenosti. Ponekad bi podigla teko prstenjem nakienu nu ruku do njene blond frizure, koja bijae kovravi i komplicirani posao koji je ukljuivao postiches. Osjeala se istinskim djetetom tog izobilja ogledala, svjetala i plesne glazbe, i usto doba ta rasko izvirala je iz nje svakim dahom, uzdiui se iz toplih dubina njenih grudi istinski imune ene. Postoji vrsta muke pasivnosti (u toki kad muevnost bi mogla biti karakterizirana nemarom, nehajem prema laskanju, odsutnim promatranjem tijela bez obzira da li mu je nuen uitak ili je uitak dobiven od njega) koja ini onoga koji dozvoljava da mu pue manje aktivnim nego onaj koji pui, kao to potonji postaje vie pasivnim biem kad je jeben. Ta istinska pasivna kvaliteta koju ve smo sreli u Querelleu, bijae jednako oita u njegovu bratu Robertu koji je putao sebe biti voljen od madame Lysiane, tonui u ovoje njene ilave i njene materinske enstvenosti. On uivae plutati uokolo u njoj i bijae ponekad dolazio u napast zaboraviti se. A to se tie Madame, ona je nakon duga vremena nala priliku okretati se oko osi i postii "istinski brak jarbola i jedra". U krevetu, ona je molila na blas oltaru izvaljena tijela njena ljubavnika trljajui svoje lice i teke sise skroz po njemu. Tijekom Robertova troma uzbuivanja, madame Lysiane je uivala predigru, poinjui s imitacijom nje: nakon pusice na bazi njena ljubavnika nosa, ona bi iznenada i lakomo usisala cijeli taj organ u svoja usta. Osjetljiv na svo to golicanje, Robert bi mrknuo, povukao svoj nos iz vruih vlanih ustiju i obrisao slinu. Kad bi pogledala gore i vidjela ga dolaziti kroz vrata dvorane, Querelleovo lice stvaralo bi isti ok koji je osjetila kad je prvi puta vidjela dva brata zajedno, s njihovim jednako-izgledajuim licima. Prilino esto nakon tog dana val nespokoja bljesnuo bi kroz njenu i regularnu progresiju njena smirena uma, i to bi ju uinilo biti svjesnom podzemne struje koja e izmijeniti njen ivot. Tako velika bijae Querelleova slinost njenom ljubavniku da na trenutak je ona ak mislila (ne zaista vjerujui) da to mora da je Robert, odjeven
Jean Genet: Querelle de Brest kao mornar. Querelleovo lice, pribliavajui joj se sa smijekom, ju i zamaralo i potpuno fasciniralo. "Pa ta? Braa su, to je sasvim prirodno", razuvjeravala se. Ali postala je opsjednutom monstruoznou tako savrene slinosti.
55
Ja sam odbojan objekt. Voljeh ga suvie, i suviak ljubavi ini te slabim. Prejaka ljubav uznemiruje organizam u svim njegovim dubinama - i ono to die se na povrinu je naprosto muno. *** Tvoja lica su cimbali to nikada ne udaraju jedan drugog, nego klize u tiini jedan preko drugoga voda. Querelleova ubijstva umnoila su njegovu osobnost, svako stvarajui novu, koja nije zaboravila svoje prethodnike. Zadnji ubojica roen iz zadnjeg ubojice ivjee u drutvu njegovih najplemenitijih prijatelja, onih koji su mu prethodili i koje je sada nadiao. I tako ih sakupi u tu ceremoniju davnanih vremena zvanu vjenanje krvi: svi sudionci zabiju svoje noeve u istu rtvu, ceremonija u sutini slina onoj koje mi imamo ovaj opis: << Rosa ree Nucoru: "To je stvarni ovjek. Moe skinuti svoje arape i servirati eri. Nucor poslua. On stavi arape na stol i gurnu u jednu grudu eera, koju mu je Rosa dala; zatim, nakon to izli neto erija na dno zdjele, uze dvije arape, dri ih nad zdjelom i umoi ih u nju, pazei da eri ne namoi nita osim vrhova, i zatim ponudi ih Dirbelu, govorei: "Biraj, posii bilo koju, sa eerom ili bez. Nemoj se praviti da ti se gadi. To je nain kako se ovjek priduuje, jesti i piti iz istog valova. Mora postojati ast meu lopovima.">> I zadnji Querelle, roen u jednom komadu u dobu od dvadeset i pet, uzdignut, bez obrane, iz sjenovita podruja unutar sebe, jak, solidan, zanjiha svoja ramena uokolo radosno da pozdravi svoju samoizabranu, smijeeu, sretnu brau, svaki od njih oboje, i mlai i stariji od njega. I svaki Querelle gledae ga sa simpatijom. U svojim mranim trenucima Querelle bijae svjestan prisutnosti oko njega. Dok injenica da to bijahu stvorenja memorije inila ih je malo magliastim, ta ista maglica obdarivala ih je tako dragom gracioznou, enstvenom kvalitetom koja se njeno nadvijala nad njim. Da je bio dovoljno inventivan, mogao bi ih zvati "kerima", kako Beethoven obiavae zvati svoje simfonije. Pod mranim trenucima mi razumijevamo trenutke kad drugi Querellei se naguraju blizu zadnjeg atlete, i kad maglica oko njih je vie kao alobni veo nego kao mladenkin til: kad on sam ve osjea te njene nabore zaborava to silazi niz njegovo tijelo. "ini se da oni naprosto ne znaju tko ga je zaklao." "Je si li ga znao? "Naravno. Svi su ga znali. Ali nije bio moj kompanjon." Nono ree: "Pa, taj zidar, mora da je bio kao onaj drugi koji je ubijen. Isti tip, najvjerovatnije." "Koji zidar?" Querelle je rekao to polagano, rasteui samoglasnike. "Nisi uo?" Tad Querelle i njegov brat bijahu govorili. Bordelski vlasnik stajae naslanjajui laktove na tezgu. Promatrao ih je, posebice Querellea, dok mu je Robert priao o Gilovu krvolonu djelu. Moan osjeaj nade, izvor kojeg ini se bijae sam univerzum, polagano se penjae u Querelleu. Njeni osjeaj svjeine se irio posvuda u njemu. Sve vie i vie dolazio je do toga da se vidi kao izuzetno i blagosloveno bie. Njegovi udovi i geste pokazivahu veu snagu, veu gracioznost. On bijae
Jean Genet: Querelle de Brest svjestan toga, mrtvaki ozbiljno zabiljei injenicu u svom umu, dok zadravae uobiajeni smijeak.
56
Dva brata bijahu se tukla ve pet minuta. Kako nisu znali gdje udariti ili uhvatiti drugoga, njihove taktike bijahu iste, tua je poela nizom ridikulozno oklijevajuih napada. Prije no da hoe se tui, oni su doimali se odstupati i izbjegavati jedan drugoga s prilinim uspjehom. Zatim su se stvari promijenile. Querelle je zateturao, kliznuo i uspio uhvatiti Robertov skoni zglob. Od tog trenutka to bijae opa gungula. Ded skoi ustranu, htjedui dokazati potpuno-razvijenu ovjeku u sebi, jo snenu i klijuem tamo, da nita ne moe dobiti petljajui se u omjeravanju izmeu dvojce mukaraca. Ulica se pretvorila u odlomak iz Biblije u kojem dva brata, voena dvama prstima jednog Boga, vrijeaju jedan drugoga i bore se do smrti zbog dva razloga koji su u stvarnosti jedan. Za Deda, grad Brest nije sad postojao, samo ta ulica. On je ekao da jedna od dua uzdigne se prema nebesima odatle. Dva mukarca su se tukla u tiini, njihov bijes rastui u srazmjeru s tom tiinom: ona ih je uzbuivala naglaena samo umom njihovih udaraca i protuudaraca, njihovim izdisajima i otpuhivanjima, takoer, dok su osjeali da se usporavaju, to je nosilo prijetnju da bi obadvojca mogli pasti, obojca osloniti se na konani prljavi udarac, isporuen polagano, gotovo njeno, koji bi izbrisao iscrpljenog pobjednika takoer. Tri dokera stajahu gledajui ih, puei. utei, oni stavljahu oklade sa samim sobom, prvo na jednoga, zatim na drugoga. Teko je bilo predvidjeti ishod, borci bijahu jednako upareni; ta impresija bijae pojaana njihovom bliskom slinosti jedan drugom to je inilo tuu izledati balansiranom i harmoninom kao ples. Ded stajae i gledae. Premda je znao svog prijatelja miie u oputanju, nije se usuivao nagaati njihovu efikasnost u tui - posebice ne u onoj s Querelleom kojeg nikada nije vidio tui se prije. Iznenada Querelle se savi i nabi Roberta u stomak glavom, ali bijae trenutano odbaen ravno na lea. Kad se odluio udariti brata, Robert osjeti trenutak iste slobode, vrlo kratak trenutak, jedva dovoljan za bilo kakovu odluku. Mornareva kapa pade na jednu stranu mlateeg para, Robertova na drugu. Da bi dobio mo prava, da opravda svoje akcije, Robert uze u svoju glavu glasno proglasiti, usred bitke, svoju prezir prema bratu i njegove razloge. Prve rijei koje mu padoe na pamet bijahu: "Prljavi pederu." Izale su kao promukao, zveketav zvuk. Zatim cijeli zbunjeni diskurs proe mu kroz glavu, jedva ujan ispod njegova glasa: "Dati bordelskom gazdi da te evi, hej! Ti prljava svinjo! I tako visok i moan, isto. Kako to ini mene izgledati, hej, brate iji upak je na prodaju." Po prvi puta u svom ivotu se usudioo pomisliti te opscene rijei koje nikada nije bio u stanju upotrijebiti u svom govoru, nije volio ih ak niti uti. "Vui me kroz tvoja govna. I izgled na Nonovoj njuci, taj upak, kad mi je rekao to!" Tri dokera su pomaknula svoje pozicije. Ded ulovi traak Robertove glave, uglavljene meu Querelleovim vrstim bedrima, bubetajui ga objema akama. Iznenada Robertova noga u papui od filca zamahnu gore udariti Querellea u glavu tako da je ovaj morao pustiti. Ded oklijevae trenutak prije no se sagnu pokupiti mornarevu beretku. Drao ju je u ruci sekundu i zatim stavio na vrh kamena stupa. Ako Robert bude izgubio, ne bi trebao trpiti ponienje da vidi svog malog kompanjona kako izgleda neutjenim ali nosei tu razmetljivu beretku, napadnu kao runa svjetljka - niti vidjeti djeaka kako dodaje taj zamjetan komad odjee za glavu pobjedniku, kao da ga okrunjuje. Premda nije oklijevao dugo, lanac odluivanja ukljuen, zadivljavao je Ded samog. Iznenadilo ga je, i dalo mu osjeaj koji je bio i bolan - bijae tu prekid - i gotovo senzualan. Bijae zauen nai - odluivi se o tome to se inilo trivijalnom stvari - da je to postalo stvar od vanosti. Vanost je leala u objavljenju djeakovoj svijesti da je on slobodan agent. On razmiljae o tom. Prole veeri bijae, dok je ljubio Maria, presjekao ravni tijek emocije koja je poela davnih dana, i taj prvi in smionosti dao mu je krajikom oka pogled slobode, opio ga i oboruao ga dovoljno da mu dozvoli drugi pokuaj. Ali taj (uspjeni) pokuaj doimao se da odbacuje ovjeka (koji kako
57
rekosmo, leae spavajui) u sebi, i koji stvarno bijae njegova vlastita, za kojom ezne, slinost obojci Mariu i, u veoj mjeri Robertu. Ded je poznavao Roberta jo dok je potonji radio u kveru. Napravili su zajedno par poslova u skladitima, i kad je Robert unaprijeen od dokera u svodnika, Ded mu nije rekao o svom odnosu s detektivom. Nema veze, zbog njihova starog prijateljstva, i zbog potovanja prema Robertovom uspjehu, Ded nikada nije razmiljao o tome da ga uhodi, ali je uspijevao dobiti informacije koje bi mogao proslijediti Mariu. Querelle se digao opet. Ded gledae njegove guzove kako se stiskaju. aljiv ali cijenei glas viknu: "Vau, koji komad dupeta! Bi probao?" Kroz denim Querelleovih zvoncara Ded je mogao zamisliti djelovanje tih miia koje je znao tako dobro - u Roberta. Znao je reakcije tih guzova, bedara, listova; i mogao je vidjeti, usprkos debelu materijalu mornarska kaputia, ta zapeta lea, ta ramena, i ruke. Querelle se doimae tui sama sebe. Dvije ene se pojavie na sceni. U poetku ne rekoe niti rije. Drale su svoje mreice za kupovinu, napunjene potreptinama, i duge tanke bagete pomodna kruha tijesno uza njihova tijela. Nakon nekog vremena htjedoe znati zato se ova dvojca tuku. Nitko nije imao nikakove ideje. Porodina svaa, najvjerovatnije. ene bijahu neodlune nastaviti svojim putem, kako je ulica bila blokirana akcijom, i stajahu hipnotizirane tim vorom raupane, znojee mukosti. Blie i blie rasla je slinost izmeu dva brata. Izraz na njihovim licima izgubio je svoju okrutnost. Ded ostade miran. Doimalo se jedva malo vanim tko e pobijediti - kakav god ishod, biti e isto lice i isto tijelo e se pokupiti, otpraiti svoju poderanu i isprljanu odjeu, upotrijebiti ruku kao ealj, sasvim nepaljivo, prije no to stavi jednu od tih kapa na jo uvijek raupanu glavu. Dva lica tako egzaktno jednaka su upravo zavrila herojsku i idealistiku borbu kojih je ova tua samo vulgarna projekcija vidljiva obinim ljudskim oima - za njihovom samom sigularnou. Radije do pokuavati razoriti jedan drugoga, oni ini se htjedoe postati ujedinjenim, spojiti se u to sigurno bi bilo, dano tim dvama uzorcima, jo rjea zvjerka. Njihova tua bijae ljubavnika svaa, i nitko se ne usudi ozbiljnjije uplitati. Bijae oigledno da dva borca bi spojili snage protiv bilo kojeg posrednika, tko, napokon, bi upleo se samo zato da dobije malo akcije za sebe. Ded bijae nejasno svjestan toga. Bijae jednako ljubomoran prema obojci brae. Oni ispucavahu i zavrtahu, okretahu i uvijahu s udnjom da ugrade jedan drugog, pokuavajui zatui otpor njihovih dvojnika. Querelle bijae jaim. Kad je bio siguran da je dosegao nadmo, apnu u bratovo uho: "Reci to ponovno. Hajde, reci." Robert je dahtao u Querelleovu monu zahvatu, trgajui se u tekom svitku njegovih miia. Gledao je u tlo. Grizao je prainu, u redu. Njegov osvaja, plamenovi, dim i munje sijevajui iz njegovih nozdrva usta i oiju, mrmljao je u potiljak: "Reci to si rekao." "Ne, neu." Querelle bijae posramljen. Jo uvijek zadravajui stisak, on udari jae za svoj vlastiti sram da ga je udario uope. Ne bivi zadovoljen pobjedom nad oponentom nego imajui ga poniziti, on se baci na njega da bi da unitio onog koji leae u praini ili na svojim nogama jo uvijek mrzie njega. Izdajniki, Robert je uspio izvui no. Jedna od ena vrisnu, i svi prozori na ulici polete otvoriti se.Tamo se pojavie brojne ene sputene kose, u kunih haljinama, njihove grudi gotovo pokazujue, naginjui se, visei van preko rukohvata na balustradama svojih balkona. Nisu imale prisutnost duha odvojiti se od tog spektakla dovoljno dugo da odu do pipe i donesu kantu vode da poliju te mujake, kao to ovjek ini paru pareih pasa koji su postali slijepljeni zajedno u njihovom aru. Ded sam bijae prestraen sada, ali se zbrojio i rekao dokerima koji su bili spremni uplesti se u tuu: "Ostavite ih na miru. Kvragu, odrasli su ljudi, I braa su, takoer. Trebali bi znati svoj posao." Querelle pusti Roberta. Bijae u smrtnoj opasnosti. Po prvi puta u svom ivotu, ubica sam bijae u opasnosti i unutar sebe osjeae teinu grevite obamrlosti koju je svim silama pokuao prevladati. On, takoer, izvue svoj no, leima do zida, spreman za napad, drao ga je otvorenim u ruci.
58
"ini se da su braa. Zautavite ih." Ali ljudi na ulici, gledajui s njihovih balkona, ne mogahu uti mnogo dirljiviji dialog: "Ja prelazim potok prekriven ipkom ... Pomozi mi, ja pribliavam se tvojoj strani ..." "Bi'e teko, dragi brate; opire se suvie ..." "to kae? Jedva te mogu uti." "Poskoi, na moj smijeak. Dri se za njega. Zaboravi svoj bol. Skoi." "Ne gubi srce. Pokuaj" Trube zagrmie. "Ubi'e jedan drugog!" "Dajte, vi muki, zaustavite ih!" ene kukae. Braa gledahu jedan drugog, noevi u ruci, njihova tijela vrlo uspravna, ceremonijalno, gotovo smireno, kao da imaju namjeru hodati jedan prema drugom, da razmijene, dignutom rukom, tu firentinsku zakletvu koja moe biti dana s bodeom u drugoj ruci. Ili moda bijahu zarezati jedan drugome meso, da bi zatim uili, ili ucijepili se zajedno zauvijek. Policijska patrola se pojavila na kraju ulice. "Murija! Prekidaj!" Bijae to Mario, grubo nareujui i hitro bacajui se na Querellea koji je pokuao gurnuti ga u stranu, ali Robert, nakon jednog pogleda u smjeru patrole, zatvori svoj no i spremi ga. Tresao se. Malo postien i bez daha, on se okrenu Dedu - jer posrednik jo uvijek se inio nunim - i ree: "Reci mu da ge gubi odavde." Ali zatim, jer vrijeme bijae od sutine, oslobaajui se u jednom potezu svog traginog protokola zahtijevanog herojikom, kao Imperator koji obraa se svojim neprijateljma izravno, ignorirajui odlija ratnike etikete i blebetanja generala i ministara, on govorae izravno svom bratu. S injeninou i autoritetom koji samo Querelle moe razumjeti, podrazumijevajui tajnu familijarnost koja iskljuuje prolaznike i gledaoce iz njihove konverzacije, on ree: "Nosi se! Na'u te. Sredi'emo to drugi put." Za trenutak Robert razmiljae sam konfrontirati se s patrolom, ali sad se ona pribliavala zlokobnom brzinom. Dodade: "OK. Vrijeme za polijetanje." Nita vie ne bijae reeno, niti su ak jedan drugog pogledali, nego poeli hodati plonikom ulice bez policajaca na njemu. Ded je slijedio Roberta u tiini. Tu i tamo bi pogledao Querellea ija desna ruka bijae umrljana krvlju. Govorei Robertu, Nono je poprimio svoju istinsku mukost koju je naginjao gubiti kad je bio s Querelleom. Ne da je poprimao bilo koji homoseksualni manerizam, ali u prisutnosti Querellea on bi prestajao misliti o njemu kao mukarcu koji voli ene i opustio se u posebnu atmosferu koju mukarac koji voli mukarce uvijek priziva. Izmeu njih, za njih same, univerzum nastae (sa svojim vlastitim zakonima i tajnama, nevidljivim sporazumima) koji potpuno iskljuivae ideju ene. U trenutku uitka odreena njenost uznemiravala je odnos izmeu dvojce - utjecae na bossa posebice. Njenost nije sasvim prava rije, ali slui ukazati mlange zahvalnosti prema tijelu to priskrbljuje uitak, slatkou trenutka radosti, fiziku iscrpljenost i ak i odvratnost natapajui, oslobaajui, potanjajui i izranjajui va duh, i konano tuge; i taj jadni dodir njenosti, manifestiran kao vrst utljiva i bezbojna bljeska munje, tada nastavlja suptilno utjecati i mijenjati jednostavni fiziki odnos izmeu mukaraca. Ne da to postaje bilo to ak pribliavajue istinskoj ljubavi izmeu mukarca i ene, ili izmeu dva bia od kojih je jedno feminino, ali to je odsutnost ene u tom univerzumu koja obavezuje dva mukarca da dozivaju mjeru enstvenosti u sebi. Da bi izumili enu. To nije slabiji, ili mlai, ili njeniji od dvojce koji uspijeva bolje u tome, nego onaj koji ima vie iskustva u tome, esto jai i stariji ovjek. Suuesnitvo ujedinjuje dva mukarca, ali dok proizlazi iz odsustva ene, to suuesnitvo doziva enu koja ih spaja zajedno upravo svojom
59
odsutnou. Tako tu nema potrebe za lairanjem u njihovim poslovima u tom pogledu, nema potrebe biti bilo to drugo do ono to jesu: dva mujaka, vrlo virilna, mogue ljubomorna jedan na drugoga, mogue ak i mrzei, ali nikad volei jedan drugog. Gotovo nenamjerno Nono je rekao Robertu sve. Nono nikad nije pokuao zavesti Roberta, niti je Robert, znajui pravila igre, ikada ga traio usluge Madame. Zapravo, kad je prvi puta doao u bordel kao klijent on je zapazio Madame Lysiane tek kad ga je ona sama izabrala. Primjeujui ono to je mislio da je Robertova nezainteresiranost za idjeju da njegov brat spava s njim, Nono bijae vie nego zadovoljan. Na neki obskuran nain on se nadao ostvariti prijateljstvo s Robertom i postii priznanje kao "ogor". Dva dana kasnije, nainio je punu ispovijed, ali je poeo s oprezom: "Mislim da sam uspio. S tvojim bratom, mislim." "Nemoj zekat." "Bog mi svjedok. Ali ne spominji, ak niti njemu." "Nije moja briga. Ali, pokuava ti meni rei da si ga uspio naguziti?" Nono se nasmija, izgledajui i postieno i triumfalno." "Be'zeke, napravio si to? Iznenauje me, zna." Madame Lysiane bijae draga i njena. Ukusna njenost njena blijeda mesa kombinirana s dragosti ene ija najsutinskija funkcija se sastoji od toga da pazi bordelske klijente, tretirajui ih kao armantne invalide.Ona je rekla svojim "djevojkama" da budu sluei aneli toj gospodi; da osigura da slubenik iz Uprave Policije, zaljubljen u Carmen, bude senzualno prikraen svog slatkia; da dopusti starom Admiralu da eta naokolo gol, kvocajui, s perom zabijenim u njegov anus, proganjan uokolo prostorije Elyanom odjevenom kao farmerova ena; biti anelom Gosp. Sudskom Izvjestiocu koji je volio biti uljuljuljan u san; aneo jednome koji bijae lancem zavezan za nogu kreveta gdje bi lajao kao pas; biti anelom svim tim krutim i tajnovitim gospodinima koji bijahu ogoljeni do svojih samih dua toplinom bordela i sluenjem Madame Lysiane; to sve hoe pokazati da ona u sebi nosi obilje i ljepotu mediteranskog krajolika. Sebi, sa slijeganjem ramenima, Madame Lysiane bi ponekad znala rei: "Pa, moje drage djevojke - srea je da takovi mukarci postoje: to daje onima niska roda iskusiti ljubav." Bijae draga dama. *** Jo uvijek nevjerujui, Robert se smijeio Nonu. "Pa, to je to se desilo. Ali ti e to drati za sebe, OK?" "Sigurno." Kad mu je boss ispriao sve o tom, sve detalje, ukljuujui Querelleovo varanje na kocki, Robert se inio sve vie i vie nezainteresiranim. Iznutra, bijae kipio. Sram drae njegova usta zatvorenim, naborao njegove blijede obraze, i Nono je mislio da je prilino priglup i kukavica, na kraju svega. Osim gdje granii na moru i Penfeld molu, grad Brest je okruen svojim solidnim starim zidinama. To se sastoji od duboka jarka strmih obala. Nasipi - i na unutranjoj strani i na vanjskoj - bijahu nasaeni akacijama. Na vanjskoj strani ide taj put, izvan kojeg je Vic bio ubijen i naputen u tami noi od Querellea. Jarak je zarastao ikarom i grmljem i tu i tamo, na movarnim mjestima, ak i rogozom. To slui i kao gradsko smetlite. Tijekom ljeta svi mornari na obali to vee, ako promae zadnji slobodan amac (u 2200 sati), prespavaju tamo do dolaska jutarnjeg broda u est sati. Oni legnu na travu, meu grmljem. Jarak i obale su nabacani njima, spavajui na liu, esto u bizarnim poloajima, imajui se prilagoditi korijenju, stablima, terenu, i esto i pokuajima da zatite svoje iste uniforme. Prije no se raire ili zgure, oni se olakaju, na jedan nain ili drugi, i zatim, potpuno besvijesni, zalegnu odmah do mjesta koje su zagadili. Jarak je prekriven govnima. Usred ostalih, nekoliko trijeznih pripreme neku vrst jazbine za sebe i legnu dolje. I tamo oni lee, hrui pod granama. Svjeina zore e ih probuditi. Na nekim mjestima du jarka ima ciganskih karavana,
60
nekoliko vatri, uzvika tetoinske djece, glasne svae. Ti cigani putuju uokolo po selima, gdje su bretonci naivni, i djevojke umiljene i lako ulovljive koarom punom triarija i komadia strojno napravljene ipke. Zidarstvo zida starih gradskih zidina je solidno. Zidovi koji idu uokolo grada su debeli i nedirnuti osim par kamenova koji su izbaeni stablima izraslim u spojevima. Na toj nakoenoj obali gusto obrasloj stablima, ne daleko od bolnice ili stare kaznionice, trubai 28-e Regimente Kolonijane Pjeadije vjebaju svaki dan. Na dan koji je slijedio ubijstvo, Querelle prije odlaska u La Fria se proetao du starih utvrda, pazei da ne proe prblizu mjestu svog zloina u sluaju da je policija ostavila uvara. Traio je mjesto prikladno za pohranu svojih dragulja. Na raznim mjestima po svijetu on je imao tajna skrovita, brino zabiljeena na papirima koje je uvao u svojoj vrei. Kina, Sirija, Maroko, Belgija. Knjiica sadravajui te upute nije razliita od "Registar Masakra" koju dri policija. Shanghai, Maison de la France. Vrt. Baobab stablo kod vrata. Beirut, Damascus. Lady at Piano. Zid na lijevo. Casa, Alphand Bank. Antwerpen, katedrala. Zvonik. Querelle je zadravao vrlo jasna sjeanja na ta skladita svojih blaga. Znao je detalje i okoli skrupuloznom preciznou, koristei kao mnemonike sve okolnosri koje su dovele do otkria i izbora svakog mjesta. Bijae sposoban prisjetiti se svake pukotine u kamenu, svakog korijena, insekata, mirisa, vremena, trokuta sjena ili svjetla; i svaki puta kad bi ih dozvao, te minijaturne scene bi se pojavile njemu u preciznom detalju, svjetlu egzakne memorije, cijeli komad i veselo osvijetljen. Tako, u jednom bljesku i sve zajedno, detalji svakog od skrovitih mjesta bi skoili u um. Querelle je pazio da pamti svoja skrovita, ali je tjerao sebe zaboraviti njihov sadraj, da bi kasnije uivao radosti iznenaenja kad bude napravio put oko svijeta, izriito da ih sakupi. Ta neprecizna ideja zakopana bogatstva, bijae kao nimbus to sija iz svakog skrovita, svaka zlovoljna pukotina zatrpana zlatom, i sve te zrake polagano irei se od svojh intezivnih izvora, one konano se spajaju i kupaju cijeli globus u svom draesnom blond sjaju u kojem Querelleova due se osjea u miru, u kojem se osjea slobodnom. Querelle je izvlaio mnogo snage iz svog osjeaja da je bogat. U Shanghaiu, pod korijenima baobab drveta kod vratiju, on je sakrio plijen pet provala i ubijstva, poinjenog u Indo-Kini, ruske plesaice; u Damasku, u ruevinama Lady at the Piano, skrio je profit ubijstva poinjena u Beirutu. S tim zloinom visilo je sjeanje dvadeset godina tekog rada, dodijeljenog njegovom suuesniku. U Casablanci, Querelle je sakrio bogatstvo ukradeno od francuskog konzula u Kairu.Uz sjeanje toga bilo je vezano i ubijstvo engleskog mornara, njegovog suuesnika. U Antwerpenu, u zvoniku katedrale sakrio je malo bogatstvo, rezultat nekoliko uspjenih provala u panjolskoj, vezanih uz smrt njemakog dokera, njegovog suuesnika i rtve. Querelle lutae meu grmljem. Mogao je uti delikatni zvuk vjetra kako uti kroz vrhove trava, poznato od prethodne veeri, nakon ubijstva. Nije osjeao strah, ni grinju isto tako, i biti e manje iznenaenje kad ovjek shvati da Querelle je ve prihvatio injenicu da je on izvrio zloin u sebi ne da je on bio dio zloina. To trai kratko objanjenje. Da je Querelle iznenada naao sebe, s njegovim uobiajenim odgovorima na normalne situacije, u transformiranom univerzumu, on bi iskuavao odreeni osjeaj osamljenosti, odreeni strah: svijest o tome da je tuinac. Ali, kako je prihvatio to, ideja ubijstva bijee mu vie no poznata, to bijae naprosto izdisaj iz njegova tijela, i on je natopio cijeli svijet time. Njegove akcije nisu bile bez odjeka. Tako je Querelle osjeao razliit osjeaj osamljenosti: one kreativne singularnosti. Naglasimo, meutim, da mi opisujemo mehanizam koji na heroja koristi bez da ga je potpuno svjestan. On ispitivae svaku pukotinu u kamenu zidu du jarka. Na jednom mjestu grmlje je raslo gue i blie zidu. Njihovo korijenje bijae uraslo u zid. Querelle pogleda blie. Mjesto je imalo privlanost za njega. Nitko ga nije slijedio do tu. Nikog nije bio iza njega niti je bilo nekog na vrhu zida. Bijae sam u starom opkopu. Rukama zabijenim duboko u depove, da bih zatitio da ne budu izgrebane, on se namjerno poe
61
probijati kroz gusti. Zatim, za trenutak on je tek stajao na ponoju zida, gledajui zidanje. Otkrio je kamen kojeg bi trebalo iskopati da bi stvorio niu u zidu: mala vrea od jedrena platna koja sadri neto zlata, prstenje, polomljene narukvice, naunice, i neto talijanskih zlatnih novia, nije traila puno prostora. Zurio je u zid dugo vremena. Hipnotizirao je sebe. Doskora je izazvao formu sna, samoopratanja, i to je dozvoljavalo da postane dio svog okolia. Vidio je sebe ulaziti u zid, njegov svaki detalj vrlo naoit. Njegovo tijelo ga je prodrlo. Tu bijahu oi na vrhu njegovih deset prstiju, ak i miii su imali oi. Uskoro on postade zid, i ostade tako za trenutak; osjeao je svaki detalj njegovih kamenova ivim u njemu, pukotine kao rane, nevidljivu krv tei iz njih, s njegovom duom i njegovim neujnim krikovima; osjeao je pauka ticati minijaturnu upljinu izmeu dva njegova prsta, list kako se vee njeno na za jedan od njegovih vlanih kamenova. Konano, postavi svjestan sebe opet, spljoten na zid i osjeajui njegove vlane grube konture, on napravi napor ostaviti ga opet, iskoraiti iz njega, ali dok je to inio bijae obiljeen zauvijek, tim najposebnijim mjestom pored zidina, i ostati e u njegovoj tjelesnoj memoriji i biti e siguran da e ga nai opet za pet ili deset godina. Kad se okrenuo da ode, prisjetio se, bez da je puno mislio o tome, da postoji drugo ubijstvo u Brestu. U jutranjim novinama vidio je potografiju Gila; i prepoznao smijeeeg pjevaa. Na Vengeuru, Querelle nije izgubio nita od svoje zlovoljne arogancije i razdraljivosti. Usprkos njegovih dunosti kao steward, on je zadrao zastraujuu eleganciju. Bez da je se doimalo da stvarno radi, on se brinuo o Porunikovim poslovima; Seblon se vie nije usudio gledati ga u lice, nakon nedvojbeno ironinog odgovora danog sa savrenom uvjerljiosti Querelleove moi nekim tko je bio zaljubljen u njega. Querelle je dominirao svojim kolegama na brodu svojom snagom; tvrdoom i reputacijom, koja se uveala kad su saznali da odlazi u La Fria svaku veer. Meutim on je posjeivao samo njen javni dio gdje su ga mornari vidjeli rukovati se s vlasnikom i Madame Lysiane. Reputacija vlasnika La Friae prekrivala je sedam mora. Mornari su priali o njemu meu sobom (kako bijasmo rekli) kako jesu o patkama u Kini, kako jesu o Crillolla, Bousbir i Bidonville. Bijahu nestrpljivi upoznati to mjesto, ali kad bi ga prvi put vidjeli, u mranoj, memljivoj ulici, tu malu ruevnu kuu, okruenu smradom urina, njezinih aluzina zatvorenih, oni bijahu i iznenaeni i uznemireni. Mnogi ne bi nali hrabrosti proi kroz vrata sa iljcima. Postati stalni posjetilac, dodalo je Querelleovu stasu. Bilo je nedopustivo pretpostavljati da je kockao s vlasnikom. Querelle bijae moan dovoljno da njegova reputacija ostane neumrljanom i ak je i dalje uveana njegovim povezivanjem s tim mjestom. I ako nikada nije vien s kurvom visiti mu o vratu, to bijae samo jo dokaz da je on tamo nije iao kao klijent, nego kao prijatelj ili svodnik. Imati djevojku u bordelu inilo je mukarca od njega, ne vie tek mornara: on je imao takav autoritet kao tipovi sa iritima. Querelle je znao sebe okruenim ogromnim respektom, i kupati se u toj slavi inilo ga je zaboraviti sebe. Postao je arogantan prema Poruniku, iju potisnutu udnju je vrlo dobro znao. Zlobno Querelle pokuae oteati ju; sa zamjetljivo prirodnim darom on bi nalazio najsugestivnije poze; naslonio bi se na dovratnik, jedne ruke dignute da pokae pazuho; sjedio bi za stolom, savijajui svoja bedra i putajui nogavicu hlaa dii se da bi pokazao svoje miiave, dlakave listove; ubacio bi mali "bump" za dodatak, ili bi odgovorio na oficirov poziv njiui se na jo i vie skandalozan nain, rukama u depovima vukui materijal hlaa tijesno preko svog kurca i jaja, izbacujui svoj trbuh. Porunik je gotovo poludio, ne usuujui se postati srdit, ne usuujui se prigovoriti, niti prsnuti u arku pohvalu Querellovih atrakcija. Najdojmljivije sjeanje koje je Seblon imao o njemu - i to je bilo ono koje je esto dozivao - bijae vrijeme u Alexandriji, Egipat, jednog spaljujueg podneva, kad se mornar pokazao na podnoju brodskog mostia. Querelle se smijeio, zasljepljujui, neujni smijeh koji je pokazivo sve njegove zube. U to doba njegovo lice je bilo bronano, ili prije potamnjena zlata boje, kao to je najei sluaj s blondima. U nekom arapskom vrtu on je slomio pet ili est grana drveta mandarine, natovarene plodovima, i, kako je volio svoje ruke slobodnima, da bi mogao njihati rukama u ljuljati ramenima dok hoda, gurnuo ih je u Vovratnik svog kratkog bijelog kaputia, iza po pravilima crne satenske kravate, njihovi vrhovi drakajui njegovu bradu. Za Porunika, taj vizualni detalj izazivao bi iznenadno intimno
62
otkrovenje Querellea. Lie to je prtalo iz kaputia bijae, bez sumnje, to rastae na mornarevim irokim prsima umjesto bilo koje obine dlake, i moda bijahu - visei sa svake od intimnih i dragocjenih malih granica - neke zraee loptice, tvrde i njene u isto doba ... Za sekundu ostade miran kao kip na vrhu mostia, prije no to e staviti nogu na metalni i gorue vruu palubu, i zatim nastavi prema svojim kompanjonima. Veina brodske posade bijae jo na obali. Oni na brodu odmarali su se uokolo u sjeni cerade. Jedan od njih viknu: "Vau, gledaj to. Koji lijeni kurvin sin! Ili je to da se nije usudio da ga vide kao ih nosi." "Pa, bi'l ti? Izgledalo bi k'o da sam na putu na moje vlastito vjenanje." Oprezno, Querelle izvue grane, koje su zapinjale na njegovu prugastu majicu i crnu satensku kravatu. On se nastavi smijeiti.
"Gdje si ih naao?" "U vrtu. Samo uao." Premda Querelleova ubijstva okruuju ga na neki nain zaaranom, visokom ivicom, to ponekad ini se skupi se, dolje do dimenzija metalne ice koja ograuje cvjetnu lijehu. Kad se to desi, to je zastraujui osjeaj. Uskraen njihove zatite - ija stvarnost se tada inila upitnom, van njegove kontrole, ili moda stvarno umanjiva na tu beznaajnu formu nekoliko savijenih ica - on bi iznenada stajao jadan i gol meu ljudima. Ali, zasigurno, on bi uspio dobiti se ponovno. Jednim klikom pete na estoku palubu Vengeura on ponovno osvoji to podruje Elyzijskih Polja gdje bi naao, poredane uokolo njega, istinske manifestacije njegovih prolih ubijstava. Ali uvijek prije toga njegov oaj da je "promaaj" izaziva ga da poini brojne okrutnosti za koje je on misli da su milovanja. Ostali mornari refererirali su se na njega - meu sobom - kao opsjednuti. Nikada ne iskusivi stvarno bilo prijateljstvo bilo drugarstvo, inio je greke. Napravio bi iznenadne ale na raun svojih kompanjona da bi dobio njihovo odobravanje i zavrio bi povreujui ih. Povrijeeni, oni bi bijesno napadali, i kako bi Querelle bio uporan, on sam bi naginjao razbjesniti se. Pa ipak, u odreenom smislu, istinska simpatije moe se roditi u okrutnosti i mrnji. Ostali poee diviti se Querelleovu brutalnom humoru dok su ga istodobno mrzili. Sad vidje Porunika koji ga jo uvijek promatrae. Nasmijei se i poe hodati prema njemu. Daleko od Francuske, sloboda dana ljudima na taj dan odmora, ubitane vruine, i opeg veselja u zraku na brodu usidrenu u Roads, sve je to doprinijelo oputanju krutosti discipline izmeu oficira i lanova posade. Querelle ree: "Porunie, hoete li mandarina?" Oficir se nasmijei, koraknu u njegovu smjeru. Uoe u neku vrstu paso doble, savreno sinkroniziranom: dok je Querelle dizao ruku da odvoji mandarinu od grane, Porunik izvue svoju ruku iz depa i prui ju polaganao mornaru, koji zatim, sa smijekom, poloi svoj dar u ispruenu ruku. Vie no ita, sama harmonija dviju gesti, prebirala je po Porunikovim icama srca. On ree: "Hvala, mornaru." "Nema emu, gospodine." Querelle se okrenu natrag svojim kompanjonima, otkinu jo nekoliko mandarina i baci ih prema njima. Porunik se otputi polagano i stade guliti plod s preglumljenom bezbrinom odsutnou, dok je sebi govorio, s velikim zadovoljstvom, da njegov ljubavni odnos s Querelleom e zasigurno ostati istim, kao njihova prva gesta ujedinjenja je upravo uinjena sukladno zakonima tako dirljive harmonije da je mogla biti stvorenom jedino njihovim dvjema duama, ili ak bolje, jedinstvenom moi - ljubavi same - koja ima samo jedno arite ali dvije zrake ... On baci pogled oprezno lijevo i desno, i zatim, sad sasvim ve okrenut leima grupi mornara, i siguran da nitko ga ne moe promatrati, on gurnu cijelu mandarinu u svoja usta i zadra ju tamo za trenutak, jedan obraz nabrekao. "Upravo to bi mi stari morski vuci trebali gristi", ree sebi, "jaja pristalih mladih mukaraca." Diskretno, on se okrenu opet. Ispred izvaljenih mornara, koji su iz daljine izgledali kao jedna velika
63
