01

Naslov originala

VICTOR HUGO

LES MISERABLES
II

Preveo s francuskoga
Dr NIKOLA BANAŠEVIĆ

Stihove preveo
B0ŽIDAR KOVAČEVIĆ

02
VICTOR HUGO

JADNICI

II

ZAGREB

03
04
MARIUS

TREĆI SVEZAK

05
 KNJIGA PRVA

Pariz proučavan u
svome atomu

06
 I

PARVULUS1
Pariz ima jedno dijete, a šuma ima jednu pticu; ptica se zove vrabac;
dijete se zove gamin (gamen).
Spojite ta dva pojma, od kojih jedan sadrži svu usijanu vatru, drugi svu
zoru, kresnite ovim iskrama, Parizom, djetinjstvom; iz toga će izbiti jedno
malo biće. Homuncio2, rekao bi Plaut.
To malo biće je veselo. Ono ne jede svakog dana, a ide u kazalište, ako
mu se prohtije, svako veče. Nema košulje na tijelu, nema cipela na nogama,
nema krova nad glavom; ono je kao nebeske mušice koje nemaju ničega od
svega toga. Ono ima između sedam i trinaest godina, živi u družinama,
skita se po popločenim ulicama, stanuje pod vedrim nebom, nosi stare hlače
svoga oca koje mu silaze ispod peta, nekog drugog oca stari šešir koji mu
pada preko ušiju, jedan jedini kraj naramenica sa žutim obodom, trči, vreba,
traži, gubi vrijeme, odbija dimove iz lule, psuje kao propalica, redovan je
posjetilac krčmi, poznaje se s lopovima, kaže »ti« javnim ženama, govori
šatrovački, pjeva masne pjesme, i nema ničega zlobnog u srcu. Jer on ima u
duši jedan biser, nevinost, a biseri se ne rastvaraju u blatu. Dokle god je
čovjek dijete, bog hoće da je nevin.
Ako biste zapitali ovaj golemi grad: šta je to? On bi odgovorio: To je moj
mali.

1 Malen. – Prev.
2 Čovječuljak. – Prev

07
 II

NEKOLIKO NJEGOVIH OSOBENIH

ZNAKOVA
Pariški gamin to je gorostasov patuljak.
Ne pretjerujmo, ovaj ulični kerubin ima ponekad košulju, ali i tada samo
jednu; on ima ponekad cipele, ali su i tada bez đonova; on ima ponekad stan,
i voli ga, jer mu je u njemu majka; ali više voli ulicu, jer je u njoj njegova
sloboda. On ima svoje naročite igre, svoje lične pakosti kojima je u osnovi
mržnja na građane; svoje vlastite metafore; umrijeti, to on kaže pojesti
maslačak u korijenu; ima svoje naročite zanate: dozvati fijakere, spustiti
papuče na kolima, naplatiti prijelaz s jedne strane ulice na drugu kad je
velika kiša, što on zove postaviti mostove vještina3, obznaniti govore koje
izgovore predstavnici vlasti u korist francuskog naroda, čeprkati između
dva kamena na popločenju; on ima svoj novac, koji sačinjavaju svi mali
komadi od izrađenog bakra koji se mogu pronaći na ulici. Taj čudni novac,
kome daju ime dronjci, ima svoj nepromjenljivi kurs koji je vrlo dobro
uređen u ovoj maloj dječjoj boemiji.
Najzad, on ima svoje životinjsko carstvo koje on promatra vrlo marljivo
po raznim uglovima; bubamaru, lisnu uš, velikog pauka, »đavola«, crnog
insekta koji napada repom na kome su dva roga. On ima svoje čudovište iz
priče, koje ima krljušti po trbuhu a nije gušter, koje je bubuljičavo po leđima
a nije žaba, koje stanuje po rupama starih krečana i po isušenim bunarima,
crno, rutavo, ljigavo, puzavo, čas sporo, čas brzo, koje ne ciči, ali koje gleda, i
koje je tako strašno da ga nitko nikad nije vidio; on zove to čudovište
»gluhać«. Tražiti gluhaće u kamenju, uživanje je opasne vrste. Drugo
uživanje je dići naglo ploču s ulice i vidjeti pod njom klupčare. Svaki kraj
Pariza je slavan zbog zanimljivih otkrića koja se u njemu mogu načiniti.
Ima uholaža po drvarama kod Ursulinki, ima stonoga kod Panteona, ima
punoglavaca po jarcima Marsovog Polja.
Što se tiče dosjetaka, ovo ih dijete ima kao Talleyrand (Taleran). Nije
manje cinično, ali je poštenije. Ima neko neočekivano raspoloženje; ono
zaprepašćuje dućandžiju svojim ludim smijehom. Njegova skala se veselo
3Jedan od mostova u Parizu nosi ime Most vještina; za prijelaz preko njega plaćalo se u to doba.
– Prev.

08
pruža od komedije do lakrdije.
Prolazi sprovod. Među onima koji ispraćaju mrtvaca nalazi se jedan
liječnik. – Gle, uzvikuje gamin, otkada to liječnici prenose svoje djelo?
Drugi jedan je u gomili. Ozbiljan neki čovjek, ukrasni naočarima i lancem
na satu, okreće se srdito: – Mangupe jedan, uhvatio si »struk« moje žene. –
Ja, gospodine! pretresite me.

09
 III

ON JE PRIJATAN
Uveče, s nekoliko soua koje uvijek nekako nabavi, homuncio ide u
kazalište. Prelazeći preko ovoga čarobnoga praga, on se preobrazi; bio je
gamin, sad postaje titi. Kazališta su u neku ruku izvrnute lađe čije dno je
gore. Titi se gura u to dno. Titi je gaminima ono što je leptir gusjenici; biće
koje isto tako leti i lebdi. Dovoljno je da se on tu pojavi, sa svojim zračenjem
od sreće, sa svojom moći oduševljenja i radosti, sa svojim pljeskanjem ruku
koje liči na udaranje krilima, pa da se to uzano dno, smrdljivo, mračno,
prljavo, nezdravo, jadno, odvratno, nazove Rajem4.
Dajte jednom biću ono što je nekorisno i uzmite nam ono što je potrebno,
pa ćete dobiti gamina.
Gamin nije bez izvjesnog književnog nadahnuća Njegovo nastrojenje,
kažemo to s onoliko žaljenja koliko je potrebno, ne bi bilo za klasični ukus.
On je, po svojoj prirodi, malo akademičan. Tako je, da navedemo jedan
primjer, popularnost gospođice Mars u toj maloj publici bučne djece bila
začinjena žaokom ironije. Gamin ju je zvao gospođica Prepodobna.
Dere se to biće, ruga se, podsmijeva se, svađa se, Ima prnje kao neki
švrća i dronjke kao neki filozof, peca ribe u podzemnim uličnim kanalima,
lovi na đubrištima, cijedi radost iz pogani, šiba svojim dosjetkama na
raskršću, ceri se i ujeda, zviždi i pjeva, odobrava i grdi, ublažava »Aleluja«
kavanskim pjesmama, izvodi sve ritmove od De Profundis do običnog
kupleta, nalazi ne tražeći, zna i ono što ne zna, toliko je Spartanac da krade,
toliko lud da je mudar, liričan je i u prljavštini, čučnuo bi i na Olimp, valja
se na đubrištu i otuda izlazi pokriven zvijezdama. Pariški gamin, to vam je
mali Rabelais (Rable).
Nije zadovoljan svojim hlačama ako nemaju džepića za sat.
Malo se čudi, još manje plaši, u pjesmama se podruguje praznovjericama,
umanjuje pretjerivanja, izruguje se tajanstvima, plazi jezik duhovima,
oduzima poetičnost svemu što je visokoparno, uvodi karikaturu u epska
naduvavanja. Ne da je on prozaičan; daleko od toga; ali on zamjenjuje
svečanu viziju lakrdijaškom šarolikošću. Kad bi se Adamstor pojavio pred
njim, gamin bi rekao: – Gle! Strašilo!

4 Na francuskom narodskom tako se zovu posljednje galerije. – Prev.

10
 IV

ON MOŽE BITI KORISTAN

Pariz počinje radoznalim dokoličarem a svršava gaminom, dva bića koja
nijedan drugi grad ne može imati; pasivni pristanak koji se zadovoljava da
gleda, i neiscrpna inicijativa; Prudhomme i Fouillou (Pridom i Fuju). Jedino
Pariz ima to u svojoj prirodnoj historiji. Cijela je monarhija u dokoličaru,
cijela je anarhija u gaminu.
Ovo blijedo dijete pariških predgrađa živi i raste, savija se i »razvija« u
patnji, lice u lice s duševnim stvarnostima i ljudskim stvarima, zamišljeni
svjedok. On sam vjeruje da je bez brige; a nije. On gleda, gotov da se
nasmije; gotov tako isto i na drugu stvar. Ma tko vi bili što se zovete
Predrasuda, Zloupotreba, Sram, Ugnjetavanje, Nepravičnost, Despotizam,
Nepravda, Fanatizam, Tiranija, čuvajte se gamina koji zijeva.
Taj mali će porasti.
Od kakve je ilovače on napravljen? Ma od kakvog mulja? Jedna šaka
blata, jedan dah, i Adam je gotov. Dovoljno je da neki bog prođe. Neki bog
uvijek prođe nad gaminom. Sudbina teše to malo biće. Pod tom riječi
sudbina mi podrazumijevamo pomalo slučaj. Da li će ovaj pigmej, zamiješen
od obične zemlje, neznalica, nepismen, zabezeknut, prostak, taj pripadnik
svjetine, da li će on, biti Jonjanin ili Beočanin? Pričekajte, currit rota5,
pariški duh, taj demon koji stvara djecu slučaja i predodređene ljude,
nasuprot latinskom lončaru, pravi od krčaga amforu.

5 Točak juri. – Prev.

11
 V

NJEGOVE GRANICE
Gamin voli grad, on voli i samoću, pošto ima i mudraca u njemu. Urbis
amator6, kao Fuscus; ruris amator7, kao Flaccus.
Lutati zamišljen, to jest švrljati, znači dobro upotrijebiti vrijeme – za
filozofa; naročito u onoj vrsti pomalo lažnoga polja, dosta ružnog, ali čudnog
i sastavljenog iz dvije prirode, koje okružava izvjesne velike gradove, osobito
Pariz. Promatrati predgrađa, to je kao i promatrati vodozemca. Prestaje
drveće, počinju krovovi, prestaje trava, počinje popločenje, prestaju brazde,
počinju dućani, prestaju ujednačene navike, počinju strasti, prestaje
božanski žagor, počinje ljudska buka; otuda i njihova izuzetna zanimljivost.
Otuda, kroz ta mjesta malo privlačna, i koja je prolaznik zauvijek
obilježio epitetom tužan, naizgled besciljne šetnje mislioca.
Pisac ovih redova dugo vremena je lutao po pariškim šančevima, i to je za
njega izvor tajnih uspomena. Ova niska trava, ove staze pune kamenja, ovaj
vapnenac, ovaj lapor, ova sadra, ovo trošno stijenje, ove oštre jednolikosti
zaparloženih njiva i zemlje na ugaru, rano vrtlarevo zelenilo koje se opazi u
nekoj udolici, ova mješavina divljeg i građanskog, ovi prostrani pusti
budžaci, gdje garnizonski bubnjari izvode bučno svoju obuku i predstavljaju
u neku ruku zamuckivanje bitke, ove pustinje danju, opasne jazbine noću,
rasklimatani mlin koji se okreće na vjetru, točkovi za rad u kamenolomu,
krčme blizu groblja, tajanstvena draž velikih mračnih zidova koji odjednom
presijeku ogromna pusta zemljišta obasjana suncem i puna leptira, sve ga je
to privlačilo.
Gotovo nitko na svijetu ne poznaje ova neobična mjesta, Glacière
(Glasijer), Cunette (Kinet), gnusni Grenelski zid išaran tigrasto mecima,
Mont-Pamasse (Mon Parnas), Fosse-aux-Loups (Fos o Lu), Aubiers (Obije)
na obali Marne, Mont-Sourir (Mon Suri), Tombe-Issoire (Tomb Isoar),
Pierre-Plate de Châtillon (Pjer Plat d Šatijon), gdje ima jedan stari iscrpeni
kamenolom koji više ničem ne služi osim da u njemu rastu pečurke, i koji je
na visini zemlje zatvoren natrulim daskama. Rimsko polje je jedna ideja,
pariško predgrađe je jedna druga ideja; vidjeti u onome što nam pruža

6 Ljubitelj grada. – Prev.

7 Ljubitelj sela. – Prev.

12
obzorje samo njive, kuće ili drveće, znači ostati na površini; svi oblici stvari
su božje misli. Mjesto na kome se ravnina sastaje s gradom prožeto je uvijek
nekom tko zna kakvom uzbudljivom melankolijom. Priroda i čovječanstvo
vam tu govore u isti mah. Mjesne originalnosti se tu pojavljuju.
Tko god je lutao kao mi po ovim usamljenim mjestima iza predgrađa,
koja bi se mogla nazvati limbusom Pariza8, mogao je spaziti tu i tamo, na
najzapuštenijem mjestu, u najneočekivanijem trenutku, iza kakve mršave
žive ograde ili u uglu nekog mračnog zida, djecu, u bučnim gomilama,
smrdljivu, blatnjavu, prašnjavu, poderanu, čupavu, koja se igraju sitnim
novcem okićena različkom. Sve su to mališani koji su umakli iz siromašnih
porodica. Vanjski bulvar je mjesto gdje oni mogu da dišu; predgrađe je
njihovo. Oni tu vječito trate svoje vrijeme. Oni tu bezazleno pjevaju svoj
repertoar sramnih pjesama. Oni su tu, ili bolje reći, oni žive tu, daleko od
svakog pogleda, u blagoj svjetlosti maja ili juna, klečeći oko kakve rupe,
igrajući se klisa, svađaju se oko sitnih para, neodgovorni, ushićeni,
raspušteni, sretni, a čim vas primijete, sjete se da imaju zanat i da treba da
zarade za život, pa nude da vam prodaju kakvu staru vunenu čarapu punu
hrušteva ili kitu jorgovana. Ti susreti s čudnom djecom jedna su od divnih
a u isto vrijeme dirljivih ljepota pariške okoline.
Ponekad, u gomilama ovih dječaka ili djevojčica – da li su to njihove
sestre? – ima gotovo djevojaka, mršavih, grozničavih, opaljenih, pjegavih, s
klasovima raži i cvjetovima divljeg maka u kosi, veselih, splašenih
bosonogih. Ima ih koje jedu trešnje u žitu. Uveče ih možete čuti kako se
smiju. Te gomile toplo obasjane punom podnevnom svjetlošću ili tek
sagledane u sutonu, dugo zanimaju zamišljenog čovjeka, i ove se vizije
mješaju u njegove sanjarije.
Pariz, središte; predgrađa, opseg; to je za tu djecu ceo svijet. Nikada ona
ne zalutaju nekud dalje. Ona ne mogu da izađu iz pariške atmosfere kao što
ribe ne mogu da izađu iz vode. Za njih, na dvije milje iza šančeva, nema više
ničega. Ivry (Ivri), Gentilly (Žantiji), Arcueil (Arkej), Belleville (Belvil),
Aubervilliers (Obervije), Menilmontant (Menilmontan), Choisy-le-Roi
(Šoazi-l- Roa), Billancourt (Bijankur), Meudon (Medon), Issy (Isi), Vanves
(Vanv), Sèvres (Sevr), Puteaux (Pito), Neuilly (Neji), Gennevilliers (Ženvije),
Colombes (Kolomb), Romainville (Romenvil), Chatou (Šatu), Asnieres
(Anijer), Bougival (Bužival), Nanterre (Nanter), Enghien (Angijen), Noisy-
le-Sec (Noazi-l-Sek), Nogent (Nožan), Gournay (Gurne), Drancy (Dransi),
Gonesse (Gones), tu se svršava svijet.

8 Limbus je kod katolika mjesto na rubu raja za duše djece koja su umrla nekrštena. – Prev.

13
 VI

MALO HISTORIJE
U vrijeme, uostalom gotovo suvremeno, kad se dešava radnja ove knjige,
nije bilo, kao danas, stražara na svakom uglu ulice (blagodat o kojoj nije
vrijeme da raspravljamo), bilo je u Parizu u izobilju djece koja lutaju.
Statistike daju srednju cifru od dvije stotine i šezdesetoro djece bez krova
koliko su godišnje prikupljale policijske patrole po nezagrađenim
zemljištima, u nedovršenim građevinama i pod svodovima mostova. Jedno
od ovih gnijezda, koje je ostalo slavno, dalo je »laste ispod Arkolskog mosta«.
Tu je, uostalom, najopasnija klica društvene bolesti. Svi čovjekovi zločini
počinju skitnjom djece.
Izuzmimo ipak Pariz. Donekle, i pored uspomene na koju smo podsjetili,
izuzetak je pravičan. Dok je u svakom drugom gradu dijete-skitnica
izgubljen čovjek, dok je, skoro svuda, dijete ostavljeno samome sebi u neku
ruku određeno i osuđeno da se neizbježno utopi u javne poroke koji u njemu
nagrizu poštenje i savjest, pariški gamin, da to naglasimo, ma kako izlizan i
načet bio spolja, unutra je gotovo nedirnut. Veličanstvena stvar za isticanje
i koja izbija u sjajnom poštenju naših revolucija: izvjesna nepodmitljivost
proizlazi iz ideje koja je u pariškom zraku, kao iz soli koja je u oceanskoj
vodi. Udisati Pariz, to čuva dušu.
Ono što ovdje kažemo ne sprečava nikako da se čovjeku srce stegne kad
god naiđe na neko od ove djece oko kojih kao da se lepršaju konci razbijene
porodice. U današnjoj civilizaciji, tako još nepotpunoj, nisu ništa neobično
ove pozljede porodica koje se isprazne u mrak, koje ne znaju više šta je s
njihovom djecom, i koje ispuste svoju utrobu na ulicu. Tako postaju mračne
sudbine. To se zove, jer je ta tužna stvar dobila svoj izraz, »biti bačen na
pariški pločnik«.
Uzgred budi rečeno, ova napuštanja djece nije mnogo sprečavala stara
monarhija. Malo ciganije i boemije u donjim slojevima dobro je dolazilo
gornjim sferama, i bilo u računu moćnih. Mržnja prema školovanju djece iz
naroda bila je dogma. Čemu to »polutanstvo« ? To je bila lozinka. A dijete
skitnica posljedica je djeteta neznalice.
Uostalom, monarhiji su ponekad bila potrebna djeca, i ona ih je tada
nalazila na ulici.
Pod Louisom XIV, da ne idemo dalje, kralj je htio, s razlogom, da stvori

14
flotu. Ideja je bila dobra. Ali da vidimo sredstvo. Nema flote ako, uz
jedrilicu, koja je igračka vjetra, nije brod, da je po potrebi povuče za sobom,
brod koji ide kud hoće, bilo pomoću vesla, bilo pomoću pare; galije su onda
bile za mornaricu ono što su joj danas parobrodi. Trebalo je, dakle, galija; ali
se galija ne može kretati bez robijaša; trebalo je, dakle, robijaša. Colbert
(Kolber) je preko pokrajinskih namjesnika i parlamenata stvarao što je više
mogao robijaša. Sudstvo se u tome pokazivalo uslužno. Neki čovjek bi ostao
s kapom na glavi kad prolazi procesija; to je, zacijelo, hugenot; poslali bi ga
na galiju. Sreli bi neko dijete na ulici; ako je imalo petnaest godina i ako je
bilo bez stana, poslali bi ga na galiju. Velika vladavina; veliki vijek.
Pod Louisom XV, djeca su iščezavala u Parizu; policija ih je kupila, tko
zna za kakav tajanstveni posao, šaputale su se s užasavanjem čudovišne
pretpostavke o purpurnim kupanjima kraljevim. Barbier govori naivno o
ovim stvarima. Dešavalo se ponekad da su policijski činovnici, kad su
ostajali bez djece, uzimali ponekad i onu koja su imala očeve. Očevi, u
očajanju, nadali bi poviku na policajce. U tom slučaju, sud se miješao u
stvar, i slao na vješala, koga? Policajce? Ne, očeve.

15
 VII

GAMIN BI IMAO SVOJE MJESTO U

KLASIFIKACIJI INDIJE
Pariška gaminerija je gotovo jedna kasta. Moglo bi se reći: ne može tko
mu drago da joj pripada.
Ova riječ, gamin, bila je prvi put štampana i prešla je iz naroda u
književni jezik 1834. Ova se riječ pojavila prvi put u jednoj knjižici čiji je
naslov Ubogi Claude (Klod). Skandal je bio žestok. Riječ je prošla.
Elementi koji pridonose međusobnom uvaženju gamina vrlo su različiti.
Poznavali smo jednog i s njim bili u vezama, koga su mnogo poštovali i
kome su se divili zato što je vidio kad je jedan čovjek pao s vrha tornja crkve
Notre-Dame; drugog jednog zato što je uspio da se uvuče u zadnje dvorište
gdje su trenutno bili ostavljeni kipovi s kubeta Invalida i da »zdipi« sa njih
olovo; jednoga to što je vidio kad se preturila jedna diližansa; još jednoga,
zato što je »poznavao« jednog vojnika koji zamalo što nije iskopao oko
jednom građaninu.
Time se može objasniti ovaj uzvik jednog pariškog gamina, duboka izreka
kojoj se prost čovjek smije ne razumijevajući je: – Gospode bože! baš sam
nesretnik! Zamislite da još nikad nisam vidio kad se netko stropošta s petog
kata (pojedine riječi su bile izgovorene upola).
Zaista, divan je odgovor onog seljaka: – Čiča taj i taj, žena vam je umrla
od njene bolesti; zašto niste pozvali liječnika? – Šta ćete, gospodine, mi siroti
ljudi, mi eto sami umiremo. – Ali, ako je sve seljakovo mirenje sa sudbinom
sadržano u toj riječi, sva slobodomislilačka anarhija švrće iz predgrađa,
sigurno, u ovoj je drugoj riječi. Jedan osuđenik na smrt sluša u kolima koja
ga vode na gubilište svoga ispovjednika. Pariško dijete uzvikuje: – Govori s
mantijašem! Ah! Kukavica!
Izvjesna smjelost u crkvenim pitanjima uzdiže gamina. Važno je to biti
smion duh.
Prisustvovati izvršenju smrtne kazne smatraju kao dužnost. Jedan
drugom pokazuju giljotinu i smiju se. Zovu je najraznovrsnijim nadimcima:
– Kraj čorbe, – Mrgodna, – Plavetna majka (nebeska), – Posljednji zalogaj, –
itd., itd. Da im ništa ne bi promaklo, pentraju se na zidove, veru se na

16
balkone, penju se na drveće, vješaju se na ograde, zakačuju se na dimnjake.
Gamin je rođen radnik na krovovima kao što je rođeni mornar. Krova se ne
plaši više nego katarke. Nema svetkovine ravne gubilištu. Samson i opat
Montés su zaista popularni. Osuđeniku viču »ua« da bi ga ohrabrili.
Ponekad mu se dive. Lacenaire (Lasner), gamin, gledajući groznog Dautuna
(Dotena) kako hrabro umire, rekao je ove riječi u kojima je čitava jedna
budućnost: Zavidio sam mu. Gaminerija ne zna za Voltairea (Voltera), ali
poznaje Papavoinea (Papavoana). Istom se legendom obavijaju »politički« i
ubojice. Pamti se kakvo je odijelo imao svaki od njih. Zna se da je Tolleron
imao kapu razbojnika nazvanih »šoferi«, Avril kačket od vidre, Louvel
okrugao šešir, da je stari Delaporte bio ćelav i gologlav, da je Castaing
(Kasten) bio sav rumen i vrlo lijep, da je Bories (Bori) imao romantičnu
bradicu, da je Jean-Martin (Žan Marten) zadržao svoje naramenice, da su se
Lecouffe (Lekufe) i njegova majka svađali. – Ne svađajte se zbog košare,
doviknuo im je jedan gamin. Jedan drugi, da bi vidio kad sprovode
Debackera, a gubio se u gomili, vidje fenjer na keju i uspuza se na njega.
Jedan žandar, koji je bio na straži, namršti se. – Pustite me da se popnem,
reče gamin, i da bi umekšao predstavnika vlasti, dodade: – Neću pasti. –
Mnogo me se tiče što ćeš ti pasti, odgovori žandar.
U gamineriji, mnogo se cijeni kad se nekom desi nešto naročito. Vrhunac
je ugleda ako se netko posiječe vrlo duboko »do kosti«.
Pesnica ne malo pridonosi uvaženju. Jedna od stvari kuju gamin
najradije kaže jeste: Ala sam jak, ha! Ljevaku se mnogo zavidi. Razrokost se
cijeni.

17
 VIII

GDJE ĆE SE PROUČAVATI DIVNE

RIJEČI POSLJEDNJEGA KRALJA
Ljeti se on preobražava u žabu, i uveče, kad pada mrak, pred
Austerlickim i Jenskim mostom, s vrha kakvoga splava s ugljem, ili neke
lađe na kojoj se pere rublje, naglavce skače u Seinu i na sve moguće načine
krši zakone stida i policije. Ipak stražari paze, i iz toga se stvara jedna vrlo
dramatična situacija iz koje je potekao jednom jedan bratski i čuveni poklič;
ovaj poklič, koji je bio slavan oko 1830, strategijska je opomena gamina
gaminu; on se skandira kao kakav Homerov stih, naglaskom koji se ne može
izraziti gotovo isto tako kao ni eleuzijska melodija panatenejskih svečanosti,
i u njemu nalazite antičko Euhoe. Evo ga: Ej, titi, ehe-he! tu je kuga, tu
napast, uzmi prnje i kupi se, ’ajde kroz kanale!
Ponekad ova bubica, tako on sebe samog naziva, zna čitati; ponekad zna
pisati; uvijek zna švrljati. Ne ustručava se da u sebi razvije, tko bi ga znao
kakvim tajanstvenim međusobnim proučavanjem, sve talente koji mogu biti
korisni općoj stvari; između 1815. i 1830. oponašao je glas purana; između
1830. i 1848. škrabao je po zidovima krušku. Jedne ljetnje večeri Louis-
Philippe, idući pješke, spazi jednog sasvim malog, ovolišnog, kako se znoji i
propinje da ugljenom namaže jednu ogromnu krušku na jednom od stupova
željeznih nejskih vrata; kralj, s onom dobrodušnošću koja mu je dolazila od
Henrija IV, pomože gaminu, dovrši krušku, i dade djetetu jedan zlatnik
govoreći mu: I na njemu je kruška. Gamin voli galamu. Uzrujano stanje mu
se dopada. Strahovito mrzi »popove«. Jednoga dana, u Univerzitetskoj ulici,
jedan od ovili obješenjaka podrugljivo je držao prste na nosu, pred vratima
br. 69. – Zašto to radiš pred ovim vratima? – upita ga jedan prolaznik.
Dijete odgovori: – Ovdje je jedan pop. – Tu zaista stanuje papin nuncij. Ipak,
ma koliki da je gaminov volterijanizam, ako mu se ukaže prilika da pomaže
u crkvi, nekad se toga primi, i u tom slučaju on je pristojan za vrijeme
službe. Za dvije je stvari on Tantal i žudi uvijek za njima ne postižući ih:
oboriti vladu i zakrpiti hlače.
Savršeni gamin pamti sve pariške stražare, i zna uvijek, kad nekoga od
njih sretne, da mu kaže ime. U prste ih zna. Proučava im navike, i o svakom
vodi naročite bilješke. Duša policije je za njega otvorena knjiga. On će vam

18
reći glatko i ne trenuvši: – Taj i taj je izdajnik; taj i taj je vrlo rđav; taj i taj
je velik; taj i taj je smiješan; (sve ove riječi, izdajnik, rđav, velik, smiješan,
imaju u njegovim ustima naročito značenje) – ovaj uobražava da je Novi
most njegov i sprečava ljude da se šetaju povrh zidova na mostovima; ovaj
voli da vuče za uši čeljad; itd, itd.

19
 IX

STARA GALSKA DUŠA

Ovoga djeteta je bilo u Molifereu, čedu pariških tržnica; bilo ga je u
Beaumarchaisu (Bomaršeu). Gaminerija je jedna nijansa galskog duha.
Pomiješana sa zdravim razumom, ona mu ponekad pridaje snage, kao
alkohol vinu. Ponekad je mana. Homer gnjavi, ako; nasuprot, moglo bi se
reći da se Voltaire gaminski ponašanja. Camile Desmoulin (Kamil Demulen)
je izdanak predgrađa. Championnet (Šampione), koji se grubo odnosio
prema ljudima, ponikao je s pariške kaldrme; on je kao švrća polivao portale
crkava Saint-Jean de Beauvais i Saint-Etienne du Mont (Sen-Žan de Bove i
Sent-Etijen di Mon); on se na ti obraćao škrinji sv. Genoveve da bi
zapovjedila čudotvornoj bočici sv. Januara da se otvori.
Pariški gamin je učtiv, ironičan i drzak. Ružni su mu zubi jer se loše
hrani i pati od želuca, a lijepe su mu oči jer ima duha. I pred samim
Jehovom on bi ustrčao na jednoj nozi uz stube raja. Jak je u rvanju. U
stanju je da poraste na sve načine. Brlja se u barama i uzdiže se pobunom;
njegova bezočnost ne prestaje ni pred mecima. Bio je obješenjak, sad je
junak; kao i onaj mali Tebanac, zatrese lavovskom kožom; bubnjar Hara bio
je pariški gamin; on uzvikuje: – Naprijed! kao što konj iz Sv. pisma kaže: –
Bah! – i začas ud balavca postaje div.
Ovo dijete brloga isto je tako dijete ideala. Izmjerite taj opseg koji ide od
Molièrea do Baraa.
Ukupno uzev, i da se izrazimo jednom riječju, gamin je biće koje se
zabavlja zato što je nesretno.

20
 X

ECCE PARIS, ECCE HOMO9

Da sve još jednom ukratko kažemo, gamin sadašnjeg Pariza je, kao
nekad rimski grekulus, mladi narod koji ima na čelu boru staroga svijeta.
Gamin je ljupkost jednoga naroda, i u isto vrijeme njegova bolest. Bolest
koju treba liječiti. Kako? Svjetlošću.
Svjetlost liječi.
Svjetlost upaljuje.
Ova plemenita društvena zračenja šire se iz nauke, književnosti,
umjetnosti, prosvjete. Stvarajte ljude, stvarajte ljude. Prosvijetite ih da bi
vas zagrijali. Prije ili poslije će se sjajno pitanje općeg obrazovanja postaviti
s neodoljivim autoritetom istinske apsolutnosti; i to da će oni koji će vladati
pod nadzorom francuske misli imati da stvaraju: djecu Francuske, ili
gamine Pariza; plamene u svjetlosti, ili svjetlucanja u mraku.
Gamin izražava Pariz, a Pariz izražava svijet.
Jer Pariz je jedan zbir. Pariz je strop ljudskog roda. Sav ovaj čudni grad
je izvod zamrlih i živih običaja. Onome tko vidi Pariz čini se kao da je vidio
naličje cijele historije sa nebom i sazvježđima u razmacima. Pariz ima svoj
Kapitol, Općinsku kuću, svoj Partenon, Notre-Dame (Bogorodičinu crkvu),
svoj Aventinski brijeg, predgrađe Saint-Atoine (Sent-Atoan), svoj Azinijarij,
svoj Panteon, svoj Sveti put, bulevar Talijana, svoju Kulu vjetrova, javno
mnjenje; i on sramne stepenice zamjenjuje izlaganjem smijehu. Njegov majo
(maho) zove se kicoš, njegov prekotibranin zove se dijete predgrađa, njegov
amalin zove se nosač s tržnice, njegov lazaron zove se džepar, njegov cokney
zove se fićfirić. Sve što ima na drugom mjestu ima i u Parizu. Dumarsaisova
(Dimarseova) piljarica mogla bi se takmičiti s Euripidovom travarkom,
diskobol Vejanus oživljava u igraču na konopcu Foriosou, Terapontigonac
Miles mogao bi se uhvatiti pod ruku sa grenadirom Vandencoerom, telalin
Dasib bio bi sretan u društvu staretinara, Vensenska tvrđava bi mogla da
zabavi Sokrata kao što bi Agora mogla da zamandali Diderota, Grimod de la
Reyniere (Grimo d la Renijer) je otkrio rosbif na loju kao što je Curtilus
pronašao pečena ježa, vidimo da se ponovo javlja pod svodom Luka na
Etoileu trapez iz Plauta, pesilski gutač mačeva koga je sreo Apulej je kao

9 Evo Pariza, evo čovjeka. – Prev.

21
onaj koji proždire sablje na Novom mostu, Rameauov nećak i Curculion
parazit su parnjaci, Ergazila bi mogao d’Aigrefeuille (d’Egrfej) uvesti kod
Cambaceresa (Kambaseresa); četiri rimska kicoša, Alcesimarh, Fedromus,
Diabolus i Argiripa, silaze s Courtille (Kurtije) u poštanskim kolima
Labatua; Aul-Gelije ne bi se duže zadržao pred Kongriom nego Charles
Nodier (Šarl Nodije) pred Polichinelleom (Polišinelom); Martona nije tigrica,
ali Pardaliska nije bila aždaja; šaljivdžija Pantolabus ismijava u engleskoj
kavani rasipnika Nomentaunsa, Hermogen je tenor u pozorištu Elisejskih
polja, a, oko svega, ubogi Trasijus, obučen kao Bobèche (Bobeš), kupi bakšiš;
nametljivac koji vas zaustavlja u Tuilerijama vukući vas za dugme od
kaputa izazove vas da mu ponovite poslije dvije hiljade godina Tesprionov
apostrof: quis properantem me prehendit pallio?10 Sirensko vino parodija je
vina iz Albe, crveni grlić Désaugiersa (Dezožijera) održava ravnotežu s
velikim peharom Balatronovim; na Père-Lachaiseu se pod noćnim kišama
vide svjetlucanja kao na Eskilijama, a sirotinjska raka kupljena za pet
godina isto je što i mrtvački sanduk koji je iznajmljivan za roba.
Potražite nešto što Pariz ne bi imao. Trofonijusovo bure nema ništa čega
ne bi bilo u Mesmerovoj kaci; Ergafilas uskrsava u Cagliostru (Kaljiostru);
bramin Bazafanta oličen je u grofu od Saint-Germaina (Sen-Žer-mena);
groblje Sv. Medarda toliko je isto čudotvorno kao i damaska džamija
Umomije.
Pariz ima svog Ezopa a to je Mayeux (Maje), i svoju Kanidiju a to je
gospođica Lenormand. On se kao i Delfi užasava od munjevitih stvarnosti
vizije; u njemu se kreću stolovi kao što Didona okreće tronošce. On podiže
grizetu na prijestolje kao Rim kurtizanu; i, sve u svemu, ako je Louis XV
gori od Klaudija, gospođa Du Harry (di Bari) vrijedi više od Mesaline. Pariz
udružuje u jednom neviđenom tipu, koji je živio i s kojim smo se susretali,
grčku nagost, jevrejske kraste i gaskonjsku doskočicu. U njemu se miješaju
Diogen, Job i Pajaco, on zaodijeva jednu avet starim brojevima
Constitutionnela i stvara Chodruca Duclosa (Šodrika Dikloa).
Iako Plutarh kaže: tiranin ne utječe na starenje, Rim se pod Sulom kao i
pod Domicijanom mirio sa sudbinom i miješao rado vino s vodom. Tibar je
bio kao Leta, ako se može vjerovati malo doktrinarnoj pohvali koju mu čini
Varus Vibiscus: Contra Gracchos Tiberim habemus. Bibere Tiberim, id est
seditionem obli visci11. Pariz pije milijun litara vode na dan, ali mu to ne
smeta da ponekad zasvira i zazvoni na uzbunu.
Bez toga Pariz je dobroćudan. On kraljevski prima sve; nije mnogo
probirač u pitanju Venere; njegova boginja ljubavi je hotentotka; samo da se

10 Tko me, dok hitam, hvata za ogrtač? – Prev.

11 Protiv Graha imamo Tibar. Piti Tibar, to je zaboraviti pobunu. – Prev.

22
smije, on će oprostiti; ružnoća ga zabavlja, nakaznost ga uveseljava, porok
ga razonođuje; ako ste lakrdijaš, možete biti i hulja; čak ga ni licemjerstvo,
taj krajnji cinizam, ne buni; toliko je književan da ne začepljuje nos pred
Basileom i Tartuffeova ga molitva ne skandalizira više nego što Prijapovo
»štucanje« zgražava Horacija. Bal Mabille nije isto što i polimnijske igre na
Janikulu, ali preprodavačica sitnica za žensku toaletu na tom balu guta
očima gizdavu ljepoticu tačno onako kao što je prodavačica Stafila vrebala
djevicu Planeziju. Šanac Borbe nije isto što i Koloseum, ali su i tu okrutni
kao da ih Cezar gleda. Sirijska gazdarica ima više ljupkosti nego majka
Saguet (Sage), ali, ako je Vergilije pohađao rimsku krčmu, David d’Angers
(d’Anže), Balzac i Charlet sjedili su u pariškoj prčvarnici. Pariz vlada. Geniji
u njemu plamte, pajaci uspijevaju. Adonaj njim prolazi na svojim kolima sa
dvanaest gromovitih i strelovitih gromova; Silen u nj ulazi na svom
magarcu. Silen, čitajte Ramponneau (Rampono).
Pariz je sinonim Kosmosa, Pariz je Atena, Rim, Sibaris, Jeruzalem,
Pantin. Sve su civilizacije u njemu sadržane i sva barbarstva. Parizu bi bilo
vrlo krivo kad ne bi imao giljotinu.
Malo Grevskog trga nije na odmet. Šta bi bila ta vječna svečanost bez tog
začina? Naši zakoni su se za to postarali, i zahvaljujući njima, sa ovog
sječiva curi krv na te poklade.

23
 XI

ISMIJAVATI, VLADATI
Nema granica Parizu. Nijedan grad nije imao tu vlast da se podruguje
ponekad onima koje podvrgava. Svidjeti vam se, o Atenjani! uzviknuo je
Aleksandar. Pariz daje više nego zakon, on daje modu; Pariz daje više nego
modu, on daje rutinu. Pariz može da bude i glup ako mu se prohtije; on
dopušta ponekad sebi taj luksuz; tada je cio svijet s njim glup; zatim se
Pariz probudi, protrlja oči, rekne: – Baš sam glup! – i prsne u smijeh pred
cijelim ljudskim rodom. Kakva je divota jedan takav grad! Čudna je stvar da
uzvišeno i smiješno mogu živjeti u tako dobrom susjedstvu, da sva la
parodija ne poremeti svu tu veličanstvenost, i da ista usta mogu da duvaju
danas u trubu Strašnog suda .i sutra uz duduk!
Pariz ima nepomućeno dobro raspoloženje. Njegova je veselost munjevita
a njegova šala drži žezlo. Njegov orkan izbije ponekad s iskeženog mu lica.
Njegove eksplozije, njegovi čuveni dani, njegova remek-djela, njegova čuda,
njegove epopeje, prodru do na kraj svijeta, a isto tako i njegove budalaštine.
Njegov smijeh su vulkanska usta koja prskaju cijelu zemlju. Njegove su
dosjetke plamenovi. On nameće narodima svoje karikature isto onako kao i
svoj ideal; najviši spomenici ljudske civilizacije primaju njegove ironije i
izlažu svoju vječitost njegovim nestašlucima. On je uzvišen, on ima svoj
divotni 14. jula koji oslobođava zemaljsku kuglu; on nameće svoju zakletvu
u Kuglani svima narodima; njegova noć 4. augusta uništava za tri sata
hiljadu godina feudalnosti; od svoje logike on stvara mišić opće volje; on se
umnožava u svim vidovima uzvišenoga; on ispunjava svojom svjetlošću
Washingtona, Košćuška, Bolivara, Bocarisa, Riega, Berna, Manina, Lopeza,
Johna Browna, Garibaldija; on je svuda gdje se budućnost pali, u Bostonu
1779, na otoku Leonu 1920, u Pešti 1848, u Palermu 1860; moćnu lozinku:
Sloboda, on šapuće na uho američkim abolicionistima skupljenim na splavu
Harper’s Ferryja, i ankonskim rodoljubima koji se skupljaju u sumrak u
Archiju, pred krčmom Gozzi, na morskoj obali; on stvara Canarisa; on
stvara Quirogau (Kvirogu); on stvara Pascanca (Pazakana); on zrači
veličinom na zemlji; ponesen njegovim dahom, Byron (Bajron) umire u
Misolungiju a Mazet u Barceloni; on je tribina pod nogama Mirabeaua, a
krater pod nogama Robespierrea; njegove knjige, njegovo kazalište, njegova
umjetnost, njegova nauka, njegova književnost, njegova filozofija, udžbenici

24
su ljudskog roda; on ima Pascala, Regniera, Corneillea, Descartesa, Jean-
Jacquesa, Voltairea za sve trenutke, Molièrea za sve vjekove; on nameće
svoj jezik ustima svijeta, i taj jezik postaje slovo; on gradi u svim duhovima
ideju napretka; oslobodilačke dogme koje on kuje za mnoge su naraštaje
nerazdvojni mačevi, i dušom njegovih mislilaca i njegovih pjesnika sazdani
su poslije 1789. svi junaci svih naroda; to mu ne smeta da se gaminski
ponaša; i ovaj ogromni genij koji se zove Pariz, dok preobražava svijet
svojom svjetlošću, škraba ugljenom Bouginierov (Bužinijeov) nos na zidu
Tezejeva hrama i piše Credeville (Kredevil) lopov na piramidama.
Pariz pokazuje uvijek zube; kad ne grmi, on se smije.
Takav je taj Pariz. Dimovi njegovih krovova ideje su svijeta. Gomila blata
i kamenja, ako baš hoćete, ali, iznad svega, moralno biće. On je više nego
velik. On je ogroman. Zašto? Zato što smije.
Smjeti: to je cijena napretka.
Sva uzvišena osvajanja izvršena su više ili manje po cijenu smjelosti. Da
izbije revolucija, nije dovoljno da je Montesquieu (Monteskje) predosjeti, da
je Diderot propovijeda, da je Beaumarchais (Bomarše) nagovijesti, da je
Condorcet (Kondorse) proračuna, da je Arouet spremi, da je Rousseau
(Ruso) unaprijed smisli; treba da je Danton smije.
Uzvik: Smjelosti! je kao Fiat lux12. Da bi ljudski rod naprijed koračao,
treba stalno da ima na vrhovima gordih lekcija hrabrosti. Drskosti
obasjavaju historiju i jedna su od velikih svjetlosti čovjekovih. I zora ima
smjelosti kad se pojavljuje. Pokušati, prkositi, ostati pri svome, istrajati, biti
vjeran samome sebi, uhvatiti se u koštac sa sudbinom, začuditi nesreću
neznatnim strahom koji nam zadaje, čas se usprotiviti nepravednoj sili, čas
grditi pijanu pobjedu, izdržati, prkositi; to je primjer koji je potreban
narodima, i svjetlost koja ih elektrizira. Ista strahovita munja spaja
Prometejevu buktinju s Cambronneovom (Kambronovom) lulom.

12 Neka bude svjetlost. – Prev.

25
 XII

SKRIVENA BUDUĆNOST U
NARODU
Što se tiče pariškog naroda, čak i kad je izgrađen čovjek, on je uvijek
gamin; naslikati dijete, znači naslikati grad; i zato smo proučavali toga orla
u ovome slobodnom vrapcu.
Pariška rasa, da se na tome zadržimo, naročito izbija u predgrađima; tu
je čista krv; tu je prava fizionomija; tu taj narod radi i pati, a patnja i rad su
dva lica čovjekova. Ima tu ogromno mnoštvo nepoznatih bića, među kojima
gamižu najčudniji tipovi od istovarivača sa Râpée do strvodera s
Montfaucona. Fex urbis13, uzvikuje Ciceron, mob14, dodaje Burke s
gnušanjem; rulja, gomila, svjetina. Lako je reći ove riječi. Ali, i neka je tako.
šta mari? Šta me se tiče ako idu bosonogi? Oni ne znaju čitati; utoliko gore.
Hoćete li ih napustiti zbog toga? Hoćete li baciti na njih prokletstvo zbog
njihove samovolje? Zar svjetlost ne može da prodre u te mase? Vratimo se
na taj uzvik. Svjetlosti! Svjetlosti! – Tko zna da te tmine neće postati
providne? Zar revolucije nisu preobražaji? Hajdete, filozofi, proučavajte,
prosvjećujte, raspaljujte, mislite glasno, govorite glasno, učite radosni po
jarkom suncu, bratimite se sa trgovima, javljajte dobre vijesti, širite
abecedu, objavljujte prava, pjevajte Marseljeze, sijte oduševljenje, kidajte s
hrastova zelene grane. Od misli stvarajte vihor. Ova gomila može da bude
produhovljena. Naučimo se koristiti se ovim ogromnim požarom načela i
vrlina koji praska, bukti i podrhtava u izvjesnim časovima. Te bose noge, te
gole ruke, te tralje, to neznanje, ti jadi, te pomrčine, mogu biti upotrijebljeni
za osvajanje ideala. Gledajte kroz narod i spazit ćete istinu. Neka se taj
prljavi pijesak koji gazite nogama baci u vatru, neka se u njoj rastopi i
provri, postat će sjajan kristal, i zahvaljujući njemu Galilej i Newton će
otkrivati zvijezde.

13 Talog grada, tj. ološ. – Prev.

14 Svjetina. – Prev.

26
 XIII

MALI GAVROCHE
Osam ili devet godina otprilike poslije događaja koje smo ispričali u
drugom dijelu ove povijesti, mogao se vidjeti na bulvaru du Temple i u kraju
Chateau-d’Eaua jedan mali dečko od jedanaest do dvanaest godina koji bi
dosta tačno ostvarivao ovaj ideal gamina koji smo gore ocrtali, da nije, uz
osmijeh svojih godina na usnama, imao srce potpuno mračno i prazno. To je
dijete imalo na sebi hlače odrasla čovjeka, ali ih nije dobilo od svoje majke.
Ljudi koji mu nisu ništa bili obukli su ga u ove dronjke iz milosrđa.
Međutim, on je imao oca i majku. Ali otac nije mislio na njega, a majka ga
nije voljela. To je bilo jedno od one djece koju treba, više od sve druge,
sažaljevati jer imaju oca i majku, a siročad su.
To se dijete nigdje tako dobro nije osjećalo kao na ulici. Kameno
popločenje mu je bilo mekše od srca njegove majke.
Roditelji su ga nogom odgurnuli u život.
On se jednostavno bio otrgao.
Taj dečko je bio bučan, blijed, okretan, bistar, podrugljiv, živoga i
bolešljivoga izgleda. On se skitao, pjevao je, igrao se, čeprkao po kanalima,
krao pomalo, ali kao mačke i vrapci, veselo, smijao se kad bi ga nazivali
balavcem, ljutio se kad bi ga nazivali mangupom. Nije imao ni kreveta, ni
kruha, ni vatre, ni ljubavi; ali je bio veseo jer je bio slobodan.
Kad ova jadna bića postanu ljudi, gotovo uvijek ih žrvanj društvenoga
reda sretne i smrvi, ali dokle god su djeca, oni umaknu, jer su mali.
Najmanja ih rupa spase.
Ipak, ma koliko da je bilo napušteno to dijete, dešavalo se ponekad, svaka
dva ili tri mjeseca, da rekne:
– Dobro sam se sjetio, hoću da odem do mame! – Tada bi ostavio bulvar,
Cirkus, kapiju Saint-Martin, sišao na kejove, prešao preko mostova, stigao
do predgrađa, dospio do Salpêtrière, i kud bi došao? Tačno u onaj dvostruki
broj 50-52, koji čitalac poznaje, u kućerinu Gorbeau (Gorbo).
U to vrijeme, u kućerini 50-52, obično pustoj i vječito ukrašenoj natpisom:
»Sobe za izdavanje«, stanovalo je, što je bila rijetkost, nekoliko osoba, koje,
uostalom, kao što je to uvijek u Parizu, nisu imale nikakve veze ni
međusobnog dodira. Sve su pripadale onom siromašnom redu koji počinje od

27
posljednjeg oskudnog građanina a koji se produžava iz bijede u bijedu ili u
dno društva, do ona dva bića na kojima se završavaju sve materijalne stvari
civilizacije, čistača kanala koji uklanja blato i krpara koji kupi otpatke.
»Glavna stanarka« iz vremena Jeana Valjeana bila je umrla, a na njeno
mjesto došla je jedna druga, potpuno ista. Ne znam koji je to filozof rekao:
Nikad ne ostanemo bez starih žena.
Ova nova starica zvala se gospođa Burgon, i nije i imala ničega značajnog
u svom životu osim jedne dinastije od tri papagaja, koji su naizmjenično
vladali njenom dušom.
Najbjednija od svih koji su stanovali u toj kući bila je jedna porodica od
četiri člana, otac, majka i dvije dosta već odrasle kćeri; sve četvoro stanovalo
je u istom kukavnom stanu, jednoj od onih ćelija o kojima smo već govorili.
Ta porodica nije odavala ništa naročito na prvi pogled osim svoje krajnje
oskudice. Kad je uzeo sobu u najam, otac je rekao da se zove Jondrette
(Žondret). Neko vrijeme poslije njegovog useljavanja, koje je neobično
naličilo, da se poslužimo čuvenim izrazom glavne stanarke, na dolazak ništa
čovjeka, ovaj je Jondrette rekao toj ženi koja je, kao i njena prethodnica, bila
u isto vrijeme vratarka i čistila stepenice: – Strina, ako netko dođe da traži
nekog Poljaka ili Talijana, ili možda nekog Španjolca, znajte to sam ja.
To je bila porodica veselog odrpanca. On ju je pohađao i nalazio u njoj
sirotinju, nevolju i, što je žalosnije, nije nailazio na osmijeh; studen na
ognjištu, studen u srcima. Kad bi ušao, pitali bi ga: – Odakle dolaziš? –
Odgovorio bi: – S ulice. – Kad bi odlazio, pitali bi ga: – Kuda ideš? –
Odgovorio bi: – Na ulicu. – Majka mu je govorila: – Šta tražiš ovdje?
To dijete je živjelo lišeno nježnosti kao one blijede travčice što izbiju po
podrumima. On nije zbog toga patio i nije se ni na koga ljutio. On i nije
tačno znao kakvi treba da su otac i majka.
Uostalom, njegova je majka voljela njegove sestre.
Zaboravili smo da kažemo da su na bulvaru du Temple ovo dijete zvali
mali Gavroche (Gavroš). Zašto se zvao Gavroche? Vjerojatno zato što se
njegov otac zvao Jondrette.
Prekinuti konac izgleda da je nagon kod izvjesnih bijednih porodica.
Soba u kojoj su Jondretteovi stanovali u kućerini Gorbeau bila je
posljednja u dnu hodnika. U susjednoj je ćeliji stanovao jedan vrlo
siromašan mladić koji se zvao gospodin Marius.
Recimo tko je bio gospodin Marius.

28
 KNJIGA DRUGA

Veliki buržuj

29
 I

DEVEDESET GODINA A TRIDESET I

DVA ZUBA
U ulicama Boucherat, Normandijskoj i de Saintonge, ima još nekoliko
starih stanovnika koji pamte jednog čiču po imenu Gillenormand
(Žilnorman) i koji o njemu lijepo govore. Taj je čiča bio star kad su oni bili
mladi. Ta silueta, za one koji melankolično gledaju tu vrevu sjena što se
zove prošlost, nije još sasvim iščezlu iz labirinta ulica oko Templea, kojima
su, pod Louisom XIV, dali imena svih francuskih pokrajina, baš kao što su u
naše dane ulicama nove četvrti Tivoli dali imena svih evropskih
prijestolnica; napredovanje, uzgred budi rečeno, u kome je vidan napredak.
G. Gillenormand, koji je bio ne može biti zdraviji 1831., bio je jedan od
onih ljudi koje je zanimljivo vidjeti jedino zato što su nekada sličili na ostali
svijet ali sada ne liče ni na koga. To je bio starac svoje vrste, i baš doista
čovjek iz drugog vremena, pravi, potpuni i pomalo gordi predstavnik
osamnaestoga vijeka, koji svojim starim građanskim porijeklom ponosio isto
onoliko kao i markiz svojim markizatom. Bio je prevalio devedeset godina,
išao je ravno, govorio glasno, vidio jasno, pio je naiskap, jeo, spavao i hrkao.
Imao je trideset i dva zuba. Naočare je stavljao samo kad je čitao. Bio je
zaljubljive prirode, ali je pričao da se već deset godina odlučno i sasvim
odrekao žena.
Nije mogao više da se dopadne, govorio je; nije dodavao: suviše sam star,
– nego: suviše sam siromah. – Govorio je – da nisam propao... he! – Ostao
mu je doista samo prihod od petnaest hiljada livara otprilike. Sanjao je o
tome da dobije neko nasljedstvo i da ima sto hiljada franaka rente da bi
mogao imati ljubavnice. On nije pripadao, kao što se vidi, onoj vrsti
kržljavih osamdesetogodišnjaka koji su, kao g. de Voltaire, umirali cijelog
života; to nije bila dugovječnost napuklog lonca; ovaj krepki starac bio je
uvijek zdrav. Bio je površan, brz, prgav. Padao je u jarost ni za šta, najčešće
bezrazložno. Kad bi mu tko protivrječio, digao bi štap; tukao je ljude kao u
doba Velikog vijeka. Imao je jednu kćerku od preko pedeset godina,
neudatu, koju je žestoko tukao kad bi se naljutio, i koju bi rado šibao. Ona
mu je izgledala kao da ima osam godina. Snažno je pljuskao svoje sluge i
govorio: – Ah! strvino! – Jedna od njegovih psovki bila je: Papuču mu

30
papučarsku! Ponekad je bio neobično priseban; brijao ga je svakog dana
jedan brijač koji je bio bijesan, i koji ga je mrzio, jer je bio ljubomoran na g.
Gillenormanda zbog svoje žene, ljepuškaste koketne brijačice. G.
Gillenormand se divio svom vlastitom razumijevanju u svim stvarima, i
izjavljivao je da je vrlo oštrouman; evo jedne od njegovih izjava: »Ja sam,
uistinu, pronicav; u stanju sam da kažem, kad me ujede neka buha, od koje
mi žene dolazi«. Riječi koje je najčešće izgovarao bile su osjetljiv čovjek i
priroda. Ovoj posljednjoj riječi on nije davao onaj veliki smisao koji joj je
vraćen u naše dane. Ali ju je na svoj način unosio u svoje male familijarne
satire: – Priroda, govorio je, daje civilizaciji, da bi imala od svega pomalo,
čak i primjerke zanimljivog divljaštva. Evropa ima obrasce iz Azije i Afrike,
u malom obliku. Mačka je salonski tigar, gušter je džepni krokodil. Plesačice
iz opere su rumene divljakinje. One ne jedu ljude, one ih grickaju. Ili pak,
vještice jedne! one ih pretvaraju u ostrige, i gutaju ih. Karaipkinje ih oglođu
do kostiju, one im ostave ljuske. Takve su naše naravi. Mi ne proždiremo,
mi grizemo; mi ne satiremo, mi grebemo.

31
 II

KAKAV GOSPODAR, TAKAV STAN

Stanovao je na Maraisu (Mareu), ulica Filles-du-Calvaire (Fij di Kalver),
br. 6. Kuća je bila njegova. Ta je kuća kasnije bila porušena i ponovo
sagrađena, a broj koji je vjerojatno promijenjen u onim revolucijama
davanja brojeva kroz koji prolaze pariške ulice. Zauzimao je jedan stari
prostrani stan na prvome katu, između ulice i vrtova, zastrt do stropa
velikim goblenskim i boveskim ćilimima na kojima su bile izvezene
pastirske igre; šare sa stropa i sa zidova bile su prenesene u malome na
fotelje. Postelju je zaklanjao velikim devetokrilnim paravanom od
koromandelskog laka. Duge razastrte zavjese padale su niz prozore i pravile
velike prelomljene nabore vrlo veličanstvene. Vrt, neposredno ispod
njegovih prozora, spajao se s prozorom na uglu stubištem od dvanaest do
petnaest stuba kojima je ovaj čičica vrlo čilo išao gore i dolje. Osim
biblioteke, koja je bila odmah uz njegovu sobu, on je imao i budoar do koga
mu je bilo mnogo stalo, galantni kutak zastrt jednom divnom tapetom
slamno-žute boje, ukrašenom krinovima i drugim cvijećem, koji su, na
galijama Louisa XIV, izradili robijaši po nalogu g. de Vivonnea za njegovu
ljubavnicu.
G. Gillenormand je to naslijedio od jedne opasne pratetke po materi, koja
je umrla kad joj je bilo sto godina. Dvaput se ženio. Njegovo ophođenje bilo
je po srijedi između dvoranina, što nikada nije bio, i čovjeka u sudačkoj
odori, što je mogao biti. Bio je veseo, i umiljat kad je htio. U mladosti je bio
jedan od onih ljudi koje žena uvijek vara i ljubavnica nikada, jer su oni u
isti mah najmrgodniji muževi i najdivniji ljubavnici. Razumijevao se u
slikarstvo. Imao je u sobi jedan prekrasan portret, ne zna se čiji, koji je
radio Jordaens, krupnim potezima četke, s milijun pojedinost i, razbacanih,
reklo bi se, slučajno. G. Gillenormand nije nosio odijelo iz doba Louisa XIV,
pa ni odijelo iz doba Louisa XVI: nosio je kostim »nevjerojatnih« iz doba
Direktorija. Sve do tog vremena mislio je da je mlad i išao za modom.
Odijelo mu je bilo od lake čohe, s velikim reverima, dugim repom kao u
bakalara i velikim čeličnim dugmetima. Uz to, kratke hlače i plitke cipele s
kopčama. Držao je uvijek ruke u džepovima od prsluka. Govorio je s visine:
Francuska revolucija, sve same hulje.

32
 III

LUKA-DUH
Kad mu je bilo šesnaest godina, jedne večeri, u Operi, imao je čast da ga
u isti mah dogledima promatraju dvije ljepotice tada zrele i slavne, a koje je
opjevao Voltaire: Camargo i Sallé (Kamargo i Sale). Uzet pod unakrsnu
vatru, on je junački odstupio prema jednoj maloj plesačici, djevojčici zvanoj
Nahenry (Naanri), koja je imala šesnaest godina kao i on, bila nepoznata
kao neka mačka, a u koju je on bio zaljubljen. Bio je sav u uspomenama. –
Što je bila lijepa ona Guimard-Guimardini-Guimardinette (Gimar-
Gimardini-Gimardinet) kad sam je vidio posljednji put u Longehampsu, svu
u kovrdžama s drangulijama od tirkoaza, haljinom boje skorojevića, i s
kakvim mufom! – Kao mladić nosio je jedan Nain-Londrinov kaput o kome
je rado i s ushićenjem govorio. – Bio sam obučen kao Turčin s levantinskog
Levanta, govorio je. Gospođa de Boufflers (Bufler), vidjevši ga jednom
slučajno kad mu je bilo dvadeset godina, rekla je za njega da je »dražesna
luda«. Preneražavala su ga sva ona imena koja je sretao u politici i na
vlasti, i nalazio je da su niska i buržujska. Čitao je novine, listiće, gazete,
kako je govorio, gušeći se od smijeha. – Oho! govorio je on, tko su ti ljudi!
Corbière (Korbijer)! Humann (Iman)! Casimir Périer (Kazimir Perije) i to su
vam ministri! Zamišljam da ovako nešto iziđe u nekim novinama: G.
Gillenormand, ministar! to bi bila sprdnja! A zbilja! toliko su glupi da bi i to
prošlo! – On je s uživanjem sve stvari nazivao njihovim pravim imenom,
makar nekome bilo i nepravo, i nije se snebivao pred ženama.
Govorio je nepristojnosti, prljavosti i gadosti tako nekako mirno i
nezačuđeno da je to bilo elegantno. To je bilo neustručavanje njegovog
vijeka. Treba primijetiti da je vrijeme perifraza u stihu bilo vrijeme grubosti
u prozi. Njegov mu je kum predskazao da će biti genijalan čovjek, pa mu je
dao ova dva značajna imena: Luka-Duh.

33
 IV

TAKMAC ZA STO GODINA

U djetinjstvu je dobijao nagrade u gimnaziji u Moulinsu (Mulenu), gdje je
bio i rođen, a jednu je dobio iz ruku vojvode od Nivernaisa koga je on zvao
vojvoda od Neversa. Ni Konvent, ni smrt Louisa XVI, ni Napoleon, ni
povratak Burbonaca nisu mogli izbrisati sjećanje na to odlikovanje: Vojvoda
od Neversa bio je za njega velika ličnost toga vijeka. – Kakav divan plemić,
govorio je on, i kako je lijepo izgledao sa svojom plavom lentom! – U očima g.
Gillenormanda Katarina II iskupila je svoj grijeh diobe Poljske otkupivši za
tri hiljade rubalja od Bestuševa tajnu zlatnoga eliksira. Govoreći o tome,
oduševljavao se. – Zlatni eliksir, uzvikivao bi, i ta tekućina Bestuševa,
kapljica generala (Lamottea), to je u osamnaestom vijeku, bočica od pola
unce za jedan zlatnik. Louis XV slao je po dvije stotine bočica papi. – Silno
bi se razdražio i bio izvan sebe kad bi mu netko rekao da zlatni eliksir nije
ništa drugo do perklorat željeza. G. Gillenormand je obožavao Burbonce,
užasno je mrzio 1789-tu; neprestano je pričao na koji se način spasao za
vrijeme Terora, i kako je trebalo imati dosta veselosti i dosta duha da mu
glavu ne odsijeku. Ako bi se neki mladić usudio da pred njim pohvali
republiku, pomodrio bi i razbijesnio bi se da padne u nesvijest. Ponekad je
pravio aluziju na svojih devedeset godina, i govorio je: – Nadam se ipak da
neću dvaput, doživjeti devedeset treću. – Drugiput, stavljao bi do znanja
ljudima da misli da doživi sto godina.

34
 V

BASK I NICOLETTA
Imao je i svoje teorije. Evo jedne: »Kad jedan čovjek voli strašno žene, i
kad sam ima ženu za koju ne mari, ružnu, mrgodnu, zakonitu, svjesnu
svojih prava, koja jaše na zakonu i ljubomornu kad zatreba, ima samo jedan
način da se oslobodi bijede i da ima mir, a to je da ostavi ženi uzice od kese.
To ustupanje mu donosi slobodu. Žena je tada zauzeta, zagrije se
rukovanjem novca, prsti joj pozelene od prebrojavanja, poduzima
poučavanja napoličara i dotjerivanje zakupaca, saziva advokate, ističe se
pred bilježnicima, drži govore pisarima, posjećuje suce, prati parnicu,
sastavlja zakupe, kazuje u pero ugovore, osjeća da ima vlast, prodaje,
kupuje, uređuje, naređuje, obećava i odustaje, prima i odbija obaveze,
ustupa, popušta i prestupa, pravi, kvari, štedi, rasipa; pravi gluposti, sreća
velika i lična, pa je to tješi. Dok je njen muž zanemaruje, ona ima
zadovoljstvo da upropašćuje svoga muža«.
Ovu teoriju g. Gillenormand je primijenio na sebe i ona je postala njegova
historija. Njegova žena, druga, tako je upravljala imanjem da je g.
Gillenormandu, kad je jednog lijepog dana osvanuo kao udovac, ostalo jedva
toliko da može da živi, – ako se skoro sve uloži na doživotno uživanje,
petnaestak hiljada franaka rente, od čega su se tri četvrtine gasile kad bi
umro.
On se nije dvoumio jer se malo brinuo da ostavi iza sebe nasljedstvo.
Uostalom, vidio je bio šta se sve dešava s nasljeđima, i da, na primjer,
postanu narodna dobra; bio je svjedok kroz kakve su mijene prošle državne
obveznice, i nije mnogo vjerovao u knjige državnih dugova. Sve to podsjeća
na ulicu Quincampoix (Kenkampoa)! govorio je. Kuća u ulici Filles-du-
Calvaire, rekli smo, bila je njegova. Imao je dvije sluge, »mužjaka i ženku«.
Kad bi stupili u službu kod njega, g. Gillenormand ih je prekrštavao.
Ljudima je davao imena njihovih pokrajina: Nimljanin, Komtovac,
Poatuvac, Pikarđanin.
Posljednji sluga mu je bio jedan debeljko, šepav i sipljiv, od pedeset i pet
godina, nesposoban da potrči dvadeset koraka, a, kako je bio rodom iz
Bayonne (Bajone), g. Gillenormand ga je zvao Bask. Što se tiče sluškinja,
sve su se u njegovoj kuća zvale Nicolette (Nikolete) (čak i Mugnon o kojoj će
biti kasnije riječi).

35
 Jednog dana mu prijavi jedna čuvena kuharica, koja je ispekla zanat, a
bila je od visoke rase vratarki.
– Koliko plaće tražite mjesečno? zapitao je g. Gillenormand.
– Trideset franaka. – Kako se zovete?
– Olimpija. – Dobit ćeš pedeset franaka, a zvat ćeš se Nicoletta.

36
 VI

GDJE PROVIRUJU MAGNON I NJENO

DVOJE MALIH
Kod g. Gillenormanda bol se pretvara u gnjev; bio je bijesan zato što je
očajan. Imao je sve predrasude i dopuštao sebi sve slobode. Jedna od stvari
iz kojih je stvarao svoj vanjski ugled i svoje unutrašnje zadovoljstvo bila je,
naglasili smo već, to što je ostao stari ženskar, i što je htio po svaku cijenu
da kao takav i važi. On je to zvao imati »kraljevski glas«. Kraljevski glas mu
je donio ponekad čudnovate i neočekivane darove. Jednoga dana donesoše
mu u jednoj košari, kao i ostrige, jedno punačko muško novorođenče, koje se
đavolski deralo i bilo propisno umotano u pelene, za koje je tvrdila da je
njegovo jedna služavka koju je on šest mjeseci ranije bio otjerao. G.
Gillenormand je bio tada navršio punih osamdeset i četiri godine. Ljutnju i
uzbuna u okolini. Koga je ta bezočna drolja mislila da uvjeri u to? Kakva
drskost! Kakva gadna kleveta! G. Gillenormand se, naprotiv, ništa nije
ljutio.
On je pogledao povoj s ljubeznim osmijehom dobroćudnog čovjeka
kojemu laska što ga klevetaju, i rekao kao sa pozornice: »Pa kako? Šta? Šta
tu ima? Što da ne? Vi se čudite a pokazujete zaista da ste prave neznalice.
Gospodin vojvoda od Angoulemea (Angulema), kopile njegovog
veličanstva Karla IX, oženio se u osamdeset i petoj godini jednom balavicom
od petnaest godina; gospodin Virginal, markiz d’Aluye (d’Alui), brat
kardinala de Sourdis (Surdi), bordovskog arhibiskupa, imao je u osamdeset
trećoj godini sa sobaricom gospođe predsjednikovice Jacquin (Žaken) sina,
pravo čedo ljubavi, koji je postao malteški vitez i državni savjetnik iz reda
vojske; jedan od velikih ljudi ovoga vijeka, opat Tabaraud, sin je jednog
osamdesetogodišnjaka. Ove stvari nisu nimalo neobične. A čega nema u Sv.
pismu! Poslije svega toga, ja izjavljujem da ovaj mali gospodin nije moje
dijete. Neka se vodi o njemu računa. Nije njegova krivica!« – Postupak je bio
dobroćudan. Čeljade, ona koja se zvala Magnon, otpremi mu drugu pošiljku
druge godine. Opet je bilo muško. Ovog puta g. Gillenormand kapitulira.
Povrati majci oba ova šmrkavca, obavezujući se da plaća za njihovo
izdržavanje osamdeset franaka mjesečno, pod uslovom da imenovana majka
to više ne ponovi. Dodade: »Hoću da ih majka dobro drži. Posjećivat ću ih s

37
vremena na vrijeme«. To je i činio. Imao je jednog brata svećenika, koji je
trideset i tri godine bio rektor Akademije u Poitiersu (Poatijeu), i koji je
imao sedamdeset i devet godina kad je umro. Izgubio sam ga mladoga,
govorio je on. Taj brat, o kome je ostalo malo uspomena, bio je mirna
tvrdica, koji je, kao svećenik, mislio da mora da dijeli milostinju sirotinji
koju sretne, ali joj je davao samo sitniš ili stari novac bez vrijednosti,
nalazeći tako načina da ode u pakao preko raja. Što se tiče g. Gillenormanda
starijeg, on nije cjepidlačio i rado je davao, i otmjeno. Bio je blagonaklon,
nagao, milosrdan, i, da je bio bogat, naginjao bi raskoši. Htio je da sve ono
što se njega tiče bude uređeno velikaški, čak i male podvale. Jednoga dana
kad ga je oko nekog naslijeđa neki poslovni čovjek prostački i očito
opljačkao, on je svečano uzviknuo: »Pfuj! to je prljavo urađeno! Zaista me je
stid ovakvih potkradanja. Sve se srozalo u ovome vijeku, čak i varalice.
Vraga! ne krade se na taj način ovakav jedan čovjek. Pokraden sam kao u
šumi, i to rđavo pokraden. Silvae sint consule dignae15!« Imao je, rekli smo
to, dvije žene; od prve je imao kćerku koja je ostala djevojka, a od druge još
jednu kćerku, koja je umrla kad joj je bilo trideset godina, a bila se udala iz
ljubavi ili slučajno ili na neki drugi način za jednog vojnika koji je
unapređivan za zasluge, koji je služio u republikanskoj i carskoj vojsci, bio
odlikovan krstom na Austerlitzu i proizveden za pukovnika na Waterloou.
To je sram moje porodice, govorio je stari buržuj. Šmrkao je mnogo burmuta
i sa njemu svojstvenom ljupkom otmjenošću gužvao gornjom stranom šake
svoj čipkani žabo. Vjerovao je vrlo malo u boga.

15 Neka šume budu dostojne konzula. – Prev.

38
 VII

PRAVILO: PRIMATI SAMO U VEČE

Takav je bio g. Luka-Duh Gillenormand, koji je još imao kosu, više
prosijedu nego bijelu, začešljanu uvijek u spuštenim uvojcima. Ukratko, i
pored svega toga, za poštovanje.
Bio je čovjek osamnaestog vijeka: frivolan i velik. Prvih godina
Restauracije, g. Gillenormand, koji je bio još mlad, – imao je samo
sedamdeset i četiri godine 1814, – stanovao je u fauburg Saint Germain
(fobur Sen Žermen), u ulici Servandoni, blizu Saint-Sulpicea (Sen Silpisa).
Povukao se na Marais kad je napustio društvo, poslije svojih punih
osamdeset godina.
Napustivši društvo, on je istrajno zadržao neke svoje navike. Glavna, i
pri kojoj je ostao nepokolebljiv, bila je da svoja vrata drži potpuno zatvorena
danju, i da nikoga, ma tko to bio, ne prima, bilo za šta, osim uveče.
Večeravao je u pet sati, i onda su otvarana njegova vrata. Takva je bila
moda njegovog vijeka, i nije htio ni da čuje o tome da je napusti. – Dan je
fukara, govorio je, i ne zaslužuje da se drukčije prima nego zatvorenih
kapaka na prozoru. Pristojni ljudi pale svoj duh kad i zenit zvijezde. – I on
se zatvaraše za svakog, pa bio to i kralj. Stara elegancija njegova vremena.

39
 VIII

DVIJE KOJE NISU JEDNAKE

Što se tiče dviju kćeri g. Gillenormanda, o njima smo govorili. Bile su
rođene u razmaku od deset godina. U mladosti vrlo su malo ličile jedna na
drugu, i, kuko po karakteru tako i po liku, bile su u najmanjoj mjeri sestre.
Mlađa je bila jedna divna duša otvorena za sve što je svjetlost, zauzeta
cvijećem, stihovima i muzikom, vinuta u slavne prostore, oduševljena,
uzdušasta, zaručena još iz djetinjstva u svojim mislima s jednom
neodređenom herojskom ličnošću. Starija je imala također svoju himeru;
ona je u nebeskom plavetnilu vidjela nekog liferanta, dobrog debelog trgovca
namirnicama, veoma bogatog, muža sjajno glupog, jedan milijun pretvoren
u čovjeka, ili pak kakvog načelnika; primanja u načelstvu, vratar u
predsoblju s lancem o vratu, službeni plesovi, govori u općini, biti »gospođa
načelnikovica«, sve se to vrzmalo u njenoj mašti. Obje su se sestre tako
zanosile, svaka svojim snom, u vrijeme kad su bile djevojke. Obadvije su
imale krila, jedna kao anđeo, druga kao guska.
Nijedna se ambicija ne ostvaruje potpuno, bar na ovom svijetu. U naše
dane nema raja na zemlji. Mlađa se bila udala za čovjeka svojih snova, ali je
umrla. Starija se nije udavala.
U trenutku kad se ona pojavljuje u povijesti koju pričamo, to vam je bila
stara oličena vrlina, mudrijašica da joj nije bilo ravne, jedan od najšiljatijih
noseva i najtupljih duhova koji se mogu vidjeti. Karakteristična pojedinost:
izvan uže porodice nikad nitko nije znao njeno kršteno ime. Zvali su je
gospođica Gillenormand starija.
U mudrijaškoj prepredenosti, gospođica Gillenormand starija odmicala je
i pred nekom engleskom mis. To je bila stidljivost dotjerana do crnila. Imala
je u svom životu jednu užasnu uspomenu: jednoga je dana neki čovjek
sagledao njenu podvezu na nozi.
Godine su samo još povećale tu njenu stidljivost. Njen grudnjak nikada
nije bio dovoljno neproziran, niti se ikada dovoljno visoko penjao. Ona je
gomilala kopče i čiode tamo gdje nitko ne bi pomislio da pogleda. Ženska
prepodobnost je takva da postavlja utoliko više stražara što je tvrđava u
manjoj opasnosti.
Međutim, neka objasni tko može ove stare zagonetke čednosti, ona je
dopuštala s uživanjem da je ljubi jedan kopljanički oficir koji je bio neki

40
nećak i koji se zvao Théodule (Teodil).
Ali i pored toga povlašćenog kopljanika, naziv: Prepodobna, pod kojim
smo je svrstali, potpuno joj je pristajao. Gospođica Gillenormand bila je
neka vrsta sutonske duše. Prepodobnost je poluvrlina i poluporok.
Prepodobnosti je dodavala pretjeranu pobožnost, što se jedno s drugim
potpuno slagalo. Pripadala je bratstvu Svete Djevice, nosila je bijeli veo o
nekim praznicima, mrmljala je naročite molitve, slavila je »svetu krv«,
obožavala »presveto srce«, ostajala je čitave sate zanesena pred rokoko-
jezuitskim oltarom jedne kapele nepristupačne običnim vjernicima, i
puštala da joj duša tu uzlijeće između malih oblaka od mramora i kroz
velike zrake od pozlaćenog drveta.
Imala je jednu prijateljicu iz kapele, koja se zvala gospođica Vaubois
(Voboa), savršeno glupa, i pored koje je gospođica Gillenormand imala
zadovoljstvo da izgleda kao orao. Izvan agnus dei i ave maria, gospođica
Vaubois znala je još samo na koje se razne načine sprema slatko. Gospođica
Vaubois, savršena u svom rodu, bila je hermelin gluposti bez ijedne mrlje
inteligencije.
Recimo još i to da je stareći gospođica Gillenormand više dobivala nego
gubila. To je svojstveno pasivnim prirodama. Ona nikada nije bila loša, što
je relativna dobrota; a onda godine zatupljuju uglove, i ublažavanje koje
donosi trajanje kod nje je bilo nastupilo. Bila je tužna potajnom nekom
tugom kojoj ni sama nije znala tajnu. U cijeloj njenoj osobi izbijalo je
zaprepaštenje od savršena života koji nije bio ni počeo.
Ona je vodila kuću svoga oca. Gillenormand je imao pored sebe svoju
kćer, kao što smo vidjeli da je preuzvišeni Bienvenu imao pored sebe svoju
sestru. Ova kućanstva starca i stare djevojke nisu rijetka i pružaju uvijek
dirljiv prizor dviju slabosti koje se oslanjaju jedna na drugu.
Bilo je još u kući, pored ove stare djevojke i ovog starca, jedno dijete, mali
jedan dečko koji je uvijek drhtao i šutio pred g. Gillenormandom. G.
Gillenormand je tome djetetu govorio uvijek samo strogim glasom i ponekad
s podignutim štapom: Ovamo, gospodine! – Ugursuze, obješenjače, dođite
bliže! – Odgovarajte, nevaljalče! – Da vas vidim, mangupe! itd., itd.
Obožavao ga je.
To je bio njegov unuk. Srest ćemo se s tim djetetom.

41
 KNJIGA TREĆA

Djed i unuk

42
 I

JEDAN ONOVREMENSKI SALON

Dok je g. Gillonormand stanovao u ulici Servandoni, posjećivao je
nokoliko vrlo dobrih i vrlo otmjenih salona. Iako buržuj, g. Gillenormand je
bio priman. Kako je imao dvaput duha, najprije duha koji je zaista imao,
zatim duha koji mu je pridavan, čak su ga i tražili, i ukazivali mu počast.
Išao je samo onamo, gdje se mogao nametnuti. Ima ljudi koji žele po svaku
cijenu da imaju utjecaj i da se vodi o njima računa; gdje ne mogu voditi prvu
riječ, naprave se lakrdijaši.
G. Gillenormand nije bio od te vrste; njegovo nametanje u rojalističkim
salonima koje je posjećivao nije išlo na štetu njegovog ličnog ugleda. On je
svuda vodio prvu riječ.
Dešavalo mu se, da se uspješno prepire s g. Bonaldom i čak s g. Bengy-
Puy-Valléeom (Banži-Pij-Valeom).
Oko 1817, on je stalno išao dvaput nedjeljno po podne u jednu kuću u
svom susjedstvu, u ulici Férou (Féru), gospođi baronici de T.,
dostojanstvenoj i poštovanja dostojnoj osobi čiji je muž bio pod Louisom XVI
francuski ambasador u Berlinu. Baron de T., koji je za života bio strašno
zapao u ekstazu i vizije magnetizma, umro je upropašćen u izgnanstvu,
ostavivši za sobom, od cijelog imanja, vrlo zanimljive uspomene o Mesmeru i
njegovoj kaci, u deset rukopisnih svezaka povezanih u crveni maroken i
pozlaćenih rubova.
Gospođi de T. nije dozvoljavalo dostojanstvo da objavi te uspomene i
izdržavala se od jedne male rente, koja je nekako preostala. Gospođa de T.
živjela je daleko od dvora, svijeta vrlo šarolika, govorila je ona, u otmjenoj
usamljenosti, gorda i sirota. Nekoliko prijatelja skupljalo se dvaput
nedjeljno oko njenog udovičkog ognjišta i tako se dobio jedan čist rojalistički
salon.
Pio se tu čaj i puštali se, prema tome da li je vjetar duvao na elegiju ili
ditiramb, jecaji ili uzvici užasavanja nad ovim vijekom, nad ustavom, nad
buonapartistima, nad srozavanjem plave lente koja je dijeljena ljudima
građanskog staleža, nad jakobinizmom Charlesa XVIII; i tu se vrlo tiho
govorilo o nadama koje su polagane u Gospodina, kasnijeg Charlesa X.

43
 Slušane su tu s velikom radošću ulične pjesme u kojima je Napoleon
nazivan Nikola.16
Mnoge vojvotkinje, najnježnije i najdražesnije žene visokog društva,
zanosile su se kupletima kao što je ovaj koji je bio upućen »federalcima«:

Uvucite u gaće,
Kraj košulje što vam visi.
Nek nitko ne rekne da su patrioti,
Izvjesili bijelu zastavu!

Zabavljali su se tu kalamburima za koje su mislili da u strahoviti,

nevinim igrama riječi koje su izgledale otrovne, kvatrenima, čak i distisima;
tako o ministarstvu Dessollesovom, umjerenom kabinetu čiji su članovi bili
gg. Decazes i Deserre (Dekaz i Deser):

Da bi se učvrstilo prijestolje,
poljuljano iz osnove,
Treba promijeniti zemljište,
staklenu baštu i kolibu17.

Ili su pak sastavljali listu doma perova, »doma užasno jakubinskoga«, i

na toj listi miješali tako imena da su, na primjer, redale jedna iza druge
stare kuće: Damas, Sabran, Gouvion-Saint-Cyr (Dama, Sabran, Guvion-
Sen-Sir) i sve je to bilo veselo.
U tom se društvu parodirala revolucija. Ljudi su bili tako nekako
nastrojeni da su iste srdžbe oštrili za suprotne smjerove. Pjevali su na svoj
način revolucionarnu pjesmu Neka:

Ah! neka! neka! neka!

Buonapartisti na vješala!

Pjesme su kao i giljotina; one sijeku ravnodušno, danas ovu, sutra onu
glavu. To je samo jedna varijanta.
U Fualdesovoj aferi, koja je iz toga vremena, 1816, bili su na strani

16
Ima na francuskom šaljivih pesama u kojima je Nikola tip glupaka. – Prev.
Igra riječi: zemljište – sol, staklena bašta – serre, koliba – case, koja ulaze u imena spomenutih
17

ministara.

44
Bastidea i Jausiona (Žoziona), jer je Fualdes bio »buonapartista«. Liberale
su nazivali braća i prijatelji; to je bila posljednja pogrda.
Kao i poneki crkveni zvonici, salon gospođe baronice de T. imao je dva
pijetla. Jedan je bio g. Gillenormand, drugi je bio grof de Lamothe-Valois
(Lamot-Valoa) o kome se šaputalo s nekom vrstom uvaženja: Znate? To je
Lamothe iz afere đerdana. Stranke amnestiraju na tako čudnovat način.
Dodajmo ovo: u građanskom staležu, sumnjive veze krnje uvaženje; treba
dobro paziti koga primate; kao što se gubi toplota pored onih kojima je
hladno, tako se smanjuje ugled u doticaju s prezrenim ljudima. Staro visoko
društvo bilo je iznad toga zakona kao i iznad drugih. Marigny (Marinji),
brat Pompadurin, slobodno je ulazio kod g. kneza de Soubisea. Iako? Ne, baš
zato. Du Barry, kum Vaubemierove (Vobemijeove), vrlo je dobro priman kod
g. maršala de Richelieua (Rišelijea). Taj svijet vam je Olimp. Merkur i knez
de Guemenee (Gemene) tu su kod svoje kuće. I lopova tu primaju samo ako
je bog.
Grof de Lamothe, koji je, 1815, bio starac od šezdeset i pet godina,
izdvajao se svojim ćudljivim i pametarskim izgledom, svojim uglastim
hladnim licem, svojim savršeno učtivim ophođenjem, svojim odijelom,
zakopčanim do kravate, i svojim uvijek prekrštenim velikim nogama
obučenim u dugačke srozane hlače boje spečene sijenske zemlje. Lice mu je
bilo iste boje kao i hlače.
Ovaj g. de Lamothe bio je »netko« u tom salonu, zbog njegova »glasa«, i,
čudnovata ali tačna stvar, zbog njegova imena de Valois.
Što se tiče g. Gillenormanda, njegov ugled bio je potpuno na svom mjestu.
Važio je kao autoritet. Ma koliko da je bio lak, imao je a da to ništa nije
smetalo njegovoj veselosti, izvjesno držanje, impozantno, dostojanstveno,
čestito, i buržujski oholo; tu je još bila i njegova duboka starost. Nije čovjek
tek onako – čitav jedan vijek. Godine na kraju dadnu kosi oko glave izgled
koji ulijeva poštovanje.
Od njega su ostale, osim toga, pojedine riječi koje su prave iskre staroga
vijeka. Tako, pruskog kralja, pošto je vratio na prijestolje Louisa XVIII, i
došao da mu napravi posjet pod imenom grofa de Ruppena (Ripen), potomak
Louisa XIV primio je skoro kao markiza od Brandenburga i s
najdelikatnijom bezobzirnošću. G. Gillenormand je to odobrio: Svi kraljevi
koji nisu francuski kralj pravi su provincijski kraljevi, rekao je tom
prilikom. Jednoga dana palo je pred njim novo pitanje i ovaj odgovor. – Na
šta je bio osuđen urednik Francuskoga glasnika? – Na zabran – Jedan je
slog suvišan, primijetio je g. Gillenormand.18 Takve riječi učvrste položaj

18 Francuski suspendu – ukinut, zabranjen, a pendu – obješen. – Prev.

45
čovjeku.
Na jednom Te Deumu povodom neke godišnjice povratka Burbonaca,
videći g. de Talleyranda rekao je: Evo njegove ekscelencije zla.
G. Gillenormand je obično dolazio u pratnji svoje kćeri, duge gospođice
koja je tada bila prešla četrdesetu a izgledala je kao da ima pedeset, i jednog
malog dječaka od sedam godina, bijelog, rumenog, svježeg, očiju sretnih i
punih povjerenja, koji bi uvijek čuo kad bi se pojavio u ovom salonu kako
oko njega žagore glasovi: – Kako je lijep! Kakva šteta! Jadno dijete! – To je
bilo ono dijete o kome smo maločas rekli jednu riječ. Zvali su ga – jadno
dijete, jer mu je otac bio »razbojnik sa Loire«. Taj razbojnik sa Loire, bio je
zet g. Gillenormanda, koji je već spomenut, i koga je Gillenormand
označavao kao sramotu svoje porodice.

46
 II

JEDNO OD CRVENIH PRIVIĐENJA

TOGA VREMENA
Netko tko bi prošao u to vrijeme kroz gradić Vernon i prošetao se lijepim
monumentalnim mostom koji će ubrzo biti zamijenjen, nadajmo se, nekim
nakaznim željeznim mostom, mogao bi primijetiti, bacajući pogled preko
ograde mosta, jednog čovjeka od nekih šezdeset godina s kožnom kapom na
glavi, obučena u hlače i kaput od grube sure čohe, za koji je bilo prišiveno
nešto žuto, što je nekada bila crvena vrpca, s drvenim cokulama na nogama,
opaljena od sunca, lica skoro crna, a kose gotovo bijele, sa širokim ožiljkom
preko čela koji se spuštao na obraz, pognuta, povijena, ostarjela prije
vremena, kako se skoro svaki dan, s lopatom i srpom u ruci, kreće po
jednom od onih zidom ograđenih zemljišta što se nalaze blizu mosta i kao
lanac terase pružaju lijevom obalom Seine, divnih malih zabrana punih
cvijeća, za koje bi se reklo, da su bili mnogo veći: bašte su, a da su bili manji:
žbunovi su. Svi su ti zabrani jednim krajem izbijali na rijeku a drugim na
po jednu kuću. čovjek u kaputu i u drvenim cokulama o kome govorimo
stanovao je oko 1817. u najužem od tih zabrana i u najskromnijoj od tih
kuća. Živio je tu sam i usamljenički, tiho i sirotinjski, s jednom ženom, ni
mladom, ni starom, ni lijepom, ni ružnom, ni seljankom, ni građankom, koja
ga je posluživala. Komad zemlje koji je on nazivao svojom baštom bio je
čuven u gradu po ljepoti cvijeća koje je on tu njegovao. Cvijeće je bilo
njegovo zanimanje.
Neprestanim radom, istrajnošću, pažnjom i vedrima vode, on je uspio da
stvara poslije tvorca i pronašao je neke tulipane i neke georgine koje kao da
je priroda bila zaboravila. Bio je dosjetljiv; bio je preteča Soulangeu Bodinu
(Sulanžu Bodenu) u pravljenju malih uzvišenja od ledinske zemlje za
njegovanje rijetkog i dragocjenog raslinja iz Amerike i Kine. Od samog
svanuća, ljeti, on je već bio na svojim alejama, rijući, režući, pljeveći,
zalijevajući, hodajući između svoga cvijeća, i s izrazom dobrote, tuge i
pitomosti, ponekad zanesen i nepomičan po čitave sate, slušajući pjevanje
neke ptice po drveću, cvrkutanje kakvog djeteta u neku kući, ili pak očiju
uprtih na vrh neke trave na kojoj se kap rose prelijeva na suncu kao rubin.
Trpeza mu je bila vrlo posna, i pio je više mlijeka nego vina. Sklonio bi se

47
ispred nekog balavca, služavka ga je grdila. Bio je bojažljiv toliko da je
izgledao divalj, izlazio rijetko, i viđao je samo sirotinju koja mu je kucala na
prozor, i svog župnika, opata Mabeufa, dobrog starca. Međutim, kad bi neki
stanovnik grada ili neki stranac, radoznao da vidi njegove tulipane i njegove
ruže, zazvonio na kućici, otvarao je vrata s osmijehom. To je bio razbojnik sa
Loire.
Nekome tko bi, u to vrijeme, čitao vojničke uspomene, biografije,
Moniteur i izvještaje Velike vojske, palo bi u oči jedno ime koje se tu često
pominjalo, ime (Georgesa Pontmercyja (Žorža Ponmersija). Kao mladić, taj
Georges Pontmercy bio je vojnik u sentoškom puku. Revolucija je izbila.
Sentoški puk je ušao u sastav Rajnske vojske. Jer su stari pukovi iz doba
monarhije sačuvali svoja pokrajinska imena, čak i poslije pada monarhije, i
bili su uvršteni u brigade tek 1794. Pontmercy se borio kod Spirea, kod
Wormsa, kod Neustadta, kod Turkheima, kod Alzeyja, kod Mainza, gdje je
bio jedan od dvije stotine koji su obrazovali Houchardovu zaštitnicu. On se
opirao, s još jedanaestoricom, korpusu kneza Hessena, iza starog opkopa u
Andermachu, i povukao se prema glavnini vojske tek pošto je neprijateljski
top provalio grudobrane. Bio je pod Kleberom na Marchiennesu (Maršijenu)
i u borbi na Mont-Palisselu (Mon-Paliselu), gdje mu je zrno biskajke slomilo
ruku. Zatim je prešao na talijansku granicu, i bio je jedan od trideset
grenadira koji su sa Joubertom (Žuberom) branili tjesnac Tende. Joubertu je
to donijelo čin generala, a Pontmercyju potporučnika. Pontmercy je bio uz
Berthiera pod kišom kuršuma u bici na Lodiju, koja je natjerala Bonaparta
da kaže: Berthier je bio tobdžija, konjanik i grenadir. Vidio je svoga starog
generala Jouberta kako je pao kod Novija u trenutku kad je, uzdignute
sablje, uzviknuo: – Naprijed!
Ukrcan sa svojom četom prema ratnoj potrebi u jednu lađicu koja je, išla
iz Genove za nekakvo malo pristanište na toj obali, on je pao u zamku
između sedam-osam engleskih jedrenjaka. Đenovski zapovjednik lađice htio
je da pobaca topove u more, da sakrije vojnike pod palubu i da se provuče
kao trgovački brod. Pontmercy naredi da se istakne zastava na katarci, i
prođe gordo pod topovskom paljbom britanskih fregata. Dvadeset milja
odatle, s povećanom smjelošću, on napade svojom lađicom i zarobi jedan
engleski transportni brod koji je prenosio trupe za Siciliju, i koji je bio tako
pretovaren ljudima i konjima da je bio prepun do užadi na mostu. G. 1805.
pripadao je onoj Malherovoj diviziji koja je osvojila Gunzburg od nadvojvode
Ferdinanda. Na Wettingenu, dočekao je na svoje ruke, pod kišom tanadi,
pukovnika Maupetita (Mopetija) smrtno ranjenog na čelu 9. dragonskog
puka. Istakao se kod Austerlitza u onom divnom pokretu u razvijenim
redovima koji se izveo pod neprijateljskom vatrom. Kad je konjica ruske
carske garde smrvila jedan bataljon 4. puka operativne vojske, Pontmercy je

48
bio među onima koji su se osvetili i odbacili ovu gardu. Imperator ga je
odlikovao krstom. Pontmercy je vidio kako su naizmjenično bili zarobljeni
Wurmser kod Mantove, Melas u Aleksandriji, Mack kod Ulma. Pripadao je
osmome korpusu velike vojske kojim je zapovijedao Mortier i koji je zauzeo
Hamburg. Zatim je prešao u 55. puk operativne vojske koji je nekada bio
flandrijski puk. Kod Eylaua, bio je na onom groblju gdje je junački kapetan
Louis Hugo, stric pisca ove knjige, sam sa svojom četom od osamdeset i tri
čovjeka, izdržao, čitava dva sata, pritisak neprijateljske vojske. Pontmercy
je bio jedan od trojice koji su živi izišli iz tog groblja. Bio je kod Friedlanda.
Zatim je vidio Moskvu, pa Berezinu, pa Luzern, Bautzen, Dresden, Wachau,
Leipzig, i tjesnace Geienhausen; zatim Montmirail, Chäteau-Thierry,
Craon, obale Marne, obale Aisne, i strašni položaj kod Laona. Na Amay-le
Ducu, kao kapetan, posjekao je deset kozaka, i spasao život ne svome
generalu, nego svome kaplaru. Bio je izmesaren tom prilikom i izvadili su
mu dvadeset i sedam komadića razbijene kosti samo iz lijeve ruke. Osam
dana prije predaje Pariza bio se promijenio s jednim drugom i stupio u
konjicu. Imao je ono što su u starome režimu zvali dvostruku ruku, to jest
podjednaku sposobnost da, kao vojnik, rukuje sabljom ili puškom, a kao
oficir, eskadronom ili bataljonom. Iz te sposobnosti, usavršene vojničkim
odgojem, proizišli su neki posebni rodovi oružja, kao dragoni, koji su
istovremeno i konjanici i pješaci. Pratio je Napoleona na otok Elbu. Na
Waterloou je bio komandant eskadrona oklopnika u brigadi Duboisa
(Diboa). On je bio taj koji je oteo zastavu Luneburškog bataljona. Došao je i
bacio zastavu pred imperatorove noge. Bio je poprskan krvlju. Dobio je bio,
otimajući zastavu, udarac sablje po licu. Imperator, zadovoljan, doviknuo
mu je: Pukovnik si, baron si, oficir si Legije časti! Pontmercy je odgovorio:
Sire, hvala vam, u ime moje udovice. Sat kasnije, pao je u ohensku jarugu. A
sada, tko je bio taj Georges Pontmercy? To je bio ovaj isti razbojnik sa Loire.
Već smo nešto vidjeli iz njegove historije. Poslije Waterlooa, Pontmercy,
izvučen, sjetit ćete se, iz usječenog ohenskog puta, uspio je da se dokopa
vojske, i vukao se od previjališta do previjališta sve do loarskih logora.
Restauracija ga je stavila u penziju s pola plaće, zatim ga je poslala na
stalni boravak, to jest pod prismotru, u Vernon. Kralj Louis XVIII, ne
priznajući ništa od onoga što je urađeno za vrijeme Sto dana, nije mu
priznao ni dostojanstvo Legije časti, ni pukovnički čin, ni baronsku titulu.
On opet nije propuštao nijednu priliku da se ne potpiše pukovnik baron
Pontmercy. Imao je samo jedan plavi kaput, i ne bi nikada izašao a da na
njega ne prikvači vrpcu oficira Legije časti. Kraljevski tužilac opomenuo ga
je da će ga sud uzeti na odgovornost za »nezakonito nošenje odlikovanja«.
Kad mu je to saopćeno preko nekog poluslužbenog posrednika, Pontmercy je
odgovorio s gorkim osmijehom: – Ne znam da li ja više ne razumijem

49
francuski, ili ga vi ne govorite više; ali činjenica je da ja ne razumijem. –
Zatim je, osam dana uzastopce izlazio s vrpcom. Nitko se nije usudio da ga
dirne. Dva-tri puta su mu vojni ministar i general, komadant okruga, pisali
s ovom oznakom: Gospodinu majoru, Pontmercyju. On je vraćao neotvorena
pisma. U istom trenutku Napoleon je na Svetoj Jeleni postupao na isti
način, sa dopisima sir Hudsona Lowea, koji su bili upućeni generalu
Bonapartu. Pontmercy je već bio dospio da ima, neka mi se dopusti ta riječ,
istu pljuvačku u ustima kao i njegov car.
Bilo je tako i u Rimu zarobljenih kartaginskih vojnika koji su odbijali da
pozdrave Flaminijusa i koji su imali pomalo od Hanibalove duše.
Jednoga je jutra on sreo na vernonskoj ulici kraljevog tužioca, prišao mu
je i rekao mu: – Gospodine kraljevski tužioče, je li mi dopušteno da nosim
ovaj ožiljak?
Imao je svega svoju vrlo mršavu penziju konjičkog majora. Uzeo je pod
najam u Vernonu najmanju kuću koju je mogao naći. U njoj je živio sam,
vidjeli smo kako. Za vrijeme Carstva, između dva rata, našao je bio vremena
da se oženi gospođicom Gillenormand. Stari buržuj, gnušajući se do dna
duše, pristao je uzdišući i rekao je : I najveće porodice su na to primorane.
G. 1815, gospođa Pontmercy, žena uostalom divna u svakom pogledu,
odgojena, i rijetka i dostojna svoga muža, umrla je ostavivši jedno dijete. To
dijete je moglo biti radost pukovnikova u njegovoj usamljenosti; ali je djed
odlučno tražio svoga unuka, izjavljujući da će ga isključiti iz nasljedstva ako
mu ga ne preda. Otac je popustio u interesu maloga, i pošto nije mogao da
ima sa sobom svoje dijete, počeo je da voli cvijeće.
On se uostalom bio svega odrekao, ne praveći smutnje ni zavjere. Mislio
je na bezazlene stvari koje je sada činio i na velike stvari koje je nekada
učinio. Provodio je svoje vrijeme u nadi da dobije neki karanfil i u
uspomenama na Austerlitz.
G. Gillenormand nije bio ni u kakvoj vezi sa svojim zetom. Pukovnik je
bio za njega »razbojnik« a on je bio za pukovnika »zvekan«. G. Gillenormand
nije nikad govorio o pukovniku osim kad bi ponekad napravio podsmješljivu
aluziju na njegovo »baronstvo«. Izričito je bilo ugovoreno da Pontmercy neće
nikada da vidi svoga sina niti da s njim govori, pod prijetnjom da će mu ga
vratiti pošto ga protjeraju i isključe iz nasljedstva. Za Gillemormandove,
Pontmercy je bio kužan. Oni su namjeravali da odgoje dijete kako su oni
htjeli. Pukovnik je možda pogriješio što je primio ove uvjete, ali ih je snosio,
vjerujući da čini dobro i da sebe samo žrtvuje. Nasljedstvo čiča
Gillenormandovo bila je sitnica, ali nasljedstvo gospođice Gillenormand
starije bilo je znatno. Ta tetka, neudata, bila je vrlo bogata po majci, a sin
njene sestre bio je njen zakoniti nasljednik.

50
 Dijete, koje se zvalo Marius, znalo je da ima oca, ali ništa više. Nitko o
njemu nije riječi pisnuo. Međutim, u društvu u koje ga je njegov djed
odvodio, šaputanja, pojedine nerazgovijetne riječi, domigivanja, prodrla su
bila vremenom do djetinjeg duha; on je na kraju nešto razumio, i kako je
prirodno primao, nekom vrstom upijanja i laganog prodiranja, misli i
mišljenja koja su bila, takoreći, u zraku, koji je disao, on je već malo-pomalo
pomišljao na svog oca sa stidom i stegnuta srca.
Dok je on tako rastao, svaka dva ili tri mjeseca pukovnik bi umakao,
došao krišom u Pariz kao kakav uvjetno oslobođeni robijaš koji prekrši
odredbe prisilnog boravka i namjestio bi se u Saint-Sulpiceu, u vrijeme kad
je tetka Gillenormand vodila Mariusa na misu. I tu, dršćući da se tetka ne
okrene, sakriven iza nekog stupa, nepomičan, ne usuđujući se da diše,
gledao je svoje dijete. Ovaj čovjek s ožiljkom na čelu plašio se te stare
djevojke.
Odatle je potekla i njegova veza s vernonskim župnikom g. opatom
Mabeufom.
Ovaj časni otac bio je brat jednog tutora Saint-Sulpiceea, koji je više puta
bio primijetio toga krupnog čovjeka kako gleda to dijete, i ožiljak koji je
imao na obrazu, i krupnu suzu koju je imao u očima. Taj čovjek koji je imao
izgled pravog čovjeka i koji je plakao kao žena pao je u oči tutoru. Taj lik mu
je ostao u pameti. Jednoga dana, kad je bio došao da vidi svoga brata u
Vernonu, sreo je na mostu pukovnika Pontmercyja i poznao čovjeka iz
Saint-Sulpicea. Tutor je govorio o njemu sa svojim bratom, i obojica pod
nekim izgovorom napraviše posjetu pukovniku. Poslije toga posjeta došli su
i drugi. Pukovnik, najprije vrlo zakopčan, otkri se na kraju, i župnik i tutor
saznadoše najzad cijelu historiju, i kako se Pontmercy žrtvovao za sreću
svoga djeteta. To učini da župnik osjeti prema njemu poštovanje i nježnost,
a pukovnik opet zavoli župnika. Uostalom, kad su slučajno iskreni i dobri
obojica, ništa se lakše ne prožima i ne spaja nego stari svećenik i stari
vojnik. U suštini, to je isti čovjek. Jedan se posvetio ovoj dolje domovini,
drugi onoj gore domovini; nema druge razlike.
Dvaput godišnje, 1. januara i za Svetog Jurja, Marius je pisao svome ocu
obavezna pisma koja mu je tetka kazivala u pero, i za koja bi se reklo da su
prepisana iz neke knjige pisama; to je bilo sve što je g. Gillenormand
dopuštao; a otac je odgovarao vrlo nježnim pismima koja je djed trpao u svoj
džep ne čitajući ih.

51
 III

REQUIESCANT19
Salon gospođe de T. bio je sve što je Marius Pontmercy znao od svijeta. To
je bio jedini otvor kroz koji je on mogao pogledati u život. Taj otvor bio je
mračan i kroz taj prozorčić dolazilo mu je više hladnoće no topline, više noći
no dana. To dijete, koje je bilo sama radost i svjetlost pri ulasku u taj čudni
svijet, postalo je u njemu za kratko vrijeme tužno, i, što se još manje slaže s
njegovim godinama, ozbiljno. Okruženo svim tim dostojanstvenim i čudnim
osobama, ono je gledalo oko sebe s ozbiljnom začuđenošću. Sve se sticalo da
u njemu poveća to zaprepašćenje. Bilo je u salonu gospođe de T. starih
prekrasnih gospođa iz plemstva koje su se zvale Mathan, Noe, Levis koja se
izgovarala Levi, Cambis koja se izgovarala Cambiz. Ova drevna lica i ova
biblijska imena pomiješala su se u djetinjem duhu sa Starim zavjetom, koji
je učilo napamet, i, kad su one bile tu sve, sjedeći u krugu oko vatre koja se
gasila, jedva osvijetljene lampom zeleno obavijenom, strogih profila,
prosijede ili bijele kose, sa dugim haljinama iz jednog drugog vremena, na
kojima su se razaznavale samo mračne boje, ispuštajući u rijetkim
razmacima po koju veličanstvenu i oštru riječ, mali ih je Marius promatrao
razrogačenih očiju, i izgledalo mu je da vidi ne žene, nego patrijarhe i mage,
ne stvarna bića, nego duhove.
S tim duhovima miješalo se nekoliko svećenika, stalnih posjetilaca ovoga
staroga salona, i nekoliko plemića,markiz Sassenay (Sasenej), sekretar u
službi gospođe de Berry, vikont de Valory, koji je objavljivao pod
pseudonimom Charles-Antoine ode s jednom rimom, knez de Beauffremont
koji je, prilično mlad, imao sijedu glavu i lijepu i duhovitu ženu čije su
haljine od skerletnog velura sa zlatnim kićankama, vrlo dekoltirane unosile
nemir u ove pomrčine, markiz de Coriolis d’ Espinouse, u cijeloj Francuskoj
čovjek koji je najbolje poznavao »odgovarajuću učtivost«, grof d’Amendre,
čiča sa dobroćudnim podbratkom, i vitez de Port-de-Guy (Por-de-Gij), stup
biblioteke Louvrea, zvane kraljev kabinet. G. de Port-de-Guy, ćelav i više
ostario pričao je da su ga 1793, kad mu je bilo šesnaest godina, strpali na
robiju zbog nepoložene zakletve, i okovali s jednim osamdesetogodišnjakom,
biskupom de Mirpoix (Mirpoa), zatvorenim isto tako zbog nepoložene
zakletve; ovaj je nije htio položiti kao svećenik, a on kao vojnik. To je bilo u
19 Neka počivaju. – Prev.

52
Toulonu. Dužnost im je bila da noću kupe na stratištu glave i tijela onih koji
su bili preko dana pogubljeni; odnosili su na leđima tjelesa iz kojih je curila
krv, i njihovi crveni robijaški gunjci imali su na potiljku koru krvi, suhu
ujutru, vlažnu uveče. Ovakvih tragičnih priča bilo je u izobilju u salonu
gospođe de T.; i toliko se tu proklinjao Marat da se počeo hvaliti Trestaillon
(Trestajon). Nekoliko ultrarojalističkih poslanika igrali su vist, g. Tibord du
Chalard (Tibor di Šalar), g. Lemarchand de Gomucourt (Lemaršan d
Gomikur), i čuveno peckalo sa desnice, g. Cornet-Dincourt (Korne-Denkur).
Kraljevski sudac de Ferrette (Feret), s kratkim hlačama i mršavim nogama,
prolazio je ponekad kroz ovaj salon idući g. Talleyrandu. On se zajedno
provodio s g. grofom d’Artois i obrnuto od Aristotela, koga je jahala
Kampasta, on je natjerao Guimard da puzi na četiri noge, i na taj način
pokazao svijetu kako je jednog filozofa osvetio jedan sudac.
Što se tiče svećenika, tu je bio opat Halma (Alma), isti onaj kome je g.
Larose (Laroz), njegov suradnik u Munji, rekao: No! a tko je taj koji nema
pedeset godina? Možda koji žutokljunac!, opat Letoumeur, kraljev
propovjednik, opat Frayssinous (Frejsinu), koji još nije bio ni grof, ni biskup,
ni ministar, ni per, a koji je nosio jednu staru mantiju na kojoj nije bilo svih
dugmadi, i opat Keravenant (Keravnan), župnik Saint-Germain-de-Pres;
zatim papinski nuncij, tada monsinjor Macchi (Maki), nizibski nadbiskup,
kasnije kardinal, upadljiv sa svoga duga zamišljena nosa, i jedan drugi
monsinjor koga su zvali: abate Palmieri, kućni prelat, jedan od sedmorice
djelatnih protonotara Svete Stolice, kanonik velike liberske bazilike,
advokat svetaca, postulatore di santi, – Što se odnosi na pitanja
kanonizacije i znači otprilike izvjestilac za poslove raja; najzad dva
kardinala, g. da la Luzerne i g. de Clermont-Tonnerre (La Licern, Klermon-
Toner). G. kardinal de La Luzerne bio je pisac i, nekoliko godina kasnije,
doživio je čast da u Konzervativcu potpisuje članke pored Chateaubrianda!
G. de Clermont-Tonnerre bio je tulski nadbiskup i često je dolazio da ljetuje
u Parizu kod svog sinovca markiza de Tonnerre, koji je bio ministar
mornarice i rata. Kardinal de Clermont-Tonnerre bio je veseo starčić sa
crvenim čarapama ispod uzdignute mantije; odlikovao se time što je mrzio
Enciklopediju i igrao ludo biljara, pa su se ljudi koji su, u to vrijeme,
prolazili uveče ulicom Madamme, gdje je tada bio dom Clermont-Tonnerre,
zaustavljali da čuju kalko se sudaraju kugle, i piskavi kardinalov glas koji
dovikuje svome konklavistu, preuzvišenom Cottretu, biskupu Kariste in
partibus: Bilježi, opate, evo pravim karambol.
Kardinala de Clermont-Tonnerre doveo je gospođi de T. njen najprisniji
prijatelj, g. de Roquelaure (Roklor), nekadašnji sanliski biskup, jedan od
četrdeset besmrtnika. G. de Roquelaure se isticao svojim visokim stasom i
svojom revnošću u Akademiji; kroz staklena vrata dvorane, koja je bila

53
pored biblioteke u kojoj su se tada držale sjednice Akademije, radoznalci su
mogli svakog četvrtka da promatraju nekadanjeg sanliskog biskupa, koji je
obično stajao, svježe napudran, u ružičastim čarapama, i leđima okrenut
vratima, svakako da bi bolje istakao svoj mali okovratnik.
Svi ti svećenici, iako su većina od njih bili dvorjani isto toliko koliko i
crkveni ljudi, doprinosili su ozbiljnosti salona de T., čiji su gospodstveni
izgled sticali pet perova Francuske, markiz de Vibraye (Vibrej), markiz de
Talam (Talari), markiz d’Herbouville (d’Erbuvil), vikont Dambray (Dambre)
i vojvoda de Valentinois (Valentinoa). Ovaj vojvoda de Valentinois, iako
knez Monaka, tj. nezavisan stran vladar, imao je tako visoko mišljenje o
Francuskoj i o perstvu da je kroz njih sve gledao. On je taj koji je govorio:
Kardinali su rimski perovi Francuske; lordovi su engleski perovi
Francuske. Uostalom, jer u ovom vijeku mora biti svuda revolucije, u ovom
feudalnom salonu izdizao se nad svima, kao što smo rekli, jedan
predstavnik građanskog staleža. G. Gillenormand je u njemu vladao.
To je bila esencija i kvintesencija bijeloga pariškog društva20. Tu su
morale izdržati karantenu sve znamenitosti, čak i rojalističke. Ima uvijek
anarhije u svakom slavnom imenu. Chateaubriand, kad bi tu ušao, napravio
bi utisalk Čiča Duchenea (Dišena): Nekoliko novih privrženika imali su
pristup, iz trpeljivosti, u to ortodoksno društvo. Grof Beugnot (Benjo) bio je
tu priman na popravak.
Današnji »otmjeni« saloni ne liče više na one salone, Faubourg Saint-
Germain sada miriše na herezu. Sadašnji su rojalisti demagozi, recimo im to
u pohvalu.
Pošto se kod gospođe de T. skupljalo više društvo, ukus je bio izvrstan i
otmjen, zapahnut velikim cvijetom učtivosti. Navike su tu imale u sebi
svakovrsne nehotimične prefinjenosti koje su sve odavale baš stari režim,
pokopan, ali živ. Neke su od tih navika, naročito u govoru, izgledale
čudnovate. Površnim poznavaocima bi mirisalo na provinciju ono što je bilo
starina. Neku su ženu zvali gospođa generalica. Gospođa pukovnikovica nije
bilo sasvim izobičajeno. Dražesna gospođa de Leon, sjećajući se bez sumnje
vojvotkinje de Longueville (Longvil) i de Chevreuse (Ševrez), više je voljela
ovaj naziv nego svoju titulu kneginje. I markiza de Kroquy (Kreki) nazivala
se gospođa pukovnikovica.
Ovo usko visoko društvo izmislilo je u Tuilerijama onu prefinjenost da se
uvijek kaže kralju, kad se govori s njim intimno, kralj u trećem licu a
nikada Vaše Veličanstvo, pošto je naziv Vaše veličanstvo »uprljao
uzurpator«.

20 Bijelo je boja francuske monarhije. – Prev.

54
 Tu se donosio sud o činjenicama i ljudima. Podsmijevali su se vijeku pa
ga zato nisu morali ni razumjeti. Podržavali su jedni druge u začuđenosti.
Jedan drugom su saopćavali ona znanja što su imali. Metusalem je
obavještavao Epimenida. Gluhi je slijepoga upućivao. Sve što se desilo
poslije Coblentza smatrano je kao ništavno. Kao što je Louis XIII bio,
božjom milošću, u dvadeset i petoj godini svoje vladavine, tako su i
emigranti po pravu, bili u dvadeset i petoj godini svoje mladosti.
Sve je bilo u skladu; nigdje suviše života; riječ je bila jedva dah; novine,
saglasno salonu, izgledale su kao papirus. Bilo je mladih ljudi, ali su bili
pomalo mrtvi. U predsoblju, livreje su bile zastarjele. Ove ličnosti, potpuno
minule, služile su sluge istog roda. Sve je to izgledalo kao da je odavno
živjelo, i da se protivi grobu. Konzervirati, konzervativnost, konzervativac,
to je bio malone cio njihov rječnik. Dobro mirisati, u tom je bilo cijelo
pitanje. Odista, bilo je mirisa u mišljenjima ovih časnih grupa, a njihove su
ideje mirisale na naftalin. Taj svijet je bio mumija. Gospodari su bili
balsamirani, sluge su bile ispunjene kao ptice.
Jedna časna sestra markiza, koja je u emigraciji propala, imala je svega
jednu služavku, a i dalje je govorila: Moji ljudi.
Šta se radilo u salonu gospođe de T.? Bili su ultra.
Biti ultra: iako ono što ona označava nije možda iščezlo, ta riječ nema
danas više smisla. Objasnimo je.
Biti ultra, znači prelaziti granicu. To znači napadati žezlo u ime
prijestolja a mitru u ime oltara; to znači mrcvariti ono što vučete; to znači
ritati se u zaprezi; to znači zamjeriti lomači što heretici nisu kako treba
ispečeni; to znači predbacivati idolu što je malo idolopoklonik; to znači
vrijeđati iz suviše poštovanja; to znači nalaziti da papa nije dovoljno papa,
da kralj nije dovoljno kralj, i da u noći ima suviše svjetlosti; to znači
nezadovoljan alabasterom, snijegom, labudom i krinom u ime bjeline; to
znači biti toliki pristalica nečega da mu postajete neprijatelj; to znači biti
toliko za, da ste protiv.
Duh ultra daje naročito obilježje prvoj fazi Restauracije.
Ništa u historiji nije ličilo na onu četvrt sata koja počinje 1814. a koja se
završava Oko 1820. dolaskom g. d’ Villenea (Vilena), praktičnog čovjeka s
desnice. Tih šest godina bile su jedan neobičan trenutak; u isti mah sjajan i
sumoran, nasmijan i mrk, obasjan rekli biste zrakama zore, i u isto vrijeme
pokriven pomrčinom velikih katastrofa koje su još ispunjavale vidik i polako
tonule u prošlost. Bio je u toj svjetlosti i u toj sjeni čitav jedan novi i stari
svijet, smiješan i žalostan, mladićki i starački, koji je trljao oči (ništa tako
ne liči na buđenje kao povratak); svijet koji je gledao Francusku ljutito a
koji je Francuska gledala ironično; pune ulice markiza koji su ličili na stare

55
dobre buljine, oni koji su se vratili i oni koji su se povampirili, pristalice
starog režima koje svašta zaprepašćuje, dobri i otmjeni plemići koji su se
osmjehivali što su u Francuskoj, a i plakali, očarani što opet vide svoju
domovinu, očajni što ne nalaze više svoju monarhiji, plemstvo iz doba
Krstaških ratova koje grdi plemstvo Carstva, to jest plemstvo mača;
historijske rase koje su izgubile smisao historije; sinovi ratnih drugovi
Karla Velikog koji preziru Napoleonove ratne drugove. Mačevi su, kao što
smo rekli, vraćali jedan drugima uvrede; mač sa Fontenoya (Fontenoa) bio
je smiješan i samo staro gvožđe; mač sa Marenga bio je mrzak i ništa drugo
do prosta sabljetina. »Nekad« je omaložavalo »Juče«. Nije se više imalo
osjećanje onoga što je veliko, ni osjećanje onoga što je smiješno. Našao se
neko tko je nazvao Bonaparta Scapionom. Toga svijeta nema više. Ništa od
njega, ponovimo to, nije ostalo danas. Kad izvučemo iz njega slučajno nekog
čovjeka koga pokušamo da ga u misli oživimo, izgleda nam čudnovat kao
pretpotopska stvorenja. Jer je doista i njega progutao jedan potop. Iščezao je
pod dvjema revolucijama. A ideje su još te kakvi valovi! Kako one brzo
pokriju sve što imaju za zadatak da sruše i da zakopaju, i kako brzo načine
strahovite dubine!
Takva je bila fizionomija salona u tim dalekim i bezazlenim vremenima
kada je g. Martainville (Martenvil) imao više duha nego Voltaire.
Ti su saloni imali svoju književnost i svoju politiku. Tu se vjerovalo u
Fieveea (Fijevea). G. Augier (Ožije) je tu bio mjerodavan. Tu su tumačili g.
Colneta (Kolnea), publicistu antikvara sa keja Malaquais. Napoleon je tu
bio u potpunosti Aždaja s Korzike. Kasnije, uvođenje u historiju g. markiza
de Buonaparte, glavnog komandanta kraljeve vojske, bio je ustupak duhu
vremena.
Ovi saloni nisu ostali dugo vremena čisti. Od 1818, poneki doktrinar
počinje u njima da se javlja, vrsta koja uznemirava. Njihov je način bio da
budu rojalisti i da se zbog toga izvinjavaju. Ondje gdje su takozvani ultra
bili vrlo gordi, doktrinari su bili malo postiđeni. Imali su duha; umjeli su
šutjeti; njihova politička dogma bila je prilično ukrućena od naduvenosti;
morali su uspjeti. Oni su, korisno uostalom, pretjerivali s bijelom kravatom
i zakopčanim kaputom. Pogreška ili nesreća doktrinarne stranke bila je što
su stvorili staračku omladinu. Zauzimali su stav mudraca. Sanjali su o tome
da na apsolutni i pretjerani princip nakaleme umjerenu vlast.
Suprotstavljali su, ponekad s rijetkom inteligencijom, rušilačkom
liberalizmu jedan konzervativni liberalizam. Mogli ste ih čuti kako kažu:
»Smilujte se na rojalizam. On je učinio više no jednu uslugu. On je povratio
predanje, obrede, vjeru, poštovanje. On je vjeran, hrabar, viteški, odan. On
miješa, iako sa žaljenjem, s novim narodnim veličinama vjekovne veličine

56
monarhije. Griješi što neće da razumije revoluciju. Carstvo, slavu, slobodu,
mlade ideje, mlade generacije, ovaj vijek. Ali kao što on griješi prema nama,
zar mi nekad ne griješimo prema njemu? Revolucija, čiji smo mi nasljednici,
mora da ima razumijevanja za sve. Kad napada rojalizam, liberalizam pada
u protivrječnost. Kakva pogreška! i kakva zaslijepljenost! Revolucionarna
Francuska nema poštovanja za historijsku Francusku, to jest za svoju
majku, to jest za samu sebe. Poslije 5. septembra, postupa se prema
plemstvu monarhije kao što se poslije 8. jula postupalo prema plemstvu
Carstva. Oni su bili nepravični prema orlu, mi smo nepravični prema
krinovom cvijetu. Ljudi hoće da uvijek imaju nešto da progone! Skidati
pozlatu s krune Loisa XIV, strugati grb Henrija IV, je li to baš korisno? Mi
se smijemo g. de Vaublaneu (Voblanu) koji je brisao slova N s Jenskog
mosta. Pa šta je on radio? Ono što mi radimo.
Bouvines (Buvin) je naš kao i Marengo. Krinovi cvjetovi su naši kao i
slova N. To je naša baština. Zašto da je umanjujemo? Ne treba se odricati
Domovine ni u sadašnjosti ni u prošlosti. Zašto ne htjeti ovu historiju? Zašto
ne voljeti svu Francusku?«
Ovako su doktrinari kritizirali i štitili rojalizam, koji je bio nezadovoljan
što ga kritiziraju i bijesan što ga štite.
Takozvani ultra dali su pečat prvom razdoblju rojalizma; kongregacija je
dala obilježje drugom. Žestinu je zamijenila vještina. Završimo ovdje ovu
skicu.
U toku ove priče pisac ove knjige susreo je ovaj zanimljivi trenutak
suvremene historije; morao je u prolazu baciti na njega jedan pogled i
iznijeti nekoliko osobenih crta ovog danas nepoznatog društva. Ali on to čini
brzo i bez ijedne gorke ili podrugljive pomisli. Uspomene, prožete ljubavlju i
poštovanjem, jer se odnose na njegovu majku, vezuju ga za tu prošlost.
Uostalom, recimo i to, ovaj mali svijet imao je i svoju veličinu. Možemo mu
se smijati, ali ga ne možemo ni prekinu ni mrziti. To je bila negdašnja
Francuska.
Marius Pontmercy učio je nekako kao i sva djeca. Kad je izašao iz ruku
tetke Gillenormand, njegov djed ga je povjerio jednom uvaženom profesoru s
najčistijom klasičnom nevinošću. Ova mlada duša, koja se otvarala, prešla
je od jedne stare djevojke jednom pedantu. Marijus je završio gimnaziju,
zatim je stupio na prava. Bio je rojalist, fanatik i strog. Nije mnogo volio
svog djeda, čiji su ga veselost i cinizam vrijeđali, a prema svom ocu bio je
mračan. To je uostalom bio vatren i hladan mladić, otmjen, plemenit,
ponosan, religiozan, zanesen, častan do grubosti, čist do divljine.

57
 IV

RAZBOJNIKOV KRAJ
Završetak klasičnih studija Mariusovih u gimnaziji pao je u isto vrijeme
kad i povlačenje g. Gillenormanda iz visokog društva. Starac se oprostio od
Faubourga Saint-Germain i od salona gospođe de T., i nastanio se na
Maraisu u svojoj kući, u ulici Filles-du-Calvaire. Tamo je imao od posluge,
osim vratara, onu sobaricu Nicolettu, koja je došla na Magnonino mjesto, i
onoga zadihanog i sipljivog Baska o kome smo ranije govorili.
Godine 1827. Marius je bio navršio sedamnaest godina. Vraćajući se
jedne večeri kući, vidio je svoga djeda s nekim pismom u ruci.
– Mariuse, reče g. Gillenormand, da odeš sutra u Vernon.
– Zašto?
– Da vidiš svoga oca.
Marius zadrhta. Pomišljao je na sve, samo ne na to da bi se moglo desiti
da jednog dana vidi svoga oca. Ništa nije moglo biti za njega neočekivanije,
ništa ga nije moglo više iznenaditi, i, recimo otvoreno, ništa mu nije moglo
biti neprijatnije. To je značilo primorati udaljenost da se približi. Nije to bila
tuga, ne, to je bilo teglenje.
Marius je, pored pobuda političke antipatije, bio uvjeren da ga njegov
otac, sabljaš, kako ga je zvao g. Gillenormand u danima blagosti, ne voli; to
je očevidno, pošto ga je tako napustio i ostavio drugima. Ne osjećajući da je
voljen, nije ni volio. Ništa prostije, govorio je sam sebi.
Bio je toliko zaprepašćen da nije ništa zapitao g. Gillenormanda. Djed
nastavi:
– Izgleda da je bolestan. Zove te.
I poslije kratke šutnje dodade:
– Pođi sutra ujutru. Mislim da iz dvorišta Fontainesa polaze jedna kola u
šest sati a stižu uveče. Uzmi njih. Kaže da je hitno.
Zatim je zgužvao pismo i stavio ga u džep. Marius je mogao da otputuje
iste večeri i da bude kraj svoga oca sutradan ujutru. Jedna diližansa iz ulice
Bouloi išla je u to vrijeme noću za Rouen (Ruan) i prolazila kroz Vernon. Ni
g. Gillenormandu, ni Mariusu nije palo na pamet da se obavijeste.
Sutradan, u sumrak, Marius je stigao u Vernon. Svjetiljke su počinjale da

58
se pale. On zapita prvog prolaznika za kuću gospodina Pontmercyja. Jer se i
on slagao s mišljenjem Restauracije, i nije ni on priznavao svoga oca ni za
barona ni za pukovnika. Pokazali su mu stan. Zazvonio je. Jedna mu je
žena, otvorila s lampicom u ruci.
– Gospodin Pontmercy? reče Marius.
Žena ostade nepomična.
– Stanuje li ovdje? zapita Marius.
Žena odgovori potvrdno glavom.
– Da li bih mogao govoriti s njim?
Žena odgovori odrečno glavom.
– Ali ja sam mu sin, nastavi Marius. On me čeka.
– Ne čeka vas više, reče žena.
Tada primijeti da ona plače. Ona mu pokaza prstom vrata jedne niske
odaje. On uđe. U toj odaji koju je osvjetljavala jedna lojana svijeća, stavljena
na kamin, bila su tri čovjeka, jedan koji je stajao, jedan koji je klečao, i
jedan u košulji koji je bio ispružen cijelim svojim tijelom na podu. Onaj što
je bio na zemlji bio je pukovnik. Druga dvojica su bili liječnik i svećenik koji
je čitao molitve. Pukovnik je prije tri dana dobio upalu mozga. U početku
bolesti, imajući rđavo predosjećanje, pisao je g. Gillenormandu i zvao sina.
Bolest se pogoršala. Iste večeri kad je Marius došao u Vernon, pukovnik je
bio u bunilu; digao se iz postelje, iako ga je služavka zadržavala, vičući: –
Nema moga sina! Idem da ga sretnem! – Zatim je izašao iz sobe i pao na pod
u predsoblju. Izdahnuo je.
Pozvali su bili liječnika i svećenika. Liječnik je došao suviše kasno,
svećenik je došao suviše kasno. Sin je isto tako došao suviše kasno.
Pri sutonskoj svjetlosti svijeće, vidjela se na blijedom licu pukovnika, koji
je ležao, jedna krupna suza, potekla iz njegova mrtva oka. Oko se bilo
ugasilo, ali suza nije bila osušena. Ova suza, to je bilo zakašnjenje njegova
sina.
Marius je promatrao ovoga čovjeka koga je vidio prvi i posljednji put, ovo
dostojanstveno i muško lice, ove otvorene oči koje nisu gledale, ovu bijelu
kosu, ove snažne udove na kojima su se vidjele ovdje-ondje tamne pruge – to
su bili udarci sablje – i kao neke crvene zvijezde – to su bile rupe od tanadi.
On je još promatrao onaj ogromni ožiljak koji je davao nečeg herojskog
ovome licu na koje je bog bio utisnuo dobrotu. Pomislio je da je taj čovjek
njegov otac i da je taj čovjek umro, i ostao je hladan.
Žalost koju je osjetio bila je žalost koju bi osjetio pred ma kojim drugim
čovjekom koga bi vidio opružena i mrtva.