mrlja muevnosti, stajae Querelle, leima prema Poruniku. I Seblon je uhvatio upravo pravi trenutak vidjeti ga kako savija svoje snane noge u njihovom bijelom platnu, ruke poloene na guzove, napinjui se (Porunik zamiljae zaprijeeno lice i smijeak mornarev koji eka oslobaanje, njegove oi iskolaene iz glave, njegov smijeh smrznut) , napinjui se ak jae, i zatim pustiti letiti - ravno na njega - baranu seriju zvunih, ivih, bezobzirnih prdea - tako glasnih da se inilo da razdiru te velianstvene bijele zvonaste hlae istinski od vrha do dna (Querelle jeste, zaista, refereirao s na njih kao "prde-oprema") - pozdravljenu tisuana uzvika i pozdrava, salve smijeha odaslane od njegovih kompanjona. Ponien, Porunik hitro skrenu oi i ode. Querelle je postizavao najopasnije od svojih uitaka bez da bi svjesno odabrao ukljuiti greku, ali im bi napustio mjesto pljake, ili ak ubijstva, on bi odmah primjeivao greke - ponekad nekoliko greaka - koje je, nenamjerno, nainio. Prilino esto one nisu bile nita osobito. Neki mali propust u samom inu, drhtava ruka, upalja za cigarete ostavljen u rukama mrtva ovjeka, sjena obrisa koju je bacao na neku svijetlu povrinu za koju je mislio da bi mogla ostati tamo trajno; bagatele, zasigurno, pa ipak ponekad se ak bojao da njegove oi - obzirom da su uzele sliku - bi mogle ocrtati njegovu rtvu vidljivom drugima. Nakon svakog od svojih zloina on je to pregledavao u svom umu. Tada je bilo kad je on otkrivao greke. Njegova zadivljujua retrospektivna lucidnost otkrivala je samo onu koju je napravio (uvijek je postojala barem jedna). I tada, da ne bi bio prodrt oajem, sa smijekom na usnama, Querelle bi prinio tu greku, to svoje odstupanje, svojoj zvijezdi vodilji. Uvjerio bi sebe u afektivni ekvivalent ove misli: "Vidje'emo. Ja sam to napravio namjerno. I nije tako velika ala." Ali umjesto da je dolje zdrobljen strahom, on se osjeao pun optimizma time, ivei kako jest, u dubokom, nasilnom i konano organskom vjerovanju u svoju sretnu zvijezdu. Njegov smijeak bijae inom simpatine magije, upravljene toj zvijezdi. On bijae siguran da takovo boanstvo, zatitinik ubica, bijae radosno - tugu ovjek moe vidjeti, ak i on je mogao ponekad razluiti u tom smijeku, ulazeu u njegovu svijest samo u onim trenucima kad se osjeao svjesnim apsolutne usamljenosti koju je tako posebna sudbina nametnula njemu. "to bih inio da je nemam?" to bijae kao da je rekao: "to bih ja bio, bez nje? Nema naina da netko bude tek mornar; to, to je funkcija, za ostale da vjeruju u nju; ali ako hoe biti netko, mora biti ono to ne sree oko." Bijae to ista zahvalnost Gilbert Turko osjeae kad je razmiljao o svojim hemoroidima. Kad je Querelle napustio jedan od vrtova Alexandrije, bilo je prekasno odbaciti odlomljene grane na ulicu i zatim nervozno sakriti iza nekog grma, ekajui povoljan trenutak za preskoiti vrtni zid. Gdje je to gdje bi mogao baciti ih, uope? Bilo koji prosjak uei dolje u praini, bilo koje arapsko ulino dijete bi sigurno zamijetilo francuskog mornara zauzeta u procesu da se rijei cijelog tovara mandarina jo uvijek na granama. inilo se najboljim da ih sakrije na svojoj osobi. Querelle je htio izbjei bilo koju bizarnu gestu koja bi privukla panju na njega, i tako se on gibao u golom oku od vrta do broda, u neprekinutu gibanju jednostavno gurnuvi te grane u otvor ovratnika svog mornarskog kaputia, putajui neto lia i plodove da vire van, pretvarajui njegova prsa, u ast svoje zvijezde, u ivi repozitorij za njih. Ali natrag na brodu, on osjeae opasnost jo uvijek postojeom, i biti postojeom jo prilino dugo, premda nije imalo inzistirajuu kavalitetu straha koji slijedi istinski zloin: jedna noga jo uvijek na mostiu, druga zadrana u zraku, on uputi opinjujui smijeak boanstvu svojih tajnih noi. U depovima svojih hlaa nosio je ogrlicu od zlatnih novia i dvije ruke Fatmah koje je ukrao u vili tog vrta mandarina. Zlato mu je posuivalo teinu, zemaljsku sigurnost. Kad je razdijelio lie i plodove drugim mornarima, tromim od vruine i dosade, i osjeajui se istim, on je iskusio tako moan osjeaj vlastite jasnoe zapravo, da je morao gledati se svaku sekundu dok je hodao du palube do svog prostora, da ne bi izvukao ukradeno blago u izravnom pogledu pred svima. Isti osjeaj bezbrinosti, mijeajui njegovo odluno vjerovanje u njegovu zvijezdu i njegovu uvjerenost da je izgubljen ovjek, uzdizala ga je (njegovo srce, lako, kao balon) tijekom hoda du gradskih zidina kad - bjeskajui u umu s prodornom jasnoom - odreena injenica postade mu jasnom: policija je otkrila upalja za cigarete u blizini
64
ubijenog mornara, i taj upalja, tako kau novine, je pripadao Gilbertu Turko. To otkrie opasnog detalja ushitilo ga je kao da je iznenada pretvorilo ga u cijeli univerzum. Bila je to toka kontakta koja mu je dozvoljavala da ponovno uini svoje djelo unatrag - tako, da ga invertira - ali, od tog detalja nadalje, isijee u komadie, s bunim i zraeim gestama, tako da cijeli rasparani in e se ticati samo Boga ili nekog drugog svjedoka i suca, ikad vie. U tom inu on je razabrao prisutnost moi pakla, i ipak, ve, sazvan protiv njih, pojavio se traak zore, ist kao krajiak nega ukraen plavom i naivnom Djevicom Marijom koja se pojavila, dok se magla razdvojila na tren, izmeu zavjetnih brodova crkve u La Rochelle. Querelle znade da e biti spaen. Polagano ponovno ue u sebe. Zatim nastavi, vrlo daleko, gotovo do toke da bude izgubljen u tim tajnim kraljevstvima, da bi sreo brata tamo. Querelle je znao da e biti tamo. Istina je tukao se s njim u borbi koja je mogla imati smrtni ishod, ali mrnja koju je osjeao na povrini nije ga sprijeila da potrai Roberta tamo, u najudaljenijem unutranjem kutku sebe. to je Madame Lysiane sumnjala, desilo se: njihova ljepota pretvorila se u gr zla, pokazujui svoje zube, mrnja izoblii njihova lica, njihova tijela postadoe zakljuana u u svitak bitke na smrt. I niti jedna metressa bilo kojeg, da je pokuala ulesti se u tu bitku, ne bi izala iz nje iva. ak dok su bili mali djeaci koji su se tukli, ovjek nije mgao ne pomisliti da negdje, iza njihovih lica izvijenih bolom, u dalekoj regiji, njihova slinost slavi njihovo ujedinjenje. Bijae, tako, u sjeni tih prikazanja da Querelle je mogao nai svog brata ponovno. Kad stigoe do kraja ulice, Robert automatski skrenu lijevo, prema bordelu, a Querelle desno. kripao je zubima. U prisutnosti Deda, njegov brat, pijan od bijesa i nimalo tih isto tako, obrati mu se: "Ti prljavo kopile. Pustio si Nona da te guzi. Zato dovraga je taj govnarski tvoj brod uope te donio ovdje, ti prokleto jebeno govno!" Querelle, blijed, zurie Robertu u oi: "Radio sam i gore stvari, kompa. I ja radim to me volja. A ti bolje da se skupi jer u ti pokazati ta govno jest i kakog je ukusa." Mladi djeak se smrznu. ekao je Roberta da brani svoju uprljanu ast dok krv ne pone tei ponovno. Meutim Querelle, kako bijae krenuo na desno, ve bijae razmiljao kako da utrlja bratovo blijedo lice u neto njegova vlastita lijeka, tako da jednom kad budu kvit u terminima njihove prividne (i stvarne) mrnje, bi mogao ponovno pridruiti u sebi. Njegova glava bijae visoko, uspravno, kruto, zurei pravo naprijed, njegove usne nita do tanka linija, laktovi blizu tijela - cijelo njegovo dranje krue i vie slino marioneti nego inae, usmjerio je svoje korake prema gradskim zidinama, tonije prema starom zidu u koje bijae skrio svoje blago. to bijae blie odreditu, manje gorko se osjeae. Nije se sjeao, sada, sasvim tono djela herojskih koja su ga dovela do posjedovanja tog blaga, ali dragulji sami - tek njihova blizina - bijae dokazom njegove hrabrosti i njegova postojanja. Stigavi na padinu nasuprot svetoga zida, nevidljiva u magli, Querelle se zaustavi i stade mirno, nogu irom rairenih, rukama u depovima svog mornarska kaputia: znao je da je vrlo blizu jednog od kamina koje je zapalio na povrini globusa, bijae ovijen njihovim slatkim zraenjima. Kako je njegovo bogatstvo, njemu, bijae zaklon gdje se mogao utjeiti svojim osjeajem moi, Querelle je ve inio svog omraena brata nasljednikom toga. Samo jo jedna stvar ga je zamarala i deprimirala malo, injenica da Ded je bio prisutan tui. Nije bila sramota, prije nejasan osjet da klincu nije za vjerovati. Querelle je znao da je dosegao odreenu notornost u tom gradu Brestu. No, okrenuta moru. Niti more niti no ne mogu mi donijeti spokoj uma. Naprotiv. Dovoljno je da sjena mornara proe pored ... U toj sjeni, i zahvaljujui njoj, on ne moe pomoi nego biti prekrasan. Izmeu svojih bokova, ovaj brod nosi tako slaane grubijane, odjevene u bijelo i azurno. Kojeg odabrati, meu tim mukima? Jedva da mogu pustiti jednoga prije no uditi za drugim.
65
Jedina iznova uvjeravajua misao: da je tamo samo jedan mornar, mornar. I svaka individua koju vidim je tek trenutna reprezentacija - fragmentarna takoer, i umanjena u skali - Mornara. On ima sve osobine, muevnost, ilavost, ljepotu, okrutnost, itd. - sve osim jedne: viekratnost. Svaki mornar to prolazi moe tako biti usporeen s Njim. ak i da svi mornari se pojave predamnom, ivi i prisutni, svi oni - niti jedan od njih, pojedinano, ne bi mogao biti mornar kojeg zajedno tvore, koji moe postojati samo u mojoj zamisli, koji moe ivjeti jedino u meni, i za mene. Ta ideja umiruje moj um. Ja iman Njega, Mornara. Bilo je zadivoljstvo da sam ja potpisao nareenje za Querelleovo kanjavanje. U svakom sluaju, nee se pojavljivati pred Mornarikim Sudom. Ja hou da mi duguje za to, i da zna da mi duguje za to. Smijeio mi se. Iznenada sam bio pogoen uasnom naravi izraza: "On je jo uvijek iv" - kad se upotrebljava apropos ranjena ovjeka, recimo smrtno ranjena, koji se gri u bolu. Querellle svojim kompanjonima: "Daak vjetra!" ili "Pue na oluju!" I zatim se pomakne naprije, pun sebe, i siguran, kao brod to jedri. Koja slavna izradba je sve to, svaki uvojak njegove kose, svaki mii, oi, ui. Od najmanje crte u njegovoj koi, najmanjeg sjenovita zakutka njegova tijela prte zrake koje dotiu me hitro; prevoj zgloba njegova prsta, presjecite linija na ruci ili vratu, oni uranjaju me u afekt koji ini opaliti moj top, da bi zadrali se jo dublje u sladosti njegova trbuha, meka i glatka kao umsko tlo prekriveno borovim iglicama. Zna li on za ljepotu svega toga od ega se on sastoji? I znali on njihove moi? Kroz luke i arsenale, kroz dan on nosi tovare sjena, taj teret tame, na kojma tisue pogleda dolaze da bi se odmorili i osjveili se; nou, njegova ramena podupiru ular svjetla, njegova pobjednika bedra razdvajajui valove rodna mora, i ocean se uuri, lijee pred njegova stopala, i njegova prsa su tek prostor ispunjen mirisima, velikim mirisnim valovima. Na brodu, njegova prisutnost je zauujua - i korisna, i normalna, takoer - kako bi bila prisutnost koijaeva bia, vjeverice, busena trave. Ovo jutro, prolazei pored mene - ne znam da li me vidje - drei zapaljenu cigaretu izmeu dva prsta, on ih podie da bi zabacio beretku unazad s ela i ree, tko zna komu ili emu, ravno u sunani zrak: "Pa, tako to jest, kad ti je teko ugoditi." Njegovi bljetavi uvojci, tako savreni u svojoj teksturi i na nain koji padaju, svijetlo smei i plavi, virie ispod ruba beretke. Pogledah ga s prezirom. Nema sumnje on bijae, u tom trenutku, jo uvijek uivao grozdove izrasle u suncu i nou ukradene iz obalnih vinograda to obrauju ih tobonje keri mora. Zato nisam obian mornar! Stojim tu, u vjetru. Hladnoa, i glavobolja stiu moje elo u kripac, okrunjuju me metalnom tijarom. Rastem, pa ipak smanjujem se. Mornar je jedina ljubav mog ivota. Jedan poster bijae tako lijep: Marinac, u bijeloj uniformi. Opasa i fieklije od koe. Glenjaci. Bajonet u svojim koricama. palmino drvo. Lice bijae tvrdo, pogrdno. Rugajui se smrti. S osamnajst! "Njeno zapovijediti tim snanim, ponosnim djeacima da napreduju prema svojim smrtima! Torpedirani brod tone polagano, samo samnom - moda poduprtim tim Marincem koji ne moe umrijeti bez mene do njega - stojei na pramcu, gledajui te prekrasne djeake kao se utapaju!" U francuskom, tonjenje broda je tmurno. Tmurno. Da li su oficiri svjesni mog stanja, mojeg emocionalnog metea? Bojim se da neto od toga
66
prokapava ak i tijekom mog ispunjavanja dunosti, mojih kontakata s njima. Ovo jutro, moj um je bio doslovce progonjen osjetom kakav mladi djeaci imaju, da tamo ima kradljivaca, ratnika divljih plemena, tvrdih svodnika, smijeeih i krvlju poprskanih pljakaa. Nisam ih stvarno vizualizirao koliko sam ih osjeao u sebi. Odjednom oni se poslagae u slikariju koja je izblijedila opet vrlo hitro. Ti bijahu, kako rekoh, fantazije mladih djeaka, inei invaziju na moj um za sekundu ili dvije. Dati mu rairiti svoja bedra tako da ja mogu sjesti meu njih, oslanjajui moje ruke na njih kao u ugodnoj stolici! Mornariki oficir. Kao adolescent, ak i kao Potporunik, nisam shvaao kakav savren alibi Mornarika karijera e mi dati. Ostati ledinim, ini se tako savreno razumljivim. ene vas nikad ne pitaju zato niste oenjeni. ale vas jer znate samo za te kratkotrajne afere, nikad trajnu vatru. More. Samou. "ena u svakoj luci." Nitko se ne zamara ispitivati imam li vjerenicu. Ne moji kolege oficiri, niti moja majka. Mi smo putujui ljudi. Otkako sam se zaljubio u Querellea postao sam manje onaj koji disciplinira. Moja ljubav me ini vie popustljivim. to vie volim Querellea, sve vie ena u meni definira i refinira se i ali nedostatak svog ispunjenja. Suoen s bilo im to nema utjecaja na moj odnos s Querelleom, moju vlastitu mizeriju, moje tajne frustracije uzrokuje da samo zurim na to i kaem: "Koja korist od toga?" Vidjeh Admirala A... ponovno. ini se udovcem, bijae to ve vie od dvadeset godina. Veliki tip koji ga slijedi uokolo (on je njegov voza, ne ordonans) je slavno uzaae svog mesa. Vratio sam se sa desetodnevne misije. Moj susret s Querelleom me okirao - osjeao sam to ak oko mene, u sunanu zraku - delikatno tragina trauma. Cijeli dan se vrti, pluta oko sredita svjetlosne pare: ozbiljnost tog povratka. Povratka za uvijek. Querelle zna da ga volim. Zna iz naina na koji ga gledam, i ja znam da zna iz njegova vragolasta i gotovo drska pogleda. Ali sve unutar njega dokazuje mu da sam vezan za njega, i tako sve u njemu doima se raditi na tome da moje vezivanje bude jo snanije. I sva neugoda koju iskuujemo pomae nam vidjeti izuzetno znaenje ovog dana jo jasnije. ak i da se inilo nunim, ne bih mogao ljubiti Querellea veeras. Niti bilo koga druga, to se toga tie. Sve moje efektivne moi teku u tu radost povratka, ine me zatrpanim sreom. Upravo sam se probudio iz uasna sna. Ovoliko mogu rei o tome: Bili smo u tali (deset ili tako neto nepoznatih suuesnika). Koji od nas e trebati ubiti ga (ne znam koga)? Jedan mladi ovjek prihvati zadatak. rtva nije zasluila umrijeti. Gledali smo ubijstvo kako biva poinjeno. Dobrovoljni krvnik udario je zelenkasta lea nesretna ovjeka nekoliko puta vilama. Iznad rtve, ogledalo se izenada pojavilo, upravo na vrijeme da naa lica problijede. Ona postajahu bljea kako rtvina lea postajahu krvavijim. Krvnik nastavi udarati, u oaju. (Siguran sam, sada, da je to vjeran opis sna, jer to nije kao da ga se sjeam: ja ga rekonstruram, s pomou rijei). rtva - nevina usprkos svoje jezive patnje, pomagae ubici. On mu je pokazao gdje udariti. On je uzeo udio u drami, usprkos neutjena izraza prijekora u njegovim oima. Ja takoer primjeujem ljepotu ubojice, osjeam da je njegovo bie zaodjeveno u odjeu prokletstva. Cijeli dan bijae kao da je umrljan krvlju tog sna. Gotovo doslovno, dan je imao krvareu ranu. Quereleova ruka bijae debela i snana, i Mario, premda bez da je pridavao puno razmiljanja, oekivao je da bude feminizirana i poneto krhkom. Njegova vlastita nije bila pripremjena za takovu apu. Pomno je ispitivao Querellea. Velik tip, izuzetno naoit usprkos dana rasta otre brade, ista lica i atletske grae kao Robert; izgledao je muki, malo brutalan, tvrd. (Otrina njegovih gesta potcrtavala je dojam snage i brutalnosti)
67
"Nono nije tu?" "Ne, izaao je." "I ti komandira ovdje?" "Pa, tu je gospoa. Sigurno ju zna?" Rekavi to, Mario pogleda Querellea u oi i zavi usne u lagano sprdanje. Ali ako su usne izraavale tek ironiju, oi bijahu tvrde i nemilosrdne. Ali Querelle nije nita sumnjao. "Da ..." Razvukao je tu potvrdu, inei ju stvari toliko samo-oiglednom da nije vrijedno govoriti o njoj. U isto doba prekrii noge i izvadi cigaretu. Njegovo cijelo dranje doimalo se pokuaj dokazati, premda nije bilo jasno kome, da vanost trenutka nije leala u njegovu potvrdnu odgovoru, nego u najtrivijalijoj gesti. "Dim?" "Zato ne." Zapalie cigarete, povukoe prvi dim, i Querelle pusti silovito kroz nos, izraavajui tim bljuvanjem dima kroz nos svoj osjeaj pobjede nad sobom, dobro uvanu tajnu koja mu je doputala da se odnosi tako familijarno s pajkanom - napokon, neto gotovo kao oficirom. Policijski autoriteti brzo su doli do zakljuka da je oba ubijstva poinio Gil. Njihovo vjerovanje bijae potvreno kad su drugi zidari vidjeli i identificirali upalja za cigarete, naen kako lei u travi pored ubijena mornara. U poetku, policija je razmatrala motiv osvete; zatim su mislili o mogunosti malo ljubavne drame; i konano stigli do ideje seksualne aberacije, isto i jasno. Sve prostorije u Upravi Policije U Brestu emanirali su smradom beznaa, pa ipak bijae to posebno utjeujue vrste. Zidovi bijahu ukraeni fotografijama koje je priskrbio Odjel Kriminalne Antropometrije, i nekoliko "Traeni" obavijesti o neulovljenim kriminalcima, posebice onima za koje se sumnjalo da su stigli neki grad s lukom. Stolovi bijahu natovareni dosijeima sadravajuim izjave i vane zabiljeke. Od trenutka kad je uao u ured, Gil se osjeao kao da tone u ocean ozbiljnosti. Znao je taj osjeaj od samog trenutka kad ga je Mario uhitio; kad je detektiv zgrabio njegov rukav, Gil se oslobodio, ali potpuno unaprijed upoznat s tom reakcijom, Mario ponovi, tonije, jednostavno nastavi svoju gestu, stiui biceps takovim autoritetom da je mladi zidar se morao prepustiti.tome. Sve je bilo tamo, u kratkom trenu izmeu dva "hapenja" - prvi odbijen, drugi odluan -: sva slava igre, progon, ironija, okrutnost, osjeaj pravde koja idu u zgradu tako specifine ozbiljnosti policije, due pajkana, potpunog oajanja Gila Turko. On se zbrojio, da ne podlegne tome, vidjevi da Inspektor koji bijae s Mariom ima vrlo mlado lice, zasigurno zraee mlange zlovolje i zadovoljstva nad ulovom. Gil ree: "ta 'oete od mene?" Tresui se malo, on doda: "... Gospodine ..." Mladi isnpektor je dao odgovor: "Ne brini, kompa. Pokaza'emo ti" Iz arogancije toga Gil je shvatio sa zadivljenjem da taj mladi pajkan bijae oduevljen Mariovom odlunom akcijom, zatoenjem ubojiinih ruku parom lisica. Sad bijae jednostavno doi do, uvrijediti, ili udariti ulovljenu zvijer, slobodnu i ponosnu minutu prije, uiniti ju sasvim nenapadajuom sada. Gils se okrenu natrag Mariu. Djetinjasti aspekt njegove due koji bijae doao u pomo za trenutak bijae nestao potpuno sada. Poputajui potrebi da izrekne bar jednu lijepu reenicu prije umranja - premda ponekad, ak i utnja moe biti takva impresivnja linija - koja bi sumirala njegov ivot, koja bi kraljevski dovela do perfekcije, da, tek izrazi - on ree: "C'est la vie". Kad ue u ured efa Policije bijae prevladan prvo strahovitom vruinom u prostoriji i osjeae se omekavati do toke da je mislio da e umrijeti od isrpljenja, nesposoban za bilo kakav napor da izbjegne radijator koji ve bijae drhtao s oekivanjem, pripravljajui se odmotati se kao anakonda da bi se obavio oko njega i udavio ga. Patio je i od straha i od srama. Prekoravao se to nije velianstven kako bi trebao biti. Zidovi su doimali se drati krvaree tajne, mnogo uasnije nego njegove vlastite. Njegova fizika pojava iznenadila je efa Policije. Nikad sanjao ne bi da ubojica
68
moe izgledati tako. Kad je nalagao Mariu da uloi malo vie energije u istragu, ne mogae se oduprijeti iskuenju opisati potencijalnog sumnjivca do detalja. Meutim, zloin je podruje gdje prethodno iskustvo je virtualno neupotrebljivo. Sjedio je tu za svojim stolom, igrajui se s ravnalom, pokuavajui prizvati portret homoseksualnog ubojice. Mario bijae sluao, bez da vjerovae i rije toga. "Postoje prethodnici. Kao Vacher. To su tipovi koji budu zaneeni svojim manama. Sadisti, to su oni. I ta dva ubijstva su runi rad sadista." Slinom poletnom uvjerenou Komesar je otiao raspravljati stvari sa svojim pandanom u Mornarikoj Policiji. Obadvojca su zavrili napreui se stvoriti ideju ubojice koji bi koincidirao s njihovim idejama to inverti jesu, kako izgledaju. Izumie monstrume. Policijski Komesar ostade uporan u traenju navoda u stilu te famozne male ploske ulja koju je jedan notorni zloinac nosio sa sobom da bi olakao guenje svojih rtava, ili opet, neto kao svjea fekalna materija na mjestu ubijstva. Ne znajui da su ubijstva poinjena dvama odvojenim individuama, on ih pokuavae spojiti, ispreplesti njihove motive zajedno. On nije mogao znati da svako ubijstvo potuje, u svom izvravanju kao i u svojim motivima, neke zakone koji ga pretvaraju u djelo umjetnosti. Pored moralne osamljenosti Querellea i Gila tu je postojala i osamljenost umjetnika koji ne moe priznati nikakov autoritet, ak niti onaj ravnih mu majstora. (To je ono to je ocrtavalo Querellea dvostruko usamljenim.) Zidari su tvrdili da je Gil pederast. Oni su obdarili policiju stotinama detalja da dokau da k vragu, jest, on je tetka, u redu. Oni nisu shvaali da to to je bilo miljeno da ga opie, ne kakav je bio, to e rei, dijete proganjano od mukarca u stegama njegove opsesije, nego tono kako je Theo htio da oni vide deka, kako je on sam htio ga pokazati. Prestraeni policijskim inspektorima, oni su odlutali u priu koja je bila i suluda i mogua - luda, zbog svog straha da bi mogla biti moguom - ali doimala se sve vie plauzibilnom to su vie govorili. Oni su naravno postali svjesni injenice da te izjave nemaju temelje u injenicama kakogod, da nisu nita drugo do vrsta poezije koja im je omoguavala govoriti, napokon, i ozbiljno, o stvarima koje su oduvijek upotrebljavali u svojim opscenostima - u svojim pjesmama, ak - ali u isto doba to iznenadno izlijevanje ih je opijalo. Oni su znali da njihov portret Gila je bio napuhan, ne razliito nego le utopljena ovjeka. Ovdje su neke crte koje zidari su nalazili indikativnim za Gilovu nastranost: ljepota njegova lica, njegov nain pjevanja, pokuavajui uiniti svoj glas mekim kao barun, njegova koketnost odijevanja, njegova lijenost i nebrinost na poslu, njegov strah od Thea, bljedilo i glatkoa lica, itd., niz takovih detalja koje su osjeali kao istinske odreujue argumente, uvi Thea i neke druge koje su sreli u svojim ivotima zabadati za zabavu tetke komentarima kao "Gle curiicu ... kako lutkiino lice ima ... voli raditi upravo koliko i neka skupa kurva ... napravio je posao dupetom ... gugue kao grlica ... i nain na koji nosi svoj alat, mlatarajui njime kao kraljica njiui svoju torbicu na ritam u Marseillesu ..." Te crte, krivo interpretirane, spojile su se da stvore sliku pedera takvog kakvog niti jedan od zidara nije nikad vidio. Sve to su znali o "tetkicama" i "pekiima" bilo je ono to su rekli sami, to Theo obiavae govoriti, histerino blebetanje zaraznih reenica: "Sigurno kao pakao, to je pederov mezimac! ... Prima ravno, sa strane ili izmeu? ... Najviem ponuau, ha? ... Zato ne odjebe svom sugar daddyu, nisi sposoban raditi ovdje! ...". Premda su oni bili sposobni izbljuvati te stvari s najveom lakoom, to nije predstavljalo nikakovu stvarnost. kako njihove emocije nisu bile ukljuene u subjekt, nikakova konverzacije nije mogla dodati njihovom znanju toga, ali su oni nalazili to okupirajuim usprkos svega. to hoemo rei je da je to upravo neznanje koje ih je ostavilo u malo uznemirenom stanju nerazorivu upravo samom svojom nepreciznou i maglovitou: nepoznato, konano zbog nedostatka imena, pa ipak vidljivo u tisuu refleksija. Bijahu jednoduni u sumnjanju postojanja univerzuma koji je i za gnuati se i zadivljui, i oni su osjeali da lebde na njegovu rubu . Njihova udaljenost od tog univerzuma bijae, zapravo, ista ona koja odvaja vas od rijei koju pokuavate se sjetiti, koja pluta uokolo u pozadini vaeg uma: "Na vrhu mi je jezika." Kad su trebali govoriti o Gilu, davali bi svaku od onih njegovih osobina koje su ih podsjeale, nebitno koliko povrno, na ono to su znali o homoseksualcima, takav karikaturalni tretman da je rezultat postao uasavajui naturalistika slika
Jean Genet: Querelle de Brest mlade muke prostitutke. Govorili su ponaanjima izmeu Gila i Thea.
69
"Bijahu nerazdvojni" "Ali zatim mora da su imali nekakovu svau. Moda je Gil neto imao s nekim drugim ..." U poetku nisu uope mislili spominjati Rogera. Tek kad je jedan od detektiva rekao: "A to je s onim mladim djeakom koji je bio s Gilom to poslijepodne ubijstva?" izali su sa svojim priama o Rogerovim posjetama gradilitu. Bijae to nova vena u kamenolomu. Po njihovu miljenju, "ti tipovi" bijahu amorfna kvadra, nije da se ima to birati meu njima, i tako su oni smatrali sasvim prirodno za osamnjast-godinjaka da se radosno razdvoji od ruku etrdeset-godinjeg zidara da bi iao ljubiti dijete od petnajst. "Nikada ga niste vidjeli s mornarem?" Pa, nisu ba bili sigurni, ali pretpostavljaju da jesu. Nije uvijek jednostavno razlikovati ljude u magli. Ali tu ima puno previe mornara u gradu Brestu da Gil nije znao nekoliko. Osim toga, obiavao je nositi zvonaste hlae, kao mornari. "Jeste li sigurni u to?" "Naravno. Mornarske vree, realna stvar, s preklopcem i svim." "Pa, ako nam ne vjerujete, nema svrhe da vam kaemo ita." Konano mogavi raspravljati o sigurnoj i provjerivoj stvari, oni pourie napustiti svoju inicijalno stidljiv stav, svoje mahanje poniznou pred policijom. Postadoe prilino aroganti. Oni su znali o emu govore. Kako bijahu u poziciji da dobave policiji dokazanu injenicu koju su nadleni previdjeli, to je uzdiglo njihovo stajalite. Policija je provela cijelu no ispitujui Rogera nemilosrdnom upornou. Sve to su nali kod njega bijae njegov jeftini depni no, polomljen i nezgrapno popravljen. "Za eg' je to?" Roger porumeni, ali policajac je mislio da je to zbog prolazna osjeaja srama zbog stanja noa. Nije nastavio slijediti stvar. Nije shvatio da oruje, praktiki neupotrebljivo, bijae puno opasnije jer je bilo tek simboliko. U britkoj otrici istinska lista, u njegovoj tonosti i istinskoj ravnotei, lei sam poetak istinskog ina ubijanja: tako da se on mora doimati zastraujuim bilo kojem djetetu koje ve ivi u stanju straha (dijete koje izumljuje simbole straha za sebe, koristei materijale koje mi nezgrapno referiramo kao "realnost"). S druge strane, simbolika noa ne predstavlja opasnost uope, alo upotrijebljena u mnoini imaginarnih unutranjih ivota, to postaje sigurnim znakom njegova vlasnika prihvaanja zloina. Pajkani nisu mogli vidjeti da no bijae pristanak Gilova ina ubijstva ak i prije no ga je on poinio. "Odakle ga zna?" Djeak je zanijekao da je ikad spavao s ubojicom ili Theom, govorei da smrt potonjeg bijae prvi put kad ga je vidio. Zatim priznade da je otiao vidjeti sestru jedne veeri u bistro gdje je ona radila kao konobarica u to doba. Gil bijae stajao za barom, razmjenjujui zabavu s njom. U pono, ona je zavrila posao i Gil ih je otpratio oboje, sestru i brata, natrag do njihova doma. Slijedeeg dana Gil je bio tamo opet. Roger ga je naao tamo u pet slijedeih prilika, tu i tamo, kad bi se desilo da se sretnu, Gil bi mu platio pie. "Nikad nije pokuavao spavati s tobom?" Ispitivai bijahu sasvim iznenaeni Rogerovim rairenih oiju, nevinim izgledom: "Samnom? Zato bi?" "Nikad nije neto pokuavao? "Pokuavao? Oh, ne." Pustio je svoj isti pogled mirovati na posramljenim policijskim oficirima. "Nikad te nije dirao, kao, tamo dolje?" "Nikad." Nisu mogli izvui nita vie iz djeaka, ija ljubav za Gila je postala jo intezivnijom. U poetku on
70
se zaljubio u njega kao dijete, obdaren hitrom i vrtoglavom imaginacijom. Zloin ga je uinio napredovati u svijet silovitih emocija; osjeaj drame vezala ga je uz Gila, primarnog pokretaa te drame, i on je imao biti spojen s ubicom najsnanijom i najtjenjom od veza: onom ljubavi. Napor koji je Roger nainio da zavara policiju uinio je ljubav rasti. Ljubav mu je bila potrebna da bi imao dovoljno snage, i premda je rekao sebi u poetku da njegov napor je nuan da bi zatitio svoj vlastiti ivot, svoj vlastiti san, uskoro je shvatio da suprotstavljajui se policiji sasvim prirodno znai da uzima Gilovu stranu. Namjerno, i da bi postao blii Gilu ija slava bijae na vrhuncu u to doba (zahvaljujui ubijstvu i svom nestanku), Roger je uinio veliki napor da zadri svoju fasadu. Sve to mu ostade od Gila bijae sjenka to odmarae se na njegovim nogama kao pas. Roger se osjeao kao da bi trebao staviti jednu od svojih nogu na njegova lea, njeno, da bi ju zadrao tamo. Preklinjae ju, u svom umu, da ne pobjegne, nego da ostane blizu njemu, glasnikom ili svjedokom skrivena boga; ili barem, da oklijeva, da se istegne, zatim zastane, zatim da se istegne skroz od njega do Gila. Vrlo brzo, on otkri sve trikove ljubavi: ali tako prirodan s njima, postade upleten u samu ljubav koja ih je uzrokovala. to iskreniji se doimao, vie lukavim postajae, istiji - to e rei, istijom njegova ljubav postajae, i njegovo vlastito znanje ljubavi prema Gilu. U ranim jutarnjim satima, policija ga je pustila. Odluili su da Gil mora da je opasan sadistiki manijak. Poee ga traiti po cijeloj Francuskoj, ali Gil bijae pobjegao svojoj vlastitoj usamljenosti i naao utoite u staroj kaznionici. Znao je da bi uasavao se tog osjeaja samoe u masi, stisnut u nju, gotovo monstrum, napuhan u veliini i gestama da ukazuju na odreenu samo-izdaju. U kaznionici, dok god ju nije naputao, njegova sigurnost da nee biti otkriven tamo ublaavala je njegovu tjeskobu. To je imao biti neutjean nain ivota, razmatrajui sve stvari koje nije mogao initi, ali osjeao je da bi on to mogao podnijeti, dok ivot temeljen na izlici bi bio nemogu. Hrana bijae jedina stvar koja mu je nedostajala. Bijae gladan. Skrivao se ovdje ve tri dana, i ivio u strahu od zloina koji je poinio. Spavajui i hodajui, uasi ispunjavahu njegov um. Bojae se takora, ali je ozbiljno razmiljao o tome da ulovi jednog i pojede ga sirova. Rastrijeznivi se gotovo trenutno, beskorisnost ubijstva postade mu jasnom. ak osjeae njenost prema Theu, razmiljajui o njemu. Sjeao se kako Theo bijae dobar u poetku, sjeae se karafea bijela vina to uivahu zajedno. Zatraio je njegov oprost. Savjest ga je grizla, inei ga jo gladnijim. Zatim je mislio o roditeljima. Sigurno novine i policija su obavijetili ih o njegovu djelu. to e oni uiniti. Oni, takoer, bijahu radnici. Otac bijae zidar. to e on misliti o svom sinu koji je ubio drugog zidara u u napadu ljubavnog bijesa? I deki s kojima je iao u kolu? Gil je spavao na kamenu podu. Nije obraao panju na svoju odjeu koulju, potkoulju, hlae - i one ini se skliznue s njega po svojoj volji, kao da htjedoe ostaviti Gila koji zguren u tami, prolazie lagano prstom - mehaniki, senzualno, ali bez osjeaja erotske naravi - gotovo milujui to osjetljivo ispupenje mesa za koje je mislio da je ruiaste boje, i koje mu je jedno dalo osjeaj biti ovjekom, inei nemoguim da ga Theo uzjae. Ostavi tamo tako vjerno, njegovi hemoroidi podsjeali su ga na scenu, njihova prisutnost ojaa njegov smisao postojanja. "Pretpostavljam da su sahranili Thea do sada. Siguran sam da su deki uzeli slobodan dan. Svi su dali za vijenac." Zgurio se opet, ostajui u kutu, stiui svoja koljena rukama. Tu i tamo bi se digao i hodao, ali uvijek polagano, prestraeno, kao da je misteriozno usidren u zid kao Baron Franck, kompliciranom mreom lanaca zakovanih na njegov vrat, zapea, struk, skone zglobove i kamenje zida. Oprezno, on je vukao sa sobom taj teret nevidljiva metala, iznenaen usprkos samom sebi da je tako lako izai iz svoje odjee, niti koulja niti hlae zadrane okovima. Drugi razlog za polagano gibanje bijae njegov strah od duha kojeg bi mogao dii pretekim korakom: on bi se digao i rairio kao jedro, kojem je dan i najmanji daak vjetra. Taj duh bijae pod njegovim nogama. Gil je imao spljotiti ga, zdrobiti, sputajui svoj korak teko. Duh bijae u njegovim rukama, u njegovim nogama. Gil je imao izglaati ga gibajui se polagano. Suvie brz okret mogao bi ga uiniti
71
rasprostrti se, rairiti krilo, crno ili bijelo, i njegova glava bi se pojavila pored njegove vlastite, bezoblina i nevidljiva, i tada, u njegovo uho, u Gilovo uho on bi aptao, u grmljavinskom mrmljanju, najzastraujue prijetnje. Duh je bio unutar njega, i bijae imperativ drati ga da se ne digne. Ubijanje Thea bijae beskorisno. ovjek kojeg si ubio je vie iv nego ivi. I puno opasniji. Niti za jednu sekundu Gil nije mislio na Rogera - koji nije mislio na nita drugo osim njega. Okolnosti tragedije su mu izmicale. On je znao da je on ubio, ubio Thea. Ali da li je to stvarno bio Theo? Da li je stvarno bio mrtav? Trebao je prvo pitati ga: "To si ti, Theo, je l' tako?" Da je odgovorio da, to bi bilo beskrajno uvjeravajue, premda, kad se misli o tome, sigurnost ne bi bila nita veom. rtva je mogla rei da iz iste pakosti, da bi Gil poinio beskorisno ubijstvo. Moda je Theo bio vrsta ovjeka koji ga je htio dovesti upravo na tu toku, koji osjeae metafiziku mrnju spram njega. Tada opet Gil ree sebi da je on jasno raspoznao tisue malih nabora na rtvinom licu, tanke linije oko ustiju. Tada opet, strah i trenja. Poinio je zloin koji nije donio nikakove koristi. Niti sou. Bijae to prazan zloin, kao vedro bez dna. Bijae to greka. Gil je razmiljao o nainu kako ispraviti to. Prije svega, skvren u svom kutu, fetalno meu vlanim kamenjem, njegova glava visei dolje, pokuao je razoriti svoj in dijeljenjem u niz gesta, svaka neofenzivna sama po sebi: "Otvara vrata! ovjek je odmah do otvorenih vratiju. Uzima bocu. ovjek ima pravo uiniti to. Razbija ju? Pa, moe se desiti. Uzima grli i uperuje ga na tipa? To nije tako strano. Stavlja ga na njegov vrat. Primjenjuje malo pritiska. Pa, te se stvari deavaju, zna. Puta malo krvi? Pa, ovjek ima pravo. On je imao pravo. Malo vie krvi, i jo malo vie ...?" Tako je mogue uiniti zloin umanjiti se do te neizustive toke gdje to je dozvoljivo se pretvara u ono to nije, vrsto usaeno u niz dogaaja, neodvojivih od njega, nego uzrokujui da ubijstvo bude poinjeno. Gil se prinudio da smanji to, da uini tankim koliko je mogue. Natjerao se da kontemplira tu toku na razdjelnoj crti izmeu "OK" i "prekasno". Ali nalazio se nesposobnim razrijeiti pitanje: "Zato ubiti Thea?" Ubijstvo ostade besmislenim, ostade grekom, jedno od vrste koje ne moe ispraviti. Gil napusti inicijani metod, ali ne svoju namjeru uiniti zloin da nestane. Vrlo brzo, nakon nekih zaobilazaka i krivih poetaka, mislio je o drugim dogaajima u njegovu ivotu, njegov um se zakaio na novu ideju: sve to je on imao nainiti, da bi dohvatio i izbrisao taj beskorisni zloin, je poiniti jedan koristan (isti). Zloin koji bi ga uinio bogatim, i na taj nain oslikao presedan vrijednim, kao i to svaki presedan jest kad rezultira definitivnim postignuem. Ali, tko bi trebao biti rtvom? Nije znao nikoga bogata. Pa, trebao bi izai iz Bresta, popeti se na vlak, otii do Rennesa ili mogue ak Pariza, gdje su ljudi bogati, hodaju po ulicama, ekajui strpljivo ili nestrpljivo lopova da ih obori. To prihvaanje njihove sudbine, njihovo dobrovoljno ekanje ubojice, rasvijetlilo je Gilov um vrlo bljetavim svjetlima. U velikim gradovima, sigurno, ti kapitalisti pozitivno eznu da zloinac doe, da ih ubije i zbrie s njihovim zlatom. Ali ovdje, u ovom i od Boga zaboravljenom malom gradiu, u ovom skrovitu, on bijae osuen vui sa sobom taj nespretan i beskoristan teret svog prvog ubijstva. Nekoliko puta je osjeao poriv da se preda policiji. Meutim, jo od djetinjstva je zadrao strah od andara i njihovih pogrebnih uniformi. Bijae ga strah da e ga odmah gurnuti pod giljotinu i otkinuti mu glavu. Osjeae saaljenje za svoju mater. Molio ju je za njen oprost. Proivljavao je ponovno svoju ranu mladost, svoje egrtovanje s ocem, svoje prve poslove na jugu Francuske. Svaki detalj njegova ivota inio se sada predskazivati traginu kob. Nije bilo teko mu uvjeriti sebe da jedni razlog zato je postao zidarem jest da bi poinio ubijstvo. Njegov strah od toga to je uinio, i od takove neuobiajene sudbe, natjeralo ga je meditirati, otii u sebe; uinilo ga je misliti. Oaj ga je uinio svjesnim, svjesnim sebe. On je razmiljao, ali ono to je iskusio bijae, prije svega, ovo: on vidje sebe, u kaznionici, gledajui na more, udaljen od svijeta kao da se iznenada naao u Grkoj, zgren na vrhu stijene i meditirajui Egejsko more. I njegova neutjena situacija obvezivae ga razmatrati vanjski svijet i njegove objekte kao tako mnoge neprijatelje, on konano uspijee ostvariti odnos izmeu njih i sebe. On je mislio. Vidio je sebe, i vidio je sebe velikim, vrlo velikim, suprotstavljenim i jednakim svijetu. I tamo vani, njegov glavni protivnik bijae Mario, ije besane noi bijahu poprimale veliku skalu neke glazbene meditacije o ishoditu i kraju vremena. Nemogunost uhienja Gilberta Turko,