59
 Tuga, tuga koja je zadavala bol, bila je u ovoj sobi. Služavku je naricala u
jednom uglu, svećenik se molio bogu i čulo se kako jeca, liječnik je brisao oči;
čak je i leš plakao. Ovaj liječnik, ovaj svećenik i ova žena gledali su Mariusa
kroz svoj bol bez ijedne riječi; on je bio ovdje stranac. Marius, vrlo malo
uzbuđen, osjeti se posramljen i zbunjen zbog svog držanja; imao je šešir u
ruci, ispusti ga na zemlju, da bi se pomislilo da od bola nije imao snage da
ga drži. U isto je vrijeme osjećao kao neku grižnju savjesti i prezirao je
samog sebe što tako postupa. Ali, da li je on za to kriv? On nije volio svoga
oca, pa gotovo!
Pukovnik nije ostavio ništa. Od prodaje namještaja dobilo se toliko da se
plate troškovi sahrane. Služavka je našla komad papira koji je predala
Mariusu. Na njemu je bilo napisano pukovnikovom rukom:

»Za moga sina – car me je načinio baronom na vaterloškom bojnom

polju. Pošto mi Restauracija osporava tu titulu koju sam platio svojom
krvlju, moj sin će je uzeti i nositi. Samo se po sebi razumije da će je
biti dostojan.«

Iza ovoga pukovnik je bio dodao:

»U toj bici na Waterloou, jedan narednik mi je spasio život. Taj se

čovjek zove Thénardier. Mislim da je u posljednje vrijeme držao
krčmicu u nekom selu u okolini Pariza u Chellesu ili u Montfermeilu.
Ako bi se moj sin sreo s njim, neka učini za Thénardiera sve što bude
mogao.«

Ne iz ljubavi prema svome ocu, nego iz onog neodređenog poštovanja

smrti koje je uvijek neodoljivo u čovjekovom srcu, Marius je uzeo taj papir i
stegao ga. Nije ništa ostalo od pukovnika. G. Gillenormand je naredio da se
proda starinaru njegov mač i njegova uniforma. Susjedi su opljačkali baštu i
razgrabili rijetko cvijeće. Ostale biljke postadoše drač i šipražje, i uginuše.
Marius je ostao samo četrdeset osam sati u Vernoini. Poslije sahrane,
vratio se u Pariz, i nastavio da studira pravo, ne misleći više na svoga oca
kao da nikada ni je ni postojao. Za dva dana pukovnik je bio sahranjen, a
trećeg dana zaboravljen.
Marius je imao crnu vrpcu na šeširu. To je sve.

60
 V

KAD NETKO IDE U CRKVU PA

POSTANE REVOLUCIONAR
Marius je bio sačuvao religiozne navike iz svoga djetinjstva. Jedne
nedjelje kad je otišao na misu u Saint-Sulpice, u onu istu bogorodičinu
kapelu kud ga je odvodila njegova tetka kada je bio mali, i kako je toga dana
bio rasijan i zamišljen više no obično, zauzeo je mjesto iza jednog stupa i
klekao, i ne obraćajući na to pažnju, na jednu stolicu od utrehtskog velura
na čijem je naslonu bilo napisano ovo ime: Gospodin Mabeuf, tutor. Tek što
je počela misa, pojavi se jedan starac i reče Mariusu:
– Gospodine, to je moje mjesto.
Marius se žurno ukloni, a starac zauze svoju stolicu.
Pošto je misa bila svršena, Marius je ostao zamišljen na nekoliko koraka
odatle; starac se ponovo približi i reče mu:
– Oprostite, gospodine, što sam vas maločas uznemirio i što vas sada još
uznemiravam; ali vi ste morali pomisliti da sam drzak pa treba da vam
objasnim.
– Gospodine, reče Marius, nije potrebno.
– Jeste! nastavi starac, neću da imate loše mišljenje o meni. Znate, meni
je stalo do toga mjesta. Izgleda mi da je misa tu bolja. Zašto? Reći ću vam
odmah. Na tome sam mjestu viđao čitavih deset godina, svaka dva ili tri
mjeseca redovno, jednog sirotog čestitog oca koji ni je imao druge prilike ni
drugog načina da vidi svoje dijete, jer su ga u tome sprečavali zbog nekih
porodičnih razloga. Dolazio je u vrijeme kad je znao da njegova sina vode na
misu. Mali nije ni slutio da mu je otac tu. On čak možda nije ni znao da ima
oca, nevino dijete! A otac je stajao iza stupa da ga ne bi vidjeli. Gledao je
svoje dijete, i plakao je. Obožavao je to dijete, taj jadni čovjek! Ja sam to
vidio. Ovo je mjesto postalo kao sveto za mene, i navikao sam da odavde
slušam misu. Milije mi je to mjesto nego naročiti sto na koji bih imao pravo
kao tutor. Ja sam čak pomalo poznavao tog nesretnog gospodina. Imao je
tasta, jednu bogatu tetku, rođake, koga li, koji su prijetili da će dijete lišiti
nasljedstva ako ga on, otac, bude viđao. On se žrtvovao da bi njegov sin bio
jednog dana bogat i sretan. Odvajali su ih zbog njegovih političkih

61
uvjerenja. Ja cijenim svačija politička mišljenja, ali ima ljudi koji ne znaju
granice. Bože moj! Zato što je netko bio na Waterloou, ne mora da je
čudovište; ne smije se zbog toga odvajati otac od svog djeteta. To je bio jedan
Bonapartin pukovnik. Umro je, mislim. Stanovao je u Vernoinu, gdje je moj
brat župnik i zvao se nekako kao Pomari ili Monpersi... – Imao je, vjere mi,
divan ožiljak od sablje.
– Pontmercy? reče Marius sav problijedio.
– Tačno. Pontmercy. Jeste li ga poznavali?
– Gospodine, reče Marius, to je bio moj otac.
Stari tutor sklopi ruke, i uzviknu:
– A! vi ste to dijete! Da, tako je, mora da je sada to čovjek. E tako je to!
jadno dijete, možete reći da ste imali oca koji vas je mnogo volio!
Marius ponudi ruku starcu i odvede ga do njegova stana. Sutradan on
reče g. Gillenormandu:
– Udesio sam s nekim prijateljima da idemo u lov. Hoćete li mi dozvoliti
da budem odsutan tri dana?
– Četiri! odgovori djed. Idi, zabavljaj se.
I, namignuvši, reče polako svojoj kćeri:
– Neka ljubavna zgodica!

62
 VI

ŠTA ZNAČI SRESTI JEDNOG

TUTORA
Kud je išao Marius, vidjet će se kasnije.
Marius je bio tri dana odsutan, zatim se vratio u Pariz, otišao pravo u
biblioteku Pravnog fakulteta, i zatražio sva godišta Monitora.
Pročitao je Monitor, pročitao je sve historije Republike i Carstva,
Memorijal sa Svete Jelene, sve memoare, novine, izvještaje, proklamacije;
sve je progutao. Prvi put kad je naišao na ime svoga oca u izvještajima
velike vojske, bio je u groznici čitavu nedjelju dana. Posjetio je generale pod
kojima je Georges Pontmercy služio, između ostalih grofa X. Tutor Mabeuf,
koga je ponovo vidio, pričao mu je o životu u Vernonu, o povučenosti
pukovnikovoj, o njegovom cvijeću, njegovoj usamljenosti. Marius je uspio da
potpuno upozna tog rijetkog čovjeka, uzvišenog i blagog, toga lava-jagnje
kakav je bio njegov otac.
Međutim, zauzet ovim proučavanjem koje mu je oduzimalo sve njegove
časove kao i sve njegove misli, on se nije gotovo više ni viđao sa
Gillenormandovim. Pojavio bi se o objedima; kad bi ga poslije potražili, nije
ga više bilo. Tetka je gunđala, čiča Gillenormand se osmjehivao. – He! he! to
je vrijeme za djevojčice!
– Ponekad bi starac dodao: – Vraga! mislio sam da je to samo neko
udvaranje, izgleda da je to prava strast.
To je zaista bila strast. Marius je počeo da obožava svoga oca.

U isto vrijeme u njegovim idejama vršila se neka izvanredna promjena.

Faze te promjene bile su mnogobrojne i naizmjenične. Kako je ovo historija
mnogih duhova našega vremena, mi držimo da je korisno pratiti te faze
stopu u stopu i sve ih označiti.
Događaji u koje je zavirio prenerazili su ga. Prvi utisak bio je kao jaki
bljesak koji zasljepljuje. Republika, Carstvo bile su dotada za njega samo
čudovišne riječi. Republika: giljotina u sutonu; Carstvo: sablja u noći. On je

63
u njih pogledao, i tamo gdje je očekivao da će naći samo jedan kaos od
pomrčine, vidio je, sa nekom vrstom nečuvenog iznenađenja pomiješanog sa
strahom i radošću, kako se blistaju zvijezde, Mirabeau, Vergniaud, Saint-
Just, Robespierre, Camile de Moulin, Danton, i kako se rađa jedno sunce,
Napoleon. Nije znao šta se zbiva s njim. Uzmicao je zaslijepljen svjetlošću.
Malo-pomalo, kad je čuđenje prošlo, on se navikao na taj bljesak, događaje je
promatrao bez vrtoglavice, ličnosti je ispitivao bez straha; Republika i
Carstvo dospješe osvijetljeni u perspektivu pred njegovom vidovitom
zjenicom, on vidje svaku od ove dvije grupe događaja i ljudi kako se ukratko
izražavaju u dvjema ogromnim činjenicama: Republika u vladi građanskog
prava datog širokim slojevima, Carstvo u vladi francuske misli nametnute
Evropi; on vidje kako iz Revolucije izbija veliko lice naroda a iz Carstva
veliko lice Francuske. Izjasni se u svojoj savjesti da je sve to bilo dobro.
Šta je predvidjela njegova zaslijepljenost u ovom prvom suviše
sintetičnom procjenjivanju, mislimo da to nije potrebno ovdje isticati. Mi
ovdje samo ukazujemo na stanje jednog duha koji se razvija. Svi se napreci
ne postižu u jednoj etapi. Pošto smo to rekli, jednom zauvijek, kako u
pogledu ovog što prethodi tako i u pogledu onoga što dolazi, možemo
produžiti.
Primijetio je tada da do tog trenutka on nije razumio svoju zemlju, kao
što nije razumio ni svog oca. On nije poznavao ni jedno ni drugo, i imao je
kao neku hotimičnu noć na očima. Sada je vidio; i na jednoj se strani divio, a
na drugoj obožavao.
Bio je ispunjen žaljenjem, i grižnjom savjesti, i pomišljao je s očajanjem
da je sada mogao reći samo jednom grobu ono što je imao na duši. O! da je
njegov otac postojao, da ga je još imao, da je bog u svojoj samilosti i u svojoj
dobroti dopustio da taj otac bude još živ, kako bi potrčao, kako bi jurnuo,
kako bi doviknuo svome ocu: – Oče! evo me! to sam ja! ja imam isto srce kao
ti! Ja sam tvoj sin! – Kako bi zagrlio njegovu bijelu glavu, natopio suzama
njegovu kosu, promatrao njegov ožiljak, stezao mu ruku, obožavao njegovo
odijelo, ljubio mu noge! O! Zašto je taj otac umro tako brzo, prije vremena,
prije pravde, prije ljubavi svoga sina! Marius je imao u srcu neprekidan
jecaj koji je govorio svakog trenutka: Jao! U isto vrijeme on je postajao
istinski ozbiljniji; istinski zreliji, sigurniji u svoju vjeru i svoju misao. U
svakom su trenutku zrake istine dopunjavale njegov razum. U njemu kao
da je nešto unutra raslo. Osjećao je kao neko prirodno jadanje koje su mu
donosile ove dvije stvari, nove za njega, otac i domovina.
Kao nekim ključem, sve se otvaralo; objašnjavao je sebi ono što je mrzio,
pronicao je u ono čega se užasavao; vidio je odsad jasno pravi smisao,
božanski i ljudski, velikih stvari koje su ga bili naučili da mrzi i velikih ljudi

64
koje su ga bili naučili da proklinje. Kad bi pomislio na svoja ranija
mišljenja, koja je imao još juče i koja su izgledala tako stara, gnušao bi se i
osmjehivao bi se.
Od rehabilitacije svoga oca prešao je prirodno na rehabilitaciju
Napoleonovu. Ova druga se ipak, moramo to reći, nije izvršila bez napora.
Od djetinjstva su ga bili nakljukali mišljenjima partije iz 1814. o
Napoleonu. A sve predrasude Restauracije, svi njeni interesi, svi njeni
nagoni išli su za tim da izobliče Napoleona. Ona ga je mrzila još više nego
Robespierrea. Ona je dosta vješto iskoristila zamorenost nacije i mržnju
matera. Bonaparte je bio postao neka vrsta čudovišta kao iz priče, i, da bi ga
ocrtala narodnoj uobrazilji koja, kao što smo maločas naglasili, liči na
uobrazilju djece, partija iz 1814. naizmjenično je pokazivala sve strašne
maske, od onoga što je strašno a ostaje veliko, do onoga što je strašno a
postaje smiješno, od Tiberija do bauka za djecu. Tako, i kad bi se govorilo o
Bonapartu, mogli ste ili da jecate ili da pucate od smijeha, samo da to
mržnjom popratite. Marius nikada nije imao – o tom čovjeku, kako su ga
nazivali, – drugih ideja u duhu. One su se bile udružile s upornošću koja je
bila u njegovoj prirodi. Imao je u sebi cijelog jednog tvrdoglavog mladog
čovjeka koji je mrzio Napoleona.
Čitajući historiju, proučavajući naročito u dokumentima i u građi,
koprena, koja je za Mariusove oči obavijala Napoleona, razrezala se malo-
pomalo. On nazre nešto ogromno, i posumnja da se do tog trenutka varao u
Bonapartu kao i u svemu ostalom; svakoga je dana vidio bolje; i on poče da
se polako penje, korak po korak, u početku skoro sa žaljenjem, kasnije
opijen i kao privučen nekom neodoljivom opsjenom, najprije po mračnim
stepenicama, zatim po stepenicama nejasno osvijetljenim, i napokon po
svijetlim i blistavim stepenicama oduševljenja.
Jedne noći, bio je sam u svojoj sobici pod krovom. Svijeća je bila upaljena;
on je čitao nalakćen na stol pored otvorena prozora. Svakovrsne sanjarije
dolazile su mu iz visine i upletale se u njegovu misao. Čudan je to prizor:
noć! Čuju se potmuli glasovi a ne zna se otkud dolaze, vidi se kako kao oganj
treperi Jupiter, koji je hiljadu i dvjesta puta veći od Zemlje, azur je crn,
zvijezde blistaju, strahotno je.
Čitao je izvještaje velike vojske, te herojske strofe pisane na bojnom
polju, s vremena na vrijeme nailazio je na ime svoga oca, a uvijek na
imperatorovo ime, čitavo veliko Carstvo izlazilo mu je na vidjelo; osjećao je
kao da se neka plima u njemu diže i raste; izgledalo mu je ponekad da
njegov otac prolazi pored njega kao neki dah, i da mu govori na uho; malo-
pomalo postajao je čudan; činilo mu se kao da čuje bubnjeve, topove, trube,
odmjereni korak bataljona, potmuli i daleki galop konjice; s vremena na

65
vrijeme podizao je oči k nebu i gledao kako sijaju u dubinama bez dna
ogromna sazvježđa, zatim je spuštao pogled na knjigu i vidio kako se u njoj
nejasno pokreću druge ogromne stvari. Srce mu je bilo stegnuto. Bio je
zanesen, drhtao je, drhtao je. Najednom, ne znajući ni sam šta mu je i šta
njim vlada, on se uspravi, pruži obje ruke kroz prozor, pogleda ravno u
mrak, u tišinu, u mračni beskraj, u vječnu ogromnost, i povika: Živio car!
Od toga trenutka, sve je bilo kazano. Korzikanska aždaja, – uzurpator, –
tiranin, – čudovište, koje je bilo ljubavnik svojih sestara, – lakrdijaš, koji je
uzimao lekcije kod Talme, – trovač sa Jafe, – tigar, – Buonaparte, – sve to
iščeze i ustupi mjesto u njegovom duhu jednom neodređenom i sjajnom
zračenju, u kome je blistalo na nedosežnoj visini blijedo mramorno Cezarovo
priviđenje. Car je za njegova oca bio samo mnogovoljeni vojskovođa kome se
divio i kome je bio odan; za Mariusa postade nešto više. On je bio
predodređeni graditelj francuskog skupa koji smjenjuje rimski skup u
gospodarenju nad svijetom. On je bio čudovišni graditelj jednog rušenja,
nastavljač Karla Velikog, Louisa XI, Henrija IV, Richelieua, Louisa XIV,
Odbora narodnog spasa, sa svojim mrljama nesumnjivo, svojim pogreškama,
čak i sa svojim zločinom, jer je bio čovjek; ali uzvišen u svojim pogreškama,
sjajan u svojim mrljama, moćan u svome zločinu. On je bio predodređeni
čovjek koji je primorao sve narode da kažu: –Veliki narod.
Bio je i nešto više; bio je pravo oličenje Francuske, osvajajući Evropu
mačem koji je držao, a svijet svjetlošću koju je bacao. Marius je vidio u
Bonaparti blještavo priviđenje koje će se uvijek izdizati na granici i koje će
čuvati budućnost. Despot, ili diktator, despot koji je proizišao iz jedne
republike i koji oličava jednu revoluciju. Napoleon je postao za njega čovjek-
narod kao što je Isus bogočovjek.
Kao što se vidi, poput svih novih pristalica jedne religije, njegov ga je
preobražaj opijao, on je bio nagao u svome pristupanju i išao je suviše
daleko. Takva je bila njegova priroda; čim je bio na nekoj nizbrdici, bilo mu
je skoro nemoguće da se zaustavi. Fanatizam za mač ga je osvajao i
komplicirao u njegovom duhu oduševljenje za ideju. On nije primjećivao da
se pored genija, i to zbrkano, divio i sili, to jest da je u dva odjeljenja svoga
idolopoklonstva smještao, s jedne strane ono što božansko, s druge ono što je
surovo. U više pogleda, on je počeo da se krupno vara. Sve je primao. Može
čovjek naići na zabludu kad ide istini. On je imao neku žestoku lakovjernost
koja je primala sve u cijelosti. Na novom putu kojim je bio pošao, sudeći o
krivicama starog režima i mjereći tako isto Napoleonovu slavu on je
zanemarivao olakšavajuće okolnosti.
Bilo kako bilo, čudotvorni jedan korak bio je učinjen. Ondje gdje je nekad
vidio pad monarhije, sad je vidio dolazak Francuske. Njegova je orijentacija

66
bila promijenjena. Ono što je nekad bilo zalazak sad je bilo izlazak sunca.
Bio se okrenuo. Sve su se ove revolucije u njemu obavljale a njegova
porodica ni je o tome ništa ni slutila.
Kad je, u tom tajanstvenom previranju, bio sasvim izgubio svoju staru
kožu pristalice Burbonaca i partije ultra, kad je zgulio aristokrata,
jakobinca i rojalista, kad je postao potpuno revolucionar, duboko demokrat i
skoro republikanac, otišao je jednom štamparu na keju Orfevres i kod njega
poručio sto posjetnica s ovim imenom: baron Marius Pontmercy.
To je bila samo vrlo logična posljedica promjene koja se izvršila u njemu,
promjene u kojoj se sve okretalo oko njegova oca. Samo, kako on nije nikoga
poznavao i nije mogao da ostavi svoje posjetnice ni kod jednog vratara, on ih
stavi u džep.
Drugom jednom prirodnom posljedicom, ukoliko se približavao svome
ocu, njegovoj uspomeni, i stvarima za koje se pokojnik borio dvadeset i pet
godina, utoliko se udaljavao od svoga djeda. Rekli smo već, odavno mu
narav g. Gillenormanda nije bila po volji. Između njih su već postojale sve
nesuglasnosti koje izbiju između ozbiljna mladića i frivolna starca.
Geronteova veselost vrijeđa i draži Wertherovu melankoliju. Dok su imali
ista politička mišljenja i iste ideje, Marius se tu sretao s g. Gillenormandom
kao na kakvom mostu. Kad se taj most srušio, pojavila se provalija. A onda,
iznad svega, Marius se u sebi neizrecivo bunio kad bi pomislio da ga je g.
Gillenormand, iz glupih razloga, oteo nemilosrdno pukovniku, ostavljajući
tako oca bez djeteta a dijete bez oca. Zbog ljubavi koju je sada gajio prema
svome ocu, Marius je osjećao gotovo odvratnost prema svome djedu.
Ništa od toga, uostalom, mi smo to rekli, nije izbijalo spolja. Samo, on je
bio sve hladniji; govoreći malo za vrijeme objeda, ostajući rijetko u kući. Kad
bi ga tetka zbog toga grdila, on je bio vrlo blag i izgovarao se studijama,
satovima, ispitima, predavanjima, itd. Djed nije popuštao u svojoj
nepogrešnoj dijagnozi: – Zaljubljen! Znam ja to!
Marius je s vremena na vrijeme odsustvovao.
– Ali kud on to ide? pitala je tetka.
Za vrijeme jednog od svojih putovanja, uvijek vrlo kratkih, otišao je bio u
Montfermeil da bi postupio po uputama koje mu je otac ostavio i tražio je
bivšega narednika sa Waterlooa, krčmara Thénardiera. Thénardier je bio
propao, krčma je bila zatvorena, i nije se znalo što je s njim. Zbog tih
traganja, Marius je bio četiri dana izvan kuće.
– Doista, reče djed, u poslu je.
Učinilo im se da nosi na grudima i pod košuljom nešto što je bilo obješeno
o vratu na crnoj vrpci.

67
 VII

NEKA SUKNJA
Govorili smo već o jednom kopljaniku.
To je bio neki sporedni praunuk koga je g. Gillenormand imao po očevoj
liniji, i koji je vodio, izvan porodice i daleko od svakog domaćeg ognjišta,
garnizonski život. Potporučnik Théodule Gillenormand (Teodil Žilnorman)
ispunjavao je sve uslove koji se traže da bude ono što se zove lijep oficir.
Imao je »struk prave gospođice«, naročit način da pobjednički vuče sablju i
brke uvis zafitiljene. Dolazio je vrlo rijetko u Pariz. Tako rijetko da ga
Marius nikada nije bio vidio. Ova su se dva rođaka poznavala samo po
imenu. Théodule je bio, mislimo da smo to rekli, miljenik tetke
Gillenormand, koja ga je više voljela zato što ga nije često viđala. Kad ne
viđate ljude, slobodni ste da u njima pretpostavite sva savršenstva.
Jednoga jutra gospođica Gillenormand starija ušla je u svoju sobu toliko
uzbuđena koliko je to ona mogla biti po svojoj mirnoj prirodi. Marius je bio
zatražio od svoga djeda dozvolu za jedan mali put, dodajući da namerava
otputovati iste večeri. – Idi! odgovorio je djed, i g. Gillenormand dodao je za
sebe dižući obrve uvis: On spava na drugom mjestu i to mu se ponavlja. –
Gospođica Gillenormand popela se u svoju sobu vrlo zagolicana, i uz
stepenice je ispustila ovaj usklik: – To je isuviše! – i ovaj znak pitanja: – Ali
kud to ide? – Ona je nazirala neku ljubavnu avanturu više ili manje
nedozvoljenu, neku ženu u polusjeni, sastanak, tajnu, i ne bi joj krivo bilo da
u sve to zabode svoje naočare. Slast jedne tajne liči na uživanje u skandalu
za koji prvi saznate, i pobožnim dušama to nije mrsko. U tajnim
pregradama pretjerane pobožnosti ima izvjesne radoznalosti za skandal.
Nju je, dakle, mučila neodređena želja da sazna jedan doživljaj.
Da bi se malo otresla te radoznalosti koja ju je uzbuđivala više no što je
bio njen običaj, ona je počela da veze pamukom na pamuku jedan od onih
vezova iz doba Carstva i Restauracije na kojima ima mnogo točkica.
Dosadan rad, mrgodna radnica. Poslije više sati koje je tako provela na
stolici, vrata se otvoriše. Gospođica Gillenormand podiže nos; potporučnik
Théodule bio je pred njom, i propisno je pozdravljao. Ona radosno uskliknu.
I stari ste, i prepodobni ste, i pobožni ste, i tetka ste, ali uvijek je prijatno
vidjeti kad vam u sobu ulazi jedan kopljanik.
– Ti ovdje, Théodule! povika ona.

68
 – U prolazu, tetko.
– Ali, ded poljubi me.
– Evo, reče Théodule.
I poljubi je. Tetka Gillenormand pođe svome stolu, i otvori ga.
– Ostat ćeš nam bar cijelu ovu nedjelju.
– Tetko, ja večeras odlazim.
– Ne može biti!
– Matematički.
– Ostani, mali moj Théodule, molim te.
– Srce kaže da, ali naredba kaže ne. Stvar je jednostavna. Mijenjamo
garnizon; bili smo u Melunu, sad idemo u Gaillon (Gajon). Da dođete iz
staroga garnizona u novi, treba da prođete kroz Pariz. Pomislio sam: kako bi
bilo da vidim svoju tetku?
– A evo ti za trud.
I ona mu strpa deset zlatnika u ruku.
– Htjeli ste reći za zadovoljstvo, draga tetko.
Théodule je poljubi još jedanput, i ona je imala tu radost da je gajtani
uniforme ogreboše malo po vratu.
– Putuješ li na konju sa pukom? upita ga ona.
– Ne, tetko. Htio sam da vas vidim. Imam naročitu dozvolu. Konjušar mi
vodi konja. Ja putujem diližansom. Kad je o tome riječ, treba da vas nešto
pitam.
– Šta?
– I moj rođak Marius Pontmercy isto tako putuje!
– Odakle to znaš? reče tetka, zagolicana odjednom u svojoj radoznalosti.
– Kad sam stigao, otišao sam da zadržim jedno mjesto unutra u diližansi.
– Pa?
– Jedan je putnik bio već zadržao jedno mjesto spolja na gornjem
sjedištu. Vidio sam njegovo ime na listi.
– Koje ime?
– Marius Pontmercy.
– Lošeg podanika! uzviknu tetka. Ah! tvoj rođak nije tako uredan dečko
kao ti. Kad pomislim da će provesti noć u diližansi!
– Kao i ja.
– Ali ti iz dužnosti, a on iz obijesti.
– Vraga! reče Théodule.

69
 Tada se desi nešto krupno gospođici Gillenormand starijoj: dođe joj na
pamet jedna misao. Da je bila čovjek, udarila bi se rukom po čelu. Ona se
obrati Théoduleu:
– Znaš da te tvoj rođak ne poznaje?
– Ne poznaje. Ja sam ga viđao; ali me on nikad nije udostojio pažnje.
– Vi ćete, dakle, putovati zajedno?
– On spolja na gornjem sjedištu, a ja unutra.
Kuda ide ta diližansa?
– U Andelys.
Tamo, dakle, putuje Marius.
– Osim ako, kao ja, ne prekine put. Ja silazim u Vernonu da uhvatim
vezu za Gaillon. Ne znam dokle Marius ide.
– Marius! baš ružno ime! Kakva im je to ideja da ga nazovu Marius! Ti se
bar zoveš Théodule!
– Više bih volio da se zovem Alfred, reče oficir.
– Čuj, Théodule.
– Čujem, tetko.
– Pazi.
– Pazim.
– Slušaš li?
– Slušam.
– E pa, Marius se ponekad gubi.
– Ehe!
– Putuje.
– Aha!
– Spava na drugom mjestu.
– Oho!
– Htjeli bismo da znamo šta se tu krije.
Théodule odgovori s mirnoćom čovjeka od bronze:
– Neka suknja.
I sa onim osmijehom koji odaje izvjesnost, on dodade:
– Djevojčica.
– Očevidno, uzviknu tetka, kojoj se učini da čuje g. Gillenormanda, i koja
osjeti da njeno uzbuđenje neodoljivo izbija iz te riječi djevojčica, kojoj su
davali skoro isti naglasak djed i unuk. Ona nastavi:
– Učini nam jedno zadovoljstvo. Prati malo Mariusa. On te ne poznaje;

70
bit će to lako. Pošto je djevojčica u pitanju, potrudi se da vidiš tu djevojčicu.
Pisat ćeš nam o toj zgodici. To će zabaviti djeda.
Théodule nije bio mnogo raspoložen za takvo vrebanje; ali su ga dirnuli
onih deset zlatnika, i činilo mu se da im vidi i neki mogući nastavak. Primi
se te dužnosti i reče: – Dobro, tetko. – I dodade za sebe: Eto postadoh i stara
čuvarka.
Gospođica Gillenormand ga poljubi.
– Ti, Théodule, ne bi pravio takve ludorije. Ti se pokoravaš disciplini, ti si
rob naredbe, ti si čovjek od savjesti i dužnosti, i ti ne bi napuštao porodicu
da ideš nekoj djevojčuri.
Kopljanik napravi zadovoljno lice kao kad bi Cartouchea (Kartuša)
pohvalili za čestitost.

Marius se, iste večeri poslije ovog razgovora, popeo u diližansu i ne

sluteći da ga netko motri, što se tiče pratioca, prva mu je briga bila da zaspi.
San mu je bio potpun i miran. Argus je hrkao cijelu noć.
U svanuće, kondukter diližanse viknu: – Vernon! prijelaz u Vernonu!
putnici za Vernon! – I poručnik Théodule se probudi.
– Dobro, promrmlja još u polusnu, ja ovdje silazim.
Zatim, kako mu se sjećanje postepeno bistrilo, utjerujem buđenja, on
pomisli na tetku, na deset zlatnika, na izvještaj koji je primio na sebe da
podnese o djelima i podvizima Mariusovim. To ga natjera na smijeh.
On možda i nije više u kolima, pomisli dok je zakopčavao svoju uniformu.
Mogao je ostati u Poissyju; mogao je ostati u Trielu; ako nije sišao u
Meulanu, mogao je sići u Mantesu, osim opet ako nije sišao u Kollebaiseu,
ili ako nije produžio do Pacyja odakle mu je ostalo da bira lijevo prema
fivreuxu ili desno prema Laroche-Guyonu. Uhvati ga sada, draga tetko! šta
ću, vraga, pisati dobroj starici?
U tome času pored prozora diližanse pojaviše se jedne crne hlače koje su
silazile spolja sa gornjeg sjedišta.
– Da to nije Marius? reče poručnik.
To je bio Marius.
Jedna seljančica, pored kola, u onoj gužvi među konjima i poštarima
nudila je cvijeće putnicima.
– Zakitite svoje dame, vikala je.
Marius joj priđe i kupi joj najljepše cvijeće iz kotarice.
– Ovo sada, reče Théodule skačući iz kola, počinje da i mene golica. Kome
će vragu odnijeti ovo cvijeće? Za ovakvu kitu cvijeća treba neka bijesno

71
lijepa žena. I hoću da je vidim.
I sada ne više po nalogu, već iz lične radoznalosti, kao i oni psi koji love
za svoj račun, on poče da prati Mariusa.
Marius nije obraćao pažnju na Théodulea. Elegantne žene su silazile iz
diližanse; on ih nije ni pogledao. Izgledalo je kao da ništa ne vidi oko sebe.
– Ala je zaljubljen! pomisli Théodule.
Marius se uputi prema crkvi.
– Divota, reče u sebi Théodule. Crkva! Tako je. Sastanci začinjeni s
pomalo mise najbolji su. Ništa ljepše od ljubavnog pogleda koji prijeđe iznad
dobrog boga.
Kad je došao do crkve, Marius ne uđe unutra nego okrenu iza nje.
Nestade ga iza ugla jednog od podupirača apside.
– Sastanak je napolju, reče Théodule. Da vidimo djevojčicu.
I on se približi na vrhovima čizama uglu iza kojeg je Marius zaokrenuo.
Kad je dotle došao, on se zaustavi zaprepašćen.
Marius, sa čelom u rukama, klečao je u travi na jednom humku. Po
njemu je bio razasuo svoju kitu cvijeća. Na kraju humka, na ispupčenju koje
je označavalo glavu, bio je jedan drveni križ s ovim imenom ispisanim
bijelim slovima: Pukovnik baron Pontmercy. Čulo se kako Marius jeca.
Djevojčica je bila jedan grob.

72
 VIII

MRAMOR PROTIV GRANITA

Tu je Marius došao kad se prvi put udaljio iz Pariza. Tu je on dolazio
svaki put kad je g. Gillenormand govorio: On spava na drugom mjestu.
Poručnik Théodule je bio potpuno zbunjen ovim neočekivanim dodirom s
jednim grobom; osjetio je nešto neprijatno i neobično što nije bio u stanju da
raščlani, i što se sastojalo iz poštovanja prema grobu, pomiješanog s
poštovanjem prema pukovniku. On uzmaknu, ostavljajući Mariusa sama na
grobu, i u tome izmicanju bilo je discipline. Smrt mu se pokazala s
vojničkim epoletama, i on joj skoro odade vojnički pozdrav. Ne znajući šta
da piše tetki, on odluči da joj ništa ne piše; i ovo Théoduleovo otkriće o
Mariusovoj ljubavi ne bi vjerojatno imalo nikakvih posljedica da, jednim od
onih tajanstvenih sticaja prilika tako čestih u slučaju, prizor u Vernonu nije
imao skoro odmah poslije toga odjeka u Parizu.
Marius se vratio iz Vernona trećeg dana rano izjutra, došao kući djedinoj,
i, umoran od dvije noći provedene u diližansi, osjećajući potrebu da se
okrijepi od nespavanja jednim satom plivanja, popeo se brzo u svoju sobu,
ostao samo koliko da skine putnički kaput i crnu vrpcu koju je imao oko
vrata, i otišao u kupaonicu.
G. Gillenormand, koji je rano ustajao kao i svi zdravi starci, čuo ga je kad
se vratio, i požurio se, što je brže mogao svojim staračkim nogama, uz
stepenice do pod krov gdje je stanovao Marius, da ga poljubi, da mu u
zagrljaju postavi koje pitanje i da u zagrljaju sazna nešto odakle dolazi.
Ali je mladiću trebalo manje vremena da siđe nego osamdesetogodišnjaku
da se popne, i kad je čiča Gillenormand ušao u tavansku sobu, Mariusa tu
više nije bilo.
Postelja je bila namještena, a na njoj su se bez zazora širili kaput i crna
vrpca.
– Više volim ovako, reče g. Gillenormand.
I trenutak kasnije on uđe u salon gdje je sjedila gospođica Gillenormand
starija i vezla svoje točkice.
Ulazak je bio pobjednički.
G. Gillenormand je držao u jednoj ruci kaput a u drugoj vrpcu sa vrata, i
uzviknuo:

73
 – Pobjeda, sad ćemo pronaći i tajnu! Saznat ćemo je do sitnica, opipat
ćemo ugursuzluke našeg prepredenjaka! Evo nas baš u romanu. Imam joj
sliku!
Doista jedna kutijica od crne kože, dosta nalik na medaljon, bila je
obješena o vrpcu.
Starac uze tu kutijicu i neko ju je vrijeme promatrao ne otvarajući je, s
onim izrazom sladostrašća, zanesenosti i gnjeva koji bi imao kakav
izgladnjeli bijednik kad bi mu pronijeli ispred nosa neki divni ručak koji nije
za njega.
– Jer ovo je očigledno slika. Razumijem se ja u tome. To se nosi nježno na
srcu. Baš su glupi. Neka grozna djevojčura, da čovjeka jeza podiđe. Mladi
ljudi imaju danas tako loš ukus!
– Dede, oče, da vidimo, reče stara djevojka. Kutija se otvorila na pritisak
dugmeta. U njoj su našli jedan pažljivo presavijen papir.
– Od iste istome, reče g. Gillenormand prsnuvši u smijeh. Znam šta je to.
Ljubavno pismo.
– Ah! da ga pročitamo! reče tetka.
I ona stavi naočare. Razviše papir i pročitaše ovo: »Za mog sina, – car me
je načinio baronom na vaterloškom bojnom polju. Pošto mi Restauracija
osporava tu titulu, koju sam platio svojom krvlju, moj sin će je uzeti i nositi.
Samo se po sebi razumije da će je biti dostojan«.
Ono što otac i kćerka osjetiše, ne može se iskazati. Osjetiše kao da ih je
sledio dah neke mrtvačke glave. Ne progovoriše ništa jedno drugom. G.
Gillenormand reče samo tiho i kao da govori za sebe:
– To je rukopis onog sabljaša.
Tetka ispita papir, prevrnu ga sa svake strane, zatim ga vrati u kutijicu.
U istom trenutku, jedan mali četvrtasti svežanj umotan u plavi papir
ispade iz jednog džepa kaputa. Gospođica Gillenormand ga diže i razvi plavi
papir. To je bilo sto posjetnica Mariusovih. Ona pruži jednu g.
Gillenormandu, koji pročita: Baron Marius Pontmercy.
Starac zazvoni. Nicoletta dođe. G. Gillenormand uze vrpcu, kutijicu i
kaput, baci ih na zemlju nasred salona, i reče:
– Odnesite ove dronjke.
Dobar sat prođe u najdubljoj tišini. Stari čovjek i stara djevojka bili su
sjeli okrenuvši leđa jedno drugom, i mislili su, svatko za sebe, vjerojatno o
istim stvarima. Pošto prođe tako jedan sat, tetka Gillenormand reče:
– Lijepo!
Nekoliko trenutaka kasnije, Marius se pojavi. Vraćao se. Prije nego što je

74
prešao preko praga salona, on primijeti svoga djeda, koji je držao u ruci
jednu od njegovih posjetnica i koji, kad ga vidje, povika sa onim svojim
izrazom buržujske i podrugljive nadmenosti koja je bila nešto poražavajuće:
– Gle! gle! gle! gle! ti si sad baron. Čestitam, šta to znači?
Marius pocrveni malo i odgovori:
– To znači da sam ja sin svoga oca.
G. Gillenormand presta da se smije i reče: – Tvoj otac sam ja.
– Moj otac, nastavi Marius oborenih očiju i stroga izraza, bio je skroman i
junačan čovjek, koji je slavno služio Republici i Francuskoj, koji je bio velik
u najvećoj historiji koju su ljudi ikada stvorili, koji je proveo četvrt vijeka u
logoru, danju pod kartečima i tanadi, noću u snijegu, u blatu, na kiši, koji je
oteo dvije zastave, koji je imao dvadeset rana, koji je umro zaboravljen i
napušten, i koji je imao samo jednu krivnju, da suviše voli dvoje
nezahvalnih, svoju zemlju i mene.
To je bilo više no što je g. Gillenormand mogao podnijeti. Na onu riječ,
republika, on se bio digao, ili bolje reći skočio. Svaka od riječi koje je Marius
izgovarao izazivala je na licu starog rojaliste promjene koje izaziva duvanje
kovačkog mijeha na zažareni ugarak. Od mračnoga postalo je crveno, od
crvenoga purpurno, a od purpurnog usijano.
– Mariuse! povika on. Užasno dijete! Ne znam šta je bio tvoj otac! Neću
da to znam! Ne znam o tome ništa i ne znam ga! ali znam da je među tim
ljudima bilo uvijek bijednika! da su svi bili dripci, ubice, crvene kape, lopovi!
kažem svi! kažem svi! ne znam nikoga kažem svi! razumiješ li Mariuse!
Čuješ, ti si baron kao moja papuča! Sve su to bili razbojnici koji su služili
Robespierrea! sve razbojnici koji su služili Buonapartea! sve izdajnici koji su
izdali, izdali, izdali! svoga zakonitog kralja, sve podlaci koji su pobjegli pred
Prusima i Englezima na Waterloou! Eto šta ja znam. Ako je gospodin vaš
otac među njima, a to ja ne znam, žao mi je, utoliko gore, sluga sam!
Sad je Marius postao ugarak, a g. Gillenormand je bio mijeh. Marius je
drhtao svim udovima, nije znao šta će s njim biti, glava mu je gorjela. Bio je
svećenik kuji gleda kako mu razbacuju sve njegove svetinje, fakir koji vidi
nekog prolaznika koji pljuje njegova idola.
Takve se stvari nisu mogle pred njim nekažnjeno reći. Ali šta da radi?
Njegov otac bio je bačen pod noge i gažen u njegovom prisustvu, i tko je to
radio? Njegov djed. Kako da osveti jednoga, a da ne uvrijedi drugoga? Bilo je
nemoguće da uvrijedi djeda, a bilo je isto tako nemoguće da ne osveti svoga
oca. S jedne strane jedan sveti grob, s druge strane bijela kosa. Nekoliko je
trenutaka bio pijan i zanosio se, sa svim tim vihorom u glavi; zatim je digao
oči, pogledao ravno u djeda, i uzviknuo gromkim glasom:

75
 – Dolje Burbonci! i onaj debeli prasac Louis XVIII!
Louis XVIII bio je već umro prije četiri godine, ali njemu je to bilo
svejedno.
Starac, od skerletnog kakav je bio, postade najednom bjelji od svoje kose.
On se okrenu jednoj bisti g. vojvode de Berryja koja je bila na kaminu i
pozdravi je duboko na neki osobit, veličanstven način. Zatim ode dvaput,
lagano i šuteći, od kamina do prozora, i od prozora do kamina, prolazeći
cijelom dvoranom uz škripu parketa kao da je neki kameni kip koračao. U
drugom prolazu on se naže svojoj kćerci, koja je prisustvovala ovom sudaru,
zanijemjela kao kakva matora ovca, i reče joj s gotovo mirnim osmijehom:
– Jedan baron kao gospodin i jedan običan građanin kao ja, ne mogu
ostati pod istim krovom.
I najednom, uspravivši se, blijed, uzdrhtao, strašan, sa čelom koje je
uvećalo užasno zračenje gnjeva, on pruži ruku prema Mariusu i reče mu:
– Odlazi!
Marius napusti kuću.
Sutradan g. Gillenormand reče svojoj kćerci:
– Slat ćete svakih šest mjeseci po šezdeset pistola ovoj krvopiji, i da mi
više niste nikad o njemu progovorili.
Imajući na pretek još jedan ogroman ostatak bijesa, i kako nije znao šta
će s tim, on je produžio da svojoj kćerci govori vi više od tri mjeseca.
Marius, opet, otišao je ozlojeđen. Jedna je okolnost koju treba spomenuti
još više pojačala njegov bijes. Ima tako uvijek malih igara sudbine koje
zapletu domaće drame. Optužbe se tako umnože, mada ustvari krivice nisu
veće. Odnoseći navrat-nanos, po naredbi djedinoj, »dronjke« Mariusove u
njegovu sobu, Nicoletta je, i ne primijetivši to, ispustila, vjerojatno na
tavanskim stepenicama, koje su bile mračne, medaljon od crne kože u kome
je bio papir koji je pukovnik napisao. Marius je bio uvjeren da je »g.
Gillenormand«, od onoga dana on ga nije drukčije zvao, bacio u vatru
»testament njegova oca«. On je znao napamet ono nekoliko redaka što je
pukovnik napisao, i, prema tome, ništa nije bilo izgubljeno. Ali papir,
rukopis, ta sveta zaostavština, sve je to bilo njegovo pravo srce. Šta su s tim
uradili?
Marius je otišao, ne kazujući kuda ide, i ne znajući ni sam kamo da ode,
sa trideset franaka, satom i nekoliko prnja u jednoj torbi. Popeo se u jedna
kola koja su tu stajala, uzeo ih na sat i uputio se nasumce Latinskom
kvartu.
Šta je poslije bilo s Mariusom?

76
 KNJIGA ČETVRTA

Prijatelji abc

77
 I

JEDNA DRUŽINA KOJA ZAMALO

NIJE POSTALA HISTORIJSKA
U to vrijeme, ravnodušno na izgled, izvjesni revolucionarni drhtaj
neodređeno se širio. U zraku je bilo strujanja, koje se vraćalo iz dubine 89-te
i 92-ge. Omladina je, neka nam se dozvoli ta riječ, počela bila da mijenja
kožu. Preobražaj se izvodio skoro neopaženo samim tokom vremena.
Skazaljka koja se kreće na satu kreće se i u dušama. Svatko je napravio
korak naprijed koji je trebalo da napravi. Rojalisti su postajali liberali,
liberali su postajali demokrati.
To je bila kao neka plima koju prate hiljade oseka; a oseke su takve da
mute; otuda vrlo čudnovate smjese ideja; ljudi su u isto vrijeme obožavali
Napoleona i slobodu. Mi smo ovdje u ulozi historičara. To su bile opsjene
toga vremena. Mišljenja prolaze kroz razne mijene. Volterovski rojalizam,
čudnovata vrsta, imao je ne manje čudnovatu sliku i priliku, bonapartistički
liberalizam.
Drugi su skupovi duhova bili ozbiljniji. Tu se ispitivalo načelo; tu se
isticalo pravo. Zagrijavalo se za apsolutno, nazirala su se beskrajna
ostvarenja; apsolutno, samom svojom strogošću, goni duhove prema
nebeskom plavetnilu i tjera ih da plove u bezgraničnosti. Ni iz čega drugog
kao iz dogme ne može da se porodi san. Ni iz čega drugog kao iz sna ne može
da se začne budućnost. Danas utopija, sutra meso i krv.
Napredna mišljenja imala su svoja skrovišta. Tajanstvenost kojom su
počela da se obavijaju prijetila je »ustanovljenom redu«, a on je bio sumnjiv i
podmukao. Znak do krajnosti revolucionaran. Zadnja namjera za
preuzimanjem vlasti susreće se u rušenju sa zadnjom namjerom koju gaji
narod. Inkubacija pobune odgovara predumišljaju državnih udara.
U Francuskoj još nije bilo onih raširenih podzemnih organizacija kao
njemački Tugendbund ili talijanski karbonarizam; ali tu i tamo mračna
rovarenja koja su se granala. Cougourde se ocrtavala, nagovješćivala u
Aixu. Bilo je u Parizu, između ostalih udruženja te vrste, društvo prijatelja
ABC-a.
Kakvi su to bili prijatelji ABC-a? Društvo koje je prividno imalo za cilj
odgajanje djece, a ustvari uzdizanje ljudi.

78
 Ljudi su izjavljivali da su prijatelji ABC-a. Abece je bio narod21. Htjeli su
da ga uzdignu. Kalambur kome bi se bilo pogrešno smijati. Kalamburi su
ponekad ozbiljni u politici: dokaz Castratus ad castra koji je Narzesa
načinio armijskim generalom; dokaz Barbari et Itarberini; dokaz Fueros y
Fuegos; dokaz Tu es Petrus et super hane petram22, itd., itd.
Prijatelji ABC-a nisu bili mnogobrojni. To je bilo tajno društvo u
zametku, rekli bismo gotovo koterija, ako koterije mogu da izlegu junake.
Sastajali su se u Parizu na dva mjesta, blizu Glavne tržnice, u jednoj krčmi
zvanoj Korint o kojoj će biti kasnije riječi, i blizu Panteona, u jednoj
kavanici na trgu Saint-Michel, zvanoj Kavana Musain koja je danas
razrušena; prvo od ovih sastajališta bilo je na dometu radnika, a drugo na
dometu studenata.
Uobičajeni sastanci prijatelja ABC-a držali su se u zadnjem odjeljenju
kavane Musain.
To odjeljenje, dosta udaljeno od kavane, s kojom je bilo u vezi preko
jednog vrlo dugog hodnika, imalo je dva prozora i jedan izlaz sa skrivenim
stepenicama na malu ulicu De Gres. Tu se pušilo, tu se pilo, tu se igralo, tu
se smijalo. Tu se govorilo glasno o svemu, a tiho o nečem drugom. Na zidu je
bila pribijena, dovoljan znak da probudi pažnju nekog policajca, jedna stara
karta Francuske pod Republikom.
Većina prijatelja ABC-a bili su studenti, srdačno udruženi s nekoliko
radnika. Evo imena glavnih. Oni donekle pripadaju historiji: Enjolras,
Combeferre, Jean Prouvaire, Feuilly, Courfeyrac, Bahorel, Lesgle ili Laigle,
Joly, Grantaire (Anžolra, Kombefer, Žan Pruver, Feji, Kurferak, Baorel,
Legl, Žoli, Granter).
Ti su mladi ljudi živjeli međusobno kao u nekoj porodici, toliko su bili u
prijateljstvu. Svi, osim Laiglea, bili su s juga.
Ova je družina bila izvanredna. Iščezla je u nevidljivim dubinama koje su
iza nas. Kad smo dospjeli dovde u ovoj drami, nije možda naodmet da
upravimo jednu zraku svjetlosti na ove mlade glave prije nego što ih vidimo
kako će utonuti u mrak jedne tragične avanture.
Enjolras, koga smo prvo imenovali, kasnije će se vidjeti zašto, bio je
jedinac sin i bogat.
Enjolras je bio divan mladić, sposoban da bude strašan. Bio je anđeoski
lijep. Bio je neobuzdan Antinous. Čovjek bi rekao, gledajući mu misaoni
odsjaj pogleda, da je, u nekom ranijem življenju, prošao kroz revolucionarnu

21Igra riječi: A–be–ce, franc, abece (abaissé) znači spušten odnosno unižen. – Prev.
22Kastrirani u logor; Barbari i Barberini (porodica u Rimu); Ti si Petar i na ovoj stijeni. (tj. osnuj
crkvu). – Prev.

79
apokalipsu. Imao je tradiciju revolucije kao da joj je bio svjedok. Znao je sve
male pojedinosti te velike stvari. Priroda prvosvećenika i ratnika, neobična
kod jednog mladića. Bio je bogomoljac i borben; s neposredne tačke gledišta,
vojnik demokracije; izvan suvremenog pokreta, svećenik ideala. Imao je
duboku zjenicu, malo crvene kapke, donju usnu debelu i malo prezrivu,
visoko čelo. Mnogo čela na licu je kao mnogo neba na obzorju. Kao izvjesni
mladi ljudi s početka ovoga vijeka i s kraja prošloga vijeka, koji su rano bili
slavni, imao je pretjeranu mladost, svježu kao kod djevojaka, mada s
ponekim časom bljedoće. Već čovjek, još je ličio na dijete. Njegove dvadeset i
dvije godine izgledale su kao sedamnaest. Bio je ozbiljan, i kao da nije znao
da na zemlji postoji biće koje se zove žena. Imao je samo jednu strast, pravo,
jednu misao, srušiti prepreku. Na brdu Aventinu, bio bi Grah; u Konventu,
bio bi Saint-Just. Nije gotovo vidio ruže, nije znao za proljeće, nije slušao
ptice kako pjevaju; nago grlo Evadne ne bi ga više uzbudilo no Aristogitona;
za njega, kao i za Harmodijusa, cvijeće je bilo dobro samo da sakrije mač.
Bio je strog u radostima. Pred svačim što nije bila republika, obarao je
čedno oči. Bio je mramorni ljubavnik slobode. Njegova je riječ bila oporo
nadahnuta i imala je drhtaj himne. Imao je neočekivana širenja krila. Teško
ljubavi koja bi se usudila da mu se približi! Ako bi neka grizeta s trga
Cambraili iz ulice Saint-Jean-de-Bauvais, kad bi vidjela to lice bjegunca iz
gimnazije, taj hod paža, te duge trepavice, te plavo oči, tu kosu razbarušenu
na vjetru, te rumene obraze, te crvene usne, te divne zube, poželjela svu tu
zoru, i htjela da okuša svoju ljepotu na Enjolrasu, jedan čudan i strašan
pogled bi joj pokazao ponor, i naučio bi je da ne miješa galantnog
Beaumarchaisovog kerubina sa strahovitim Ezekijevim kerubinom.
Pored Enjolrasa, koji je predstavljao logiku revolucije, Combeferre je
predstavljao njenu filozofiju. Između logike revolucije i njene filozofije ima
ta razlika što zaključak logike može biti rat, a filozofija vodi samo miru.
Combeferre je dopunjavao i ispravljao Enjolrasa.
Bio je manje visok a širi. On je htio da se uliju u duhove dalekosežni
principi općih ideja; govorio je: – Revolucija, ali civilizacija. – I oko strme
planine otvarao je prostrani plavi vidik. Otuda, u svima pogledima
Combeferrea nešto pristupačno i ostvarljivo. Revoluciju ste sa
Combeferreom mogli lakše udisati nego sa Enjolrasom. Enjolras je
izražavao njeno božansko pravo, a Combeferre prirodno pravo. Prvi se
nadovezao na Robespierrea; drugi je imao dodirnih tačaka sa Condorcetom.
Combeferre je više nego Enjolras živio životom ostalih ljudi. Da je ovoj
dvojici mladića bilo dato da stignu do historije, jedan bi bio pravednik, drugi
bi bio mudrac. Enjolras je bio muževniji, Combeferre je bio čovečniji. Homo i
Vir, to je doista bila razlika između njih. Combeferre je bio blag, kao što je
Enjolras strog, po prirodnoj bjelini. Volio je riječ građanin a još više volio

80
riječ čovjek. On bi rado rekao: Hombre, kao Španjolci, čitao je sve, išao u
kazališta, pratio predavanja, kod Aragoa učio o polarizaciji svjetlosti,
zagrijavao se za neki sat na kojem je Geoffroy objašnjavao dvostruku ulogu
spoljne i unutrašnje karotide, jedne koja hrani lice, druge koja hrani mozak;
bio je upućen u sve, pratio je nauku ukorak, upoređivao Saint-Simona i
Fouriera, razrješavao hijeroglife, lomio kamičke na koje je nailazio i umovao
o geologiji, crtao je po sjećanju leptira svilene bube, pronalazio greške u
francuskom jeziku Rječnika Akademije, proučavao je Puysegura i Deleuzea,
ništa nije tvrdio, čak ni čuda, ništa nije poricao, čak ni duhove, prelistavao
je godišta Monitora, razmišljao. Izjavljivao je da je budućnost u rukama
učiteljevim, i bavio se pitanjima odgoja. Htio je da društvo neprestano radi
na podizanju intelektualnog i moralnog nivoa, na rasprostiranju nauke, na
širenju ideja, na jačanju duha omladine, i bojao se da sadašnje siromaštvo
metoda, bijeda književnog pogleda koji se ograničava na dva ili tri klasična
vijeka, tiranski dogmatizam službenih pedanata, skolastičke predrasude i
ukorijenjene navike ne stvore na kraju od naših gimnazija umjetna legla
ostriga.
Bio je učen, purist, tačan, politehničar, marljiv kao mrav, a u isto vrijeme
misaon, »do himere«, govorili su njegovi prijatelji; vjerovao je u sve snove:
željeznice, uklanjanje bola u kirurškim operacijama, ocrtavanje slike u
mračnoj komori, električnu telegrafiju, upravljanje balonima. Uostalom,
malo su ga plašila utvrđenja koja su sagradili sa svih strana protiv
ljudskoga roda praznovjerice, despotizam i predrasude. Bio je jedan od onih
koji su mislili da će nauka na kraju zaobići položaj.
Enjolras je bio vođa, Combeferre je bio vodič, čovjek bi s jednim išao u
borbu a s drugim koračao. To ne znači da Combeferre nije bio sposoban za
borbu, on nije izbjegavao da se uhvati u koštac s preprekom i da je napadne
svom snagom i žestinom; ali dovesti malo-pomalo, učenjem aksioma i
objavljivanjem pozitivnih zakona, ljudski rod u suglasnost s njegovim
sudbinama, to mu se više dopadalo; i, između dvije svjetlosti, njegova
naklonost bila je prije za svjetlost nego za raspaljeni plamen. Požar može da
načini zoru, bez sumnje, ali zašto ne čekati svanuće? Vulkan osvjetljava, ali
zora osvjetljava još bolje. Combeferre je možda više volio bjeline lijepoga
nego plamsanje uzvišenoga. Svjetlost koju muti dim, napredak koji se plaća
nasiljem, tek su upola zadovoljavali ovaj nježni i ozbiljni duh. Strmoglavo
srljanje jednog naroda u istinu, 93-ća, plašili su ga; međutim, ustajalost mu
je bila...odvratnija, on je u njoj osjećao truljenje i smrt; sve u svemu, on je
više volio pjenu nego plijesan, a bujicu više nego baruštinu, vodopad
Nijagare više nego jezero Montfaucon. Uglavnom, on nije htio ni zastoj ni
žurbu. Dok su njegovi bučni prijatelji, viteški zaljubljeni u apsolutno,
obožavali i dozivali sjajne revolucionarne avanture, Combeferre je bio sklon

81
da pusti da napredak odradi svoje, dobri napredak, hladan možda, ali čist,
metodičan, ali besprijekoran, flegmatičan, ali postojan. Combeferre bi
klekao i «krstio ruke da bi izmolio da budućnost dođe sa svojom čednošću, i
da ništa ne pomuti ogromnu poštenu evoluciju naroda. Dobro treba da bude
nevino, ponavljao je on neprestano. I doista, ako je veličina revolucije
gledati pravo u blješteći ideal i letjeti mu kroz munje, s krvlju i ognjem na
pandžama, ljepota napretka je biti bez mrlje; i između Washingtona, koji
predstavlja jedno, i Dantona, koji oličava drugo, postoji razlika koja odvaja
anđela s labudovim krilima od anđela s orlovim krilima.
Iran Prouvaire (Žan Pruver) je bio za jednu nijansu još blaži od
Combeferrea. On se zvao Jean, po onoj maloj trenutnoj ćudi koja ima isti
izvor kao onaj moćni i duboki pokret odakle je proizašlo tako potrebno
proučavanje Srednjeg vijeka. Jean Prouvaire je bio zaljubljen, njegovao je
jedan lonac cvijeća, svirao na flauti, pisao stihove, volio narod, žalio ženu,
plakao nad djetetom, miješao u istom povjerenju budućnost i boga; i korio
Revoluciju što je odrubila jednu kraljevsku glavu Andréa Chéniera (Andréa
Šenijea). Glas mu je bio obično nježan a najednom muževan. Književno
obrazovanje mu je išlo do erudicije, i bio je gotovo orijentalist, i nadasve bio
je dobar; i stvar vrlo prosta za onoga tko zna koliko dobrota graniči s
veličinom, u pjesništvu je volio golemo. Znao je talijanski, latinski, grčki, i
jevrejski; i to mu je služilo da čita četiri pjesnika: Dantea, Juvenala, Eshila i
Isaiju. Na francuskom više je volio Corneillea nego Racinea, a Agrippu
d’Aubignea više nego Corneillea. Rado je lutao po livadama divljega ovasa i
različka, a oblaci su ga zanimali gotovo toliko koliko i događaji.
Njegov je duh imao dva stava, jedan prema čovjeku, drugi prema bogu;
on je proučavao, ili je ponirao u svemir. Cijeloga je dana ispitivao društvena
pitanja, nadnicu, kapital, kredit, brak, religiju, slobodu mišljenja, slobodu
volje, odgoj, kazneni sistem, bijedu, udruživanje, svojinu, proizvodnju i
raspodjelu dobara, zagonetku koja ozdo pokriva sjenkom ljudski mravinjak;
a uveče je gledao zvijezde, ova ogromna bića. Kao Enjolras bio je bogat i
jedinac. Govorio je tiho, saginjao glavu, obarao oči, zbunjeno se smiješio,
rđavo se oblačio, izgledao nespretan, crvenio ni za šta, bio vrlo stidljiv.
Uostalom, neustrašiv.
Feuilly je kao radnik izrađivao lepeze, bio je siroče bez oca i majke, i s
mukom je zarađivao tri franka dnevno, i imao samo jednu misao, da
oslobodi svijet. Imao je još jednu brigu: da se obrazuje; što je isto tako
nazivao osloboditi se. Sam je naučio da čita i piše; sve što je znao, sam je
naučio. Feuilly je bio plemenito srce. Zagrljaj mu je bio ogroman. Ovo siroče
je bilo usvojilo narode. Pošto je bio bez majke, razmišljao je o domovini. Htio
je da na zemlji ne bude čovjeka bez domovine. On je gajio u sebi, s dubokim

82
predviđanjem čovjeka iz naroda, ono što mi danas zovemo narodnosnu ideju.
Historiju je učio zato da bi mogao s razlogom iskazati svoj gnjev. U ovom
mladom krugu utopista, koje je naročito Francuska zanimala, on je
predstavljao inozemstvo. Njegova je struka bila Grčka, Poljska, Mađarska,
Rumunija, Italija. Ova je imena neprestano spominjao, i kad ne treba, s
upornošću prava. Turska u Grčkoj i Tesaliji, Rusija u Varšavi, Austrija u
Veneciji, ova su ga nasilja dovodila u očajanje. Nad svim ga je veliko nasilje
od 1772. uzrujavalo. Nema veće rječitosti od istine u gnjevu, on je bio rječit
tom rječitošću. Nije prestajao da govori o tom sramnom datumu, 1772, o tom
plemenitom i hrabrom narodu koga su izdajom uništili, o tom zločinu utroje,
o toj nakaznoj zamci, pratipu i obrascu svih onih strašnih uništenja država,
koja su, otada, pogodila više plemenitih naroda, i izbrisala im, takoreći,
njihov krsni list. Svi suvremeni društveni atentati proistječu iz diobe
Poljske. Dioba Poljske je teorema iz koje proizlaze svi sadašnji politički
zločini. Nije bilo nijednog despota, nijednog izdajice, koji nije, za malone
čitav jedan vijek, odobrio, potvrdio, supotpisao, i parafirao, ne varietur
diobu Poljske. Kad se pogledaju spisi modernih izdajstava, ovo se pojavljuje
prvo. Bečki kongres je ispitivao ovaj zločin prije nego što je izvršio svoj. G.
1772. divljač je bila na izdisaju, 1815. je raščerečena. To su obično bile
Feuillyjeve riječi. Ovaj siromašni radnik postao je bio zaštitnik pravde, i ona
ga je nagradila čineći ga velikim. Jer zaista ima nečeg vječnog u pravu.
Varšava ne može biti tatarska kao što Venecija ne može biti teutonska.
Kraljevi pri tome gube svoj trud i svoju čast. Prije ili poslije, potonula
domovina ispliva na površinu i pojavi se. Grčka će biti opet Grčka, Italija će
opet biti Italija. Protest prava protiv nasilja ostaje zauvijek. Krađa jednog
naroda ne zastarijeva. Ove visoke prevare nemaju budućnosti. Ne skida se
oznaka s jednog naroda kao džepni rupčići.
Courfeyrac (Kurferak) je imao oca koji se zvao g. De Courfeyrac. Jedan od
lažnih pojmova građanskog staleža u doba Restauracije u pogledu
aristokracije i plemstva, bilo je vjerovanje u onu riječ de. Ta riječca, kao što
se zna, nema nikakvog značenja. Ali građani iz duha Minerve tako su visoko
cijenili to jedno de da su se smatrali obaveznim da ga se odreknu. G. de
Chauvelin (Šovlen) prozvao se g. Chauvelin, g. de Caumartin, Komarten),
g. Caumartin, g. Constant de Rebecque, Benjamin Constant, g. de
Lafayette, g. Lafayette. Courlevrac nije htio da zaostane i zvao se naprosto
Courleviac.
Mogli bismo gotovo, što se tiče Courfeyraca, da ostanemo pri ovome što
smo rekli, a da se za ostalo ograničimo na to da kažemo: Courfeyrac, vidite
Tholomyfes.
Courfeyrac je doista imao onaj mladalački polet koji bi se mogao nazvati

83
vraškom ljepotom duha. Kasnije toga nestane kao umiljatosti mačkice, i sva
ta ljupkost kod dvonošca, pretvori se u buržuja, a kod četvoronošca u
mačora.
Generacije koje prođu kroz škole, naizmjenična kola omladine, prenose
ovu vrstu duha i predaju je jedni drugima iz ruke u ruku, quasi cursores, i
gotovo uvijek istu, tako da bi, kao što sad rekosmo, netko tko bi sluša
Courfeyraca 1828, pomislio da sluša Tholomyesa 1817. Samo što je
Courfeyrac bio čestit mladić. Pod prividnim sličnostima spoljnog duha,
razlika između Tholomyesa i njega bila je velika. Stalni čovjek, koji je
postojao u njima, bio je kod prvog drukčiji nego kod drugog. U Tholomyesu
je živio državni tužilac, a u Courfeyracu vitez.
Enjolras je bio vođa, Combeferre je bio vodič, Courfeyrac je bio središte.
Drugi su davali više svjetlosti, on je davao više toplote; doista, on je imao
sve odlike središta, okruglinu i zračenje.
Bahorel je učestvovao u krvavom metežu juna 1822, prilikom pogreba
mladog Lalemanda (Lalmana).
Bahorel je bio dobrog raspoloženja ali loš primjer, čestit, prodrta vreća,
rasipnik da je to graničilo s velikodušnošću, brbljiv da je to graničilo s
rječitošću, smion da je to graničilo s bezočnošću; umiješen od đavolski
najboljeg tijesta koje se može zamisliti; s drskim prslucima i skerletnim
mišljenjima; bukač uveliko, a to će reći da ništa nije volio kao svađu, osim
bunu, i ništa kao bunu, osim revoluciju; uvijek gotov da razbije prozor,
zatim da povadi kamenice iz popločenja, zatim da sruši vladu, da bi vidio
utisak; student jedanaeste godine. On je njušio pravo, ali ga nije učio. Uzeo
je bio za devizu; advokat nikad, a za grb noćni stolčić u kome se nazirala
jedna četvorokutna kapa. Svaki put kad bi prošao pored Pravnog fakulteta,
što mu se rijetko dešavalo, zakopčavao bi redengot (laki kaput još nije bio
pronađen) i uzimao bi higijenske mjere opreza. Govorio je o glavnim vratima
škole: – Kakav divan starac! – a o dječaku, g. Delvincourtu (Delvenkuru): –
Kakav spomenik! – U predavanjima vidio je predmete za šaljive pjesme a u
profesorima prilike za karikature. Ništa ne radeći trošio je dosta velike
prihode, nešto oko tri hiljade franaka. Imao je roditelje seljake kojima je
umio uliti poštovanje prema sinu.
Govorio je o njima: – To su seljaci a ne građani: zato i imaju inteligencije.
Bahorel, ćudljivac, zalazio je u više kavana; drugi su imali navika, on ih
nije imao. On je lutao. Griješiti je ljudski, lutati je pariški. Ustvari, pronicav
duh, i mislilac više nego što je izgledalo.
On je služio kao veza između prijatelja ABC-a i drugih još neobrazovanih
grupa, ali koje su kasnije dobile svoje obilježje.
Bio je u ovom skupu mladih glava jedan ćelavi član.