72
pronalaenja njegova skrovita, otkrivanja veza za koje je on nekako znao da postoje izmeu dva ubojstva, stvarala je tupi osjeaj nemira u detektivu; na neki misteriozni nain, on je pripisivao to svojim prethodnim brigama o Tonyju Dokeru. Kad se Dd vratio bez da je saznao ita specifino o djelatnostima potonjeg, Mario je pao u pande straha koji ga je uinio oklijevati na stajalitu, kad je naputao djeakovu sobu, prije no to se spustio niza stepenice. Dd je uoio to vrlo lagano oklijevanje i ree: "U svakom sluaju, nema se o emu brinuti. Nee se usuditi nita napraviti." Mario proguta psovku. Ako je izabrao izai van sam, bez pratnje svog uobiajena kompanjona (tog mlada policajca koji jednom ree zadivljenom Ddu: "Kakav zgodan par vi dva ste" - i tako uspio uiniti djeaka vidjeti obojcu njih zajedno kao moni seksualni entitet), on je to uinio da bi izbrisao sram svoje prve strave i istjerati ju smjelou. Mario odlui izai na ulice nou, u maglu, najbolje vrijeme i mjesto za ubijstvo na brzaka. etao je du njih ciljano, rukama u depovima svog dugog ogrtaa, ili inae gladei i vukui prste svojih smeih konih rukavica - gesta to povezuje ga izravno nazad s nevidljivom mainerijom policije. Prvi put vani, on nije ak ponio niti svoj revolver, nadajui se, takovom ekstrenmon iskrenosti i nevinosti, razoruati hipotetskog dokera koji je bio za njegovom koom, ali slijedeeg dana ga je ponio; to bijae, na koncu konca, nuni dodatak onome to je on sam mislio o svojoj hrabrosti - njegova vjera u sustav reda simboliziran pitoljem. Kad je htio urediti sastanak s Ddom, ispisao bi ime ulice na uparenom prozorskom staklu svog ureda u policijskoj stanici, i kad bi uliarski klinac (koji je naivno bio uporan u svojim naporima da ugrabi mjesto gdje bad guys su sjedili da bi sredili detektiva) proao pored, on bi jednostavno proitao slova unazad i tako bio informiran. A to se tie Gila, on je bio busy pregledavajui film svog ivota, poevi s ubijstvom i vrtei ga unazad, da bi opravdao svoj in, i uinio ga doimati se neizbjenim. Rezonirajui na ovaj nain: "Da nikad nisam sreo Rogera ... da nikada nisam doao u Brest ... da ....", itd., doao je do zakljuka da premda zloin je iao svojim tijekom kroz njegove ruke, njegovo tijelo, njegov ivot, njegov istinski izvor leao je izvan njega samog. Taj metod razumijevanja svog ina natjerao je Gila u fatalizam, koji bijae dalja prepreka njegovoj elji nadii zloin istom, namjernom silom volje. Konano, jedne noi, on napusti kaznionicu. Uspio je stii do Rogerove kue. Tama je bila potpuna, jo vie intezivirana maglom. Brest je spavao. Bez da je nainio greku, koristei nekoliko lukavih zaobilazaka, Gil je stigao u Recouvrance bez da je sreo ijednu duu. Stojei ispred kue shvatio je, s neto bojazni, da jo nije razmiljao kako e uiniti svoju prisunost znanom Rogeru. Tada, iznenada, nestrpljiv da sazna da li e trik uspjeti, on se nasmijei po prvi puta u tri dana, tihi smijeak, i tada stade vidati, potiho: On je bio sretni bandit, Nieg bojao se nije, Njegov glas u otporu, andarima tjerae moru ... Na prvo katu prozor se otvori na sekundu. Rogerov glas plutao je nadolje u aptu: "Gil." Vrlo oprezno, Gil se priblii. Na podnoju zida, diui glavu, on odvida isti refren jo jednom, ak i tie no prije. Magla bijae pregustom da bi mogao vidjeti Rogera. "Gil, jesi to ti ...? Ovdje Roger." "Sii dolje. Moram priati s tobom." S beskrajnom panjom Roger zatvori prozor opet. Nakon nekoliko trenutaka on otvori ulazna vrata, bosonog, odjeven samo u koulju. Gil ue bez da uini i um. "Bolje govori tiho, ponekad stara dama ne moe spavati. A deava se i Paulette, takoer." "Ima neto za jesti?" Stajali su nasred glavne sobe gdje je majka spavala, i mogli su uti njeno disanje. U mraku, Roger
73
stisnu Gilovu ruku i apnu. "Budi tu. Idem vidjeti." Vrlo njeno, on otvori kutiju s kruhom i vrati se nazad s komadom kruha. Pipajui Gilovu ruku, on stavi kruh u nju. Gil je stajao nepokretan u sred sobe. "uj Roger, moe li doi sutra do mene?" "Gdje?" Njihove rijei bijahu najlaganijeg daha, kruei od jednih ustiju do drugih. "U staroj mornarikoj kaznionici. Tamo se skrivam. Koristi vrata na strani Arsenala. Oekujem te naveer. Pazi da te nitko ne vidi." "Sigurno. Raunaj na mene." "Nisi imao problema? Jesu pajkani priali s tobom?" "Jesu, ali nisam im nita rekao." Roger prie blie. Ugrabi Gilove ruke i apnu: "Kunem se, bi'u tamo." Mali zidar pritisnu djeaka blie sebi, i Rogerov dah na njegovim oima uzbudi ga toliko kao bijae poljubljen u obraz ili usta. On ree: "Vidimo se sutra." Roger otvori ulina vrata istim razborom kao prije. Gil izae. Na pragu uhvati Rogera i nakon sekunde oklijevanja upita: "Je l' riknuo?" "Pria'uti sve sutra." Njihove ruke razdvojie se u tami, i Gil se iskrade natrag do kaznionice, cijelo vrijeme vaui komad kruha. Roger dolazie svaki dan, uveer, u doba kad magla bijae najguom. Uvijek bi uspijevao donijeti sa sobom poneto grane, a nakon nekog vremena ak bi ukrao malo novca od majke da kupi kruha. Sakrio bi trucu pod koulju uputio se do starog zatvora, preko obrambenih zidina. Gil bi ga oekivao oko est sati. Roger bi mu priao novosti. Novine su ve prestale pisati o dvostrukom ubojstvu i ubojici koji, pretpostavljalo se, je napustio grad. Gil bi jeo, sam. Zatim bi popuio cigaretu. "A Paulette, to se deava s njom?" "Nita. Jo uvijek nije nala drugi posao. Sjedi kod kue." "Jesi ikada priao s njom o meni?" "Ali ne mogu to. Nema pojma. Koliko puta su me pitali gdje si i prijetili da e me pratiti uokolo!" Bijae sretan da ima izliku da makne svoju sestru iz basnoslovna odnosa koji sad imao s Gilom. Do svog prijatelja u granitnoj eliji, s njenim mirisom smole, osjeao se zadivljujue smireno. unuo bi pored njega na pamunu plahtu protiv praine koju je pokupio s tavana, sjeo tamo i gledao svog idola kako pui cigaretu. Promatrao bi njegovo lice, njegove glatke kosti, ponaraslu bradu. Divio mu se. Na poetku njihovih susreta u kaznionici Gil ne bi prestajao priati, priati satima; bilo kome osim tom djetetu koje je bilo odluno u njemu vidjeti monumentalnu figuru, takovo blebetanje bio bi siguran znak stanja odurna, gotovo patolokog, straha. Roger je smatrao to tek finog izraaja oluje koje bjesnie u Gilovim grudima. To je bilo kako je imalo biti, taj heroj to kipi vriscima, zloinima i meteom. Tri godine koje je on imao u odnosu na Rogera inilo je Gila doimati se mukarcem. Tvrdoa njegova blijeda lica gdje se moglo vidjeti svaki mii stiskati pod koom (miii koji su mentalno sravnili Rogera svaki puta kad bi ih pogledao, promptno kao bokserski udarac) inila ga je misliti o miiima njegovih udova i tijela, tako snanim, kadrim initi muki posao na graevini. Roger sam jo uvijek je nosio kratke hlae, i premda njegova bedra bijahu jaka, jo uvijek nisu imala definitivnu vrstou Gilovih nogu. Isteui se pored njega, blizu koliko je mogue, naslanjajui se na lakat, Roger je promatrao ljubljeno lice, blijedo i uvrnuto mrnjom tog
74
naina ivljenja. Poloio je glavu na Gilove noge. "Treba ekati, jo - ili, to misli? Mislim da je bolje ekat' jo, prije nego se gibam." "Trebao bi. andari jo uvijek te trae. Imaju tvoju sliku." "A ti, nisu vie priali s tobom?" "Nisu samnom, i nisu niti bili kod kue. Ali moram paziti da ne ostanem predugo." I iznenada Gil otpusti uzdah, zavravajui u divljem gunanju: "Oh! Tvoja sestra, ovjee, kako bi' je sada. Ona je prekrasna, zna! Aaarrhhh ..." "Izgleda malo kao ja." Gil je znao to. Ne htijui da Roger to vidi, i takoer s namjerom da pokae svoju superiornost nad djeakom, on ree: "Puno bolje, ipak. Ti si kao runija verzija nje." Rogeru je bilo drago da je tama skrila njegovo rumenilo. Usprkos, on podie lice prema Gilu, smijeei se sjetno. "Nisam mislio rei da si ti ruan, nije tako. Zapravo, ti ima istu malu facu." On se nagnu nad djeakovim licem i uze ga u ruke: "Boe, da mogu drati nju kako sad drim tebe. ovjee, letio bi'." Po svojoj vlastitoj volji, uzdiui se iz stiska Gilovih ruku, okrenuto na gore, djeakovo lice se priblii Gilovu. S tihim mrmljajuim zvukom Gil dodirnu Rogerovo elo. Zatim se njihovi nosevi sretoe i igrae se eskimskih poljubaca nekih deset sekundi ili tako. Kako iznenada bijae ponovno otkrio bratovu slinost sa sestrom i osjeae emocije kako rastu u njemu, Gil je bio nesposoban skriti osjeanja. U jednom dahu, njegova usta do Rogerovih, on apnu: "teta to nisi tvoja sestra." Roger se nasmijei: "Je l' tako?" Rogerov glas zvuae jasnim, istim, prividno neuzbuen. Voljei Gila dugo vremena i nadajui se ovom trenu, pripremajui se za njega, nije htio doimati se da je dirnut niim izvan prijateljstva. Ista razboritost koja mu je omoguila zavarati policijske oficire svojim istim pogledom uinila ga podastrijeti odgovor Gilu u ravnodunu tonu. Gilova deklaracija njegovih osjeaja, desivi se prvom, dozvolila je ponosnu djeaku pokazati svoj vlastiti cool. Ali istina je isto tako da on jo nije raspoznavao konvencionalne znake ljubavna naputanja, nije znao da sladostrasni jecaji trae i malo volje: "Boe, ti si tako lijep za dirati, kao cura." Gil pritisnu usta na djeakove usne. Roger se povue nazad, smijeei se. "Boji se?" "O, ne!" "Pa? to si mislio da u uiniti?" Gil se osjeao posramljenim promaenim poljupcem. S porugom u glasu, ree: "Ne osjea se previe sigurno, ha, s ovjekom kao ja?" "Zato ne bih? Sigurno da se osjeam sigurno. Ne bih doao inae." "Ne izgleda tako." Zatim, s naglom promjenom u ozbiljnu stvar, kao da ideja koja se ima izraziti bijae tako vana da ga uini odgurnuti svu prethodnu besmislicu ustranu: "Sluaj, treba otii i priati s Robertom. Razmislio sam. Nema nikoga osim njega i njegovih kompia, koji e me izvui iz ovog sranja." Naivno, Gil je vjerovao da lokalni tekai e ga doekati rairenih ruku i uiniti ga lanom njihove kvadre. On vjerovae u postojanje takove kvadre, opasne, drugog drutva koje se bori protiv drutva samog. To veer Roger napusti kaznionicu vrlo zbunjena stana uma. Bijae sretan da Gil osjea elju za njim, na tren (premda je to bilo temeljeno na konfuziji s njegovom sestrom); gnjavilo ga je to se povukao nazad od Gilova poljupca; osjeao se ponosnim znati da veliina njegova prijatelja e biti spoznata, i da je on, Roger, taj koji je odabran ostvariti kontakt s
75
vrhunaravnim moima. Sad, kad god bi imao priliku, Querelle bi iao, u sumrak, u etnju, nezamjetno etajui u pravcu svog skrivena blaga. U tim prilikama dopustio bi tuzi da se pojavi na njegovu licu. On se osjeae odjeven u kanjeniku uniformu, polagano vijugajui uzdu, kugla i lanac oko nogu, u krajoliku monstruoznih palminih stabala, podruju sna i smrti, iz kojeg niti jutro niti odrjeenje to ljudi ga daju ga nije moglo ponovno spasiti. Sigurnost ivljenja u svijetu koji je tihi dvojnik onog u kojem se stvarno kreete dala je Querelleu neku vrstu nezainteresiranosti, koja ga je obdarivala, po sebi, spontanim razumijevanjem stvari. U pravilu ravnoduan prema biljkama ili objektima - ali da li ih je ikad suelio? - sad ih je razumio intuitivno. Okus svega je izdvojen nekom posebnou, prvo prepoznatu okom, zatim komuniciranu nepcem: sijeno je sijeno prvenstveno zbog tog karakteristinog ukasto - siva praha kojeg osjetilo ukusa prvo oekuje a zatim kua. Isto je s bilo kojom vrstom povra. Oko moe dopustiti neto konfuzije, ali usta nee to dopustiti, i tako Querelle polagano prolazie kroz univerzum okusa, spoznaje unutar spoznaja. Jedne veeri naleti na Rogera. Nije mornaru trebalo dugo da shvati tko djeak jest, i uspije prodrijeti u Gilovo skrovite. SLAVA QUERELLEOVA Jednim uhom pritisnut o unutranjost lijesa, Querelle slua bubnjeve i svirale izvoditi. samo za njega. svetkovine za mrtve. On ovija se u razboritost, eka anela da udari. uei usred crnog baruna trava, kala, paprati. u ivoj noi svojih vlastitih junih mora, on dri oi irom otvorene. Preko njegova lica, tako njena, otvorena, ponuena kao dragocjena stvar, udnja za ubiti prela je njegov mek jezik, bez da je uzrokovala Querellea da se strese. Samo njegovi plavi uvojci su u pokretu.. Ponekad pas uvar, budan meu njegovim nogama, digne se na svoje prednje ape, pritiui o vlasnikovo tijelo i konano utapljajui se u miie njegovih ramena, skrivajui se, budei se, reei tamo. Querelle zna da je u smrtnoj opasnosti. On isto tako zna da ga zvijer titi. On kae: "Jednim ugrizom otvori'u njegov vrat ...", bez da tono zna da li govori o vratu psa uvara, ili o bijelu vratu bebe to piki. *** Ulazei u staru kaznionicu, Querelle bijae uzbuen strahom i odgovornou koju e upravo preuzeti. Tiho hodajui pored Rogera osjeao je pupati u sebi - uskoro e se otvoriti ti pupoljci, po cijelu njegovu tijelu, i omirisati ga njihovim krunicama; pupanje nasilne avanture. Opasnost je ono to je potrebno da procvjetaju. Opasnost i strah ga ine high. to e nai u dubinama naputena zatvora? Drao se za sebe. Najmanji osjet uzbuenja bilo bi dovoljno za ga uini bojati se mjesta. Sa stiskom u grudima mislio je svim tim masivnim zidovima koji se skupljaju zdrobiti ga, i stoga se on borio protiv njih, odbio ih, napinjao se protiv njih kao to se napinje protiv svog vlastitog bijesa, gotovo isti pokreti kao oni narednika strae kad ovaj zatvara, koristei obadvije ruke i cijelu teinu svoga tijela, divovska vrata tvrave. Na neki sjenoviti nain on je iao nazad preanje i blagoslovene egzistencije. Ne da je on ozbiljno razmiljao da je ikada bio galijski rob, niti je njegova imaginacija bila uvuena u takove fantazije, ali je iskusio udesni osjeaj zadovoljstva, predosjeaj mira, na ideju ulaska, slobodna ovjeka, suverena, u mranu unutranjost tih debelih zidova, koja je godinama sadravala tako mnogo okovana bola, tako mnogo tjelesne i moralne patnje, tako puno tijela svijenih muenjem, istroenih boleu, ne znajui drugih radosti do sjeanja na udesne zloine to stajahu kao stupovi dima u svjetlu, ili probijenu mraku u kojem bijahu poinjeni, plamteom osovinom svjetla. to e ostati od tih ubijstava pod kamenjem tog zatvora, ili u njegovim kutevima, ili objeeni u vlanu zraku? Pa ipak, za Querellea te refleksije nisu bile jasne misli, barem ista stvar koja donosi ih lako do pera i papira davae njemu teak, zbunjujui osjeaj boli i gnjavila je njegov mozak s malicko bojazni. to vie, Querelle bijae na svom putu, po prvi puta u svom ivotu, sresti drugog kriminalca, brata. On se ve zabavljao nejasnim snovima ubojice
76
svojeg vlastitog stasa, s kojim bi mogao razglabati zanat. Tipa slinog njemu, njegovoj visini, njeove grae - dobro, njegovog brata, kako je ponekad prieljkivao, ali samo par sekundi: njegov brat bijae suvie slika u ogledalu - imajui zahvaliti zlodjela razliita od onih koje Querele sam poinie, ali jednako prekrasna, kako teka, tako osudiva. On nije tono znao kako bi prepoznao takova ovjeka na ulici, kojim to vanjskim oznakama, i ponekad njegova osama bi narasla toliko velikom da je sanjao (ali jedva i vrlo prolazno) predati se da bi bio poslan u zatvor, gdje bi mogao sresti neke od ubojica o kojima se pisalo u novinama. Ali napustio bi tu ideju brzo. Ti ubojice nisu bili od zanimanja - bijahu ogoljeni od njihovih tajni. enja za takovim udesnim prijateljem bijae djelomino zbog bliske slinosti svom bratu. Gledajui Roberta on je pitao sebe nije li ovaj bio zloinac isto tako. Bojao se toga, i elio da bude istinito. Volio bi biti dijelom takovog uda u ovom svijetu. Ali bojae se toga jer tada bi izgubio svoju nadmo nad Robertom. Ali sada, u tom naputenom zatvoru, on je imao sresti mladog drugara koji je ubio. Misao na to uini ga osjeati se njeno. Taj ubojica bijae udan klinac, ubojica zbog niega. Idiot. Ali zahvaljujui Querelleu on e biti kreditiran istinskim ubijstvom takoer, jer su vlasti pretpostavile da ubijeni mornar bijae takoer opljakan. ak i prije no to je vidio Gila, Querelle se osjeao gotovo oinski prema njemu. On e mu povjeriti jedno od svojih ubijstava. U svakom sluaju Gil bijae tek tup klinac, on nije moga biti eljeni kompanjon. Te misli (ne u definitivnom stadiju kakovom ih mi izvjetavamo, nego tek izranjajui bezobline), hitre i izmiue, samo-razarajue, jedna bijui roena iz druge, bijalu muvale se uokolo po njegovom tijelu i udovima umjesto u njegovoj glavi. Hodao je, uzdignut i iban tim naletima bezoblinih ideja, niti jedna od njih da bi stvarno udarila njegov um, nego ostavljajui tamo osjeaj neugode, nesigurnosti i straha. Ali Querelle nije naputao svoj smijeak koji ga drae na zemlji. Sad Roger stade, okrenu se: "ekaj ovdje. Odmah sam nazad." Tako djeak poe na svoju diplomatsku misiju od imperatora svom vlastitom gospodaru, da bi uinio sigurnim da je sve pripremljeno za susret izmeu dvojce velikih. Querelleove misli uzee novi smjer. Nije oekivao takovu mjeru predostronosti. Nije mogao vidjeti nikakav ulaz u nikakovu peinu tu. Put je jednostavno zaokretao i nestajao iza malog uzdignua. Drvee ne bijae niti gue niti rjee no prije. Usprkos, im je Roger nestao, on postade za Querellea "misteriozna karika", puno dragocjenija no to je do tada shvaao. Bijae odsutnost djeakova ta koja mu davae tako rijetku kvalitetu i iznenadnu vanost. Querelle se nasmijei, ali nije mogao pomoi ne biti zabrinut injenicom da je djeak posrednik izmeu dva ubojice, i, ini se, brz i ivahan. Bijae trao du imaginarne spojne linije ija sama dua on bijae, on je mogao izabrati produiti ili skratiti ju, po svom efu. Roger bijae, zaista, hodao brzo. Njegovo odvajanje od Querellea inilo ga je vie sveanim no prije, jer je znao da Gilu donosi sutinu Querellea, drugim rijeima da u Querelleu koliko je nejasno shvaao je motivirajua snaga koja je pokretala Querellea u Gilovu smjeru. On je znao da u njemu, tek djeaku u kratkim hlaama iji rubovi bijahu zavrnuti na solidnim bedrima, sad bijae zaodjeven svekolikom pompom i ceremonijom to pripada ambasadorima - i vidjei djeakovo ozbiljno dranje ovjek je mogao vrlo dobro shvatiti zato takovi delegati su uvijek puno vie odlikovani nego njihovi gospodari. Na svojoj krhkoj osobi, natovarenoj tisuama ceremonijalnih lanaca, sabirala se Gilova gotovo istroena panja, dok je sjedio tamo u svojoj jazbini, i Querelleovo strpljenje, dok je stajao kod prolaza u domenu. Querelle izvadi cigaretu i zapali ju, zatim zabi obje ruke natrag u depove svog mornarskog kaputia. Nije mislio uope. Nita se nije micalo u njegovoj imaginaciji. Njegova svijest je bila vrlo usredotoena, meka i bezoblina, premda jo uvijek malo uznemirena iznenadnom vanou djeaka kojeg je ekao. "Ja sam. Roger." Sasvim blizu do njega Gilov glas dopre u apatu: "Je l' tu?" "Da. Rekao sam mu da me eka. Hoe da odem i dovedem ga?"
77
Zvuei poneto napeto, Gil odgovori: "Daj. Dovedi ga. Idi." Kad je Querele stigao ispred jazbine, Roger proglasi glasnim i jasnim glasom: "To je to, ovdje smo. Gil, ovdje smo." Djeak bijae shrvan bijedom na iznenadan osjeaj da je njegov ivot doao kraju samim tim rijeima. Osjeao se skupljati, gubiti svoj raison d'tre. Sva blaga koja mu bijahu povjerena prije par minuta, sada su se rastapala, vrlo brzo. On je potpuno znao, sada, tatinu ovjeanstva, i kako se ona tali i nestaje, kao vosak. Radio je mukotrpno i odano da dovede do susreta koji e ga ukinuti. Njegov cijeli ivot bijae ukljuen u taj divovski zadatak od deset minuta trajanja, i sad njegova slava tamni, gotovo nestala, nosei sa sobom visoko ponosni osjeaj radosti koji ga je inio nabubriti: do veliine dovoljno velike da spoji Querellea, kojeg je opisao, ije rijei je izvjetavao i Gila kojeg je dopremio Querelleu. "Evo, don'o sam ti neto cigareta." Bijahu to Querelleove prve rijei. U tami, drao je paket cigareta ispruen Gilu, i njihove ruke se sretoe u opipavajuem rukovanju koje je obuhvatilo paket. "Hvala,stari. Lijepo od tebe, neu zaboraviti." "Daj. Ne spominji." "I donio sam ti neto hladna mesa i malo pta." "Stavi ih na koaru tamo." Querelle izvadi jo jedan paket i zapali cigaretu iz nje. Htio je moi vidjeti Gilovo lice. Bijae iznenaen kako izmodeno, bolom izmueno i prljavo bijae, prekriveno svijetlom, mekom bradom. Gilova kosa bijae slijepljena. Lice bijae dirljiv pogled, u svjetlu ibice. Bijae ubiino lice. Querelle die ibicu da bi pogledao uokolo. "Mora da je prilino gadno, ivjeti ovdje." "Rek'o si, nije ala. Ali ta sam mogao? Kamo sam mogao otii?" Querelle zabi ruke u depove hlaa, sva trojca bijahu tiho trenutak ili dva. "Nee jesti, Gil?" Gil zasigurno bijae gladan, ali nije to htio pokazati Querelleu. "Hajde, zapali svijeu, nema nikoga uokolo." Gil sjede dolje na rub koare. Poe jesti, na leeran nain. Djeak unu do njegovih nogu, a Querelle stajae gledajui njih dvojcu, njegove noge rairene, puei cigaretu bez da ju dodiruje rukama. "Vjerovatno izgledam grozno, je l'?" Querelle se naceri. "Ne bi se reklo da s' ljepota, ali to se dade lako popraviti. Ovdje si na sigurnom, u svakom sluaju?" "Da. Osim ako me netko ne otkuca, to jest." "Ako si mene imao na umu, u krivu si. Nemam posla s dounicima. Ali ne vidim kol'ko dugo ti jo moe ovdje. Mora izai odavdje, to je zasigurno." Querelle je znao da je njegov izraz iznenada postao okrutan, kao u dane oruanog drila kad je tieno elinim trokutom bajoneta uvrena na njegovoj puci. Tim prilikama njegovo lice, samo, postaje kao da je platirano elikom. Zaklanjajui iza njega i zastupajui taj bajonet je istinska dua Querellea, inae sastavljena od mesa i odjee. Oficiru koji pregledava ljude na palubi, bajonet je tono u liniji s Querelleovom lijevom obrvom i okom, i kad sretne Querelleovo zurenje, njemu se ini kao da gleda u cijelu tvornicu oruja. "S malo love mogue bih mogao do panjolske. Znam neke ljude u Perpignanu; nekad sam radio tamo dolje." Gil nastavi jesti. On i Querelle ini se da su ostvali ve bez rijei, ali Roger je primijetio da je izmeu njih dvojce uspostavljen odnos u kojem nije bilo mjesta za njega. To bijae, sada, stvar razgovora dvojce mukaraca, potpuno ozbiljno, o stvarima koje djeaci njegova doba mogu samo sanjariti.
78
"Reci, ti si Robertov brat, onog koji stoji kod Nona?" "Da. I ja znam Nona takoer. Niti za minutu da je Querelle razmatrao prirodu svoje veze s Nonom.Nije bilo prizvuka ironije u njegovoj izjavi. "Bez zeke, ti si kompanjon s Nonom?" "uo si me. to s tim?" "Misli da on ..." (Gil je zaustio rei: "bi mogao mi pomoi", ali je shvatio da bi bilo suvie srceslamajue dobiti "ne" kao odgovor). Oklijevae, zatim ree: "Mili li da bi mi on mogao pomoi?" Preobrazivi ga u odmetnika, njegov zloin ga je prirodno ohrabrivao traiti utoite meu svodnicima i prostitutkama, obzirom da su to ljudi koji ive - ili je on bar tako mislio - na samom rubu zakona. Ubijstvo koje je poinio slomilo bi bilo kojeg radnog ovjeka zrelijih godina. Gil, naprotiv, bijae otvrdnut time, inilo ga je ariti iznutra, dajui mu, kako bijae, reputaciju koju ne bi dostigao inae, i od nedostatka koje bijae patio. Gil bijae zidar, ali njegov ivot bijae prekratak da bi se identificirao sa svojim zanatom. On je jo uvijek se zabavljao svom silom nejasnih snova, i ti su iznenada postali istinom (ono to mi zovemo "snovi" su one male posebnosti koje mogu ukazivati fantazije: ponosan hod, izraen u kukovima ili ramenima, pucketanje prstima da bi naglasili rijei, ispuhivanje dima cigarete u jednom kutu usana; popravljanje kope remena rairenim dlanom ..., favorizirani izrazi, neuobiajeni pribor: opleteni remen, cipele tankog ona, dijagonalni depovi hlaa, sve su to znaci adolescentske fine svijesti o takovim detaljima kakovi se pojavljuju u svijetu mukaraca, preciznije, meu ponosnim lanovima kriminalne kulture), ali sam sjaj inherentan tom shvaanju bi mogao samo zastraiti nekoga mlada kao Gil. Bilo bi lake prihvatiti ak i vrlo brzu tranziciju u oruana pljakaa ili svodnika, aspiracije svakog djeaka s ugla. Ali biti ubojica - to bijae gotovo suvie za njegovih osamnajst godina. Pa ipak on je imao probati dobiti to od prestia koji je osvojio tim inom. Bijae naivnim dovoljno da pretpostavi da pravi tekai bi bili sretni da ga prime u svoje redove. Querelle je znao suprotno. Proces koji konano promie ubojicu je u sebi tako weird da tko god proe kroz to postane neka vrsta heroja. On ostaje slobodan od negativnog smrada zloina. Profesionalci imaju fini nos za to, i ima mali broj ubojica meu njima. "Pita'u ga. Moram priati s Nonom. Vidje'emo to se da napraviti." "Ali to ti misli. Mislim, pokazao sam to mogu napraviti." "Da. Zasigurno jesi. Kako god, moe raunati na mene. Obavijesti'u te." "A Robert? Mogao bih raditi s Robertom." "Zna s kim on radi?" "S Ddom, to znam. Bio mi je kompi. Znam da su zajedno, iako Mario to ne voli. Ali ih puta na miru. Kad vidi Roberta, pitaj ga da l' bih ja mogao zavrtiti stvari s njima dvojcom. Ali mu nemoj rei gdje sam." Querelle se osjeti iznenada vrlo zadovoljan, ne zato to se naao u toj peini posveenoj zlim djelima, nego zato to je imao u svom posjedu puno dublju tajnu nego to je ona koju je Gil upravo mu otkrio.
Querelleovo pitanje bijae vrlo neformalnog, nepromiljena tona: "Ali zato si maknuo tog mornarskog deka? To mi stvarno nema smisla." Insinuirajua reenica poeta s "ali" s tako tekom hipokrizijom da Querelle, iji uobiajeni nastup je grub, bijae trenutno podsjetit na Porunika Seblona i njegove prepredene puteve, zaobilazne pristupe. Gil osjeae kako se krv poblai iz njegova lica. Njegov ivot, njegova pristunost u sebi, stutili su se u njegove oi i uinili ih gorjeti, pobjegli kroz njih da bi se oslobodili, rasprili meu
79
mranim sjenama tamnice. Imao je oklijevati prije no odgovori, ne vrstom oklijevanja gdje je vrijeme dobiveno hladnokrvnim rezoniranjem za i protiv, nego zbog osjeanja bliskog potpunom pokoravanju, oteanog impresijom da bi bilo potpuno beskorisno zanijekati bilo to, i to, takoer, zakljua njegove ralje. Optuba bijae tako ozbiljna da je on morao nainiti napor da ju uope shvati. Ostade utke, pokuavajui se izgubiti u fiksiranom zurenju, i postade tako samosvjestan toga da je mogao osjetiti miie oko svojih oiju kako se trzaju. Netremice, stisnu usne zajedno, dok nepostadoe tanka linija. "Pa? Taj mornar. to te tjeralo da ga makne?" "Nije on to napravio." Kao da je u polu-snu, Gil sluae Querelleovo pitanje i Rogerov odgovor. Zvuk njihovih glasova nije ga smetao u ope. On se bijae povukao potpunoma u intezitet svog pogleda, doim bijae svjestan njegove fiksnosti. "Tko je onda, ako nije on?" Gil okrenu glavu i pogleda Querellea u oi. "Nisam ja, kunem se! Ne mogu ti rei tko je, ha, ne znam nita o tome. Ali kaem ti, svim svetim, kunem ti se da nisam to napravio." "Novine kau da su sigurni da si to to ti, OK. Ja sam voljan vjerova'ti, ali ima'e to objanjavati ako te pajkani ulove. Vidi, nali su tvoj upalja, odmah do ukoenoga. No to god, bolje da ne gura glavu van." Gil je rezignirao drugom ubijstvu. Kad je monstruoznost prvog ina zamaglila njegov pogled, mislio je predati se. Mislio je da, jednom kad policija shvati nevinost u drugom zloinu, da e ga pustiti, tako da moe ii i sakriti se opet zbog prvog. Mislio je da e oni potovati pravila igre. Nezdravost toka njegovih misli uskoro mu postade jasna. Malo po malo, Gil preuze ubijstvo mornara na sebe. Pokuavao je smisliti razloge da to. Ponekad je razmiljao tko bi istinsku ubojica mogao biti. Ispitivao je sebe da bi naao kako je uspio izgubiti svoj upalja za cigarete na mjestu zloina. "Ja bih stvarno htio znati tko je to napravio. Nisam uope primjetio da vie nemam taj upalja." "Kaem ti, bolje ostani dolje. Pria'u s mojim kompama i vidjeti to moemo nainiti za tebe. Do'u kol'ko esto mogu.. Da'u ak tvom malom kompi neto love tako da moe kupiti neto za jesi i neto cigara." "To je stvarno cool od tebe. Hvala." Ali trenutak prije, da bi se izgubio, da bi koncentrirao sebe u svoj pogled i rasprio ga meu sjenkama, Gil je upotrijebio suvie svoje energije da bi bio u stanu izraziti svoju zahvalnost punom toplinom svog bia. Bijae umoran. Beskrajna tuga bijae puzala preko njegova lica, vukui dolje kuteve usta koji Querelle se sjeae viati u drugaijem stanju - malo vlanim, veselim, otvorenim u pjesmi. Njegovo tijelo se povijalo na koari, njegov cijeli gestalt bijae nekoga tko misli: "Kog vraga sad da napravim?" Bijae na rubu ucviljenosti, ne oaja, ali alosti djeteta, naputen, ak i ako za trenutak, kad no dolazi. Snaga i uvjerenost se povlae kao oseka. On nije bio istinski ubojica. Bijae prestraen. "Misli da je sve gotovo za mene, ako me ulove?" "Tko zna. To je lutrija. Ali ne moj poet brinuti sad. Nee te uloviti." "Ti si pravi prijatelj. Kako ti je ime?" "Jo." "Ti si prijatelj, Jo. Neu nikad zaboravit'." Konano je njegova dua bila ispunjena radou susreta s Querelleom koji je bio na putu van i natrag u normalan ivot, i koji je snaan, sa snagom stotinu milijuna ljudi. Sklonjen iza zidova starog zatvora, Gil ne bijae sposoban vidjeti scene u sumrak i u zoru koje su se deavale vani, ali su zvukovi udaranja, uzvici iz mornarikih brodogradilita dopirali prosijavajui se kroz kamenove i prizivajui neke ugodne slike u Gilovom umu. Unutar mladog ovjeka zatoena
80
tim zidovima, njegovom krivnjom, i njegovom adolescencijom, gotovo uguena bojazni i sveprodiruem mirisu katrana, moi imaginacije poele su se rastvarati s neuobiajenom silinom. one su se hrvale hrabro s naprijed spomenutim preprekama, i u toj bici postale jake. Sluajui, Gil je mogao izvui pojedinano cviljenje i krgut kranova i dizala. Njegova radna ekipa nije bilo stacionirana u Brestu vrlo dugo, i tako on ne bijae postao nepropustan za ivahni krajolik mornarikog brodogradilita. Upijao je te jasne, urezive umove koji su odgovarali sunanoj zraci to udara mjedenu ogradu, krhotini stakla, ukraenu motornu amcu to bljeska pored s njegovim tovarom pozlaenih oficira, to jedre van u Roads, polaganom manevriranju krstarice, mornarikim kadetima to izgledaju poslovno pa ipak djetinjasto izvravajui vjebu. U zatvoreniku, svaki od tih umova oslobaa sliku tisuu puta uzbudljiviju no njihov stvarni izvor. Kako je more prirodan simbol slobode, bilo koja vizualna slika to ga ukljuuje je nabijena tom simbolikom moi, postaje metaforom slobode; i u zatoenikovoj dui svaka od tih slika ostavlja ranu, uinjena jo vie bolnom samom banalnou realne stvari koja joj odgovara. Spontani prividi velikog parobroda usred oceana bi izazvala trenutanu krizu u umu bilo kojeg djeteta, ali Gilova svijest ne bijae vie tako lako zaposjediva parobrodima i oceanom; radije, to bijae buka lanca (i moe li biti cviljenje lanaca otputa mehanizam enje? Jednostavan lanac, njegove karike hrajui iznutra?) ... Bez da bijae svjestan toga, Gil bijae sluio bolno egrtovanje kao poet. Slika lanca zareza neke niti njegove svijesti, i zatim zarez se rairi i postade dovoljno velikim da pusti unutra taj brod, i ocean, i svijet, i u konanu destrukciju Gila koji otiao van sebe i naao da njegova jedina istinska egzistencija bijae u tom svijetu koji ga upravo probode, proe kroz njega, anihilirae ga. uei najvei dio dana iza istog velikog svitka konopa on je zaista postao vezan za njega: bijae to vrsta prijatelja. Volio ga je. Taj pojedinani svitak konopa i samo taj, bijae onaj kojeg je odabrao. ak i kad bi ga napustio na par sekundi da proeta do prozora koji bijahu ili toliko prljavi da su bili neprozirni ili na njima ne bijae stakala uope, Gil se nije potpuno odvajao od njega. Bijedan, skrivajui se u njegovoj sjeni, sjedio je sluajui zlatnu pjesmu luke. Sluajui i interpretirajui ju. More je bilo tamo, na drugoj strani zidova, sveano i poznato, tvrdo injeno prema ljudima kao on, koji su imali patiti "teak udarac". Nepokretan duge trenutke Gil zurie u kraj konopa u njegovm rukama. On ga fiksirae svojim pogledom. Postajae vezan za tu partikularnu kvalitetu viestruko pletene, katranom obloene konoplje. alostan prizor, onaj koji je ogolio Theovo ubijstvo svekolike njegove slave, kao in koji je doveo Gila do tako minimalne aktivnosti, do tog jadnog stanja, crni, pranjavi kraj konopa uvrui i okretajui se meu njegovim prljavim prstima. Meutim, nije bilo uvijek tako loe. Gilova mikroskopski precizna vizualna imaginacija omoguila mu je da progura kroz ta vremena oaja do spokojnijeg stanja uma. Pokuavajui prodrijeti tajne, dovoljno jednostavne, katranizirana konopa, njegovo zurenje ponekad - iz iste dosade prizorom - bi izgubilo svoju fiksnost, i sretna sjeanja bi bljesnula na zaslonu. Tada bi se Gil vratio konopu - premda bi znao da nema zemaljskog razloga za takovo zanimanje za njega - i ispitivao bi ga jo poneto, u tiini. Bilo je vremena kad bi mu suze navrle na oi. Mislio bi o svojim roditeljima. Da li ih pajkan jo uvijek ispituju? Tijekom dana, esto bi uo studenta bubnja i roga s akademije svirati i prakticirai marevske melodije, brzo i polako. Za Gila u njegovoj trajnoj tami ti repetitivni zvuci bijahu kao montruozni prvi pijetlovi najavljujui izlazak sunca tijekom dana, zoru koja nikada nije dola. Ponekad bi Gil proetao, izbjegavajui osvijetljne dijelove zgrade. Ali uglavnom bijae ekao veer, hranu, Rogerova milovanja. "Jadno dijete. Nadam se da me nee napustiti. I da ga ne ulove! to bih dovraga tada?" Noem koji mu je Roger ostavio, Gil pokuae ugravirati inicijale u granit. Spavao je esto, i dugo. Po buenju, trenutano bi raspoznao svoju okolinu - znao je da je bjegunac od policijskih vlasti svih zemalja svijeta, zbog ubijstva - ili dva ... Strahote njegove situacije su se rastvarale; kad postade istinski svjestan svoje izolacije, Gil se useli u nju, govorei sebi: "Gil, Gilbert Turko, to sam ja, i ja sam potpuno sam. Da bih bio stvarni Gilbert Turko, moram biti potpuno sam, i moram biti potpuno sam, i moram biti potpuno sam. Sve to znai, van, na hladnoi. Prokletstvo! Starci, pa, oni mi izazivaju povraanje! Koji kurac ja marim za starce? Oni su prvljava
81