84
 Markiz d’Avaray, koga je Louis XVIII načinio vojvodom zato što mu je
pomogao da se popne u jedan fijaker iznajmljen na ulici onoga dana kad je
pošao u izgnanstvo, pričao je da je 1814, pri kraljevom povratku u Francusku,
kad se iskrcavao u Calais, jedan čovjek predao kralju pismenu molbu. – Šta
tražite? reče kralj. – Sire, jednu poštu u najam. – Kako se zovete? L’Aigle
(orao).
Kralj se namršti, pogleda potpis na molbi i vidi da je ime ovako napisano:
Lesgle. Ovakav nebonapartistički pravopis dirnu kralja i on poče da se
osmjehuje.
– Sire, nastavi čovjek s molbom, jedan od mojih predaka, momak u
kraljevoj štenari, nazvan je Lesgueules (njuške). Od tog nadimka došlo je
moje prezime. Ja se zovem Lesgueules (Legel), sažeto Lesgle i iskrivljeno u
Algle. – Na to se kralj nasmiješi do kraja. Kasnije je tome čovjeku dao poštu
u Meauxu, naročito ili slučajno.
Ćelavi član grupe bio je sin toga Lesglea i potpisivao Legle (de Meaux).
Njegovi su ga drugovi, da bi skratili, zvali Bossuet.23
Bossuet je bio veseo mladić koji nije bio sretne ruke. Njegova struka je
bila da ni u čemu ne uspije. Naprotiv, smijao se svemu. U dvadeset i petoj
godini bio je ćelav. Njegov otac je najzad stekao jednu kuću i malo zemlje;
ali on, sin, nije imao ništa preče nego da izgubi u jednoj pogrešnoj
špekulaciji tu zemlju i tu kuću. Ništa mu nije bilo ostalo. Imao je učenosti i
duha, ali sve to jalovilo. Sve bi propustio, u svemu se varao, ono što bi zidao,
rušilo se na njega. Ako bi cijepao drva, posjekao bi prst. Ako bi imao
ljubavnicu, otkrio bi uskoro da ima i prijatelja. Svakog časa snašla bi ga
kukva bijeda; otuda njegovo dobro raspoloženje. Govorio je: Stanujem pod
krovom čiji crijepovi padaju. Vrlo mulo začuđen, jer za njega svaka nevolja
kao da je bila predviđena, on je spokojno primao svoju zlu sreću i
osmjehivao se na peckanja sudbine kao netko tko prima šalu. Bio je
siromah, ali mu je džep s dobrim raspoloženjem bio neiscrpan. Brzo bi
potrošio svoj posljednji sou, ali nikada svoj posljednji smijeh. Kad je nevolja
ulazila u njegov stan, srdačno je pozdravljao tu staru poznanicu, tapšao je
nesreću po trbuhu, bio je toliko familijaran sa zlim udesom da ga je zvao
nadimkom. – Dobar dan, Baksuze, govorio mu je.
Ta gonjenja sudbine učinila su da je bio u stanju svašta pronalaziti. Bio
je vrlo dosjetljiv. Nije imao novaca, ali je nalazio načina, kad bi mu se
prohtjelo, da »ludo troši«. Jedne noći toliko je pretjerao da je spiskao »sto
franaka« za večeru s nekom glupačom, što ga je nadahnula da usred orgije
kaže ove čuvene riječi: ženo za pet luja (zlatnika), skini mi čizme.

23 (Bosije) je nazvan L’Aigle de Meaux po mjestu u kome je bio biskup. – Prev.

85
 Bossuet se lagano upućivao prema advokatskom pozivu; učio je pravo, na
isti način kao i Bahorel. Bossuet je rijetko imao stan: ponekad baš nikako.
Stanovao je čas kod jednog, čas kod drugog, najčešće kod Jolyja (Žolija).
Joly je učio medicinu. Dvije godine je bio mlađi od Bossueta.
Joly je bio mladi uobraženi bolesnik. Medicina mu je donijela da bude
više bolesnik nego liječnik. U dvadeset i trećoj godini, mislio je da je načet, i
sve vrijeme je gledao jezik u ogledalu. Tvrdio je da se čovjek magnetizira
kao igla, u svojoj sobi okretao je krevet da mu glava bude prema jugu a noge
prema sjeveru, da noću cirkulacija krvi ne bi bila ometana velikom
magnetičkom strujom Zemljine kugle. Za vrijeme bura pipao je sebi puls.
Inače, najveseliji od svih. Sve nesuglasnosti, – mlad, osobenjak, bolešljiv,
veseo, – dobro su se slagale, a iz svega je toga proizašlo jedno nastrano i
prijatno biće koje su njegovi drugovi, izdašni u krilatim suglasnicima, zvali
Jolllly. – Možeš da poletiš na četiri el (ailes-krilo), govorio mu je Jean
Prouvaire.
Joly je imao običaj da dodiruje nos krajem svoga štapa, što je znak
pronicavog duha.
Svi ti mladi ljudi, tako različiti, i o kojima, na kraju krajeva, treba
ozbiljno govoriti, imali su zajedničku vjeru: Napredak.
Svi su bili neposredni sinovi Francuske revolucije. I najlakomisleniji
postali bi svečani kad bi izgovorili ovaj datum: 1789. Njihovi očevi prema
prirodi bili su tada ili prije fejantinci, rojalisti, doktrinarci; to ne znači
mnogo; ta mješavina koja je bila prije njih, koji su mladi, nije ih se ticala;
čista krv načela tekla je u njihovim žilama. Oni su se bez posredničke
nijanse nadovezivali na čisto pravo i na apsolutnu dužnost.
Tajno udruženje i upućeni, oni su podzemno stvarali zametak ideala.
Među svim tim strasnim srcima i svim tim uvjerenim duhovima bio je i
jedan skeptik. Kako se on tu zatekao? Prišio se. Ovaj skeptik se zvao
Grantaire (Granter), i potpisivao se obično ovim rebusom: R (veliko r,
Francuski grander, koje se izgovara granter).
Grantaire je bio čovjek koji se dobro čuvao da ma u šta vjeruje. To je
uostalom bio jedan od onih studenata koji su najviše naučili za vrijeme
svojih studija u Parizu; znao je da je najbolja kava u kavani Lemblin, i
najbolji bilijar u kavani Voltaire, da se najbolje pogačice i najbolje žene
mogu naći u Ermitageu na bulevaru du Maine, pilići na roštilju kod mame
Saguet, izvrsna riblja jela kod gradske mitnice Cunette, a jedno naročito
bijelo vince kod gradske mitnice Combat. Za sve je znao dobra mjesta; osim
toga, boksanje nogom, nekoliko plesova, i bio je izvrstan mačevalac batinom.
Povrh svega, ispičutura. Bio je preko mjere ružan; najljepša obućarska
radnica toga vremena, Irma Boissy, uvrijeđena njegovom ružnoćom, izrekla

86
je ovu presudu: Grantaire je nemoguć; ali uobraženost Grantaireova nije se
dala zbuniti!
Gledao je nježno i uporno sve žene, kao da je za sve htio reći samo kad
bih htio! i trudio se da uvjeri drugove da mu se sve nameću.
Sve ove riječi: pravo naroda, pravo čovjeka, društveni ugovor, Francuska
revolucija, Republika, demokracija, čovječanstvo, civilizacija, religija,
napredak, nisu za Grantairea skoro ništa značile. On im se smješkao,
skepticizam, to nagrizanje inteligencije, nije mu ostavio nijednu čitavu ideju
u duhu. Živio je s ironijom. Ovo mu je bio aksiom: ima samo jedna
izvjesnost, moja puna čaša. On je ismijavao sva požrtvovanja u svim
strankama, isto tako brata kao i oca, isto tako Robespierrea kao i
Loizerollesa. – Ne znam šta su postigli što su umrli, uzvikivao je. Govorio je
o raspeću: evo jednih vješala koja su uspjela, ženskar, kockar, razvratnik,
često pijan, on je ovim mladim sanjalicama kvario zadovoljstvo pjevušeći im
neprestano: Volim žene, volim dobro vino. Arija: Živio Henri IV.
Uostalom, ovaj je skeptik imao jedan fanatizam. Taj fanatizam nije bio
nijedna ideja, nijedna dogma, nijedna umjetnost, nijedna nauka; to je bio
jedan čovjek, Enjolras. Grantaire se divio Enjolrasu, volio ga je i poštovao. S
kime je bio vezan ovaj anarhični sumnjalica u ovoj družini apsolutnih
duhova? S najapsolutnijim. Na koji ga je način Enjolras potčinio? Idejama?
Ne. Karakterom. Pojava vrlo često uočena. Skeptik koji se prislanja na
čovjeka koji duboko vjeruje, to je jednostavno kao i zakon o
komplementarnim bojama. Ono što nam nedostaje privlači nas. Nitko ne
voli dan tako kao slijepac. Sićušna žena obožava gardista. Žaba ima uvijek
oči upravljene nebu. Zašto? Da vidi kako leti ptica. Grantaire, u kome je
gmizala sumnja, volio je da vidi kako u Enjolrasu visoko lebdi vjera. Osjećao
je potrebu za Enjolrasom. Mada nije bio toga svjestan i mada nije ni
pomišljao da to sam sebi objasni, ova priroda čedna, zdrava, čvrsta, prava,
otporna, bezazlena, očaravala ga je. On se nagonski divio svojoj protivnosti.
Njegove ideje, mekane, popustljive, razglavljene, bolesne, nakazne,
pričvršćivale su se uz Enjolrasa kao uz kičmu. Njegova moralna stabljika
naslanjala se na tu čvrstinu. Grantaire, pored Enjolrasa, postajao je netko.
On je sam uostalom bio sastavljen iz dva elementa koja se po izgledu ne
mogu složiti. Bio je ironičan i srdačan. Njegova ravnodušnost voljela je.
Njegov je duh mogao biti bez vjere, ali njegovo srce nije moglo biti bez
prijateljstva. Duboka protivrječnost; jer naklonost je neko uvjerenje.
Njegova je priroda bila takva. Ima ljudi koji kao da su rođeni da budu
poleđina, pozadina, naličje. To su Poluks, Patroklo, Nizus, Eudamides,
Hefestion, Pehmeja. Oni žive samo ako su naslonjeni na drugog; njihovo je
ime nastavak, i piše se samo iza sveze i; oni nemaju svoj vlastiti život; on je

87
druga strana jedne sudbine koja nije njihova. Grantaire je bio jedan od tih
ljudi. On je bio naličje Enjolrasa.
Moglo bi se skoro reći da srodnosti počinju slovima iz abecede. U nizu
slova, O i P su nerazdvojni. Vi možete po izboru, da izgovorite O i P, ili
Orest i Pilad.
Grantaire, pravi Enjolrasov satelit, stanovao je u tom krugu mladih ljudi,
živio je u njemu; samo mu je to godilo; išao je svuda za njima. Osjećao je
radost da vidi kako se sve te silhuete kreću u dimu vina. Trpjeli u ga zbog
njegove vesele naravi.
Enjolras, čovjek od vjere, prezirao je ovog skeptika, a kao umjerenjak,
ovog pijanca. Udjeljivao mu je pomalo gordog sažaljenja. Grantaire je bio
kao neki Pilad komu nije dat pristanak. Trpeći uvijek osornost Enjolrasovu,
grubo odbijan, odbacivan i vraćajući se opet, on je govorio Enjolrasu: – Da
divna mramora!

88
 II

POSMRTNI GOVOR BLONDEAUU, OD

BOSSUETA
Jedno poslijepodne, koje je imalo, kao što će se vidjeti, neke veze s
događajima koji su prije ovog ispričani, Laigle de Meaux bio je s čulnim
zadovoljstvom naslonjen na bočni stup vrata kavane Musain. Izgledao je
kao karijatida na odsustvu; ništa nije nosio osim svog sanjarenja. Gledao je
na trg Saint-Michel. Biti naslonjen tu bio je jedan način da čovjek leži
uspravno, a to ne mrze sanjalice. Laigle de Meaux je mislio, bez melankolije,
na jednu malu nezgodu koja mu se dogodila dva dana ranije na Pravnom
fakultetu, i koja je mijenjala njegove lične planove za budućnost, planove
uostalom vrlo nejasne.
Sanjarenje ne može spriječiti da neka kola prođu, niti sanjalicu da ta
kola primijeti. Laigle de Meaux, čije u oči bludile nekom vrstom rasijanog
lutanja, primijeti, kroz tu zanesenost, jedna kola na dva točka, koja su išla
po trgu, hodom, i kao neodlučno. Tko je iznajmio ta kola? Zašto su išla
hodom? Laigle ih pogleda. Unutra je bio, pored kočijaša, jedan mladić, a
pred tim ladićem jedna dosta velika torba. Na torbi su prolaznici vidjeli ovo
ime ispisano velikim crnim slovima na jednom prišivenom papiru:

MARIUS PONTMERCY

Na ovo ime Laigle promijeni položaj. On se uspravi i oslovi ovako mladića

u kolima:
– Gospodin Marius Pontmercy?
Kola kojima se obratio zaustaviše se.
Mladić, koji je, tako isto, izgledao duboko zamišljen podiže oči.
– A? reče on.
– Vi ste gospodin Marius Pontmercy?
– Glavom.
– Baš sam vas tražio, nastavi Laigle de Meaux.
– Kako to? zapita Marius; jer je to doista on bio, kad je odlazio od svog

89
djeda, a imao je pred sobom lice koje je vidio prvi put u životu. – Ja vas ne
poznajem.
– Ni ja vas ne poznajem, odgovori Laigle.
Marius pomisli da ima posla s nekim tko hoće da tjera šegu, s nekim tko
pokušava da ga nasamari nasred ulice. U tom trenutku nije bio raspoložen.
Namrštio se. Laigle de Meaux, ne zbunjujući se, produži.
– Niste bili prekjuče na Fakultetu?
– Moguće je.
– Izvjesno je.
– Vi ste student? zapita Marius.
– Da, gospodine. Kao i vi. Prekjuče sam otišao slučajno na Fakultet.
Znate, ponekad dođe čovjeku i tako nešto na pamet. Profesor je baš
prozivao. Poznato vam je da su oni tada vrlo smiješni. Ako vas nema pri
trećoj prozivci, ponište vam upisnicu. šezdeset franaka bačenih u vodu.
Marius poče da sluša. Laigle produži:
– Blondeau je prozivao. Znate Blondeaua, nos mu je vrlo šiljat i vrlo
zloban, i s uživanjem njuška za odsutnim. Podmuklo je počeo slovom P.
Nisam slušao, jer me se to slovo nije ticalo. Prozivanje nije išlo loše. Nije bilo
brisanja, cijeli svemir je bio prisutan, Blondeau je bio tužan. Govorio sam u
sebi: Blondeau, luče moje drago, danas nećeš nikoga pogubiti. Najednom
Blondeau prozva: Marius Pontmercy. Nitko ne odgovori. Blondeau, ispunjen
nadom, ponovi jače: Marius Pontmercy. I uze pero. Gospodine, ja imam srca.
Brzo rekoh samom sebi: Evo jedan čestiti dječak koga će izbrisati. U pomoć.
To je jedan istinski živi stvor koji nije tačan. To nije neki dobar đak. To nije
neki što svojski zagrijava stolicu, neki student koji studira, neki pedantni
žutokljunac, jak u nauci, književnosti, teologiji i mudrosti, jedan od onih
nedotupavnih duhova koji su četiri puta ispeglani; jedanput za svaki
fakultet, to je jedna uvažena lijenčina koja luta, koja se odmara, koja se bavi
grizetama, koja udvara ljepoticama, koja se možda u ovom trenutku nalazi
kod moje ljubavnice. Spasimo ga. Smrt Blondeauu. U tome času, Blondeau
je zamočio u tintu svoje pero crno od precrtavanja, prešao je svojom divljom
zjenicom po slušaocima, i ponovio po treći put: Marius Pontmercy?
Odgovorio sam: Ovdje! I tako vi niste bili prebrisani.
– Gospodine !... reče Marius.
– A mene prebrisaše, dodade Laigle de Meaux.
– Ne razumijem vas, reče Marius.
– Ništa jednostavnije. Bio sam blizu katedre da se odazovem, a blizu
vrata do pobjegnem. Profesor me je posmatrao nekako netremice. Najednom
Blondeau, koji mora da je ona zlobna njuška o kojoj govori Boileau, preskoči

90
na slovo L. L je moje slovo. Ja sam iz Meauxa i zovem se Laigle.
– L’Aigle! prekide ga Marius, kakvo divno ime!
– Gospodine, Blondeau dođe do tog divnog imena, i povika: Laigle! Ja
odgovorih: Ovdje! Tada me Blondeau pogleda s tigrovskom blagošću,
nasmiješi se i reče: – Ako ste Pontmercy, onda niste Laigle. Rečenica koja
može biti za vas uvredljiva, ali je bila crna samo za mene. Kad to reče, on
me prebrisa.
Marius uzviknu:
– Gospodine, toliko mi je krivo...
– Prije svega, prekide Laigle, hoću da okadim Blondeana s nekoliko
rečenica iskrene pohvale. Pretpostavljam da je umro. Ne bi se bog zna šta
promijenilo u njegovoj mršavosti, u njegovoj bljedoći, u njegovi hladnoći, u
njegovoj ukočenosti i njegovu vonju. I ja kažem: Erudimini qui iudicatis
terram. Ovdje počiva Blondeau, Blondeau Nosić, Blondeau Našica, vol
discipline, bos discipline, pas čuvar naredaba, anđeo prozivanja, koji je bio
prav, ćoškast, tačan, krut, čestit i odvratan. Bog ga je prebrisao kao što je on
mene prebrisao.
Marius nastavi:
– Žao mi je...
– Mladiću, reče Laigle de Meaux, neka vam ovo bude lekcija. Ubuduće,
budite tačniji.
– Molim vas po hiljadu puta da mi oprostite.
– Nemojte dopuštati da zbog vas bude vaš bližnji prebrisan.
– Očajan sam.
Laigle prsnu u smijeh.
– A ja sam očaran. Bio sam na putu da postanem advokat. To brisanje me
spasava. Odričem se govorničke slave. Neću braniti udovicu i neću napadati
siroče. Nema toge, nema pravničkog staža. Uspio sam da me izbrišu. Vama
to dugujem, gospodine Pontmercy. Imam namjeru da vam svečano učinim
posjet zahvalnosti. Gdje stanujete?
– U ovim kolima, reče Marius.
– Znak bogatstva, odgovori mirno Laigle. Čestitam. Plaćate za taj stan
devet hiljada franaka godišnje.
U tom trenutku Courfeyrac izađe iz kavane.
Marius se tužno nasmiješi:
– U tom sam stanu od prije dva sata i želja mi je da ga napustim; ali,
tako vam je to, ne znam kuda da odem.
– Gospodine, reče Courfeyrac, dođite u moj stan.

91
 – Ja bih imao preče pravo, primijeti Laigle, ali nemam stana.
– Šuti, Bossuet, nastavi Courfeyrac.
– Bossuet, reče Marius, a ja sam mislio da se zovete Laigle.
– De Meaux, odgovori Laigle; metaforom Bossuet.
Courfeyrac se pope u kola.
– Kočijašu, reče, hotel Porte Saint-Jacques.
I iste večeri, Marius se nastanio u jednoj sobi hotela Porte Saint-Jacques
pored Courfeyraca.

92
 III

MARIUSOVA ČUĐENJA
Za nekoliko dana, Marius posta Courfeyracov prijatelj. Mladost je doba
naglih srašćivanja i brzih zarašćivanja. Marius je pored Courfeyraca
slobodno disao, stvar dosta nova za njega. Courfeyrac mu nije postavljao
nikakva pitanja, nije na to ni pomislio. U tim godinama, lica odmah kažu
sve. Riječ je nepotrebna. Ima tako mladića za koje bi se moglo reći da im
fizionomija brblja. Čim se mladi ljudi pogledaju, poznaju se.
Jednog jutra ipak, Courfeyrac mu iznenada dobaci ovo pitanje:
– Zbilja, imate li vi neko političko uvjerenje?
– Gle! reče Marius, gotovo uvrijeđen pitanjem.
– Šta ste vi?
– Demokrat-bonapartist.
– Umireni miš sive nijanse, reče Courfeyrac. Sutradan, Courfeyrac uvede
Mariusa u kavanu Musain. Zatim mu šapne na uho s osmijehom: – Treba da
vam dam ulaznice za revoluciju. – I odvede ga u sobu Prijatelja ABC-a.
Predstavi ga ostalim drugovima rekavši im poluglasno ovu jednostavnu riječ
koju Marius nije razumio: Jedan učenik.
Marius je bio upao u pravi osinjak duhova. Uostalom, iako šutljiv i
ozbiljan, on nije bio najmanje krilat niti najmanje naoružan od svih.
Marius, usamljen dotada i sklon monologu i razgovoru sa sobom po navici
i sklonosti, bio je malo uplašen ovim jatom mladih ljudi oko sebe. Sve te
različite inicijative privlačile su ga u isti mah, i rastrzale. Od bučnog meteža
svih ovih duhova puštenih na slobodu i u neprestanom previranju njegove
su se ideje kovitlale. Ponekad su, u toj uznemirenosti, odlazile tako daleko
od njega da ih je jedva prikupljao. Slušao je gdje se govori o filozofiji,
književnosti, umjetnosti, religiji, na neočekivani način. Ukazivali su mu se
čudni vidovi; i kako ih nije stavljao u perspektivu, nije bio siguran da ne vidi
kaos. Napuštajući mišljenja svoga djeda da bi prihvatio mišljenja svoga oca,
on je mislio da ima utvrđena mišljenja; sad je s nemirom u duši slutio, i ne
usuđujući se da to sebi prizna, da nema.
Ugao pod kojim je vidio svaku stvar počeo je ponovo da se pomiče. Jedno
izvjesno klaćenje pomaklo je sve vidike njegova mozga. Čudnovato
unutrašnje preturanje. Patio je skoro od toga.

93
 Izgledalo je da za ove mlade ljude nema »posvećenih stvari«. Marius je o
svakom predmetu čuo neobične razgovore, koji su smetali njegovom
bojažljivom duhu.
Jedna kazališna lista bi se pojavila, ukrašena naslovom tragedije starog,
takozvanog klasičnog repertoara.
– Dolje tragedija draga buržujima! uzvikivao je Bahorel. I Marius bi čuo
Combeferrea gdje mu odgovara.
– Griješiš, Bahorel. Buržoazija voli tragediju, i treba ostaviti buržoaziju u
tome na miru. Tragedija s perikama ima smisla, i ja nisam od onih koji joj, u
ime Eshila, spore pravo na opstanak. Ima u prirodi stvari u zametku; ima, u
stvaranju, gotovih parodija; kljun koji nije kljun, krila koja nisu krila,
peraje koje nisu peraje, šape koje nisu šape, bolni krik koji vas goni na
smijeh, eto vam patke. A, kako i perad postoji pored ptice, ne znam zašto i
klasična tragedija ne bi postojala pored antičke tragedije.
Ili je slučaj nanio Mariusa da prođe ulicom Jean-Jacques-Rousseau
između Enjolrasa i Courfeyraca.
Courfeyrac ga je uzimao za ruku.
– Pazite. Ovo je ulica Plätriere, danas nazvana ulica Jean-Jacques-
Rousseau, zbog jedne neobične porodice koja je tu stanovala prije nekih
šezdeset godina. To su bili Jean-Jacques i Tereza. S vremena na vrijeme tu
su nastajala mala bića. Tereza ih je rađala, Jean- Jacques ih je odrađao.
A Enjolras bi oštro upao Courfeyracu.
– Mir pred Jean-Jacquesom! Ja se divim tome čovjeku. On se odrekao
svoje djece, tako je; ali on je usvojio narod.
Nijedan od ovih mladića nije izgovorio ovu riječ: imperator. Jedino je
Prouvaire ponekad govorio Napoleon; svi su drugi govorili Bonaparte.
Enjolras je izgovarao Buonaparte.
Marius se neodređeno iščuđavao. Initium sapientiae24.

24 Početak mudrosti. – Prev.

94
 IV

ZADNJA SOBA KAVANE MUSAIN

Jedan od razgovora između ovih mladih ljudi, kojima je Marius
prisustvovao i u kojima je uzimao učešća, bio je pravi potres za njegov duh.
To se desilo u zadnjoj sobi kavane Musain. Gotovo svi prijatelji ABC-a
bili su na okupu te večeri. Velika lampa bila je svečano upaljena. Govorilo
se o ovome i onome bez strasti a s bukom. Osim Enjolrasa i Mariusa koji su
šutjeli, svi su ostali govorili što im dođe na pamet. Razgovori među
drugovima vode se ponekad i ovako u mirnoj galami. To je bila igra i zbrka
isto koliko i razgovor. Dobacivali su jedan drugom riječi i dočekivali ih.
Razgovaralo se u svim uglovima.
Ni jedna žena nije imala pristupa u zadnju sobu, osim Louisone,
sudopere u kavani, koja je prolazila s vremena na vrijeme idući iz perionice
u »laboratorij«.
Grantaire, savršeno pijan, zaglušivao je svojom vikom ugao koga se bio
dokopao. Mudrovao je i lupetao na sav glas; vikao je:
– Žedan sam. Ljudi, sanjam: da je Hajdelberško bure udarila kaplja, i da
sam jedna od dvanaest pijavica koje će mu prilijepiti. Hoću da pijem. Želim
zaboraviti život. Život je odvratan pronalazak ne znam čiji. To ništa ne traje
i ništa ne vrijedi. Čovjek će slomiti vrat da bi živio. Život je jedan dekor gdje
ima malo prirodnoga. Sreća je stari okvir obojen samo s jedne strane.
Eklezijast kaže: Sve je taština; i ja mislim kao taj čovjek koji nije možda
nikad postojao.
Nula ne hoteći da ide gola, obukla se u taštinu. O taštino. Krpež kojim se
sve zaodijeva u velike riječi! Kuhinja je laboratorij, plesač je profesor,
pelivan je gimnastičar, bokser je pesničar, apoketar je kemičar, vlasuljar je
umjetnik, mazalo je arhitekt, džokej je sportist, stonoga nosi grčko ime.
Taština ima naličje i lice; lice je budalasto, to je crnac s đinđuvama; naličje
je glupo, to je filozof s dronjcima. Oplakujem jednoga smijem se drugom.
Ono što se zove počasti i dostojanstva, pa čast i dostojanstvo, obično je lažno
zlato. Kraljevi se igraju s ljudskom gordošću.
Kaligula je proizveo za konzula jednog konja; Karlo II je od jednog
bubrežnjaka načinio viteza. Napravite se važni, vi sada između konzula
Inicitatusa i barona Roastbeefa. Što se tiče unutrašnje vrijednosti ljudi, ni

95
ona nije više za poštovanje. Slušajte samo kako susjed susjeda slavi. Bijelo o
bijelome je okrutno; kad bi krin mogao govoriti, lijepo bi udesio golubicu!
Bigotka koja ogovara bogomoljku otrovnija je od svake guje i azijske šarke.
Šteta je što sam neznalica, jer bih vam naveo mnoštvo stvari, ali ja ništa ne
znam. Svega mi na svijetu, ja sam uvijek imao duha. Kad sam bio đak kod
Grosa, mjesto da brljam sličice, vrijeme mi je prolazilo u krađi jabuka;
mazati i smazati imaju isti korijen. Ovo za mene; što se vas tiče, i vi ne
vrijedite više. Baš mi je stalo do vaših savršenstava, izvrsnih osobina i
vrlina. Svaka vrlina prelazi u manu: štediša je tu kraj tvrdice, darežljivi je
blizu rasipnika, hrabri je pored razmetljivca; kad se kaže vrlo pobožan, kaže
se pomalo licemjeran; ima upravo toliko poroka u vrlini koliko je rupa na
Diogenovom ogrtaču. Kome se vi divite, ubijenom ili ubici, Cezaru ili Brutu?
Obično su ljudi za ubojicu. Živio Brut! On je ubio. Eto šta je vrlina. Vrlina,
tako je, ali i ludost. Ima čudnih mrlja na tim velikim ljudima. Onaj isti Brut
koji je ubio Cezara bio je zaljubljen u jednu statuu malog dečka. Ta je statua
bila od grčkog kipara Strongiliona, koji je isto tako izvajao i onaj kip
amazonke nazvane Ljeponoga, Eukmenos, koju je Neron nosio sa sobom na
svojim putovanjima. Taj Strongilion ostavio je svega dvije statue na kojima
su se složili Brut i Neron; Brut je bio zaljubljen u jednu, a Neron u drugu.
Cijela je historija samo jedno dugo ponavljanje. Jedan vijek plagira drugi.
Bitka na Marengu je kopija bitke na Pydni; Klovisov Tolbiac i
Napoleonov Austerlitz liče međusobno kao dvije kapi krvi. Ja ne cijenim
mnogo pobjedu. Ništa gluplje nego pobijediti; prava slava je uvjeriti. Ali ded
pokušajte da nešto dokažete! Zadovoljavate se da uspijete, kakva osrednjost!
I da osvojite, kakva bijeda! Avaj, svuda taština i podlost! Sve zavisi od
uspjeha, čak i gramatika. Si volet usus, kaže Horacije. Dakle, ja prezirem
ljudski rod. Da se spustimo od cjeline na jedan dio? Hoćete li da se počnem
diviti narodima? Kojem narodu, molim lijepo? Da li Grčkom? Atenjani, ti
nekadašnji Parižani, ubili su Fobiona, kao recimo Colignyja i toliko su
podilazili tiranima da je Anakefora govorio za Pizistrata: Njegova mokraća
privlači pčele.
Najpoznatniji čovjek Grčke za čitavih pedeset godina bio je onaj
gramatičar Filetas, koji je bio tako mali i tako sićušan da je bio primoran da
olovom potkiva svoje cipele da ga ne bi vjetar odnio. Na velikom trgu
Korinta nalazila se jedna statua koju je izvajao Silanion a zabilježio Plinije;
ta je statua predstavljala Epistata. Šta je uradio Epistat? Izmislio je
podmetanje noge. To u malom prikazuje Grčku i slavu. Prijeđimo na druge.
Da li ću se diviti Engleskoj? Da li ću se diviti Francuskoj? Francuskoj ?
Zašto? Zbog Pariza? Sad sam vam rekao svoje mišljenje o Ateni. Engleskoj?
Zašto? Zbog Londona, ja mrzim Kartagu. A onda, London, prijestolnica
raskoša, glavno je mjesto bijede. U jednoj jedinoj župi Charing-Crossa ima

96
godišnje sto mrtvih od gladi. Takav je Albion. Dodajem, kao vrhunac svega,
da sam vidio jednu Engleskinju kako pleše s vijencem od ruža na glavi a
plavim naočarima na nosu. Dakle, mućak za Englesku! Ako se ne divim
Johnu Bullu, da li ću se diviti bratu Jonathanu? Malo mi se dopada taj brat
s robovima. Oduzmite time is money, šta ostaje od Engleske? Oduzmite
cotton is king , šta ostaje od Amerike?
Njemačka je limfa; Italija je žuč. Hoćemo li se oduševljavati Rusijom?
Voltaire joj se divio. On se divio i Kini. Priznajem da Rusija ima svojih
ljepota, između kojih jaki despotizam; ali ja žalim despote. Oni su nježnog
zdravlja. Jedan Aleksije s odrubljenom glavom, jedan Petar proboden
nožem, jedan drugi Pavle izgažen čizmama, razni Ivani zaklani, više Nikola
i Vasilija otrovani. Sve to pokazuje da je dvorac ruskih careva na jednom
očigledno nezdravom mjestu. Svi civilizirani narodi pružaju divljenju
mislioca ovu pojedinost: rat, a rat, civilizirani rat, iscrpljuje i sabira sve
oblike razbojništva, od razbojništva Trabukera u klancima planine Jaksa do
pljačke indijanskih Komanča u Opasnom Prolazu; taman! reći ćete mi vi.
Evropa vrijedi ipak više nego Azija. Priznajem da je Azija lakrdija, ali ja
baš ne vidim šta imate da se smijete velikom Lami vi zapadni narodi koji
ste upleli u svoje mode i u svoje elegancije sve komplicirane gadosti
veličanstva, od prljave košulje kraljice Izabele do probušene stolice
dauphinove. Gospodo ljudi, kažem vam: evo vam! U Bruxellesu se popije
najviše čokolade, u Amsterdamu najviše klekovače, u Londonu najviše vina,
u Carigradu najviše kave, u Parizu najviše apsintha; eto sve što je korisno
znati. Pariz prednjači, sve u svemu. U Parizu su čak i krpari sibariti;
Diogen bi toliko volio da bude krpar na trgu Maubert koliko i filozof u
Pireju. Naučite još ovo: krčme krpara zovu se bibine; najslavnije su Šerpa i
Klaonica. Dakle, o krčmice, kavanice, pečenjarice, prčvarnice, vinotočja,
ćumezi, jazbine, rupe, podrumi, bibine krpara, uzimam vas za svjedoka,
karavanseraji kalifa, ja sam sladokusac, ja jedem kod Richarda za četrdeset
soua po osobi, treba mi perzijskih čilima da mi se po njima valja gola
Kleopatra! Gdje je Kleopatra? A, to si ti, Louison. Dobar dan.
Tako se razbacivao riječima hvatajući sudoperu u prolazu, u svome uglu
zadnje sobe Musain, Grantaire, koji je bio više nego pijan.
Bossuet, pružajući ruke prema njemu, pokušavao je da ga ušutka a
Grantaire je i dalje tjerao u sve četiri:
– Aigle de Meaux, dolje šape. Nikakav utisak na mene ne praviš tim
gestom koji je imao Hipokrat kad je odbio da primi starudije Artakserksove.
Ja te oslobađam toga da me umiruješ. Uostalom ja sam tužan, šta hoćete da
vam kažem? Čovjek je rđav, čovjek je nakazan. Leptir je uspio, čovjek je
promašen, bog nije uspio sa tom životinjom. Gomila je skup ružnoća. Prvi na

97
koga naiđeš bijednik je. Žena je sinonim srama. Da, ja imam spleen, uz to
melankoliju, sa nostalgijom, i još hipohondriju, i jedim se, i bjesnim, i
dosadno mi je, i nesnosno mi je, i crkoh od gnjavaže! Neka bog ide dođavola!
– Ma šuti, veliko R! prihvati Bossuet, koji je raspravljao o jednom
pravnom pitanju s nekim nevidljivim subesjednikom, i koji se bio sav
izgubio u jednoj rečenici sudskog žargona čiji je kraj bio ovakav:
– Što se mene tiče, mada nisam neki stručni znalac zakona, nego tek
pravobranilac amater, ja tvrdim ovo: da na osnovu običajnoga prava u
Normandiji, na sv. Mihajla i svake godine, vlastelinu se, osim dažbina
drugima, morao plaćati jedan odgovarajući dio, a plaćali su svi i svatko,
kako trajni tako i privremeni vlasnici imanja, i to za sve dugoročne i obične
zakupe, nasljeđa i sve vrste ugovora...
– Odjeci, žalosne nimfe, zapjevuši Grantaire.
Sasvim blizu Grantairea, na jednom skoro mirnom stolu, list papira,
tintarnica i pero između dvije male čaše pokazivali su da se tu skicira jedan
vaudeville. O tome važnom poslu govorilo se tiho, i dvije glave koje su
mozgale dodirivale su se.
– Da najprije nađemo imena lica. Kad nađemo imenu, naći ćemo i
predmet.
– Tako je. Kazuj. Ja ću pisati.
– Gospodin Dormion.
– Rentijer?
– Svakako.
– Njegova kći. Celestina.
–... tina. Zatim?
– Pukovnik Sainval.
– Sainval je sasvim obično. Ja bih rekao Valsin.
Pored tih pripravnika vodviljista, druga jedna grupa, koja se, isto tako,
koristila općom galamom da bi se tiho razgovarala, raspravljala je o
dvoboju. Jedan stari, trideset godina, davao je savjete jednom mladom,
osamnaest godina, i objašnjavao mu je s kakvim protivnikom ima posla.
– Dođavola! budite oprezni. Taj vam je mačevalac. Njegova vještina je
jasna. On zna da napada, udarci ne padaju naprazno, ima jaku ruku, hitar
je, brz kao munja, obrana mu je tačna, i matematički odvraća udarce, vraga!
i on je ljevak.
U suprotnom uglu od Grantairea, Joly i Bahorel su igrali domina i
govorili o ljubavi.
– Ti si sretan, govorio je Joly. Ti imaš ljubavnicu koja se uvijek smije.

98
 – Ona griješi, odgovarao je Bahorel. Ljubavnica koju imaš griješi što se
smije. To ti daje hrabrosti da je varaš. Kad je vidiš veselu, nemaš grižnje
savjesti, kad je vidiš tužnu, savjest ti ne da.
– Nezahvalniče! Tako je to dobro imati ženu koja se smije! I nikad se ne
svađate!
– Na osnovu ugovora koji smo sklopili. Sklapajući naš mali sveti savez,
mi smo jedno drugom odredili granicu koju nikad ne prelazimo. Ono što je
izloženo sjevernjaku pripada Vaudu, ono što je okrenuto drugom vjetru
pripada Gexu. Otuda mir.
– Mir je probavljiva sreća.
– A ti, Jolllly, šta je s tvojom svađom s gospođicom... znaš na koju
mislim?
– Ona se pući na mene okrutnom strpljivošću.
– A ti si baš jedan dirljivo mršav ljubavnik.
– Nažalost!
– Na tvome mjestu okrenuo bih joj leđa i ostavio je.
– Lako je to reći.
– I učiniti. Da li se zove Musichetta?
– Jeste. Ah! dragi moj Bahorele, to je sjajna djevojka, vrlo književna,
male noge, male ruke, oblači se dobro, bijela, punačka, očiju kao u kakve
vračare. Lud sam za njom.
– Dragi moj, treba onda da joj se dopadneš, da budeš elegantan, i da
umiješ klanjati se. – Kupi kod Stauba jedne dobre hlače od debele vune. To
pali.
– Pošto? uzviknu Grantaire.
Treći ugao bio je u vatrenoj pjesničkoj diskusiji. Poganska mitologija
borila se s kršćanskom mitologijom. Riječ je bila o Olimpu, koji je, čisto iz
romantizma, zastupao Jean Prouvaire (Žan Pruver). Jean Prouvaire je bio
bojažljiv dok je bio miran. Čim bi se razdražio, padao je u vatru, neka
veselost pojačavala je njegovo oduševljenje i on je bio u isti mah i nasmijan i
liričan.
– Ne vrijeđajmo bogove, govorio je on. Bogovi nisu možda otišli. Jupiter
mi ne daje utisak pokojnika. Bogovi su snovi, kažu. Ali, čak u prirodi,
ovakvoj kakva je danas, poslije nestanka tih snova, mogu da se nađu svi
veliki poganski mitovi. Neka planina koja ima izgled grada, kao Vignemale,
za mene je još uvijek Cibelina kosa na glavi; nitko mi još nije dokazao da
Pan ne dolazi noću da duva u šuplje stablo vrba, zatvarajući rupe jednu za
drugom; i uvijek sam vjerovao da tu ima nekog udjela u vodopadima

99
Pissevache.
U posljednjem uglu govorilo se o politici. Napadao se oktroirani ustav.
Combeferre ga je mlitavo branio. Coyfeurac ga je energično rušio. Bio je na
stolu jedan zlosretan primjerak čuvenog ustava – Touquet. Coyfeurac ga je
ščepao i mlatarao njime, miješajući sa svojim tvrđenjima drhtaje toga lista
papira.
– Prvo, ja neću kraljeve. Ako ni zbog čega drugog, neću ih iz ekonomskih
razloga; kralj je parazit. Nema besplatnih kraljeva. Čujte ovo: Skupoća
kraljeva. Po smrti Françoisa I, francuski državni dug iznosio je trideset
livara godišnje; po smrti Louisa XIV, iznosio je dvije milijarde šest stotina
milijuna računajući dvadeset osam livara marku, a to je 1760, po riječima
Demaretsa, vrijedilo četiri milijarde pet stotina milijuna, a danas vrijedi
dvanaest milijardi. Drugo, neka mi ne zameri Combeferre, oktroirani ustav
je civilizacija za nevolju. Spasiti prelazno stanje, ublažiti promjenu,
otkloniti potres, provesti neosjetno narod iz monarhije u demokraciju,
uvođenjem ustavnih obmana, sve su to rđavi razlozi! Ne! ne! Ne
prosvjetljavajmo nikad narod umjetnom svjetlošću. Načela venu i blijede u
vašem ustavnom podrumu. Bez razblažavanja. Bez kompromisa. Nikakvog
kraljevskog oktroiranja narodu. U svakom oktroiranju ima po jedan član 14.
Pored ruke koja daje ima pandža koja uzima. Ja nikako ne primam vaš
ustav. Ustav je maska; pod njom je laž. Narod koji prima ustav, odriče se.
Pravo je samo onda pravo kad je potpuno. Ne! Nikako ustav!
Bila je zima; dvije su cjepanice gorjele u kaminu. To je bilo iskušenje, i
Courfeyrac ne mogade odoljeti. On zgužva u šaci jadni ustav – Touquet, i
baci ga u vatru. Papir planu. Combeferre je filozofski gledao kako gori
remek-djelo Louisa XVIII, i zadovolji se da kaže:
– Ustav je preobražen u plamen.
I sarkazmi, doskočice, dosjetke, ono nešto francusko što se zove veselost,
ono nešto englesko što se zove humor, dobar i rđav ukus, dobri i rđavi
razlozi, sve lude iskre dijaloga, koje su istovremeno letjele i ukrštale se, sa
svih strana sobe, veselo su praskale iznad glava.

100
 V

PROŠIRENJE VIDIKA
Međusobni sudari mladih duhova imaju tu dobru stranu što nikada ne
možete predvidjeti iskru ni naslutiti munju, šta će zamalo da izbije? Ne
znate. Grohotan smijeh zamjenjuje raznježenost. Baš u trenutku kad se
lakrdija, pojavi se ozbiljnost. Poticaji zavise od prve riječi koja se izgovori.
Svačiji polet okrilati. Dovoljna je jedna dosjetka da otvori vrata
neočekivanome. To su razgovori s naglim zaokretima gdje se perspektiva
odjednom mijenja. Slučaj upravlja ovim razgovorima.
Jedna ozbiljna misao, koja čudno izbi iz zveketa riječi, prođe najednom
kroz tu gužvu glasova u kojoj su se prepirali nerazgovijetno Grantaire,
Bahorel, Prouvaire, Bossuet, Combeferre i Courfeyrac.
Kako naiđe neka fraza u razgovoru? Kako se to ona ureže odjednom u
pažnju onih koji je čuju? Sad smo rekli, nitko tu ne zna ništa. Usred galame
Bossuet završi iznenada neki govor koji je bio upućen Combeferreu ovim
datumom:
– 18. juna 1815, Waterloo.
Na to ime Waterloo, Marius, nalakćen na sto pored čaše vode, diže ruku
ispod podbratka, i poče da gleda netremice u prisutne.
– Vraga, uzviknu Courfeyrac (dođavola! je u to vrijeme izlazilo iz
upotrebe), taj broj 18 je čudan, i privlači mi pažnju. To je Bonapartin kobni
broj. Stavite Louisa ispred i Brumaire iza njega, pa imate cijelu sudbinu
toga čovjeka, s tom izrazitom osobenošću što kraj tu ide u stopu za
početkom.
Enjolras, nijem dotle, prekide šutnju i uputi Courfeyracu ove riječi:
– Hoćeš da kažeš ispaštanje za zločinom.
Ta riječ zločin, prelazila je mjeru onoga što je mogao da podnese Marius,
koji je već prije bio vrlo uzbuđen iznenadnim spominjanjem Waterlooa.
On se podiže, pođe lagano prema karti Francuske, koja je bila raširena
na zidu i ispod koje se vidjelo jed no ostrvo u odvojenom uglu, metnu prst na
taj ugao, i reče:
– Korzika. Malo ostrvo koje je učinilo Francusku vrlo velikom.
Kao da je dunuo ledeni vjetar. Svima se prekinula riječ. Osjeti se da će se

101
nešto desiti.
Bohorel, odgovarajući Bossuetu, spremao se da se isprsi kako je on to
volio. Odreče se toga da bi čuo.
Enjolras, čije plavo oko nije bilo ni na koga upravljeno i kao da je
bludjelo, odgovori gledajući Mariusa:
– Francuskoj ne treba nikakva Korzika da bude velika, Francuska je
velika zato što je Francuska. Quia nominor leo.25
Marius se niukoliko ne osjeti raspoložen da ustukne; on se okrenu prema
Enjolrasu i glas mu se tresao od drhtaja koji su dolazili od toga što mu se
sva utroba tresla:
– Ne daj bože da bih ja htio umanjiti Francusku! ali se ona ne umanjuje
ako joj se pripoji Napoleon. Ah, dobro, da govorimo. Ja sam novajlija među
vama, ali vam priznajem da me začuđavate. Na čemu smo? Tko smo? Tko
ste? Tko sam? Izjasnimo se o imperatoru. Čujem vas da kažete Buonaparte
naglašujući u kao rojalisti. Reći ću vam da moj djed još bolje to izgovara. On
mi kaže Buonaparté. Mislio sam da ste mladi ljudi. Gde vam je oduševljenje,
i našto vam je? Kome se divite ako se ne divite imperatoru, i šta vam još
treba? Ako vam ne treba ovaj veliki čovjek, kakve velike ljude vi želite? On
je imao sve. Bio je potpun. Imao je u svom mozgu sve ljudske osobine na
kub. Pravio je zakonike kao Justinijan, diktirao je kao Cezar, u razgovoru je
miješao munju Pascalovu i Tacitov grom, stvarao je historiju i pisao ju je,
ratni izvještaji su mu bili prave Ilijade, on je spajao Newtonov broj s
Muhamedovom metaforom, ostavljao je za sobom na Istoku riječi velike kao
piramide, u Tilzitu je učio careve veličanstvenom držanju, u Akademiji
nauka odgovarao je Laplaceu, u Državnom savjetu uspješno je s Merlinom
raspravljao, unosio je dušu u geometriju jednih i u pravne smicalice drugih,
bio je pravnik sa sucima, a zvjezdar s astronomima; kao što je Cromwell
gasio jednu svijeću od dvije da mu obje ne gore, on je išao u Temple da se
cjenjka oko jedne kićanke na zavjesi; sve je vidio, sve je znao; to mu nije
smetalo da se dobroćudno smije nad kolijevkom svog malog djeteta; a
odjednom, Evropa bi uplašena slušala, vojske bi se kretale, artiljerija bi se
tresla u kasu, pontonski mostovi pružali preko rijeka, oblaci konjice
galopirali u orkanu, uzvici, trube, prijestolja bi se svuda ljuljala, granice
kraljevina pomicale na kartama, čuo bi se zveket nadčovječanskog mača koji
se izvlači iz korica, a njega, njega bi vidjeli kako uspravno stoji na vidiku sa
plamenom u ruci i bljeskom u očima, i širi u grmljavini oba svoja krila,
veliku vojsku i staru gardu, i to je bio arhanđeo rata.
Svi su šutjeli, a Enjolras je obarao glavu. Šutnja ostavlja uvijek pomalo

25 Jer se nazivam lavom. – Prev.

102
utisak odobravanja ili neke vrste sabijanja uz duvar. Marius, skoro bez
predaha, produži s još više oduševljenja:
– Budimo pravični, dragi prijatelji! Biti imperij jednog takvog
imperatora, kakva sjajna sudbina za jedan narod, kad je taj narod
Francuska i kad svoj genij dodaje geniju toga čovjeka!
Pojaviti se i vladati, ići i trijumfirati, imati za konačište sve prijestolnice,
uzeti svoje grenadire i načiniti ih kraljevima, donijeti rješenje o obaranju
dinastija, jurišem preobraziti Evropu, da se osjeti, kad zaprijetite da
stavljate ruku na balčak božjeg mača, pratiti u jednom čovjeku Hanibala,
Cezara i Karla Velikog, biti narod nekoga koji u sve vaše zore upleće sjajnu
vijest o jednoj dobivenoj bici, imati za budilicu top s Invalida, baciti u ponor
svjetlosti čudotvorne riječi koje plamte zauvijek, Marengo, Arcole,
Austerlitz, Jena, Wagram! Učiniti da se svakog časa pojave na zenitu
vjekova sazvježđa pobjeda, stvoriti od francuskog imperija parnjaka
rimskom imperiju, biti veliki narod i dati veliku vojsku, razasuti po cijeloj
zemlji svoje legionare, kao što se s planine razlete na sve strane njeni orlovi,
pobijediti, zagospodariti, smrviti, biti u Evropi kao neki narod koga je
pozlatilo toliko slave, udariti kroz historiju u titansku fanfaru, osvojiti svijet
dvaput, zauzećem i sjajem koji zasljepljuje, to je uzvišeno; ta ima li čega
većeg?
– Biti slobodan, reče Combeferre.
Sada Marius obori glavu. Ta prosta i hladna riječ prodrla je bila kao
čelična oštrica kroz njegovo epsko oduševljenje, i on osjeti kako se ono u
njemu rasplinjuje. Kada podiže oči, Combeferrea nije više bilo tu.
Zadovoljan vjerojatno svojim utukom na apoteozu, on je bio otišao, i svi,
osim Enjolrasa, za njim. Soba se sada ispraznila. Enjolras, ostavši sam s
Mariusom, gledao ga je ozbiljno. Marius, međutim, pošto je povezao malo
svoje misli, nije se smatrao pobijeđenim; u njemu je još kipjelo i to se baš
htjelo izraziti novim silogizmima protiv Enjolrasa kad se odjednom začu
kako netko pjeva silazeći niza stepenice. To je bio Combeferre i evo šta je
pjevao:

Kad bi mi Cezar dao Slavu i rat,

I kad bih napustit morao,
Ljubav svoje majke,
Reko bih velikom Cezaru:
Uzmi svoje žezlo i carske kočije,
Više volim svoju majku, ej!
Više volim svoju majku.

103
 Nježan i divan naglasak s kojim je Combeferre pjevao davao je ovoj kitici
neku čudnu veličinu. Marius, zamišljen i s pogledom prema stropu, ponovi
skoro nesvjesno: – Moja majka?...
U tome trenutku on osjeti na ramenu ruku Enjolrasa.
– Građanine, reče mu Enjolras, moja je majka Republika.

104
 VI

RES ANGUSTA
To veče pokoleba duboko Mariusa, a u dušu mu se uvuče neka tužna
pomrčina. On osjeti ono što osjeća možda zemlja kad je otvaraju gvožđem da
u nju spuste zrno žita; on osjeća samo ranu; drhtaj od kiše i radost od ploda
dolaze tek kasnije.
Marius postade sumoran. Jedva je bio stekao jedno vjerovanje; je li ga
trebalo sada odbaciti? Samome sebi reče da ne. Samome sebi izjavi da neće
da sumnja, i poče da sumnja i protiv svoje volje. Biti između dvije religije,
jedne iz koje još niste izišli, druge u koju još nište ušli, nesnosno je; i ti
sutoni gode samo dušama koje su kao slijepi miš. Marius je bio iskrena
zjenica, i trebalo mu je prave svjetlosti. Polumrak sumnje bolio ga je. Ma
koliko da mu je bila želja da ostane ondje gdje je i da se toga drži, bio je
neodoljivo primoran da produži, da pođe naprijed, da ispituje, da misli da
ide dalje. Kud će ga to dovesti? Bojao se, pošto je učinio toliko koraka koji su
ga približili njegovom ocu, da ne učini sada nove korake koji bi ga od njega
udaljili. Nelagodnost je rasla što je više razmišljao. Oko njega su se
ocrtavale okomite nizbrdice. Nije se sada slagao ni sa svojim djedom, ni sa
svojim prijateljima; bio je suviše smion za njega, nazadan za njih; i dođe do
saznanja da je dvostruko osamljen, prema starosti i prema mladosti.
Prestade da odlazi u kavanu Musain.
U toj zabuni u kojoj se nalazila njegova savjest, on nije više pomišljao na
izvjesne ozbiljne strane života. Stvarnosti se ne dadu zaboraviti. One se
iznenada pojaviše da ga gurnu laktom:
Jednog jutra, gazda hotela uđe u Mariusovu sobu i reče mu:
– G. Courfeyrac je jamčio za vas.
– Da.
– Ali meni treba novac.
– Zamolite Courfeyraca da dođe da nešto razgovaramo, reče Marius.
Kad Courfeyrac uđe, gazda ih napusti. Marius mu ispriča ono što nije
mislio još da mu kaže, da je sam na svijetu i da nema roditelja.
– Šta će od vas biti? reče Courfeyrac.
– Ništa ne znam, odgovori Marius.

105
 – Šta ćete raditi?
– Ništa ne znam.
– Imate li novaca?
– Petnaest franaka.
– Hoćete li da vam pozajmim?
– Nikako.
– Imate li odijela?
– Evo.
– Imate li dragocjenosti?
– Jedan sat.
– Srebrni?
– Zlatan. Evo ga.
– Znam jednog trgovca koji će vam kupiti redengot i hlače.
– Dobro.
– Ostat će vam samo jedne hlače, prsluk, šešir i jedan kaput.
– I čizme.
– Šta? Nećete ići bosi? Pa vi ste gazda!
– Dovoljno će biti ovo.
– Znam jednog urara koji će vam kupiti sat.
– Dobro.
– Ne, nije dobro. Šta ćete raditi poslije?
– Sve što se bude moralo. Sve što je časno bar.
– Znate li engleski?
– Ne.
– Znate li njemački?
– Ne.
– Utoliko gore.
– Zašto?
– Jer jedan od mojih prijatelja, knjižar, sprema nešto kao enciklopediju
za koju biste mogli prevoditi članke s njemačkog ili engleskog. To se slabo
plaća, ali se može živjeti.
– Naučit ću engleski i njemački.
– A dotada?
– A dotada ću živjeti od odijela i sata.
Dovedoše trgovca starom robom. On kupi staro odijelo za dvadeset

106
franaka. Pođoše uraru. On kupi sat za četrdeset i pet franaka.
– Nije loše, govorio je Marius Courfeyracu kad su vračali u hotel, s
petnaest franaka koje sam imao, to iznosi osamdeset franaka.
– A hotelski račun? primijeti Courfeyrac.
– Gle, ja sam na to bio zaboravio, reče Marius. Gazda podnese račun koji
je trebalo odmah platiti. Iznosio je sedamdeset franaka.
– Ostaje mi deset franaka, reče Marius.
– Vraga, reče Courfeyrac, pojest ćete pet franaka dok naučite engleski, a
pet franaka dok naučite njemački. To biste suviše brzo progutali jedan jezik
ili suviše sporo jednu petofranku.

Međutim, tetka Gillenormand, u osnovi dosta dobra osoba u tužnim

prilikama, uspjela je najzad da otkrije Mariusov stan.
Jedno prijepodne, kad se Marius vraćao s fakulteta, on nađe jedno pismo
od tetke i šezdeset pistola, to jest šest stotina franaka u zlatu u jednoj
zapečaćenoj kutiji.
Marius vrati trideset zlatnika uz jedno pismo puno poštovanja u kome je
rekao da ima sredstava za život i da odsada može da sam podmiruje svoje
potrebe. U tome trenutku bilo mu je ostalo svega još tri franka.
Tetka nije obavijestila djeda o ovome odbijanju iz straha da ga ne ogorči
do kraja. Uostalom, zar nije bio rekao: da mi se više nikad ne spomene ta
krvopija!
Marius izađe iz hotela Porte Saint-Jacques, ne hoteći da se tu zadužuje.