kopilad! Stari je izbacio svoju izdrkotinu u tu veliku debelu piku moje matere i devet mjeseci kasnije sam ja ispuzao iz nje. Kog vraga to ima veze samnom? On je jednostavno prekasno ga izvadio, to je sve, i to je bilo to, ja sam se imao roditi. Mogu ii u pakao to se mene tie, oni su samo par starih sranja." Pokuavao je ostati to je due mogue u tom stanju bogohulna bijesa, kako ga je to opskrbljivalo titom ponosa i pobune, inilo ga zabaciti ramena, uzdii bradu. Nadao se da e to postati njegovo uobiajeno stanje: mrziti i prezirati svoje roditelje, da ne bi bio shrvan jadom u alovanju zbog njih. Kad je prvi puta uao u to iskustvo, dozvolio je sebi nekoliko minuta sanjarenja u kojem se skupio, brada na prsima i grlei se, da postane posluno i oboavano dijete svojih roditelja ponovno. Tako je ponitavao ubijstvo, fantazirajui o voljenu i jednostavnu ivotu koji nije ukljuivao njegov zloin. I tada bijae vrijeme vratiti se natrag na posao razbijanja. "Ja sam ga izbrisao, i to je bila prava stvar za napraviti. Kad bi trebalo to napraviti ponovno, napravio bih ponovno." Napravio je veliki napor, ubio (ili htio ubiti ) sve osjeaje suosjeanja koji su mu jo uvijek prijetili. "Jadan ovjek. On je veliki nasilnik, jak, ali to je ikad napravio? Nita. Prokleti zelemba", mislio je o Querelleu. Bio je sposoban izbacivati ale na njegov raun verbalno, ali postojae dubok i nejasno oblikovan osjeaj koji je uzrokovao da potuje mladog mornara ije mirno ponaanje, godine, i poloaj u "milieu" takoer kao i nedirnuta pozicija u druvu je sluilo Gilu kao vrsta pojasa za spasavanje koja je drala njegovu glavu neto iznad valova oaja. Od njegova drugog posjeta nadalje, Querelle mu se pokazao u relaksiranijem raspoloenju. Ispaljivao bi ale o smrti i Gil je stekao utisak da je ovjekova smrt od male vanosti tom mornaru. "I ti stvarno ne misli da je to bila uasna stvar za napraviti, ohladiti tog kurvinog sina?" (Kad Roger nije bio tu, Gil bi pustio sebi malo oduka. Nije morao igrati rolu mukarca.) "to, ja? uj kompa, to nije stvar zbog koje bih ja izgubio i malo sna. Samo razmisli. On te zlostavljao. Srao je po tvojoj asti, ovjee. A to ne moe napraviti, nikome. To ti daje pravo ubiti kopile." "To je ono to ja sebi kaem. Ali, suci, oni to ne razumiju suvie." "Ne mogu, ni za milion godina. Oni su takvi prokleti debelogusci, i jo vie ovdje u pripizdini. I to je zato mora ostati dolje. I to je zato treba kompanjone da ti pomognu, Ako hoe biti iv i biti stvarno tvrd jeba." U svjetlu svijee i kao da gleda kroz tanki list papira, Gil vidje malo smijeka na Querelleovu licu. To mu dade pouzdanja. Svim svojim srcem je htio postati pravi tvrdi jeba. (Svim svojm srcem - to e rei, Querelleov smijeak je pokrenuo meavu entuzijazma, osjeaj uzbuenja koji je uinio Gila da ak zaboravi svoje vlastito tijelo) Querelleova prisutnost pruala mu je neku prijateljsku i efektivnu utjehu, pokreui na svoj nain, kao to su korisni napuci izmeu atleta - ak i meu takmacima, ponekad - tijekom susreta: "Dii dublje" ..."ne dii kroz usta" ..."stegni listove" ... koji ukazuju svu njihovu tajnu brigu za ukupnu ljepotu akcije. "to imam sad izgubiti? Nita. Nemam roditelja, ne vie. Nita,. Bolje da uzmem ivot u svoje ruke." Glasno, ree Querelleu: "Nemam to izgubiti. Mogu initi to me volja ...Slobodan sam, sad." Querelle razmiljae o tom. Vidjee, ravno ispred sebe, iznenada otjelovljenu sliku sebe kakav bijae pet godina prije. Bijae ubio tipa u Shangaiu, sluajno. Njegov ponos kao mornara i kao Francuza bijae motiv. Bijae to vrlo brz posao: mladi Rus ga je uvrijedio, Querelle je bljesnuo noem, izvadivi jedno od oiju drugog ovjeka. okiran uasavajuim prizorom, on zatim mu prereza vrat. Desilo se nou, u dobro osvijetljenoj ulici. Odvulao je le na mrano mjesto i naslonio ga na zid, u ueem poloaju. Konano, a trenutni hir, i da bi ponizio mrtva ovjeka kako ne bi ga opsjedao, uze lulu od bijela vrijesa iz njegova depa i gurnu rtvi u zube.
82
Madame Lysiane nije davala njenim "pansionskim djevojkama" pravo da nose crno rublje. Odobravala je losos ruiasto, zeleno, zasigurno be, ali znala je sama biti tako lijepom u njenoj crnoj odjei da nije mogla dopustiti tim mladim damama ukrasiti se na slian nain. Nije bilo to toliko jer je crno naglaavalo mlijenu bjelinu njene koe: ono to je ona voljela u tome bijae da je to davalo njezinu rublju odreenu formalnost i super-frivolnost - i vidjeti emo zato. Stajala je nasred sobe, razodijevajui se, vrlo polagano. Kao da je zakovana za pod ispred ogledala svojim visokim petama, rastvarajui svoju haljinu koja se otvae na njenoj lijevoj strani, linija kopi isteui se od njena vrata do njena struka, geste njene desne ruke, hitre i zaokruene, i u toj hitrini i zaobljenosti, u ivahnosti njenih prstiju, savrenim izrazima svega to je eerno slatko, pa ipak uzdignuto i makoliko u njoj. Bijae to vrsta plesa, kamboanske gracioznosti. Madame Lysiane je voljela te pokrete svojih ruku, precisni kut njenih laktova, i bijae na svaki nain uvjerena u svoju superiornost nad kurvama. "Boe, mogu one biti vulgarne! Misli li da se Rgine moe urazumiti da te frizure sa ikama su van mode? Ni za ivu glavu! Sve one, i nema niti jedne izuzetka, sve one misle da ih klijenti vole kad izgledaju kao kurve. Ali to je gdje su u krivu, tako u krivu." Gledala se duno, dok je nastavljala govoriti. Tu i tamo bi bacila pogled na Robertov odraz u ogledalu. Robert bijae se razodijevao svoje odjee. "Dragi, slua ti mene?" "Zar ne vidi da sluam?" On bijae sluao. Divio se njenoj eleganciji i injenici da je da je imala takovu distinkciju, u usporedbi s uobiajenim tajgericama, ali ne bijae gledao u nju. Madame Lysiane pusti njenu krznom obrubljenu haljinu skliznuti s njena tijela, dolje do skonih zglobova. Ona je doslovce odbacivala ju. Prvo, njena ramena se pojavie, bijela i odijeljena od njena torza uskim vrpcama baruna ili satena drei njen kouljac i njene grudi pod svom tom crnom ipkom i ruiastim grudnjakom; tada Madame Lysiane iskorai iz haljine, spremna za radosti kreveta. Vrlo uspravna na njenim ekstremno visokim i iljatim Luis Quinze petama ona se pribliavala krevetu na kojem Robert se ve odmarao. Promatrala ga je, niti jedna misao u glavi. Iznenada, ona se okrenu , uzvikujui: "Ah!" i zaputi se prema njenoj magagonijskoj psihi. Skinu etiri prstena koje je nosila na prstima, i zatim, pokretom jednako vrlo zaokruenim, ak i vie klizeim no prije, raspusti kosu. Kao to drhtaji to prolaze kroz laviino tijelo ine pustinju ili dunglu vibrirati od zemlje do neba, tako se njena soba tresla, od kratka tepiha do zadnjeg nabora u prozorskim zavjesama, kad je Madama Lysiane stresla glavom, njezinu ljutu grivu, njezina ramena bijela kao alabaster (ili biserni sedef): ponosno ona se sprema, svaku veer, osvajati ve osvojena mujaka. Ona se vrati do uboreeg potoka pod palminim stablima gdje Robert je otiao popuiti, nesvjestan bilo ega osim fizikog aspekta stropa. "Nee me pustiti unutra?" Nemarno, on odgrnu kut pokrivaa, tako da bi njegova metresa mogla pridruiti mu se u krevetu. Takav nedostatak vitetva povreuje Madame Lysiane, pa ipak ta povreda je ona koju ona uiva svaki puta, jer pokazuje da jo uvijek postoje kraljevstva za osvajati. Ona je hrabra, pa ipak pobijeena ena. Njen tjelesni sjaj, bogatstvo njenih grudiju i njene kose, potpuna luksuznost njena tijela, kakom se nudila mukarcima, bijae, po svojoj samoj naravi (jer sva luksuznost je djevianska), lako osvojiva i uivana. Nije ljepota o emu govorimo, u njenom sluaju. Ljepota moe biti preprekom stranijom nego bodljikava ica: moe biti iljata i bodljikava, ubiti na daljinu, kao pucanj topovske vatre. Obilje Madame Lysisanenina mesa bijae egzaktna forma njene uroene dareljivosti. Njezina put bijae bijela i meka. im se bijae pruila (Madame Lysiane je mrzila izraz "ii u krevet", i potujui njen osjeaj prikladnosti, mi ga neemo upotrebljavati raspravljajui o njoj, do nadati se rei rije ili dvije o "delikatnosti" zabranjenih rijei), ispruila, ona je pogledala uokolo sobe. Polaganim, krueim pogledom ona bi uzimala sva njena blaga, razmatrajui svaki detalj: komodu, ormar s ogledalima u vratima, toaletni stol, dvije fotelje, ovalne slike u njihovim
83
pozlaenim okvirima, kristalne vaze, luster. Bijae to njena otriga i njeni sjaj sedefa, okruujui nju samu, koja bijae kraljevski biser: sedef plavog satena, fino rezbarena stakla, zastora, zidnih tapeta, svjetiljki. I biser njenih grudi i (dok razmilja o tome s uitkom, ona moe se samo prisjetiti drugog kraja poprimajui vragolasti izraz, zloesti smijeak, njen mali prst u ustima) i, pa, izrecimo to, dvostruki biser njene pozadine. Ona bijae sretna, i savreno na liniji tradicije onih ena koje zovu "srozane", "pale", neodgovorne, kuje u doba parenja, ushiujue lutke, slatke kurve, trenutne princeze, vrui brojevi, dobre eve, soni komadi, svaije drage ... Svake noi, da bi napustila sebe i do iscrpljenja ljubavi i suncu, Madame Lysiane je imala uvjeriti se u svoje materijano bogatstvo. Tek tada bi ona mogla osjeati se sigurnom da po buenju e se nai u udesnoj sobi, vrijednoj oblina njene tjelesnosti, tako rasipne u svojim aspektima da e joj dopustiti, slijedeeg dana, vidjeti ljubav rasprostranjenu u najtoplijim kucima ove sobe. Polagano, kao duhom odsutna, i kao da su valovi tekuine, ona pusti jednu od njenih nogu kliznuti meu Robertove kosmate listove. Na kraju kreveta, te tri ivue noge - pokuavajui vrlo jako za trenutak biti misaonim vrhuncem tog velikog kompozitnog tijela ija stopala, inae, nose obiljeja odvojenih i neprijateljskih spolova - tri stopala udruena zajedno, obuhvaajui najvie njihove trapave sposobnosti. Robert zdrobi svoju cigaretu na mramornoj ploi nonog stolia, okrenu se prema Lysiane, i poljubi ju; ali nakon prvog poljupca ona dignu obadvije ruke do njegove glave, obuhvati ju meu njima, gurnju ju nazad i promatrajui ju: "Zna, ti si prekrasan." On se nasmijei. Kako nije imao nita za rei, on pokua idui poljubac. Nije znao kako gledati na nju, a da ju ne voli, i ta nespretnost rezultirala je da izgleda vrlo ozbiljan i vrlo muki. U isto doba, drhturei intezitet izgleda neuzvraene ljubavi u oima njegove metrese - koji inilo se da razmrskava dok udara u njegovo lice - inilo ga je osjeati se velikim i jakim. "Moe si to priutiti", mislila je Madame Lysiane. Time je mislila: on si moe dopustiti da izgleda nezainteresitano, on je tako vatren. I Robert ostade beutan.Ve sladostrasni plamenovi zapaljeni u eninim oima, nastavie mlatiti, pa ipak milujui, tvrdo malo kamenje njena ljubavnika lica. (Madame Lysiane imae vrlo lijepe oi). "Mon cheri." Ona se primaknu za jo jedan poljubac. Stvari se poee micati u Robertu. Polagano, i opskrbljujui ga potvrdom da sva blaga sobe su jo uvijek njemu na usluzi, temperatura je rasla u njegovom komadu. Nikad vie - to e rei, dok nije doao - nita vie nee moi potsjeati ga da je neko bio lijeni i mravi doker, kojem je dosaivao posao, i da bi isto tako mogao opet postati. Zauvijek sad on bijae kralj, Cezar, dobro uhranjen i odjeven u krunidbene halje, u odjei moi koja je mirna i sigurna, tako razlikujui se od osvajakih kratkih hlaa. Digao mu se. Osjeajui dodir njegova tvrda i vibrantna uda, Lysiane dade svom plavom mesu nareenje da drhturi. "Tisi tako udesan!" ekala je uvod u stvarni posao, od trenutka kad je Robert kliznuo pod pokriva i poeo njukati uokolo kao ampinjon-svinja u zasieno mirisnoj, tamnoj i nonoj zemlji, razdvojio njene kratke dlaice i poeo kakljati ju vrhom svog jezika. Ona je uvijek eljela taj trenutak, bez da je posebice htjela misliti o tome. Htjela je ostati istom, ostati iznad ena koje je imala pod svojom komandom. Premda ih je ohrabrivala da rade na perverzijama, ona nije mogla prihvatiti odavanje tomu to se nje tie. Ona je imala ostati normalnom. Njezine velike i teke sise bile su njeni moralni arbitri. Mrzila je nestabilnost nemoralnosti i lascivnosti. Znanje posjedovanja tako lijepih bedara i guzova davalo joj je osjeaj snage. Oni su bili njena citadela. Rije to emo ju upotrijebiti ovdje nije vie okirala njenu senzibilnost, ona ju je ponavljala tako esto samoj sebi, otkako je ula dokera koristiti ju: njena "proza". Njen osjeaj odgovovornosti i njeno samopouzdanje bijahu vrsto usidreni u dubinama njene "proze". Drala se za Roberta koji je okrenuo svoje tijelo prema njoj za par stupnjeva i njeno, jednostavno, bez da je pritom pomagao se rukom, stavio svoj kurac unutra. Madame Lysiane uzdahnu. Smijeila se nudei barunastu no punu zvijezda koje su se prostirale kroz cijelu njenu unutranjost sve do
84
njenih usta, kao i njenu bijelu i bisernu put s njenim plavim venama. Ona je davala sebe kao obino, pa ipak bijae svjesnom - ve nekoliko dana, ali posebice te veeri - bola kojeg velika slinost dva brata bijae poela uzrokovati joj. Dok je ta briga sprijeavala ju biti sretnom ljubavnicom, ona je jo uvijek uspijevala vrlo lijepu gestu njene ruke kad je mahnula njom gore i van ispod pokrivaa, da ugasi svjetlo.
Ti si sam na svijetu, nou, u samoi beskrajna etalita. Tvoja dvostruka statua odraava se u svakoj od svojih polovica. Ti si usamljenik, i ivi u tvojoj dvostrukoj samoi. *** Ona nije mogla dalje. Madame Lysiane sjede, upali svjetlo ponovno. Robert pogleda ju, iznenaen. "Sluaj, nije me briga ta ti kae, ovjee ...(Robertova nezgrapnost, njegova bazina indiferentnost prema enama, sprijeila ga je postii ak i minimalni pristojni nain obraanja njima. Govoriti njeno eni, priznati njenu enstvenost, uinilo bi Roberta izgledati ridikuloznim sam sebi) ... ti si naprosto teka. Jo i ja, mi smo takvi kakvi jesmo jer smo takvi, jebemu boga. Od poetka ..." "Ali to mene smeta. I nemam razloga drati to tajnom." Ona je bila boss lady. Sad ve dugo vremena ta slinost ju je muila i kanjavala njeno lijepo meso. Ona bijaa patronne. Bordel je bio lijep komad vlasnitva. Ako je Robert bio pristao mujak - jedan "koji je mogao priutiti si" - ona sama bijae snana enka, snana zahvaljujui svom novcu, autoritetu nad djevojkama, i solidnosti njene proze. "Iscrpljuje me to! Iscrpljuje me, misliti kako slini ste." Ona iznenada u sebe, kako se ali kao bilo koja slaba ena. "Sad prekini to, uje me. Kaem ti, nita se tu ne moe uiniti." Robert je zvuao ljuto. Na poetku scene mislio je, pogreno, da njegova metressa aludira na neke vrlo tanke sentimente koje samo ena otmjena kao ona sama moe iskusiti, ali kako je ona nastavila po tome, on je postao uzrujan. "Ja ne mogu pomoi, kako bi? Tamo, dok smo bili djeca nisu nas mogli razlikovati." Madame Lysiane udahnu duboko, kao da se priprema za svoj sam posljedni uzdah. Prije no to on otvori usta i dok je govorio to to je upravo rekao, Robert je znao, premda nejasno, da e ju to povrijediti strano, ali dok on nije stvarno to htio, iste, premda oito nejasne savjesti, on je iznio nove detalje da bi uinio svoju metresu patiti dok u isto doba je ojaavao svoje pozicije i odrezao sebe od svijeta da bi bio s Querelleom, kojeg je postao duboko svjestan unutar sebe, po drugi puta u svom ivotu. Madame Lysiane je i odbijala uti i provocirala ta dalja otkrovenja. Ona ekae njih. Ona je htjela da postanu sve monstruoznijim. Zajedno (bez da su potpuno svjesni toga), dva ljubavnika su znali da povratak zdravlju e biti mogu jednom kad uspiju izvui sav taj otrov, sav taj gnoj. Tad Robert izae s zastraujuom reenicom koja sadravae ideju o tome da u on i njegov brat tek jedno: " ... jes', ak i kad smo bili mala djeca, oni su nas uvijek zamjenjivali, jednog za drugog. Obiavali smo nositi iste krpe, iste hlae, iste koulje. Imali smo iste male alice. Nema naina zaobii to." Njegov brat mu se gadio - ili je mislio tako - ali sad je uloio puno napora da ih uini identinim, ojaavajui njihov odnos - odnos koji se prua tako daleko nazad u vremenu da mentalna slika bijae mrlja melase, kako bijae, sadravajui i ispremjeajui dva tijela. U isto doba Roberta bijae strah da e Madame Lysiane otkriti to on, Robert, smatra bratovim porokom: to ga uini pretjerati u naravi njihova odnosa - uiti ga doimati se, doim zadravajui najhladnokrvnije lice, kao prilino demonsku stvar. "Dovdje mi je, Robert! Ne elim uti nita o tvojim prljavim rabotama!" "Kakvim prljavim rabotama? Nema nikakovih. Mi smo braa ..."
85
Madame Lysiane bijae iznenaena, sama, unosei ideju "prljavog". Oigledno, tu ne bijae nita loeg (na nain kad netko kae "loe" kad misli "tonije uredu") u samoj injenici da dva brata izgledaju jednako; istinsko zlo sastoji se od bre-no-oko trika u kojem dva bia se pretvore u jedno (trik zvan ljubav, kad ukljuuje dva neusporediva bia), ili koji, magijom jedinstvene ljubavi, dijeli jedno bie u dva. Njezina ljubav - i osjeaji Madame Lysiane se povukoe na rije "prema": njena ljubav prema Robertu - ili prema Querelleu? Za sekundu, ona postade zbunjena: "Da, tvoja prljavtina. Tono to, ja ti velim: tvoja prljavtina. Ti misli da sam juer roena? Ne vodim maison sve ove godine uzalud. Sita sam, to je sve." Oje je uputila svoju zadnju primjedbu Bogu i ak i dalje, ivotu samome, tako okrutno povreujuem toplinu i bjelinu njezina tijela i njezine due koje bijae odraslo na mlijeku ljudske dobrote. Sad bijae sigurna da braa vole jedan drugoga tako jako da su drali nunim nai treu osobu da ih razdvoji i prui im malo zabave. Bijae poraena sramom videi sebe kao tu osobu, premda nije vjerovala za sekundu. Na kraju njena mala govora, njen glas postade i optuujui i prosvjedujui. Ona je zaista molila. "Vi vidite samo jedan drugoga. I ne postojim vie. Ja naprosto ne postojim! to ini mene, reci mi? I kako bih ja ikad mogla meu vas dvojcu? Reci mi, sad, reci mi! Dakle?" Plakala je. Muilo je je vikati tako glasno, pa ipak ne dovoljno glasno. Njen glas je se dizao sve vie i vie, bez da je postao kretav. Robert leae smijeei joj se. "Misli da je to smijeno? Ti, dragi gospodine, ivi samo u oima tog tvog brata. Tvog Jo. To mu je ime, je l'? Jo? To je gdje tvoje srce jeste, gospodine: u tvom bratu." "Daj, Lysiane, polako. To nisu stvari koje hoe vidjeti napismeno." Ona odbaci pokriva i iskrca se. Robert postade svjestan sobe, njezine slatkosti i njena reanja. Sva njena blaga skupila su se njoj u pomo, ali se povukoe opet, vrlo brzo, kao sprana valom patnje. Blijeda i uspravna, Madame Lysiane stajae nasred njezina nestajuega mbla. Bijes zapali bljesak istinske inteligencije u Robertovoj glavi. On potrai i nae njegove uzroke: njegova metresa bijae puna mrnje i ridikulozna. "Jesi zavrila gunanje?" "Tvoj brat. Vi ivite jedan u drugome." Robertov odsjeni ton i njegove iznenadno sasvim neljudski tvrde oi povrijedie ju najokrutnije. Nadala se da e on doskora dostii vrhunac svoje ljutnje koji bi omoguio mu da izbljune van, po svim tim pokrivaima, svu svoju ljubav za svog brata i njihovu slinost. "I naravno tu nema mjesta za mene. Ti zna da nema naina da ja stanem izmeu vas dvojce. Ti me ostavlja samo stajati tamo. Ja se ne mogu ugurati kroz, ja sam predebela za to ... To upravo, to upravo - ja sam predebela!" Stojei tamo na sagu, golih stopala ravno na podu, njezino tijelo nije se vie doimalo imponirajuim kao kad je nosila svoje pete. irina njenih kukova nije se inila imati ikakovog smisla sada, kako nije podnosila i balansirala teke nabore svilena materiala. Njezine grudi izgledale su manje agresivne nego prije. Ona postade odmah svjesna svega toga, i takoer injenice da ljutnja moe biti izraena samo na tragian nain, koji zahtijeva bojne izme i odmata se samo u dobro poduprtu, niti najmanje ovjeenu tijelu. Madame Lysiane alie to prooe kraljevska vremena u enskoj modi. Nedostajali su joj ti korzeti, krinoline, kitove kosti koje ukruivahu tijelo, inei ga doimati se i krvolonim i autoritativnim dovoljno da bi se dralo niske instinkte pod kontrolom. Voljela bi biti stisnuta u ruiasti korset, savijajui njegove tvrde, pa ipak savitljive ukrepe, osjeati etiri haltera njihati se oko njenih bedara. Ali ona bijae golom, bosonogom na sagu. Osjeala se monstruozno nekonzistentnom, rapadajuom neutjeno: "Dakle ja sam za biti posramljenom u osjeanje kao neka debela rugoba u papuicama? Ali ja sam boanska ..." Tada njezin um postade trenutno zamagljen vizijom, jasnom no neopisivom samoj sebi, dva ilava i miiava tijela sueljavajui meku i mrvljivu masu nje same, suvie korpulentne. Ona stade u svoje cipele i povrati neto svog ponosnog dranja. "Robert ,,, Robert ... ali Robert, pogledaj me! Ja sam tvoja ljubavnica. I ja te volim. Ti prosto ne
86
razumije kako ja osjeam ..." "Nemam to rei o tome. Kako god hoe za ime isukrsta. Pravi slona od muhe." "Ali moj slatki kupusu, ja samo hou da bude jedan i jedini. to ini me nesretnom je da vidim dvojcu vas. Bojim se za tebe. Bojim se da nikada nee biti ti. Samo promisli o tome." Stajala je pod upaljenim lusterom. U kutku usana Robert je jo uvijek zadrao zadnje trake smijeka. Ali njegove oi bijahu sjenovite, dok je zurio u Lysianenina koljena i mislio o njima na nekom vrlo dalekom obzoru. "Zato si rekla da smo inili prljave stvari? Da si 'sita nae prljavtine'?" Robertov glas zvuao je udaljeno kao i njegov pogled, kao i mir; ali Lysiane koja je studirala rekcije njena ljubavnika, ula je u tome voljnost iskrcati se na objanjenje geometrijskih teorema; unutar tog glasa oglaavao se instrument - ili radije orgulje - ija funkcija bijae vidjeti. S tim glasom ilo je oko koje je bilo odluno prodrijeti tamu. Lysiane nije odgovorila. "Dakle? To je ono to si rekla, dovraga. O kakovoj prljavtini si govorila?" Glas je jo uvijek bio miran, i bijae udan osjeaj za Roberta raspravljati takove optube tako razumski. Na poetku, bilo mu je teko razluiti komponente. Osjet njegova brata bijae potpuno nevidljiv, samo ideja tih "prljavih rabota" bijae prisutna. Ali, Robert ne bijae razmiljao: njegov pogled bijae prekrut, njegovo tijelo previe nepokretno da bi on mogao misliti inteligentno. On nije znao kako misliti. Ali odlunost njegova govora, njegov prividni mir (premda tu bijae podrhtavanja gotovo neprimjetne emocije), i ponavljanje rijei "prljavtina" poveavali su njegovu konfuziju. Leao je zamagijan, kao nekakom litanijom bijede iji refren odzvanja kroz najtajnovitije dosege naeg bola. Ideja prljavih rabota posramljivala ga je, vrijeala njegove familijarne osjeaje. alobno, ree sam sebi: "Dakle, tu ode familija, u kanalizaciju!" Nije znao kako, ali je znao da je kriv, i to do zamjetna stupnja. Lysisane ne ree nita. Iznenada izgledae glupavo i bespomono. Ne razumijevajui, gledala je svog ljubavnika govoriti joj s dna oceana. Bojala se izgubiti ga. svaki puta kad je bio sam sa sobom, posebice kad bi otiao na svoje u etnje u sumrak da izvidi oko skrovita svog blaga, taj dokerski usklik nastavio bi se kotrljati uokolo njegova mozga: "Vau, koji komad dupeta! 'O' probat?" Kad bi hodao po travi, pod stablima, u magli, sigurna koraka i nezainteresiran, znao je da neto u njemu nastavlja glodati oko tih rijei kao kost. Bijae silovan. Bijae mala Crvenkapica, i veliki zli vuk, puno jai nego on, stavio je apu u njegovu malu koaru; on bijae slatka curica, i drumski razbojnik doe i ukrade njegove karanfile, smijui se i udarajui izloak u komadie, i htjede pobjei s njegovim blagom - kojem je sad dolazio blizu takoer: u svom najdubljem srcu, Querelle se bijae bojao. Osjeao je greve straha u svom stomaku. Madame Lysiane promatrala je Roberta dok je on alobno probavljao svoj vlastiti simbol povrede, kao neku pilulu koja e ga rastvoriti. Ona se bojala takovog rastvaranja. "Ali to je to si rekla, prljave stvari." "Rekla sam, pa ta, ne znai nita. Oh, dragi, ja sam tako nesretna." Pogledao ju je. Ona je izgubila svoj autoritet zrele ene, gospodarice kue. Bez pandi. Njeno lice bijae meko sada. Bijae tek sredovjena ena, bez minke, glamura, ali kipei njenou, pucajuim rezervoarom njenosti koja nije eljelja nita toliko kao preplaviti u sobu, preko omagijana Roberta stopala, u dugim, vrelim valovima, u kojim male lukave ribice e se sportirati tada uokolo ... Lysiane se stresla. "Zato ne doe nazad unutra." Scena je bila gotova. Rober se gurnu do svoje metrese. Za trenutak, nije znao da li je njen sin ili njen ljubavnik. Njegove zatvorene usne su bile zalijepljene za jo uvijek napudran obraz, sad mokar od suza. "Ja tako te volim, moj dragi! Tisi moj ovjek." On proapta: "Ugasi svjetlo."
87
Njegova stopala bijahu ledeno hladna. Na kraju njihovih ponovno ujedinjenih tijela, njihova temperatura sama sprijeavala ih je da odmah zarone u tu opijenost odakle nema izranjanja. Pomaknuo se jo blie njoj. Madame Lysiane arila je kao ugalj. "Ja sam sva tvoja, zna, moj dragi." Ona je napravila svoju odluku, i da bi potvrdila da nije uzaludna, Madame Lysiane uini glas pozivajuim koliko je mogue. Te veeri, veo je konano oderan unutar nje, koji se opirao sve njene godine. rtvujui svoju ednost u dobi od etrdeset i pet, ona je izgubila svoje istinsko djevianstvo, i kao svaka djevica, bila je u tom trenutku spremna sudjelovati u prije neuvenim opscenostima. "Idemo initi to ti hoe, dragi." I u drugom uzdahu, kako su sve rtvovne reenice kratke i malo bez daha, ona dodade: "Kako ti najvie voli." Gotovo neprimjetno, njeno tijelo poe se gibati dolje pod pokriva. U svojoj ljubavi prema Robertu on je shvatila ako hoe udruiti svoj ivot s jednog od te ridikulozno nerazluive brae, ona sama mora se spustiti natrag u pilje, da bi se vratila u neodreeno, protoplazmiko, stanje larve koje e joj omoguiti da se bolje utisne izmeu druga dva, da se konano pomijea s njima, kao bjelanjak jednog jajeta s bjelanjcima druga dva jajeta. Ljubav Madame Lysiane je imala ju rastaliti, reducirati ju na nulu, razarajui moralnu armaturu koja ju je uinila svim to jeste i posuivala joj svoj autoritet. U isto doba osjeala se postienom i eljela je kad bi mogla drati se manje monstruoznog mukarca nego to je ta polovica dvostruke statue, mukarca koji bi znao brinuti se o novcu, koji ne bi imao drugih preokupacija osim onih to izlaze iz njegove svakodnevne egzistencije; osjeala je nejasnu nostalgiju za Nonom. Pa opet, bijae velika utjeha biti tako osvojena i posveena ropskom poslu; davalo joj je novi i istinskiji, vie sutinski ivot. Njenih usta zalijepljena za vratnu tetivu njena ljubavnika, ona proapta: "Moj dragi kupusu, zna, dragi, uini'u to god hoe." Robert ju stisnu jako, zatim popusti svoj stisak malo da bi omoguio joj da dalje klizne niz njegovo tijelo. Ona se pomicae polagano, i Robertovo tijelo se ukruti kako se micae da bi susrelo njeno. Lysiane ode dolje. Robert izdie. Lysiane opet, zatim Robert, konano odluan, zapovjedni i urgentan, uhvati njena ramena i gurnu ju dolje. Primila je njegov cijeli kurac u svoja usta i progutala spermu. Robert nije pustio ni glasa: on je bio mukarac, on nije "putao sebi ii". Do vremena kad je njezino lice se ponovno pojavilo nad pokrivaem, svjetlo dana dolazilo je kapajui kroz zastore koji nisu bili povueni sasvim zatvorenima. Pogledala je Robeta. Bijae miran, indiferentan. Kroz uvojke kose koji su padali preko njena lica, ona mu se smijeila, tako tuan smijeak da je Robert poljubio ju da ju utjei (ona je shvatila to, i to ju je uinilo osjeati se prilino beznadenom). Zatim se on ustade. I tada ona znade, punom snagom, da sve se promijenilo: po prvi puta u njenom ivotu, nakon voenja ljubavi - nakon to je uinila mujaka sretnim - nije urila oprati se, dii se od ljubavnika i upotrijebiti bide. udnovatost te situacije muila ju je: tu je bila, leei na krevetu imajui krevet cijeli za ebe - dok Robert je otiao oprati se. Osim toga, to je ona imala oprati? Isprati usta, grgoljati, izledalo bi ridikulozno, nakon to je progutala spermu. Osjeala se prljavo. Gledala je Roberta initi svoje ritualno ienje, sapunati svoj kurac tako da je vrh nestao s vidika, zatim ispirui ga, paljivo suei. Bizarna ideja bljesnula je u njenom umu, ali nije ju zabavila suvie: "Boji se da e biti otvovan mojim ustima. On je taj koji prica otrov, a ja sam ta koja ga truje." Osjeala se osamljenom, starom. Robert nastavi se prati na porculanskom lavabou za ruke. Njegovi miii bijahu u pokretu, skakuui uokolo na njegovim ramenima, rukama, listovima. Svjetlo dana postade sjajnije. Madame Lysiane pokua vizualizirati Querelleovo tijelo; vidjee jedino njegovu mornarsku uniformu. Isto je ... ali to nije mogue, sigurno neki dio ... moda njegov pimpek je drugaiji ..." (i vidjeti emo razvoj tog simptoma). Ona bijae vrlo sama i umorna. Robert se okrenu, miran, solidan, centriran u svom bratu, centriran u sebi samu. Ona ree: "Zato ne otvori zastore."
88
Bijae joj namjera dodati rije "dragi", ali sprijeena od toga nekom vrstom poniznosti koja je izrastala iz njene neistoe: nije htjela umrljati tog ovjeka, tako zraeeg, tako dragog zahvaljujui nonim otkrovenjima, i ublaujuim efektima seksualna zadovoljstva, uvreujui bilo kojom intimnosti. Bez da je primijetio isputeno, Robert povue konop zastora. Blijeda svjetlost uniti sobu, kako se kae da je neije lice "uniteno" znacima teke bolesti, velikom muninom. Ona osjeae potrebu umrijeti, to e rei, njena lijeva ruka pretvori se u ogromna morska psa peraju, i ona eznue umotati se u nju. Tako Porunik Seblon sanjae da nosi iroku crnu pelerinu u koju se mogao umotati, i pod ijim naborima mogae masturbirati. Takva odjea bi ga izdvajala, davala mu hieratsku i misterioznu pojavu. Stvorenje bez ruku ... itamo, u njegovu dnevniku: Nositi pelerinu, mantil. Ne imati vie ruku, jedva ita nogu. Postati larvom opet, zaahuren, dok potajno zadravati sve svoje udove. U takovoj odjei osjeao bih se uvaljan unutar vala, skvren u njegovu oblinu. Svijet i njegovi incidenti prestali bi na mojim vratima. Ubijstva koja Querelle je poinio, njegov osjeaj sigurnosti meu njima, i njegov spokoj usred tih mranih sjenki - prevorilo ga je u ozbiljna ovjeka. Querelle bijae tako siguran da je dosegao limit opasnosti da nije imao nieg se bojati objavljujui svoje obiaje. Ne bijae nikoga tko bi mu mogao neto uiniti. Nitko ne mogae razotkriti njegove greke, na primjer, nalazei odreene markacije na stablima du starih zidina. Ponekad bi uzeo no i urezao visoko stilizirani uzorak svojih inicijala u vlanu koru akacije. Tako skroz uokolo tajnog skrovita gdje je njegovo blago spavalo - kao zmaj tamo se protezala mrea, ija neprodornost bijae u posebnoj tajni njena nastanka. Querelle je drao dvostruku strau nad sobom. Vratio je njihovo znaene degeneriranim ritualima. Oriflamme, izvezeni oltarski prekriva bijae stalno trvovanje: broj toaka i niti odgovaraju tolikom mnotvu misli upuenih Blaenoj Djevici. Oko svog vlastita oltara, Querelle je izvezao zatitni veo, sa svojim vlastitim monogramom na njemu, ekvivalentu zlatnoj niti "M" na plavoj oltarskoj tkanini. Kad je Madame Lyisane nala sebe konfrontiranom s Querelleom u mesu, nije mogla pomoi si ne buljiti u njegove prepone. Znala je da njen pogled ne moe prodrijeti to mornarsko tkanje, pa ipak njene oi su imale se uvjeriti o toj nemogunosti. Mogue, veeras, bi materijal mogao biti manje gustoe, mogue kurac i jaja bi mogli biti iscrtani jasno, i Madame Lysiane bi na taj nain mogla zamijetiti duboku razliku izmeu dva brata. Ona je takoer eljela da mornarev ud bi se pokazao manjim nego Robertov; pa ipak, postoje vremena kad je zamiljala obratno, ak se i usuivala nadati tome. "Ali, kakvu razliku bi to meni inilo? Ako je to on (Robert) koji ima manjeg, to bi tek bilo ..." (nije mogla nai pravu rije, ali je osjeala iznenadan napad materinjske njenosti prema Robertu manje obdarenom nego njegov brat). "... mogla bih mu spomenuti to, da ga poludi ... Ali tada, ako bi njegove oi postale tune, i on odgovorio mi, u laganu i samopouzdanu tonu: 'Pa, to nije noja greka' - ako bi to rekao, to bi bio vrlo ozbiljan posao. To bi znailo da on priznaje svoju nemo i stavlja se pod moje krilo, slomivi svoje vlastito. to bih ja tada? Ako bih ga poljubila odmah, i nasmijeila se na nain kako se on smijei meni, na nain kako me poljubio kad sam gurnula moju raskutranu glavu pod pokriva tada bi on znao kako boli biti saaljevan, stvorenjem koje voli. Da li on mene voli? Ja bih ila voljeti ga, bih - njenije, ali ne tako strastveno." Querelle frknu svoju cigaretu u zrak. Ona pade neto podalje, ipak dovoljno blizu da lei tamo kao mali bijeli tap dinamita, jo dimei se, zlokobni znak da rat bijae objavljen, da je to "van njegovih ruku", ak i kad je njeno dalje gorenje dovelo do neke kataklizme. Querelle ju nije gledao, ali je znao to bijae bacio tamo. Ozbiljnost njegove geste postade mu svjesna, i natjera ga - nezadrivo, sada kad rukavica bijae baena - da nastavi ravno dalje. On gurnu ruke u svoje depove, one
89
dijagonalne na svom trbuhu, i ree, gledajui Maria fiksiranim i zlobnim mrtenjem, pazei da izgovori svoje rijei vrlo jasno: "ta pokuava rei? Da, ti. ta to ti pokuava meni rei? Pita me da li bi mogao uzeti Nonovo mjesto." Mornareva mirnoa je plaila Maria. Ako bi nastavio u pravcu akcije koju je zapoeo, izgubio bi svoje posebno mjesto kao pajkan. Sve to je Querelle vidio u njemu bijae pajkan koji ga pokuava pijunirati. Otroumnou koje nije bio sasvim svjestan, Querelle odlui suprotstaviti se bilo kakovim sumnjama o krijumarenju, ili ak i krai (jedine s kojima je taj pajkam mogao istrati dok je posjeivao La Fria, moda neka od djevojaka je ogovarala), naslanjenjem na najtraginije elemente. Morao je napraviti najvie mogue iz te jednostavne prilike, da bi sakrio ubijstvo - ideja kojeg, koliko god prolazna, je uvijek na pajkanovom umu. Morao je isprovocirati detektiva u donjim regijama, i zatim braniti se bravurozno. Tako je Querelle zapoeo doimajui se ranjivim na odreeni nain. Zaokupio je Mariovu panju tisuama pirotehnika: tonom glasa, stiskanjem vilice, mrkim izgledom, brazdama na licu. "Dakle ... Hoe li objasniti to?" Mario je mogao ponovno uspostaviti mir time to bi jednostavno rekao neto kao "Htjedoh znati ima li togod dobra za mene", ali snaga koju je osjetio u Querelleu saopila mu se i dala mu je, ako ne vei stupanj fizike silovitosti, vie hrabrosti i vei osjeaj svrhe. Querelleovo dranje, zastraujue u svojoj neoekivanosti, njegov odluan "cool", odavali su muevnost koju Mario pozdravljae, i arko, kao da ga je sprijeilo od izbljeivanja u nekoj neobavezujuoj noti povlaenja. Querelle je podupirao pajkana u njemu. Gledajui Querellea ravno u oi, iskre frcajui iz njegova glasa da bi se pomijeale s onima izalim iz Querelleovih usta i jo uvijek visie u zraku (kako bijahu), Mario dade odgovor: "Rekoh to rekoh." Nije bilo neposredne reakcije na to s Querellove strane. vrsto zatvorenih usta stajae tamo, diui teko kroz nos, inei nozdrve podrhtavati. Mario razmiljae kako bi bilo divno gurnuti kurac u tako ljuta tigra. Querelle dozvoli sebi nekoliko sekundi ispitivati Maria, da bi ga mrzio malo vie, i da bi uinio gibljivijim svoje tjelesne i moralne miie prije stvarne borbe. Bilo je nuno, znao je, koncentrirati svu svoju energiju na taj incident, uzrokovanu sumnjom da je kradljivac ili krijumar, tako da bilo koja ideja da je on stvarno zloinac bi istekla po svojoj volji, zbog nedostatka hrane, energija onog drugog potroena one druge, zamarajue ideje. On razdvoji usne i vjetar provali snagom bujice, s punoom i cilindrinom tonou lijepa veliko-kalibarskog kurca. "Je l' tako." "Je." Querelleov pogled podbadae Maria u oi kao ice kiobrana: "Ako je to uredu s tobom, moda moe izai van. Imam za priati s tobom." "Sigurno, idemo." Mario teie zvuati koliko god je mogue kao tough guys s kojima je volio druiti se. Izaoe van. Querelle okrenu od grada i napravi par koraka u tiini. Bijae mrak. Pored njega pola koraka iza, Mario hodae rukama u depovima, njegova lijeva ruka stiui zguvanu mramicu. "Kako daleko idemo?" Querelle stade, pogleda ga. "ta je to to hoe od mene?" "Kao da nisi znao." "Kakav dokaz ima?" "Nono mi je rekao o tome, to vie trebam? I ako si dao da te Nono evi, zato bih ja trebao izigravati finou oko toga?" Querelle osjeae krv kako se slijeva u njegovo srce, iz samih vrhova njegovih prstiju. U tami, on postade tako blijed da je izgledao gotovo prozirnim: taj pajkan nije bio pajkan. Querelle sam ne bijae niti lopov niti ubica: nije bilo opasnosti. On otvori svoja usta da bi puknuo u smijeh.