107
 KNJIGA PETA

Dobra strana
nesreće

108
 I

MARIUS UBOG
Život postade strog za Mariusa. Pojesti odijelo i sat nije bilo ništa. On
okusi od one neizrecive stvari koja se zove živjeti bez igdje ičega. Užasna
stvar, koja podrazumjeva dane bez hljeba, noći bez sna, večeri bez svijeća,
ognjište bez vatre, nedjelje bez posla, budućnost bez nade, probušen rukav
na laktu, stari šešir koji izaziva smijeh djevojaka, vrata koja uveče nađete
zatvorena jer ne plaćate stanarinu, drskost vratara i krčmara,
podsmijavanje susjeda, poniženja, u sebe potisnuto dostojanstvo, primanje
ma kakvog posla, odvratnost, gorčinu, potištenost. Marius nauči da sve to
guta i da su često to jedine stvari koje ima za gutanje. U tome trenutku
života, kad čovjeku treba ponosa, jer mu treba ljubavi, on je osjetio da mu se
svijet ruga zato što je slabo odjeven, i da je smiješan zato što je siromah.
U godinama kad vam mladost nadima srce carskom gordošću, on je više
no jednom obarao oči na svoje poderane čizme, i upoznao nepravični stid i
bijedu od koje se bolno crveni. Divna i strašna proba iz koje slabi izlaze
sramni, a jaki izađu uzvišeni. Iskušenje u koje sudbina baca čovjeka kad
god hoće da ima nitkovi ili poluboga.
Jer se mnogo velikih podviga izvrši u malim borbama. Ima upornih i
neznanih hrabrosti koje se brane čvrsto u mraku od najezde nužde i srama.
Plemenite i tajanstvene pobjede koje ne vidi ničiji pogled, koje nikakva
slava ne nagrađuje, koje nikakve trube ne pozdravljaju. Život, nesreća,
osamljenost, napuštenost, siromašto, bojna su polja koja imaju svoje junake;
neznani su junaci ponekad veći no slavni junaci.
Čvrste i rijetke prirode tako su se izgradile: bijeda, gotovo uvijek maćeha,
ponekad je majka; oskudica rađa snagu duše i duha; nevoljom se zadoji
ponos; nesreća je dobro mlijeko za velikodušnost.
Bio je jedan trenutak u Mariusovom životu kad je sam čistio stepenice
ispred vrata, kad je kupovao za jedan sou briskog sira kod piljara, kad je
čekao da padne mrak da ode do pekara i tu kupi kruh, koji bi krišom odnio u
svoju sobicu pod krovom kao da ga je ukrao. Ponekad se mogao vidjeti kako
se uvlači u mesarnicu na uglu, između podrugljivih kuharica koje su ga
gurale, jedan nespretan mladić s knjigama pod pazuhom, koji je izgledao
stidljiv i divalj, koji je, ulazeći, skidao šešir sa čela sa koga su izbijale graške
znoja, duboko pozdravljao začuđenu mesarku, pozdravljao zatim mesarskog

109
momka, tražio jedan ovčji kotlet, plaćao ga šest ili sedam soua, uvijao u
papir, stavljao pod pazuh između dvije knjige, i odlazio. To je bio Marius. Od
toga kotleta, koji je sam pržio, živio bi tri dana.
Prvi dan bi pojeo meso, drugi dan mast, a treći dan bi glodao kosti.
U više mahova tetka Gillenormand činila je pokušaje, i slala mu onih
šezdeset pistola. Marius ih je stalno vraćao, govoreći da mu ništa ne treba.
Još je bio u žalosti za ocem kad se izvršila u njemu revolucija koju smo
ispričali. Otada nije više ostavljao crno odijelo. Međutim, odijelo njega
ostavi. Jednoga dana nije imao više kaputa. Hlače su nekako služile, šta da
radi? Courfeyrac, kome je bio učinio nekoliko usluga, dade mu jedan stari
kaput. Za trideset soua Mariusu ga prevrnu neki vratar, i on tako dobi nov
kaput. Ali je ovaj kaput bio zelen. Tada je Marius izlazio samo poslije
sumraka. Tako je njegov kaput postao crn. Hoteći da uvijek bude u crnini,
on se oblačio noću.
Uza sve to, on uspije da postane advokat. Smatralo se da stanuje u
Courfeyracovoj sobi, koja je opet bila pristojna i u kojoj je izvjestan broj
pravnih knjiga, pojačanih i dopunjenih sveskama rasparenih romana,
obrazovao biblioteku koju zahtijevaju propisi. Javio je da mu se pisma šalju
kod Courfeyraca...
Kad Marius posta advokat, on o tome izvijesti svog djeda jednim hladnim
pismom, ali punim poniznosti i poštovanja. G. Gillenormand uze, drhteći,
pismo, pročita ga, pocijepa na četvoro i baci u košaru. Dva ili tri dana poslije
toga, gospođica Gillenormand čula je svoga oca koji je bio sam u sobi, kako
glasno govori: To mu se uvijek dešavalo kada je bio vrlo uzrujan. Ona
prislušnu; starac je govorio:
– Da nisi budala, znao se ne može u isti mah biti baron i advokat.

110
 II

MARIUS SIROMAH
S bijedom je kao i sa svačim drugim. Ona vremenom postane podnošljiva.
Ona dobije najzad svoj oblik i svoj sklop. Čovjek životari, to jest razvija se
na izvjestan mršav način, ali dovoljan za život. Evo kako je bilo udešeno
življenje Pontmercyja.
Bio se izvukao iz najtješnjeg škripca: tjesnac se polako širio pred njim.
Radom, hrabrošću, istrajnošću i voljom, on je uspio da od svog rada izvlači
oko sedam stotina franaka godišnje. Naučio je bio njemački i engleski.
Zahvaljujući Courfeyracu koji ga je doveo u vezu sa svojim prijateljem
knjižarom, Marius je vršio u knjižarskoj književnosti skromnu ulogu
korisnog radnika. Sastavljao je knjižarske oglase, prevodio novine, pravio
pribilješke na raznim izdanjima, kompilirao biografije itd. Čista zarada,
prosječno godišnje sedam stotina franaka. Živio je od toga. Ne baš loše.
Kako? Sad ćemo reći.
Marius je stanovao u kućerini Gorbeau, plaćajući godišnje trideset
franaka, u jednoj rupi bez kamina, koja je nazvana kabinet i gdje je, od
namještaja, bilo samo ono što je najpotrebnije. Namještaj je bio njegov,
davao je tri franka mjesečno staroj glavnoj stanarki da mu čisti stan i da mu
donosi svako jutro malo tople vode, jedno svježe jaje i kruh za jedan sou. Taj
kruh i to jaje bili su mu ručak. On ga je stajao od dva do četiri soua prema
tome da li su jaja bila skupa ili jevtina. U šest sati uveče, spuštao se u ulicu
Saint-Jacques da večera kod Rousseaua, prekoputa Basseta, prodavaoca
slika na uglu ulice Mathurin. Nije naručivao juhu. Uzimao je jedno jelo s
mesom za šest soua, mali tanjir povrća za tri soua, i sira, voća ili kolača za
tri soua. Za tri soua kruha koliko je htio. Mjesto vina, pio je vode. Plaćajući
na kasi, gdje je veličanstveno zasjedavala gospođa Rousseau, u to vrijeme
uvijek debela i još svježa, davao je jedan sou konobaru, a gospođa Rousseau
mu je davala osmijeh. Zatim je odlazio. Za šesnaest soua dobivao je osmijeh
i večeru.
Ta gostionica Rousseau, gdje se praznilo tako malo boca vina a toliko
bokala vode, bila je blagovaonica još više nego gostionica. Danas više ne
postoji. Gazda je imao lijep nadimak; zvali su ga Rousseau vodeni.
I tako, ručak četiri soua, večera šesnaest soua; hrana ga je stajala
dvadeset soua dnevno – Što je iznosilo tri stotine šezdeset i pet franaka

111
godišnje. Dodajte trideset franaka za stan i trideset i šest franaka staroj, i
još neke sitne troškove; za četiri stotine i pedeset franaka Marius je imao
hranu, stan i poslugu. Odijelo ga je stajalo sto franaka, rublje pedeset
franaka, pranje pedeset franaka, svi izdaci nisu prelazili šest stotina i
pedeset franaka. Ostajalo mu je pedeset franaka. Bio je bogat. Pozajmljivao
je kad zatreba desetak franaka i nekom prijatelju; Courfeyrac je mogao
uzeti jednom od njega na zajam šezdeset franaka. Što se tiče ogrjeva, kako
nije imao kamina, Marius ga je »pojednostavio«.
Marius je imao uvijek dva odijela, jedno staro, »za svaki dan«, i drugo
potpuno novo, za izvanredne prilike. Oba su bila crna. Imao je samo tri
košulje, jednu na sebi, drugu u ormaru, treću kod pralje. Obnavljao ih je kad
bi se pohabale. Obično su bile poderane, zbog čega je morao zakopčavati
kaput do grla.
Trebalo je više godina da Marius dospije do ovog blagostanja. Mučne
godine; kroz jedne se teško provukao, kroz druge se teško probio. Marius
nije ni jednog dana posustao. Sve je podnio u pogledu oskudice; sve je radio,
samo nije pravio dugove. Samome sebi je odavao priznanje da nikada
nikome nije dugovao ni pare. Za njega je dug bio početak robovanja. Govorio
je čak da je vjerovnik gori nego gospodar; jer gospodin raspolaže samo
vašom ličnošću, a vjerovnik raspolaže vašim dostojanstvom i može opaliti
ćušku. Pristajao je da ne jede, samo da se ne zaduži. Mnogo je dana
gladovao. Osjećajući da se sve krajnosti dodiruju, i, ako se ne pazi, da
siromašenje može da dovede do niskosti duše, on je ljubomorno bdio nad
svojim ponosom. Neka riječ učtivosti ili neki postupak koji bi mu, u svakoj
drugoj prilici izgledali kao neki dužan obzir, sad su mu se činili kao
poniženje i on bi se isprsio. Nije se usuđivao da ništa nepromišljeno uradi,
ne hoteći da bude primoran na uzmicanje. Na licu je imao neku vrstu
strogog crvenila. Bio je stidljiv do gorčine.
U svim svojim iskušenjima on se osjećao ohrabren pa ponekad i ponesen
nekom tajnom snagom koju je imao u sebi. Duša pomaže tijelu, i u nekim
trenucima ga podiže. To je jedina ptica koja može da održava svoj kavez.
Pored očevog imena, jedno drugo ime bilo je urezano u srcu Mariusovom,
ime Thénardiera. Marius je, po svojoj oduševljenoj i ozbiljnoj prirodi,
obavijao nekim vrstom aureole čovjeka kome je, kako je on mislio dugovao
za život svoga oca, toga neustrašivog narednika koji je spasao pukovnika
ispod kiše tanadi i metaka na Waterloou. On nije nikad odvajao uspomenu
na toga čovjeka od uspomene na svoga oca, i udruživao ih je u svom
poštovanju. To je bila neka vrsta dvostrukog obožavanja, veliki oltar za
pukovnika, mali za Thénardiera. Raznježenost njegove zahvalnosti
pojačavala se pomišlju na nevolju u koju je znao da je Thénardier zapao i

112
utonuo. Marius je bio saznao u Montfermeilu za propast i bankrotstvo
nesretnog krčmara i otada je činio nečuvene napore da mu uđe u trag, i da
ga pronađe u tom mračnom ponoru bijede u koju je Thénardier bio iščezao.
Marius je pretražio cio kraj, išao je u Chelles, u Bondy, u Goumay, u
Nogent, u Lagny. On se predao tome poslu čitave tri godine, trošeći na ta
traganja i ono malo novca što bi uštedio. Nitko ga nije mogao obavijestiti o
Thénardieru; mislilo se da je prešao u neku stranu zemlju. Njegovi
vjerovnici su ga takođe tražili, s manje ljubavi nego Marius, ali s isto toliko
revnosti, i nisu ga mogli otkriti. Marius je bacio, krivicu na sebe i skoro se
ljutio što ne uspijeva u svojim traganjima. To je bio jedini dug koji mu je
ostavio pukovnik, i Marius je smatrao kao pitanje časti da ga plati.
– Kako, mislio je, kad je moj otac ležao u smrtnom hropcu na bojnom
polju, on, Thénardier, mogao ga je naći kroz dim i olovo i iznijeti ga na
svojim leđima, a ništa mu međutim nije dugovao, a ja, koji toliko dugujem
Thénardieru, nesposoban sam da ga pronađem u tom mraku gdje izdiše i da
ga sad ja iznesem iz smrti u život! Oh! naći ću ga! – Doista, da nađe
Thénardiera, Marius bi dao ruku iz ramena, a da ga izvuče iz bijede, svu
svoju krv. Vidjeti Thénardiera, učiniti neku uslugu Thénardieru, reći mu: –
Vi me ne poznajete, ali gle, ja vas poznajem! ja sam tu! raspolažite sa
mnom! – To je bio najslađi i najveličanstveniji san Mariusov.

113
 III

MARIUS POSTAJE VEĆI

U to vrijeme Mariusu je bilo dvadeset godina. Prošlo je bilo tri godine
otkad je ostavio djeda. Ostali su bili u istim odnosima i jedan i drugi, ne
pokušavajući da se približe i ne tražeći da se vide. Uostalom, zašto da se
vide? Da bi se sukobili? Tko bi izišao jači od njih dvojice? Marius je bio vaza
od tuča, ali je čiča Gillenormand bio lonac od željeza.
Da i ovo rečemo. Marius se bio prevario u mišljenju o srcu svoga djeda.
Bio je uobrazio da ga g. Gillenormand nije nikad volio i da je taj nagli,
okrutni i nasmijani čiča, koji psuje, viče, bjesni, i podiže štap, imao za njega
u najboljem slučaju onu u isto vrijeme laku i strogu naklonost Gerontesa iz
komedija. Marius se varao. Ima očeva koji ne vole svoju djecu; nema djeda
koji ne bi obožavao svoga unuka. U stvari, rekli smo, on je ludovao za
Mariusom. On ga je obožavao na svoj način, uz pratnju grdnja pa i ćušaka,
ali kad je nestalo ovog djeteta, on osjeti mračnu prazninu u srcu. Tražio je
da mu se o njemu više ne govori, žaleći u sebi što ga tako dobro slušaju. U
prvo se vrijeme nadao da će se taj bonapartist, taj jakobinac, taj terorist, taj
septembrist vratiti. Ali prođoše nedjelje, – prođoše mjeseci, – prođoše
godine; na veliko očajanje g. Gillenormanda, krvopija se ne pojavi. – Ja ipak
nisam mogao ništa drugo da radim nego da ga otjeram, govorio je sam sebi
djed, i pitao se: ako bih imao da to ponovo uradim, da li bih to uradio?
– Njegova je gordost odmah odgovarala: da, ali je njegova stara glava
kojom je šuteći vrtio tužno odgovarala: ne. Imao je časove utučenosti.
Marius mu je nedostajao. Starcima je potrebna ljubav kao i sunce. I to je
toplota. Ma kakva da je bila njegova jaka priroda, Mariusova odsutnost
nešto je izmijenila u njemu. Ni za šta na svijetu ne bi učinio nijedan korak
da bi se približio ovom »malom nevaljalcu«; ali je patio. Nikada nije pitao za
njega, ali je uvijek mislio na njega. Živio je sve povučenije, na Maraisu. Bio
je sad, kao i nekad, veseo i žestok, ali je njegova veselost imala neku
grčevitu ukrućenost kao da je u njoj bilo bola i gnjeva, a njegovi napadi
žestine završavali su se uvijek nekom vrstom blage i mračne potištenosti.
Govorio bi ponekad: – Oh! kad bi se vratio, kako bih ga pljusnuo!
Što se tetke tiče, ona je isuviše malo mislila da bi mogla mnogo voljeti;
Marius je za nju sad postao neka crna i neodređena silueta, ona se već o
njemu mnogo manje brinula nego o mački ili papigi koje je vjerovatno imala.

114
 Tajna patnja čiča Gillenormanda povećavala se time što ju je svu
zatvarao u sebe i nije dao da se ma šta od nje nasluti. Njegova je tuga bila
kao i one skoro izmišljene peći koje sagorijevaju svoj dim. Ponekad se
dešavalo da ga dobronamjerni ljudi nespretno zapitaju: – Šta radi? ili: – Šta
je s vašim gospodinom unukom? – Stari je buržuj odgovarao, sa uzdahom
ako je bio suviše tužan, ili udarajući prstom po rukavu kao da bi stresao
prašinu, ako je htio da izgleda veseo: – Gospodin baron Pontmercy advocira
u nekom budžaku.
Dok je starac žalio, Marius je samom sebi odobravao. Kao i svakom
dobrom srcu, nesreća mu je uklonila gorčinu. Na g. Gillenormanda mislio je
s blagošću, ali je ostao pri tome da ništa ne primi od čovjeka koji je bio rđav
za njegovog oca. To je bio sada ublaženi izraz njegovog prvog gnjeva. Osim
toga, on je bio sretan što je patio, i što još pati. Sve to za svog oca. Teškoće
njegova života zadovoljavale su ga i godile mu. Govorio je samom sebi s
nekom vrstom radosti da – je to najmanja stvar; da je to ispaštanje; da bi –
da nije bilo toga, on bio kažnjen, na drugi način i kasnije, za svoju bezbožnu
ravnodušnost prema ocu i to prema takvom ocu; da ne bi bilo pravo da
njegov otac iskusi svu patnju, a on ništa; – Šta su uostalom bile njegova
muka i njegova oskudica prema pukovnikovom herojskom životu? Da je
najzad jedini način da se približi svome ocu i da na njega liči taj da bude
hrabar pred nevoljom kao što je on bio hrabar pred neprijateljem; i da je bez
sumnje to htio reći pukovnik onim riječima. Bit će ga dostojan. Riječi koje je
Marius uvijek nosio, ne na grudima, jer je pukovnikov papir bio nestao,
nego u svom srcu.
A zatim, kad ga je djed otjerao, on je bio još dijete, sada je postao čovjek.
On je to osjećao. Bijeda, da to ponovimo, bila je za njega dobra. Siromaštvo u
mladosti, kada uspije, divno je po tome što okrene svu volju prema naporu i
svu dušu prema težnji za nečim višim. Siromaštvo odmah razgoli
materijalni život i učini ga odvratnim; otuda neizrecivi poleti prema
idealnom životu.
Bogatom mladiću su na raspolaganju stotinu sjajnih i prostačkih
razonoda, konjske trke, lov, psi, duhan, kocka, dobri objedi i ostalo:
zanimanja niskih strana duše na račun visokih i utančanih. Siromašni
mladić se muči da zaradi kruh; on jede; kad je jeo, ostaje mu samo
sanjarenje. Ide na besplatne predstave koje bog daje; gleda nebo, prostor,
zvijezde, cvijeće, djecu, čovječanstvo u kome pati, tvorevinu u kojoj zrači. On
toliko gleda čovječanstvo da vidi dušu; on toliko gleda tvorevinu da vidi
boga. Sanjari, i osjeća se velikim; sanjari još, i osjeća se nježnim.
Sebičnost čovjeka koji pati prelazi u njemu u samilost čovjeka koji
razmišlja. Jedno divno osjećanje izbija u njemu, zaborav samoga sebe i

115
sažaljenje za sve. Pomišljajući na bezbrojna uživanja koja priroda pruža,
daje i rasipa otvorenim dušama, a uskraćuje zatvorenim dušama, on na
kraju žali, on milijunaš inteligencije, novčane milijunaše. Sva mržnja izlazi
iz njihovih srca ukoliko sva svjetlost ulazi u njihov duh. Da li je on uostalom
nesretan? Ne. Bijeda jednog mladića nije nikad bijedna. Koji mu drago
mladi momak, koliko god da je siromah, sa svojim zdravljem, svojom
snagom, svojim brzim korakom, svojim sjajnim očima, svojom krvlju koja
toplo struji, svojom crnom kosom, svojim svježim obrazima, svojim rumenim
usnama, svojim bijelim zubima, svojim čistim dahom, izazvat će uvijek
zavist u srcu nekog starog imperatora. A onda, on svako jutro ide da zaradi
svoj kruh; i dok mu ruke zarađuju kruh, kičma mu dobija na ponosu, mozak
mu se bogati idejama. Pošto svrši posao, vraća se neiskazano divnom
zanosu, promatranju svemira, radostima; on živi sa nogama u nevoljama, u
smetnjama, na pločniku, u trnju, ponekad blatu, a s glavom u svjetlosti. On
je čvrst, vedar, blag, miran, pažljiv, ozbiljan, malim zadovoljan,
blagonaklon; i on blagosilja boga što mu je dao ova dva bogatstva koja
nemaju mnogi bogataši, rad koji ga čini slobodnim i misao koja ga čini
dostojnim.
Eto šta se zbilo Mariusu. On se čak, otvoreno rečeno, malo previše zanio
razmišljanjima. Onoga dana kad je uspio da zarađuje za život manje-više
sigurno, on je na tome ostao, nalazeći da je dobro biti siromah, i zakidajući
od rada da bi to dao misli. To će reći da je provodio ponekad čitave dane u
razmišljanju, zagnjuren i utonuo kao neki zanesenjak u nijeme slasti
ushićenja i unutrašnjeg zračenja. On je ovako bio postavio problem svoga
života: ulagati što je moguće manje materijalnog rada da bi ulagao što je
moguće više neopipljivog rada; drugim riječima, dati nekoliko sati stvarnom
životu, a baciti ostalo u beskonačnost. On nije primjećivao, misleći da ni u
čemu ne oskudijeva, da tako shvaćen unutrašnji život postaje jedan oblik
lijenosti:
Da se on zadovoljio time što savlađuje prve životne nužde, i da se suviše
rano odmara. Bilo je očigledno da je, za tu energičnu i plemenitu prirodu,
ovo stanje moglo biti samo prolazno, i da će se pri prvom sudaru sa
neizbježnim zapletima koje donosi sudbina Marius probuditi.
A dotle, mada je bio advokat i ma šta da je o tom mislio čiča
Gillenormand, on nije nikog branio, on nije čak advocirao. Sanjarenje ga je
bilo odvratilo od sudskih rasprava. Posjećivati advokate, pratiti sudske
pretrese, tražiti parnice, dosadno. Našto to? On nije vidio nikakva razloga
da mijenja svoj posao. Ova prometna i nepoznata knjižara osigurala mu je
najzad posao, posao bez mnogo rada, koji mu je, kao što smo objasnili, bio
dovoljan.

116
 Jedan od knjižara za koje je radio, g. Magimel, mislim, ponudio mu je da
ga uzme k sebi, da mu da dobar stan, određen posao i hiljadu pet stotina
franaka godišnje. Imati dobar stan! hiljadu pet stotina franaka! Svakako,
nije loše. Ali odreći se slobode! biti nadničar! neka vrsta razvrstanog
književnika! U Mariusovoj misli, kad bi primio, njegov bi položaj postao bolji
i gori istovremeno, dobio bi u blagostanju, a izgubio u dostojanstvu; to bi
bila promjena potpune i lijepe nužde u ružnu i smiješnu oskudicu; nešto kao
kad bi slijepac postao ćorav. On odbi.
Marius je živio osamljen. Iz svoje sklonosti da ostane iznad svega, a i zato
što je bio suviše zaplašen, on nije odlučno ušao u družinu u kojoj je
predsjedavao Enjolras. Ostali su dobri drugovi; bili su gotovi da se
međusobno pomognu kad zatreba na sve moguće načine; ali ništa više.
Marius je imao dva prijatelja, jednog mladog, Courfeyraca, i jednog starog,
g. Mabeufa. On je više naginjao starom. Prije svega, on mu je dugovao za
revoluciju koja se u njemu izvršila. Dugovao mu je što je poznao i zavolio
svoga oca. Skinuo mi je mrenu s očiju, govorio je.
Doista, ovaj je tutor bio presudan.
G. Mabeuf je ipak bio u ovoj prilici samo mirni i ravnodušni posrednik
providnosti. On je obasjao Mariusa slučajno i ne znajući, kao svijeća koju
netko unosi; on je bio svijeća, a ne netko.
Što se tiče unutrašnje političke revolucije Mariusove, g. Mabeuf je bio
potpuno nesposoban da je shvati, da je htjedne i da njom upravlja.
Pošto ćemo kasnije opet naići na g. Mabeufa, nije naodmet nekoliko riječi
o njemu.

117
 IV

G. MABEUF
Onoga dana kad je g. Mabeuf kazao Mariusu: Ja cijenim svačija politička
mišljenja, izrazio je pravo stanje svoga duha. Sva su mu politička mišljenja
bila ravnodušna, i on je odobravao sva bez razlike, da bi ga ostavili na miru,
kao što su Grci zvali Furije, »lijepe, dobre, divne«, Eumenide. G. Mabeufovo
političko mišljenje bilo je da strašno voli biljke, a naročito knjige.
I mi i svi drugi, i on je imao svoj nastavak ist, bez kog nitko onda nije
mogao da živi, ni orleanist, ni anarhist; on je bio bukinist.
On nije shvaćao da se ljudi mogu baviti time da se mrze zbog takvih
tričarija kao što su ustav, demokrati, legitimnost, monarhija, republika itd.,
kada na svijetu postoje svakovrsne mahovine, trave i žbunasto drveće koje
mogu gledati i gomile knjiga formata »folio« ili čak »trideset i dvojine« koje
mogu prelistavati. On nipošto nije htio biti nekoristan; to što je imao knjiga
nije ga sprečavalo da čita, to što je bio botaničar nije ga sprečavalo da bude
vrtlar. Kad je upoznao Pontmercyja, između pukovnika i njega bila je takva
simpatija da ono što je pukovnik radio za cvijeće on je činio za voće. Mabeuf
je bio uspio da iz sjemenke proizvede kruške isto tako sočne kao
senžermenske; iz jednog od njegovih ukrštanja nastala je, kako izgleda,
oktobarska dženarika, danas čuvena, i ne manje mirisna nego ljetnja
dženarika. Išao je na misu više iz blagosti nego iz pobožnosti, a onda i zato
što je, voleći ljudska lica, ali mrzeći njihovu graju, samo u crkvi nalazio
ljude okupljene i šutljive. Osjećajući da čovjek mora biti nešto u državi, on je
izabrao poziv tutora. Uostalom, nikada nije uspio da zavoli neku ženu toliko
koliko kakvu lukovicu tulipana i nijednog čovjeka toliko koliko kakvu knjigu
Elzevirovog izdanja. Bio je odavno prešao šezdeset godina kad ga jednog
dana netko zapita: – Zar se niste nikad ženili? – Zaboravio sam, rekao je.
Kad bi mu se ponekad dogodilo – a kome se to ne događa? – Da kaže – Oh!
da sam bogat! – nije govorio gledajući kradomice neku lijepu djevojku, kao
čiča Gillenormand, nego promatrajući neku knjigu. Živio je sam s jednom
starom domaćicom. Patio je pomalo od kostoblje u rukama, i, kad bi spavao,
na njegovim starim prstima ukočenim od reumatizma zatezali su se nabori
kao na stolnjacima. Napisao je bio i objavio jednu Floru okoline Cauteretza
sa slikama u boji, djelo dosta cijenjeno, čije je klišeje imao i koje je on sam
prodavao. Dva-tri puta na dan po netko bi zbog toga dolazio i zvonio na

118
vratima njegove kuće, u ulici Mézierès. To mu je donosilo nekih dvije hiljade
franaka godišnje. To je bilo gotovo sve njegovo imanje. Iako siromah, uspio
je bio strpljenjem, lišavanjem i vremenom da stvori raznovrsnu zbirku
dragocjenih rijetkosti. Nikad nije izlazio bez jedne knjige ispod pazuha, a
često se vraćao sa po dvije. Jedini ukras četiriju soba u prizemlju, koje su, s
malom baštom, sačinjavale njegov stan, bili su uokvireni herbarijumi i
crteži starih majstora. Sav bi se sledio kad bi vidio sablju ili pušku. Nikad
se u životu nije približio topu, čak ni onima pred Invalidima. Imao je dosta
dobar želudac, brata svećenika, kosu sasvim bijelu, a nije imao više zuba ni
u ustima ni u duhu, drhtao je cijelim tijelom, govorio pikardijskim
naglaskom, smijao se kao dijete, plašio se lako, i imao izgled starog ovna. Uz
to, nije imao drugog prijateljstva ni druge veze među živima osim sa jednim
starim knjižarom kod vrata Saint-Jacques koji se zvao Royol. Njegov san je
bio da odomaći u Francuskoj biljku od koje se dobiva indigo.
I njegova služavka spadala je u vrstu bezazlenih. Dobra sirota starica
bila je čedna. Sultan, njen mačak, koji je mogao da odmauče Allegrijev
mizerere u Sikstinskoj kapeli, ispunio bi njeno srce i bio dovoljan za svu onu
strast koja je bila u njoj. Nijedan njen san nije dosezao do čovjeka. Ona
nikada nije mogla da ode dalje od mačka. Imala je, kao i on, brkove. Slavu je
tražila u svojim kapama, uvijek bijelim. Provodila je vrijeme nedjeljom
poslije mise prebrajajući rublje u sanduku i raspoređujući po krevetu
materijal za haljine koji je kupovala a nikad ga nije davala da se šije.
Umjela je čitati. G. Mabeuf joj je dao nadimak Strina Plutarh.
G. Mabeuf je zavolio Mariusa, jer je Marius, mlad i blag zagrijavao
njegovu starost ne strašeći njegovu bojažljivost. Mladost s blagošću ostavlja
na starce utisak sunca bez vjetra. Kad bi se Marius zasitio vojničkom
slavom, mirisom baruta, nastupanjima i odstupanjima, i svim onim
čudesnim bitkama u kojima je njegov otac zadavao i primao tako silne udare
sabljom, otišao bi g. Mabeufu, a g. Mabeuf bi mu govorio o heroju među
cvijećem.
Oko 1830, njegov brat svećenik je umro, i skoro odmah, kao kad se spusti
noć, sav se vidik zamračio za Mabeufa. Bankrotstvo – jednog notara –
donijelo je i njemu gubitak svote od deset hiljada franaka, a to je bilo sve što
je on imao i što je naslijedio od svog brata. Julska revolucija izazvala je
krizu u knjižarstvu, U mučna vremena, prva stvar koja se ne prodaje, to je
neka Flora. Flora okoline Cauteretza prestade odjednom da se kupuje.
Čitave nedjelje prođoše bez i jednog kupca. Ponekad bi g. Mabeuf uzdrhtao
kad bi zazvonilo zvonce na vratima. – Gospodine, govorila mu je tužno
strina Plutarh, to je vodonoša. – Ukratko, jednog dana Mabeuf napusti ulicu
Mézierès, dade ostavku na dužnost tutora, odreče se Saint-Sulpicea,

119
prodade jedan dio, ne svojih knjiga, nego svojih slika, – do čega mu je
najmanje bilo stalo, – i nastani se u jednoj kućici na bulvaru Montparnasse,
gdje je uostalom ostao samo tri mjeseca, iz dva razloga: prvo, prizemlje i
bašta stajali su tri stotine franaka, a on nije smio da dâ više od dvije stotine
franaka za stanarinu, drugo, pošto je bio blizu strelišta Fatou, slušao je
pucnjavu pištolja, što mu je bilo nesnosno.
On odnese svoju Floru, svoje klišeje, svoje herbarijume, svoje lisnice i
svoje knjige, i nastani se blizu Salpètrière u nekoj krovinjari u selu
Austerlitzu, gdje je imao pedeset talira godišnje tri sobe i jednu ograđenu
baštu s bunarom. Koristio se ovom sobom da proda sav svoj namještaj.
Onoga dana kad se uselio u svoj novi stan, bio je vrlo veseo i ukovao je sam
klinove da bi objesio slike i herbarijume, kopao je onda u bašti, a uveče,
videći da je strina Plutarh sumorna i zamišljena, udari je po ramenu, i reče
joj s osmijehom: – Šta! Pa imamo indigo.
Dva su samo posjetioca, knjižar sa vrata Saint-Jacques i Marius, mogli
da ga obiđu u njegovoj krovinjari u Austerlitzu, – bučno ime koje mu je,
pravo da kažemo, bilo neprijatno26.
Uostalom, kao što smo već spomenuli, mozgovi zaneseni mudrošću ili
ludošću ili, što se često dešava, i jednim i drugim u isti mah, vrlo su lagano
prijemčivi za stvari života. Njihova vlastita sudbina im je daleka. To
usredsređivanje misli ima kao posljedicu pasivnost koja bi, kad bi bila
smišljena, ličila na filozofiju. Čovjek opada, gubi se, vene, skljoka se čak, a
to gotovo i ne primjećuje. Istina, to se uvijek završi buđenjem, ali poznim. A
dotle kao da je čovjek neutralan u igri koja se igra između njegove sreće i
njegove nesreće. Radi se o njemu, a on gleda partiju ravnodušno.
Tako je, kroz ovaj mrak koji se gomilao oko njega, i dok su se sve nade
gasile jedna za drugom, g. Mabeuf ostao vedar, malo djetinjasto, ali duboko.
Navike njegova duha bile su kao klaćenje na zidnom satu. Kad bi ga navila
neka iluzija, on bi išao vrlo dugo, čak i kad bi iluzije nestalo. Sat se ne
zaustavi naprečac baš u onom trenutku kad mu se izgubi ključ.
G. Mabeuf je imao poneko bezazleno zadovoljstvo. Ta zadovoljstva bila su
jeftina i neočekivana; i najmanji slučaj mu ih je pružao. Jednog dana strina
Plutarh čitala je jedan roman u uglu sobe. Čitala je glasno, nalazeći da tako
bolje razumije, čitati glasno, to znači potvrditi samom sebi svoje čitanje. Ima
ljudi koji čitaju vrlo glasno i koji izgledaju kao da sami sebi daju časnu riječ
za ono što čitaju.
S takvom energijom je eto strina Plutarh čitala roman koji je držala u
ruci. G. Mabeuf je čuo ne slušajući.

26 Austerlitz, mjesto čuvene Napoleonove pobjede. – Prev.

120
 Čitajući tako, strina Plutarh je došla do ove rečenice. Riječ je bila o
nekom dragonskom oficiru i jednoj ljepotici:
»... Ljepotica se napući, a dragon...27«
Tu zastade da bi očistila naočare.
– Buda i Dragon, prihvati poluglasno g. Mabeuf. Da, istina je, bila je
jedna aždaja koja je, iz svoje pećini, bacala vatru kroz čeljusti i palila nebo.
To je čudovište bilo već zapalilo više zvijezda, a imalo je, osim toga, tigrove
pandže. Buda ode u pećinu i uspije da pridobije za svoju vjeru aždaju. Baš
dobru knjigu čitate, strina Plutarh. Nema ljepše legende.
I g. Mabeuf utonu u slatko sanjarenje.

27 Napući se na francuskom je bouda (buda), a francuski dragon znači aždaja. – Prev.

121
 V

SIROTINJA, DOBRA SUSJETKA

BIJEDE
Marius je zavolio ovog bezazlenog starca koji je gledajući kako ga polako
pritiska neimaština, i koji se već malo-pomalo čudio, ali ipak nije još
žalostio. Marius je sretao Courfeyraca, a tražio g. Mabeufa. Vrlo rijetko
ipak, najviše jednom ili dvaput mjesečno.
Marius je uživao u tome da sam dugo šeta po vanjskim bulvarima, ili po
Marsovom Polju, ili po najpustijim stazama Luksemburškog parka.
Provodio je ponekad po pola dana promatrajući vrtove s povrćem, lijehe
sa salatom, kokoši na đubrištu i konja koji okreće dolap. Prolaznici su ga
promatrali začuđeno, a poneki su nalazili da je sumnjivo obučen i da ima
koban izgled. A on je bio samo mladić koji sanjari tko zna o čemu.
U jednoj od tih šetnji otkrio je kućerinu Gorbeau, i kako su ga
osamljenost i niska cijena privlačili, u nju se uselio. Tu su ga znali samo pod
imenom gospodin Marius.
Nekoliko starih generala i starih drugova njegova oca pozivali su ga, kad
su ga upoznali, da ih posjeti.
Marius nije odbijao. To su bile prilike da govori o svome ocu. Išao je s
vremena na vrijeme kod grofa Pajola, kod generala Bellavesnea, kod
generala Fririona, u Invalidski dom. Tu se sviralo, tu se plesalo. Tih večeri
Marius je oblačio novo odijelo. Ali je na te sjedjeljke i plesove odlazio samo u
dane kad bi bio mraz da kamen pukne, jer nije mogao da plati kola, a htio je
da mu se u čizmama može ogledati kao u ogledalu.
Sve strasti, osim strasti srca, rasplinjuju se u sanjarenju. Političke
groznice Mariusove tako su iščezle. Revolucija 1830, zadovoljavajući ga i
umirujući ga, tome je pripomogla. Ostao je bio isti osim u gnjevu. Imao je
uvijek ista mišljenja, samo su sad postala nježnija. Da pravo kažemo, nije
imao više mišljenja, imao je samo simpatija. Kojoj je stranci pripadao?
Stranci čovječanstva. U čovječanstvu je izdvajao Francusku; u naciji je
izdvajao narod; u narodu je izdvajao ženu. Na nju je naročito prenosio svoje
sažaljenje. Sad je više volio ideju nego činjenicu, pjesnika više nego heroja, a
još više se divio knjizi kao što je Job nego događaju kao što je Marengo. A

122
kada se, poslije čitavog dana razmišljanja, vraćao uveče bulvarima, i kad je
kroz granje drveća gledao prostor bez kraja, svjetlosti bez imena, ponor,
tamu, tajnu, – sve ono što je samo ljudsko izgledalo mu je sitno.
Mislio je da je dospio i bio je možda doista i dospio do pravog života i
ljudske filozofije, i najzad je dotle dotjerao da ništa drugo nije gledao do
nebo, jedinu stvar koju istina može sagledati sa dna svoga bunara.
To mu nije smetalo da gomila planove, kombinacije, kule u zraku,
namjere za budućnost. Oko koje bi zagledalo unutra u Mariusa, u tom
stanju sanjarenja, bilo bi obasjano čistoćom ove duše. Doista, kad bi bilo
dano našim tjelesnim očima da zagledaju u savjest drugih, mnogo bismo
sigurnije sudili o jednom čovjeku po onome što on sanjari nego po onome što
on misli. Ima volje u misli, u sanjarenju je nema. Sanjarenje, koje je sve
spontano, uzima i zadržava, čak u ogromnome i idealnome, lik našeg duha.
Ništa ne izlazi neposrednije i iskrenije iz dna naše nesvjesne i pretjerane
težnje prema svjetlostima sudbine. U tim težnjama, mnogo više nego i u
idejama složenim, smišljenim i sređenim, može da se pronađe pravi
karakter svakog čovjeka. Naša maštanja su ono što najviše liči na nas.
Svatko sanjari o nepoznatome i nemogućemu prema svojoj naravi.
Sredinom te, 1831. godine, starica koja je posluživala Mariusa ispriča mu
da će izbaciti napolje njegova susjeda, bijednu obitelj Jondrette (Žondret).
Marius, koji je provodio skoro sve svoje dane napolju, jedva je znao da ima
susjede.
– Zašto ih tjeraju? reče on.
– Zato što ne plaćaju stanarinu, duguju dva roka.
– Koliko je to?
– Dvadeset franaka, reče starica.
Marius je imao u jednoj ladici trideset franaka koje je čuvao da mu se
nađu.
– Uzmite, reče on starici, evo dvadeset i pet franaka. Platite za te jadne
ljude, dajte im pet franaka, i nemojte kazati da je to od mene.

123
 VI

ZAMJENIK
Slučaj je htio da puk u kome je služio poručnik Théodule dođe da
garnizonira u Parizu. To je pružilo priliku tetki Gillenormand da dođe na
jednu drugu ideju. Ona je, prvi put, bila izmislila da nagovori Théodule da
uhodi Mariusa; sada je smislila da Mariusa zamjeni Théodule.
Za svaki slučaj, i ako bi djed osjetio neodređenu potrebu za nekim
mladim licem u kući, bilo je zgodno da se nađe neki drugi Marius – ove
zrake slobode ponekad su blage za ruševine. Jest, pomisli ona, to je obična
štamparska greška kakvih ima u knjigama; mjesto Marius, čitajte
Théodule.
Unuk po sporednoj liniji gotovo je isto što i pravi unuk; u nedostatku
advokata, čovjek uzme kopljanika.
Jedno jutro kad je g. Gillenormand čitao nešto kao Dnevni list, njegova
kćerka uđe i reče mu najslađim jer se radilo o njenom ljubimcu:
– Oče, danas će doći Théodule da vam izrazi svoje poštovanje.
– Tko to, Théodule?
– Vaš unuk.
– Ah! reče djed.
Zatim nastavi da čita, ne misleći više na toga unuka koji je za njega bio
neki Théodule, i ubrzo se ozlovolji, što se uvijek dešavalo kad je čitao.
»Listić« koji je držao, rojalistički uostalom, samo se po sebi razumije,
nagovještavao je za sutradan, ne odobravajući to nikako, jedan od onih
malih svakodnevnih događaja tadašnjeg Pariza: da će se pravnici i
medicinari skupiti sutra u podne na trgu Panteona, – da vijećaju. – Radilo
se o jednom pitanju koje je tada bilo na dnevnom redu, o artiljeriji narodne
garde, i o sukobu između ministra vojske i »građanske milicije« oko topova
poređanih u dvorištu Louvrea. Trebalo je da studenti o tome »vijećaju«. To je
bilo dosta da se g. Gillenormand sav naježi.
On pomisli na Mariusa, koji je bio student, i koji će vjerojatno, kao i
ostali, »vijećati«, u podne, na trgu Panteona.
Dok ga je ta misao mučila, poručnik Théodule, koga je uvela oprezno
gospođica Gillenormand, uđe obučen u građansko odijelo, što je bilo vješto s
njegove strane. Kopljanik je ovako mislio: – Stari vještac nije sve uložio u

124
doživotnu rentu. Zato se vrijedi obući »u civil« s vremena na vrijeme.
Gospođica Gillenormand reče glasno svome ocu:
– Théodule, vaš unuk.
A tiho poručniku:
– Sve odobravaj.
I tada se povuče.
Poručnik, koji nije bio naviknut na tako važne susrete, promuca
bojažljivo: – Dobar dan, djede – i poče da ga nesvjesno i mehanički
pozdravlja po vojnički a završi građanskim pozdravom.
– Ah, vi ste to; dobro, sjedite, reče djed.
Pošto to reče, potpuno zaboravi kopljanika.
Théodule sjede, g. Gillenormand ustade.
G. Gillenormand poče da ide gore-dolje po sobi, sa rukama u džepovima,
govoreći glasno i premećući svojim starim srditim prstima oba sata u
džepovima hlača.
– Šmrkavci! I to mi se saziva na trgu Panteona! Grom i pakao! Balavci
koji su do juče bili na sisi! Kad bi im nos stegnuli, iscurilo bi mlijeko! I to
vijeća sutra u podne! Kuda idemo? Kuda idemo? Jasno je da srljamo u
ponor. Eto dokle su nas doveli golaći! Građanska artiljerija. Vijećati o
građanskoj artiljeriji!
Brbljati na javnom mjestu o prdaljkama narodne garde! I s kim će se sve
tamo naći? Pogledajte samo kud nas vodi jakobinizam. Kladim se u što god
hoćete, u milijun za mućak, da će tamo biti samo bivši osuđenici i robijaši, to
u jednu tikvu mokri. Carnot je rekao: – Kud ćeš da idem, izdajniče? –
Fouché je odgovorio: Kud hoćeš, glupače! – Eto šta su republikanci.
– Tako je, reče Théodule.
G. Gillenormand okrenu upola glavu, vidi Théodulea, i produži:
– Kad pomislim da je taj nevaljalac bio toliki zlikovac da postane
karbonar! Zašto si ostavio moju kuću! Da postaneš republikanac. Taman!
narod neće tvoju republiku, neće je, on ima zdrav razum, on zna dobro da je
uvijek bilo kraljeva i da će ih uvijek biti, on zna dobro, da je narod, na kraju
krajeva, samo narod, sprda se on sa tvojom republikom, razumiješ li,
kretenu? Zar nije strašna ta ćud? Zaljubiti se u čiču Duchenea, namigivati
giljotini, pjevati romanse i svirati na gitari pod balkonom 93-će, to je da
pljune čovjek na sve te mladiće, toliko su glupi! Svi su takvi. Nijedan nije
drukčiji. Dovoljno je da udahnu uzduh na ulici pa da izgube pamet.
Devetnaesti vijek je otrov. Koji mu drago mladić pusti da mu poraste brada
kao u jarca, misli da je znam tko, i napusti stare roditelje. To je

125
republikanski, to je romantično, šta je to, romantično? Budite ljubazni pa mi
recite šta je to. Sve moguće ludosti. Prije godinu dana, to je išlo da vidi
Hernanija. Recite mi samo šta je to Hernani? Antiteze, užasi, koji čak nisu
napisani ni na francuskom jeziku! A onda eto i topovi u dvorištu Louvrea.
Takva su razbojništva ovog vremena.
– Imate pravo, djede, reče Théodule.
G. Gillenormand nastavi:
– Topovi u dvorištu Muzeja! Nešto? Tope, šta tražiš? Hoćeš da pucaš na
Belvederskog Apolona? Šta će raditi tanad s Venerom Medičejskom? Oh!
Današnji mladići sve su to razbojnici, kakva je nula njihov Benjamin
Constant! A oni koji nisu zlikovci blesavi su! Rade sve što mogu da budu
ružni, rđavo odjeveni, boje se žena, kad se vrte oko suknje, izgledaju kao da
prose a cure prsnu u smijeh; časna riječ, rekao bi čovjek da se jadnici stide
ljubavi. Nakazni su, a dopunjuju jedan drugog jer su glupi; ponavljaju
kalambure Tiercelina i Potiera, kaputi su im kao vreće, prsluci kao u
konjušara, košulje od grubog platna, hlače od grube čohe, čizme od grube
kože, a kakvo perje takvo im je i cvrkutanje. Njihovim žargonom mogli biste
zakrpiti đonove na cipelama. – I sva ta nesposobna dječurlija, ima politička
mišljenja. Fabriciraju sisteme, preuređuju društvo, ruše monarhiju, obaraju
sve zakone, stavljaju strop namjesto podruma a moga vratara mjesto kralja,
preturaju Evropu od vrha do dna, ponovo grade svijet, i smatraju kao
naročitu sreću kad zagledaju potajno u noge pralja koje se penju u svoja
kola! Ah! Mariuse! Ah! dripče! derati se na javnom trgu! prepirati se,
raspravljati, poduzimati mjere! Oni to zovu mjere, pravedni bogovi! I nered
je sad sićušniji i postaje blesav. Vidio sam u svoje doba kaos, sad vidim
zbrku. Da đaci vijećaju o narodnoj gardi, to se ne može vidjeti kod Ožibeva i
Kadodaša! Divljaci koji idu potpuno goli, s kićankama perja na glavurdi,
toljagom u šapi, manje su divlji nego ovi studenti! Sva ta tričarija što ne
vrijedi ni četiri soua, to hoće da se razumije; da naređuje! To vijeća i
zanovijeta. Očevidno je to kraj ove bijedne zemaljske kugle. Samo još jedan
posljednji hropac, a taj će se u Francuskoj čuti. Vijećajte, nevaljalci! takve će
se stvari dešavati dokle god budu išli da čitaju novine pod arkadama
Odeona. To ih košta jedan sou, i zdrav razum, i inteligenciju, i srce, i dušu, i
duh. Iziđu odatle, pa pobjegnu od porodice. Sve su novine prava kuga; sve,
čak i Bijela zastava! Ustvari Martainville je jakobinac. Ah! neba mi! ti se
možeš pohvaliti da si bacio djeda u očajanje!
– Očevidno, reče Théodule.
I koristeći se time što je g. Gillenormand bio predahnuo, kopljanik
dodade učeno:
– Ne bi trebalo da ima drugih novina osim Monitora ni druge knjige osim

126
Vojničkog godišnjaka.
G. Gillenormand produži:
– Oni su kao i njihov Sieyes (Sijejes)! Kraljeubica koji postaje senator! jer
oni uvijek tako završe. Izmotavaju se, tituliraju »građanine« da bi dospjeli
da im se kaže »gospodine grofe«. Gospodin grof na svakom koraku,
septembarske ubice! Filozof Sieyes! Odajem sebi to priznanje da nisam
cijenio više filozofiju svih tih filozofa nego naočare lakrdijaša iz Tivolija!
Vidio sam dana kako prolaze senatori na keju Malaquais u ogrtačima od
ljubičaste kadife po kojima su izvezene pčeli i sa šeširima à la Henri IV. Bili
su gadni. Čovjek bi rekao kao majmuni sa tigrova dvora. Građani,
izjavljujem vam da je vaš napredak ludost, da je čovječanstvo san, da je
vaša revolucija zločin, da je vaša republika čudovište, da vaša mlada
djevičanska Francuska izlazi iz javne kuće, i ja vam to tvrdim svima, bili vi
tko bili, bili vi publicisti, bili vi ekonomisti, bili vi legisti, makar se bolje
razumijevali u slobodi, jednakosti i bratstvu negoli i samo sječivo giljotine!
Kažem vam to, moji prijatelji.
– Vraga, povika poručnik, to je za divno čudo tačno.
G. Gillenormand zadrža jedan pokret ruke koji je bio počeo, okrenu se,
pogleda u oči kopljaniku Théoduleu i reče mu:
– Vi ste jedan glupak.

127
 KNJIGA ŠESTA

Spoj dviju zvijezda

128
 I

NADIMAK, NAČIN OBRAZOVANJA

PORODIČNIH PREZIMENA
Marius je u to doba bio lijep mlad čovjek, srednjeg rasta, guste crne kose,
visokog i pametnog čela, raširenih i strasnih nozdrva, iskrenog i mirnog
izraza, i s nečim gordim, misaonim i čednim na cijelom svom licu. Njegov
profil, čije su sve linije bile zaokrugljene ali su ostale odlučne, imao je onu
germansku blagost koja je prodrla u francusku fizionomiju preko Alzasa i
Lorene, i onu potpunu odsutnost uglova po kome su se mogli poznati
Sikambri među Rimljanima i po kome se razlikuje lavovska rasa od
orlovske rase. Bio je u onim godinama života kad je duh ljudi koji misle
sastavljen, u jednakom gotovo razmjeru, iz dubine i bezazlenosti. U kakvoj
ozbiljnoj situaciji, imao je sve što je potrebno da bude zapanjen; kad se još
malo pritegne, mogao je biti uzvišen. Njegov način ophođenja bio je uzdržan,
hladan, učtiv, zakopčan. Kako je imao divna usta, najrumenije usne i
najbjelje zube na svijetu, osmijeh mu je ublažavao ono što je njegova
fizionomija imala strogoga. U izvjesnim trenucima, padao je u oči čudan
kontrast između ovoga čednoga čela i ovoga čežnjivog osmijeha. Imao je
malo oko a velik pogled.
U vrijeme svoje najgore bijede, primjećivao je da se djevojke okreću za
njim, i on je bježao ili se krio, potišten u duši. Mislio je da ga gledaju zbog
njegovog starog odijela i da mu se smiju, a ustvari gledale su ga zbog
njegove ljupkosti i sanjale o njemu.
Od toga nijemog nesporazuma između njega i lijepih prolaznica postao je
bio divalj. On nije izabrao nijednu, iz prostog razloga što je bježao od svih.
Živio je tako neodređeno, – glupavo, govorio je Courfeyrac.
Courfeyrac mu je govorio: – Ne čezni za tim da budeš poštovan (jer su
jedan drugom govorili ti, mlada prijateljstva su sklona da pređu na ti).
Dragi moj, jednu savjet. Ne čitaj toliko knjige i gledaj malo više curice.
Imaju nečega te nevaljalice, o Mariuse! Ako toliku bježiš i crveniš, zaglupit
ćeš.
Drugi put bi ga Courfeyrac sreo i rekao mu:
– Dobar dan, gospodine opate.

129
 Kad bi mu Courfeyrac ovako nešto dobacio, Marius bi čitavih osam dana,
više nego ikad, izbjegavao žene, mlade i stare, a izbjegavao bi iznad svega
Courfeyraca.
Bile su ipak u cijelom ogromnom svemiru dvije žene od kojih Marius nije
bježao, i od kojih se nije čuvao. U istini, začudio bi se kad bi mu netko rekao
da su to žene. Jedna je bila bradata starica koja mu je čistila sobu i za koju
je Courfeyrac rekao: – Videći da mu služavka nosi bradu, Marius je pustio
da mu njegova poraste. – Druga je bila neka djevojčica koju je viđao vrlo
često, a koju nikada nije gledao.
Već više od godinu dana Marius je primjećivao na jednoj pustoj stazi
Luksemburškog parka, stazi koja ide duž ograde Rasadnika, jednog čovjeka
i jednu vrlo mladu djevojku kako skoro uvijek sjede jedno pored drugog na
istoj klupi, u najusamljenijem kraju staze, prema Zapadnoj ulici. Kad god bi
slučaj, koji se umiješa u šetnje ljudi čije je oko okrenuto unutra, doveo
Mariusa na ovu stazu, a to je bilo skoro svakoga dana, on je tu nalazio ovaj
par. Čovjek je mogao imati nekih šezdeset godina; izgledao je tužan i
ozbiljan; cijela nježnu ličnost imala je onaj snažan i umoran izgled ratnika
koji se povukao iz službe. Da je imao kakvo odlikovanje, Marius bi rekao: to
je neki bivši oficir. Imao je dobar, ali nepristupačan izgled, i nikad mu se
nije zaustavljao pogled na nečijem drugom pogledu. Nosio je plave hlače,
plav redengot i šešir sa širokim obodom, što je sve izgledalo novo, crnu
kravatu i kvekersku košulju, to će reći košulju koja se sija od bjeline, ali je
bila od grubog platna. Neka grizeta, prolazeći jednoga dana pored njega,
rekla je: – Evo jednog vrlo čistog udovca. – Kosa mu je bila vrlo bijela.
Prvi put kad je djevojka koja ga je pratila sjela s njim na ovu klupu koju
kao da su bili prisvojili, to je bila djevojčica od trinaest-četrnaest godina,
mršava toliko da je od toga bila gotovo ružna, nespretna, beznačajna i koja
je možda obećavala da će imati dosta lijepe oči. Samo, one su uvijek gledale
s nekom vrstom neprijatnog pouzdanja. Bila je obučena na starački i djetinji
način samostanskih pitomica; imala je rđavo skrojenu haljinu od grubog
crnog merinosa. Izgledali su kao otac i kćerka.
Marius je promatrao dva-tri dana ovog starog čovjeka koji još nije bio
starac i ovu djevojčicu koja još nije bila čeljade, zatim nije na njih obraćao
nikakvu pažnju. Izgledalo je da ga oni opet i ne vide. Razgovarali su među
sobom na miran i ravnodušan način. Djevojčica je neprestano brbljala, i to
veselo. Starac je govorio malo, a, na mahove, upravljao je na nju pogled pun
očinske nježnosti.
Marius je stekao nesvjesnu naviku da se šeta ovom stazom. Uvijek ih je
nalazio. Evo kako se to dešavalo:
Marius je dolazio najradije sa onog kraja staze koji je bio udaljeniji od

130
njihove klupe. Išao je cijelom dužinom staze, prolazio ispred njih, zatim se
vraćao do onog kraja odakle je došao, i ponovo počinjao. Tako je išao i vraćao
se s jednog kraja na drugi pet ili šest puta za vrijeme svoje šetnje, a dolazio
je u šetnju pet ili šest puta nedjeljno, a ono dvoje i on nisu ipak izmijenili
nijedan pozdrav. Ovaj čovjek i ova djevojčica, iako je izgledalo i možda baš
zato što je izgledalo da izbjegavaju poglede, privukli su bili, što je prirodno,
pomalo pažnju petorice-šestorice studenata koji su se šetali s vremena na
vrijeme duž Rasadnika, marljivi poslije predavanja, drugi poslije partije
biljara. Courfeyrac, koji je bio među posljednjima, promatrao ih je neko
vrijeme, ali, nalazeći da je djevojka ružna, brzo se i revno od njih okrenuo.
Umakao je kao Part gađajući ih po jednim nadimkom. Kako su mu jedino
privukli pažnju haljina male i kosa staroga, kćerku je nazvao gospođica
Lanoire (Crnka) a oca gospodin Leblanc (Bijeli), a, pošto ih nitko uostalom
nije poznavao, u nedostatku prezimena ozakonjen je nadimak. Studenti su
govorili: – Ah, gospodin Leblanc je na svojoj klupi! – i Mariusu, kao i
ostalim, bilo je zgodno da ovog nepoznatog gospodina zove g. Leblanc.
Mi ćemo tako isto postupiti, i govorit ćemo g. Leblanc da bismo
pojednostavnili pričanje.
Marius ih je tako viđao prve godine skoro svakog dana u isto vrijeme.
Čovjek mu se dopadao, a kćerka mu je bila neprijatna.

131
 II

LUX FACTA EST28

Druge godine, baš u onom trenutku ove povijesti do koga je čitalac
dospio, desi se da je luksemburška navika bila prekinuta, a da sam Marius
nije znao zašto, i da gotovo punih šest mjeseci on nije kročio na ovu stazu.
Najzad se jednog dana on tamo vrati. Bilo je to jednog vedrog ljetnog jutra.
Marius je bio veseo kako se to može biti kad je lijepo vrijeme. Činilo mu se
da ima u srcu sve pjevanje ptica koje je čuo i sve komade plavog neba koje
je vidio kroz lišće drveća.
On pođe ravno »svojoj stazi« i, kad je dospio do kraja, opazi, uvijek na
istoj klupi, onaj poznati par. Samo, kad se približio, to je doista bio isti
čovjek, ali mu se učinilo da to nije više ista djevojka. Osoba koju je sada
vidio bila je jedno veliko i lijepo stvorenje koje ima svoje najdivnije oblike
žene baš u onom trenutku kad se oni još spajaju sa svim najbezazlenijim
ljupkostima djeteta; prolazan i čist trenutak koji mogu izraziti samo ove
dvije riječi: petnaest godina. Bila je to divna smeđa kosa koja se prelijevala
kao da ima zlatne pramenove, čelo kao od mramora, obrazi kao od ružina
lista, blijedo rumenilo, rumena bjelina, divna usta iz kojih je izlazio osmijeh
kao svjetlost, a riječ kao muzika, glava koju bi Rafael dao Mariji,
postavljena na vratu koji bi Jean Goujon dao Veneri. I, da ništa ne bi
nedostajalo tom čarobnom licu, nos nije bio lijep, bio je mio; ni prav ni
povijen, ni talijanski ni grčki; to je bio pariški nos; to jest nešto duhovito,
fino, nepravilno i čisto, što baca u očajanje slikare a očarava pjesnike.
Kad je Marius prošao pored nje, nije joj mogao vidjeti oči, koje su bile
stalno oborene. Vidio je samo njene duge smeđe trepavice prelivene sjenkom
i stidljivošću.
To nije smetalo lijepom djetetu da se smiješi slušajući čovjeka s bijelom
kosom, koji joj je govorio, i ništa nije bilo čarobnije od ovog svježeg osmijeha
s oborenim očima.
U prvom trenutku, Marius je pomislio da je to druga kćerka istog
čovjeka, svakako sestra one prve. Ali, kad ga nepromjenljiva navika šetnje
dovede po drugi put pored klupe, i kad ju je pažljivo osmotrio, on poznade da
je to ona ista. Za šest mjeseci od djevojčice postala je djevojka; to je sve. Ove

28 I bi svjetlost. – Prev.

132
pojave su vrlo česte. Ima jedan trenutak kad se djevojčice rascvjetaju za
tren oka i postanu odjednom ruže. Juče ste ih ostavili kao djecu, danas vas
već uznemiruju.
Ova ne samo što je bila porasla, bila se i proljepšala. Kao što su tri
aprilska dana dovoljna ponekom drvetu da se pokrije cvijećem, šest mjeseci
je njoj bilo dovoljno da se zaodjene ljepotom. Njen travanj je bio došao.
Ima tako ponekad siromašnih i skučenih ljudi koji kao da se probude,
prijeđu naglo iz oskudice u raskoš, prave svakojake izdatke, i postanu
odjedanput sjajni, rasipni i darežljivi. To dođe od neke rente koju su strpali
u džep; juče je bio rok za isplatu. I djevojka je bila podigla svoju
polugodišnju rentu.
A onda, to više nije bila pitomica u debelom šeširu, u haljini od merinosa,
u đačkim cipelama i s crvenim rukama; ukus je bio došao s ljepotom; to je
bila jedna lijepo obučena osoba s izvjesnom elegancijom, prostom i bogatom i
bez namještenosti. Imala je haljinu od crnog damasta, ogrtač od iste
materije i šešir od bijelog krepa. Bijele rukavice isticale su finoću njene ruke
koja se igrala drškom suncobrana od kineske slonove kosti, a svilene cipele
su ocrtavale majušnost njene noge. Kad ste prolazili pored nje, iz cijele
njene odjeće izbijao je neki mlad i opojan miris.
Što se tiče čovjeka, on je ostao uvijek isti.
Kad je Marius došao drugi put blizu nje, djevojka podiže kapke. Oči su joj
bile nebeski plave i duboke, ali je u tom zamagljenom plavetnilu bio još
pogled djeteta. Pogledala je Mariusa ravnodušno, kao što bi pogledala švrću
koji je trčao pod javorima, ili mramornu vazu koja je bacala sjenu na klupu;
a Marius je opet produžio šetnju misleći na sasvim druge stvari.
Prošao je četiri-pet puta pored klupe na kojoj je bila devojka, ali nije na
nju ni okrenuo glavu.
Idućih dana, došao je kao i obično u Luksemburški park, kao i obično,
našao je tu »oca i kćerku«, ali nije više obraćao pažnju. Nije mislio na ovu
djevojku sad kad je postala lijepa više no što je mislio dok je bila ružna.
Prolazio je pored same klupe na kojoj je ona bila zato što mu je to bila
navika.

133
 III

DJELOVANJE PROLJEĆA
Jednoga dana zrak je bio mlak, Luksemburški park bio je poplavljen
sjenom i suncem, nebo je bilo čisto kao da su ga ujutru anđeli prali, vrapci
su cvrkutali u granama kestenova. Marius je svu svoju dušu bio otvorio
prirodi, nije mislio ni na šta, živio je i disao; on prođe pored one klupe,
djevojka podiže oči na njega, njihovi se pogledi susretoše.
Šta je to bilo ovoga puta u pogledu djevojke? Marius ne bi mogao da to
kaže. Nije bilo ničega i bilo je sve. Bio je to neki čudan bljesak.
Ona obori oči, a on nastavi put.
Ono što je sad vidio nije bio bezazleni i prost pogled djeteta, to je bio
tajanstveni bezdan koji se odškrinuo, zatim naglo zatvorio.
Ima jedan dan kad svaka mlada djevojka pogleda ovako. Teško onom tko
se nađe tu!
Ovaj prvi pogled duše koja još samu sebe ne poznaje kao zora je na nebu.
To je buđenje nečega zračnog i nepoznatog. Ništa ne može da izrazi opasnu
čar ove neočekivane svjetlosti koja najednom neodređeno obasja divne tmine
i u kojoj su spojena sva sadašnja nevinost i sva buduća strast. To je neka
vrsta neodlučne nježnosti koja se otkrije nasumce i koja očekuje. To je
zamka koju nevinost nehotice razapinje i u koju hvata srce i ne hoteći i ne
znajući. To je djevojče koje gleda kao žena.
Rijetko se kad desi da se onamo gdje padne ovaj pogled ne razvije neko
duboko sanjarenje. Sva čistoća i sva čednost ukrštene su u ovom božanskom
i kobnom zraku koji, više nego najvještije domigivanje nagizdanih žena, ima
magičnu moć da namah u dnu jedne duše izazove cvjetanje onog mračnog
cvijeta, punog mirisa i otrova, koji se zove ljubav.
Uveče, vraćajući se u svoj sobičak, Marius je pogledao svoje odijelo i
primijetio prvi put da je neprilično, nepristojno i nečuveno glupo s njegove
strane što se šeta u Luksemburškom parku sa »svakidašnjim odijelom«, to
jest u iskidanom šeširu do vrpce, u teškim kočijaškim čizmama, crnim
hlačama bijelih koljena i crnom kaputu izblijedjelih laktova.

134
 IV

POČETAK JEDNE TEŠKE BOLESTI

Sutradan, u uobičajeno vrijeme, Marius izvadi iz ormara svoj novi kaput,
svoje nove hlače, svoj novi šešir i svoje nove čizme; stavi na sebe ovu
potpunu opremu, navuče rukavice, nevjerojatan luksuz, i ode u
Luksemburški park.
Usput, on srete Courfeyraca, i napravi se da ga ne vidi. Courfeyrac
vraćajući se kući reče svojim prijateljima: – Sreo sam novi šešir i novi kaput
Mariusov, i Mariusa u njima. Išao je bez sumnje da polaže neki ispit.
Izgledao je sasvim glupavo.
Kad je stigao u Luksemburški park, Marius obiđe oko bazena i pogleda
labudove, zatim se dugo zadrža promatrajući jednu statuu čija je glava bila
potpuno pocrnjela od plijesni i kojoj je nedostajala jedna noga. Kod bazena
je bio jedan trbušasti buržuj četrdesetih godina koji je držao za ruku dečka
od pet godina i govorio mu: – Izbjegavaj krajnosti. Sine moj, drži se na
jednakoj udaljenosti od despotizma i anarhije. – Marius oslušnu ovog
buržuja. Zatim obiđe još jednom oko bazena. Najzad se uputi ka »svojoj
stazi«, polako i kao preko volje, čovjek bi rekao da ga netko u isto vrijeme
primorava i sprečava da ide tamo. On nije bio svjestan svega ovoga, i mislio
je da radi isto što i svaki dan.
Izbijajući na stazu, on opazi na drugom kraju »na njihovoj klupi« g.
Leblanca i mladu djevojku. Zakopča kaput do grla, zategnu ga na tijelu da
ne bi pravio nabore, osmotri s izvjesnim zadovoljstvom sjajni odsjaj svojih
hlača i uputi se klupi. U njegovom koraku izbijao je napadački duh i kao
neka osvajačka namjera. Kažem, dakle: uputi se klupi, kao što bih rekao:
Hanibal se uputi Rimu.
Uostalom, svi su njegovi pokreti bili nesvjesni, i on nije bio prekinuo
uobičajena zanimanja svoga duha ni tok svoga rada. Mislio je u tom
trenutku kako je Priručnik za maturu glupava knjiga i da su ga morali
sastavljati neki rijetki kreteni kad su mogli kao remek-djelo ljudskoga duha
analizirati tri Racineove tragedije a svega jednu Molièrevu komediju. U
ušima mu je nešto oštro zujalo. Dok se približavao klupi, zatezao je nabore
svoga kaputa, a pogled mu je bio upravljen na djevojku.
Činilo mu se da ona ispunjava cio onaj kraj staze nekom neodređenom
plavom svjetlošću.

135
 Što se više približavao, njegovi su se koraci sve više usporavali. Kad je
došao na izvjesnu udaljenost od klupe, mnogo prije nego što je stigao do
kraja staze, on stade, i ni sam ne znajući kako se to desilo, vrati se natrag.
Nije čak bio svjestan da nije otišao do kraja staze. Jedva da ga je djevojka
mogla opaziti izdaleka i vidjeti kako lijepo izgleda u svom novom odijelu. On
se međutim držao vrlo ravno, da bi lijepo izgledao u slučaju ako bi ga netko
s leđa gledao.
Stiže do suprotnog kraja, zatim se vrati, i ovoga puta dođe malo bliže do
klupe. Došao je čak na udaljenost od tri razmaka drveta od nje, ali je tu
osjetio da mu je nekako nemoguće da ide dalje i on se pokoleba. Učinilo mu
se da vidi kako se lice djevojke okrenulo prema njemu. On ipak učini jedan
muški i žestoki napor, savlada kolebanje, i produži da ide naprijed. Nekoliko
sekunda kasnije, prolazio je ispred klupe, ravan i čvrst, crven do ušiju, ne
usuđujući se da pogleda ni desno ni lijevo, s rukama u kaputu kao kakav
državnik. U trenutku kad je prošao – pod uperenim topom – osjeti da mu
srce strahovito kuca. Imala je kao i dan ranije haljinu od damasta i šešir od
krepa. Čuo je neki neiskazan divan glas koji je morao biti »njen glas«.
Razgovarala je tiho. Bila je vrlo lijepa. On je to osjećao, iako se nije
usuđivao da je pogleda. – Ona ipak ne bi mogla, mislio je, da me ne cijeni i
uvažava kad bi znala da sam ja pravi pisac rasprave Marcos Obregon de la
Ronda, koju je gospodin François de Neufchâteau stavio, kao da je njegova,
na čelo svog izdanja Gil Blasa!
Prođe klupu, ode do kraja staze koji je bio sasvim blizu, zatim se vrati
natrag i prođe opet ispred lijepe djevojke. Ovoga puta bio je vrlo blijed.
Uostalom, osjećao se vrlo neugodno. Udalji se od klupe i od djevojke, i,
okrećući joj leđa, uobrazi da ga ona gleda, pa se zbog toga poče zapletati.
Nije pokušavao više da se približi klupi, zaustavi se na sredini staze, i tu,
što dosad nije nikad učinio, sjede, gledajući ispod oka sa strane, i misleći, u
najrazgovijetnijoj dubini svoga duha, da je ipak nemoguće zamisliti da osoba
čijem se bijelom šeširu i crnoj haljini divio može biti potpuno neosjetljiva
prema njegovim sjajnim hlačama i novom kaputu.
Poslije četvrt sata diže se, kao da je htio da krene ponovo prema onoj
klupi koju je okružavala aureola. Međutim, on je stajao i nije se micao s
mjesta. Prvi put u petnaest mjeseci on pomisli da ga je i taj gospodin koji
dolazi tu svakog dana da sjedi sa svojom kćerkom primijetio bez sumnje, i
da vjerojatno nalazi da je njegova revnost čudna.
Prvi put isto tako on osjeti da je nepristojno nazvati ovog nepoznatog
čovjeka, čak skriveno u svojim mislima, nadimkom g. Leblanc.
Ostade tako nekoliko minuta oborene glave i crtajući po pijesku nekim
štapićem koji je držao u ruci.

136
 Zatim se naglo okrenu na suprotnu stranu od klupe, od g. Leblanca i
njegove kćerke, i vrati se kući.
Ovoga dana zaboravio je da ode na večeru. On se toga sjetio u osam sati
uveče: i kako je bilo suviše kasno da siđe u ulicu Saint-Jacques, reče samo: –
Gle! – i pojede komad kruha.
Legao je tek pošto je iščetkao i brižljivo savio svoje odijelo.

137
 V

GROMOVI IZ VEDRA NEBA

POGAĐAJU GOSPOĐU BOUGON
Sutradan, gospa Bougon, – tako je Courfeyrac zvao staru vratarku,
glavnu stanarku-domaćicu kućerine Gorbeau koja se ustvari zvala gospođa
Burgon29, kao što smo to utvrdili, ali ovo spadalo Courfeyrac nije ništa
poštovao, dakle, sutradan gospa Bougon, zapanjena, primijeti da g. Marius
izlazi opet u novom odijelu.
On ode ponovo u Luksemburški park, ali ne pođe dalje od svoje klupe na
sredini staze. Sjede na nju kao i prvog dana, promatrajući izdaleka i videći
razgovetno bijeli šešir, crnu haljinu i naročito plavu svjetlost. On se ne mače
s mjesta, a vratio se kući tek pošto su zatvorili vrata Luksemburga. Nije
vidio kad su otišli Leblanc i njegova kćerka. Zaključi po tome da u izišli iz
parka na vrata prema Zapadnoj ulici. Kasnije nekoliko nedjelja poslije toga,
kad je o tome mislio, nije mogao da se sjeti gdje je večerao toga dana.
Sutradan, to je bio treći dan, gospa Bougon kao da je bila gromom
pogođena. Marius je izašao u novom odijelu.
– Tri dana uzastopce! povika ona.
Ona pokuša da ga prati, ali je Marius išao živahno i krupnim koracima;
kao da je nilski konj htio da progoni divokozu. Izgubi ga iz vida za dvije
minute i vrati zadihana, gotovo zagušena svojom sipnjom, bijesna.
– Zar to ima ikakvog smisla, gunđala je ona, oblačiti svakog dana svoje
lijepo odijelo i primorati čeljade da ovako trči!
Marius je bio pošao u Luksemburg.
Djevojka je bila tamo s g. Leblancom. Marius se približi što je više mogao
pretvarajući se da čita neku knjigu, ali ostade još vrlo daleko, zatim ode i
sjede na svoju klupu, gdje je proveo četiri sata gledajući kako slobodno
skakuću po stazi vrapci za koje mu se činilo da mu se rugaju.
Prošlo je tako jedno petnaest dana, Marius je išao u Luksemburg ne više
da šeta, nego da sjedi uvijek na istom mjestu i ne znajući zašto. Kad bi
stigao tamo, više se nije micao. Oblačio je svako jutro svoje novo odijelo, a ne
bi se pokazao; sutradan je opet tako započinjao.
29 Bougon znači gunđalo. – Prev.

138
 To je bila zaista bajna ljepotica. Jedina primjedba koja bi se mogla učiniti
i koja bi mogla izgledati kao neka zamjerka, to je bilo da je protivrječnost
između njenog pogleda, koji je bio tužan, i njenog osmijeha, koji je bio veseo,
davala njenom licu kao neki malo izbezumljen izraz, zbog čega je u
izvjesnim trenucima ovo slatko lice bilo čudno ne prestajući da bude divno.

139
 VI

PAO U ZAROBLJENIŠTVO
Jednog od posljednjih dana druge nedjelje, Marius je sjedio kao i obično
na klupi, držeći u ruci jednu otvorenu knjigu u kojoj već dva sata nije bio
okrenuo nijednu stranicu. Odjednom zadrhta. Nešto se krupno dešavalo na
kraju staze. G. Leblanc i njegova kćerka ustali su bili sa klupe, kćerka je
uzela oca ispod ruke, i obadvoje su se uputili polako k sredini staze gdje je
bio Marius. Marius zatvori svoju knjigu, zatim ponovo otvori, zatim se
potrudi da čita. Drhtao je. Aureola je dolazila ravno k njemu. – Ah! Bože
moj! mislio je, neću imati vremena da zauzmem neki stav. – Međutim,
čovjek s bijelom kosom i djevojka približavali su mu se. Izgledalo mu je da to
traje i čitav vijek i svega jednu sekundu. – Šta će ona ovamo? pitao se.
Kako! ona će proći ovuda? Njene će noge koračati po ovom pijesku, ovom
stazom, na dva koraka od mene? – Bio je uzrujan, htio je da bude vrlo lijep,
htio je da ima odlikovanje krsta. Čuo je kako se približava lagani i
odmjereni bat njihovih koraka. Uobražavao je da ga g. Leblanc strijelja
očima. – Da li će mi se taj gospodin obratiti? mislio je on. On obori glavu;
kad je podiže, bili su sasvim blizu njega. Djevojka prođe i u prolazu ga
pogleda. Ona ga pogleda ravno, sa sanjalačkom blagošću od koje Marius
uzdrhta od glave do pete. Učini mi se da mu predbacuje što tako dugo ne
dolazi do nje i da mu kaže: – Evo ja sam došla. – Marius osta zaslijepljen od
onih zjenica punih zraka i ponora.
Osjećao je žeravicu u mozgu. Ona je došla k njemu, kakva radost! A onda,
kako ga je pogledala! Izgledala mu je ljepša nego ikada što ju je vidio.
Ljepota u isto vrijeme – ženska i anđeoska, ljepota potpuna koja bi
nadahnula Petrarcu a pred kojom bi klekao Dante. Bilo mu je kao da plovi
po visinama plavog neba. U isti mah bilo mu je strahovito nelagodno, jer je
imao prašljive čizme.
Pratio ju je pogledom dok nije iščezla. Zatim poče da hoda po
Luksemburgu kao da je lud. Vjerojatno je da se na mahove smijao sam za
sebe i da je govorio glasno. Toliko je izgledao sanjalica pored dadilja s
djecom da je svaka mislila da je u nju zaljubljen.
Iziđe iz Luksemburga, nadajući se da će je naći na ulici.
Susrete se s Courfeyracom pod arkadama Odeona i reče mu: – Hajde da
večeraš sa mnom. – Otišli su kod Rousseaua i potrošili šest franaka. Marius

140
je jeo kao aždaja. Dao je šest soua konobaru. Kod slatkiša rekao je
Courfeyracu: – Jesi li čitao novine? Kako je lepo govorio Audry de
Puyraveau (Odri d Pijravo)!
Bio je ludo zaljubljen.
Poslije večere reče Courfeyrac: – Platit ću ti kazalište. Otišli su u Porte-
Sain-Martin da gledaju Fredericka u Krčmi Adreta. Marius se silno
zabavljao.
U islo vrijeme postao je još divljiji. Izlazeći iz kazališta nije htio da gleda
podvezice jedne modistice koja je preskakala preko jednog kanala kojim je
oticala voda, a kad je Courfeyrac rekao: Rado bih stavio ovu ženu u svoju
zbirku, skoro se užasnuo.
Courfeyrac ga je sutradan pozvao na ručak u kavanu Voltaire. Marius je
otišao i jeo još više nego uoči toga dana. Bio je zamišljen i vrlo veseo. Kao da
je htio da ugrabi svaku priliku da se na sav glas smije. Jedan krug
studenata bio se obrazovao oko stola i govorilo se o glupostima za koje
država plaća da se predaju sa katedra Sorbone, zatim je razgovor skrenuo
na pogreške i praznine rječnika i verifikacija Quicheratovih (Kišeraovih).
Marius prekide razgovor da bi uzviknuo: – Ipak je vrlo ugodno imati križ.
– Baš je ovo smiješno! reče tiho Courfeyrac Jeanu Prouvaireu.
– Ne, odgovori Jean Prouvaire, to je ozbiljno.
To je zaista bilo ozbiljno. Marius je bio u onom prvom žestokom i divnom
času kojim počinju velike strasti. Jedan pogled učinio je bio sve ovo.
Kad je mina napunjena, kad je kresivo spremno, ništa jednostavnije.
Pogled je iskra. Gotovo. Marius je volio jednu ženu. Njegova je sudbina
ulazila u nepoznato.
Pogled žena liči na izvjesne sprave mirne na izgled, a strašne. Prolazite
pored njih svakog dana spokojno i nekažnjeno i ne sluteći ništa. Dođe
vrijeme da i zaboravite da je ta stvar tu. Idete, dolazite, sanjate, govorite,
smijete se. Odjednom osjetite da ste ščepani. Svršeno. Sprava vas drži,
pogled vas je uhvatio. Uhvatio vas je, svejedno zašto i kako, za neki dio vaše
misli koja je oklijevala, za neku rasijanost u koju ste zapali. Izgubljeni ste.
Upast ćete cijeli. Jedan lanac tajanstvenih snaga zgrabio vas je. Uzalud se
otimate. Nikakva ljudska pomoć više ne pomaže. Padate iz jednih mreža u
druge, iz strepnje u strepnju, iz mučenja u mučenje, vi, vaš duh, vaše
imanje, vaša budućnost, vaša duša; i, prema tome da li ste zapali u vlast
kakvog opakog stvorenja ili nekog plemenitog srca, vi morate izaći iz te
strašne sprave unakaženi od srama ili preobraženi strašću.

141
 VII

DOŽIVLJAJI SLOVA U
OSTAVLJENOG NAGAĐANJU
Osamljenost, odvajanje od svega, ponos, nezavisnost, sklonost prema
prirodi, nedostatak svakodnevne i materijalne aktivnosti, unutrašnji život,
tajne borbe nevinosti, blagonakloni zanos pred svemirom pripremili su bili
Mariusa za ono ludilo koje se zove strast. Njegov kult prema ocu postao je
bio malo-pomalo religija, i kao svaka religija, povukao se bio u dno duše.
Trebalo je nešto u njenom prednjem dijelu. Došla je ljubav.
Pun jedan mjesec dana Marius je išao svakog dana u Luksemburg. U
određeno vrijeme, ništa ga nije moglo zadržati. – Redar je, govorio je
Courfeyrac. – Marius je živio u ushićenju. Izvjesno je da ga je mlada devojka
gledala.
Najzad se bio osmjelio, i približavao se klupi. Ipak nije više prolazio
ispred nje, pokoravajući se u isto ime nagonu bojažljivosti i nagonu
obazrivosti ljubavnika. Smatrao je da je dobro da ne privlači »pažnju oca«.
Birao je za sebe mjesto iza drveća i podnožja statua sa dubokim
makijavelizmom, tako da bi ga djevojka mogla što bolje vidjeti a stari
gospodin što manje.
Ponekad je čitavo pola sata ostajao nepomičan u sjeni kakvog Leonide ili
Spartakusa, držeći u ruci neku knjigu iznad koje su njegove oči, blago
dignute, tražile lijepu djevojku, a ona je opet s jedva primjetnim osmijehom
okretala svoj divni profil njemu. Razgovarajući najprirodnije i najmirnije što
se može s čovekom bijele kose, ona je upućivala Mariusu sve sanjarije
jednog djevičanskog i strasnog oka. Stara i praiskonska vještina koju je Eva
znala od prvog dana stvaranja a koju svaka žena zna od prvog dana života.
Usta su joj odgovarala jedno, a oko joj je odgovaralo drugo, verovatno je g.
Leblanc ipak opazio nešto na kraju, jer je često, kad je Marius dolazio,
ustajao i počinjao da hoda. Ostavio je bio njihovo uobičajeno mjesto i zauzeo,
na drugom kraju staze, klupu do Gladijatora, kao da je htio vidjeti da li će
Marius poći tamo za njima. Marius nije razumio, i učini ovu pogrešku.
»Otac« poče da postaje netačan, i nije više dovodio »svoju kćerku« svakog
dana. Ponekad je dolazio sam. Tada Marius nije ostajao. Druga pogreška.

142
 Marius nije obraćao pažnju na ovakve zamke. Iza faze bojažljivosti
prešao je, napredak prirodan i neizbježan, u fazu zaslijepljenosti. Njegova je
ljubav rasla. Sanjao je o njoj svake noći. A onda, desila mu se neočekivana
sreća, ulje na vatru, još gušći mrak pred očima. Jedne večeri, u sumraku,
našao je na klupi koju su »g. Leblanc i njegova kćerka« bili ostavili, jednu
maramicu, maramicu sasvim prostu i bez veza, ali bijelu, finu, i koja je,
kako se njemu činilo, ispuštala neiskazano divne mirise. On je zgrabi sa
zanosom. Maramica je bila obilježena slovom U. F.; Marius nije ništa znao o
ovom lijepom djetetu, ni njenu porodicu, ni njeno ime, ni njen stan; ova dva
slova bila su prva njena stvar koju je uhvatio, divna početna slova na kojima
je odmah počeo da zida kule. U je bilo očigledno ime: Ursula! pomisli on,
kako slatko ime! On poljubi maramicu, udahnu njen miris, stavi je na srce,
na tijelo, preko dana, a noću na usne da bi se uspavao.
To je bila maramica starog gospodina, kome je jednostavno ispala iz
džepa.
Idućih dana poslije ovog pronalaska, on se u Luksemburgu nije drukčije
pojavljivao do ljubeći ovu maramicu i pritiskujući je na srce. Lijepo dijete
nije tu ništa razumijevalo i to mu je stavljalo do znanja neprimjetnim
znacima.
– O čednosti! govorio je Marius.

143
 VIII

I INVALIDI MOGU BITI SRETNI

Pošto smo izgovorili riječ čednost, i pošto ništa ne krijemo, moramo reći
da mu se ipak jednom, uz sav njegov zanos, »njegova Ursula« ozbiljno
zamjerila. To je bilo jednog od onih dana kad je ona nagovarala g. Leblanca
da ustanu s klupe i da se prošetaju stazom. Duvao je dosta jak proljetni
vjetar koji je pokretao vrhove platana. Otac i kćerka, ispod ruke, prošli su
ispred Mariusove klupe. Marius je ustao za njima i pratio ih pogledom, kao
što priliči kad je duša izvan sebe.
Odjednom jedna struja vjetra, veselija nego druge, i kojoj je vjerojatno
stavljeno u dužnost da svršava proljetne poslove, sletje sa rasadnika, pade
na stazu, obavi djevojku divnom jednom jezom dostojnom Vergilijevih nimfa
i Teokritovih fauna, i podiže joj haljinu, onu haljinu svjetliju od haljine
Izidine, gotovo do same podveze. Pojavi se noga izvanrednog oblika. Marius
je vidje. Bio je ljut i bijesan.
Djevojka je brzo spustila haljinu pokretom božanstveno zaplašenim, ali
on nije bio manje ozlojeđen. Bio je sam na stazi, istina. Ali moglo je i biti
nekoga. A da je slučajno bilo nekoga? Može li da se pojmi tako nešto?
Užasno je ono što je maločas uradila. – Avaj! siroto dijete nije ništa uradilo;
bio je jedan jedini krivac, vjetar; ali Marius, u kome je nejasno drhtao
Bartholo koga ima u svakom Kerubinu, bio je odlučio da bude nezadovoljan,
i bio je ljubomoran na svoju sjenu. I ako se doista budi u ljudskom srcu, i
tako se nameće, čak i bez prava, oštra i čudna putena ljubomora. Uostalom,
da i nije bilo ove ljubomore, pogled na ovu divnu nogu nije imao za njega
ničeg ugodnog; bijela čarapa koje mu drago žene pričinila bi mu više
zadovoljstva.
Kad se »njegova Ursula«, pošto je stigla do kraja staze, vratila natrag s g.
Leblancom i prošla ispred klupi na koju je Marius opet bio sjeo, Marius je
pogleda namrgođeno i okrutno. Djevojka napravi onaj mali trzaj ramena s
pokretom trepavica koji je značio: Pa, šta mu je?
To je bila njihova »prva svađa«.
Tek što je Marius bio gotov s tom grdnjom u očima, a netko prođe stazom.
To je bio neki invalid, potpuno povijen, izboran i bijel, u uniformi iz doba
Louisa XV, s malom duguljastom pločom od crvene čohe s ukrštenim
mačevima na grudima, vojnički križ Svetoga Louisa, a krasili su ga osim

144
toga jedan rukav bez ruke unutra, srebrna vilica i drvena noga. Marius
povjerova da je vidio da je to biće imalo neobično zadovoljan izgled. Čak mu
se učini da mu je stari cinik, gegajući se pored njega, namignuo bratski i
veoma veselo, kao da su nekim slučajem bili u dogovoru i zajednički uživali
u kakvom iznenadnom posliću. Ali šta mu je te je tako zadovoljan ovaj
Marsov otpadak? Šta se dogodilo između ove drvene noge i one druge?
Marius je bio ljubomoran do ludila. – Možda je bio tu! pomisli on. Možda je
vidio! i spopade ga želja da smrvi invalida.
Vrijeme na kraju sve zagladi. Ovaj Mariusov gnjev protiv »Ursule«, ma
kako pravičan i opravdan bio, prođe. On je na kraju sve oprostio; ali je zato
trebalo mnogo napora; pućio se tri dana.
Međutim, uza sve to i zbog svega toga, strast je rasla i postajala luda.

145
 IX

POMRAČENJE
Vidjeli smo kako je Marius otkrio ili je mislio da je otkrio da se ona zove
Ursula.
Prohtjev raste s ljubavlju. Znati da se ona zove Ursula bilo je već mnogo;
to je bilo i malo. Za tri-četiri nedjelje Marius je iskapio ovu sreću. Htio je sad
neku drugu. Htio je da sazna gdje ona stanuje.
Napravio je prvu pogrešku; pao je u zamku klupe kod Gladijatora.
Napravio je bio i drugu: nije ostao u Luksemburgu kad je g. Leblanc dolazio
sam. Sad je napravio i treću. Ogromnu. Otišao je za »Ursulom«.
Ona je stanovala u Zapadnoj ulici, na najneposjećenijem mjestu, u jednoj
novoj trokatnici skromnog izgleda.
Od tog trenutka, Marius je dodao svojoj sreći da je viđa u Luksemburgu
sreću da je prati do kuće.
Glad mu je rasla. Znao je kako se zove, imenom bar, divnim imenom,
pravim ženskim imenom; znao je gdje stanuje; htio je da dozna tko je ona.
Jedne večeri, pošto ih je pratio do kuće, i pošto je vidio da su se izgubili
na kapiji, ušao je za njima i rekao hrabro vrataru:
– Je li to ušao gospodin s prvog kata?
– Ne, odgovori vratar. To je gospodin s trećeg kata.
To je bio još jedan korak naprijed. Taj uspjeh ohrabri Mariusa.
– S lica? zapita on.
– Vraga! reče vratar, u kući ima soba samo s ulice.
– A šta je taj gospodin? nastavi Marius.
– Rentijer, gospodine. Vrlo dobar čovjek, i koji čini dobra nevoljnicima,
iako nije bogat.
– Kako se zove? produži Marius.
Vratar podiže glavu i reče:
– Da gospodin nije špijun?
Marius ode posramljen, ali jako očaran. Napredovao je.
– Dobro, pomisli. Znam da se zove Ursula, da je rentijerova kćerka, da
stanuje ovdje, na trećem katu u Zapadnoj ulici.

146
 Sutradan se g. Leblanc i njegova kćerka pojaviše u Luksemburgu samo
za kratko vrijeme. Otišli su još za dana. Marius ih je pratio do u Zapadnu
ulicu kao što je bio već navikao. Kad je došao do vrata, g. Leblanc propusti
kćerku ispred sebe, zatim se zadrža prije nego što će prijeći preko praga,
okrenu se i pogleda Mariusa ravno u oči.
Idućeg dana nisu došli u Luksemburg. Marius je čekao uzalud cio dan.
Kad je pao mrak, on pođe u Zapadnu ulicu, i vidi svjetlost na prozoru
trećeg kata. Šetao je ispred tih prozora sve dok se svjetlost nije ugasila.
Idućeg dana nikoga u Luksemburgu. Marius je čekao cijeli dan, zatim je
išao da drži noćnu stražu pod prozorima. To je trajalo do deset sati uveče. S
večerom je bivalo kako mu drago. Groznica hrani bolesnika a ljubav
zaljubljenoga.
Prođoše tako osam dana. G. Leblanc i njegova kćerku nisu se više
pojavljivali u Luksemburgu. Marius je pravio tužna nagađanja; nije se
usuđivao da motri na vrata preko dana. Zadovoljavao se time da noću
promatra crvenkastu svjetlost okana. Vidio je na mahove kako prolaze
sjenke, i srce bi mu počelo udarati.
Osmog dana kad je došao pod prozore, nije bilo svjetlosti. – Gle! reče, nije
još lampa upaljena. Mrak je, međutim. Da nisu izišli? – čekao je do deset
sati. Do ponoći. Do jednog sata po ponoći. Nikakva se svjetlost nije upalila
na prozorima trećeg kata i nitko nije ušao u kuću. Otišao je vrlo mračan.
Sutradan, – jer je on živio od sutra do sutra, nije bilo za njega, takoreći;
današnjice, – nije našao nikoga u Luksemburgu, a to je i očekivao; u
sumrak, ode do kuće. Nikakve svjetlosti na prozorima; kapci su bili
zatvoreni; na trećem katu bio je potpun mrak.
Marius zakuca na vrata, uđe i reče vrataru:
– Da li je tu gospodin s trećeg kata?
– Odselio se, odgovori vratar.
Marius se zanese i reče slabim glasom:
– Ali kada?
– Juče.
– Gdje sad stanuje?
– Nemam pojma.
– Nije, dakle, ostavio svoju novu adresu?
– Nije.
I podigavši nos, vratar poznade Mariusa.
– Gle! To ste vi! reče, pa vi ste doista policijski komesar?

147
 KNJIGA SEDMA

Gazda Minnete

148
 I

RUDOKOPI I RUDARI
Sva ljudska društva imaju ono što se u kazalištu zove – najniža rupa.
Društveno tlo je svuda podrovano negdje za dobro, negdje za zlo. Ovi su
radovi raspoređeni jedan iznad drugog. Ima gornjih i donjih jama. Ima jedno
gore i jedno dolje u ovom mračnom podzemlju koje se ponekad sruši pod
civilizacijom, i koje naša ravnodušnost i naš nehat gaze nogama.
Enciklopedija, u prošlom vijeku, bila je neki rudnik gotovo pod otvorenim
nebom. Pomrčine, ta tama u kojoj se izleglo prvobitno kršćanstvo, čekale su
samo zgodnu priliku da eksplodiraju za vrijeme Cezara i da svjetlošću
poplave ljudski rod. Jer u posvećenim pomrčinama ima skrivene svjetlosti.
Vulkani su puni tame koja može da se i rasplamti. Svaka lava biva najprije
noć. Katakombe, u kojima se služila prva misa, nisu bile samo podrumi
Rima, one su bile podzemlje svijeta.
Ima pod društvenom građevinom, tim složenim trošnim čudom, bušotina
svake vrste. Ima religiozni rudokop, filozofski, politički rudokop, ima
ekonomski i revolucionami rudokop. Netko kopa idejom, netko kopa brojem,
netko kopa gnjevom. Ima dozivanja i odzivanja od jedne katakombe u
drugu. Utopije kruže pod zemljom kanalima. One se tu granaju u svim
pravcima. Ponekad se tu sretnu i bratime. Jean Jacques pozajmljuje svoj
pijuk Diogenu, koji mu pozajmljuje svoj fenjer. One se tu ponekad i bore.
Calvin hvata z.i kosu Socina. Ali ništa ne zaustavlja i ne prekida napon svih
ovih energija prema cilju i ogromnu istovremenu aktivnost, koja se kreće
amo-tamo, penje, silazi i ponovo penje u ovoj pomrčini, i koja polako
preobražava ono što je gore onim što je dolje i ono što je spolja onim što je
unutra, – ogromno nepoznato gmizanje. Društvo jedva i sluti u ovom
bušenju koje mu ostavlja površinu a mijenja utrobu. Koliko podzemnih
katova, toliko različitih radova, toliko raznih iskopavanja. Šta izlazi iz svih
tih dubokih kopanja? Budućnost.
Što se dublje silazi, radnici su tajanstveniji. Do jednog stepena koji
društveni filozof zna razlikovati, rad je dobar; ispod toga stepena, on je
sumnjiv, i mješovit; još niže, on postaje strašan. Na izvjesnoj dubini, u
iskopavanja ne može više da probije duh filozofije, granica na kojoj čovjek
može da diše je prijeđena; tu mogu početi čudovišta.
Ljestve za silaženje su čudne; i svaka od njenih prečki odgovara katu na

149
koji filozofija može da stane, i na kome se sretne jedan od njenih radnika,
ponekad božanskih, ponekad nakaznih. Ispod Jana Husa je Luther; ispod
Luthera je Descartes; ispod Descartesa je Voltaire; ispod Voltairea je
Condorcet; ispod Condorceta je Robespierre; ispod Robespierrea je Marat;
ispod Marata je Babeuf. I tako se nastavlja. Niže, nejasno, na granici koja
dijeli nerazgovijetno od nevidljivoga, primjećuju se drugi tamni ljudi, koji
možda još ne postoje. Jučerašnji su aveti; sutrašnji su ličinke. Duhovno oko
ih nejasno razlikuje. Embrionski rad budućnosti jedna je od vizija filozofa.
Jedan svijet neodređenoga oblika, u zametku, kakva nečuvena silueta!
Saint-Simon, Owen, Fourier, takođe su tu, u bočnim jamama.
Zaista, iako jedan božanski nevidljivi lanac vezuje između sebe i bez
njihova znanja sve ove podzemne radnike koji skoro uvijek misle da su
usamljeni, a koji to nisu, njihovi su radovi vrlo različiti i svjetlost jednih
odudara od plamćenja drugih. Jedni su rajski, drugi su tragični. Ipak, ma
kako odskakali jedni od drugih, svi ovi radnici, od najvišeg do najmračnijeg,
od najmudrijeg do najluđeg, imaju jednu sličnost, i evo je: nesebičnost.
Marat zaboravi na sebe kao i Isus. Oni ostaju po strani, smeću sebe s uma, i
ne misle nikako na sebe. Oni vide nešto drugo osim sebe. Imaju pogled, a taj
pogled traži apsolutno. Prvi ima cijelo nebo u očima; posljednji, koliko god
bio zagonetan, ima još pod vjeđama blijedu svjetlost bezgraničnoga.
Poštujte, ma šta radio, svakoga tko ima svoj znak, zjenicu zvijezdu.
Zjenica sjena drugi je znak.
Njom počinje zlo. Pred onim tko nema pogleda, mislite i drhtite.
Društveni poredak ima svoje crne rudare.
Ima jedna tačka od koje kopanje u dubinu postaje zakopavanje, i gdje se
svjetlost gasi.
Ispod svih ovih rovova koje smo označili, ispod svih ovih hodnika, ispod
cijelog ovog ogromnog razgranatog podzemnog sistema napretka i utopije,
još mnogo dublje u zemlji, niže od Marata, niže od Babeufa, niže, mnogo
niže i bez ikakve veze sa gornjim katovima ima posljednja jama. Užasno
mjesto. To smo nazvali najniža rupa. To je jaruga mraka. To je podrum
slijepih. Inferi.
Na to se nadovezuju ponori.

150
 II

NA DNU
Ovdje nesebičnost nestaje. Demon se neodređeno ocrtava; svako za sebe.
Ja bez očiju urla, traži pipa i glođe. Društveni Ugolino je u ovom
bezdanu. Divlje siluete koje se vuku po ovoj jami, gotovo životinje, gotovo
priviđenja, ne zanima opći napredak, one ne znaju za ideju i riječ, one se
brinu samo da se lično zasite. Gotovo su nesvjesne, i imaju u sebi neku vrstu
strašnog slabljenja. Imaju dvije majke, obadvije maćehe, neznanje i bijedu.
Imaju jednog vodiča, potrebu; a, za sve oblike zadovoljenja, apetit. Divljački
su proždrljive, to jest okrutne, ne poput tiranina, nego poput tigra. Iz patnje
ove ličinke prelaze na zločin; fatalni lanac, vrtoglavo oplođavanje, logika
sjene. Ono što gmiže u najnižoj društvenoj rupi, to nije više prigušeno
traženje apsolutnoga; to je pobuna materije. Čovjek tu postaje zmaj. Biti
gladan, biti žedan, to je polazna tačka; biti Sotona, to je završna tačka. Iz
tog podruma izlazi Lacenaire.
Vidjeli smo maločas, u četvrtoj knjizi, jedno od odjeljenja gornjeg rova, te
velike političke, revolucionarne i filozofske jame. Tamo je, rekli smo, sve
plemenito, čisto, časno, pošteno. Tamo se, svakako, mogu prevariti, i varaju
se; ali je ta greška dostojna poštovanja, toliko je u njoj heroizma. Sav rad,
koji se tamo izvodi, ima jedno ime, napredak.
Došao je trenutak da se zaviri i u druge dubine, odvratne dubine.
Postoji pod društvom, i, bit će, ponovimo to, dokle god neznanje ne bude
raspršeno, velika pećina zla.
Ovaj je podrum ispod svih i neprijatelj je svih. To je mržnja bez izuzetka.
Ovaj podrum ne zna za filozofa. Njegov nož nije nikad zaoštravao pero.
Njegovo crnilo nema nikakve veze s uzvišenim crnilom, tintarnicom. Nikada
u noći prsti koji se grče pod ovim zagušljivo-otrovnim stropom nisu listali
neku knjigu ili raširili neke novine. Babeuf je za Cartouchea eksploatator.
Marat je za Schinderhannesa (Šinderana) aristokrat. Cilj ovoga podruma je
rušenje svega.
Svega. Podrazumijevajući tu i gornje jame, koje on mrzi. On ne minira
samo, u svom gadnom rovarenju, sadašnji društveni poredak; on minira
filozofiju, on minira nauku, on minira pravo, on minira ljudsku misao, on
minira civilizaciju, on minira revoluciju, on minira napredak. On se

151
jednostavno zove krađa, prostitucija, umorstvo i ubojstvo. On je mrak i hoće
kaos. Svod mu je sagrađen od neznanja.
Svi ostali, oni iznad njega, imaju jedan jedini cilj, da ga unište. Tome
teže, svima svojim organima u isti mah – poboljšavanjem stvarnoga kao i
gledanjem u apsolutno – filozofija i napredak. Srušite podrum neznanja,
srušili ste jazbinu zločina.
Zbijmo u nekoliko riječi jedan dio onoga što smo napisali. Jedina
društvena opasnost je Sjena.
Čovječanstvo je istovetnost. Svi su ljudi od iste ilovače. Nikakve razlike,
bar ovdje dolje, u predodređenju naše sudbine. Ista sjena prije, isto meso
dok traje, isti pepeo poslije. Ali neznanje pomiješano sa ljudskim tijestom
pocrni ga. Ovo neizlječivo crnilo uvlači se u čovjekovu unutrašnjost i tu
postaje zlo.

152
 III

BABET, GUEULMER, CLAQUESOUS I

MONTPARNASSE
Jedna četvorka razbojnika, Claquesous, Gueulmer, Babet i
Montparnasse vladala je, od 1830. do 1835, najdubljim podzemljem Pariza.
Gueulmer je bio sajamski atlet koji je izgubio svoj društveni položaj.
Pećina mu je bila odvodni kanal Arche-Mariona. Bio je šest stopa visok,
imao je mramorna prsa, mišiće od tuča, dah kao iz pećine, trup pravog diva,
ptičje tjeme. Čovjek bi rekao da vidi Herkula Farneskog obučenog u hlače od
cviliha i kaput od pamučnog baršuna. Gueulmer, sagrađen na tako
skulpturalan način, mogao je ukroćivati čudovišta; mislio je da je
jednostavnije da sam bude čudovište. Nisko čelo, široke sljepoočnice, manje
od četrdeset godina, a bore ispod očiju, tvrda i kratka dlaka, obraz kao
četka, brada kao čekinje divljeg vepra; vidi se već po tome kakav je hio
čovjek. Mišići su mu tražili rad, njegova tupavost nije htjela. To je velika
lijena snaga. Postao je ubojica iz nehata. Mislili su da je Kreolac. Bio je
vjerojatno pomalo umiješan u ubojstvo maršala Brana, pošto je bio nosač u
Avignonu 1815. Poslije toga staža, postao je razbojnik.
Prozračnost Babetova odskakala je od mesa Gueulmerova. Babet je bio
mršav i učen. Bio je providan, ali neproziran. Moglo mu se vidjeti kroz kosti,
ali ništa kroz zjenice. Izdavao se za kemičara. Bio je lakrdijaš kod Bobèchea
i pajac kod Bobinoa. Igrao je vodvilj u Saint-Michelu. To je čovjek koji sve
radi s računom, ljeporječiv, koji podvlači svoje osmijehe i stavlja pod
navodne znake svoje gestove. Zanat mu je bio da prodaje na javnim
mjestima gipsane biste i slike »državnog poglavara«. Uz to, vadio je još zube.
Pokazivao je ih kad razna čuda na sajmovima, i imao je jednu šatru s
trubom i ovim natpisom: – Babet, umjetnik zubar, član akademije, pravi
fizičke pokuse na metalima i metaloidima, vadi zube, čupa korijene koje su
ostavile njegove kolege. Cijena: jedan zub, jedan franak i pedeset santima;
dva zuba, dva franka; tri zuba, dva franka i pedeset santima. Iskoristite
priliku. – (Ovo »iskoristite priliku« značilo je: dajte da vam se izvadi što je
moguće više zuba). Nekad je bio oženjen i imao je djecu. Nije znao šta je s
njegovom ženom i djecom. Izgubio ih je kao što se gubi rupčić. Neobičan
izuzetak u mračnome svijetu iz koga je bio, – Babet je čitao novine. Jednoga

153
dana, dok je još živio s porodicom u svojoj putujućoj baraci, pročitao je u
Vjesniku da je neka žena rodila dijete, koje se moglo držati u životu, s
telećom njuškom, i uzviknuo je: Ala je to imanje! Moja se žena nije sjetila da
mi rodi takvo jedno dijete!
Poslije, sve je napustio da bi »poduzeo Pariz«. Izraz je njegov.
Tko je bio Claquesous? Noć. Da bi se pokazao, čekao je da se nebo zamaže
crnilom. Uveče je izlazio iz rupe u koju se vraćao prije dana. Gdje je bila ta
rupa? Nitko nije znao. U najgušćoj pomrčini, svojim saučesnicima govorio je
samo okrenutih leđa. Da li se zvao Claquesous? Ne. Govorio je: Ja se zovem
Pas-du-tout (Pa-di-tu)30. Ako bi se pojavila kakva svijeća, stavljao je masku.
Govorio je iz trbuha. Babet je govorio: Claquesous je noćna ptica sa dva
glasa. Claquesous je bio neodređen, lutalica, strašan. Niste bili sigurni da
ima ime, Claquesous je bio nadimak; niste bili sigurni da ima glasa, trbuh
mu je češće govorio nego usta; niste bili sigurni da ima lice, nitko ga nije
vidio bez maske. Nestajao je kao nesvjestica; njegova su pojavljivanja bila
izlasci iz zemlje.
Mračno je biće bio Montparnasse. Montparnasse je bio dijete; manje od
dvadeset godina, lijepo lice, usne koje liče na trešnje, divna crna kosa,
proljetni sjaj u očima; imao je sve poroke i polagao pravo na sve zločine.
Probava zla otvarala mu je apetit za gorim. To je bio gamin koji je postao
protuha, a protuha koji je postao ubojica. Bio je mio, ženstven, ljubak,
snažan, mek, okrutan. Obod šešira bio mu je izdignut ulijevo da napravi
mjesto pramenu kose, u stilu 1829. Živio je od provalnih krađa. Redengot
mu je bio po najnovijem kroju, ali pohaban. Montparnasse je bio modna
slika koja je živjela u bijedi i od zločina. Uzrok svih ubojstava ovog mladića
bila je želja da bude lijepo obučen.
Prva grizeta koja mu je rekla: »Ti si lijep«, bacila mu je mrlju mraka u
srce i napravila Kaina od Abela. Nalazeći da je lijep, htio je da bude
elegantan; a najveća elegancija je nerad; nerad siromaha je zločin. Malo
skitnica je zadavalo toliko straha kao Montparnasse. U osamnaestoj godini
imao je nekoliko leševa za sobom. Više nego jedan prolaznik ležao je u sjeni
ovog bijednika, s licem u lokvi krvi. Nakovrčane kose, namazan, utegnut u
struku, ženskih kukova, grudi kao u kakvog pruskog oficira, praćen
šapatom divljenja uličnih žena, s kravatom vrlo vješto vezanom, s bokserom
u džepu, s cvijetom u ruci od kaputa, – takav je bio ovaj gizdelin groba.

30 Nikako. – Prev.

154
 IV

SASTAV DRUŽINE
Ova su četiri razbojnika obrazovala neku vrstu Protea, vijugajući kroz
policijske zasjede i trudeći se da izbjegnu radoznale poglede Vidocqa »pod
raznim oblicima drveta, plamena, vodoskoka«, pozajmljujući jedan drugome
svoja imena i svoje majstorije, povlačeći se u svoju vlastitu sjenu, služeći
jedan drugome kao tajne rupe i skloništa, otresajući se svoje ličnosti kao što
se skida svoj lažni nos na maskiranom plesu, uprošćavajući se ponekad tako
da su bili jedno, umnožavajući se ponekad tako da je sam Coco-Lacour
(Koko-Lakur) mislio da su čitava gomila.
Ova četiri čovjeka nisu bila četiri čovjeka; to je bila neku vrsta
tajanstvenog lopova s četiri glave koja je radila naveliko u Parizu; to je bio
čudovišni polip zla koji stanuje u podzemlju društva.
Zahvaljujući svojoj razgranatosti i podzemnoj mreži svojih veza, Babet,
Gueulmer, Claquesous i Montparnisse imali su opće poduzeće zasjeda u
senskom okrugu. Na prolaznike su izvodili državni udar odozdo.
Pronalazači ideja ove vrste, ljudi sa noćnom uobraziljom, obraćali su se
njima za izvršenje. Četiri lopova dobili bi skicu, njihovo je bilo da se
postaraju za njeno uvođenje. Radili su po scenariju. Uvijek su bili u stanju
da pruže odgovarajuću i pogodnu ličnost za sve napade koje je trebalo
poduprijeti i koji su bili dovoljno unosni. Kad je zločin tražio izvršioca, oni
su mu davali u podzakup saučesnike. Imali su čitavu trupu glumaca
pomrčine na raspolaganju za sve tragedije pećina.
Sastajali su se obično u sumrak, kad su se i budili, na stijenama u blizini
Salpêtrière. Tu su se savjetovali. Imali su pred sobom dvanaest crnih sati;
određivali su kako da ih upotrijebe.
Gazda Minette, to su ime davali u podzemnom saobraćaju udruženju ova
četiri čovjeka. Na starom ćudljivom narodnom jeziku koji se iz dana u dan
sve više gubi, Gazda Minette znači jutro, kao što između psa i vuka znači
veče. Ovaj naziv, Gazda Minette, došao je vjerojatno od vremena u koje se
njihov posao svršavao, jer je zora trenutak kad iščezavaju utvare i kad se
rastaju razbojnici. Ova su četiri čovjeka bili poznati pod tim naslovom. Kad
je predsjednik krivičnog vijeća posjetio Lacenairea u zatvoru, ispitivao ga je
o nekom zločinu koji je Lacenaire odricao. – Tko je to uradio? zapita
predsjednik. – Lacenaire dade svoj odgovor, zagonetan za suca, ali jasan za

155
policiju: – Možda Gazda Minette.
Ponekad se naslućuje komad po licima koja su nabrojena; može se tako
ocijeniti i razbojnička družina po listi razbojnika. Evo, jer ova imena izbijaju
na površinu u naročitim spisima, kojim nazivima su odgovarali glavni
privrženici Gazda Minettea:

Panchaud (Panšo), zvani Proljetni, zvani Bigrenaille.

Brujon (Brižon). (Bila je čitava dinastija Brujon; ne odustajemo da o njoj
kažemo koju riječ.)
Boulatruelle (Bulatriel), putar koga smo već malo vidjeli.
Laveuve (Lavev).
Finistère (Finister).
Homer Hogu (Homer Hogi), crnac.
Mardisoir (Mardisoar).
Dépêche (Depeš).
Fauntleroy (Fontleroa) zvani Bouquetière (Buketijer).
Glorieux (Glorije), oslobođeni robijaš .
Barrecarrosse (Barkarose) zvani gospodin Dupont ( Dipon).
Lesplanade-du-Sud ( Leplanad-di-Sid).
Poussagrive (Pusagriv).
Carmagnolet (Karmanjole).
Cruideniers (Kruidnijer) zvani Bisarro (Bizaro).
Mangedentelle ( Manždantel ).
Les-pieds-en-l’air (Le-pje-an-ler).
Demi-Liard (Demi-Lijar), zvani Dvije Milijarde.
Itd., itd.

Prelazimo preko nekih, i ne najgorih. Ova imena imaju lik. Ona ne

izražavaju samo bića nego i vrste. Svako od ovih imena odgovara jednoj
vrsti nakaznih gljiva iz podzemlja civilizacije.
Ova bića, koja su vrlo malo izlagala svoja lica, nisu bila od onih koja se
viđaju na ulicama. Danju, umorni od podivljalih noći koje su proveli, odlazili
su da spavaju čas u krečanama, čas u napuštenim kamenolomima
Montmartrea i Montrougea, ponekad u odvodnim kanalima. Zakopavali su
se.
Šta je bilo s ovim ljudima? Oni postoje uvijek. Oni su uvijek postojali.
Horacije o njima govori. Ambubaiarum collegia, pharmacopolae, mendici,

156
mimue; i, dokle god društvo bude ovo što je, oni će biti ono što su. Pod
mračnim stropom njihova podruma, oni se uvijek rađaju iz društvenog
curenja! Oni se vraćaju kao utvare, uvijek isti; samo ne nose više ista imena
i nisu više u istoj koži.
I kad se pojedini utamane, pleme ostaje.
Imaju uvijek iste osobine. Od prosjaka do skitnice. Rasa se održava čista.
Oni otkriju kese u džepovima, oni nanjuše satove u hlačama. Zlato i srebro
imaju za njih miris. Ima naivnih buržuja za koje se može reći da imaju
izgled ljudi koje je lako pokrasti. Ovi ljudi prate strpljivo ovakve buržuje.
Kad prođu pored nekog stranca ili provincijalca, zadrhte kao pauk.
Ovi ljudi, kad ih, oko ponoći, sretnete ili nazrete na nekom pustom
bulevaru, užasni su. Ne liče na ljude, nego na oblike načinjene od žive
magle; reklo bi se da su sastavni dio mraka, da se od njega ne razlikuju, da
nemaju druge duše osim sjene, i da su se trenutno, a da bi živjeli nekoliko
minuta čudovišnog života, otkinuli od noći.
Šta je potrebno da rastjera ove ličinke? Svjetlost. Valovi svjetlosti.
Nijedan slijepi miš ne može da odoli zori. Osvijetlite društvo u donjem
dijelu.

157
 KNJIGA OSMA

Nevaljali siromah

158
 I

MARIUS TRAŽEĆI DJEVOJKU U

ŠEŠIRU SRETNE ČOVJEKA U KAPI
Prođe ljeto, zatim jesen; dođe zima. Ni g. Leblanc ni mlada djevojka nisu
stupili nogom u Luksemburg. Marius je imao samo jednu misao, vidjeti
ponovo milo i obožavano lice. Tražio je uvijek, tražio je svuda; nije nalazio
ništa. To više nije bio Marius, oduševljena sanjalica, čovjek odlučan, vatren i
čvrst, smjeli izazivač sudbine, mozak koji slaže budućnost na budućnost,
mladi duh nabijen planovima, projektima, ohološću, idejama i voljom; to je
bio izgubljeni pas. Zapao je u crnu tugu. Svršeno; rad ga nije privlačio,
šetnja ga je umarala, samoća mu je bila dosadna; ogromna priroda, nekada
puna oblika, svjetlosti, glasova, savjeta, izgleda, vidika, pouka, bila je sada
prazna pred njim. Izgledalo mu je da je sve iščezlo.
Mislio je uvijek, jer nije mogao drukčije; ali nije više uživao u svojim
mislima. Na sve ono što su mu one neprestano i tiho predlagale odgovarao
je: Čemu?
Korio je samog sebe po sto puta. Zašto sam je pratio, bio sam tako sretan
samo što je vidim! Ona me je gledala; zar to nije bilo ogromno? Izgledalo je
da me voli. Zar to nije sve? Šta sam ja htio? Nema ničega poslije toga. Bio
sam bezuman. Ja sam kriv, itd. itd. – Courfeyrac, kome nije ništa
povjeravao, takva mu je bila priroda, najprije mu je čestitao što je
zaljubljen, čudeći se tome uostalom; zatim, videći da je Marius utonuo u tu
melankoliju, rekao mu je na kraju: – Vidim da si bio naprosto zvekan. Ded,
hajdemo u Chaumière!
Jednom, pun povjerenja u lijepo septembarsko sunce, Marius je pustio da
ga odvedu na ples u Sceaux, Courfeyrac, Bossuet i Grantaire, nadajući se,
kakav san! da će je možda tamo naći. Razumije se, nije tu vidio onu koju je
tražio. – Tu se međutim nađu sve izgubljene žene, gunđao je Grantaire za
sebe. Marius ostavi drugove na plesu, i vrati se pješke, sam, umoran, u
groznici, očiju mutnih i žalosnih u noći, ošamućen od prašine i vike iz
veselih kola punih prekrasnih bića koja su se vraćala sa zabave i prolazila
pored njega, obeshrabren, udišući, da bi osvježio glavu, oštri miris oraha
pokraj puta.
Vratio se životu sve više i više osamljen, izgubljen, utučen, zauzet svojom

159
unutrašnjom strepnjom, krećući se u svome bolu kao vuk u klopci, tražeći
svuda onu koje nema, zbunjen ljubavlju.
Drugi put, opet, jedan susret napravio je na njega naročit utisak. Prošao
je bio u jednoj ulici u blizini bulvara Invalida pored jednog čovjeka obučenog
kao radnika sa kapom velikog štita na glavi, ispod koje šu virili pramenovi
veoma bijele kose. Mariusa je iznenadila ljepota ove bijele kose i promatrao
je čovjeka koji je lagano koračao i izgledao zauzet nekim bolnim
razmišljanjem. Čudna stvar, učinilo mu se kao da je to bio g. Leblanc. Ista
kosa, isti profil ukoliko je kapa dopuštala da se vidi, isti hod, samo žalosniji.
Ali otkud ovo radničko odijelo? Šta mu je to? Šta znači to prerušavanje?
Marius je bio veoma začuđen. Kad je došao k sebi, prvo čega se sjetio bilo je
da pođe za ovim čovjekom: tko zna da nije najzad na tragu koji traži? U
svakom slučaju, treba vidjeti čovjeka izbliza i riješiti zagonetku. Ali mu ta
ideja dođe suviše kasno na pamet, čovjeka nije više bilo tu. Otišao je bio
nekom pobočnom ulicom, i Marius ga nije mogao pronaći. Ovaj ga je susret
kopkao nekoliko dana, zatim se izbrisao. Na kraju krajeva, pomisli on, to je
vjerojatno samo sličnost.

160
 II

NAĐENI PREDMET
Marius je još uvijek stanovao u kućerini Gorbeau. Nije u njoj obraćao
pažnje ni na koga.
Istina, u to vrijeme nije više bilo u toj kućerini drugih stanovnika osim
njega i onih Jondretteovih za koje je jednom platio stanarinu, ali nije,
uostalom, nikad razgovarao ni s ocem, ni s majkom, ni s kćerkama. Ostali
su se stanari iselili ili pomrli, ili su bili istjerani iz stana zbog neplaćanja.
Jednog dana ove zime, sunce se bilo malo pojavilo poslije podne, ali je to
bio 2. februara, Svijećnica, čije je vjerolomno sunce, prethodnik
šestonedjeljnog mraza, nadahnulo Mathieuu (Matjeu) Laensbergu ova dva
stiha koja su s pravom postala klasična:

Il’ sijalo, il’ tek prosijava,

Medvjed traži pećinu da spava.

Marius je tek bio izašao iz svoje pećine. Noć se spuštala. Bilo je vrijeme
da se ide na večeru; jer je trebalo ipak otići na večeru, avaj! Kakvo
nesavršenstvo Idealnih strasti!
Prešao je preko praga koji je tada čistila gospa Bouyini izgovarajući ovaj
značajni monolog:
– Šta je sad jeftino? Sve je skupo. Samo je naša muka jeftina; ona je ni za
šta, naša muka!
Marius se penjao laganim koracima bulvarom prema gradskoj kapiji da
bi došao u ulicu Saint-Jacques. Išao je zamišljen, oborene glave.
Odjednom osjeti da ga je netko munuo laktom u magli: okrenu se i vidje
dvije djevojke u dronjcima, jednu visoku i tanku, drugu malo manju, koje su
prolazile brzo, zadihane, preplašene, i kao da bježe; dolazile su mu u susret,
nisu ga bile vidjele pa su se s njim sudarile u prolazu. Marius je vidio u
sumraku njihova modra lica, njihovu raščešljanu i razbarušenu kosu,
njihove grozne kape, njihove suknje u traljama i njihove bose noge. Dok su
trčale, razgovarale su. Velika je govorila sasvim tiho:
– Policajci su naišli. Zamalo me nisu ukebali.

161
 Druga je odgovarala: – Vidjela sam ih. Ali sam kidala, kidala, kidala!
Marius je shvatio kroz ove zloslutne riječi da žandari ili policajci zamalo
što nisu uhvatili ova dva djeteta, i da su im ova djeca umakla.
Ona zađoše pod drveće bulvara iza njega, i tu se nekoliko trenutaka
vidjela od njih u mraku neka neodređena bjelina koja nestade.
Marius je bio zastao jedan trenutak.
Htio je da krene kad opazi neki mali sivi zavežljaj pred nogama. Saže se i
diže ga. To je bila neka vrsta koverte u kojoj kao da su bili neki papiri.
– Gle, reče, valjda su ove nesretnice ovo ispustile!
Vrati se natrag, povika za njima, ne nađe ih; pomisli da su već daleko,
stavi zavežljaj u džep i ode na večeru.
Usput vidje u jednom malom prolazu ulice Mouffetard dječji mrtvački
sanduk pokriven crnim pokrovom, namješten na tri stolice i osvijetljen
voštanicom. Dvije djevojčice iz sumraka dođoše mu u pamet.
– Sirote majke! pomisli on. Ima nešto još tužnije nego vidjeti svoju djecu
gdje umiru, a to je vidjeti ih gdje nevaljalo žive.
Zatim su mu ove sjene, koje su unijele raznolikosti u njegovu žalost,
izašle iz glave, i on se ponovo vratio svojim uobičajenim brigama. Počeo je
ponovo da misli na svojih šest mjeseci ljubavi i sreće na čistom zraku i
jasnoj svjetlosti pod lijepim drvećem Luksemburga.
– Kako mi je život postao mračan! govorio je sam sebi: – Djevojke mi se
uvijek priviđaju. Samo, nekad su to bili anđeli; sad su vampiri.

162
 III

QUADRIFRONS31
Uveče, kad se svlačio za spavanje, ruka mu napipa u džepu od kaputa
zavežljaj koji je našao na bulvaru. Bio ga je zaboravio. Pomisli da bi dobro
bilo da ga otvori, da se u zavežljaju nalazi možda adresa onih djevojaka, ako
je ustvari on bio njihov, a u svakom slučaju naći će potrebna obavještenja,
na osnovu kojih će ga moći vratiti osobi koja ga je izgubila.
Otvori kovertu. Nije bila zapečaćena i sadržavala je četiri pisma, isto tako
nezapečaćena. Adrese su bile na njima. Sva su četiri užasno zaudarala na
duhan. Prvo pismo bilo je upućeno: Gospođi, gospođi markizi de Grucheray
(Grišerej), trg prekoputa Skupštine, br...
Marius pomisli da će vjerojatno tu naći obavještenja koja traži, a pošto
uostalom pismo nije zatvoreno, vjerojatno je da se može pročitati bez ikakve
nezgode. Ono je glasilo:

»Gospođo Markizo,
Vrlina blagosti i pobožnosti najčvršće vezuje društvo. Obratite svoje
kršćansko osjećanje, i bacite pogled sažaljenja na ovoga nesretnoga
Španjolca žrtvu lojalnosti i odanosti svetoj stvari ligitimnosti, koju je
platijo svojom krvlju, prinio na žrtvu svoje imanje, svekoliko dabi
odbranio ovu stvar, a danas se nalazi u najvećoj bijedi. On ne sumnja
da će vaša poštovana ličnost udijeliti pomoć da sačuva jedan život
neobično mučan za jednog vojnika od poziva i časti cijelog u ranama.
Računa unaprijed na čovječnost koja vas oduševljava i na interesiranje
koje Gospođa markiza ima za jednu naciju ovako nesretnu. Njegova
molitva neće biti uzaludna, i njegova zahvalnost sačuvat će njenu
divnu uspomenu.
S osjećanjem punim poštovanja s kojima imam čast da budem.
Gospođo,
Don Alvares, španjolski kapetan konjice, izbjegli rojalista u
Francusku koji se nalazi na putu za svoju domovinu i nedostaju mu
sredstva da nastavi put.«

31 Sa četiri lica. - Prev.

163
 Nije bilo nikakve adrese uz potpis. Marius pomisli da će naći adresu u
drugom pismu čiji je naslov glasio: Gospođi, gospođi grofici de Montvernet
(Monverne) ulica Cassette, br, 9.

»Gospođo grofice,
Ovo je jedna nesretna majka sa šestoro djece od kojih posljednje
ima samo osam mjeseci. Ja bolesna od mog posljednjeg porođaja,
napuštena od mog muža već pet mjeseci nemajući nikakvih prihoda na
svijetu u najstrašnijoj oskudici.
U nadi Gospođe grofice, ona ima čast da bude, gospođo, s dubokim
poštovanjem:
Žena Balizard«

Marius prijeđe na treće pismo, koje je kao i prethodno bilo molba; glasilo
je:
»Gospodin Pabourgeot (Paburžo),
birač, trgovac kapa na veliko.
ulica Saint-Denis na uglu ulice Fer.