90
Suzdrao se. Enorman uzdah die se iz njegove utrobe, do njegova vrata, da bi zatvorio njegova usta kao grumen pamuka. Htio je poljubiti Maria, dati mu se, pjevati i vikati: i on naini sve te stvari, ali u sebi, i na sekundu. "Oh, shvaam." Zvuao je promuklo. Sebi, zvuao je grubo. Okrenu se od Maria i naini nekoliko koraka. Nije htio da ga uje kako proiava grlo. Osjeao je da detektivovo uzbuenje mora biti dobro za neto; moglo bi izazvati razvijanje druge drame isto tako nune - moda ak i vie - kao one koja se nije desila. Trebala je biti sveanom glazbenom pratnjom oluji. Mario se pojavio tako odreit, pod tako ozbiljnim stresom: i sve to vrijeme mislio je o sasvim razliitoj stvari. To znai da njegove istinske preokupacije Querelleom ukljuivahu poprilinu tenziju. "Nema potrebe to pretvoriti u ekspediciju na Sjeverni pol. Ako tu ima igara koje ne voli igrati, treba samo rei tako." "Da, to je istina ..." Querelle je zabiljeio jedan nezaboravan na Mariovu bradu. Sretan da se tue (svojim golim rukama), znao je zasigurno da ne mora biti bolji od iega to ne moe biti dovedeno do poputanja udaranjem akama i nogama. Mario blokirae slijedei udarac i odgovori gnijezdei jedan u Querelleova usta. Querelle se povue. Za trenutak oklijevae zatim udari. Mekoliko minuta mukarci su se tukli bez zvuka. Izlazei iz njihovih klineva znali su da se mogu povui do vanjskih limita da bi zaustavili tuu, ali oni ostadoe na razmaku dva metra, gledajui jedan drugoga i zatim iznenada poletivi jedan na drugoga ponovno. Querelle bijae razdragan da se tue s pajkanom, i on je ve znao da u toj tui, u kojoj, zahvaljujui svojoj mladosti i dobroj kondiciji, on bijae vrlo dobro stojao, bijae usporediva s kokekterijom mlade djevojke dobre reputacije koja protestira sve do trenutka penetracije. On je uinio sebe proi kroz najhrabrije, najilavije, najmukije pokrete - ne u nadi da e se zgaditi Mariu, niti da uini Maria vjerovati da je pogrijeio - nego da bi ga uinio da shvati da treba pobijediti stvarnog mukarca, umoriti ga polagano, uzeti ga, tada, s panjom, polagano obrati njegove muke atribute. Oni se nastavie tui. Plemenitost Querelleova dranja inspirirala je Maria na usporedivu fair borbu. U poetku, videi da nije zakaio tako vatrenu figuru kao mornar, detektiv je proklinjao drugog mukarca stil, tu samu plemenitost, tako da ne bi morao prezirati sebe jer ju nema. Htio je dokazati sebi da to je upravo ono protiv ega se bori, tako da bi bio bolje u mogunosti zatui to glorificirajui i suprotstavljajui to svojoj vlastitoj obinosti i negracioznosti. Tako je Mario preuzeo novu ljepotu. Oni jo uvijek bijahu mlatili jedan drugoga. Querelle bijae bri na svojim nogama i udarae jae. Mario razmiljae izvui revolver i ukljuiti Querelleovu smrt u svoju povijest slubovanja: samoobrana, dok je pokuavao uhapsiti sumnjivca. Iznenada zadivljujui, nebeski mirisni cvijet, zujei sa zlatnim pelama, iskoi u njemu: izvanjski on jo uvijek bijae se borio, ridikulozno poguren, gledajui mrano i tugaljivo, ustiju uvrnutih, grudiju teko diuih, polagan i nezgrapan na svojim nogama ... Izvukao je no. Querelle je pretpostavio, prije no je ak i vidio ga u detektivovoj ruci. U iznenada izmijenjenim gestama pajkana - bijahu vie kalkulirajue, vie skrivene, makaste - u rastue traginom stavu koji je Mario zauzeo, Querelle je razabrao nepovratnu i teko doneenu odluku, spremnost ubiti. Nije stao razmiljati o njenim temeljnim razlozima, niti o njenoj teini, ali ona je imala takovo znaenje da neprijatelj, sada naoruan skakavcem umjesto pajkanskim prirodnim orujem , 6-35 milimetarskim pitoljem, je poprimio krvoloan i ljudski aspekt (paklena vrsta krvolonosti, potpuno nevezana za samu tuu, za bilo kakovu ideju osvete za uvrede koje su si dobacivali jedan drugome). Querelle bijae obuzez strahom. Bijae upravo taj trenutak da je on zapravo vidio otru i smrtonosnu prisutnost lista, tamo meu Mariovu opipljivu i malkoc zamuenu obrisu. Samo list noa, ak i kad je bio nevidljiv, je mogao posuditi stisnutoj aci, savijenoj ruci takovu iznenadnu lakou, uiniti neprijatelja pojavljivati se gotovo bezbrinim i sigurnim u sebe, njegovo tijelo kao harmonika ispuhana bez vidljiva pokreta - i ne ponovno napuhana - da bi podrala zadnju dugu notu, u njegovim oima izgled nepovratno beznadena mira. Querelle nije mogao vidjeti no, ali nije vidio nita drugo, to postade oruje monumentalnih proporcija, zahvaljujui svojoj nevidljivosti i svom
91
potencijalu ishoda tue (koji bi bio dva mukarca mrtva). No ne bijae opasan vrlinom svoje otrine: to bijae navjestitelj none smrti. List bijae bijel, mlijean, poneto fluidne konzistencije. Njegovo samo postojanje oznaavalo je ubijstvo, i tako uasavalo Querellea. Tako, on bijae prestraen idejom tog noa. On otvori usta i iskusi udesni, okajavajui sram uvi sama sebe zamuckivati: "T-ti ne eli me posjei tim ..." Mario se nije pomaknuo. Niti Querelle. Misao o krvi koja bijae sadrana u njegovim rijeima, i nada sadrana u njima, uinie njegovu krv cirkulirati malo slobodnije opet. Oklijevae nainiti pokret. Bojao se, tako blisko vezanim se osjeao za Maria velikim brojem niti, da jedan pokret (i najnjeniji bi mogao osloboditi najfatalniji mehanizam, kako je jasno da sva fatalnost zavisi na najtanjoj ravnotei) bi mogao detonirati Maria. Sada stajahu usred niska oblaka magle u kojoj no se gnijezdio, nevidljiv ali siguran. Querelle bijae potpuno ne naoruan. Glasom iznenada blagim, dubokim, i duboko dirljive kvalitete, on ree Princu Noi i okolnim Stablima: "Sluaj, Mario, ja sam ovdje sam s tobom. Ne mogu se braniti ..." Izrekao je Mariovo ime glasno, i Querelle ve osjeae vezanim za njega u velikoj njenosti, emocijom usporedivom s onom koju ovjek moe iskusiti sluajui uzbueni glas mlada djeaka kako prodire tanku pregradu hotelske sobe nou, govorei:"Prljava svinjo, sluaj, ja sam tek sedamnajst!" On je stavio sve svoje nade na Maria. U poetku njegove rijei bijahu samo glazbena fraza, stidljiva, jedva probijajui se kroz maglu, tek draga vibracija u ta dva elementa; ali zatim poraste jaom, bez da izgubi svoju jasnou i jednostavnost slogana izumljena nekim ingenioznim govornikom pokuavajui baciti ari na samu Smrt. Querelle ponovi: " ... ne mogu se braniti. Nema naina." Jedan. Dva. Tri. etiri. etiri sekunde otplutae niz rijeku tiine. "Moe napraviti to hoe, ja nemam noa. Ako me dokai s tim, sve je gotovo. Nita da ja mogu ..." Mario se nije pomakao. Osjeao se kao gospodarem straha i ivota, bilo je do njega, da dozvoli da ide dalje, ili da presijee. Bijae na vrhuncu policijskog zova. Nije ba neto uivao u svojoj moi, jer nikada nije obraao panju na to to se deavalo unutar njega i nije imao elje istraivati to. Nije se pomaknuo jer nije znao kakav pokret napraviti. Iznad svega, bijae omaijan tom trenutnom pobjedom, koju e trebati razoriti za, i njime, neki drugi trenutak, moda jedan koji e biti manjeg intenziteta, koji e mu priskrbiti manje uitka, ali e bit nepovratan takoer. Jednom kad to doe za proi, nee biti vie izborom. Unutar sebe, Mario osjeae izbor visiti u ravnotei. Konano je stajao u sreditu slobode. Bijae spreman za ... osim to nije mogao opstati u toj poziciji dugo. Pomaknuti svoju teinu, istegnuti ovaj ili onaj mii e ve biti uiniti izbor, to e rei, ograniiti se opet. Stoga on je imao zadrati sadanje stanje dok god njegovi miii se nisu zamorili prebrzo. "Ja sam tek htio da objasni to si mislio, nisam nikad htio ..." Glas bijae prekrasan. Querelle je naao sama sebe na istom mjestu, u sreditu slobode, i shvatio je opasnost u Mariovu oklijevanju. Ono je saopavalo se njemu i davalo mu nuni strah od pozornice koji je inspirirao njegovu izvedbu, inio ju izgledati opasnom i riskantnom, ali isto tako uinio ga nepobjedivim. Strah od pozornice mogao ga je skotrljati niz letei trapez na kojem je visio zakaen rezbarenim staklenim pandama, ravno iznad kaveza punog pantera. Koja bizarna snaga duha, zastupana pajkanom u svijetlo plavom demperu, napetog da iskoi, bijae izvirala iz Querelleova vlastita tijela da ga konfrontira tako? Querelle bijae kadar drati taj otrov bez opasnosti po sebe dok god je ostajao unutar njega, ili dok god ga je naprosto bljuvao u zid ili maglu. Ali veeras, njegov vlastiti otrov se pojavio prijetiti mu. Querelle se bojae, i njegov strah odraavae bljedilo smrti, ije djelovanje znae tako dobro, i on bijae dvostruko prestraen jer bijae naputen od smrti. Mario sklopi otricu natrag u njen dra. Querelle uzdahnu, poraen. Oruje stvoreno inteligencijom uini kratko odrjeenje plemenitosti tijela, ratnikova heroizma. Mario se ispravi i stavi obje ruke u depove. Okrenut mu licem, Querelle uini isto, ali polaganou koju dugovae sam sebi zbog nedavna ponienja. Napravie korak jedan prema drugome i pogledae jedan drugoga
92
s neto neugode. "Nisam nikad htio povrijediti te. To je bila tvoja ideja da zapone tuu. Jebe mi se ako si ljubavnik s Nonom. To nije nikakav moj jebeni business. Moe raditi to te volja s tvojim dupetom, ali to nije razlogom da poludi ..." "Sluaj, Mario, pa moda ja jesam kompi s Nonom. I to jeste moj busniess, tono. Tako nije bilo razloga da mi sere u starom kupleraju." "Nisam ti srao. Samo sam te zekao, pitajui te da li bi se mogli pretvarati da sam Nono. Dakle to to znai, pitam te? I tamo nije bilo nikog, da uje to smo govorili." "Pa, OK, tamo nije bilo nikoga. Ali mora shvatiti da nije ba zadovoljstvo sluati zeku kao to. Kao to si rekao, imam pravo raditi kako mi se svia. To nije niiji business, i ja sam dovoljno velik da se mogu brinuti o sebi. Bolje da shvati to odmah, Mario. Da nisi izvadio skakavac, nije bilo anse da me prebije."
Otili su u maglu, jedan pored drugoga, kao braa, izolirani izmaglicom, i njihovim sputenim, gotovo povjerljivim glasovima. Okrenue lijevo, u pravcu zidina. Ne samo da je Querelle izgubio svoj strah, nego malo po malo i Smrt, koja ga je tako udnovato napustila, vrati se u njegovo tijelo opet i ojaa ga svojim fleksibilnim i neprodornih oklopom. "K vragu, daj, nemoj sad biti mrzovoljan. Kako rekoh, htio sam da to bude zeka. Nisam htio vrijeati. Osim toga, nisam se borio prljavo kako ti misli. Izvukao sam taj no, ali sam mogao ustrijeliti te s mojom est-tri's'-peticom. Imao sam pravo. I mogao sam pokriti. Ali nisam htio." Jo jednom Querelle znade da pajkan hoda pored njega. Osjeae se vrlo mirnim. "I Nono, misli da ne znam tog starog kurvinog sina? Pitaj ga, jednom. Kad dolazim u La Fria, dolaziom kao frend, ne kao pajkan. Ne misli, ja sam straight. Ni'ko ti nee rei drugo. Ako kau, ne vjeruj im. Ja, nikad nisam imao majmuska posla s dekima, nikad, uje. Ali, nije da to neto govori. Ti si Mornariki momak, kompa, a vidjeli smo ta oni znaju! Ali, velim ti, svejedno oni su stvarno tough deki." "To sigurno. A osim toga, nije sve istina to priaju o Nonu, isto." Mario se nasmija, zvuei vrlo oduevljen, vrlo mlad. Izvadi paket cigareta iz svog depa i bez da ita ree ponudi jednu Querelleu. "Oh, daj ... nema potrebe zasmijavati me ..." Querelle, takoer, nasmija se: "asna rije, ne pokuavam te nasmijavati ..." "Rek'o sam ti, moe raditi to god ti se svia. Bio sam naokolo, ne mora se meni pretvarati. Tvoj brat, sad, to je druga pria. On je za curama, on nee druge stvari. Vidi, znam scenu. Ali, nemojmo vie o tome." Stigoe gotovo do razine fortifikacija, bez da su putem sreli ikoga. Querelle stade. Rukom to drala je cigaretu, on dotakne detektivovo rame: "Mario." Gledajui ga u oi, Querelle nastavi, u ozbiljnu tonu: "Legao sam s Nonom, neu poricati. Samo neu da krivo shvati. Nisam peder. Volim cure. Razumije to govorim?" "Nemam nita protiv toga. Ali Nono, ili on tako veli, Nono te evio u dupe. Ne moe porei to." "Dobro, pa guzio me je, ali ..." "Ali ne vrijedi troiti rijei na to. Mogu shvatiti stvari sam. Ne mora ii i priati kakav hombre ti jesi. To znam injenino. Da si neki prenemagajui peder, izgubio bi ivac kad smo se tukli. Ali ti nisi tip momka koji gubi nerv."
93
On stavi ruku na Querelleovo rame i udari ga lagano da opet ponu hodati. Smijeio se, a isto tako i Querelle. "uj ovjee, dosta smo odrasli da moemo priati. Ti si imao scenu s Nonom, i to nije zloin. Glavna stvar, kako ja vidim, je da je tebi bilo dobro, takoer. Nemoj mi rei da nije." Querelle htjede kao braniti se, ali ga smijeak izdade. "Sigurno, svrio sam. Ali ne mislim da ima momka na svijetu koji ne bi." "Vidi, to je to. Bilo ti je dobro, i nita loe se nije desilo. Kladim se da je Nono svravao k'o mor , takoer - on je tip tako vrele krvi, i ti tako prokleto dobro izgleda." "Nema nita posebno u mom izgledu." "Oh, daj, ti i tvoj brat ... oprosti, molim te! Ali Nono, je l' dobar ljubavnik?" "Daj, Mario, promijenimo temu ..." Ali rekao je to sa smijekom. Detektiv nastavi drati svoju ruku na Querelleovu ramenu, kao da ga vodi na stratite, njeno ali nezadrivo. "Ali zato mi ne kae? Ili nije on predobar u tom?" "Zato me pita? Je l' to kako se uzbuuje? Ili planira pokuati sam?" "A zato ne ih, ako je dobro? Daj, reci mi. kako on to radi?" "Prilino je dobar u tome. Eto. Daj, Mario, ne pokuava me dobiti, je l'?" "Ma ne, samo priamo. Nema tu nikoga tko bi sluao. Je l' ti bilo dobro, ono, tebi?" "Zato ne proba!" Smijao se, ali ovaj puta s nekom neugodom, Osjeao se nervoznim, ta pajkanova apa na njegovu ramenu i sve to. Querelle jo uvijek nije shvaao da Mario je pao na njega, ali njegove emocije bijahu pobuene tim pitanjima, preciznim kao ona u ispitivanju, njihovom urgentnou, insinuirajuim tonom glasa, metodom koji se inio da gura prema priznanju, nema veze ega e biti. Querelle bijae svjestan udnovatosti okoline i gustoe magle i noi, dalje ujedinjavajui pajkana i njegovu rtvu, zajedno u toj osami koja ini se stvarae njihov osjeaj suuesnitva. "Ne mogu izdrati priati o tome previe, die mi se." "Vau! Bez zeke." Querelle je shvatio da taj usklik (kao i njegovo priznanje da "to mu nije ogavno") bijae jo jedan potez u cijeloj igri koja e neumitno dovesti do ina na koji je poeo sumnjati i koji e postaviti kraj na njegov osjeaj slobode. On nije alio to je pristao stupati tim uzanim puteljkom, ali bijae zadivljen svojim vlastitim lukavstvom, u tom da ga slijedi, pa ipak tako uspjean u skrivanju svoje vlastite tajne elje. Konano osjeti blagi osjeaj srama glumei sa stvarnim he-man mukarcem, bez traenja izlike superiorne snage, ina kojeg bi se usudio pokuati s, ili na, pederastu bez da ostavi sebe, ili s bilo kojim mukarcem - ali tada jedino s pomoi neke neodoljive izlike. "Dakle ne vjeruje mi?" Sad, Querelle je mogao jednostavno odgovoriti "Da, vjerujem", tako zaustavljajui igru odmah tu. On se nasmijei: "Konjski drek. Reci to marincima." "Kunem se, istina je." "Ti si lud. Ne vjerujem ti. Prehladno je." "Zato ne provjeri. Stavi ruku tamo." "Ne ...velim ti, ne. Ti ga uope nema, mora da se smrzao i otpao." Stadoe opet. Gledali su jedan drugog, smijeei se, prkosei svojim smijecima. Mario podignu obrve na pretjerani nain, borajui elo, pokuavajui izraz mlada djeaka totalno zauena injenicom da ima erekciju u to doba, na takovu mjestu, i s tako malo razloga. "Dirni ga, vidje'e ..." Querele se nije pomakao. Polagano oputajui svoj smijeak, koji je uinio gornju usnu drhturiti, on uini da se pojavi suptilnijim, vie zadirkujuim no prije.
94
"Ne, neu. Velim ti, to je nemogue." Querelle prui ruku, istegnu prste i oklijevajui dodirnu Mariove prepone, ali tek materijal njegovih hlaa. (To oklijevanje uini obojcu njih drhturiti s oekivanjem.) Premda obojca znadoe igru koju igrae, oni ju jo uvijek zadravahu u vezovima nevinosti. Bojahu napustiti sebe istini prenaglo, otrgnuti njen veo prerano. Polagano, jo uvijek smijeei se, da bi dozvolio Mariu nastaviti vjerovati u svoju lanu naivnost (doim znajui da Mario nije vjerovao u to ni za minutu) - da bi zadrao izliku da je to tek ala, djeja igra, i gledajui pajkana ravno u oi, Querelle otkopa dugmad: jedan, dva, tri. Glasom koji htjede zvuati jasnim ali koji je nejasno uzbuen, on ree: "Bio si u pravu. Nije loe." "Svia ti se." Querelle povue svoju ruku. Jo uvijek smijeei se. "Rekoh ti, nisam zaiteresiran za kureve. Bez obzira kojih dimenzija su." Jednom rukom jo uvijek na mornarevu ramenu, Mario gurnu drugu u dep i izbaci klip van na otvoren zrak. Stajao je tamo, nogu rairenih, sueljavajui mornara koji ga gledae i smijeie se. Querelle proapta: "Ne ovdje. Nema neko drugo mjesto?" Blizu njegovu uhu, Querelle u tihi um to ga je slina inila u detektivovim ustima. Njegove vlane usne se razdvajahu, mogue u spremnosti za poljubac, jezik spreman zabiti se u uho i treperiti tamo. Zaue viduk pare nona vlaka.Querelle sluae njegovu tutnjavu, gotovo diue pribliavanje. Dva mukaraca stigoe do eljeznikog nasipa. Bijae mrano, ali pajkanovo lice mora da je bilo vrlo blizu njegovu vlastitu. Opet u taj otri mali um, sad malo pitav i pojaan slobodno tekuom pljuvakom. inilo mu se kao misteriozna priprema za ljubavnu bakanaliju kakovu nikada nije ak niti zamiljao. Osjeao se malo, ne sasvim mirnim, svojom sposobnou raspoznavati tako intimne manifestacije Mariove, da tako percipira njegove najunutranjije tajne. I premda je pomaknuo svoje usne, i svoj jezik unutar svojih usta, u potpuno prirodnoj maniri, inilo se Querelleu kao da oblizuje svoje usne na misao o nadolazeoj orgiji. Taj tihi um pljuvake u Querelleovu uhu bijee dovoljan da izolira mornara u njegov univerzum tiine koji ak ni beskrajna buka vlaka nije mogla prodrijeti. On proe pored njih zastraujuom bukom. Querelle bijae prevladan tako jakim osjeajem naputanja da je dopustio Mariu initi to god je htio. Vlak nestade u noi, beznadnom brzinom. urio je, na neko neznano odredite, neko mjesto spokojno, mirno, zemaljsko - neslino bilo kojem mjestu koje mornar znade duga vremena. Spavajui putnici, samo, bijahu mogli svjedoiti njegovu inu ljubavi s pajkanom: ali oni ostavie njega i pajkana, iza, kao tek dva gubavca ili prosjaka na obali rijeke. "Hej, sad." Ali Mario nije mogao svriti. Querelle se okrenu okolo, naglo, i unu dolje na tlo. Kao sudbinom zapovijeeno, detektivov kurac uroni u njegova usta, upravo kako vlak uranja u tunel to vodi u stanicu. Bijae to prvi put da Querelle je poljubio mukarca u usta. inilo mu se kao da je pritiskao svoje lice o odraz u ogledalu to odraava njegovu vlastitu sliku dok puta svoj jezik prelaziti otre plohe unutar glave isjeene iz granita.Usprkos, kako to bijae in ljubavi, i to zabranjene ljubavi, on je znao da ini zlo. Njegova erekcija otvrdnu. Njihova usta ostadoe zalemljena zajedno, njihovi jezici lijeno miui se jedan drugoga ili bockajui jedan drugoga njihovim vrhovima; niti jedan od njih nije se usudio pomaknuti na grube obraze, gdje poljubac bi bio znakom njenosti. Njihove otvorene oi se sretoe i ogledavahu izrazaaj blagog sarkazma. Detektivov jezik bijae vrlo tvrd.
95
Querelleov posao kao steward niti ga je poniavao niti snizio njegov presti u oima njegovih drugara. Obavljajui sve detalje svog zadatka jednostavnou koja je istinska plemenitost, on je mogao biti vien na palubi jutrima, uei na petama, uglaavajui Porunikove cipele. Njegov vrat savijen, njegova kosa padajui preko oiju, on bi ponekad pogledao nagore, ustao bi, u jednom hitrom pokretu, vratio sve svoje utenzilije u njihovu kutiju onglerskom brzinom, i otiao nazad u kabinu. Hodao je brzim, gipkim koracima, postojane radosti u svom tijelu. "Ovdje su, dospodine." "Vrlo dobro. Ali ne zaboravi odloiti moju odjeu." Oficir bijae suvie srameljiv da bi se smijeio. Suoen s njegovom radou i moi, nije se usuivao pokazivati svoju vlastitu sreu, jer bijae uvjeren da jedan jedini trenutak oputanja bi ostavio ga na milost te prekrasne zvijeri. Bojao se Querellea. Bez obzira kako ozbiljan on bijae, nikada nije uspio prosuti pokoru po tom tijelu, tom smijeku. Pa ipak je znao svoju snagu. Bijae ak i neto vii nego mornar, ali bijae svjestan da odreene slabosti vrebaju u dubinama njegova vlastita tijela. Bijae to neto gotovo opipljivo, i to je slalo valove straha kroz sve miie njegova tijela. "Jesi li iao na obalu, juer?" "Da gospodine. Bila je desna strana na obali." "Mogao si me podsjetiti na to. Trebao sam te. Slijedei puta me obavijesti prije no to ide." "Razumijem, gospodine." Porunik gledae ga brisati prainu na stolu i odlagati odjeu. Traio je izliku za smrzavajuu primjedbu koja bi uinila nemoguim bilo kakvo bujanje intimnosti. Veer prije je otiao do prednjih spavaonica, prividno traei Querellea da bi ga poslao na neki zadatak. Nadao se da e ga vidjeti kako oblai ili skida svoje plave zvonaste hlae i mornarski kaputi. Tamo bijae samo pet ljudi u prostoru, i oni ustadoe kad je on uao. "Moj steward nije ovdje?" "Ne gospodine. On je na obali." "Gdje on spava?" Pokazae mu mreu, i kao navijena igraka Seblon hodae kruto do nje, kao da e ostaviti pismo ili obavijest; mehaniki, rastrese jastuk, kao da hoe paziti na dragog, odsutnog, stvorenja odmorite. Tom gestom, neprimjetnom i laganom kao sjeme maslaka na vjetru, njegova njena osjeanja isparie, i on izae van opet, osjeajui se vie uznemiren no prije. To je dakle gdje obiava spavati, tko nikad nee lei pored njega. Popeo se na most i naslonio na ogradu. Okruen maglom, gledajui grad, on bijae sam ovdje i kadar utonuti u sanjarenja o Querelleu na njegovoj veeri vani, pijana, smijui se, pjevajui s djevojkama, drugim dekima - iz kolonijalnih trupa ili radnicima na doku koje je sreo etvrt sata ranije. Tu i tamo bi moda izaao iz dimom ispunjena cafa i otiao do starih fortitfikacija. To je gdje je uprljao nogavice svojih hlaa. U svojoj imaginaciji, Porunik je svjedoio sceni. Jedan dan prolazei pored grupe mornara, jedan od kojih ukazivae na mrlje Querelleu, Porunik ga u odgovarati na tu primjedbu s tko-ga-ia izrazom: "Te, to su moje medalje!" "Njegove medalje", zaista, pretpostavljivo njegova sperma. Querelleovo lice i tijelo izblijedie. On nestade, hodajui dugim koracima, ponosan na svoje otrcane zvonaste hlae s njihovim mrljama na visini lista, slavno bezoan. Vratio se natrag u caf, popio jo neto crvena vina, otpjevao jo nekoliko pjesama, smijao se i vikao i opet izaao van. Nekoliko puta u drugim lukama, ako i u Brestu, Porunik bi izaao na obalu izviati kvartove koje posjeuju mornri, u nadi da e nekako sudjelovati u misteriju izlaska na obalu, uloviti na trenutak pogled, negdje u toj bunoj zadimljenoj gomili, na Querelleovo sjajee lice. Ali dugovao je to svojim iritima da mora hodati vrlo brzo, i ne zadravati se i gledati unaokolo osim najkraih pogleda. Tako, on ne vidje nita; prozori barova i cafa bijahu upareni do toke neprozirnosti, ali ono to je on pretpostavljao iza njih bijae puno uzbudljivije. ***
96
Drskost je jednostavno izraz naeg pouzdanja u nau domiljatost, na govor. Porunika Seblona uroeni kukaviluk bijae naprosto zbog njegovog fizikog izbjegavanja bilo kojeg jakog mujaka, i njegove uvjerenosti da bi bio poraen: tako, on je to morao kompenzirati drskim stavom. U vrijeme odlune scene (koja, sukladno uobiajenim pravilima narativne logike, bi trebali staviti na kraj knjige), njegov susret s Gilom u Upravi policije, on pristupi Policijskom Komesaru na nain koji bijae s visoka i od moi u poetku i zatim preao u otvoreno vrijeanje. Bijae suvie oigledno da je prepoznao Gila kao svog napadaa. Zanijekao je to samo zbog privrenosti vrsti "slobodoumlja" koje ga je obuzelo otkako je upoznao Querellea. To se bijae razvijalo u njemu, polagano u poetku, zatim dobivajui na brzini, sasvin vrtoglavo i unitavajue. Porunik bijae vie slobodoumnik no svi Querellei u Mornarici, on bijae najistiji od istih. Bijae sposoban izdrati svoje novonala uvjerenja do tako rigoroznog stupnja tono zato jer nisu ukljuivala njegovo tijelo, nego samo njegov um. Kad je vidio Gila sjediti na klupi, naslanjajui se na radijator, Seblon je odmah shvatio to oni ele od njega da uini: inkriminira, i tako uniti tog djeaka. Ali unutar sebe, vrlo lagan pojetarac poe puhati, dolje meu travama ("povjetarac, jedva zefir", kae u dnevniku): postajae jaim, napuhnuo ga je, i konano izaao u velikodunim naletima kroz njegova ivahna usta - ili glas - u bujici riji. "Dakle, da li prepoznajete tog ovjeka?" "Ne, gospodine, ne prepoznajem." "Po vaem odsustvu, Porunie - ja shvaam razloge koje bi vjerovatno imate za to rei, ali tu se radi o stvari kriminalne pravde. Osim toga, neu biti jako optuujui prema njemu, u mom izvjeu." injenica da je pajkan prepoznao njegovu velikodunost potaknula je Porunika na dalje rtve. Uzdizalo ga je. "Ne razumijem to pokuavate mi rei. Moja izjava je jednako temeljena na mojoj brizi za pravdu. Kako mogu optuiti nevina ovjeka?" Stojei ispred stola, Gil jedva da je uo ita od toga. Njegovo tijelo i njegov duh nestali su u nekoj vrsti sive izmaglice zore, koja bijae ono u to se on pretvarao. "Da li stvarno mislite da ne bih bio sposoban prepoznati ga? Magla nije bila tako gusta, i njegovo lice bijae blizu mog ..." I to bijae dovoljno reeno. Igla probijena kroz glave tri mukarca, ujedinjujui ih jakim bijelim koncem iznenadna shvaanja. Gil okrenu svoju glavu. Spomen njegova lica blizu oficirovu rasvijetli njegovu vlastitu memoriju. to se tie Komesara, hitri drhtaj intuicije objavi mu istinu kad je uo Seblonov ton glasa promijeniti se na rijei "njegovo lice...". Za nekoliko sekundi (ako toliko) tijesan osjet suuesnitva ujedinjavao je tri ovjeka. Usprkos - nit e se to initi udnim bilo kome osim onim itaocima koji nikada nisu iskusili takova objavljenja - policijski oficir pokua suspregnuti to prepoznavanje, kao da bijae potencijalna opasnost. kaimo da ju je narastao. On ga je takoer zakopao, pod debelu kou svog naina razmiljanja. U Poruniku, unutranje kazalite se nastavi, i, tako mu se inilo, sve veim uspjehom. Sad se osjeao sigurnim da e sve ispasti upravo pravo. Postajao je sve vie i vie vezan za mladog zidara, na mistian i specifian nain - to je vie priinjao se da se distancira od njega, ne samo negirajui njegov identitet kao napadaa, nego branei se protiv pretpostavke da je titio Gila na impuls velikodunosti. Kad je negirao svoju velikodunost, Porunik ju je razorio u sebi, i sve to mu je bilo dozvoljeno zadrati bijae osjeaj blagosti za kriminalca plus uvjerenje da sad bijae moralni sudionik u zloinu. Bijae osjeaj krivnje koji e ga izdati, na kraju. Porunik Seblon nastavi vrijeati Komesara. Tako rei amarajui ga po licu. On je znao da stvorenje krajnje ozbiljne ljepote koje karakterizira istinsko djelo umjetnosti esto poinje tako nedostojnim prenemaganjem. On je dostigao Gila, pretekao ga. Isti mehanizam koji bijae omoguio Poruniku Seblonu rei da nije Gil taj koji ga je napao, uinio je prethodno priinjavati se kukavicom i zlim u odnosu na Querellea. "Daj, prijatelju! Iskalji ili u te zadaviti! idovska borba. Pet protiv jednog."
97
Posebo je volio taj zadnji izraz. Savreno se uklapao u sadanje stanje uma. Osjeao se ponosnim da se ne boji niega, stajanja tu, tako siguran od odmazde, u svojoj uniformi sa zlatnim iritima. Takak kukaviluk bijae velika sila. Ali sami lagani uvrtaj je potreban da bi se naao drugi protivnik, tada nalazei ga u kukavici samom. Nain na koji je kanjavao ili ak zlostavljao Querellea bez razloga, bijae bez sumnje kukaviki, ali ak i dok je to inio, bijae svjestan prisutnosti volje, ili snage svoje snage: bijae to ta sila (otkrivena, zatim kultivirana, u sreditu njegova kukaviluka) koja mu je omoguavala vrijeati policijskog oficira. Konano, zaneen svojim vlastitim velikodunim dahom, i poduprt svijetleom prisutnosti stvarnog kriminalca, on zavri optuujui sebe za krau novca u pitanju. Kad je uo Komesara dati detektivu nareenje da ga uhapsi, Seblon se nadao da e oni priznati njegov presti kao oficira, ali im se naao u iza brave, osjeajui se sigurnim da e izbiti nevjerovatan skandal, on je bio sretan.
Otkako je ubio armenca, Querelle bi uvijek oistio leeve. Nije rijetko nai ideju pljake da slijedi ideju ubijstva (i od te dvije, in je esto manje nedostojan). Kad mladi grubijan udari homoseksualca koji mu je priao, on jednako mu uzme kao i ne, njegov novanik. Nije da je on udario njega zato da bi mu uzeo novanik, nego mu uzima njegov novanik zato jer ga je udario. "teta to nisi mu pokupio lovu, mislim tom zidaru. Mogao bi ju koristiti sad." Querelle stade, oklijevae. Zadnje rijei bijahu izreene s malo bojazni, zamjetljive samo njemu. "Ali kako sam mogao? Bistro je bio prepun. A i nisam ak niti mislio na to." "Da, to je istina. Ali to s onim drugim, mornarem. Imao si dovoljno vremena tamo." "Ali kunem se Jo, nisam ja. Kunem se." "Sluaj, Gil, boli me. Nisam doao muiti te. Ti ima svoje razloge drati stvari za sebe. To samo dokazuje da si stvarno tvrd deko. I kad ti kae tako, ja ti vjerujem. Sve to sam rekao je da nema nekog smisla o'laditi momke bez da ima neke koristi od toga. Tako ono to hoe napraviti, hoe postati stvarno tvrd kurvin sin, na taj nain isto, kaem ti, deec." "Misli da bi stvarno mogao napraviti tamo vani?" "Vid'iemo." Querelle je jo uvijek se bojao. Mislio je najbolje doimati se neobavezujuim. Gledajui Gila, ovjeka podsjea na mladog hindusa ija ljepota sama sprijeava njegov neposredni uzlazak na nebesa. Njegov smijeak to lovi, lascivan pogled izaziva putene ideje u njemu kao i u drugima. Kao Querelle, Gil je postao ubojica sluajem - zlom sreom - i mornaru bi bilo drago pretvoriti djeaka u repliku samog sebe. "To bi bio vrisak, zar ne, ostaviti malog Querellea vrebati u maglama Bresta", mislio je. Morao je dovesti Gila da prizna ubijstvo koje nije htio poiniti, kao i drugo, kojeg je bio potpuno nevin. U tako plodno tlo posaditi e sjeme Querellea, i ono e izbiti i rasti. Mornar bijae svjestan svoje moi, ne nad, nego u Gilu. Gil je imao vidjeti to ubijstvo jeste. Imao je priviknuti se. I imao je izai van iz skrovita. Querelle ustade i ree: "Ne brini, deko. Ti si OK. Zapravo, ti si prilino dobar, za poetnika, kao. Samo nastavi. Re'u ti to da radi. Oti'u i priati s Nonom." "ta, nisi mu jo nita rekao?" "Ne brini. Ne misli da sam te mogao samo tako dovesti u La Fria, ili misli? Previe pajkana uokolo. I nikad ne zna s tim djevojkama, isto. Stvar je ne postati suvie glavat, zna. Nemoj misliti da big guys e pasti na glavu da te sretnu, samo zato to si ohladio nekoga. Prvo mora stei glas stvarnog majstora. To to si ti napravio je kao ubijanje zbog zadovoljstva. Ali ne brini. Sredi'u stvari. OK, moram ii sad. Vidimo se, deko." Rukovae se, i , dok je odlazio, Querelle se okrenu jo jednom i ree: "to je s onim malim tvojim frendom, dolazi te vidjeti?" "Siguran sam da e doi svake minute sad."
98
Querelle se nasmijei. "Reci mi, on se zaljubio u tebe, taj kiki - ili sam u krivu?" Gil se zarumeni. Mislio je da ga mornar zeka, podsjeajui ga na njegov slubeni motiv za njegovo ubijanje Thea. To nije bilo smijeno uope. Njegova prsa se stegnue, u ravnu glasu odgovori: "Ti si lud. Vidi, imao sam s njegovom sestrom nekad. To je pria. Ti si prolupao, Jo. Ne vjeruj sve to ti kau. Pike su to ja volim." "K vragu, nema nita loe u tome da djeak te gleda. Ja sam mornar, zna, znam kako je to. OK, 'enja opet, Gil. Take it easy." *** Vrativi se kui, Roger je gledao svoju sestru s osjeajem sastavljenog od potovanja i ironije. Znajui da je ona koju je Gil htio nai u njemu, pokuao je, zlobno ali naivno, imitirati njene manire, enskaste obiaje - ak i geste kao zabacivanje kose natrag preko ramena, ili nain kako bi gladila haljinu kad bi sjela. Gledao ju je s ironijom jer se osjeao sretnim preduhitriti Gilov homage njoj svojim vlastitim tijelom, ali s potovanjem jer ona je bila riznicom tih tajni koje su pobuivale Gilovu duu. U oima svoje majke, Roger je iznenada odrastao, samom injenicom da je bio tako intimno i izravno povezan sa zloinom koji je imao poronu motivaciju. Bojala se ispitivati, u sluaju da bi mogla uti, iz usta njena sina, neku fantastinu priu u kojoj je on igrao ulogu "prvog ljubavnika". Nije bila sigurnom da Roger nije, u dobu od petnajst, ve istraivao misterije ljubavi, mogue ak i one zabranjene ljubavi, koje ona sama nije poznavala. Madame Lysiane bijae suvie raskona dama za Querellea da bi ju smatrao svojom ogoricom. Njegova imaginacija odbijala je ideju da njegov brat spava s tako grand damom. U njegovim oima Robert jo uvijek bijae bistri mali djeak s talentom nalaziti meka mjesta za sebe. Taj dio nije iznenadio Querellea. to se tie Madame Lysiane, ona je pokuavala to je bolje mogla odnositi se prema njemu na izravan nain. Bijae blaga i uglaena. Znala je da ima aferu s Norbertom. Ulovljena u uroku njene udnovate ljubomore, ona se predala svojoj glavnoj preokupaciji o sutinskim razlikama izmeu Querellea i Roberta. Jedne veeri bijae duboko dirnuta jednim od Querelleovih provala smijeha: zvuao je tako svje i djeaki, sasvim razliito od bilo ega to je Robert mogao ikada izustiti. Njezin pogled vezao se na kut Querelleovih usana, irom otvorenih, otkrivajui njegove brilijantne zube, i gledala igru linija oko njega, nakon to prestade se smijati. Znala je zasigurno da bijae sretan mladi ovjek, i to joj je dalo gotovo neprimjetan ok uzrokovalo malu pukotinu otvoriti se, kroz koju je nevjerovatan mlange njenih osjeaja sad slobodno tekao. Ne znano enama koje su vidjele tek njeno mirno lice, njene prekrasne oi, koje su uvijek impresionirane tugaljivom velianstvenou njezina dranja, oslonjena na njene teke, bogate, u najboljem smislu rijei, gostoljubive kukove (inicijalno odreene za materinstvo) - u njenim, ije grudi se doimae tako dubokim i mirnim, tamo bijahu stalni virovi, uvijajui i razdvajajui, zbog neka misteriozna razloga, tih dugih i irokih velova, to sastoje se od meka i neprozirna materijala sa sjenovitim naborima: ne bijae nita drugo se deavalo unutar nje osim tih ponekad hitrih, ponekad tromih tamo-amo pokreta tih slojeva crnog, i ona niti je mogla izvui ih kroz usta da bih izloila sunanu svjetlu, niti ih je mogla ispuhati van kroz njenu rupu na dupetu, kao osamljena crva. "Ridikulozno je stii u takvo stanje, u mojim godinama, i ja si ne mogu dozvoliti nainiti greku. Ne ja. Nitko nee prevariti Josephine. Samo pomislina to, za pet godina biti u pedeset. Iznad svega ne smijem se dati na milost nekakova osjeta. I to je luaki osjet, moj vlastiti proizvod. Kad kaem da lie jedan na drugog, do toke da su tek jedan, u stvarnosti 'oni' su dva. Tu je Robert, na jednoj strani, i Jo na drugoj." Ta umirujua sanjarenja u kojima je uivala tijekom dana i trenucima pauzama oputanja koje si je priutavala dok je nadzirala poslove u salonu, bijahu kontinuirano prekidani svakodnevnim
99