Dajem sebi dopuštenje da vam uputim ovo pismo i da vas zamolim

da mi date dragocjenu naklonost vaših simpatija i da se zainteresirate
za jednog književnika koji je poslao jednu dramu Francuskom
kazalištu. Predmet joj je historijski, radnja se dešava u Auvergnei u
doba Carstva. Stil joj je, prirodno, lakoničan, i može imati neku
vrijednost. Na četiri mjesta ima kupleta za pjevanje. Komično,
ozbiljno, nepredviđeno, miješaju se tu s raznolikošću karaktera i s
nekom natruhom romantizma raširenog pomalo u cijelom zapletu koji
tajanstveno teče, i, preko zadivljujućih peripetija, raspleće se usred
više sjajnih scenskih preokreta.
Moj glavni cilj je da zadovoljim želju koja oduševljava progresivnog
čovjeka našeg vijeka, to jest, modu ovu ćudljivu i bizarnu vjetrenicu
koja se mijenja gotovo na svaki vjetar.
I pored ovih osobina, ima mjesta strahovanju da će zavist, sebičnost
povlašćenih pisaca, ishoditi moje isključenje iz kazališta, jer ja znam
kakvim su razočaranjima izloženi novajlije.
Gospodine Pabourgeot vaša opravdana reputacija posvećenog
protektorata književnika daje mi smjelosti da vam pošaljem moju

164
 kćerku koja će vam izložiti naš bijedni položaj, ne imajući kruha ni
vatre u ovo zimsko doba. Reći vam da vas molim da primite poštovanje
koje želim da vam izrazim posvetom moje drame i svih onih koje ću
napisati, to znači dokazati vam koliko žudim za čast da se zaklonim
pod vaše okrilje, i da ukrasim moje spise vašim imenom. Ako me
udostojavate časti najskromnijeg poklona, ja ću uskoro početi da pišem
jedan komad u stihovima da vam platim moj dug zahvalnosti. Ovaj
komad za koji ću se postarati, da bude što je moguće savršeniji, bit će
vam poslat prije nego što bude uvršćen prije početka drame i iznesen
na pozornicu.

Gospodinu
i gospođi Pabourgeot
moje najodličnije poštovanje.
Genflot (Žanflo) književnik.
P. S. Makar četrdeset soua.

Izvinite mi što vam šaljem moju kćerku i što se lično ne prijavim,

ali žalosni razlozi odijela ne dopuštaju mi, avaj! da izlazim...«

Marius otvori najzad četvrto pismo. Na adresi je bilo: Gospodinu

dobrotvoru crkve Saint-Jacques-du-Haut Pas (Sen-Žak-di-O-Pa). Sadržavalo
je ovih nekoliko i redaka:

»Dobročinitelju,
Ako izvolite doći s mojom kćerkom, vi ćete vidjeti bijednu nevolju, a
ja ću vam pokazati moje svjedodžbe.
Kad vidite te spise vaša će plemenita duša biti potresena
osjećanjem osjetljive blagonaklonosti, jer istinski filozofi osjete uvijek
jake emocije.
Priznajte, sažaljivi čovječe, da se mora osjetiti najokrutnija potreba,
i da je veoma bolno, da bise dobilo kakvo olakšanje, posvjedočiti ga
autoritetom kao da čovjek nije slobodan da trpi i da umre od
iznemoglosti u očekivanju da se olakša naša bijeda. Sudbine su vrlo
kobne za neke a darežljive i zaštitnik za druge.
Očekujem vaše prisustvo ili vaš dar, ako izvolite da ga učinite, i ja
vas molim da izvolite primiti osjećaje pune poštovanja s kojima imam
čast da budem.

165
 Čovječe zaista velikodušni,
vaš vrlo poznati i vrlo pokorni sluga,
P. Fabantou, dramski umjetnik«.

Pošto je pročitao ova četiri pisma, Marius nije bio mnogo odmakao.
Prije svega, nijedan od potpisnika nije davao adresu.
Zatim, izgledalo je da potječu od četiri različite ličnosti. Don Alvaresa,
žene Balizard, pjesnika Genflota i dramskog umjetnika Fabantoua; ali ta su
pisma imala tu čudnu stranu što su sva četiri bila napisana istim
rukopisom.
Šta da se odatle zaključi, osim da su potjecala od iste osobe?
Osim toga, i to je činilo pretpostavku još vjerojatnijom, papir grub i
požutio, bio je isti za sva četiri pisma, miris duhana isti, i, mada je očigledno
postojala težnja da se izmijeni stil, iste pravopisne greške ponavljale su se u
njima s dubokim mirom, i književnik Genflot nije ih se bio više otresao nego
španjolski kapetan.
Truditi se da odgonetnete ovu malu tajnu bila je uzaludna muka. Da to
nije bio nađeni predmet, sve bi to imalo izgled mistifikacije. Marius je bio
isuviše žalostan da bi mogao prihvatiti makar i slučajnu šalu i pristati na
igru koju kao da je htjela da s njim odigra ulična kaldrma. Izgledalo mu je
da se igra žmurke sa ova četiri pisma koja su mu se rugala.
Ništa nije pokazivalo uostalom da ova pisma pripadaju djevojkama koje
je Marius sreo na bulvaru. Na kraju krajeva, to su bile papiretine svakako
bez ikakve vrijednosti.
Marius ih vrati u kovertu, baci ih tako u jedan ugao, i leže da spava.
Oko sedam sati izjutra, tek što je bio ustao i doručkovao i pokušao da
radi, a netko zakuca polako na njegovim vratima.
Kako nije imao ništa, nije izvlačio nikad ključ iz brave, osim ponekad,
vrlo rijetko, kad je radio neki hitan posao. Inače, i kad nije bio kod kuće,
ostavljao je ključ u bravi. – Pokrast će vas, govorila je gospa Bougon.
– Šta? odgovarao je Marius. – Činjenica je ipak da su mu jednog dana
ukrali par starih cipela, na veliku radost gospe Bougon.
Netko zakuca još jednom, vrlo lagano kao i prvi put.
– Slobodno, reče Marius.
Vrata se otvoriše.
– Šta ste željeli, gospo Bougon? nastavi Marius ne dižući očiju s knjiga i
rukopisa koji su mu bili na stolu.
Jedan glas, koji nije bio gospe Bougon, odgovori:

166
 – Izvinite, gospodine...
To je bio glas potmuo, iskidan, prigušen, hrapav, glas starog čovjeka,
promuklog od rakije i žganja.
Marius se okrenu živo, i vidje jednu mladu djevojku.

167
 IV

JEDNA RUŽA U BIJEDI

Jedna sasvim mlada djevojka stajala je na odškrinutim vratima.
Prozorčić na krovu kroz koji se pojavljivao dan bio je baš nasuprot vrata i
osvjetljavao je uvaj lik blijedom svjetlošću. To je bilo neko stvorenje mršavo,
slabo, koštunjavo; samo košulja i suknja na golotinji koja je drhtala i bila
ledena. Mjesto pojasa uzica, mjesto šešira uzica, šiljata ramena koja vire
kroz košulju, modra i malokrvna bljedoća, ključnjače boje zemlje, crvene
ruke, poluotvorena i iskrivljena usta, bez nekih zuba, oko ugašeno, drsko i
podlo, oblici nedorasle djevojke, a pogled stare pokvarene žene; pedeset
godina pomiješanih sa petnaest; jedno od onih bića koja su u isto vrijeme
slaba i užasna i koja izazivaju drhtavicu kod onih koje ne natjeraju u plač.
Marius je bio ustao i promatrao s nekom vrstom zapanjenosti ovo biće,
koje je gotovo ličilo na oblike sjenke koji prolaze kroz snove.
Bolno je bilo naročito što ova djevojka nije došla na svijet da bude ružna.
U svom ranom djetinjstvu morala je biti čak lijepa. Ljupkost godina još se
borila protiv odvratne prerane starosti razvrata i sirotinje. Jedan ostatak
ljepote iščezavao je na ovom licu od šesnaest godina, kao blijedo sunce koje
se gasi pod užasnim oblacima u zori zimskog dana.
Ovo lice nije bilo sasvim nepoznato Mariusu. Činilo mu se da se sjeća da
ga je negdje vidio.
– Šta ste željeli, gospođice? zapita on.
Djevojka odgovori glasom pijana robijaša:
– Ima jedno pismo za vas, gospodine Mariuse.
Zvala je Mariusa po imenu; nije moglo biti sumnje da je baš njega tražila;
ali tko je bila ta djevojka? Otkuda je znala njegovo ime?
Ne čekajući da joj pokaže da priđe bliže, ona uđe. Uđe odlučno, gledajući
s nekom vrstom pouzdanja, od kojeg se srce stezalo, cijelu sobu i razmješteni
krevet. Bila je bosa. Kroz široke rupe na suknji vidjele su joj se duge noge i
mršava koljena. Cvokotala je.
U ruci je zaista držala jedno pismo koje pruži Mariusu.
Otvarajući ovo pismo Marius primijeti da je tijesto širokog i ogromnog
pečata bilo još vlažno. Poruka nije dolazila izdaleka.

168
 Pročita:

»Ljubazni susjede, mladi čovječe!

Doznao sam za vašu dobrotu prema meni, daste platili moju
zaostalu stanarinu prije šest mjeseci. Ja vas blagosiljam, mladi
čovječe. Moja starija kćerka reći će vam dasmo bez komadićka kruha
već dva dana četiri osobe, i moja supruga bolesna. Ako nisam obmanut
u svojoj misli, vjerujem dase mogu nadati da će se vaše plemenito srce
razmekšati na ovo izlaganje i potčiniti vam želju da mi budete
naklonjeni izvoljevajući mi podariti neko malo dobročinstvo.
Ja sam sa odličnim poštovanjem koje se duguje dobrotvorima
čovječanstva.
Jondrette«
P. S. Moja kćerka čeka vašu poruku, dragi gospodine Mariuse.

Ovo pismo, usred nejasnog doživljaja na koji je prošle večeri mislio, bilo je
svijeća u podrumu. Sve je bilo odjednom osvijetljeno.
Pismo je potjecalo odakle i ostala četiri. To je bio isti rukopis, isti stil, isti
pravopis, isti papir, isti miris duhana.
Bilo je pet poruka, pet historija, pet imena, pet potpisa, i jedan jedini
potpisnik, španjolski kapetan Alvares, nesretna majka Balizard, dramski
pjesnik Genllot, stari glumac Fabantou, zvali su se sve četvoro Jondrette,
ako se čak i sam Jondrette zvao Jondrette.
Marius je već odavna stanovao u kućerini, a imao je, rekli smo, vrlo
rijetko priliku da vidi, da čak nazre svoje vrlo nevoljne susjede. Duh mu je
bio na drugom mjestu, a gdje je duh tu je i pogled. Morao se više no jednom
sresti sa Jondretteovima u hodniku i na stepenicama, ali su to za njega bile
samo siluete; tako je malo na njih obraćao pažnju da se naveče toga dana
sudario sa Jondretteovim kćerkama na bulvaru a nije ih poznao, jer su to
očigledno one bile, i da je ova koja je ušla u njegovu sobu jedva pobudila u
njemu, kroz svu odvratnost i sažaljenje, neko nejasno sjećanje da ju je
negdje sreo.
Sad je sve jasno vidio. Shvatio je da je njegov susjed Jondrette imao za
zanat u svojoj nevolji da eksploatira milosrđe dobrotvornih ljudi, da je
dobavljao njihove adrese, i da je pisao pod izmišljenim imenima ljudima za
koje je smatrao da su bogati i sažaljiva pisma koja su njegove kćerke nosile,
stavljajući glavu u torbu, jer je ovaj otac bio dotle došao da je izlagao
opasnostima svoje kćerke; on se igrao sa sudbinom i njih zalagao na kocki;
Marius je razumio da su vjerojatno, sudeći po njihovom bijegu prošle večeri,

169
po njihovoj zadihanosti, po njihovoj zaplašenosti, i po onim šatrovačkim
riječima koje je čuo, ove nesretnice obavljale još tko zna kakav mračan
zanat, i da su iz svega toga proizašle, usred ljudskoga društva, ovakvoga
kakvo je, dva bijedna bića koja nisu bila ni djeca, ni djevojke, ni žene, neka
nečista i nevina čudovišta koja je sazdala bijeda.
Nesretna stvorenja, bez imena, bez godine, bez spolu, koja ne mogu više
ni dobro ni zlo zadati, i koja, izlazeći iz djetinjstva, nemaju ništa više na
ovome svijetu, ni slobode, ni vrline, ni odvratnosti. Duše rascvjetane juče,
uvele danas, nalik na ono cvijeće koje je palo na ulicu i koje svako blato
uprlja dok ga neka kola ne zgnječe.
Međutim, dok ju je Marius gledao začuđenim i bolnim pogledom, djevojka
je išla amo-tamo po sobici sa smjelošću priviđenja. Kretala se ne mareći za
svoju golotinju. Na mahove, razdrljena i poderana košulja padala joj je
gotovo do pojasa. Ona je pomicala stolice, premetala predmete za toaletu
razmještene na stočiću, dirala Mariusovo odijelo, čeprkala svuda po
uglovima.
– Gle, reče, vi imate ogledalo!
I pjevušila je, kao da je bila sama, odlomke vodvilja, vragoljaste refrene
koje je njen stegnuti i promukli glas činio žalosnim. Iz te smjelosti izbijalo je
nešto kao usiljeno, uznemireno i uniženo. Bezočnost je sram.
Ništa nije bilo sumornije nego vidjeti kako se zabavlja i skakuće tako reći
po sobi sa pokretima ptice koju plaši dnevna svjetlost ili koja ima slomljeno
krilo.
Osjećalo se da bi pod drugim uvjetima odgoja i sudbine, veselo i slobodno
držanje ove djevojčice moglo imati milog i dražesnog. Nikada se među
životinjama stvorenje rođeno da bude golubica ne pretvori u morskog orla.
To se viđa samo kod ljudi.
Marius je premišljao, i pustio ju je na miru.
Ona se približi stolu.
– Ah, reče, knjige!
Neka se svjetlost preli preko njenog staklastog oka. Ona nastavi, i njen je
naglasak izražavao sreću što se može nečim pohvaliti, sreću na koju nijedno
ljudsko stvorenje nije neosjetljivo:
– Ja znam čitati...
Ona živo dohvati otvorenu knjigu sa stola, i poče da čita dosta tečno:
»General Bauduin (Bodien) dobi naredbu da zauzme sa pet
bataljona svoje brigade zamak na Hougomontu, koji je na sredini
vaterloske ravnice...«

170
 Ona prekide samu sebe:
– A! Waterloo! Znam ja to. To je jedna davna bitka. Moj otac je bio u njoj.
Moj otac je služio u vojsci. Mi smo kod kuće uvjereni bonapartisti, nego šta!
To je protiv Engleza, Waterloo.
Ona ostavi knjigu, uze pero, i uzviknu:
– Ja znam i pisati!
Zamoči pero u tintu, i okrećući se prema Mariusu:
– Hoćete li da vidite? Evo, ja ću napisati nešto da vidite.
I prije nego što je imao vremena da odgovori, ona napisa na listu bijelog
papira koji je bio na sredini stola: Policajci su tu.
Zatim bacajući pero:
– Nema pravopisnih grešaka. Može se pogledati. Dobile smo obrazovanje
moja sestra i ja. Nismo mi uvijek bile ovakve kakve smo. Nismo mi bile
stvorene za...
Ovdje se zaustavi, upravi svoje uplašene oči na Mariusa, i prsnu u smijeh
izgovarajući sa naglaskom koji je imao u sebi sve strepnje prigušene svim
cinizmima:
– Pih!
I poče da pjevuši na jednu veselu ariju ove riječi:

Gladna sam, oče,

Nemam frikoa.
Zima mi je, majko,
Nemam trikoa.
Cvokoći, Lolota!
Jecaj, Jacquot!

Tek što je završila ovu kiticu, uzviknu:

– Idete li kad u kazalište, gospodine Mariuse? Ja idem. Imam jednog
malog brata koji je prijatelj s umetnicima i koji mi ponekad da ulaznicu. Na
primjer, ja vam ne volim klupice na galerijama. Tu ste stiješnjeni, tu je loše.
Ima tu prostačkog svijeta; ima i svijeta koji zaudara.
Zatim pogleda Mariusa, dobi neki čudan izraz, i reče mu:
– Znate li, gospodine Mariuse, da ste vi vrlo lijep dečko?
I u isti mah obojima dođe na pamet ista misao, na koju se ona nasmiješi
a on pocrveni.
Ona mu se približi i stavi mu ruku na rame.

171
 – Vi ne obraćate pažnju na mene, ali vas ja poznajem, gospodine Mariuse.
Susrećem vas ovdje na stepenicama, a onda vidim vas ponekad, kad se tamo
šetam, kako ulazite jednom što ga zovu čiča Mabeuf i stanuje prema
Austerlitzu. Vrlo vam dobro stoji vaša razbarušena kosa.
Njen glas se trudio da bude vrlo mek a uspijevao je samo da bude vrlo
dubok. Jedan dio riječi gubio joj se u grlu prije no što dođe do usana kao na
klaviru na kojem se ne mogu odsvirati neke note.
Marius se bio polako izmakao.
– Gospođice, reče on sa svojom hladnom ozbiljnošću, imam tu jedan
zavežljaj koji je, mislim, vaš. Dozvolite mi da ga predam.
I on joj pruži kovertu u kojoj su bila četiri pisma.
Ona pljesnu rukama, i povika:
– Tražili smo svuda!
Zatim živo zgrabi zavežljaj, i otvori kovertu govoreći:
– Boga mu! koliko smo tražile moja sestra i ja! A evo vi ste ga našli! Na
bulvaru, zar ne? Mora da je na bulvaru. Vidite, to je palo kad smo trčale. To
je ona šmrkavica, moja sestra, učinila tu glupost. Vraćajući se nismo ga više
mogle naći. Kako nismo htjele biti bijene, kako je to nepotrebno, kako je to
potpuno nepotrebno, kako je to savršeno nepotrebno, rekle smo kod kuće da
smo odnijele pisma označenim osobama i da su nam rekle niks! Evo sad, ta
jadna pisma! A po čemu ste vidjeli da su bila moja? A! da, po rukopisu! Vas
smo, dakle, munule sinoć u prolazu. Nije se vidjelo, no! Kazala sam sestri:
Je li to neki gospodin? Sestra mi je rekla: Mislim da je gospodin.
– Gle, reče, ovo je za onog starog što ide na misu. Sad je pravo vrijeme.
Idem da mu odnesem. Dat će nam možda nešto za ručak.
Zatim poče opet da se smije, i dodade:
– Znate li šta će to biti ako danas ručamo? To će biti naš prekjučerašnji
ručak, naša prekjučerašnja večera, naš jučerašnji ručak, naša jučerašnja
večera, sve odjednom, jutros. Gle! vraga! Ako niste zadovoljni, crknite, psi.
Ovo podsjeti Mariusa šta je nesretnica došla da traži kod njega.
Potraži po prsluku, ne nađe ništa.
Djevojka je nastavila, i izgledalo je da govori kao da nije više svjesna da
je Marius tu.
– Ponekad odem uveče. Ponekad se ne vratim. Prije nego što smo došli
ovamo, prošle zime, stanovali smo pod svodovima mostova. Stiskali smo se
da se ne smrznemo. Moja mala sestra je plakala. Voda, kako je to žalosno!
Kad sam pomišljala da se udavim, govorila sam: Ne, to je suviše hladno.
Idem sasvim sama kad lioću, ponekad spavam u jarku. Znate li, noću, kad

172
idem bulvarima, drveta mi izgledaju kao vile, kuće mi izgledaju sasvim crne
i velike kao tornjevi Notre-Dame, uobražavam da su bijeli zidovi rijeka,
kažem onda: Gle, ima ovdje vode! Zvijezde su kao lampioni za iluminaciju,
reklo bi se da dime i da ih vjetar gasi, ja sam uplašena, kao da mi konji
duvaju u ušima; iako je noć, čujem vergle i sprave za tkanje, šta ti ja znam.
Čini mi se da me netko gađa kamenjem, bježim i ne znajući, sve se okreće,
sve se okreće. Kad ne jedete, čudno je to.
I ona ga pogleda izgubljenim pogledom.
Pošto je pipao i premetao po svojim džepovima, Marius na kraju skupi
pet franaka i šesnaest soua. To je bilo sve što je imao na svijetu. – Evo još
uvijek za današnju večeru, pomisli, sutra ćemo vidjeti; uze šesnaest soua, a
dade pet franaka djevojci.
Ona zgrabi novac.
– Lijepo, reče, evo sunca!
I kao da je ovo sunce imalo to svojstvo da otopi u njenom mozgu čitave
namete šatrovačkog govora, ona nastavi:
– Petokinta! sija se! vladarka! Sjajna! Vi ste dobar klinac! Srce vam svoje
dajem. Bravo, družino! dva dana njupanja! i žderanja! i krkanja! Ala će biti
gozba! i te kako!
Povuče košulju na ramena, duboko se pokloni Mariusu, mahnu mu
prijateljski rukom, i uputi se vratima govoreći:
– Zbogom, gospodine. Svejedno. Naći ću ja moga starog.
U prolazu, opazi na stolu koru sasušenog kruha koja je tu ležala u
prašini, napade na nju i zagrize je gunđajući:
– Dobro! Baš je tvrdo! Da mi polomi zube! – zatim iziđe.

173
 V

TAJNI OTVOR PROVIDNOSTI

Marius je već pet godina živio u sirotinji, neimaštini, čak u nevolji, ali on
uvidi da nije poznao pravu bijedu. Pravu bijedu je tek sada vidio. To je ova
ličinka koja mu je prošla ispred očiju. Jer zaista tko je vidio samo bijedu
čovjeka nije ništa vidio, treba vidjeti bijedu žene; tko je vidio bijedu žene
nije ništa vidio, treba vidjeti bijedu djeteta.
Kad čovjek zapadne u krajnju nuždu, pribjegne tada i krajnjim
sredstvima. Teško bićima bez obrane koja su oko njega! Rad, nadnica, kruh,
vatra, hrabrost, dobra volja, sve mu u isti mah nedostaje. Izgleda da se
svjetlost dana gasi napolju, moralna svjetlost se gasi unutra; u tom mraku
čovjek se sretne sa slabošću žene i djeteta, i nasilno ih primorava na sram.
Tada su svi užasi mogući. Očajanje je ograđeno trošnim pregradama koje
sve stoje na granici poroka i zločina.
Sa zdravljem, mladošću, čašću, svijetom i uplašenom osjetljivošću još
malog tijela, sa srcem, djevičanstvom, stidljivošću, tom opnom duše, kobno
se titra to lutanje koje traži sredstva, koje nailazi na porok, i koje se na
njega navikava. Očevi, majke, djeca, braća, sestre, ljudi, žene, djevojke,
lijepe se i stapaju skoro kao neka mineralna formacija u toj maglovitoj
mješavini spolova, sredstava, raznih uzrasta, srama, nevinosti, čuče,
naslonjeni jedni na druge, u nekoj vrsti ćumeza sudbine. Gledaju žalosno
jedni druge. O nesretnici! Kako su blijedi! Kako im je zima! Izgledaju kao da
su na nekom planetu koji je mnogo dalje od sunca nego mi.
Ova djevojčica bila je za Mariusa kao neka izaslanica mraka.
Ona mu otkri cijelu jednu odvratnu stranu noći.
Marius je sada skoro predbacivao sebi što su ga toliko obuzeli sanjarenje
i strast koji su ga sprečavali da pogleda na susjede, što je platio stanarinu,
to je bio nesvjesni pokret, svako bi drugi imao taj pokret; ali on, Marius,
mogao je učiniti nešto više. Šta! jedan zid ga je samo odvajao od tih
napuštenih bića, koja su živjela izgubljena u noći, izvan ostalih živih bića,
on ih je u prolazu doticao, bio je u neku ruku posljednja karika ljudskog
roda koju su oni dodirivali, čuo ih je kako žive ili bolje kako krkljaju u
hropcu pored njega, a on nije na njih obraćao pažnju! Svakoga dana, u svako
doba, kroz zid, on je čuo kako koračaju, idu, govore, a on se nije ni okretao, u

174
njihovim riječima bilo je jecanja, a on ih nije ni slušao! Njegova je misao bila
na drugom mjestu, zauzeta snovima, nemogućim zračenjima, ljubavima u
zraku, ludostima, a međutim, ljudska stvorenja, njegova braća u Isusu
Kristu, braća u narodu, bila su na samrti pored njega! bez potrebe na
samrti! On je čak bio dio njihove nesreće, i on ju je pogoršavao. Jer da su
imali drugog susjeda, susjeda manje zanesenog i pažljivog, čovjeka običnog i
milosrdnog, očigledno bi njihova oskudica bila primijećena, njihovi znaci
očajanja opaženi, i možda bi već odavno bili nađeni i spaseni! Oni su
svakako izgledali izopačeni, pokvareni, propali, čak i odvratni, ali rijetki su
oni koji padnu i ne srozaju se; uostalom, ima jedna tačka na kojoj se
nevoljnici i bestidnici miješaju i stapaju u jednu jedinu riječ, neminovnu
riječ – »bijednici«. Do koga je krivica? A onda, zar milosrđe ne treba da je
veće što god je pad dublji?
Dok je sebe ovako korio, jer bilo je prilika kad je Marius, kao i sva
istinska poštena srca, bio sam sebi odgojitelj i grdio sebe više nego što je
zasluživao, promatrao je zid koji ga je odvajao od Jondretteovih, kao da je
mogao kroz ovu ogradu probiti pogledom sažaljenja, i zagrijati ove
nesretnike. Zid je bio tanki sloj kreča premazan preko letava i greda, i kroz
koji se, kao maločas pročitali, mogao potpuno razaznati šum riječi i glasova.
Trebalo je biti sanjalica Marius pa to dosad ne primijetiti. Nije bilo papira
zalijepljenog na ovom zidu, ni sa strane Jondretteovih ni sa strane
Mariusove; vidjela mu se otvoreno gruba građa.
Gotovo nesvjesno, Marius je ispitivao ovu ogradu; ponekad sanjarenje
ispituje, promatra i pogleda kao i misao. Odjednom se diže, primijetio je bio
gore, blizu stropa, jednu trouglastu rupu koju su pravile tri letve između
kojih je ostajao ovaj prazan prostor. Kreč koji je trebalo da začepi ovaj
prostor bio je ispao, i kad bi se čovjek popeo na stolčić, moglo se vidjeti kroz
ovaj otvor u sobu Jondretteovih. Sažaljenje je radoznalo i ono to mora biti
na neki način. Ova rupa bila je neka vrsta tajnog otvora. Dozvoljeno je
potajno uhoditi nesreću da bismo joj pomogli. – Da vidimo malo tko su ti
ljudi, pomisli Marius, i kako stoji stvar s njima. – Pope se na stolčić, približi
zjenicu otvoru i pogleda.

175
 VI

DIVLJI ČOVJEK NA LEŽIŠTU

Gradovi, kao i šume, imaju svoje jazbine u koje se skriva sve što je
najopakije i najstrašnije. Samo, u gradovima, ono što se skriva okrutno je,
gadno i malo, to će reći ružno; u šumama, ono što se skriva okrutno je, divlje
i veliko, to će reći lijepo. Leglo za leglo, životinjska su bolja od ljudskih.
Pećine vrijede više od jazbine.
Ono što je Marius vidio bila je jazbina.
Marius je bio siromah i njegova je soba bila sirotinjska; ali, kao što je
njegova sirotinja bila plemenita, tako je njegova sobica bila čista. Jazbina u
koju je zaronio njegov pogled bila je odvratna, prljava, smrdrljiva, kužna,
mračna, gadna. Cio namještaj je bio jedna slamna stolica, jedan rasklimani
stol, nekoliko polupanih lonaca, a u dva ugla dvije neopisive postelje; cijelo
osvjetljenje jedan stropni prozor sa četiri okna, prevučen paučinom. Kroz taj
je otvor dolazilo baš toliko svjetlosti koliko da ljudsko lice izgleda kao lice
nekog priviđenja. Zidovi su imali gubav izgled, i bili su pokriveni
brazgotinama i ožiljcima kao lice koje je unakazila neka užasna bolest.
Neka krmeljiva vlaga cijedila se sa njih. Razaznavali su se po njima
besramni crteži ugljem grubo našvrljani.
Soba u kojoj je Marius stanovao imala je izlizani pod od cigalja; u ovoj
nije bilo ni cigalja ni dasaka; išlo se u njoj po starom vapnu s kućerine koje
je pocrnjelo pod nogama. Na ovom neravnom tlu, po kome kao da se prašina
bila stvrdla i koju samo nije bila dotakla jedna stvar, metla, ćudljivo su se
gomilale hrpe starih čarapa, cipela i užasnih dronjaka; uostalom, ova je
soba imala kamin; zato je i izdavana za četrdeset franaka godišnje. Bilo je
svega u tom kaminu, jedan mali štednjak, jedan lonac, slomljene daske,
neke krpe obješene o klinove, jedan kavez za ptice, pepela, i čak malo vatre.
Dva ugarka su u njemu žalosno dimila.
Sobu je pravilo još užasnijom to što je bila velika. Imala je ispupčenja,
uglova, crnih rupa, praznina pod krovom, otvora i uzvišenja. Otuda užasni
uglovi u koje pogled nije dopirao i gdje je izgledalo da su se morali zavući
pauci krupni kao pesnica, stonoge velike kao stopala, i možda tko zna kakva
ljudska čudovišta.
Jedna je postelja bila pored vrata, druga pored prozora. Obadvije su
jednim krajem dodirivale kamin i bile okrenute Mariusu.

176
 U jednom uglu u blizini otvora kroz koji je Marius gledao bila je obješena
o zid u jednom crnom drvenom okviru jedna slika u bojama, ispod koje je
bilo napisano krupnim slovima: SAN. To je predstavljalo jednu zaspalu ženu
i zaspalo dijete na njenim koljenima, u oblacima jednog orla, s vijencem koji
spušta, a koji žena uklanja s glave djeteta, ne budeći se uostalom; u
pozadini Napoleon s nimbusom naslanjajući se na jedan stup grubo plav sa
žutim kapitelom ukrašenim ovim natpisom:

Wagram;
Jena;
Austerlitz;
Marengo;
Elot.

Ispod ovog okvira neka vrsta drvene table duže nego šire bila je stavljena
na zemlju i koso naslonjena uza zid. To je ličilo na neku okrenutu sliku, na
neki okvir išaran vjerojatno s druge strane, na neko pričvršćeno ogledalo
skinuto sa zida i zaboravljeno ovdje dok ga ponovo ne objese.
Za stolom, na kome je Marius primijetio pero, tintu i papir, sjedio je
jedan čovjek šezdesetih godina, malen, mršav, modar, lica kao u zvijeri,
izraza lukavog, okrutnog i nespokojnog; odvratan nevaljalac.
Da je Lavater promatrao ovo lice, našao bi u njemu lješinara pomiješanog
s državnim tužiocem; pticu grabljivicu i čovjeka koji traži smicalice kako
jedno drugo unakazuju i uzajamno se dopunjuju, tako da čovjek pravi pticu
gadnom a ptica čovjeka užasnim.
Čovjek je imao dugu sijedu bradu. Bio je obučen u žensku košulju ispod
koje su se vidjele rutave grudi i gole ruke s nakostriješenim sijedim
dlakama. Ispod te košulje virile su blatne hlače i čizme iz kojih su se
pomaljali prsti na nogama.
U ustima je držao lulu i pušio. U jazbini nije više bilo kruha, ali je bilo još
duhana.
Pisao je vjerojatno neko pismo kao ona koja je Marius bio pročitao.
Na jednom kraju stola vidio se jedan stari crvenkasti svezak neke
rasparane knjige, a po formatu (stara dvanaestina čitaonica) to je bio
roman. BOG, KRALJ, ČAST i GOSPOĐE OD DUCRAY-DUMINILA, 1814.
Pušeći, čovjek je govorio glasno, i Marius je čuo ove riječi:
– Kad pomislim da nema jednakosti, čak ni poslije smrti! Pogledajte malo
groblje Père-Lachaise! Veliki, oni koji su bogati, gore su u stazi bagremova,

177
koja je popločana. Oni mogu da dotle dođu kolima. Male, sirote ljude,
nesretnike, meću dolje, nego šta! Ondje gdje je blato do koljena, u rupe, u
vlagu. Meću ih tamo da bi se što prije raspali! Ne možete ih obići da se ne
zaglibite u blato.
Ovdje zastade, lupi pesnicama po stolu, i dodade škripeći zubima:
– Oh! pojeo bih cio svijet!
Jedna debela žena koja je mogla imati četrdeset ili sto godina čučala je
pored kamina na bosim nogama.
I ona je imala na sebi samo košulju i suknju od trikoa iskrpljenu
komadićima čohe. Pregača od grubog platna pokrivala je polovinu suknje.
Iako je ta žena bila pognuta i zgrčena, vidjelo se da je bila vrlo visokog
stasa. Bila je kao neki div pored svoga muža. Imala je užasnu kosu, plavo-
riđu i prosijedu, koju je s vremena na vrijeme dizala ogromnim masnim
rukama sa spljoštenim noktima.
Pored nje ležao je na zemlji, otvoren, jedan svezak istog formata kao i
onaj drugi, i vjerojatno istog romana.
Na jednoj postelji, Marius je nazirao nešto kao neku drugu blijedu
djevojčicu kako sjedi, skoro gola, s nogama koje vise, i koja kao da nije
slušala, ni vidjela, ni živjela.
Sigurno mlađa sestra one što je dolazila u njegovu sobu.
Izgledala je kao da ima jedanaest ili dvanaest godina. Kad biste je
pažljivije zagledali, vidjeli biste da ima i četrnaest. To je bilo ono dijete što
je naveče toga dana kazalo: – Ali sam kidala, kidala!
Bila je od one slabunjave vrste koja dugo zaostaje, a onda brzo i
odjednom poraste. Neimaština stvara ove žalosne ljudske biljke. Ova
stvorenja nemaju ni djetinjstva ni mladosti. U petnaestoj godini izgleda da
imaju dvanaest, u šesnaestoj, kao da imaju dvadeset.
Danas djevojčice, sutra žene. Reklo bi se da preskaču život, da bi što prije
završile.
U tom trenutku, ovo je biće imalo izgled djeteta.
Uostalom, ništa u ovom stanu nije odavalo prisutnost nekog rada; ni
razboja, ni preslice, nikakvog alata. U jednom uglu neka gvožđurija
sumnjiva izgleda. To je bila ona sumorna lijenost koja prati očajanje i
prethodi umiranju.
Marius je promatrao neko vrijeme ovu mračnu unutrašnjost, užasniju
nego unutrašnjost groba, jer se osjećalo da se ovdje miče ljudska duša i da
podrhtava život.
Soba pod krovom, podrum, podzemna ćelija u kojoj gamiže izvjesna

178
sirotinja na najnižem stepenu ljudske građevine, nije još grobnica, to joj je
predsoblje; ali, kao i oni bogataši koji najraskošnije što imaju izlože na ulazu
svoga dvora, izgleda da i smrt, koja je tu blizu, stavlja svoju najveću bijedu
u ovaj trijem.
Čovjek je bio ušutio, žena nije govorila, djevojka kao da nije disala. Čulo
se kako škripi pero po papiru.
Čovjek progunđa, ne prestajući da piše:
– Ološ! Ološ! Sve je ološ!
Ova varijanta Solomonove epifoneme otrže ženi jedan uzdah.
– Prijatelju, smiri se, reče ona. Ne sekiraj se, dragi. Tako si dobar što
pišeš svim tim ljudima, moj čovječe.
U bijedi, tijela se zbijaju jedno uz drugo, kao kad je hladno, ali se srca
udaljuju. Ova žena, po svemu kako izgleda, morala je voljeti ovog čovjeka
svom ljubavlju što je u njoj bila; ali vjerojatno, u svakodnevnim i uzajamnim
predbacivanjima za užasnu nevolju koja je pritiskivala sve njih, to se bilo
ugasilo. U njoj je prema njenom mužu bilo još samo pepela nježnosti.
Međutim, umiljate riječi, kako se to dešava, nadživjele su. Ona mu je
govorila: Dragi prijatelju, moj čovječe, itd., ustima, a srce je šutjelo.
Čovjek je nastavio s pisanjem.

179
 VII

STRATEGIJA I TAKTIKA
Marius, kome je dah zastao, htio je da siđe s ove osmatračnice na koju se
namjerio kad neki šum privuče njegovu pažnju i zadrža ga na mjestu.
Vrata jazbine bila su se naglo otvorila.
Starija kćerka pojavi se na vratima.
Na nogama je imala velike muške cipele zamazane blatom koje ju je
uprskalo sve do crvenih članaka; bila je ogrnuta starim ogrtačem koji joj
Marius nije vidio prije jednog sata, jer ga je vjerojatno bila skinula pred
vratima da bi izazvala više sažaljenja, a koji je morala opet navući kad je
izašla. Uđe, gurnu vrata za sobom, zastade da bi povratila dah, jer je bila
sva zaduvana, zatim povika s izrazom pobjede i radosti:
– Dolazi!
Otac okrenu oči, žena okrenu glavu, mala se sestra ne pomače.
– Tko? zapita otac.
– Gospodin!
– Filantrop?
– Da.
– Iz crkve Saint-Jacques?
– Da.
– Onaj stari?
– Da.
– I doći će?
– Ide za mnom.
– Sigurna si?
– Sigurna sam.
– Baš istina dolazi?
– Dolazi fijakerom.
– Fijakerom. To je Rotschild!
Otac ustade.
– Kako možeš znati? Ako dolazi fijakerom, kako to da dolaziš prije njega?
Jesi li mu bar dala tačnu adresu? Jesi li mu dobro kazala posljednja vrata u

180
dnu hodnika nadesno? Samo da ne pogriješi! Našla si ga, dakle, u crkvi? Je
li pročitao moje pismo? Šta ti je rekao?
– Ta, ta, ta! reče djevojka, što ti drobiš, čičice! Čuj! Ušla sam u crkvu, bio
je na svom uobičajenom mjestu, poklonila sam mu se i predala pismo,
pročitao im je, i rekao mi je: – Gdje stanujete, dijete moje? – Rekla sam mu:
– Gospodine, ja ću vas odvesti. – Rekao mi je: – Ne, dajte mi svoju adresu,
moja kćerka ima nešto da kupuje, uzet ću kola i stići ću vašoj kući u isto
vrijeme kad i vi. – Dala sam mu adresu. Kad sam mu kazala kuću, izgledao
je začuđen i kao da je oklijevao jedan trenutak, zatim je rekao: – Svejedno,
ići ću. – Poslije mise, vidjela sam ga gdje izlazi iz crkve sa kćerkom, vidjela
sam ih kako se penju u kola. A dobro sam mu rekla posljednja vrata u dnu
hodnika nadesno.
– A tko ti jamči da će doći?
– Sad sam vidjela fijaker da dolazi iz ulice Petit-Banquier. Zato sam
potrčala.
– Kako znaš da je to isti fijaker?
– Ma zato što sam zapazila broj.
– Koji je to broj?
– 440.
– Dobro, ti si bistra djevojka.
Kćerka pogleda drsko oca, i, pokazujući obuću koju je imala na nogama:
– Bistra djevojka, moguće, ali ja vam kažem da neću više obuti ove cipele,
da sam ih sita, zbog zdravlja na prvom mjestu, a zatim zbog čistoće. Ne
znam ništa nesnosnije od potplata koji šikljaju i koji cijelim putem prave gi,
gi, gi. Više volim da idem bosa.
– Imaš pravo, odgovori otac blagim tonom koji je odskakao od grubosti
djevojke, ali te ne bi pustili da uđeš u crkvu. Treba da siroti imaju cipele. Ne
ide se bosonog kod dobroga boga, dodade gorko. Zatim vraćajući se
predmetu koji mu je obuzimao sve misli: – Ama, jesi li sigurna, sigurna da
dolazi?
– Za petom mi je, odgovori ona.
Čovjek se uspravi. Lice mu se nekako ozari.
– Ženo, povika on, čuješ li? Evo filantropa. Ugasi vatru.
Preneražena majka ne mače se s, mjesta.
Otac, s okretnošću pelivana, dohvati jedan razbijeni krčag koji je bio na
kaminu i sasu vodu na ugarke.
Zatim okrećući se starijoj kćerci:
– A ti! skidaj slamu sa stolice!

181
 Kćerka ga nije razumjela.
On zgrabi stolicu i jednim udarom pete istrže joj slamu. Noga mu prođe
skroz.
Vadeći nogu, on zapita kćerku:
– Je li hladno?
– Vrlo hladno. Pada snijeg.
Otac se okrenu prema mlađoj, koja je bila na postelji do prozora, i povika
joj gromkim glasom:
– Brzo! dolje s kreveta, ljenčugo! ti baš nikada ništa nećeš da uradiš!
Razbij jedno okno!
Mala skoči s kreveta dršćući.
– Razbij jedno okno! nastavi.
Dijete osta zapanjeno.
– Razumiješ li? povika otac, kažem ti da razbiješ okno!
Dijete se, s nekom prestrašenom poslušnošću, podiže na vrhove prstiju i
udari pesnicom po oknu. Staklo se razbi i pade s velikim treskom.
– Dobro, reče otac.
Bio je ozbiljan i žestok. Pogledom je brzo prelazio po svim kutovima
tavanske sobe.
Izgledao je kao neki general koji vrši posljednje pripreme prije početka
bitke.
Majka, koja nije progovorila nijedne riječi, ustade i zapita laganim i
muklim glasom koji je propuštao riječi koje kao da su bile sleđene:
– Dragi, šta ćeš to?
– Lezi u krevet, odgovori čovjek.
Naglasak nije dopuštao pogovora. Majka posluša i spusti se teško na
jednu postelju.
Čulo se međutim jecanje u jednom uglu.
– Šta je to? povika otac.
Mlada kćerka, ne izlazeći iz sjenke u kojoj se bila sćućurila, pokaza svoju
okrvavljenu šaku. Razbijajući staklo, bila se pozlijedila; otišla je do kreveta
svoje majke, i plakala tiho.
Sad se majka uspravi i povika:
– Vidiš, kakve gluposti praviš! Razbijajući okno, posjekla se.
– Utoliko bolje! reče čovjek, to je bilo predviđeno.
– Kako? Utoliko bolje? prihvati žena.

182
 – Mir! odgovori čovjek, ukidam slobodu štampe.
Zatim, razdirući žensku košulju koju je imao na sebi, napravi krpu od
platna i brzo zaveza krvavu šaku male.
Kad je to uradio, spusti zadovoljno pogled na poderanu košulju.
– I košulja takođe, reče. Sve to lijepo izgleda.
Ledeni vjetar duvao je kroz okno u sobu. Magla spolja probijala se unutra
i širila po sobi nešto kao bjeličasti pamuk ovlaš raščešljavan nevidljivim
prstima.
Kroz razbijeno okno vidjelo se kako pada snijeg. Studen, koju je
nagovještavalo jučerašnje sunce Marije Svijećnice, bila je zaista došla.
Otac baci svuda oko sebe pogled kao da se uvjeri da nije ništa zaboravio.
Uze neku staru lopatu i razasu pepela po mokrim ugarcima da bi ih potpuno
zatrpao.
Zatim dižući se i naslanjajući se na kamin:
– Sada, reče on, možemo primiti filantropa.

183
 VIII

ZRAKA U JAZBINI
Velika se kćerka približi i spusti svoju ruku na očevu ruku.
– Pipni kako mi je zima, reče ona.
– The! odgovori otac, meni je još hladnije.
Majka povika neobuzdano:
– Kod tebe je sve bolje nego kod drugih, čak i zlo.
– Ni riječi! reče čovjek.
Majka, koju je pogledao na svoj način, ušutje.
U jazbini zavlada trenutak tišine. Starija kćerka, bezbrižna izgleda,
čistila je od blata donji dio ogrtača, mlađa sestra i dalje je jecala; majka joj
je bila uzela glavu u ruke i obasipala je poljupcima govoreći joj tiho:
– Zlato moje, prestani, molim te, nije to ništa, ne plači, naljutit ćeš oca.
– Ne, povika otac, naprotiv! Jecaj! jecaj! to dobro izgleda.
Zatim vraćajući se na stariju:
– E, a šta sad! njega nema! Ako slučajno ne dođe! a ja ugasio vatru,
probio stolicu, poderao košulju i razbio okno ni za šta!
– Pozlijedio malu! promrmlja majka.
– Znate li, nastavi otac, da je pasje hladno na ovom vraškom tavanu? Ako
taj čovjek ne dođe! O! gle! on zakašnjava! Misli u sebi: No! oni će me čekati!
oni su za to! – Oh! što ih mrzim, i što bih zadavio s ushićenjem, radošću,
oduševljenjem i zadovoljstvom, te bogataše! sve te bogataše! sve te tobožnje
milosrdne ljude, koji se prave prepodobni, idu na misu, koji su se slizali s
popovima što lijepo propovijedaju i pripovijedaju, s crnoriscima, i koji misle
da su iznad nas, i dolaze da nas ponižavaju, da nam donesu odijelo, kako oni
kažu! krpčine koje ne vrijede ni prebijene pare i kruha! Ne treba to meni!
hulje! meni treba novac! A, novac! nikad! jer oni kažu da bismo ga popili, i
da smo pijanice i lijenčine! A oni! šta su oni! i šta su bili nekad? lopovi! ne bi
se inače obogatili! Oh! trebalo bi uhvatiti jednu plahtu za četiri kraja,
položiti na nju društvo i sve tresnuti u zrak! Sve bi se polomilo, moguće je,
ali bar nitko ne bi imao ništa, to bi bila čista dobit! – Ali šta radi taj tvoj
dobrotvorni gospodin nitkov? Da li će doći? Stoka, možda je zaboravio
adresu. Kladimo se da ta matora životinja...

184
 U tom trenutku netko lako zakuca na vratima, čovjek pritrča i otvori ih,
uzvikujući s dubokim klanjanjem i osmijesima obožavanja:
– Uđite, gospodine! Izvolite ući, moj poštovani dobrotvore, sa svojom
krasnom gospođicom.
Jedan postariji čovjek i jedna mlada djevojka pojaviše se na pragu sobe.
Marius nije bio napustio svoje mjesto. Ono što je osjetio u tom trenutku
ne može izraziti ljudski jezik.
To je bila ona.
Tko god je volio zna sva značenja koja sadrže tri slova ove riječi: Ona.
To je zaista bila ona. Marius je jedva nazirao kroz sjajnu maglu koja mu
se bila iznenada navukla na oči. To je bilo ono milo odsutno biće, ona
zvijezda koja mu je sijala šest mjeseci, ona zjenica, ono čelo, ona usta, ono
lijepo iščezlo iza čijeg je nestanka nastupila noć. Vizija se bila pomračila,
sad se ponovo pojavljivala.
Pojavljivala se u ovom mraku, u ovoj sobi na tavanu, u ovom nakaznom
ćumezu, u ovom užasu!
Marius je ludo drhtao. Kako! To je bila ona! Lupanje njegova srca mutilo
mu je pogled. Osjećao je da je gotov da prolije suze. Kako! on ju je opet vidio
pošto je je tražio dugo! Činilo mu se da je bio izgubio svoju dušu i da ju je
sad opet našao.
Bila je uvijek ista, samo malo blijeda. Njeno nježno lice bilo je uokvireno
šeširom od ljubičastog baršuna, struk joj se gubio pod ogrtačem od crnog
satena. Ispod duge haljine virila joj je mala noga stegnuta u cipelu od svile.
Bila je uvijek u pratnji g. Leblanca.
Stupila je nekoliko koraka u sobu i ostavila jedan poveliki zavežljaj na
sto. Starija Jondretteova bila se povukla iza vrata i gledala mračnim
pogledom ovaj baršunasti šešir, ovaj svileni ogrtač, i ovo divno sretno lice.

185
 IX

JONDRETTE GOTOVO PLAČE

Ovaj bijedni stan bio je tako mračan da su ljudi koji dolaze spolja imali
utisak kao da ulaze u podrum. Dvoje pridošlih stupiše zato s izvjesnim
oklijevanjem, jedva nazirući neodređene oblike oko sebe, dok su oči
stanovnika te sobe, naviknute na ovu tamu, njih mogle savršeno vidjeti i
premjeriti.
G. Leblanc, sa svojim izrazom dobrim i tužnim, pristupi bliže i reče čiča
Jondretteu:
– Gospodine, naći ćete u ovom zavežljaju nove haljine, čarape i vunene
pokrivače.
– Naš anđeoski dobrotvor nas obasipa, reče Jondrette klanjajući se do
zemlje. – Zatim, naginjući se na uho starijoj kćerci, dok je dvoje posjetilaca
ispitivalo ovaj žalosni stan, dodade, šapatom i brzo:
– A? Šta sam kazao? Prnje! Nema novca! Svi su isti! A gle, kako je ono
bilo potpisano pismo ovoj matoroj beni?
– Fabantou, odgovori kćerka.
– Dramski umjetnik, dobro.
Baš to dobro dođe Jondretteu, jer se u tom trenutku g. Leblanc okrenu
prema njemu, i reče mu s izrazom čovjeka koji se prisjeća nečijeg imena:
– Vidim da ste doista za žaljenje, gospodine...
– Fabantou, dopuni živo Jondrette.
– Gospodine Fabantou, da, tako je, sjećam se.
– Dramski umjetnik, gospodine, i to umjetnik koji je imao uspjeha.
Tu Jondrette očevidno pomisli da je došao trenutak da osvoji »filantropa«.
Povika glasom u kome je bilo u isti mah i hvalisavosti vašarskog komedijaša
i poniznosti drumskog razbojnika: – Talmaov učenik, gospodine! Ja sam
Talmaov učenik! Sreća mi se nekad osmjehivala. Avaj, sad je red na
nesreću. Vidite, moj dobrotvore, bez kruha, bez ogrjeva. Moje sirote
djevojčice nemaju vatre! Moja jedina stolica bez sjedišta. Jedno okno
razbijeno! i to po ovom vremenu! moja suprugu u krevetu! bolesna!
– Sirota žena! reče g. Leblanc.
– Moje dijete ranjeno! dodade Jondrette.

186
 Dijete, zabavljeno dolaskom stranaca, stalo je bilo da promatra
»gospođicu« i prestalo da jeca.
– Plači de! Deri se! reče joj Jondrette tiho.
U isto vrijeme uštinu je za bolesnu ruku. Sve to s vještinom pravog
mađioničara.
Mala vrisnu.
Divna djevojka koju je Marius zvao u svom srcu »njegova Ursula« približi
se živo:
– Siroto drago dijete! reče ona.
– Vidite, moja lijepa gospođice, nastavi Jondrette, njenu okrvavljenu
ruku. Ta joj se nesreća desila kad je radila na mašini da bi zaradila šest
soua dnevno. Morat će joj možda odsjeći ruku!
– Doista? reče stari gospodin uplašeno.
Djevojčica, misleći da je to ozbiljno, nastavi da jeca što je mogla jače.
– Avaj, da, dobrotvore moj! odgovori otac.
Već nekoliko trenutaka Jondrette je promatrao »filantropa« nekako
čudno. Govorio je, a izgledalo je da ga promatra pažljivo kao da hoće da se
nečega prisjeti. Odjednom, koristeći se trenutkom kad su došljaci ispitivali s
interesiranjem malu o njenoj ruci, on prođe pored svoje žene, koja je bila u
postelji i izgledala utučena i zablenuta, i reče joj živo i vrlo tiho:
– Pogledaj dobro ovoga čovjeka!
Zatim okrećući se g. Leblancu, i produžujući svoju žalopojku:
– Vidite, gospodine, imam od odijela samo jednu kušulju svoje žene i to
svu poderanu! usred zime. Ne mogu da izađem bez odijela. Kad bih imao ma
kakvo odijelo, išao bih da posjetim gospođicu Mars, koja me poznaje i mnogo
voli. Stanuje li ona još uvijek u ulici La Tour-des-Dames? Znate, gospodine,
igrali smo zajedno u unutrašnjosti. I ja sam imao udjela u njenim
lovorikama. Celimène bi mi pritekla u pomoć, gospodine! Elmira bi udijelila
milostinju Bélisaireu! Ali nema, ništa! I bez ijednog soua u kući! Moja žena
bolesna, bez ijednog soua! Moja kćerka opasno ranjena, bez ijednog soua!
Moja supruga teško diše. To su godine, a onda i nervni sistem se tu
umiješao. Trebalo bi joj pomoći, a isto tako i mojoj kćerci! Ali liječnik! Ali
apoteka! Kako platiti? Ni prebijene pare! Klekao bih pred deset santima,
gospodine! Eto na šta je spala umjetnosi! A znate li, moja krasna gospođice,
i vi, moj plemeniti zaštitniče, znate li, vi koji odišete vrlinom i dobrotom, i
koji ispunjavate mirisom onu crkvu u kojoj vas moja sirota kćerka, kad
odlazi da se moli bogu, vidi svakog dana...? Jer ja odgajam svoje kćerke u
religiji, gospodine. Nisam htio da se odadu kazalištu. Ah! nevaljalice! da ih
vidim kako posrću! Sa mnom nema šale! Ja im držim prodike o časti, o

187
moralu, o vrlini! Pitajte ih! Treba to da ide pravim putem. One imaju oca.
One nisu one nesretnice koje u početku nemaju porodice a na kraju se
udadu za publiku. Najprije gospođica Nitko, a poslije gospodin Svatko. Do
sto đavola! neće biti toga u porodici Fabantou! Ja sam namjeran da ih
odgojim u vrlini, i da budu poštene, i da budu pristojne, i da vjeruju u boga,
dođavola! – E lijepo, gospodine, moj uvaženi gospodine, znate li šta će se
desiti sutra? Sutra je 4. februara, kobni dan, posljednji rok koji mi je ostavio
gazda: ako mu večeras ne budem platio, sutra ćemo, moja starija kćerka, ja,
moja supruga u groznici, moje dijete s ranom, sve četvoro ćemo biti istjerani
odavde, i bačeni napolje, na ulicu, na bulvar, bez krova, na kišu, na snijeg
Eto, gospodine. Ja dugujem četiri roka, cijelu godinu! To jest nekih šezdeset
franaka.
Jondrette je lagao. Četiri roka iznijeli bi samo četrdeset franaka, a nije
mogao dugovati četiri, jer je prije nepunih šest mjeseci platio dva.
G. Leblanc izvadi iz džepa pet franaka i baci ih na sto.
Jondrette je imao vremena da promrmlja na uho svojoj kćerci:
– Lopuža, šta on misli da mogu da uradim s njegovih pet franaka? To ne
može da mi isplati stolicu i okno! Pa da se čovjek baca u troškove!
Međutim, gospodin Leblanc je bio skinuo veliki mrki redengot koji je
nosio preko svoga plavog redengota i bacio ga na naslon stolice.
– Gospodine Fabantou, reče, pri sebi imam samo ovih pet franaka, ali
odoh da odvedem svoju kćerku kući pa ću se vratiti večeras: vi večeras treba
da platite?...
Lice Jondretteovo preli neki čudan izraz. On odgovori živo:
– Da, moj poštovani gospodine. U osam sati moram biti kod svog gazde.
– Ja ću biti ovdje u šest sati, i donijet ću vam šezdeset franaka.
– Moj dobrotvore, povika Jondrette van sebe.
I dodade tiho:
– Pogledaj ga dobro, ženo!
G. Leblanc je bio ponovo uzeo pod ruku lijepu djevojku i okretao se
vratima.
– Večeras ćemo se vidjeti, prijatelji moji, reče on.
– U šest sati? reče Jondrette.
– Tačno u šest sati.
U tom trenutku gornji kaput koji je bio ostao na stolici pade u oči starijoj
kćerci Jondretteovoj.
– Gospodine, reče ona, zaboravili ste svoj redengot.
Jondrette presiječe svojim pogledom kćerku slegnuvši strahovito

188
ramenom.
G. Leblanc se okrenu i odgovori s osmijehom:
– Nisam ga zaboravio, ostavio sam ga.
– O moj zaštitniče, reče Jondrette, moj uzvišeni dobrotvore, suze mi
naviru na oči! Dozvolite da vas otpratim do fijakera.
– Ako izlazite, odgovori Leblanc, obucite ovaj kaput. Zaista je vrlo hladno.
Jondrette nije čekao da mu se dvaput kaže. On naviče živo mrki
redengot.
I svi troje iziđoše, prvo Jondrette pa dvoje stranih.

189
 X

TAKSA KOLA ZA IZNAJMLJIVANJE:

DVA FRANKA NA SAT
Mariusu ništa nije izmaklo od ovog prizora, a ipak ustvari nije ništa
vidio. Oči su mu bile prikovane za djevojku, njegovo srce bilo ju je takoreći
dograbilo i obavilo cijelu pri njenom prvom koraku u sobu. Za sve vrijeme
dok je ona bila tu, živio je onim životom ekstaze koja prekida sva
materijalna opažanja i zanosi dušu k jednoj tački. Promatrao je, ne ovu
djevojku, nego ovu svjetlost koja je imala ogrtač od satena i baršunasti šešir.
Da je zvijezda Danica ušla u sobu, on ne bi bio više zaslijepljen.
Dok je djevojka otvarala zavežljaj, razvijala haljine i pokrivače,
zapitkivala bolesnu majku s dobrotom a malu ranjenicu s nježnošću, on je
vrebao svaki njen pokret, on se trudio da čuje njene riječi. Znao je njene oči,
njeno čelo, njenu ljepotu, njen stas, njen hod, nije znao zvuk njenog glasa.
Mislio je da je uhvatio jednom nekoliko njenih riječi u Luksemburgu, ali nije
bio u to potpuno uvjeren. Dao bi deset godina svoga života da je čuje, da
može da odnese u svojoj duši malo ove muzike. Ali se sve gubilo u plačevnim
izlivima i jeku Jondretteove trube. To je unosilo pravi gnjev u Mariusovo
oduševljenje. Gutao ju je očima. Nije mogao zamisliti da je zaista vidio ovo
božansko stvorenje usred ovih nakaznih bića u ovoj čudovišnoj jazbini.
Izgledalo mu je da vidi kolibrija među žabama gubavicama.
Kad je izašla, imao je samo jednu misao, da pođe za njom, da je prati
ukorak, da je ne ostavlja prije nego što dozna gdje stanuje, da je ponovo bar
ne izgubi pošto ju je pronašao na jedan tako čudesan način.
Skoči sa stolčića i uze šešir. Kad je spustio ruku na kvaku brave i htio da
izađe, zadrža ga jedna misao. Hodnik je bio dug, stepenice strme, Jondrette
brbljiv, g. Leblanc se bez sumnje nije još popeo u kola; ako se okrene u
hodniku, ili na stepenicama, ili na pragu i primijeti njega, Mariusa, u ovoj
kući, očevidno će se uplašiti i tražiti načina da ponovo umakne, i onda bi još
jednom bilo svršeno, šta da radi? Da čeka malo? Ali bi za vrijeme toga
čekanja kola mogla otići. Marius je bio u nedoumici. Naposljetku se osmjeli,
i izađe.
Nije bilo više nikoga u hodniku. On potrča stepenicama. Nije bilo nikoga
na stepenicama. On siđe užurbano, i stiže na bulvar dosta rano da bi mogao

190
vidjeti kako jedan fijaker zaokreće iza ugla ulice Petit-Banquier i ulazi u
Pariz.
Marius poletje u tom pravcu.
Kad je došao do ugla bulvara, ponovo vidje fijaker koji je brzo silazio
ulicom Mouffetard; fijaker je već bio vrlo daleko, nije bilo načina da ga
stigne; kako? da trči za njim? nemoguće; a uostalom iz kola bi svakako
primijetili da netko trči što ga noge nose iza fijakera i otac bi ga poznao. U
tom trenutku, nečuven i čudesan slučaj, Marius spazi jedna kola za
iznajmljivanje koja su prazna prolazila bulvarom. Bilo je samo jedno
rješenje, popeti se u ova kola i pratiti fijaker. To je bilo sigurno, moralo je
uspjeti a nije bilo opasno.
Marius dade znak koči jašu da se zaustavi, i povika mu:
– Na sat!
Marius je bio bez kravate, u svom starom odijelu za rad na kome nije bilo
nekoliko dugmadi, košulja mu je bila poderana na jednom šavu na grudima.
Kočijaš se zaustavi, mignu okom i pruži lijevu ruku Mariusu trljajući
lagano palac kažiprstom.
– Šta? reče Marius.
– Platite unaprijed, reče kočijaš.
Marius se prisjeti da je imao pri sebi samo šesnaest soua.
– Koliko? zapita on.
– Četrdeset soua.
– Platit ću pri povratku.
Kočijaš, umjesto odgovora, zazvižda ariju La Palisseovu i ošinu konja.
Marius je gledao izbezumljeno kako se udaljuju kola. Zbog dvadeset i
četiri soua koja su mu nedostajala, gubio je svoju radost, svoju sreću, svoju
ljubav! Ponovo je padao u noć! bio je progledao i ponovo je postao slijep!
Mislio je sa gorčinom, i moramo to reći, s dubokim žaljenjem, na pet franaka
koje je dao toga istog jutra onoj bijednoj djevojčuri. Da je imao tih pet
franaka, bio bi spasen, ponovo bi se rodio, izišao bi iz neizvjesnosti i mraka,
izišao bi iz usamljenosti, tuge, samoće; zavezao bi crnu nit svoje sudbine za
ovu lijepu zlatnu nit koja se maločas pojavila pred njegovim očima i još
jednom prekinula. Vrati se očajan u kućerinu.
Mogao je sam sebi reći da je g. Leblanc obećao da će se vratiti uveče, i da
ovoga puta treba samo da se bolje snađe da bi ga pratio; ali, u onoj
zanesenosti, jedva je što doprlo do njega od razgovora.
Kad je htio da se penje uza stepenice opazi na drugoj strani bulvara,
pored pustoga zida ulice la Barriere, Jondrettea zamotanog u gornji kaput

191
»filantropov«, gdje razgovara s jednim od onih ljudi uznemirujućeg izgleda
koji se obično zovu »skitnicama sa šančeva«; ljudi sumnjiva lica, sumnjivih
monologa, koji izgledaju kao da snuju rđave misli, i koji obično spavaju
danju, zbog čega se pretpostavlja da rade noću.
Ova dva čovjeka, nepomično razgovarajući na snijegu koji je zavijavao,
sačinjavali su grupu koju bi neki policajac sigurno promatrao, ali koju je
Marius jedva primijetio.
Međutim, ma kako bolne bile njegove brige, morao je u sebi pomisliti da
ta skitnica sa šančeva s kojom je Jondrette razgovarao liči na nekog
Panchauda (Panšoa), zvanog Proljetni, zvanog Bigrenaille (Bigrenaj), koga
mu je Courfeyrac jednom pokazao i koji je važio u toj gradskoj četvrti za
dosta opasnog noćnog šetača. Vidjeli ste, u prošloj knjizi, ime ovog čovjeka.
Ovaj Panchaud, zvani Bigrenaille, pojavljivao se kasnije u više kaznenih
rasprava i postao je poslije slavna lopuža. Tada je još bio samo prava lopuža.
Danas mu se spominje ime među razbojnicima i ubojicama. Pred kraj
posljednje vladavine stvorio je bio čitavu školu.
I uveče, kad pada noć, u vrijeme kad se obrazuju gomilice i tiho
razgovaraju, o njemu se govorilo u tamnici Force, u lavovskoj jami. Moglo se
čak u ovoj tamnici, baš na onom mjestu gdje je ispod zidina prolazio
nužnički kanal koji je, 1843, usred bijela dana, poslužio za nečuveni bijeg
tridesetorici zatvorenika, moglo se, više ploče onog nužnika, pročitati
njegovo ime, Panchaud, koje je on smjelo urezao na stražarskom zidu
prilikom jednog od svojih pokušaja bijega. Godine 1832. policija je već
motrila na njega, ali on još nije bio ozbiljno počeo svoj zanat.