brigama. Tako, polagano, Madame Lysiane poe gledati svoj ivot, s tisuama incidenata, kao neto potpuno glupo i trivijalno u poreenju s dimenzijama fenomena kojeg svjedokom i pozornicom ona postade. "Dvije prljave jastunice? I to s njima? Daj ih oprati. to za ime boga one hoe od mene, da ja sama to napravim?" Hitro je napustila tu degradirajuu ideju, da bi se vratila promatranju oaravajue koreografije njenih crnih velova. "Dva brata koja vole jedan drugoga toliko da lie jednako ...tamo je jedan od tih velova. Tamo je. Pokree se, blago, odmotavajui se dvjema golim rukama stisnutih aka, vrsto stisnutih unutar mene. I sad je kao svitak. Klie. Drugi dolazi sresti ga, i on je crn takoer, ali drugaije teksture. I taj novi veo znai: dva brata koji izgledaju toliko jednako da vole jedan drugoga ... I taj, takoer, klie dolje u kacu, prekriva drugoga ... Ne, to je isti, samo preokrenut ... Drugi komad materijala, drugaije nijanse crnog, i znai: ja volim jednog od brae, samo jednog ... Idui veo: Ako ja volim jednog od brae, ja volim drugog, takoer ... Morati u ui u sve to, moram staviti moj prst na to. Ali nemogue ih je dobiti van. Da li ja volim Roberta? Sigurno volim, ili ne bi ostali zajedno tih est mjeseci. Ali to, evidentno, to ne znai nita. Ja volim Roberta. Ja ne volim Jo. Zato ne? Moda volim. Oni oboavaju jedan drugog. Nita ne mogu oko toga. Oni oboavaju jedan drugoga: da li to znai da oni ine ljubav, takoer? Ali gdje? Nikada nisu zajedno. Ali upravo to je to, oni ne mogu biti vieni. Gdje tada? U drugim podrujima ... I oni oba su imali tog djeaka ... Taj djeak, on je njihov love-boy ... Ja sam idiot, to znai jedna od tih haljina u usporedbi s mojim velovima - ali bolje da Germaine kaem to ju ide zbog brisanja poda njenom haljinom. To je stvar principa. kako to da ena kao ja nikad da iskusi malo mira i tiine?" Madame Lyisiane je ekala ljubav dugo vremena. Mujaci nikad nisu ju neto posebno uzbuivali. Tek kad je prebacila etrdesetu, razvila je apetit za miiave mlade mukarce. Ali tono u vrijeme kad je mogla dosei svoju sreu, ona je poela bivati izjedana ljubomorom koju nije mogla dokazati nikome. Nitko ju ne bi shvatio. Ona je voljela Roberta. Kad je razmiljala o njegovoj kosi, hrbatu vrata, njegovim bedrima, bradavice na njezinim dojkama bi se stvrdnule kao da kreu naprijed u njihovo ponovno ujedinjenje ss slikom iz sjeanja, i cijeli dan, u grozniavoj radosti jedva suzdrane udnje, Madame Lysiane pripremae se za noi ljubavi. Njezin mukarac! Robert bijae njezin mukarac. Prvi, istinski. Sad, ako oni zaista su voljeli jedan drugoga, da li su oni, takoer, vodili ljubav? Kao pederasti. Pederasti su sramotni. Spomenuti njih u bordelu je usporedivo spomenu Sotone na koru bazilike. Madame Lysiane ih je prezirala. Niti jedan od njih nije prekoraio njen prag. Ona je doputala samo odreene klijente s bizarnim ukusima koji su traili stvari koje se inae ne oekuje da ene ine, i nema sumnje ti bijahu umrljani dodirom queernosti: ali bijae ena, s kojom bi otili gore, i tako se moglo pretpostaviti da ene su ono to oni vole. Na njihov osobni nain. Ali homoseksualce - nikad. "Ali to ja pokuavam tu uiniti? Robert nije peder ..." U njezina uma oku ona vidjee njezina ljubavnika pravilne, tvrde, smirene crte - ali nevjerovatnom brzinom bi one izblijedile u sliku mornareva lica, i ta bi opet postala Robertovo, mijenjajui se u Querelleovo, i Querelleovo, opet u Robertovo ... Kompozitno lice s nepromjenjivim izrazom: tvrde oi, usta ozbiljna i mirna, brada solidna, i preko svega toga, poseban traak nevinosti obzirom na neprestajuu konfuziju. Querelle se nikada nije usudio spomenuti Mariovo ime. Ponekad bi se udio da li itko zna za njegovu eskapadu s detektivom. Ali zato bi se hvalisao. Nije izgledalo kao da je Madame Lysiane ula ita o tome. Srevi ju taj prvi dan kad je uao u La Fria, ignorirao ju je od tada uvijek. Ali malo po malo, njenim uobiajenim autoritetom, ona mu se nametnula i uzela vlasnitvo nad njim, zaodjevi ga u geste i linije pokreta ije obline bijahu vrlo iroke i prekrasne. Te harmonine mase mesa, to uzvieno dranje isijavali su vrelinu, gotovo vrst pare, zamagljujui Querelleova osjetila
100
prije no to je on bio svjestan bajanja nainjena nad njim. Neobavezno bi pogledavao na zlatni lanac na njenu vratu, narukvice na njenim rukama, i, uvijek nejasno, osjeae se umotan u punou. Ponekad bi razmiljao, gledajui ju s udaljenosti, da bordelski vlasnik ima prekrasnu enu, njegov brat prekrasnu metresu; ali kad bi ona dola blie njemu, Madame Lysiane bijae tek izvorom tople, plodne, ali gotovo nestvarne radijacije. "Ne biste imali ibicu, Madame Lysiane?" "Naravno, moj dragi, da'u ti vatre." Ona odbi cigaretu to mornar ponudi joj, sa smijekom. "Zato ne uzmete jednu? Nikada vas nisam vidio puiti. To je Craven, znate." "Nikada ne puim ovdje. Doputam djevojkama da to ine, jer bi ostavljalo lo utisak biti prestrogom, ali ja nikada ne inim, sama. To naprosto ne bi bilo klasa, imati patronne sjediti ovdje, otpuhujui." Nije zvuala povrijeenom uope. Govorila je izravno, objanjavajui ono to je bilo samo-oigledo i nije otvoreno za dalju raspravu. Drala je mali plamen, do vrha njegove cigarete, i vidjela Querellea kako ju promatra. Malo joj je bilo neugodno, i bez razmiljanja je ponovila frazu na koju je natrala od poetka, i koja je ostala u njenim ustima, zalijepljena za njeno nepce: "Moj dragi, tu si." "Hvala, Madame Lysiane." Niti Robert niti Querelle nisu bili dovoljno zainteresirani u voenju ljubavi da bi eksperimentirali s njihovim novim pozicijama. Pa ipak nisu to smatrali tek prilikom tjelesnog zadovoljstva. U svojim igrama s Querelleom, Nono je vidio znake nasilne i poneto bljeskave neudorednosti koju je prepoznavao u sebi. Taj mornar rairen na sagu koji mu je poklanjao svoje miive i dlakave guzove, upravo tu usred svog tog barunskog tapeciranja izvodi in s njim koji ne bi izgledao van mjesta u nekom od onih orgijastikih samostana gdje redovnice dozvoljavaju biti jebane jarcima. Bilo je zabava i igra, ali sigurno je inilo mukarca osjeati se mukarcem. Gledajui na crni anus okruen bunjem dlake, tako iskreno ponuen izmedu dugih, lagano bronanih, tekih bedara to izranjaju iz gungule sputenih dolje hlaa, Norbert otvori svoje hlae, zadignu kraj svoje koulje, malo, da bi zaista izgledao vragom od ovjeka, i stajae tamo par sekundi i kontemplirajui sebe u toj pozi, usporedivo, u njegovu umu, onoj trijumfantna lovca ili ratnika. Znao je da ne poduzima nikakov rizik, jer niti traak sentimentalnosti nije umrljao istou igre. Nema strasti, ne gospodine. "Mirie bogato", rekao bi, ili "Haj'mo kliznuti to tebi", ili "Koja lijepa jedna." To bijae tek igra, nema problema. Dva teko nabildana mukarca sa smijecima na njihovim licima, i jedan od njih - bez ikakove drame, nema petljanja - nudio je svoje dupe drugome. "Dobra zabava." Zatim, tu je dodatno zadovoljstvo varanja djevojaka. "Da one znaju ta deki rade, spermajui uokolo, ovjee, al' bi poele kleti. Taj mornar tu, on nikad nee praviti petljavinu oko toga. Da ga se poevi u dupe, je to on voli. Nita loeg u tome." Bijae tu takoer element suosjeanja u Norbertovu voenju ljubavi s Querelleom. inilo mu se, ne da je mornar se zaljubio u njega, ali da su mu trebale te seanse da bi mogao nastaviti ivjeti. Norbert je imao odreen respekt prema njemu - prije svega jer se pokazao da je promuuran diler kad je prodao paket opijuma, i takoer jer bijae snaan mukarac. Nije mogao si pomoi a da se ne divi mornarevoj mladoj i gipkoj muskulaturi. Querelle nije osjeao nikakove emocije prema Nonu, ali je postao svjestan da se neto drugo razvija meu njima, spajajui ga s Nonom. Da li je to jer Nono bijae stariji? On odbijae priznati da je Nono dominirao njime guzei ga, premda je to moglo biti dio toga. Na koncu, teko je mogue ui u igru, svaki dan, u igru koju ovjek smatra samo tek, ljubavnom igrom, bez da postane vezan za nju. Ali tu bijae neki drugi faktor ukljuen u stvaranje tog novog osjeaja - koji je stvarno bio atmosfere oputena suuesnitva: sastojao se od formi, gesta, nakita, pogleda Madame Lysiane, i
101
ukljuivalo je one rijei koje je rekla dva puta jedne te iste veeri: "Moj dragi". Meutim, nakon to bijae obrisan, u svakom smislu, detektivom, Querelle je izgubio svoj ukus za svoju igru s Norbertom. Dao se jo jednom, iz navike, gotovo sluajem, ali - i Nonovo zadovoljstvo, koje je postalo suvie oigledno u svojim manifestacijama, doprinijelo je toj promjeni - on poe mrziti. Usprkos, kako se inilo nemoguim da se potpuno izvue, on je razmiljao da tajno izvue neke prednosti iz situacije i, prije svega da uini Nona platiti za usluge. Patronnenin smijeak i geste doimale su se ukazivati drugu, nejasno percipiranu mogunost. Prvu ideju Querelle napusti prilino brzo. Norbert nije bio vrsta ovjeka kojega se moglo zastraiti. Mi emo vidjeti kako Querelle nije, meutim, u potpunosti zaboravio samu ideju, i kako ju je primijenio da dovede do Porunika Seblona pada. Novine bijahu jo uvijek raspravljale sluaj Gila Turko, "dvostruko ubijstvo u Brestu", i policija je ila traiti ubojicu kojeg su lanci prikazivali kao zastraujueg monstruma ije lukavstvo e mu omoguiti izbjei pravdi jo za dugo vrijeme. Gilova reputacija postade uasavajua kao ona Gilles de Rais. Kako on nije mogao biti naen, populacija Bresta poela je misliti o njemu kao nevidljivu ovjeku: i to bijae samo zbog magle, ili bijae tu drugi i jo fantastiniji razlog? Querelle je proao kroz sve novine, i kad god bi naao neki od tih napisa, pokazao bi Gilu. Mladi zidar je doivio udan osjet kad je vidio svoje vlastito ime, naslovnom veliinom slova, po prvi puta u svom ivotu. Na prvoj stranici, isto. U poetku mu se inilo da te rijei se odnose na nekoga drugog kao i na njega. Zarumenio se i nasmijeio. Njegovo uzbuenje se pretvori smijeak u suzdran, tihi smijeh, koji se doimao mranim ak i njemu. To tiskano ime, sloeno u velikim masnim slovima, bijae ime ubojice, i ubojica kojem je to pripadalo ne bijae vie fikcija. Postojao je, u stvarnom ivotu. Odmah do Mussolinija i Mr. Edena. Odmah iznad Marlene Dietrich. Novine su govorile o ubojici imenom Gilbert Turko. Gil pusti novine potonuti i dignu oi sa stranice na trenutak da bi vidio, u sebi, u privatnosti svoje svijesti, sliku tog imena. Htio se navii na ideju, uspostaviti, jednom i za uvijek, da ime e biti ispisano, otisnuto, i itano na taj nain jo dugo vrijeme koje dolazi. Imao je zapamtiti to, imao je vidjeti to opet. Gil je nainio svoje ime (koje bijae novo, to pripada nekom drugom), i njegova nova i neopozivo konana forma, vrtili su se cijelu no po njegovoj memoriji. Dozvolio je da zae u najtamnije zakutke, preko najteih terena, treperei sa svim svojim svjetlima, nosei svoje iskriave povrine u naintimnija skrovita koja je imao u sebi, i tek tada je pogledao novine ponovno. Doivio je novi ok vidjei svoje ime tamo, u tako stvarnom tisku. I ponovno, drhtaj oduevljavajueg srama najeio mu je kou na tijelu, koje se sada osjealo prilino golo. Njegovo ime ga je izloilo, skinulo ga golim. To bijae fama, i to bijae i zastraujue i sramotno ui u to kroz vrata prijekora. Gil nikada be bijae potpuno naviknut na svoje ime. Sada Gilbert Turko bijae osoba koja e zauvijek biti zrnevlje za novinski mlin. Ali kad ti napisi prestadoe biti poeme, oni jasno bijahu opisivali opasnost koje Gil bijae svjestan, ak i okusio, preputajui se biti potpuno preokupiran njom, povremeno; to bijae tada kad je iskusio ne samo otriju, nego gotovo bolnu svjesnost biti iv, ali takoer neku vrstu zaborava, samonaputanja, gubitak vjere, slino onom to osjeae pipajui (nema sumnje ruiasto) meso hemoroida, ili kad, kao dijete, bijae uao pored ceste i ispisivao svoje ime u praini, prstima izvodei neobino oduevljenje iz toga, nema sumnje izazvano mekim osjeajem praine i oblim oblicima slova; bijae tada da je zaboravio sebe do toke nesvjestice, osjeajui kako mu se srce preokree, hotei leati tamo dolje povrh njegova imena i zaspati, bez obzira na opasnost da bude pregaeno automobilom: ali sve to bi uinio tada bijae izbrisati slova, demolirati njihove slabane zidine od praine, njeno pomesti tlo s deset rairenih prstiju. "Ali kako god, ti suci, oni bi trebali vidjeti ..." "Vidjeti ta? I koji suci? Sluaj, nee se sad predati. To bi bilo pakleno glupa stvar napraviti. Prije svega, skriva se suvie dugo da ne bi mislili da si kriv. I drugo, moe vidjeti to kau u novinama - da si ubio jednog tipa koji je bio queer, i drugoga, mornara. Ne ba lako za objasniti."
102
Gil dozvoli sebi biti pobijeen Querellovim argumentima. On je htio biti pobijeen. Nije vie osjeao da je u velikoj opasnosti; naprotiv, postao je spaen time to je trajan. Dio njega e ostati zbog imena, njegovo otisnuto ime e ostati, izbjegavajui pravdu, biti vezanim za slavu. Ali tu je ostao gorak okus. Gil je znao da je osuen: njegovo ime uvijek i svuda biti e praeno rijeju "ubojica". "Dakle, ovdje je plan, kompa. Ide van i nae si malo tvrda casha, i zatim giba u panjolsku. Ili Ameriku. Ja sam mornar, mogu te ukrcati na brod. Srediu to." Gil je jako htio vjerovati u Querellea. Sigurno mornar mora da je dobro povezan sa svim mornarima svijeta, u tajnim komunikacijama s najmisterioznijim posadama, s morem samim. Ta ideja veselila je Gila. Zgurio bi se uz nju, ona bi ga tjeila, i on je izvodio osjeaj sigurnosti iz nje, nije htio analizirati ju uope. "Pa to ima izgubiti? Ako povue posao i ulove te pri tom, nee napraviti nikakovu razliku uope. to je prepad u usporedbi s ubijstvom?" Querele nije vie spominjao ubijstvo mornara da ne bi izazvao Gilovo nijekanje, da ne bi pobudio taj osjeaj istinske pravde koji ivi u svakome i koji bi mogao uzrokovati da ode i preda se. Dolazei iz vanjskog svijeta kako jest, miran i sabran, Querelle je znao da se mladi zidar dri njega intezitetom straha. Nespokoj je izdao Gila, izdao najmanji unutranji drhtaj i pojaao ga, odsvirao ga glasno, kao igla prelazei preko brazdi gramofonske ploe. Querelle je mogao registrirati sve te pomake i fluktuacije i iskoristiti ih. "Da nisam samo mornar ... ali, to je to ja jesam, i tu je malo toga to mogu uiniti da ti pomognem. Ali ima jedna stvar, mogu ti dati savjet. I vjerujem da ti to moe napraviti." Gil sluae, u tiini. Do tog vremena postalo mu je jasno da mu mornar nee nikada donijeti nita osim komad kruha, kutiju sardina, paket cigareta, ali nikada nikakav novac. Sputene glave, njegovih usta gorkih, pade pred monom idejom tih dvaju ubijstava. Enormna istroenost natjerala ga je da se preda pred njima, da ih prizna, da prizna da e ubudue putovati autoputem za pakao. Prema Querelleu je osjeao veliku ljutnju i u isto doba imao apsolutno povjerenje u njega, premda je to bilo udnovatno izmijeano sa strahom da bi ga Querelle mogao "predati". "im dobije neto love i neto nove odjee bi'e spreman za put." Izgledalo je kao velika avantura, i to ona koju do koje su ubijstva dovela. Zahvaljujui njima, Gil e se imati odjeti minkerski, vie nego je to ikad u ivotu, ak i nedjeljama. Buenos Aires, evo dolazim. "Ja sigurno ujem to govori. Ja sigurno bi htio povui posao, napraviti togod love. Ali gdje? Da li zna?" "Upravo sad, ovdje u Brestu, znam samo jedno mjesto, jednostavno, provali i ue scena. Ima boljih drugdje, ali ovdje u Brestu je jedina stvar koju u ti pomoi. Ja u pripremiti posao, i tada, kad si spreman, moemo napraviti posao zajedno. Nema frke. Bi'u odmah pored tebe." "Ne bi' ja to mogao sam? Moda bi bilo bolje?" "Si lud? Zaboravi. Ja hou biti s tobom. Prvi puta vani, treba kompu."
Querelle bijae krotitelj noi. On se upoznao sa svim izriajima tame, on je nastanjivao mrane sjene najopasnijim monstrumima koje je nosio sa sobom. Tada bi ih pobijedio, povlaei duboke udahe kroz svoje nozdrve. Tako no, premda nije potpunoma pripadala njemu, pokoravae se njegovim zapovijedima. Postao je uvrijeen ivjeti u odbojnom drutvu svojih ubijstava; drao je vrstu minijaturnog registra, katalog krvavih kupelji, nazivajui to (samo za sebe) "moj buket posmrtnog cvijea". Registar je sadravao mape mjesta zloina. Skice bijahu primitivne. Kadgod bi se naao nesposobnim nacrtati neto, Querelle bi naprosto napisao rije za to, i pravopis bijae prilino klimav. On bijae neobrazovan ovjek.
Jean Genet: Querelle de Brest ***
103
Kad je napustio stari zatvor po drugi puta (prvi puta bijae posjet Rogerovoj kui), Gil je mislio da no i sama vegetacija se prikrivaju odmah ispred vratiju, spremne istegnuti ruke koje e ga uhvatiti za ramena i uhapsiti ga. Bijae prestraen. Querelle je hodao ispred njega. Ili su uskim puteljkom prema Mornarikoj Bolnici to prolazi pored zidova i zavrava u gradu. Gil je pokuavao najbolje to moe pred Querelleom prikriti svoj strah. No bijae mrana, ali to ga nije ohrabrivalo, jer ako no prikriva njih, ona bi isto tako mogla prikrivati druge opasnosti, policijskog lika ... Querelle se osjeae sretnim, ali pazie da to ne pokae. Kao uvijek, drao je svoju glavu vrlo uspravno usred podignuta, kruta i hladna ovratnika svog mornarskog kaputia. Gilovi zubi cvokotahu. Uoe u uski prolaz to spaja zatvorske zidine i etalite to nadgleda Brest, blizu Gupin Kasarni. Na kraju puta leao je grad, i Gil je znao to. Naslanjajui se na veliki zid jedne od starih zgrada Arsenala, koje bijahu produetak starog zatvora, stajala je mala jednokatna zgrada. U prizemlju zgrade bijae caf, front kojega se otvarao na ulicu to bijae pravokutna na onu u kojoj bijahu Querelle i Gil. Querelle stade, apnu u Gilovo uho: "Vidi, to je taj bistro. Ulaz je ulinoj strani. Imaju eljezne kapke. Stan je na iznad, na prvom katu. Upravo kako sam ti rekao. Lak posao. Idem unutra." "A ta s vratima?" "Nikad nisu zakljuana. Ulazimo oba u predvorje. Jer tamo je predsoblje i stepenice. Ide stepenicama, vrlo tiho, do gore. Ja u u salu. Ako se ita desi, ako vlasnik otvori vrata va vrhu stepenica, ti dolazi dolje, i brzo. Ja gibam u isto doba, natrag prema Bolnici. Ali ako sve bude OK, zovem te, im zavrim. Shvatio?" "Sigurno!" Gil nikada nije nita ukrao. Iznenadilo ga je kako teko pa ipak je lako. Nakon to pogleda gore i dolje maglom zavijenu ulicu Querelle, bez glasa, otvori vrata i ue u predvorje. Gil ga je slijedio. Querele uhvati njegovu ruku i stavi na ogradu stepenita. "Idi", apnu mu u uho, zatim se okrenu hitro i kliznu u prostor ispod stepenica. Kad je ocijenio da je Gil stigao do kata, on npravi niz vrlo tihih grebajuih umova. Gil je sluao. to je uo, bijae tutnjava koije koju on i ostali momci su spremali se opljakati. Pucanj odjeknu u usamljenoj umi, osovina pue, mlade djevojke dizahu svoje velove, i Marie Taglioni krenu plesati pod kiom natopljenim stablima, na tepihu razmotanu sretnim banditima. On napnu ui. uo je siktav viduk u mraku. Shvatio je poruku. "Gil, hajde, Gil." Polagano, njegovo srce lupajui glasno, spusti se stepenicama. Querelle zatvori vrata za njima. Vraajui se putem kojim su doli, hodali su u tiini. Gil bijae napet saznati i konano apnu: "Jesi dobio?" "Da. Idemo dalje." Proli su kroz iste mase magle i mraka. Gil osjeae da se stari zatvor pribliava, osjeaj sigurnosti vraa, umirujui ga. U njegovoj peini zapalie svijeu, i Querelle izvadi plijen iz depa. Dvije tisue est stotina franaka. Pola dade Gilu. "Nije bogatstvo, ali to da radi. To je dnevni utrak." "Ali sluaj, nije loe uope. Ja mogu s tim proi." "Deko, ti si lud. Gdje bi te to dovelo? Nema ak ni krpice. Ne, deko, jo ima posla za napraviti." "Dobro, raunaj na mene. Ali slijedei put ja hou biti onak koji radi posao. Nema svrhe uvaljati se zbog mene." "Vidje'emo. Sad, zato tek ne spremi lovu." Slomilo je srce Querelleu gledati kako Gil sprema novac. Taj napad boli sluiti e opravdati dvostruku igru koju priprema Gilu. Ne bijae novac koji se pretvarao krasti iz kue za koju je dobro znao da je nenastanjena - trebati e mu svega par dana da povrati stotinjak puta vie - nego mu je zadavalo bol vidjeti Gila progutati udicu do plovka. Zatim, svaki dan, Querelle bi mu donosio neki komad odjee. U tri dana odjeo je Gila u mornarske zvonaste hlae, demper, kaputi i beretku. Roger je pomogao prenijeti svaki svezak preko morskog zida, istim metodom koji je upotrijebio za
104
prebaciti opijum preko carinarnice. Jedne veeri Querelle mu dade brifing. "Sve je sreeno. Ne povlai se, zar ne? Bolje mi reci, ako se usere zadnji tren ..." "Moe mi vjerovati." Gil je imao otii u Brest u punom dnevnom svjetlu. Uniforma e ga uiniti nevidljivim. Policija teko da moe oekivati ubicu etati po gradu preodjeven kao mornar. "Siguran si da je Porunik lagani?" "Rek'o sam ti, on je stara bakica. On izgleda vojniki i sve to, ali on nije borac." Mornarska uniforma transformirala je Gila i dala mu novu, udnu osobost. Nije sam sebe prepoznavao. U mraku, sam sa sobom, odjeo bi se najveom panjom. Teei za elegancijom, stavio bi beretku, gurnuo ju unazad malo, maksimalno koketno. armirajua i silovita dua najelegantnije grane oruanih snaga ula je u njega. On je postao lanom te borbene Mornarice ija svrha bijae ukraavati obale Francuske prije nego braniti: ona izvezuje i ovjeava radosni cvjetni vijenac du obale mora, od Dunkirka do Villefranche, s tu i tamo debljim vorovima u sebi da oznai mornarike luke. Mornarica je udesno konstruirana organizacija koja se sastoji od mladih ljudi kojima je dana cijela edukacija kako da sebe uine doimati se poeljnima. Dok je jo uvijek radio u svom zanatu, Gil je obiavao sretati mornare u barovima. Mijeao bi se s njima, pri emu nikad se usuujui nadati da on bi mogao postati jednim od njihovih, ali potovao ih je zbog njihova lanstva u toj galantnoj oranizaciji. Ali nou, tajno, i samo za sebe, on je bio jedan od njih. U jutro je otiao. Magla bijae ekstremno gusta. Uputio se na eljezniku stanicu. Drao je glavu dolje, nadajui se zakloniti lice visokim ovratnikom kaputia. Nije bilo vjerovatno da ijedan radnik, neko od njegovih starih drugara, bi mogao ukrstiti put s njim, ili da bi on bio prepoznat ak i tada, ovako preodjenut. Stigavi u blizinu stanice, Gil skrenu na put to vodi dolje do dokova. Vlak je trebao biti u est i deset. Gil je nosio revolver to mu ga je Querelle dao. Bi li on pucao ako oficir zavie za pomo? Zae u mali pisoar za jednu osobu to stajae do prunog branika iznad mora. Ako itko prolazi, sve to e vidjeti je mornara kako mokri. Gil se nije imao bojati niti oficira niti policajaca. Querelle je sve organizirao savreno. Sve to je Gil trebao napraviti jest ekati vlak: Porunik e sigurno doi tim putem. Hoe li Gil prepoznati ga? Ponovio je sve detalje plana akcije. Iznenada se zaustavi razmatrati da li trebao obratiti se oficiru familijarno ili s uobiajenim potovanjem. "Priaj tvrdo, da dobije poruku." Ali bilo bi udno za mornara da se obrati nadreenom tako. Gil odlui razmahnuti formalnost, ali osjeae neto aljenja da nee, ak i ujutro kad je stavio po prvi put, biti u stanju znati sva zadovoljstva i utjehe svoje uniforme, to sastoji se najveim dijelom od toga da se ovjek moe zaboraviti u dubokoj sigurnosti hijerarhije i ritualnog dobavljanja. Rukama u depovima njegova mornarskog kaputia, Gil stajae i ekae. Magla je vlaila i hladila njegove obraze, omekavala njegovu elju biti brutalnim. Querelle je vjerovatno jo uvijek spavao u svojoj mrei. Gil u vlak vidati, zveketati preko eljezna mosta, ulaziti u stanicu. Nekoliko minuta siluete promicahu pored: ene i djeca. Srce bijae lupalo. Porunik se pojavi u magli, sasvim sam. Gil izae iz pisoara, drei pitolj upravljen u tlo na svojoj strani. Dostie Porunika, zaustavi ga. "Bez buke. Daj mi tu torbicu ili pucam." Odmah Porunik shvati da mu je dana mogunost djelovanja na herojski nain, i on je ak zaalio injenicu da nee imati niti jednog svjedoka da izvijesti natrag njegovim ljudima, iznad svega Querelleu. I dok shvaajui da bi takav in bio beskoristan, on vidje sebe obeaenim zauvijek ako ga ne uspije uiniti, i shvati gledajui u oi i blijedu i uiljenu ljepotu, razmatrajui ton njegova glasa, da stvarno nije bilo izlaza. (to god se desilo, mornar e uzeti novac). Nadao se intervenciji nekog putnika, ali nije stvarno vjerovao, ak se i bojao te mogunosti. Sve to bljesnu u njegovu umu u jednom komadu. Ree: "Ne pucaj." Moda bi mogao obaviti moranara u nabore tijesne dialektike, svezati ga verbalno i polagano pretvoriti ga u prijatelja. Bijae uzbuen. Djeak bijae tako mlad, tako smion. "Ne mrdaj. I zavei. Daj ovamo!" U mirujuem centru svog straha Gil bijae miran, vrlo miran. Bijae to strah koji mu je davao
105
hrabrosti da govori na taj tvrd i brutalan nain. To, takoer, davalo mu je uvid da pridravajui se tako kratkih usklika e izbjei bilo koji pokuaj da "raspravlja". Porunik se nije micao. "Novac - ili u ti raznijeti utrobu!" "Hajde." Gil ga pogodi u rame, nadajui se da e to uiniti da ispusti torbicu. Pitolj naini zastraujuu buku u malenoj, svijetleoj pilji koju su njhova tijela isklesala u magli. Svojom lijevom, Gil zgrabi nosei remen torbice i povue ju, uperivi otvor pitolja ravno u oficirovo oko: "Pusti, ili u te ubiti." Porunik popusti svoj stisak, i Gil, torbica u ruci, zatetura korak nazad, okrenu se i dade petama vjetra. Petnajst minuta kasnije bijae u svom skrovitu. Policija ga nije razmatrala kao mogueg osumnjienika. Napravili su ispitivanja meu mornarima, ali nisu nali nita. Querelle se nije imao brinuti niti jednu minutu.
Kako je Querelle postajao sve vie i vie vaan, Roger je tuno gledao kako se Gil udaljuje od njega. Kad bi ga iao vidjeti, Gil vie nije imao nikakovih milovanja za njega. Gil bi jednostavno rukovao se s njim. Roger je imao osjeaj sve se sada deava povrh njegove glave, iznad njegove mladosti. Bez da je mrzio, bijae ljubomoran na Querellea. Godilo mu je imati svoj mali stupanj vanosti, u tako dramatinom slijedu dogaaja. Konano, zaljubivi se u Doppelgnger ljepotu dvaju brae, on sam se povue od Gila. Bijae ulovljen u neku vrstu kompleksnog sustava prijenosnog remenja, i lica Querellea i Roberta postadoe nunosti za ispunjenje njegove sree. ivio je u isekivanju slijedeeg uda koje e ga dovesti u prisunost obadvojce tih mladih ljudi, u situaciju gdje bi bio voljen od njih obadvojce. Svaku veer bi hodao duge komade van svog puta da bi proao blizu La Fria - koja njemu se istinski inila kapelicom; dan kad je otiao vidjeti Gila na posao, uo je jednog od zidara rei: "Ja, ja idem na misu u onu kapelicu u Rue du Sac." Roger se sjeao zidareva ogromna konjska smijeha, njegova ogromna ruetina drei mistriju, zabadajui ju rupu napunjenu malterom, otrim, pravilnim pokretima. Roger nije mario pitati kakove rituale veliki grubijan bi mogao prakticirati u kapelici kao ta njegova: Roger je znao bordel po lokaciji i reputaciji, ali sada prizor La Fria ga uzbuivae jer je znao da je to hram onog boga (tog dvoglavog monstruma u njegovom umu, premda ne imae imena za nj) to sastoji se od dvije osobe, bizarni objekt oboavanja to vjeba svoje ini na njegovoj mladoj dui razornom snagom; i nema sumnje zidari su ili tamo, isto tako, initi homage, ne nosei cvijee, nego svoje strahove i nade. Roger se takoer sjeao da nakon to ta ala bijae izreena (on to nije znao, ali to ne bijae tek alom), jedan od ostalih zidara slegnu ramenima. U poetku Roger bijae iznenaen injenicom da taj kratki vic koji se refererirao na bordel bi mogao povrijediti osjeaje radnika ija koulja, okopana dopasa, izlagae iroka, dlakava prsa, ija dlaka bijae kruta i prekrivena kredom, prainom i suanim svjetlom, ije kredom zapraene ruke izgledahu jake i tvrde - tko bijae, ukratko, takav hombre. Takav slijegajui odgovor i smijeh bijae sada uznemirujui element u inae sigurnoj potvrdi postojanja takovog tajnog kulta. To je unijelo znak sumnje u vjeru, sumnju i pogrdu, vjenog pratioca svih religioznih vjerovanja. Roger je iao vidjeti Gila svaki dan. Donosio bi mu kruh, maslac, sir, stvari ko je je kupovao u udaljenoj mljekari blizu crkve Saint Martin, u etvrti gdje ga nitko nije znao. Gil postade sve vie i vie zahtjevan. Znao je da je bogat. Njegovo bogatstvo, skriveno blizu, davae mu dovoljni autoritet da tiranizira Rogera. On je konano postao naviknut na svoju skrovitu egzistenciju, uinie sebe komfornim u tome, kretao se u njenim granicama s potpunim samouvjerenjem. Dan nakon napada na Porunika pokuao je saznati od Rogera to novine govore. Querelle, meutim mu je rekao da nita ne govori klincu o tim poslovima. Ne mogavi mu rei, niti dobiti ita iz njega, Gil postade
106
bijesan na Rogera. Tad je shvatio da se djeak povlai od njega. "Moram ii." "Sigurno, sigurno. Sad me samo tako ostavlja!" "Ne ostavljam te Gil. Dolazim ovdje svaki dan. Ali moja stara me riba kad god doem doma kasno. Ne bi ba bilo neto osobito da me zakljua u kuu." "Da,da, to je samo sranje. Zna to ja o tome svemu kaem ... Ali donesi mi litru crna vina sutra, u redu?" "Dobro, pokua'u." "Nisam ti rekao da pokua. Rekao sam ti da mi donese litru crnog." Roger se nije oseao ni najmanje povrijeenim tim iznuivanjem. Kao zagaeni zrak u pilji, zlovolja koja je zraila iz Gila sve guom svaki dan, tako da Roger nije mogao razlikovati njeno napredovanje u intenzitetu. On jo uvijek bijae zaljubljen, on besumnje bi naao povoljnu toku s koje bi mogao ocijeniti promjene u prijateljevu nastupu, ali sada je tek stizao tamo svake veeri kao automat, pokoravajui se nekoj vrsti rituala ije duboki i arogantan smisao bijae zaboravljen. Nije ak niti mislio bjeati iz te tlake, on samo razmiljae o Robertovoj i Querelleovoj dvostrukoj pojavi. ivio je u nadi jednog dana sresti brau zajedno. "Vidio sam Joa. On kae da ne brine. On veli da je sve super-pet. Doi e te vidjeti slijedeih dvatri dana." "Gdje si ga sreo?" "Izlazio je iz La Fria." "Kojeg boga ti visi tamo?" "Nisam, samo sam prolazio pored ..." "Nema ta tamo traiti, nije ti ak ni na putu. Misli moda spetljati se s tough guys, a? To nije mjesto za male seronje kao ti, La Fria ne." "Rek'o sam ti da sam samo prolazio pored, Gil." "Priaj to marincima." Gil je shvatio da ne znai vie svijet Rogeru.: jednom kad je klinac van starog zatvora, on je ivio ivot u kojem nije bilo vie mjesta za Gila, uope. Bojao se da taj ivot bi mogao postati puno uzbudljivijim nego njegov vlastiti. U svakom sluaju, ne vie vezan za Gila, Roger se mogao gibati nepovrijeen i sudjelovati u slavljima iz kojih je on, Gil, iskljuen, u sobama bordela gdje dva brata su dolazila i odlazila, iz jedne sobe u drugu (iji raspored i namjetaj on pogreno vizualizirae sukladno raspadajuoj fasadi zgrade), traei jedan drugoa, nalazei jedan drugog (i njihov susret bi dao naredbu) samo da bi se razili ponovno da bi se izgubili i traili jedan drugoga u tom velikom muvanju ena odjevenih u velove i ipku. Gil je uspio vidjeti dva brata kako stoje tamo, drei se za ruke i smijee se djeaku. Imali su isti smijeak. Ispruili su ruku da bi dosegli djeaka koji je priao voljno, i drali ga izmeu sebe za trenutak. Kod kue, Roger nije nikada mogao spomenuti dva brata, nije mogao govoriti o svodniku i lopovu. Jedna rije o takovim ljudima i njegova sestra bi prijavila njihovoj majci. Njegova zaluenost, meutim, stvorila je takav pritisak unutar njega da je reskirao odati se svakog trenutka. U svakom sluaju, razmiljao je onjima u tako nezgrapnim i djetinjastim terminima da je jedan dan uskliknuo: "Galantni vitezovi!" Ali, on teko da je mogao se zamisliti sudjelovati u brojnim herojskim djelima u njihovu drutvu. Samo odreene slike su se oblikovale u njegovu umu, i u njima on je sebe vidio ujedinjenoj brai nuditi neto - on sam nije znao to to bijae, samo da pripadae dragocjenom dijelu njega samog. Imao je ak osjet prijenosa dvostruke slike svog lica i tijela na Joa i Roberta, u misiji uiniti ih prihvatiti to prijateljstvo te jedinstvene i sutinske osobe, koja je ostajala u svojoj sobi cijelo vrijeme, dok bijae nuena njima. Querelle se vratio jedne veeri kad je znao da Roger nee biti tamo. "Dakle, efe, sreeno. Sve je spremno. Dobio sa kartu za Bordeaux. Jedina stvar je, mora uloviti taj vlak na Quimperu."
107
"Ali to je s odjeom? Jo uvijek nemam nita." "To je upravo to, dobi'e neto u Quimperu. Ionako ne moe nita kupiti ovdje. Ali sad ima lovu, proi e. Pet tisua, zaboga. Moe polagano neko vrijeme." "Sretan sam da te imam na svojoj strani, zna, Jo?" "To sigurno. Ali sad mora paziti da te ne ulove. I ja mislim da mogu raunati da nee sve istresti i ako se to desi." "Daj, nema ega se bojati oko toga ni moment. Pobriniti u se, pajkani nikada nee saznati nita o tebi. Nikad te sreo. Dakle, veeras je kad idem?" "Da, vrijeme je da krene. ini me osjeati se malo muno, vidjeti da odlazi. Stvarno sam te zavolio, deko." "Ja takoer. Bio si pravi prijatelj. Ali sres'emo se. Neu te zaboraviti." "To sad kae, ali nee trebat dugo da gurne preko ograde." "Ne, ovjee. Nemoj tako. Nisam ja takav." "Je l' istina? Nee me zaboraviti?" S tim rijeima Querelle stavi ruku na Gilovo rame. Gil ga pogleda i odgovori: "uo si to sam rekao." Querelle se nasmijei i stavi ruku oko Gilova vrata. "Dakle istina je, mi mora da smo vrlo bliski, ne?" "Svidjela su mi se tvoja jedra im sam te vidio." Stajali su jedan nasuprot drugog, gledajui jedan drugoga u oi. "Ja sigurno elim da ti sve bude dobro." Querelle privue Gila na svoje rame. Nije bilo otpora. "Ti prokleto derite, idi." Poljubio ga je, i Gil ga poljubi natrag, ali Querelle ga jo uvijek drae vrsto, i apnu: "teta." U slinu aptu Gil upita: "Zato? Zato teta?" "Ha?, Oh, ne znam. Rekao sam to, i ne znam zato. teta je da te moram izgubiti." "Ali zna, ne gubi me. Sresti emo se opet. Obavjetavati u te to se deava. I jednom kad odradi vrijeme u Mornarici, moe doi i ostati samnom." "Je l' to istina, sjea'e me se?" "Kunem se hou, Jo. Ti si moj kompa za ivot." Sve te rijei bijahu izgovorene aptom koji postajae sve tii i tii. Querelle osjeae da se istinsko prijateljstvo poinje rastvarati u njemu. Njegovo cijelo tijelo dotaknu Gilovo naputeno tijelo. Querelle da poljubi jo jednom i Gil uzvrati poljubac. "Tu smo, dijelei pusice jedan drugome kao ljubavnici." Gil se smijeio. Querelle ga poljubi jo jednom, vie arko i vrlo kratko, salvom poljubaca, napredujui prema uhu i pokrivajui ga dugim poljupcem. Zatim stavi svoj obraz na Gilov. Gil ga zagrli. "Jebemu boga deko. Stvarno mi se svia, zna." Querelle uhvati Gilovu glavu u pregib ruke i poljubi ga. Pritisnu Gila tjenje uza se, gurnu nogu izmeu njegovih nogu. "Dakle mi smo stvarno kompe?" "Da, Jo. Ti si jedini moj pravi prijatelj." Ostadoe dugo vremena u svom zagrljaju, Querelle milijui Gilovu kosu i obasipajui ga daljim i toplijim poljupcima. Osjeao je tjelesnu elju za Gilom. "Ti si stvarno sladak, zna." "to je tako dobro na meni?" "Doputa mi kulati tako i nita ne govori, ne protestira ni nita." "Zato bih? Kaem ti, ti si moj najbolji kompa. Nema nita krivo s tim, zar ne?"
108
Zahvalno Querelle mu dade hitar i otar poljubac na uho, i zatim njegova usta skliznu dolje do Gilovih. Kad ih je naao, i stajae tamo, usna na usnu, apnu, u dahu: "Dakle istina, ne tjera te povraati?" U dahu Gil odvrati: "Ne." Njihovi jezici se dodirnue. "Gil." "Da, to?" "Mora biti moj najbolji kompa, zaista. Zauvijek. Shvaa?" "Da." "Hoe l'?" "Da." Querelleov osjeaj prijateljstva rastao je prema granici ljubavi. Gledao ga je njenou starijeg brata. Kao i on sam, Gil, takoer je ubio. On bijae mali Querelle, ali jedan kojem nije dozvoljeno da se razvije, koji nee ii nikud' dalje; gledajui ga Querelle osjeae potovanje i znatielju, kao da je puten biti u prisutnosti sebe kao fetusa. Htio je voditi ljubav, jer je mislio da e to ojaati njenost unutar njega i spojiti ga blie Gilu, spajajui Gila blie sebi. Ali nije znao kako bi to napravio. "Hej, moj mali kompa..." Njegova ruka na Gilovim leima skliznu dolje dok nije dosegla drue guzove. Querelle ih stisnu, svojom irokom i solidnom rukom. Uzeo je njihovo posjednitvo novoroenim autoritetom. Zatim zabi prste izmeu remena i koulje. On voljee Gila. Prisilio se voljeti ga. "teta je da ne moemo ostati zajedno cijelo vrijeme, samo nas dvojca ..." "Da, ali biti emo opet zajedno ..." Sad je Gilov glas bio malo uznemiren, sa strahom ak. "Volio bih da ivimo zajedno, ostati upravo ovako ..." Vizija osame u kojoj bi njihova ljubav mogla rasti pojaala je njegove osjeaje za Gila, znao je da Gil postoji samo za njega, njegovu jedinu porodicu. Nikada prije nisam voliko drugog tipa, zna. Ti si prvi." "Je l' istina?" "Dajem ti moju rije." Pritisnu svoju glavu o prijateljev obraz. "Svia mi se, zna. Stvarno te volim." "I ja tebe volim isto." Kad se razdvojie, Querelle se stvarno zaljubio u Gila ... Querelle je imao apsolutno povjerenje u svoju zvijezdu. Ta zvijezda dugovala je svoje postojanje samom pouzdanju koje mornar imae u nju - to bijae, na odreeni nain, toka u kojoj njegovo pouzdanje je builo njegovu mranu no: njegovo pouzdanje u, egzaktno, nita osim svoje vlastito pouzdanje; da bi zvijezda zadrala svoju velianstvenost i svoj sjaj, to e rei svoju efikasnost, Querelle je morao svoje pouzdanje u nju - to bijae vjeru u sebe samoga - i prije svega, svoj smijeak, tako da ak niti najmanji oblai ne bi mogao doi izmeu njegove zvijezde i njega, tako da njene zrake ne izgube nita od svoje energije, tako da ak niti najparovitiji mali uperak sumnje ne bi mogao umrljati zvijezdu. On ostade visiti s nje dok je ponovno stvarao svaki sekund svog ivota. Tako mu je omoguila efektivnu zatitu. Misao na to da bi je mogao vidjeti ugaenom stvarala je neku vrstu vrtoglavice u Querelleu. ivio je najveom brzinom. Njegova panja, uvijek usmjerena prema hranjenju svoje zvijezde, prisiljavala ga je na preciznost pokreta koji meki ivot ne bi dozvao u njemu (niti bi bilo potrebno tamo). Uvijek budan, on je vidio prepreke jasnije i trenutano bi znao koju akciju poduzeti da bi ih prevladao. Samo kad bi bio iscrpljen, ako je ikada bio, strah bi ga mogao obuzeti. Njegova uvjerenost da ima zvijezdu izrasla je iz kompleksa
109
okolnosti (to mi zovemo dobrom sreom), jednako sluajno kako bijae strukturirana, i u tako prekrasnom, prozor rua nainu, da je iskuenje potraiti neki metafiziki razlog za to. Dugo prije no to je Querelle se upisao u Mornaricu, bijae uo pjesmu zvanu "Zvijezda ljubavi" Svi mornari imaju zvijezdu to titi ih gore na nebu. Kad nita ne skriva ju od njihova pogleda Zla srea nema moi nad njima. Pijanih noi dokerski radnici bi dali jednom od svojih dobrih glasova izvoditi ju. Mukarac u pitanju bi se pravio teko nagovorivim, traio pie, ali bi zatim se digao na noge, na stol i stajao bi tamo, okruen svojim drugarima, i pustio rijei sna tei iz njegovih prorijeenih zuba ustiju da bi ih oarao: Ti si, Nina, koju sam odabrao meu svim ostalim zvijezdama noi I ti si, bez da to zna Zvijezda mog ivota ... Tada krvava bi nona tragedija se odvila, mrana pria o brodolomu sjano osvijetljena broda, simbolizirajui brodolom ljubavi. Dokerski radnici, ribari, mornari bi aplaudirali. Naslanjajui se jednim laktom na pocinanu plohu bara, nogu prekrienih, Querelle jedva da bi ih pogledao. Nije im zavidio na miiima niti njihovim zadovoljstvima. Nije htio postati jedan od njih. Njegovo pridruivanje Mornarici nedvojbeno je bilo zahvaljujui regrutnom oglasu, ali samo zato jer mu je iznenada objavilo mogunost laka ivota. Imaemo vie za rei o oglasima.
Upravo kad je bio da e se popeti na vlak za Nantes, sa strane tranica, detektivi zgrabie Gila Turko. Dojavljeno im je telefonom s jedne javne govornice na stanici: individua slina ubojici mornara i zidara, premda preodjevena e pokuati se popet na taj vlak. Bijae to Dd tko je nainio poziv. Detektivi su nali samo minimalnu koliinu novca kod Gila. Odveli su mladog ovjeka u stanicu gdje su ga ispitivali to je radio u vremenu koje je proteklo od drugog ubojstva do trenutka njegova uhienja. Gil je tvrdio da je spavao tu i tamo, na dokovima, vani na zidinama. Querelle je doivio osjeaj bola kad su novine izvijestile o uhienju Gila i sljedno prebacivanja u zatvor u Rennesu. Tijek ove knjige ima biti ubrzan. Biti e nuno srezati naraciju do golih kostiju. Meutim, tek biljeke nee biti dovoljnima. Da razjasnimo: ako se italac osjea iznenaenim (kaemo iznenaen radije do dirnut ili ravnoduan, da bi naglasili da ova novela barata injenicama) bolom to ga Querelle osjea po saznavanju Gilova uhienja inenjering kojeg je on sam nainio dan prije, voljeli bi smo da pogleda razvoj Querelleove karijere. Querelle bijae ubojica zbog dobiti. Jednom kad je ubijstvo poinjeno, kraa ne postaje opradana ubojstvom (u terminima opravdavanja, bilo bi prije obratno: kraa opravdava krv), nego posveena time. ini se da bijae tek isti sluaj koji je Querellea uinio svjesnim moralne snage koja se dobiva kraom ili pljakom kad je uzviena (i tako izbrisana) ubijstvom. Doim je in krae, kad je osnaen i uvean krvlju, ini se gubiti svoj znaaj do toke da ponekad je potpuno zatamnjen pompom i slavom ubijstva (pa ipak ne venui potpuno nego svojim otputanjima koja izavaju muninu korodirajui istou ubijanja), ona ojaava snagu volje kriminalca kad rtva je prijatelj. Opasnost kojoj se izlae (njegova glava je na panju) je
110
u sebi dovoljna uspostaviti osjeaj prilagoenosti u sebi protiv koje ostale vrlo malo argumenata. Meutim, prijateljstvo povezujui ga sa rtvom - pretvarajui potonjeg u produetak ubojiine vlastite osobnosti - stvara magini fenomen koji emo pokuati izraziti u slijedeim terminima: upravo sam uao u poduhvat koji ukljuuje dio mene (moju ljubav za rtvu). Sada znam kako ui u neku vrstu (neverbalnog pakta s Vragom u kojem ja Njemu ne dajem moju duu, ili ruku, nego neto jednako dragocjeno: dajem mu mog prijatelja. Smrt tog prijatelja posveuje moje krae. To nije stvar formalnog ureivanja (postoje razlozi jai od odredbi bilo kojeg zakona, uroeni u suzama, aljenju, smrti, krvi, u gestama, objektima, tvari samoj), ali in istinske magije koji me ini jedinim istinskom posjednikom objekta za kojeg je prijatelj dobrovoljno zamijenjen. Kaem dobrovoljno jer moja rtva, time to je prijatelj, bijae (i moje aljenje potvruje to) zelenei list negdje blizu vrha jedne od mojih grana, hranjen mojim vlastitim sokom. Querelle je znao da nitko na zemlji, bez da poini svetogre koje Querelle sam bi pokuao sprijeiti borei se protiv do svog posljednjeg daha, bi ikada uspio u uzimanju odreenih ukradenih dragulja od njega, kad njegov suuesnik (i prijatelj) kojeg je dostavio u ruke policije da bi sam puno bre izbjegao, bijae kanjen s pet godina samikog zatvora. Nije mu egzaktno stvaralo aljenje to to se naao istinskim vlasnikom ukradenih dobara, nego ih je on razmatrao osjeajem koji moramo nazvati plemenitijim, niti najmaje uprljan sklonou, vrstom muke vjernosti ranjenom kompanjonu. Ne da je na heroj imao ideju da on dri plijen za svog suuesnika, da bi ga kasnije dijelio s njim; glavna stvar, za njega, bijae drati plijen nedirnutim i izvan dohvata ljudske pravde. Svaki puta kad bi opet ukrao ili opljakao, Querelle bi odmah osjetio potrebu da ostvari mistinu vezu izmeu ukradenih objekata i sebe. "Pravo osvajanja" postala je fraza koja neto znai. Querelle je pretvarao svoje prijatelje u narukvice, ogrlice, zlatne satove, naunice. Tako pretvarajui jedan od svojih osjeaja prijateljstvo - u cash s nekim uspjehom, stavio je sebe izvan ograde bilo kojeg ovjejeg suda. Ta transmutacija doticala se samo njega. Bilo tko tko bi pokuao natjerati ga da "iskalje stvar ponovno" bi poinio in oskvrnua groba. Tako Gilovo uhienje uzrokovae Querelleu poprilinu alost, ali u isto doba on bijae otro svjestan toga da postaje gotovo tjelesno oklopljen svekolikim draguljima i zlatom koje je simbolizirao novac postignut Gilovom pomoi. Na argument je da mehanizam koji smo upravo opisali je vrlo uobiajen u nae doba. To je jedan koji moe biti vien funkcionirati u svaijoj svijesti, ne samo u onima koji su postigli svijest o njihovoj kompleksnosti. Usprkos toga treba naglasiti da Querelle kojem je potrebno imati sve svoje resurse na svom raspolaganju u bilo kojem danom trenutku, bijae tako obavezan oslanjati se manje vie stalno na njihovom izvlaenju iz svojih unutranjih protivurjeja. Kad mu je Dd rekao o tui izmeu dva brata, zlobno uivajui zadravati se na uvredama koje je Robert dobacivao Querelleu, Mario odjednom doivi osjeaj strahovitog oslobaanja premda jo ne znajui ega to bijae spaen. Izviralo je u iznenadnom pa ipak maglovitu osjetu da Querelle ima neto s ubijstvom mornara zvanog Vic. Bijae maglovito jer dominantan osjeaj bijae onaj rastereenja, slasti i svjetla. Mario osjeae se spaenim, tom jedinom, daleko od lucidne, idejom. Polagano, uzimajui svoj osjeaj spasenja kao toku polaznita, uspostavljao je efektivne veze izmeu tog ubijstva i onog to je mislio da zna o homoseksualcima: ako je istina da Nono je guzio ga, tada Querelle mora biti "queer". I to ga je odmah inilo vrlo vjerovatnim kandidatom za ubojicu tog ili bilo kojeg mornara. Mariove fantazije o Querelleu bijahu netone, bez sumnje, pa ipak omoguile su mu otkriti istinu. Nastavljajui svoja razmiljanja o Querelleu i ubojstvu, on je odmah doao na ideju smatranu sasvim sigunom meu policijskim vlastima - da Gil je poinio oba ubijstva; iz straha da se ne izda, nije mogao proturijeiti otvoreno. Tada nastavi uspostavljati svoje vlastite zakljuke, metodikim pretpostavkama, i konano predati ih draesnom plesu hipoteza. Razmiljao je o Querelleu zaljubljena u Vica, zatim ubiti ga u napadu ljubomorna bijesa; ili obratno, Vic, savaladan slinom emocijom, pokuavajui ubiti Querellea i postajui njegovom rtvom. Mario je potroio cijeli dan onglirajui te ideje, niti jedna od njih provjeriva, ali polagano postajui sve vie i vie uvjeren u Querelleovu krivnju. Mario dozva Querelleovo lice, blijedo usprkos mornareva
111
tena, blijedo i slino onom njegova brata. Ta slinost izazvala je neku vrst draesne konfuzije u Mariovu umu, vjetiji kotao misli koje nisu bile Querelleu u korist. Jedne veeri, dolje pored starog opkopa, pojava dva brata uinila ga je osjeati se nemirno, na nain ne sasvim razliit onom kako Madame Lyisiane doivljavae. Mario je shvatio da moe uzeti svaku od Querelleovih crta i bez napora ju ukljuiti u mentalnu sliku Robertova lica. Polagano slika se ispunjavala i preuzela mjesto lica koje je Mario gledao. U mraku noi, pod stablima, Mario ostade nepomian na nekoliko sekundi. Bijae razdiran izmeu stvarnog lica koje je vidio i na njega nadograenu sliku. Namrtio se, nabrao obrvu. Querelleovo lice, prisutno i nezainteresirano, interferiralo je s Robetovom slikom. Dvije krigle se spojie, postadoe nejasne, borie se, postadoe identine opet. Te veeri ne bijae niega da ih razlikuje, ak niti smijeak da pretvori Querellea u bratovu sjenku (Querelleov smijeak bi se irio mrekajui po cijelom njegovom tijelu, kao veo u pokretu, drhturei, vrlo tanak sa sjenovitim naborima, i tako pojaavajui dra njegova vrag-mari, gipka i iva tijela, dok Robertova tugaljivost se sastojae od strasti za sama sebe: umjesto da ga potamni, njegova samoljubav postade ognjite bez topline, svjetlo koje se inilo priguujuim jer njegovo tijelo bijae tako kruto, pokretano tako teko i namjerno). Zatim ar magije proe. Detektive se vratio iz oamuujueg vrtloga. "Koji od njih?" mislio je. Ali inilo se da nema sumnje da Querelle bijae ubojica. "O emu misli?" "Oh, nita." Odbijao je biti zavaran tom velikom slinosti, premda je imala strahovit efekat na njega. Njegovi osjeaji za Querellea izraavaju se u malkoc pogrdnoj misli: "Mogu vidjeti da pokuava ostati na palubi, prijatelju, ali to nee proi kod mene". Odluio je, namjerno, ignorirati dalje komplikacije kao stvari izvanj njegova domena istrage. Nije bilo stvoreno za njega, Maria, da se baci u to i izae kao pobjednik. Drugim rijeima, stvarno nije bio njegov posao. Pa ipak uo je sebe rei: "Tisi udan tip." "Zato to kae?" "Ne znam, nema razloga. Samo sam rek'o." Kad je Mario doivio taj osjeaj oslobaanja, bijae to zbog "bljeska" koji imae da mornareva krivnja bi mogla mu sluiti u drugom kontekstu. Bez da je znao razlog tomu, bez da je ak i formulirao misao sebi samom, on je naprosto znao da mora zadrati otkrie za sebe zauvijek. Zakleo se sebi na utnju. Ako je titio ubojicu i postao voljni pomaga u zloinu, moda bi to moglo mu zaraditi odrjeenje za izdajstvo prema Tonyju Dokeru. Nije bilo toliko da je Mario iao u strahu od tog starog drugara ili ak kolektivnog dokerskog uzimanja krvne osvete: opi osjeaj pogrde, upuen njemu, bijae ega se najvie bojao. Premda se mi jedva osjeamo kvalificirano raspravljati psihologiju policije, voljeli bismo pokazati kako razvoj i upotreba odreenog skupa reakcija kultiviranjih njima - pomae rast te zauujue biljke koje neki nalaze tako oduevljavajuom: pajkana. Mariova najdraa gesta bijae okretati svoj zlatni peatnjak oko svog srednjeg prsta; peatnjak bijae tako velik da su njegovi rubovi uzrokovali malu iritaciju susjednih prstiju. Obiaj je bio posebno vidljiv kad bi Mario sjedio iza svog stola i reetao nekoga ulovljenog kradui na dokovima ili u skladitima. Dijelio je ured s kolegom, ali svaki je imao svoj stol. Mario bijae sasvim elegantan mukarac (to je neupitno, imao je izuzetan ukus). Volio je pojavljivati se dobro odjeven. Mi nadalje bi mogli zamijetiti dobar, jednostavan kroj njegovih odijela, ozbiljna jednostavnost kako ih je nosio, preteno nezaiteresiran izraz na njegovu licu, konano trezvenost i uvjerenost njegovih gesta. Sama injenica da ima stol u uredu davala je Mariu, u oima delikvenata koje je ispitivao, utisak nekoga neupitne intelektualne nadmoi. Ponekad bi se ustao, ostavljajui stol, bez, inilo se, razmiljanja, na nain na koji se netko odvaja od neega za to zna da je u dobrim rukama. To bijae uglavnom kad bi iao pogledati neki od svojih brojnih spisa. To je dodavalo dalje njegovu prestiu: pokazivalo ga je kao posjednika tajni nekoliko tisua ljudi. Kad bi izaao van, njegovo lice bi se trenutano pretvorilo u masku. Ni pod kojim okolnostima ne smije
112
nitko posumnjati, u cafu ili drugdje, da oni opskrbljuju policajca povjerenjem. Iza te maske - kako uvijek mora postojati lice iza takove stvari, da ju podupire - Mario je slagao svoje osobine u lice policajca. Mnoge sate, svaki dan, on bijae taj koji je imao otkrivati slabosti smrtnih ljudi, njihove grijehe, najmanju indiciju pri emu bi one mogli voditi, maksimalnom ekspeditivnou, ak i ako bi se inile van svake sumnje, do najuasavajuih ispatanja. Suptilna profesija, i on bi bio lud degradirati ju na razinu prislukivanja ili virenja kroz kljuanice. Mario nije osjeao znatielju uope o tim ljudima, uvijek je htio ostati na pristaloj udaljenosti od njih: ali im bi mislio da je otkrio i najmanju indiciju krivnje, nastavio bi na nain djeteta to pue mjehure sapunice, izabirui iz sapunice, krajem svoje slamke, malu konglomeraciju koje se moe izraditi u draesan mjehur duginih boja. Nastavljajui od jednog otkria do drugog, Mario je doivljavao izuzetno njean osjeaj uzbuenja: on ga udisao, zloin bi bubrio, zatim bi se napuhao jo malo, konano odvajajui se od njega i diui se u nebo. Nema sumnje Mario je rekao u vie nego jednoj prilici, da je njegova profesija korisna i savreno etina. Preko godinu dana sada njegov mladi prijatelj Dd je organizirao svoj ivot oko dva naela: naelo krae, i onoga otkucavanja lopova policiji. Istinski zamjetno dostignue, tim vie to Mario, da bi podupro u njenu njegov aspekt plaenog dounika, esto bi mu rekao: " Ti si koristan, zna. Ti nam pomae da mi uhitimo te hulje." Kako je djeak ivio u savrenoj harmoniji sa sobom, argument se inio sasvim obian njemu, osim onog mi, koji ga je inio osjeati se da sudjeluje u udesnoj avanturi. On bi prodavao hulje i iao bi u krae s njima, tu nije bilo nita posebno. "Gilbert Turko - je si ga znao, Dd?" "Da. Ne mogu rei da smo bili kompii, ali znao sam ga." "Gdje je sada?" "Nemam pojma." "Ma daj ..." "Ali Mario, kunem se. Ne znam nita o tome. Da jesam, rek'o bi ti." injenino, Dd je vodio svoju vlastitu istragu ak i prije no ga je detektiv pitao o tome, ali ne bijae kadar nita nai. Bez da je stvarno uspio interpretirati Gilova ljubavnika prilaenja Rogeru, on je, u najmanju ruku, imao intuitivno shvaanje to su njihovi smijeci i njihovi susreti znaili; ali Rogerova ingenioznost uinila ga je na mnoge naine neprodornim za ono to zovemo prepredenost. "Bolje da ide i potrai ga." U svom uznemirenu umu Mario je imao mrani osjet da bi morao zaustaviti taj plimni val univerzalne pogrde koji spomenusmo - i mislio je da ve osjea njegov sprej na svom licu - time to bi naao ubojicu, naao i zatim predao tijelo u mauzolej koji bi zadrao veliku pogrdu zauvijek. "Pokuati u jo neto. Ali mislim da je napustio Brest." "Nema indicija da jest. I da je otiao, nije mogao daleko. On je traen ovjek. Ti idi van i jebeno dobro dri usta zatvorena i tvoje oi otvorene, i izvadi vosak iz uiju, deko. Onako kako ti to ima napraviti." Poneto osupnut, Dd je zurio u detektiva, koji je sad crvenio se bjesomuno. Mario se iznenada osjetio bezvrijednim koritenja takovog govora, ija funkcija, prvenstveno, bijae prijenos praktinih detalja, ija stvarna ljepota lei u sposobnosti dovesti, od govornika do sluatelja, inae neizrecivi i gotovo trenutani osjeaj lanstva u tajnom i enigmatinom bratstvu - ne po krvi, ili jeziku, nego nevjerovatnom podruju tog govora, njegovim konfliktnim pa ipak isprepliuim nitima monstruozne opscenosti i velike skromnosti. Pokuavajui upotrebljavati slang dok nije u stanju milosti, Mario zavri rekavi nita, u tako puno u osnovi utogljenih rijei. Sad je opet bio tek pajkanom, ali jer mu je nedostajao pandan (ili protivnik), osjeao se umanjenim. On je mogao samo biti policajcem na svojim vlastitim vanjskim granicama, koje bijahu gdje je on vodio svoj rat protiv
113
kriminalnog svijeta. Nije bio u stanju stvoriti, unutar sebe, osjeaj dosljednosti i dubokog jedinstva koje jest unutranja bitka suprotnih elja. Premda je bio sasvim definitivno policajac, Mario je znao da u sebi nosi delikventa, moda ak i kriminalca - u svakom sluaju, tamni lik kojim bi postao, da nije odabrao biti policajcem - ali njegova izdaja Tonyja ga je odrezala od kriminalnog svijeta, uinila mu nemoguim referirati se na to. Sad je morao stojati izvan i biti sucem. Nije vie mogao ui u njega kao da je sklon i kovak element. Tu ljubav koju svaki umjetnik osjea za svoj materijal, u njegovom sluaju materijal nije uzvraao. Tako je on mogao samo ekati i brinuti. U jednom bljesku nade spasenja on je nekako spojio osvetu dokera s bljeteom Querelleovom krivnjom. Tijekom dana on je priao i provaljivao ale sa svojim kolegama kojima nikada nije rekao o prijetnjama upuenih njemu. Gotovo svaku veer bi sretao Querellea kod eljeznikog nasipa. Nije mu palo na pamet da otkrie upaljaa za cigarete koji je leao pored Vicovog mrtvog tijela bi mogla indicirati suuesnitvo izmeu Gila i mornara; tako nije mislio o stavljanju Querellea pod nadzor. Na svom putu iz starog zatvora, Querelle je doao na nasip. Nije osjeao prijateljsku emociju prema detektivu, ali ga je nastavio sretati iz navike koja je bila temeljena na tome da je on bio na Mariovu milost. Vjerovao je takoer da taj odnos mu priutava neto zatite. Osjeao je korijenje kako raste. U mraku jedne veeri apnuo je: "Ako bi me ulovio da neto povuem, bi li me stavio u hladionicu?" Uzevi doslovno, izraz "mogao si ga oboriti dodirom pera" nije egzaktno istinita, ali stanje krhkosti u koje to reducira osobu koja izaziva to obavezuje nas upotrijebiti ga: "mogao si oboriti " Maria "dodirom pera". Njegov odgovor bijae lisiji dovoljno: "Naravno, zato ne? Bila bi moja dunost." "Dakle bila bi tvoja dunost maknuti me. To nije ba zabavno." "To je tako, pak. I da si ubio nekoga, ja bi te poslao na put na staru rezalicu." "Vidim." Natrag na svojim nogama nakon onog to niti on niti detektive ne bi ili tako daleko da nazovu in ljubavi, Querelle bi postao mukarcem opet, gledajui drugog mukarca. Imao je mali smijeak na svom licu dok stajae tamo, zakopavajui se, zatvarajui kopu irokog remena kojeg je upotrebljavao kao pojas, iza lea; inilo se da podrazumijeva da njihove aktivnosti bijahu tek dobra ista zabava. Obzirom da je ta scena se desila blizu poetku afere Madame Lysiane s Querelleom, i kako Querelle nije mogao shvatiti egzaktno isprepleteni odnos meu Nonom, pajkanom Mariom, i njegovim bratom, doao je blizu sumnje u neku vrstu konspircije. To ga je strailo. Slijedee veeri rekao je Gilu da ode. im je uao u staru kaznionicu, metodiki je uao u rutinu koju je isplanirao veer prije a koja je bila oblikovanja da osigura njegovu vlastitu sigurnost. Prva stvar bila je dobiti revolver nazad od Gila, poevi lukavim pitanjem: "Ima jo uvijek grijalicu?" "Naravno. Sakrio sam ju ovdje." "Mogu vidjeti?" "Zato? U emu je problem?" Gil se bojao pitati da li je dolo vrijeme upotrijebiti ga, ali je strahovao da bi to mogao biti sluaj. Querelle je govorio vrlo blagim tonom. Znao je da mora produiti vrlo oprezno, da ne bi pobudio nikakovu sumnju u Gilovu umu. Radio je izvrstan glumaki posao. Zadravajui objanjenje pri emu inei Gilu nemoguim odbiti ili ak oklijevati, on nije rekao "Samo ga daj", nego "Hajmo vidjeti ga, re'u ti o emu je ...". Gil je gledao kako ga Querelle gleda, i obojca bijahu izlueni blagou njihovih vlastitih glasova - u mraku, oni su zvuali gotovo njeno. Sjene i ta blagost uronila ih je obojcu, gole koe oderane naivo, u istu kacu slatkog balzama. Querelle osjeae istinsko prijateljstvo, vie nego to, ljubav za Gila, i Gil je uzvraao. Ne elimo podrazumijevati da Gil je ve sumnjao kamo to Querelle ga vodi (rtveni i nuni kraj), mi samo hoemo istaknuti univerzalnost sadranu u partikularnoj prilici. To nije bio sluaj nagovijetanja - ne da mi ne vjerujemo u njih, samo to je da oni pripadaju kraljevstvu znanstvenog studija koji vie nije umjetnost - jer djelo umjetnosti je slobodno. itajui, apropos slikanja koje je pokuaj prikaza Isusa
114
kao djeteta, "u njegovim oima, u njegovu smijeku, ovjek je mogao predmnijeti tugu i beznae Raspela", mi kaemo da je to istinski odurna instanca loeg knjievnog pisanja. Meutim, da bi uspjeli dati itaocu istinu o Gilovu i Querelleovu odnosu, on ili ona e nam trebati dopustiti upotrijebiti taj odbojni literarni clich koji mi sami osuujemo, dati nam doputenje napisati da Gil iznennada je imao predosjeaj Querelleova izdajstva i svog vlastitog rtvovanja. Nije samo da je ta otrcanost ekspeditivno ubrzava definiciju pripadajuih uloga ta dva heroja: jedan je iskupilac, drugi prilino van iskupljenja: ima tu jo toga, kako eno, nas oboje, vidjeti. Gil uini pokret koji u nekoj mjeri ga oslobodi sveprodorne njenosti koja ga je spajala s njegovim ubojicom, (Prikladno je istaknuti, u tom kontekstu, da to sigurno nije mrnja, nego druga vrsta osjeaja koja moe uzrokovati oca zapodjeti prijateljski razgovor s ubojicom svog sina, zanemarujueg zauenih i zgroenih pogleda publike - upravljajui svoja tiha pitanja svjedocima zadnjih trenutaka ljubljena stvorenja). Gil ode u mraniji dio spilje, i Querelle poskakujui za njim. "Ima ga?" Gil podignu glavu. Bijae na koljenima, traei pitolj pod hrpom smotana ueta. "ta?" Tad se nasmija, malo vritavo. "Mora da sam lud!" dodade. "Pogledajmo." Blago je upitao za revolver, i blago ga uze od Gila. Spasenje kimnu. Gil ustade opet. "to e napraviti?" Querelle oklijevae. Okrenu lea Gilu, ode do kuta gdje Gil uobiajeno stajae. Zatim ree: "Vrijeme je da ide. Stvari se ugrijavaju." "Ne ali se?" Duina primjedbe bijae taman za Gilovu sposobnost tog trenutka. Njegov glas bijae u opasnosti puknuti. Strah od giljotine, spvajui ve dugo vremena, iznenada izazva udan fenomen: uini svu krv u njegovu tijelu sliti se natrag u srce. "Da. Trae te ponovno. Ali ne trzaj se. I nemoj misliti da u te ostaviti na cjedilu." Gil pokua shvatiti, ali nejasno i neodluno, to je to sve s revolverom, i tada vidje Querellea kako ga stavlja u dep kaputia. Osjet da je in izdaje uinjen bljesnu u njegovu umu, dok u isto doba se osjeae duboko rastereen da se rijeio objekta koji bi ga silio na djelovanje, moda ak i ubijstvo. Pruajui ruku, ree: "Hoe pustiti da ga zadrim?" "Gle, ovako je. Da ti objasnim. Nemoj me krivo shvatiti, nije da ja velim da e te uloviti, siguran sam da nee.Ali nikad se ne zna. Ako bi, bolje za tebe da ne nosi pitolj." Querelleovo privatno rezoniranje ilo je na slijedei nain: ako pone pucati po pajkanima, pajkani e pucati odmah nazad. Ili e ga ubiti, ili e ga uloviti iva. Ako ga uhite, nai e, ili od Gila oslabljena ranama, ili intezivnim ispitivanjem da je taj revolver bijae pripadao Poruniku Seblonu, i tada to drugo to jadnie moe nego uperiti prst na svog stewarda. Pokuavajui slijediti naih protagonista due, mi pokuavamo baciti neto svjetla na nae vlastite. Budite slobodni primijetiti da stav koji bi mi voljeli usvojiti - s pogledom na, ili mogue, s predznanjem eljenog ishoda prie - nas je doveo do otkria danog psiholokog svijeta koji podupire ideju slobode izbora; ali im razvitak prie zahtijeva da jedan ili drugi od njenih glavnih likova proglasi presudu, da razmisli, mi smo istog trena sueljenji s arbitrarnim: lik izmie autoru, postajui svoje vlastito, jedinstveno bie. Tako moramo priznati da je autor kadar objaviti neke crte tog lika tek nakon injenice. Sad u primjeru Querellea. Ako je potrebno objanjenje, pokuajmo ovo, nita bolje, nita gnjusnije nego bilo koje drugo: zahvaljujui njegovu nedostataku imaginacije istog reda kao i njegov nedostatak osjeaja, on je krivo procijenio oficira. Seblonov dnevnik donosi svjedoanstvo injenice da prije no to bi denuncirao Querellea, on bi preuzeo krivnju na sebe. To je istina da u jednom odlomku Porunik izraava elju istaknuti Querellea kao ubojicu, ali vidjeti emo koju suptilnu upotrebu je on nainio od svoje elje.
115
Gil je mislio da gubi razum. Za ivu glavu nije mogao shvatiti prijateljeve namjere. uo je sebe govoriti: "Dakle, to je to. Morati u izai tamo van gol, gol do koe." Querelle je upravo pokupio mornarsku odjeu. Nije si mogao priutiti ostaviti Gilu ita to bi ga moglo inkriminirati. "Daj uti, ti mali crvu, nee morati ii gol." Ta posebno ranjavajua primjedba pokorila je Gila, koji bijae, postupno potpiren na to Querelleovim blagim pa ipak dalekim ponaanjem, dosegao toku pobune. Querelle je znao zadivljujue dobro da je on jo uvijek mogao pokazati tko je boss, i tako se usudio postupati s osobom koja bi mogla dovesti do njegova pada takovom nadmonom osornou. elinim ivcem i lukavou podigao je ulog u igri do stupnja gdje najmanja greka bi mogla poslati igraa u smrt. Miriui (rije, ini se, najtonija) uspjeh koji ima u njoj, odlui igrati do kraja. "Ne' me raspiivati sada, ha? Nemoj sad glumiti tough guy. Sad je vrijeme sluati moj savjet." Prihvativi taj stav i ton, doao je blizu tako ozbiljne opasnosti (jedan lucidan trenutak i Gil bi se mogao predati svom rastuem oaju) da je shvatio ak i veom brzinom, jasnou i prisutnost svih tisua sitnih detalja koje tek trebaju doprinijeti, Gilovom smru i njegovom utnjom, Querelleovom vlastitom spasenju. Oprezan, hitar, ve pobjednik, on spusti svoj prezir i osornost, znajui bi to moglo slomiti ili naruiti ravnoteu koja je sada naginjala u njegovu korist i ukazivala da e dobiti i zadrati svoju slobodu. (Primijetimo da Querelle bijae sposoban raspoznati puteve i naine koje je trebao upotrijebiti da bi uspio jer bijae, i znao je to da jest, apsolutno slobodan; tako je vidio da si moe priutiti ublaiti svoj prezir i arognaciju s malo kompanjonskog govora.) S malim, iskrivljenim smijekom - tako, u svom vlastitom umu, pokazujui Gilu ironiju i temeljnu beznaajnost cijele situacije - ree: "K vragu, daj. Nisi tip koji e se slomiti u ovakom trenutku. Samo treba sluati to ti kaem. Razumije?" On stavi ruku na Gilovo rame, kojem se obraao kao bolesnu ovjeku, nekom tko je odreen umrijeti, dajui svoj konani savjet koji se vie ticao Gilove due nego tijela. "Ue u prazan stan. Zatim prvo sakrije svoju lovu. Samo ju stavi pod neki jastuk na stolici. Dri samo neto sitnia kod sebe. Kui to mislim. Mora voditi rauna da nema puno love sa sobom." "A to je s odjeom?" Gil je mislio rei "I ti hoe da idem u tim starim krpama", ali kako je to ukazivalo na suvie veliki stupanj intimnosti i emocionalne vezanosti meu njima dvojcom (i on ve bijae posramljen time), shvatio je postavljajui to na taj nain bi moglo iritirati Querellea. Ree: "Prepoznati e me u ovome." "K vragu, ne. Ne brini o tome. Pajkani ne mogu se sjeati to si nosio tada." Querelle nastavi u istom, istodobno zapovjednom i njenom nainu. Kako srea htjede (ta vrsta sree, obzirom da je vrsta zaljubljenosti ili bolesti, uzrokovana smijenim kruenjima u vaskularnom sustavu dogaaja), tu se desi jo jedno najprikladnije bjeanje s jezika. Drei Gila za ramena objema rukama, Querelle ree: "Smiri, stari. Napravi'emo ih jo." On bijae govorio o njihovim poslovima, i Gil je shvatio na takav nain, ali emocije koje su te rijei dozvale u njemu, zahvaljujui tajnom double-entendre koje je uinilo ih referirati se na djecu, nainilo je veliku konfuziju u njegovu srcu, izmeu suuesnika i ljubavnika. Za Gila, to bijae otkrovenje. Zatim, ipak, greka se uvue unutra, i mi ju moramo zabiljeiti: bijae to ista ona greka koju preivjeli po obiaju poine kad potiu one koji imaju upravo umrijeti da imaju vjere i hrabrosti. Kako razmiljae, najpaljivije, zapravo molei Gila da ga ne izda ak i ako ga policija
116
ulovi, on nastavi: "Ne bi imalo nikakove razlike, zna. to god se desi, ti ne rizikuje." I kao nevinace na grudima Nevinosti, Gil upita: "Ne rizikujem? to misli?" "Pa, zna. Ti ima ve smrtnu kaznu nad glavom." Gil osjeti kako mu se stomak okree, postajui sasvim prazan, svezujui se u vor; zatim se razvee opet i teina cijelog globusa ue u njega. On se nasloni na Querellea koji ga primi u svoje ruke. Spomenimo, u ovoj toki, da Gil nikad nije spomenuo Querellea policiji. Prije no to je Gil poslan u Rennes, Mario se pobrinuo biti prisutan svakom od ispitivanja, lagano pobojavajui se da bi mogao spomenuti Querelleovo ime. Mario bijae uvjeren da mladi zidar bijae poinio jedno od ubijstava, ali da je nevin u drugme. Od trenutka svog uhienja, Gil bijae zaboravio Querellea, i nikad nije spomenuo njegovo ime zbog jednostavnog razloga da nitko nikada nije pitao. Nema potrebe razraivati toku: italac e jednostavno razumjeti zato niti Gil niti detektivi (s izuzetkom Maria) bi mogli ikada stvarno shvatiti vezu izmeu ubijstva mornara i uskoro istinski podzemne egzistencije ovjeka koji je ubio zidara. to se tie Maria, njegova uloga u sljedu dogaaja postala je prilino neobina. Da bi mu pridruili njegova definitivna i moda konana znaenja, moramo se osloniti na nekoliko flashback-ova. Dd bijae - ili je mislio da je - obavijeten o svim sentimentalnim vezama mladih djeaka u Brestu. Da bi bolje sluio Maria, nema sumnje, i iza njega, policijske vlasti, ali, primarno, da bi sluio - on je sebe izdvajao (a to opet, ini se izvire u njegovoj fizikoj i etikoj agilnosti, u njegovu hitru oku) svojim hitrim moima opaanja. Prije no to je stekao osjeaj svoje vlastite svijesti (i time, bojazni), Dd se nikada nije usuivao podsjeati Roberta na tuu izmeu dva brata kojoj je svjedoio, ali je smatrao to solidnim dijelom informacije da Roger bijae Gilov ljubavnik. Jedan dan ree Mariu: "To je mali Roger, Turkov kompa." Negdje u isto doba Gil ree Querelleu koji nije obraao puno panje na to: "Ponekad mislim, ako bi bio uhien, da bi moda mogao napraviti deal s Mariom." "Kako?" "ta? Pa, zna ..." "Kakav deal?" "Nikad ne zna. On je homo. On je kompa s Ddom." Gilova razmiljanja odraavaju prilino rairenu ideju: od samog trenutka svog uhienja, adolescent razmilja o okretanju injenice homoseksualnosti u svoju korist. Obzirom da govorimo o openitoj reakciji, neto izvan nas samih, pokuati emo tek povrno i kontroverzno objanjenje: to je da dijete eli rtvovati ono to mu je najdragocjenije; ili je to da opasnost ga baca na milost njegovih najtajnijih elja; nada li se umiriti sudbinu takovom rtvom; spoznaje li iznenada cjelokupno, mono bratstvo pederasta i stavlja svoju vjeru u to; vjeruje li u mo ljubavi? Da bi znali odgovore, trebali bi tek uroniti u unutranje djelovanje Gila, nemamo dovoljno vremena ostavljeno za to. Niti vjere. Ova knjiga protee se na puno previe stranica, i zamara nas. Ali jednostavno zabiljeimo duboku nadu koja ispunjava srca mladih osumnjienika kad uju da sudac ili advokat odreen da brani ih je homo. "Tko je Dd?" "Dd? Oh, siguran sam da si ga vidio s Mariom. On je klinac. Provodi mnotvo vremena s tim pajkanom. Ali ne mislim da ima neki drugi razlog. to mislim je, da mislim da Dd nije dounik." "Kako izgleda?" Gil ga opisa. Kad ga je Querelle jedne veeri sreo, upravo se opratao od Maria, Querelle osjeti duboku ranu kako se ponovno otvara u njemu. Prepoznao je djeaka koji svjedoio njegovoj svai s Robertom, i njegov vlastiti rival za Mariove naklonosti. Usprkos, on prui ruku. Osjeae da bijae neto kao prepredena poruga u Ddovom ponaanju, u njegovu smijeku, njegovu glasu. Kad se
117
djeak udaljio od njih, Querelle upita, sa smijekom: "Tko je sad to? Tvoj mali ljubavnik?" Odgovarajui jednako, malkoc podrugljiva smijeka u njegovu glasu, Mario ree: "ta je to tebi? On je slatki mali djeak. Nisi ljubomoran ili neto?" Querelle se nasmija i imae smjelosti rei: "ta ako jesam? Zato ne?" "Oh, daj ..." Ali tada nastavi, uzbuenim, slomljenim glasom: "Daj, popui mi!". Querelle, takoer, bijae u vrlo uzbuenu stanju. Bijesno, oajniki, on poljubi Maria u usta. Tada, s veim arom no uobiajeno i s velikim posveenjem, on pokua svoje najprokletije da stvarno osjetiti detektivov kurac penetrirati njegova usta i grlo. Mario osjeti oajniko raspoloenje. Na prolijeui ali ponavljajui strah da bi divlji mornar mogao odgristi njegov ud u jednom divljakom potezu, detektive je dodao zaine uzbuena ljubavnika tucanje i opasna priznanja, izraavajui potonja u obliku uzdaha ili molitvi. Uvjeren da njegov ljubavnik je ekstatian povijajui se na svojim koljenima ispred pajkana, Mario izdahnu svu svoju sramotu. Zubiju stisnutih, lica okrenuta gore, u maglu, on mrmljae: "Jes', ja sam pajkan! Jes', ja sam prljavo kopile! evio sam gomile tipova! I svi su oni sada iza brave, rade svoje! Volim to, zna, to je moj posao ..." to je vie opisivao svoje odurne udnje, jaim su njegovi miii rasli i nametali na Querellea zapovjedniku, dominantnu, nepobjedivu i blagotvornu prisutnost. Kad su bili licem u lice opet, stojei, zakapajui se, transformirani ponovno u mukarce, niti jedan od njih nije se usuivao spomenuti njihovo delirino stanje od trenutak prije; da bi rasprili nemir koji ih je razdvajao jednog od drugog, Querelle se nasmijei i ree: "Pa, jo mi nisi rekao da li je taj klinac tvoj komad dupeta?" "Hoe stvarno znati?" Iznenada Querelle bijae preplaen, ali zadra glas mirnim: "Da, Dakle?" "On je moj dounik." "Ne ali se!" Sad su mogli nastaviti, priati posao. Sputenim glasovima, pokuavajui, usprkos, zadrati ih mirnim i jasnim, tako da ne bi pokazali bilo kakovih znakova kako bizarnim i mogue sramotnim oni osjeae subjekt, nastavie priati, i u jednom trenutku Querelle naini izjavu: "Zna, mogao bih srediti da uhiti tog Turka." Mario je to ulovio u letu. "Je l' tako?" ree. "Jest, tako. Ali samo ako imam tvoju rije da me nee spomenuti." Mario dade svoju rije. Ve bijae napustio svoje mjere opreza, zaboravio plan ostvariti mistino pomirenje s podzemnim svijetom: nije mogao oduprijeti se prilici da djeluje kao policajac. Odluio je ne ispitivati Querellea o izvoru njegovih informacija ili njihovoj pouzdanosti. Vjerovao je mornaru. Vrlo brzo odluie koje mjere treba poduzeti da se Querelleovo ime zadralo izvan toga zauvijek. "Stavi tog tvog klinca na njegov trag. Ali pazi da ne posumnja nita." Sat vremena kasnije Mario dade Ddu nareenje da ode na eljezniku stanicu i pazi na sve odlazee vlakove. Imao je obavijestiti Upravu Policije im ulovi znake Turka. Prodao je Gila. Tim inom Dd je odvojio sebe od svijeta svojih ravnih mu bia. To bijae poetak njegova uzaaa, o znaenju kojeg italac ve je obavijeten.
Na palubi Le Vengeura Querelle nastavi sluiti oficira, ali potonji ini se, prezirae ga, i to je
118
uzrokovalo Querelleu neku mjeru bola. Kao meta oruane agresije, Porunik se osjeao dovoljno ponosnim razviti ukus za avanturu. U njegovu dnevniku nalazimo slijedeu izjavu: Ne osjeam se ni na koji nain inferioran tom mladom i udesnom razbojniku. Oduproh se. Bijah spreman umrijeti. *** Da bi ga nagradio za pomo u Gilovu uhienju, Policijski Komesar povjerio mu je specijalne, gotovo slubene zadatke. Postao je njegov zadatak nadzirati mlade kradljivce, mornare i vojnike, u Monoprix robnoj kui. Kako je Dd vozio se dizalom, stavljajui svoje ute kone rukavice, imao je osjeaj da je istinski "na putu prema gore". Sad bijae agentom. Sve je bilo tu da ga ponese, da ga transportira. Bijae siguran u sebe. Silazei na vrhuncu svoje apoteoze, katu robne kue na kojem e poeti svoju novu karijeru, znao je da je stigao. Imao je svoje rukavice na rukama, kat bijae horizontalan, Dd bijae gospodarem svoje domene, slobodan biti ili velianstvenim ili svinjom. Onima koji nisu sposobni slijediti ivot avanture po svom, Mornarica (kao sve oruane snage) nudi im jedan na pladnju: sve to trebaju uiniti jest potpisati, i on e uzeti svoj metodian tijek, konano potcrtan tankom crvenom trakom Legije asti. Meutim, upravo u sredini svoje ofiicijelne avanture, Porunik Seblon bijae odabranim za jednu drugu koja se pokaza daleko ozbiljnijom. Ne da je on iao tako daleko da sebe smatra herojem, ali je izotreno postao svjestan svog izravnog iskustva najpreziranije, najodbojnije, i najplemenitije meu socijalnim aktivnostima: oruane pljake. Bijae rtvom pljake u punom dnevnom svjetlu. Pljaka je imao armantno lice. Premda bi bilo ak i jo udesnije biti taj pljaka, bijae dovoljno uzbudljivo biti rtvom. Nije niti pokuavao iskobeljati se iz mase sanjarenja koja su mu davala tako slatke male trzaje. Osjeao se uvjerenim da niti jedan dio njegove tajne avanture (gdje je bio sam s pljakaem) nee nikada izai na svjetlo. "Nita od toga ne moe ikada izbiti" bijae izraz koji je korisito u svom umu. Bijae sposoban skriti iza svog ozbiljna izraza lica. "Moj silovatelj! on je moj silovatelj potrkujui iz magle kao vuk, da ubije me. Jer ja jesam branio novac pred licem smrti." Nakon nekoliko dana u stacionaru, provodio je dane za svojim stolom. Nosei ruku u povezu, proetao bi palubom, zatim odmarao, leei u kabini. "elite li da donesem malo aja, gospodine?" "Da, zato ne." alio je da njegov silovatelj nije bio Querelle. Kako sretan bih trebao biti boriti se s njim za moju torbicu. On bi, napokon, dao mi priliku dokazati moju hrabrost. Ali tada, bih li ja optuio ga? udno pitanje koje vodi me otkriti - to? - u samom sebi. Zapamtimo posjetu detektiva mojoj kabini i moju vrtoglavicu tada. Doao sam blizu dati Querellea njima. Ja jo uvijek se pitam da li moje dranje i moji odgovori, nakon svega, ne ukazuju njega policiji. Mrzim policiju, pa ipak sam doao blizu toga da radim njihov prljavi posao. Bila bi ludost vjerovati da je Querelle ubio Vica, osim u tom snu. Volio bih da je to uinio, ali to samo jer tada ja mogu izgraditi sanjariju oko tragedije ljubavi. Ponuditi Querelleu moje potpuno posveenje. Kad bi doao, na kraju svog konopa, s grinjom savjesti i muenjem, njegove sljepooice lupajui, njegova kose mokre od znoja, proganjan svojim djelom, povjeriti mi se! Tada bih ja mogao ja biti njegovim ispovjednikom i dati mu odrjeenje, drati ga u mojim rukama i tjeiti ga, i konano ii u zatvor s njim! Kad bih samo mogao uiniti sebe vjerovati u to da je ubojica, tada bih ga mogao denuncirati, tako odmah dobivajui mogunost tjeiti ga i dijeliti njegovu kaznu! Bez da je to znao, Querelle je stajao na rubu nevjerovatne opasnosti. Doao sam vrlo blizu izruiti ga u ruke pajkana!
Jean Genet: Querelle de Brest ***
119
Porunik nikada nije brinuo o tome da bi ga Querelle ucjenjivao za novac. Istina, mornar bijae sarkastian drugar, ali ini se bez te vrste cinizma. Nije vie Seblom mogao zamijeniti revolveraevu lanu mornarsku sliku Querelleovom, koliko god bi to volio. Sreo bi ga i pridruio mu se u bitci, i usred borbe, u vremenu koje treba da se uhvati i zatim pusti opet, oni bi dostigli sporazum koji im je omoguavao biti boljim protivnicima ubudue. U tenucima osamljenosti, Porunik bi konstruirao herojski dijalog koji bi mogli zatim govoriti: to bi dovelo svoju najdublju ljepotu Querelleu, uinilo vidljivim mladog ovjeka zaslijepljenim oima. Bijae to kratka, gruba razmjena, reducirana na sutinsko. Suveren miran u svom glasu, oficir bi rekao: "Boe, ti si poludio. Makni revolver. Neu nikome rei o ovome." "Samo daj mi lovu i bi'e OK." "Ne." "Puca'u." "Hajde." Nou, Porunik bi inio duge usamljenike etnje po palubi, izbjegavajui kolege oficire, proganjan tim dijalogom i svojom nemogunosti da nastavi i zavri ga. "Prevladan menom, on odbaci pitolj. Ali tada moj heroizam ostaje nepoznat. Ili, jo uvijek prevladan, usprkos, opaljuje pitolj, upravo zbog potovanja prema meni i pokuavajui dorasti mojem stasu. Ali ako me ubije, ja tek umirem glupo smru ukraj puta. Nakon premiljanja o tome dugo vremena, Porunik odabra kraj: "Querelle povlai obara, ali u svom uzbuenju promauje, samo ranjavajui me." Zatim bi se vratio na brod, ali ne bi dao opis Querellea (kako je dao Gilov). Tako bi pokazao svoju superiornu snagu Querelleu, i Querelle bi ga volio zbog toga. "Mogu li dati zahtjev za etrdestosam-satno odsustvo, Porunie?" Da bi pitao to pitanje, pauzirajui u akciji nalijevanja aja, Querelle je digao glavu i upravio smijeak Porunikovom odrazu u ogledalu, ali Seblon se brzo povue natrag u sebe. Odgovori, otresito: "Sigurno, potpisati u ti." Nekoliko dana ranije reagirao bi drugaije. Pitao bi Querellea niz podmuklih pitanja, opisujui sve ue krugove oko onog to bijae najvie sutinsko, do toke da stvarno dodirne to sredite ili ak obznanjuje dijelove ali nikad sve. Querelle mu je iao na ivce. Njegovo lice, prisutno, nije uspijevalo raspriti sliku tog smionog revolveraa koji je nestao u jutarnjoj magli. "On je bio samo djeak ali je imao ivac." Ponekad bi mislio, osjeajui se malo posramljen, da nije trebalo ba tako mnogo za napasti tetku. Querelle bijae dovoljno drzak da mu kae u lice, s neto umjetnim tonom prijetnje uperene nepoznatom pljakau: "Ti tipovi, znaju li oni s kim se petljaju?" Pa, bilo je jasno da "silovatelj" je znao nedosljednu narav rtve. Nije se bojao. U svakom pogledu, Querelle osjeae da oficir stavlja distancu izmeu njih, u samom trenutku kad on sam, premda polagano i s tisuama zadrki, bi bio spreman predati se dubokoj i dareljivoj njenosti to samo homo je sposoban ponuditi. Glede oficira, njegova avantura je stvorila neka razmiljanja i stavove o kojima emo govoriti, i iz toga dobio dovoljnu snagu da njemu uini moguim osvojiti Querellea. Voljen Querelleom, bio bih voljen svim mornarima Francuske. Moj ljubavnik je jezgra svih njihovih mukih i naivnih vrlina. *** Posada galije obiavala je zvati kapetana "Na ovjek". Njegova blagost i njegova tvrdoa. Ali ja znam da on nije mogao drugaije, on ja morao biti oboje i okrutan i blag, to e rei, on nije davao muiti ljude samo sa smijekom na usnama, nego s unutranjim smijekom, neto da ublai njegove
120
skrivene organe (jetru, plua, stomak, srce). Ta mirnoa postala je manifestna ak i u njegovu glasu, dajui naredbu za muenje blago, blagom gestom, blagim pogledom u oku. Nedvojbeno, ja iscrtavam idealiziranu i suvie savrenu sliku tog kapetana, ilustrirajui moju vlastitu elju - pa ipak njen izvor, u meni, ne ini ju arbitrarnom. Ona odgovara stvarnosti kapetana kako ga vide osuenici. Ta slika blagosti stavljena na krvolone crte trivijalna ovjeka, je u oima promatraa, galijskog roba - ona dolazi iz daljega jo, iz njegova srca. Kad bi odredio ta notorna kanjavanja, kapetan bijae okrutan. On je nanosio duboke ozljede njihovim tijelima, razdirui ih, vadei im oi, upajui im nokte (ili nareujui te stvari da budu uinjene, da bude tono), tako postupajui po svojim vlastitim uputama i odravajui strah, teror bez kojeg ne bi mogao ostati kapetanom. Autoritetom danim mu njegovim rangom (koji je takoer moj!), on je odreivao da ljudi budu mueni, ali to je inio bez osjeaja mrnje prema njima - kako je mogao pomoi voljeti, na uvrnut nain, element kojem je dugovao svoju samu egzistenciju? Istina bog, on je radio okrutno i teko na tom mesu, dostavljeno njemu Kraljevskim Sudovima, ali on je to inio nekom vrstom ozbiljne, smijeee, pa ipak tune radosti. Jo jednom: galijski robovi vidjeli su kapetana koji je bio oboje okrutan i blag. "Ilustrirajui moju vlastitu elju" napisao sam. Ako moja elja posjeduje takov autoritet, tako zadivljujuu formu, da prisjeti se draesnog straha kojeg je povijesna figura kapetana sposobna privui - i s takovom silovitou - ja moram ju pobuditi u srcima posade. Kad bi oni samo voljeli tako! Hou biti njihov otac i povrijediti ih. Hou ih igosati: oni e me mrziti. Nezainteresirano promatrati u one koji su mueni, ne zadrhtavi niti jedan nerv. Malo po malo, osjeaj ekstremne moi e ui i ispuniti me. Ja u biti snaan, nadvladavi saaljenje. Biti u tuan takoer, dok gledam moju vlastitu alosnu komediju: taj mali smijeak, mekani glas, rasvjetljui moje zapovijesti. Ja, takoer, sam rtva regrutnih oglasa. Jednog posebno, prikazujui marinca s pukom u bijelim hlaama stojei na strai na granici Francuske Imperije. Vjetar se dizao pod njegovim petama, crveni iak nad njegovom glavom. Znam da nikada neu napustiti Querellea. Posvetiti u mu cijeli ivot. Jednog dana fiksirao sam pogled na njega i rekao mu: "Ima li malo razroko jedno oko?" Umjesto da je postao ljut ili drzak, taj sjani djeak odgovori, glasom koji bijae iznenada tuan i otkrivae malu ali neizljeivu alost: "Nisam ja kriv." Istog trena shvatio sam da postoji otvor tu, u koji bih mogao uliti moju njenost. Jedno njegova arogancija raspuca njegov oklop, Querelle nije vie tako isti mramor, nego ljudsko meso. I to je nain kojim je Madame Lysiane iskazivala njenu dobrotu i vodila rauna o njenim nesretnim klijentima. Kad patim, nalazim se nesposobnim vjerovati u Boga. I sam, tada, suvie izotreno svjestan moje osobne nesposobnosti uputiti moje albe o Biu - i Njemu - da je to ne mogue dostii. U bolu, mogu se vratiti samo sebi. Kad sam nesretan, znam da imam nekome zahvaliti za to. *** Querelle se doima tako prekrasan i tako ist - ali taj dojam stvaran i dovoljan - da ja uivam pridavati mu svakojake vrste zlodjela. Zatim opet, ja brinem, ne zanjui da li ga elim degradirati i uprljati, ili je moja elja razoriti to je zlo, uiniti ga umiljenim i neuinkovitim, i inei to
Jean Genet: Querelle de Brest kompromitirati ljudsku pojavu samim simbolom istoe?
121
Lanci galijskih osuenika zvahu se "grane". Kakvo voe one nosie! to je to, u to se uplie kad je na obali? Kakove vrste avantura? Ugaa mi kao i uznemirava misliti da bi mogao pruati uitke bilo kome tko prolazi, bilo kojem lutalici izgubljenom u magli. Nakon nekoliko udnih gesti oklijevanja jedan od tih pita ga da li bi mogao hodati pored neko vrijeme. Querelle, ne iznenaen, smijei se i prihvaa njegovo drutvo. im otkriju prikladan zaklon, neki ugao gradskih zidova, Querelle, jo uvijek smijeei se, jo uvijek utljiv, nastavlja otkopavati se. Mukarac klizne na koljena. Kad se podigne opet, stavlja stotinu franaka na Querelleov nezainteresirani dlan, i zatim je nestao. Querelle se vraa natrag na brod ili ide u bordel. Razmiljajui o onome to sam upravo napisao, pogaa me tako servilna funkcija, dozvoljavajui sebi biti upotrijebljen kao smijeei objekt, ne pristaje stvarno Querelleu. On je suvie snaan, i vidjeti ga tako je dodavati njegovoj snazi, preobratiti ga u nekakov oholi stroj sposoban zdrobiti me bez i da primjeti. Rekao sam prije da ponekad bih elio da je varalica; u tom trijeznu i djeaku mornarsku odijelu on skriva gipko i nasilniko tijelo, i u tom tijelu duu bandita: Querelle je jedan, ja sam siguran u to. Kad sam postao oficir, to nije bilo toliko da postanem ratnik, nego prije da bih bio vrlo dragocjen objekt, uvan vojnicima. Koji bi me titili svojim ivotima dok ne bi umrli za mene, ili ja ponudio moj ivot na isti nain da spasim njihove. Zahvaljujui Isusu je da mi hvalimo poniznost, jer on je to nainio samom karakteristikom boanstva. Unutranja vrsta boanstva (kako ovjek moe negirati moi dane mu na zemlji?), suprotstavlja se tim moima, i mora biti jakom da bi ih prevladala. Poniznost moe biti roena samo iz ponienja. Bilo koja druga vrsta je umiljeni simulacrum. Posljednji unos referira se na incident kojeg oficir ne donosi. Nainivi prilino smion pristup mladu dokersku radniku, odveo ga je u jedan od onih gustia u starom gradskom opkopu: kako smo ve imali prilike spomenuti prije, oni su trajno zakreni izmetom. Porunik je spustio hlae dolje, pruio se na padinu - i, kako je zla srea to htjela, stavio trbuh nad solidan komad dreka. Oba mukarca su trenutano bila obavijenja njegovim svjeim mirisom. Bez puno dalje buke, mladi drugar je nestao, i tu bijae Porunik, sam sa sobom. akom suhe trave - premda je milosrdno bila ovlaena rosom - pokuao je oistiti svoj kaput. Sramota je dola odmah raditi na njemu. Gledao je svoje krasne bijele ruke - premda poniene, one su jo uvijek to bile njemu - energetino, iako nespretno, initi ono to su imale initi. U izmaglici, sada obuhvaajui neutjenu scenu jednom i za uvijek, on jo uuvijek je pogledavao zlatne irite na svojim rukavima. Kako ponos je dijete ponienja, oficir se osjeao ponosnijim no ikada. Sticao je ukus za svoju vlastitu izdrljivost. Kad je bio opet na svom putu, izbjegavajui bilo koje napueno podruju na nain negdanjeg gubavca, sva otvorena mjesta na koja je vjetar donosio njegov smrad, poeo je shvaati da bilo koje roenje u jaslama je udotvoran znak. Njegove misli o Querelleu (koji je inio posao ienja tako bolnim: u njihovoj nejasnoi i zlovolji one su poprimale miris koji je zraio iz njegovih slabina) postajahu jasnim sada. Osjeaju srama koji su uzrokovale postao je kao nepregledan magnet, donosei njegov ivot nazad njemu s njegovih najdaljih granica i obala, i jednom kad se to dogodilo, bijae sposoban misliti o mornaru bez ikakovih inhibicija. Uao je u lagani udar vjetra. Mislio je, ili radije, duboki glas ree negdje unutar njega: "Ja smrdim! Ja kvarim svijet!". S tog partikularnog mjesta u Brestu, usred magle, na cesti iznad mora i dokova, lagani povjetarac, njeniji i draesniji nego latice Saadi rua, irile su poniznost Porunika Seblona po cijelom svijetu.
122
Querelle postade ljubavnikom Madame Lysiane. Mete koji je zatekla u sebi kad je kontemplirala identinost dva brata - koji su poeli initi se sve vie nerazluivim i unificiranim - dosegao je takovu dimenziju da se ona konano predala njemu. Ovdje su injenice. Gil, zabrinut to nije vidio Querellea neko vrijeme, naloi Roeru da ode i istrai. Djeak je oklijevao dugo vremena, hodajui amo tamo ispred vratiju sa iljcima, i konano uao u La Fria. Querelle bijae u salonu. Zastraen svim svjetlima, enama u stanjima razgolienosti, Roger mu se priblii izgledajue sve samo ne sigurnim. Jo uvijek caricom u svom dranju, ali ve korodirana njenom boleu, Madame Lysiane je nadgledala susret. Nije bila svjesna biljeenja i interpretiranja Rogerova osmijeha puna neugode i Querelleova iznenaenja i zabrinuta pogleda, ali njena dua je biljeila sve znakove. Sekundu kasnije kad je Robert uao u salon i otiao do brata i djeaka, i to je bilo dovoljno za nju da spozna unutar sebe, to jo ne bijae miljeno, ali tada postade jedno i stee ovu formulaciju: "Tu je, njihov djeak." Nikada - niti taj trenutak - nije Madame zamiljala da braa u svojoj ljubavi jedan za drugoga postigoe udo istinskog potomka, ali njihova fizika slinost koja je stvarala tako enormnu prepreku njenim osjeajima nije mogla biti nita drugo do ljubav. Pored toga, ta ljubav - ona je vidjela samo njezinu zemaljski manifestaciju - uzemiravala ju je tako dugo vrijeme da i najmanji incident je mogao dati joj supstancu. Nije bila daleko od toga da oekuje da pone zraiti i nje same, njezina tijela, njezine utrobe, gdje bijae odloena kao radioaktivni materijal. Sada, iznenada, dva koraka, pa ipak vrlo daleko od nje, braa ujedinjena nepoznatim deritem koji prirodno postade personifikacijom te bratske ljubavi, njezina zebnja prevlada. Ali im je to priznala sama sebi, osjetila je da je ridikulozna. Htjela je posvetiti svoju panju drugim klijentima i kurvama, ali bijae nesposobnom zaboraviti brau, kojima je sad okrenula lea. Oklijevala je, i zatim odabrala izliku priati s Robertom o oekivanoj isporuci alkohola, da bi otila i pogledala klinca. Bijae za oboavati. Bijae vrijedan dva ljubavnika. Odmjeri ga. "... i kad Cinzano ovjek doe, reci mu da me prieka." Pola je, kao da e napustti salon, ali okrenu se odmah natrag, smijeei, pokaza na Rogera: I, smijeei se jo i vie: "Zna, to bi me moglo dovesti u nevolje. I ne alim se." Robert, pokuavajui izgledati indiferentan, upita Querellea: "'Ko je on?" "On je mlai brat djevojke koju znam. Malog curetka za kojim sam." Sasvim ne znajui za ljubav izmeu mukaraca, Robert je mislio da djeak mora da je jo jedan od bratovih pederskih ljubavnika. Nije se usudio pogledati ga. Madame Lysiane bijae u prostoru za dame, masturbirajui. Kao ona, Roger bijae vrlo uzbuen svim tim i kad je napustio La Fria i otiao u stari zatvor, bijae u tako ranjivom stanju uma da (upotrijebimo uasavajui ali prikladan izraz) Gil nije imao tekoa probiti ga. Ako Querelle, kako mu je to rekla malkoc tuno, nije imao tako veliku mo erekcije, njegov kolac u najmanju ruku nije bio razoaranje, bijae vrijedan sanjati o tome. To bijae teak, debeo, prilino masivan kurac, ne elegantan, ali potencijalno silovit. Nakon duga vremena Madame Lysiane je nala malo mira svog duha, u tome da Querelleov ud zaista bijae drugaiji od Robertova. Tu, barem, moglo se razlikovati jednog od drugog. U poetku, Querelle je prihvatio pribliavanja patronne prilino nonalantno, ali im je shvatio da bi to mogao biti nain osvete svom bratu za ponienje koje mu je uzrokovao, odluio je ubrzati posao. Prvi puta, dok je skidao odjeu, njegov bijes - osveta se blii! - uini ga pokretati se takvom ilou da je Madame Lysiane zamiljala ga da je u panama divlje udnje. U stvarnosti, Querelle je ulazio u tu rundu sa svojim tijelom u defanzivi. Njegovo ljubavno podavanje stvarnom pajkanu ga je oslobodilo. Bijae u miru. Kadgod bi sreo Nona s kojim vie nije elio stupati u tajne zabave, nije bio iznenaen nai da Nono se nije doimao u urbi podsjeati ga na njih, isto tako. Desilo se da Mario nije rekao Querelleu da se pobrinuo da kae Nonu o novom razvoju dogaaja. Tako, sve to Querelle je imao napraviti jest zadovoljiti svoju elju za osvetom. Madame Lysiane se razodijevala
123
puno sporije. Mornarev prividan ar stvarao joj je trnce. Bijae naivnom dovoljno vjerovati da ona osobno je njegovim objektom. Nadala se da ak i prije no to je bila sasvim gola, nestrpljivi, ve svjetlucavi faun e stutiti se iz grmlja da bi ju zakotrljao na njena lea u meavi razderane ipke. Querelle lee blizu nje. Konano je imao priliku potvrditi svoju mukost i uiniti brata pokazati se ridikuloznim. I Madame Lysiane je imala bolno iskustvo shvaanja da zahvaljujui Querelleu da ona, kao Mario i kao Norbert, je izronila iz svoje samoe, u koju njegov odlazak e opet uroniti sve njih. On se pojavio meu njima iznenadnou i elegancijom dokera u pilu. On je izmijeao poredak, pa ipak mu dao smisao. to se Querellea tie, on je iskusio udnu senzaciju kad je napustio sobu Madame Lysisane: bilo mu je ao ostaviti ju. Dok je oblaio svoju odjeu ponovno, polagano, pomalo tuno, njegov pogled se zaustavio na fotografiji Nona koja je visila u okviru na zidu. Jedno za drugim, vidio je lica svojih prijatelja kako prolaze: Nono, Robert, Mario, Gil. Osjetio je neku vrstu melankolije, jedva svjestan strah da nee puno ostariti bez njega, nejasno, i uljuljkan gotovo do toke munine uzdasima Madame Lysiane koja stajae odijevajui se tim prenaglaenim gestama to ih je mogao promatrati u ogledalima na vratima ormara, elio je da ih sve skupa moe odvui dolje u ubijstvo, da popravi ih tamo, tako da vie nikada ne iskuse ljubav negdje drugdje ili drugaije, samo kroz njega. Kad je otiao do nje, Madame Lysiane plakala je suho. Lasi njene razbaruene kose bijahu zalijepljeni za njeno lice suzama, ru njenih usana curio je malo. Querelle ju zagrli, pritisnu ju o svoje tijelo, ve tvrdo u mornariki plavom oklopu, poljubi ju u obraze. To moe baciti malo svjetla na Querelleov kasniji tretman Porunika, prvo, Maria, drugo. Vengeurovo zadravanje u Brestu bliilo se kraju. Posada bijae svjesna da e biti spremni otii u roku od nekoliko dana. Ideja odlaska uzrokovala je zbunjenu zebnju u Querelleu. Biti e rijeen suhe zemlje sa svim njenim upletenim i opasnim avanturama, ali e izgubiti i sve svoje radosti. Svaki tren koji ga je vie pretvarao u stranca u gradu vezivao ga je jae za ivot na brodu. Querelle je imao predskazanje izuzetne vanosti eline konstrukcije. Ideja da se priprema krstarenje po Baltiku, i mogue ak i dalje, do Ledena Mora, inila ga je osjeati se nemirno. Bez da je raunao to sebi na neki precizan nain, Querelle je ve odreivao elemente budunosti. Bijae to drugi dan njegove veze s Madame Lysiane da se desio incident koji smo vidjeli spomenut u Porunikovu dnevniku. Bijae to Querelleov obiaj, kad hoda ulicom, da ima svoj nain zabave s bilo kojom djevojkom koju sretne. Pretvarajui da ih grabi, da bi ih poljubio, on bi ih gurnuo ako bi pristale. Ponekad on bi njih poljubio, ali generalna ideja je bila zavarati ih, pravei face ili komentare. Njegova tatina eznula je za tom vrstom iskazivanja potovanja njegovim moima kao zavodnika. Rijetko da bi proveo vie od sekunde s bilo kojom djevojkom koju bi uspio uhvatiti, nego je nastavljao kotrljati se dalje, svojim polaganim elastinim korakom. No te veeri stvari bijahu drugaije. Sretan to je pobjegao, zahvaljujui Madame Lysiane, besplodnosti svojih afera s Nonom i zatim Mariom, osjeajui se kao pobjednik, ponosan to je zavarao brata i to je vodio ljubav sa enom, hodao je du Rue du Siam. Osjeao se ushienim, malo pijanim. Alkohol je grijao njegove grudi, zapalio njegov pogled. Smijeio se. "Hey, baby!" Ruka mu je bila oko djevojinih ramena. Ona se napola okrenula, i pustila se biti noenom monim koracima tog velikog grubijana. Querelle ak nije ekao niti da izau iz dobro osvijetljena dijela ulice. U komadiu sjene izmeu dva izloga, gurnuo ju je uza zid. Uzbuena, jedva da se brinula da li e biti viena, djevojka stavi ruke oko njegova vrata i uhvati se za njega. Querelle je disao u njenu kosu, ljubio njeno lice, mrmljao bestidnosti u njeno uho to je nju inilo smijati se, nervozno. Zavio je svoje noge oko njenih. Od vremena do vremena, povukao bi svoje lice na trenutak i pogledao gore i dolje niz ulicu. Kad je vidio kako je puna, postajao je jo ponosniji. Njegov trijumf je bio javni. To je bio tren kad je vidio, izmeu druga dva oficira s drugog broda, Porunika Seblona kako dolazi ulicom. Querelle se nastavi smijeiti djevojci. Kad su oficiri proli sjenovito podruje,
124
Querelle ju zagrli jae i poljubi ju u usta, gurajui svoj jezik unutra: ali prije svega, zadravajui unutranji smijeak, natopi svoja lea, svoja ramena, svoje guzove, cjelokupnim znaajem trenutka - njegove cjelokupne moi zavoenja usmjerene toj strani njegova tijela i to postade njegovo istinsko lice, njegovo mornarsko lice. Pokuao je nainiti ga smijeiti se, da bi uzbudio. Querelle eljee to toliko arko da neprimjetan drhtaj proe du njegove kraljenice, od vrata do repnih kraljeaka. Posvetio je svoje najdragocjenije dijelove oficiru. Bio je siguran da je bio prepoznat. Porunikov prvi impuls bijae da izazove Querellea da bi ga kazno zbog ina takovog nedostojnog izlaganje sebe u javnosti. Njegov respekt za disciplinu bijae tijesno povezan s njegovim osjeajem za pompu i okolnosti - i njegovim uvjerenjima da on duguje svoje postojanje krutostima reda bez kojih niti njegov rang niti njegov autoritet ne bi mogli funkcionirati -: tako, izdati red, pa makar i samo malo, znailo je samo-unitenje. Pa ipak, nije se pomakao. Ne bi djelovao i bez prisutnosti kolega oficira; doim je on znao unutranju potrebu osiguravanja discipline, naruiti ju, ili tolerirati naruavanje, moglo je uiniti ga osjeati uitak slobode i ak i suuesnitva s poiniocem. Zapravo, doimalo se sasvim elegantnim i "stvarno bogatim" (te rijei bijahu mu na umu) pokazati smijeee uivanje prema takovom zadivljujue lijepom paru mladih ljubavnika. Querelle pusti djevojku, ali kako se nije usudio poi u pravcu luke, kamo su se oficiri uputili, on polagano se vrati stopama nazad. Osjeao se istodobno i sretan i nezadovoljan. Uskoro nakon to se okrenuo, mlada djevojka se odvoji od grupe prijatelja i doe trei prema njemu, iroki osmjeh na njenu licu. U trenu stie do njega. Ona isprui ruku da dodirne njegom pompon na mornarskoj beretci - za dobru sreu - koji udari ju u lice, jako, nadlanicom ruke. Njeno lice postajui ljubiasto od sramote i bola, mlada djevojka stajae kao okamenjena Querelleovi pobjenjelim pogledom. Mucajui, ona ree: "Nisam ti nita napravila." Sad je on bio sreditem atrakcije za skupljanje mladih mukaraca, svaki od njih spreman da mu razbije lice. Bez da je pomakao noge, Querelle naini polagani okret. Razumio je opasno raspoloenje u kojem su djeaci oigledno bili. Za trenutak je razmiljao pozvati neke mornare u pomo, ali nije bilo niti jednoga na vidiku. Mukarci su ga vrijeali, prijetei mu. Jedan od njih ga gurnu: "Ti prokleta svinjo! Udariti djevojku tako! Da ima uope muda ..." "Pazite deki, ima no." Querelle ih pogleda. Alkohol u krvi dramatizirao je njegovu samo-sliku, uveao opasnost kojom je iao. Rulja je oklijevala. Nije bilo niti jedne ene u njoj koja nije eljela da prekrasan monstrum padne na zemlju akama jednog od mukaraca, zatim izderan i izgaen u komadie, tako izvriti osvetu u njeno ime, jer ona nije mogla biti njegovom voljenom metresom, zatienom njegovim rukama, njegovim tijelom; pa ipak ona je znala da on ima biti pobjednikom, nakon svega, jer je zatien svojom ljepotom. Querelle je znao da je njegov pogled pozitivno vatren. Mali djelii pjenaste sline pojavie se u kutevima usana. Kroz enormno i transparento lice Porunika Seblona koji se vratio, oprostivi se od svojih kompanjona, - on vidje svjetlo zore kako se pojavljuje na jednoj toki globusa, zatim ga vidje blijediti, pridruivati se drugim zorama, svaka od njih roena na mjestu gdje on bijae skrio dio plodova svojih ubijstava i svojih kraa; no on jo uvijek bijae pazio na bilo koju od prijeteih ili zastraujuih reakcija rulje. "Ne budi idiot. Dolazi." Porunik se progurao kroz rulju i stavo ruku na Querelleovo rame - blago, kao prijatelj. Usprkos toga razmiljao je da e trebati kazniti mornara jer se toliko napio. Ne da je on vjerovao da je on odgovoran za dobro ponaanje mornarice - u situaciji kao ta, mislio je, ispravno ponaanje se sastojalo suoavanje do tue - ali je htio nainiti evidentnim duhovnu mo svojih zlatnih irita, ta elja poduprta strahom da taj red (i tako, istina sama) bijae naruen. Zauujuim uvidom on je znao da ne smije dodirnuti ruku s noem, i njegovi bijeli prsti bijahu poloeni na Querelleovoj lijevoj. Sada, konano, bio je slobodan biti hrabar na svaki nain. Po prvi puta obratio se Querelleu familijarno, i u okolnostima se inilo jednina normalna stvar za initi. U svom privatnom dnevniku, Porunik je rekao da za njega, najvanija stvar u postajanju oficirom nije toliko postati gospodarem, kojeg se boje ili ne, koliko vrstom gospodara duha, koji animira te miine mase, te velike prikaze
125
ilava mesa. Mi moemo razumjeti njegovu zebnju u tom trenutku. On nije znao jo da li to mono tijelo, svaki ivi nerv, nabijen i napuhan bijesom i mrnjom, e dopustiti biti smiren njime, ili - jo bolje - dopustti da sva ta vrtlona energija bude usmjerena u skladu s njegovim eljama ... Seblon se osjeao sasvim spremnim prihvatiti homage i zavist svih ena u rulji, kad bude odlazio, upravo ispred njihovih noseva, s tim, najnaoitijim od svih grubijana na svojoj ruci, zaaranim i uinjenim poslunim njegovom orfikom pjesmom. "Natrag na brod. Neu da se upetlja. I daj mi tu stvar." I tada bijae kad je ispruio ruku, da uzme no: ali Querelle, doim prihvaajui oficirovu intervenciju, odbi da njegovo oruje bude konfiscirano. On ga zatvori pritiskajui hrbat lista o bedro i stavi ga u dep. Bez rijei stupi naprijed i progura se kroz rulju, koja ga propusti s reanjem. Kad ga je Porunik ponovno sreo, u blizini mola, Querelle bijae mrtav pijan. Malo nestabilan na nogama, doao je do oficira, poloio svoju teku ruku na njegovo rame i rekao: "Ti si kompa! Oni su prokleti jebeni vlaji. Ali ti, ti si pravi kompa." Prevladan svim to je popio, sjede na vez. "Mo' dobiti ta 'oe od mene." Poe padati sa svog sjedita. Da bi ga zadrao, Porunik ga uhvati za ramena i ree, blago: "Polako, sada. Ako se oficir zadesi ..." "Jebo to! Nema nikog tu osim tebe!" "Smiri, kaem ti. Neu da te zakljuaju." Seblonu bijae drago da nije popustio elji da kazni Querellea. Dolo je vrijeme da on kae zbogom svijetu policajaca, da se okrene od reda kojeg je respektirao suvie. I tada - gesta se doimala spontanom, ali bijae sasvim namjerna - on stavi ruku na Querelleovu beretku, drei je tamo lagano u poetku, zatim pritisnu dolje i dodirujui mornarevu kosu. Querelle se jo uvijek bijae ljuljao naprijed nazad. Zahvalan za priliku, oficir povue mornarevu glavu sebi, i Querelle nasloni svoj obraz na Seblonovo bedro. "Ne bih te htio vidjeti u zatvoru, zna. "Je l' istina? Daj, ti samo kae tako. Ti si oficir, vraga ti mari!" Bilo je to kad se Seblon usudio pogladiti drugi obraz i rei: "Zna vrlo dobro da marim." Querelle stavi ruku oko njegova struka, tjerajui ga da se savije dolje i poljubi ga, u usta. Zatim se dignu, baci ruke oko oficireva vrata, i bijae takav osjeaj inteziteta i oputanja u njegovim pokretima, da po prvi puta, jaui na vrhu vala enstvenosti bog zna odakle, njegove geste postadoe vhunsko majstorstvo muke gracilnosti: miiave ruke tvorie cvjetnu koaricu, drei ljudsku glavu draesnije no ijedan cvijet, i oni se usudie zaboraviti svoje uobiajene funkcije i uzevi jedan drugoga, izraavahu njihovu najsutinskiju narav. Querelle se smijeio na misao o dolaenju tako blizu toj sramoti iz koje nema povratka, i u kojoj se moe otkriti mir. Osjeao se tako slabim, tako nadvladanim, da ta reenica stvorena u njegovom umu, rastuujua u svemu to evocira od jeseni, mrlja, smrtnih rana: "Ovdje je onaj koji e me slijediti u stopu." Kako smo ve ispriali, policija je uhapsila Porunika slijedei dan. Neu znati mira dok ne bude vodio ljubav samnom, ali tek kad ue u me i zatim me pusti protegnuti se na bok preko njegovih bedara drei me na nain kako je mrtvi Isus dran u Piet. Nepomina za njenom blagajnom, okrenuta praznoj i zabljeujuoj prostoriji, ona je promatrala razvoj dogaaja, u kontroli kojih je htjela ostati, definirati i zadnji detalj. U isto doba bijae uzbuena neprekidnim ritmom sve vie urnih misli. Neimajui ideje kako e opravdati njen zloin sucima, odluila je spaliti bordel. Ali taj poar, takoer, e trebati objasniti; shvatila je da smrt je jedini izlaz za nju, nakon vatre. Pa, objesiti e se. Disala je tako teko da njene grudi, u irenju,
126
doimale su se da podiu cijelo njeno tijelo nagore, i ona izgledae kao netko tko e zapoeti njeno Uzaae. Suhih oiju, iza goruih kapaka, zurila je u zastraujuu prazninu ogledala i svjetla, dok je slijedila, u svom umu, kruno kretanje tih tema oaja: "ak i kad su razdvojeni, oni dozivaju jedan drugoga, s jednog kraja svijeta na drugi ..." "Ako njegov brat ode na more, Robertovo lice e biti uvijek okrenuto na zapad. Biti u udana za suncokret ..." "Smijeci i uvrede lete tamo amo meu njima, ovijaju se oko njih, vezuju ih zajedno. Nitko nikada nee znati koji je jai. I njihov djeak tek prolazi kroz sve to, ne pravei nikakove razlike ..." U dragocjenoj palai njena bijela tijela od mesa kao bjelokost i sedef, Madame Lysiane gledala je odmotavati se ogromne trake namoene svile, na kojim te bogate reenice bijagu izvezene, i ona ih je deifrirala sa strahom i udivljenjem. Ona je svjedoila tajnoj povijesti nerazdvojivih ljubavnika. Njihove tue bijahu proete smijecima, njihove igre ureene uvedama. Smijeh i uvrede postadoe meusobno zamjenjivim. Oni povreuju jedan drugoga, smijui se. I do tih samih vratiju, do Madame Lysiane praga oni nastavie tkati se zajedno u njihovim ritualima. Oni imaju svoje gozbe, na koje pozivaju samo sebe. Svake minute, oni slave prvu branu no. Misao o spaljivanju zgrade vrati se nazad, jasnijom no prije. Da bi se sabrala na nju, da bi odluila gdje staviti benzin, Madame Lysiane pusti njeno tijelo potonuti u stanje samo-zaborava; ali im je nainila odluku, sabrala se opet. S obadvjema rukama ispitivala je rubove njena korseta, kroz materijal njene haljine. "Dobro pogledaj i ispravi se." im je misao prola njenim umom, osjetila se duboko posramljenom. Zatim, tupo, Madame Lysisane vidje njene vlastite rijei ispisane ispred nje, u njenoj vlastitoj neponovljivoj gramatici. Mislei o svojim ljubavnicima: "Oni je pjevajui." Gledajui Querellea, Madame Lysiane nije vie osjeaja to majstori maa zovu e rapira. Bijae sama.

Jean Genet Querelle de Brest

Transféré par

Informations du document

Copyright

Formats disponibles

Partager ce document

Partager ou intégrer le document

Options de partage

Avez-vous trouvé ce document utile ?

Ce contenu est-il inapproprié ?

Droits d'auteur :

Formats disponibles

Jean Genet Querelle de Brest

Transféré par

Droits d'auteur :

Formats disponibles

Jean Genet: Querelle de Brest

Umjesto predgovora prevodioca