192
 XI

BIJEDA NUDI SVOJE USLUGE BOLU

Marius se pope uza stepenice kućerine laganim koracima; u trenutku kad
je htio da uđe u svoju ćeliju, opazi iza sebe u hodniku stariju Jondretteovu,
koja ga je pratila. Mrsko mu je bilo vidjeti ovu djevojčuru, ona je imala
njegovih pet franaka, bilo je suviše kasno da joj ih traži natrag, kola nije
više bilo tu, fijaker je bio daleko. Uostalom, ona mu ih ne bi vratila. A da je
pita za stan osoba koje su bile došle maločas, od toga ne bi bilo koristi; bilo
je očevidno da ona ne zna gdje je, jer je pismo s potpisom Fabantoua bilo
upućeno gospodinu dobrotvoru crkve Saint-Jacques-du-Haut-Pas.
Marius uđe u sobu i gurnu vrata za sobom.
Ona se ne zatvoriše; on se okrenu i vidje jednu ruku koja je zadržala
vrata da se ne zatvore.
– Šta je to? zapita on, tko je?
To je bila Jondretteova.
– Vi ste to? nastavi Marius gotovo grubo, ta uvijek vi! Šta tražite od
mene?
Ona je izgledala zamišljena i nije odgovarala. Nije više imala sigurnost
koju je imala toga istog dana ujutru. Nije ušla i stajala je u mraku hodnika,
gdje ju je Marius vidio kroz odškrinuta vrata.
– No, hoćete li odgovoriti? reče Marius. Šta tražite od mene?
Ona diže prema njemu svoj tmurni pogled u kome kao da nejasno zasija
neka svjetlost, i reče mu:
– Gospodine Mariuse, vi izgledate tužni. Šta vam je?
– Meni? reče Marius.
– Da, vama.
– Nije mi ništa.
– Jeste.
– Nije.
– Ja vam kažem da jeste.
– Ostavite me na miru.
Marius gurnu opet vrata, ona ih je i dalje zadržavala.

193
 – Čujte, reče ona, vi griješite. Iako niste bogati. Bili ste dobri jutros.
Budite takvi i sada. Dali ste mi da jedem, recite mi šta vam je. Imate neku
tugu, to se vidi. Ne bih htjela da budete tužni, šta treba za to da uradim?
Mogu li biti od kakve koristi? Upotrijebite me. Ni tražim da mi otkrijete
svoje tajne, nije potrebno da mi ih kažete, ali ipak mogu biti korisna. Ja
vam mogu pomoći, zar ne pomažem svome ocu? Kad treba odnijeti pisma, ići
po kućama, tražiti od vrata do vrata, pronaći neku adresu, tražiti nekoga,
onda sam ja za te stvari. E, lijepo, vi mi možete reći šta vam je, ja ću otići da
govorim s kim mi vi kažete. Ponekad netko progovori onome kome treba, to
je dosta da se saznadu stvari, i sve se uredi. Stojim vam na raspolaganju.
Jedna misao pade Mariusu na pamet. Čovjek se hvata za svaku granu
kad osjeća da pada.
On se približi Jondretteovoj.
– Slušaj... reče joj.
Ona ga prekide s bljeskom radosti u očima.
– Oh! da, kažite mi ti! više volim tako.
– E, dobro, nastavi on, ti si dovela ovamo onog starog gospodina sa
kćerkom...
– Jesam.
– Znaš li njihovu adresu?
– Ne.
Oko Jondretteove, od tmurnog postalo je veselo, od veselog postade
mračno.
– To ste vi htjeli? zapita ona.
– Nađi mi je.
– Da. Da li ih poznajete?
– Ne.
– To će reći, nastavi ona živo, vi je ne poznajete, ali hoćete da je upoznate.
Ovo ih koje je bilo postalo je imalo je nečega značajnog i gorkog.
– No, možeš li? reče Marius.
– Dobit ćete adresu lijepe gospođice.
U ovim riječima »lijepe gospođice« bila je jedna nijansa koja je bila
neprijatna Mariusu. On nastavi:
– Najzad kako mu drago! adresa oca i kćerke. Njihovu adresu, no!
Ona ga pogleda netremice.
– Šta ćete mi dati?
– Sve što budeš htjela!

194
 – Sve što budem htjela?
– Da.
– Dobit ćete adresu.
Ona obori glavu, zatim jednim naglim pokretom povuče vrata, koja se
zatvoriše.
Marius ostade sam.
Spusti se na stolicu, sa glavom i laktovima na postelji, zadubljen u misli
koje nije mogao uhvatiti i s nekom vrtoglavicom. Sve što se desilo od ujutru,
pojava anđela, njegov nestanak, ono što mu je sad kazalo ovo stvorenje,
zraka nade koja je lebdjela u tom ogromnom očajanju, sve je to ispunjavalo
zbrkano njegov mozak.
Odjednom ga nešto silovito otrže od njegovih sanjarenja.
On ču jaki i grubi Jondretteov glas kako izgovara ove riječi pune
najčudnijeg značaja za njega:
– Kažem ti da sam siguran i da sam ga prepoznao.
O kome je govorio Jondrette? Koga je on poznao? G. Leblanca? Oca
»njegove Ursule«? Šta! zar ga je Jondrette poznavao? Da li će Marius na ovaj
iznenadni i neočekivani način dobiti obavještenja bez kojih mu je život bio
mračan? Da li će najzad doznati koga voli, tko je ta djevojka, tko je njen
otac? Da li će se gusti mrak koji ih je pokrivao sada osvijetliti? Da li će se
koprena poderati? Ah! Gospode!
Nije se popeo nego je skočio na stolčić, i zauzeo ponovo svoje mjesto pored
malog otvora na pregradi.
Vidio je sada opet unutrašnjost Jondretteovog ćumeza.

195
 XII

KAKO JE UPOTRIJEBLJEN
PETOFRANAK G. LEBLANCA
Ništa nije bilo promijenjeno u izgledu ove porodice, osim što su žena i
kćerka uzele iz zavežljaja, obule i obukle čarape i vunene haljine. Dva nova
pokrivača bila su prebačena preko dva kreveta.
Jondrette se očevidno tek bio vratio. Još je bio zadihan kao da je napolju.
Kćerke su mu sjedile pored kamina na zemlji, starija je zavijala ruku
mlađoj. Žena kao da se bila skljokala na krevet do kamina, a imala je
začuđen izraz. Jondrette je išao krupnim koracima gore-dolje po sobi. Oči su
mu bile neobične.
Žena, koja je izgledala plašljiva i zapanjena pred mužem, usudi se da mu
kaže:
– Šta, zaista, siguran si!
– Siguran! Prošlo je osam godina ali ga poznajem! ah! poznajem ga!
Odmah sam ga prepoznao! Šta! Zar ti nije pao u oči?
– Ne.
– A rekao sam ti ipak: pazi! Ali isti stas, isto lice, jedva nešto stariji, ima
ljudi koji ne stare, ne znam šta rade, isti zvuk glasa. Bolje je obučen, to je
sve. Ah! Stari tajanstveni vraže; držim te u šaci, ček!
Zastade i reče kćerkama:
– A vi iziđite! Čudno da ti to nije palo u oči.
One ustadoše da poslušaju.
Majka procijedi kroz zube:
– Zar s bolesnom rukom?
– Uzduh će joj učiniti dobro. Odlazite.
Bilo je očevidno da je ovaj čovjek od onih koji ne trpe prigovora. Djevojke
iziđoše.
Kad su htjele da prijeđu preko praga, otac povuče stariju za ruku i reče
joj s naročitim naglaskom:
– Da ste ovdje tačno u pet sati. Obadvije. Bit ćete mi potrebne.
Mariusova pažnja se udvostruči.

196
 Kad je ostao sam sa ženom, Jondrette nastavi da hoda po sobi i obiđe je
tako dva-tri puta šuteći. Zatim provede nekoliko minuta uvlačeći i gurajući
u hlače donji dio ženske košulje koju je nosio.
Odjednom se okrenu Jondretteovici, skrsti ruke i uzviknu:
– Ako hoćeš da ti kažem nešto? Gospođica...
– E pa šta? odvrati žena, gospođica ?
Marius nije mogao da sumnja, o njoj se doista govorilo. Slušao je sa
žestokom zebnjom. Cio mu je život bio u ušima.
Ali se Jondrette bio sagnuo, i nešto šaputao svojoj ženi. Zatim se ispravi i
završi glasno:
– To je ona!
– To? reče žena.
– To, reče muž.
Ne može se ničim izraziti čega je sve bilo u ovom majčinom to. Bilo je
iznenađenja, bijesa, mržnje, gnjeva, pomiješanih i spojenih u jednom
čudovišnom prelivu glasa. Dovoljno je bilo nekoliko izgovorenih riječi, ime
bez sumnje koje je muž prišapnuo na uho, pa da se ova zadrijemala žena
probudi, i od odvratne postane užasna.
– Nije moguće! povika ona. Kad pomislim da moje kćerke idu bose i da
nemaju nijedne haljine! Kako! Ogrtač od satena, baršunast šešir, cipele, i
sve! Više od dvije stotine franaka haljina! Da čovjek pomisli da je to neka
dama! Ne, varaš se! Ali prije svega ona je bila užasna, ova nije ružna! Ova
zaista nije ružna! To ne može biti ona!
– Kažem ti da je to ona. Vidjet ćeš.
Na ovako apsolutno tvrđenje, Jondretteovica podiže svoje široko, crveno i
modro lice i pogleda u tavan s unakaženim izrazom. U ovome trenutku ona
se učini Mariusu još strašnija nego njen muž. To je bila krmača s pogledom
tigrice.
– Šta! nastavi ona, ova grozna, lijepa gospođa, koja je gledala moje kćerke
s izrazom sažaljenja, to da bude ona odrpanka! Oh! tako bi joj probila trbuh
nogom!
Ona skoči s kreveta, i osta jedno vrijeme na nogama, raščešljana,
naduvenih nozdrva, poluotvorenih usta, stisnutih i nazad zabačenih
pesnica. Zatim se opet skljoka u postelju. Čovjek je išao tamo-amo po sobi ne
obraćajući pažnju na svoju ženu.
Poslije nekoliko trenutaka šutnje, on se približi Jondretteovici i zastade
pred njom, skrštenih ruku kao malo prije toga.
– A hoćeš da ti kažem još jednu stvar?

197
 – Šta? upita ona.
On odgovori prijekim i tihim glasom:
– Stekao sam već bogatstvo.
Jondretteovica ga premjeri pogledom koji kao da je htio reći: Da li će taj
čovjek poludjeti?
On nastavi:
– Sto mu gromova! Ta dosta sam već župljanin župe umri-od-gla-di-a-ko-
i-maš-va-tre, u-mri-od-zi-me-a-ko-i-maš-kru-ha! Dosta mi je bijede! moga
tereta i tereta drugih! Ne šalim se više, ne mogu više da se tome smijem,
dosta s kalamburima, dobri bože, prođimo se lakrdije vječni oče, hoću da
jedem, hoću da pijem do mile volje! da žderem! da spavam! ništa da ne
radim! Hoću da i na mene dođe red, na mene, znaš! prije nego što crknem!
hoću da budem milijunaš!
Obiđe okolo cijelu jazbinu i dodade:
– Kao i drugi!
– Šta hoćeš da kažeš? zapita ona.
On zatrese glavom, mignu okom i podiže glas kao kakav fizičar kad hoće
da izvede neki pokus:
– Šta hoću da kažem? Slušaj!
– Pst! promrmlja Jondretteovica, ne tako glasno! Ako je to neki posao o
kome se ne smije da čuje.
– The? Tko to? Susjed? Vidio sam kad je izašao maločas. Uostalom, da li
čuje taj veliki klipan? A onda, kažem ti, vidio sam ga kad je izašao.
Ipak nekom vrstom nagona, Jondrette spusti glas, ali ne toliko da bi
njegove riječi izmakle Mariusu. Jedna povoljna okolnost, i koja je dopuštala
Mariusu da ništa ne izgubi od ovog razgovora, bila je ta što se u snijegu koji
je bio napadao nije čulo tandrkanje kola na bulvaru.
Evo šta je Marius čuo:
– Slušaj dobro. Ulovljen je, Krez! Isto kao da je već ulovljen. To je već
gotovo. Sve je uređeno. Vidio sam ljude. On će doći večeras u šest sati. Da
donese svojih šezdeset franaka, hulja! Jesi li vidjela kako sam vam ja ono
izbljuvao, mojih šezdeset franaka, moga gazdu, moj 4. februara!! to samo
nije rok! što je to bilo glupo. On će, dakle, doći u šest sati! U to vrijeme je
susjed već otišao na večeru. Strina Burgon pere sudove u gradu. Nema
nikoga u kući. Susjed se ne vraća nikad prije jedanaest sati. Male će držati
stražu. Ti ćeš nam pomoći: on će nam izmiriti sve.
– A ako ne izmiri? zapita žena.
Jondrette napravi jedan zloslutni pokret rukom i reče:

198
 – Smirit ćemo mi njega.
I prsnu u smijeh.
Marius ga je sad prvi put čuo da se smije. Ovaj je smijeh bio hladan i
sladak, da se koža naježi.
Jondrette otvori jedan zidni ormar pored kamina i izvadi iz njega jednu
staru kapu koju stavi na glavu pošto ju je iščetkao rukavom.
– Sad, reče, ja odoh. Imam još s nekim ljudima da se vidim. I to s dobrim.
Vidjet ćeš kako će to ići. Bit ću van kuće što je moguće manje. Ovo je jedan
dobar posao. Čuvaj kuću.
I, s pesnicama u džepovima od hlača, ostade jedan trenutak zamišljen,
zatim povika:
– Znaš li da je ipak sreća što me on nije prepoznao! Da me je prepoznao
kao ja njega, ne bi više došao. Umakao bi mi! Moja brada me je spasla! moja
romantična bradica! moja lijepa mala romantična bradica!
I stade ponovo da se smije.
Ode do prozora. Snijeg je još uvijek padao i bjelasao se na sivom nebu.
– Pasje vrijeme! reče on.
Zatim ogrćući redengot:
– Haljetak je preširok. – Svejedno, dodade on, vraški je dobro učinio što
mi ga je ostavio, matori lopov! Inače ne bih mogao da izađem i sve bi još
jednom propalo! Od čega ipak sve ne zavise stvari!
I, nabijajući kapu na oči, izađe.
Jedva što je mogao odmaći nekoliko koraka, a vrata se ponovo otvoriše i
pojavi se njegov zvjerski i lukavi profil kroz otvor.
– Zaboravio sam, reče. Nabavit ćeš za mali štednjak uglja.
I baci ženi u pregaču petofranak koji mu je bio ostavio »filantrop«.
– Za štednjak uglja? zapita žena.
– Da.
– Koliko mjerica?
– Dvije dobre.
– To će biti trideset soua. Za ostatak kupit ću za večeru.
– Dođavola, ne.
– Zašto?
– Nemoj potrošiti paru – petofranak.
– Zašto?
– Jer ću i ja imati nešto da kupim.

199
 – Šta?
– Nešto.
– Koliko će ti trebati?
– Ima li ovdje neki gvožđar?
– U ulici Mouffetard.
– A! jeste, na uglu ulice; znam gdje je dućan.
– Ali reci mi koliko će ti trebati za to što imaš da kupiš?
– Pedeset soua do tri franka.
– Neće ostati na pretek za večeru.
– Danas nije u pitanju jelo. Ima prešnijeg posla.
– Dobro, zlatni moj.
Na tu riječ svoje žene, Jondrette zatvori vrata, i ovoga puta Marius ču
kako odmiče hodnikom kućerine i kako silazi žurno stepenicama.
Toga trenutka izbijao je jedan sat na crkvi Saint-Medard.

200
 XIII

SOLUS CUM SOLO, IN LOCO REMOTO

NON COGITABUNTUR ORARE PATER
NOSTER32
Koliko god bio sanjalica, Marius je, kao što smo rekli, bio čvrsta :i odlučna
priroda. Navike usamljeničkog života, razvijajući u njemu simpatiju i
sažaljenje, umanjile su bile njegovu sposobnost da se razdraži, ali su mu bile
ostavile netaknutu sposobnost da se zgadi; imao je blagonaklonost jednog
bramana a strogost jednog suca; imao je sažaljenja za žabu gubavicu, ali je
gazio guju. A sad je njegov pogled bio zaronio u gujinu rupu; pred očima mu
je bilo gnijezdo čudovišta.
– Treba zgaziti ove bijednike, reče on.
Nijedna od zagonetaka za koje se nadao da će biti razmršene nije se
razjasnila; naprotiv, sve su se možda zamrsile; nije znao ništa više o lijepom
djetetu iz Luksemburga i o čovjeku koga je zvao g. Leblanc, osim da ih je
Jondrette poznavao. Po mračnim riječima koje su bile izgovorene nazirao je
jasno samo jednu stvar, a to je da se spremala jedna klopka, jedna nejasna
ali strašna klopka; da se oboje izlažu velikoj opasnosti, ona vjerojatno, njen
otac sigurno; da ih treba spasiti; da treba izigrati gnusne račune
Jondretteovih i pokidati paukovu mrežu.
Promatrao je neko vrijeme Jondretteovicu. Izvukla je bila iz jednog ugla
jedan stari željezni štednjak i preturala je po nekoj gvožđariji.
Siđe sa stolčića što je tiše mogao trudeći se da ne napravi nikakav šum.
U strahu od onoga što se spremalo i u grozi koju su mu unijeli
Jondretteovi, osjećao je neku vrstu radosti na pomisao da će mu možda biti
dano da učini jednu takvu uslugu onoj koju voli.
Ali kako postupiti? Obavijestiti one kojima prijeti opasnost? Gdje da ih
nađe? Nije znao njihovu adresu. Oni su se za trenutak pojavili pred
njegovim očima, ali su opet potonuli u ogromne dubine Pariza. Sačekati g.
Leblanca na vratima u šest sati uveče u trenutku njegova dolaska, i
obavijestiti ga o zamci? Ali Jondretteovi i njegovi ljudi vidjeli bi ga gdje

32 Usamljen sa usamljenim, u udaljenom mjestu, neće se misliti da mole Oče naš. – Prev.

201
vreba, mjesto je pusto, oni bi bili jači od njega, našli bi način da ga uhvate
Ili da ga udalje, i onaj koga je Marius htio da spasi propao bi. Jedan sat je
bio otkucao, klopka se spremala za šest sati. Marius je imao pet sati pred
sobom.
Moglo je samo jedno da se uradi.
Obuče svoje svakodnevno odijelo, zavi šal oko vrata, uze šešir, i iziđe, ne
praveći šuma više nego da je išao bos po mahovini.
Uostalom, Jondretteovica je i dalje preturala po gvožđariji.
Kad je izišao iz kuće, zađe u ulicu Petit-Banquier.
Bio je negdje na sredini ove ulice pored jednog vrlo niskog zida koji se
može opkoračiti na nekim mjestima i s čije je druge strane bio jedan prazan
prostor; išao je lagano, obuzet mislima, a u snijegu se nisu čuli njegovi
koraci; odjednom on ču nečije glasove sasvim blizu okrenu glavu, ulica je
bila pusta, nigdje nikoga; bilo je usred dana, a ipak je čuo jasno glasove.
Pade mu na pamet da pogleda preko zida pored koga je išao.
To su doista dva čovjeka naslonjena leđima na zid sjedila na snijegu i
tiho razgovarala.
Ova dva lica bila su mu nepoznata. Jedan je bio bradat i u bluzi, a drugi
kosmat i u dronjcima. Bradonja je nosio fes, a drugi je bio gologlav, s kosom
po kojoj je padao snijeg.
Naginjući glavu iznad njih, Marius je mogao čuti.
Kosmati je gurao drugog laktom i govorio:
– S Gazdom Minetteom, to ne može da promaši.
– Misliš? reče bradonja; a kosmati nastavi:
– Za svakog će biti jedan papir od pet stotina kinta, a najgore što nam se
može desiti, pet godina, šest godina, deset godina najviše.
Drugi odgovori s oklijevanjem i drhteći pod svojom grčkom kapicom:
– To je već nešto stvarno. Ne može se čovjek tako nečemu protiviti.
– Kažem ti da posao ne može da promaši, nastavi kosmati. Bit će
upregnuta kola čiča Chosea.
Zatim počeše da razgovaraju o nekoj melodrami koju su naveče toga dana
gledali u Veselom kazalištu.
Učinilo mu se da nejasne riječi ovih ljudi, tako čudno skrivenih iza zida i
zgurenih u snijegu, nisu možda bez neke veze s gnusnim planovima
Jondretteovim. To je morao biti onaj posao.
Uputi se prema predgrađu Saint-Marceau i zapita u prvom dućanu na
koji je naišao gdje je policijski komesarijat.

202
 Rekoše mu da je u ulici Pontoise 14.
Marius ode tamo.
Prolazeći pored jedne pekare, on kupi za dva soua kruha i pojede ga,
predviđajući da neće večerati.
Usput se zahvali proviđenju. Pomisli da nije bio dao onih pet franaka
ujutro djevojčuri Jondretteovoj, on bi pratio fijaker g. Leblanca, i prema
tome ništa ne bi znao, ništa ne bi moglo spriječiti klopku Jondretteovu, i g.
Leblanc bi propao, a s njim bez sumnje i njegova kćerka.

203
 XIV

GDJE JEDAN POLICAJAC DAJE DVA

PIŠTOLJA JEDNOM ADVOKATU
Pošto je stigao do broja 14 u ulici Pontoise, pope se na prvi kat i zatraži
policijskog komesara.
– Gospodin komesar nije ovdje, reče neki momak; ali tu je inspektor koji
ga zamjenjuje. Hoćete li s njim da govorite? Je li hitno?
– Da, reče Marius.
Momak ga uvede u komesarov kabinet. Jedan čovjek visoka stasa stajao
je iza jedne rešetke, naslonjen na peć, i podizao objema rukama krajeve
široke kabanice sa tri pelerine. Imao je četvrtasto lice, tanka i odlučna usta,
guste i prosijede zaliske vrlo nakostriješene, pogled koji vam je izvrtao
džepove. Za taj pogled moglo se reći, ne da probija, nego da pretražuje.
Ovaj je čovjek imao skoro isto tako okrutan i strašan izgled kao
Jondrette; ovčarski pas ponekad ne zabrinjuje manje kad ga sretnete negoli
i sam vuk.
– Šta ste htjeli? reče on Mariusu, ne dodajući »gospodine«.
– Gospodin je policijski komesar?
– On nije ovdje. Ja ga zamjenjujem.
– Dolazim po jednoj vrlo povjerljivoj stvari.
– Ded govorite.
– I vrlo hitnoj.
– Onda govorite brzo.
Ovaj čovjek, miran i prijek, u isto vrijeme strašio je i umirivao.
Ulivao je strah i povjerenje. Marius mu ispriča sve što mu se desilo. – Da
jedna osoba koju poznaje samo iz viđenja treba da bude te iste večeri
uvučena u jednu klopku; – da je stanujući u sobi do razbojničke jazbine, on,
Marius Pontmercy, advokat, čuo cijelu zavjeru kroz pregradu; – da je
zlikovac koji je spleo ovu zamku neki zvani Jondrette; – da će imati
saučesnika, vjerojatno skitnice sa šančeva, između ostalih nekog
Panchauda, zvanog Proljetni, zvanog Bigrenaille; – da će kćerke
Jondretteove držati stražu; – da nema nikakvog načina da obavijesti čovjeka

204
kome prijeti opasnost, pošto ne zna čak ni njegovo ime; – i da najzad sve to
treba da se izvede u šest sati uveče na najpustijem mjestu Bolničkog
bulvara, u kući br. 50-52.
Na ovaj broj inspektor podiže glavu i reče hladno:
– To je, dakle, u sobi u dnu hodnika?
– Tačno, reče Marius, i dodade: – Zar vi poznajete tu kuću?
Inspektor osta jedan trenutak šuteći, zatim odgovori grijući petu svojih
čizama na vratima peći:
– Rekao bih.
On nastavi između zuba, govoreći ne toliko Mariusu koliko svojoj kravati:
– Mora da tu ima prstiju Gazde Minettea.
Ta riječ začudi Mariusa.
– Gazda Minette, reče on. Čuo sam zaista da se izgovara ta riječ.
I on ispriča inspektoru razgovor između kosmatog i bradatog čovjeka u
snijegu iza zida u ulici Petit-Banquier.
Inspektor progunđa:
– Kosmati mora da je Brujon (Brižon), a bradati mora da je Demi-Liard
(Demi-Lijar), zvani Dvije milijarde.
Ponovo je oborio kapke na očima, i razmišljao je.
– Što se tiče čiča Chosea, kao da i njega vidim. Izgorih evo kabanicu.
Uvijek premnogo nalože ove proklete peći. Broj 50-52. Nekadašnje imanje
Gorbeaua.
Zatim pogleda Mariusa.
– Vi ste vidjeli samo bradatog i kosmatog?
– I Panchauda.
– Niste vidjeli da se tuda skitara neki mali vraški kicoš?
– Nisam.
– Ni jednu krupnu debelu masu od čovjeka koji liči na slona iz Zoološkog
vrta?
– Nisam.
– A jednog prepredenjaka koji izgleda kao neki bivši klovn?
– Nisam.
– Šta se tiče četvrtoga, njega nitko ne vidi, čak ni njegovi pomagači,
izvršioci i najamnici. Nije čudo što ga vi niste vidjeli.
– Nisam. A tko je sve to? zapita Marius.
Inspektor odgovori:

205
 – Uostalom, sada nije njihovo vrijeme.
Ponovo zašutje, zatim nastavi:
– 50-52. Poznajem baraku. Ne možemo se sakriti iznutra da nas
umjetnici ne primijete. Tada bi im sva nezgoda bila što bi otkazali vodvilj.
Oni su tako skromni i publika im smeta. Ne to, ne to. Hoću da ih čujem
kako pjevaju i da mi plešu kako ja hoću.
Pošto je završio taj monolog, okrenu se Mariusu i zapita ga netremice:
– Da se ne bojite?
– Čega? reče Marius.
– Ovih ljudi.
– Baš koliko i vas! odgovori grubo Marius, koji već primjećivaše da mu
ovo policijsko njuškalo još nije reklo »gospodine«.
Inspektor pogleda još oštrije Mariusa i nastavi nekako mudrijaški
svečano:
– Vi govorite kao hrabar i pošten čovjek. Hrabrost se ne boji zločina i
poštenje se ne boji vlasti.
Marius ga prekide:
– Lijepo; ali šta mislite poduzeti?
Inspektor mu samo odgovori:
– Stanari te kuće imaju ključ od ulaza kad se noću vraćaju. I vi ga morate
imati?
– Imam, reče Marius.
– Imate li ga kod sebe?
– Imam.
– Dajte mi ga, reče inspektor.
Marius uze ključ iz prsluka, dade ga inspektoru i dodade:
– Ako hoćete da me poslušate, doći ćete s pojačanjem.
Inspektor pogleda Mariusa onako kako bi Voltaire pogledao nekog
akademičara iz unutrašnjosti koji bi mu predložio neku rimu; jednim
jedinim pokretom zavuče obje ruke, koje su bile ogromne, u dva prostrana
džepa svoje kabanice, i izvuče iz njih dva čelična pištolja, od onih pištolja
koje zovu »džepnim«. Pruži ih Marijusu govoreći živo i odsječno:
– Uzmite ovo. Vratite se kući. Sakrijte se u svoju sobu. Neka misle da ste
izišli. Napunjeni su. Svaki sa po dva metka. Promatrat ćete, ima jedna rupa
u zidu, rekli ste mi. Ljudi će doći. Pustite ih malo. Kad procijenite da je
stvar zrela, i da je vrijeme da se prekine, opalit ćete jedan metak pištoljem.
Ne suviše rano. Ostalo je moja briga. Jedan metak u zrak makar gdje.

206
Naročito, ne suviše rano. Pričekajte da počnu izvršenje djela, vi ste advokat,
znate šta je to.
Marius uze pištolje i stavi ih u džep od kaputa sa strane.
– To se tu nadulo, to se vidi, reče inspektor. Metnite ih bolje u džepove od
hlača. – Sada, nastavi inspektor, nitko ne treba nijedne minute da izgubi.
Koliko je sati? Dva i po. To je u sedam sati?
– U šest, reče Marius.
– Imam vremena, nastavi inspektor, ali baš koliko je potrebno. Ne
zaboravite ništa što sam vam rekao. Pam. Jedan metak pištoljem.
– Budite mirni, odgovori Marius.
I kad je Marius spuštao ruku na kvaku vrata, inspektor mu doviknu:
– Kad smo u razgovoru, ako vam budem potreban dotada, dođite ili
pošaljite nekog ovamo. Recite da potraže inspektora Javerta.

207
 XV

JONDRETTE SE SNABDIJEVA
Malo iza toga, oko tri sata, Courfeyrac je slučajno prolazio ulicom
Mouffetard u društvu Bossueta. Snijeg je još gušće padao i ispunjavao cio
prostor. Bossuet je baš govorio Courfeyracu:
– Kad čovjek vidi kako padaju sve ove pahuljice snijega, rekao bi da je na
nebu neki pomor bijelih leptira. – Odjednom Bossuet spazi Mariusa, koji se
penjao ulicom prema šančevima i neobično izgledao.
– Gle! uzviknu Bossuet, Marius!
– Vidio sam ga, reče Courteyrac. Ne dirajmo ga.
– Zašto?
– Zauzet je.
– Čim?
– Zar ne vidiš kako izgleda?
– Kako?
– Kao netko tko vreba nekoga.
– Istina je, reče Bossuet.
– Vidi samo kako je upiljio, nastavi Courfeyrac.
– Ali koga vraga on vreba?
– Neku slatku curu – izvjesnu suknju, on je zaljubljen.
– Ali, primijeti Bossuet, ja ne vidim ni slatku, ni curu, ni izvjesnu suknju
na ulici. Nema nigdje žene.
Courfeyrac uzviknu:
– On vreba čovjeka!
Jedan čovjek zaista, s kapom na glavi, a kome se vidjela prosijeda brada
iako je bio okrenut leđima, išao je na dvadesetinu koraka ispred Mariusa.
Ovaj čovjek je imao na sebi potpuno nov i za njega suviše veliki redengot
i užasno poderane hlače sve izmrljane od blata.
Bossuet prsnu u smijeh.
– Kakav li je ovo čovjek?
– Ono? prihvati Courfeyrac, ono je neki pjesnik. Pjesnici nose vrlo rado
hlače prodavača zečjih koža i redengote francuskih perova.

208
 – Da vidimo kuda ide Marius, reče Bossuet, da vidimo kuda ide onaj
čovjek, pođimo za njima, a?
– Bossuet! uzviknu Courfeyrac, orle iz Meauxa, vi ste jedna nevjerojatna
životinja. Vrebate jednoga čovjeka koji vreba drugoga čovjeka!
Vratiše se natrag.
Marius je doista bio vidio Jondrettea gdje prolazi ulicom Mouffetard, i
vrebao ga je.
Jondrette je išao ispred njega i ne sluteći da ga je već nečiji pogled
uhvatio.
On napusti ulicu Mouffetard, i Marius ga vidje gdje uđe u jednu od
najstrašnijih udžerica u ulici Gracieuse, osta tu oko četvrt sata, zatim se
vrati u ulicu Mouffetard. Zaustavi se kod jednog gvožđara koji je u to vreme
imao trgovinu na uglu ulice Pierre-Lombard, i, nekoliko minuta kasnije
Marius ga vidje gdje izađe iz dućana, držeći u ruci jedno veliko tupo dlijeto
sa drškom od običnog drveta, koje sakri pod redengot. Kad je stigao do ulice
Mouffetard, okrenu lijevo i pođe brzo ulicom Petit-Banquier. Smrkavalo se,
snijeg koji je bio prestao neko vrijeme ponovo je počeo da pada. Marius se
zakloni iza samog ugla ulice Petit-Banquier, koja je bila pusta kao i uvijek, i
ne pođe njome za Jondretteom. Dobro je što je tako uradio, jer, došavši do
niskog zida gdje je Marius čuo bio razgovor kosmatog i bradatog čovjeka,
Jondrette se okrenu, uvjeri se da ga nitko ne prati i ne vidi, zatim opkorači
zid i izgubi se.
Pusto zemljište koje je ovaj zid ograđivao bilo je u vezi s dvorištem jednog
ozloglašenog bivšeg iznajmljivača kola, koji je bio bankrotirao i imao još
nekoliko starih fijakera u šupama.
Marius pomisli da je najpametnije da se koristi Jondretteovim
nestankom da bi se vratio kući; uostalom, i vrijeme je odmicalo; svako veče
gospa Burgon, odlazeći da pere sudove u grad, imala je običaj da zaključa
kućna vrata, koja su bila uvijek zatvorena u sumrak; Marius je bio dao svoj
ključ policijskom inspektoru; bilo je, dakle, potrebno da požuri.
Veče se bilo spustilo; noć je bila skoro ovladala, na vidiku i u beskrajnom
prostoru bila je samo jedna tačka koju je osvjetljavalo sunce, to je bio
mjesec.
On se dizao crven iza kubeta Saplêtrière.
Marius se vrati užurbano u broj 50-52. Vrata su bila još otvorena kad je
došao. Pope se uza stepenice na vrhovima prstiju i promače pored zida u
hodniku do svoje sobe. Sjećate se da su s obje strane ovog hodnika bile
nanizane sobe koje su se tada sve izdavale i bile prazne. Gospa Burgon im je
obično ostavljala otvorena vrata. Prolazeći pored jednih vrata, Mariusu se

209
učini da je primijetio u jednoj nenastanjenoj ćeliji četiri nepomične ljudske
glave koje je površno osvjetljavalo ono malo dnevne svjetlosti što je još
ostalo i padalo kroz prozorčić. Marius se nije trudio da vidi, ne želeći da
bude viđen. Uspije da uđe u svoju sobu neopaženo i bez šuma. Bilo je krajnje
vrijeme. Jedan trenutak kasnije on ču gospu Burgon koja je odlazila i vrata
koja su se zatvarala.

210
 XVI

GDJE NAILAZITE PONOVO NA

PJESMU KOJA SE PJEVALA NA
ENGLESKU ARIJU U MODI 1832.
Marius sjede na postelju. Moglo je biti pet i po sati.
Samo ga je pola sata razdvajalo od onoga što je imalo da se dogodi. Čuo je
kako mu biju žile kao što se čuje kucanje sata u pomrčini. Mislio je na onaj
dvostruki hod koji se vršio tada u mraku, hod zločina koji se približavao s
jedne strane i pravde koja dolazi s druge strane. Nije se plašio, ali je morao
zadrhtati kad je pomislio na ono što će se odigrati. Kao i svima onima
kojima se iznenada desi neki neočekivani doživljaj, cio ovaj dan mu je
izgledao kao neki san, i, da ne bi pomislio da je u nekoj mori, bilo mu je
potrebno da osjeti u džepu hlača hladnoću dvaju čeličnih pištolja.
Nije više padao snijeg; mjesec, sve jasniji i jasniji, oslobađao se magle, i
njegova svjetlost pomiješana s bijelim odbljeskom snijega koji je bio
napadao davala je sobi neki sutonski izgled.
U Jondretteovoj jazbini bilo je svjetlosti. Marius je vidio kako se rupa na
pregradi sija crvenom svjetlošću koja mu je izgledala krvava.
Bilo je očevidno da ta svjetlost nije mogla dolaziti od svijeća. Uostalom,
nikakvog pokreta kod Jondretteovih, nitko se od njih nije micao, nitko nije
govorio, ni daha, tišina je bila ledena i duboka, i da nije bilo te svjetlosti,
čovjek bi pomislio da je pored grobnice.
Marius skide polako čizme i gurnu ih pod krevet.
Prođe nekoliko minuta. Marius ču kako se donja vrata okrenuše na
šarkama, neki teški i brzi koraci popeše se stepenicama i prođoše hodnikom,
kvaka se na jazbini diže i udari; to se Jondrette vraćao.
Odjednom se začu više glasova. Cijela je porodica bila u sobi. Samo je
šutjela u odsutnosti starješine kao vučići kad vuk nije s njima.
– To sam ja, reče on.
– Dobar večer, tatice! zakreštaše kćerke.
– Šta ima? reče majka.
– Sve ide kao namazano, odgovori Jondrette, ali mi je pasje hladno u

211
nogama. Dobro, tako i treba, ti si se obukla. Treba da uliješ povjerenje.
– Potpuno sam spremna za izlazak.
– Nećeš ništa zaboraviti od onoga što sam ti kazao? Izvršit ćeš sve.
– Budi miran.
– Jer... reče Jondrette. I ne završi ovu rečenicu.
Marius ga ču kako stavi nešto teško na stol, vjerojatno dlijeto koje je bio
kupio.
– A gle, nastavi Jondrette, jeste li jeli?
– Jesmo, reče majka, imala sam tri krupna krompira i soli. Iskoristila
sam vatru da ih ispečem.
– Dobro, na to će Jondrette. Sutra ću vas voditi da zajedno večeramo.
Imat ćemo patku i priloge. Večerat ćete kao Charles Deseti. Sve je dobro!
Zatim dodade tišim glasom:
– Mišolovka je otvorena. Mačke su tu.
Zatim još tiše:
– Metni ovo u vatru.
Marius začu pucketanje uglja koji su prevrtali mašicama ili nekom
gvozdenom alatkom, i Jondrette nastavi:
– Jesi li podmazala šarke na vratima da ne škripe?
– Jesam, odgovori majka.
– Koliko je sati?
– Skoro će šest. Pola je maloprije otkucalo na Saint-Médardu.
– Vraga! reče Jondrette. Treba da male idu da stražare. Dođite vas dvije,
čujte.
Poče neko šaputanje.
Jondrette nastavi glasnije:
– Je li Burgon otišla?
– Jeste, reče majka.
– Jesi li sigurna da nema nikog kod susjeda?
– Nije se danas vraćao, a znaš da je ovo vrijeme kad on večera.
– Sigurna si?
– Sigurna.
– Svejedno, nastavi Jondrette, nije zgoreg da se pogleda je li tu. Kćeri,
uzmi svijeću i pođi da vidiš.
Marius pade na ruke i na koljena i zavuče se polako pod krevet.
Tek što se bio zgurio, opazi neku svjetlost kroz pukotinu na vratima.

212
 – Tata, povika nečiji glas, izašao je.
On poznade glas starije kćerke.
– Jesi li ulazila? zapita otac.
– Nisam, odgovori kćerka, ali pošto je ključ u bravi, znači da je izašao.
Otac povika:
– Uđi ipak.
Vrata se otvoriše, i Marius vidje kako uđe starija Jondretteova sa
svijećom u ruci. Bila je kao i ujutru, samo još užasnija na toj svjetlosti.
Ona pođe ravno k postelji. Marius je bio za trenutak u neiskazanoj
strepnji, ali je pored postelje bilo jedno ogledalo obješeno na zidu, i ona je
tamo išla. Pope se na vrhove prstiju i ogleda se u njemu. Začu se zveket
gvožđa koje se preturalo u susjednoj sobi.
Ona zagladi kosu dlanovima i nasmiješi se ogledalu pjevušeći svojim
hrapavim i grobnim glasom:

Voljeli smo se cijelu nedjelju dana

Ah! što su časovi sreće kratki!
To ti je nešto, voljeti se osam dana!
Trebalo bi da ljubav traje uvijek!
Da traje uvijek! Da traje uvijek!

Međutim, Marius je drhtao, činilo mu se nemoguće da ona ne čuje

njegovo disanje.
Ona se uputi prozoru i pogleda napolje govoreći glasno s onim svojim
poluludim izrazom:
– Kako je Pariz ružan kad obuče bijelu košulju! reče ona. Vrati se
ogledalu i ponovo se poče kreveljiti, ogledajući se naizmjenično ravno s lica i
s tri četvrti.
– No! uzviknu otac, šta radiš tamo?
– Gledam ispod postelje i namještaja, odgovori ona namještajući i dalje
kosu, nema nikog.
– Tikvo! zaurla otac. Ovamo odmah i ne gubimo vrijeme.
– Idem! idem! reče ona. Nema čovjek vremena ni za šta u njihovoj
straćari. Ona zapjevuši:

Ostavljate me da pođete u slavu,

Moje tužno srce pratit će vas svuda.

213
 Pogleda se još jednom i iziđe zatvarajući vrata za sobom.
Trenutak kasnije, Marius začu udaranje bosih nogu dviju djevojčica u
hodniku i glas Jondretteov koji im je dovikivao:
– Pazite dobro! Jedna prema šančevima, druga na uglu ulice Petit-
Banquier. Nijednog trenutka ne gubite iz vida vrata kuće, i ako makar šta
primijetite, odmah ovamo! Što vas noge nose! Imate ključ da uđete.
Starija kćerka progunđa:
– Stražariti bosonoga u snijegu!
– Sutra ćete imati svilene cipelice boje zlatne bube! reče otac.
One siđoše niz stepenice, i nekoliko sekunda kasnije, lupa donjih vrata
koja su se zatvarala objavi da su bile napolju.
U kući su bili samo Marius i Jondretteovi, a vjerojatno i tajanstvena bića
koja je Marius nazreo u sutonu iza vrata nenastanjene sobe na tavanu.

214
 XVII

KAKO JE UPOTRIJEBLJEN
MARIUSOV PETOFRANAK
Marius je držao da je vrijeme da ponovo zauzme mjesto na svojoj
osmatračnici. U tren oka, i sa gipkošću svojstvenom njegovim godinama, on
se smjesti pored rupe na pregradi.
Pogleda.
Unutrašnjost Jondretteova stana imala je naročit izgled, i Mariusu bi
jasna sada ona čudna svjetlost koju je bio primijetio. Jedna svijeća je gorjela
u bakarnom svijećnjaku, ali ona ustvari nije osvjetljavala sobu. Cijela
jazbina kao da je bila obasjana odbljeskom jednog čeličnog malog štednjaka
postavljenog u kaminu i ispunjenog raspaljenim ugljem. Mali štednjak koji
je Jondretteova bila ujutru pripremila. Ugalj je bio užaren a mali štednjak
crven, plavkasta svjetlost se u njemu lelujala i pomagala da se raspozna
oblik dlijeta koje je Jondrette kupio u ulici Pierre-Lombard, i koje se užarilo,
zavučeno u žeravicu. U jednom uglu pored vrata vidjele su se, kao da su tu
raspoređene za neku predviđenu potrebu, dvije gomile od kojih je jedna
izgledala kao gomila gvožđurije, druga kao gomila konopaca. Sve bi to,
onom tko ne bi znao šta se spremalo, držalo duh u nedoumici između jedne
vrlo kobne i druge vrlo proste pomisli. Ovako osvijetljena jazbina ličila je
prije na kovačnicu negoli na ždrijelo pakla, ali je Jondrette na toj svjetlosti
izgledao prije kao demon nego kao kovač.
Toplota žeravice bila je takva da se svijeća topila na stolu sa strane
malog štednjaka i trošila se ukoso. Jedan stari zatvoreni fenjer od bakra,
dostojan Diogena koji se pretvorio u Cartouchea, bio je postavljen na
kaminu.
Mali štednjak, namješten na samom ognjištu, pored gotovo ugašenih
ugaraka, ispuštao je svoje plinove u dimnjak kamina i nije širio miris.
Mjesec, ulazeći kroz četiri okna na prozoru, bacao je svoju bjelinu u
crvenu i usijanu tavansku sobu, a za pjesnički Mariusov duh, koji se odavao
sanjarenju čak i u trenutku djelanja, to je bila kao neka nebeska misao
pomiješana s nakaznim zemaljskim snovima.
Hladan zrak, prodirući kroz razbijeno okno, doprinosio je da se gubio

215
miris uglja i prikrivao mali štednjak.
Jazbina Jondretteovih bila je, ako se sjećate šta smo kazali o kućerini
Gorbeau, divno izabrana da posluži kao pozornica za neko mračno djelo
nasilja i kao sklonište za neki zločin. To je bila najčuvenija soba u
najusamljenijoj kući najpustijeg bulvara u Parizu. Kad klopka ne bi
postojala, ovdje bi je izmislili.
Cijela širina kuće i puno nenastanjenih soba odvajali su ovu jazbinu od
bulvara, i jedini njegov prozor gledao je na pusto zemljište ograđeno
zidovima i drvenom ogradom.
Jondrette je bio zapalio svoju lulu, sjeo na provaljenu stolicu, i pušio.
Žena je s njim tiho govorila.
Da je Marius bio Courfeyrac, to jest od onih ljudi koji se smiju u svakoj
prilici života, prsnuo bi u smijeh kad bi mu pao pogled na Jondretteovicu.
Imala je crn šešir s perjem dosta nalik na šešir glasonoša s krunisanja
Charlesa X, jedan ogroman šal od tartana preko suknje od trikoa, i muške
cipele koje je njena kćerka prezrela toga jutra. To je bila odjeća koja je
izmamila Jondretteu onaj uzvik: Dobro! ti si se obukla! Dobro si uradila.
Treba da uliješ povjerenje!
Što se tiče Jondrettea, on je bio skinuo gornji kaput, nov i prevelik za
njega, koji mu je g. Leblanc dao, i njegovo odijelo i dalje je pružalo kontrast
redengota i hlača koji je u očima Courfeyraca oličavao ideal pjesnika.
Odjednom Jondrette podiže glas:
– Ah gle! prisjetih se. Po ovakvom vremenu on će doći fijakerom. Upali
fenjer, uzmi ga, i siđi. Stajat ćeš iza donjih vrata. Kad čuješ da se kola
zaustavljaju, otvori odmah, on će se popeti, ti ćeš mu osvijetliti na
stepenicama i u hodniku, i kad uđe, siđi brzo, plati kočijaša i otkaži fijaker.
– A novac? zapita žena.
Jondrette potraži u hlačama, i dade joj pet franaka.
– Šta je to? povika ona.
Jondrette odgovori dostojanstveno:
– To je krunisana glava koju je dao jutros susjed.
I dodade:
– Znaš šta? potrebne bi bile dvije stolice.
– Zašto?
– Da se sjedne.
Marius osjeti da ga podiđoše žmarci po leđima kad ču Jondretteovicu,
koja odgovori mimo:
– Vraga! Idem da ti donesem stolice od susjeda.

216
 I brzim pokretom otvori vrata jazbine i iziđe u hodnik.
Marius nije stvarno imao vremena da siđe sa stočića, da ode do kreveta i
da se sakrije.
– Uzmi svijeću, uzviknu Jondrette.
– Ne, reče ona, to bi mi smetalo, imam da donesem dvije stolice.
Mjesečina je.
Marius ču tešku ruku stare Jondretteovice kako traži pipajući njegov
ključ u mraku. Vrata se otvoriše. Od iznenađenja i užasa on osta prikovan
na mjestu.
Jondretteovica uđe.
Prozorčić s krova propuštao je jednu zraku mjesečine između dvije
sjenke. Jedna od tih sjenki pokrivala je potpuno zid na koji je bio naslonjen
Marius, tako da se u njoj on nije primjećivao.
Stara Jondretteovica podiže oči, ne opazi Mariusa, uze dvije stolice,
jedine koje je Marius imao, i ode lupivši iza sebe vratima.
Vrati se u jazbinu.
– Evo dvije stolice.
– A evo fenjer, reče muž. Idi brzo dolje.
Ona posluša žureći se, a Jondrette osta sam.
On razmjesti dvije stolice sa dvije strane stola, okrenu dlijeto u žeravici,
metnu ispred kamina jedan stari zaklon, koji je sakrivao mali štednjak,
zatim ode u ugao gdje je bila gomila konopa i sagnu se da tu nešto razgleda.
Marius tada opazi da su ono što mu je izgledalo kao bezoblična gomila bile
ljestvice od užeta, vrlo dobro napravljene, sa prečagama od drveta i dvije
kvake da se zakače.
Te ljestvice i nekoliko velikih sprava, pravih željeznih poluga, koje su bile
izmiješane sa gomilom gvožđurije natrpane iza vrata, nisu bile toga jutra u
Jondretovoj jazbini i bile su očevidno tu donesene to poslijepodne, za vrijeme
Mariusova izlaska.
– To su kovački alati, pomisli Marius.
Da je Marius bio malo upućeniji u ovom pravcu, on bi vidio da su ono što
je držao za kovačke alate bile izvjesne naprave za obijanje brava i
odvaljivanje vrata i druge koje su mogle da sijeku i režu, dva roda kobnih
alata koje lopovi zovu delije i kosači.
Kamin i stol sa dvjema stolicama bili su tačno prema Mariusu. Pošto je
mali štednjak bio sakriven, soba je bila osvijetljena samo svijećom; najmanji
komad posuđa na stolu ili na kaminu pravio je grdnu sjenu. Jedan okrnjeni
lonac za vodu sakrivao je polovinu zida. U ovoj sobi vladala je neka gadna i

217
grozna tišina. Osjećalo se u njoj očekivanje nečeg strašnoga.
Jondrette je bio pustio lulu da mu se ugasi, ozbiljan znak da je zauzet, i
došao je da sjedne. Svijeća je isticala zvjerske i lukave uglove njegova lica.
Mrštio je obrve i naglo širio desnu ruku kao da odgovara na posljednje
savjete nekog mračnog unutrašnjeg monologa. U jednom od tih nejasnih
odgovora koje je davao sam sebi, povuče živo ladicu stola, uze iz nje jedan
dugi kuhinjski nož koji je tu bio sakriven i isproba mu oštricu na svom
noktu. Kad je to uradio, vrati nož u ladicu i gurnu je.
Marius opet dohvati pištolj u svom desnom džepu, izvadi ga i povuče za
kokot.
Dok se kočio, pištolj napravi kratak, jasan i odsječan zvuk.
Jondrette zadrhta i upola se podiže na stolici:
– Tko je to? povika on.
Marius zaustavi dah. Jondrette oslušnu jedan trenutak, zatim poče da se
smije govoreći:
– Ala sam glup! To zid pucketa.
Marius zadrža pištolj u ruci.

218
 XVIII

DVIJE MARIUSOVE STOLICE JEDNA

PREMA DRUGOJ
Odjednom od udaljenog i sjetnog podrhtavanja jednog zvona odjeknuše
okna. Šest sati je otkucalo na Saint-Medardu.
Jondrette odbroja svaki udarac klimatanjem glave. Kad izbi šesti, on
ugasi svijeću u rukama.
Zatim poče da ide po sobi, oslušnu u hodniku, ponovo se krenu, opet
oslušnu: – Samo da dođe! promrmlja on; zatim se vrati na stolicu.
U trenutku kada je sjedao, vrata se otvoriše.
Majka Jondrette bila ih je otvorila i ostala u hodniku praveći jednu
užasno ljubaznu grimasu koju je ozdo osvjetljavala jedna rupa na
zatvorenom fenjeru.
– Izvolite, gospodine, reče ona.
– Izvolite, moj dobrotvore, ponovi Jondrette dižući se naglo.
Pojavi se g. Leblanc.
Imao je neki vedar izgled koji ga je činio naročito uzvišenim.
On stavi na sto četiri zlatnika.
– Gospodine Fabantou, reče on, evo za vašu stanarinu i vaše prve
potrebe. Vidjet ćemo onda.
– Bog vam to vratio, moj plemeniti dobrotvore! reče Jondrette i,
približujući se brzo ženi: – Vrati fijaker!
Ona se izgubi dok je njen muž pozdravljao ponizno G. Leblanca i nudio
mu stolicu. Malo poslije, ona se vrati i šapnu mu na uho:
– Gotovo je.
Snijeg koji nije prestajao da pada od ujutru bio je toliko debeo da se nije
čulo kad je došao fijaker, i da ga ne čuše kad ode.
U međuvremenu g. Leblanc je bio sjeo.
Jondrette je bio zauzeo drugu stolicu prema g. Leblancu.
Sada, da bi se mogla steći tačna predodžba o prizoru koji dolazi, neka
čitalac uobrazi u svom duhu ledenu noć, pustu Salpêtrière pokrivenu
snijegom i bijelu na mjesečini kao ogroman pokrov, slabu svjetlost uličnih

219
fenjera koja je svjetlucala tu i tamo po onim mračnim bulvarima i među
dugim redovima crnih brijestova gdje nije bilo nijednog prolaznika možda
na četvrt milje unaokolo, kućerinu Gorbeau u najvećoj tišini, užasu i noći, u
toj kućerini, usred ove samoće, usred ove tame, prostranu Jondretteovu
tavansku sobu, osvijetljenu jednom svijećom, i u toj jazbini dva čovjeka gdje
sjede za jednim stolom, g. Leblanca mirnog, Jondrettea nasmijanog i
strašnog, Jondretteovicu majku kurjačicu, u jednom uglu, a, iza pregrade,
Mariusa nevidljivog, kako stoji, ne gubi nijednu riječ, ne gubi nijedan
pokret s okom koje vreba, s pištoljem u ruci.
Uostalom, Marius je osjećao samo užas, ali nikakav strah. Stezao je
kundak pištolja i osjećao se siguran.
– Prekinut ću ovog bijednika kad budem htio, pomisli on.
Osjećao je policiju tu negdje u zasjedi, kako očekuje ugovoreni znak,
spremna da spusti ruku.
Nadao se uostalom da će iz ovog nasilničkog susreta Jondrettea i g.
Leblanca izbiti nešto svjetlosti na sve ono što je želio da sazna.

220
 XIX

KAD SE ČOVJEK BRINE O MRAČNOM

DNU
Tek što je sjeo, g. Leblanc okrenu oči prema posteljama koje su bile
prazne.
– Kako je maloj ranjenici? zapita on.
– Rđavo, odgovori Jondrette s očajnim i zahvalnim osmijehom, vrlo
rđavo, moj poštovani gospodine. Starija sestra ju je odvela u Bourbe da je
previju. Vidjet ćete ih, vratit će se ubrzo.
– Izgleda mi da je gospođi Fabantou bolje? nastavi g. Leblanc preletjevši
pogledom čudne haljine Jondretteovice, koja ga je stojeći između njega i
vrata, kao da je već čuvala izlazak, promatrala u prijetećem i gotovo
borbenom stavu.
– Ona je na samrti, reče Jondrette. Ali šta ćete, gospodine? Ova žena ima
toliko snage! to nije žena, to je vol.
Jondretteovica dirnuta komplimentom poče da se brani umiljavajući se
kao neko čudovište kome ste polaskali.
– Ti si uvijek predobar za mene, gospodine Jondrette!
– Jondrette, reče g. Leblanc, ja sam mislio da se vi zovete Fabantou?
– Fabantou zvani Jondrette! prihvati živo muž. Umjetnički nadimak!
I, slegnuvši ramenima prema ženi, što g. Leblanc nije vidio, on nastavi sa
svečanim i umiljatim prelivom glasa:
– Ah! mi smo se uvijek lijepo slagali, moja sirota žena i ja! Šta bi nam još
ostalo da nije toga? Mi smo tako nesretni, moj uvaženi gospodine! Imate
ruke, u nemate rada! Imate hrabrosti, a nemate posla! Ne znam kako to
vlada udešava, ali časna riječ, gospodine, ja nisam jakobinac, gospodine, ja
nisam anarhist, ja joj ne želim zla, ali da sam ja ministar, dajem svoju
najsvetiju riječ, drukčije bi to išlo. Evo, naprimjer, htio sam da mi kćerke
nauče da prave kutije od kartona. Reći ćete: Šta! Zanat? Da! Zanat! Običan
zanat! da se zaradi komad kruha! Kakav pad! moj dobrotvore! Kakvo
poniženje poslije onoga što smo bili! Avaj! Ništa nam nije ostalo iz vremena
našeg blagostanja! Ništa osim jedne stvari, jedne slike do koje mi je mnogo
stalo, ali koje bih se ipak lišio, jer treba živjeti! ponavljam, treba živjeti!

221
 Dok je Jondrette govorio, s nekom primjetnom zbunjenošću, koja ipak
nije ništa mijenjala u njegovom pribranom i pronicavom izrazu lica, Marius
podiže oči i opazi u dnu sobe nekoga koga nije ranije vidio. Jedan čovjek je
bio ušao, tako polako da se nisu čule ni šarke na vratima. Taj je čovjek imao
prsluk od ljubičastog trikoa, star, pohaban, umrljan, poderan i sa rupama
koje su zijale na svakom prevoju, široke hlače od pamučnog baršuna,
platnene cipele s drvenim đonovima na nogama, bio je bez košulje gologa
vrata, golih i tetoviranih ruku, a lica nagaravljenog. Sjeo je bio šuteći i
skrštenih ruku na najbližu postelju, a kako je bio iza Jondrettea, nejasno se
raspoznavao.
Ona vrsta magnetskog nagona koja obavijesti pogled nagna g. Leblanca
da se okrene skoro istovremeno s Mariusom. Nije mogao da zadrži pokret
iznenađenja koji nije umakao Jondretteovu oku.
– Ah! vidim, povika Jondrette zakopčavajući se s izrazom uslužnosti, vi
gledate svoj redengot? Dobro mi stoji! vjere mi, dobro mi stoji!
– Tko je taj čovjek? reče g. Leblanc.
– To? reče Jondrette, jedan susjed. Ne obraćajte pažnju.
Susjed je imao čudan izgled. Međutim, tvornice kemijskih proizvoda
obiluju u predgrađu Saint-Marceau. Mnogi tvornički radnik može imati crno
lice. Cijelo biće Leblanca odisalo je uostalom bezazlenim i neustrašivim
povjerenjem. On nastavi:
– Oprostite, šta ste bili rekli, gospodine Fabantou?
– Rekao sam vam, gospodine i dragi zaštitniče, odgovori Jondrette
nalaktivši se na sto i promatrajući g. Loblanca ukočenim i nježnim očima
dosta sličnim očima zmijskog cara, rekao sam vam da imam na prodaju
jednu sliku.
Čuo se neki laki šum na vratima. Drugi jedan čovjek bio je ušao i sjeo na
postelju, iza Jondrettea. Bio je kao i prvi goloruk i imao lice premazano
mastilom i čađu.
Iako se taj čovjek, da upotrijebimo pravu riječ, bio uvukao u sobu, nije
mogao promaći da ga g. Leblanc ne primijeti.
– Ne obraćajte pažnju, reče Jondrette. To su ljudi iz ove kuće. Rekao sam
vam da mi je ostala jedna dragocjena slika... Evo, gospodine, vidite.
On ustade, pođe do zida na čiji je donji dio bio naslonjen okvir o kome
smo govorili, i okrenu ga, ostavljajući ga naslonjena na zid. To je zaista bilo
nešto što je ličilo na sliku i što je svijeća jedva osvjetljavala. Marius nije
mogao na njoj ništa raspoznati, jer je Jondrette stajao između njega i slike,
samo je nazirao neku grubu drljotinu i neku vrstu glavne ličnosti obojene
drečeći prosto kao vašarska platna i slike sa paravana.

222
 – Što je to? zapita g. Leblanc.
Jondrette uzviknu:
– Majstorsko djelo, slika velike vrijednosti, moj dobrotvore! Stalo mi je do
nje kao i do mojih kćeri, ona izaziva u meni uspomene! ali, rekao sam vam, i
to ne poričem, ja sam tako nesretan da bih ostao bez nje.
Da li slučajno, da li zato što je počeo bio da se uznemirava, dok je
promatrao sliku g. Leblanc je pogledao i u dno sobe. Sad je bilo četiri
čovjeka, tri su sjedila na postelji, jedan je stajao pored dovratnika, sva
četvorica golih ruku, nepokretni, lica nagaravljenih. Jedan od onih koji su
bili na postelji naslanjao se na zid, zatvorenih očiju i kao da spava. On je bio
star, njegova bijela kosa na crnom licu bila je strašna. Dva druga su
izgledala mlada. Jedan je bio bradat, drugi kosmat. Nijedan nije imao
cipela; oni koji nisu imali papuča bili su bosonogi.
Jondrette primijeti da se oko g. Leblanca ne odvaja od ovih ljudi.
– To su prijatelji, susjedi, reče on. Zamazani su jer rade s ugljem. To su
pećari! Ne obraćajte na njih pažnju, moj dobrotvore, nego kupite mi sliku.
Sažalite se na moju bijedu. Neću vam je skupo dati. Koliko je vi cijenite?
– Ali, reče g. Leblanc, gledajući Jondrettea ravno u oči kao netko tko
počinje da biva na oprezu, to je neka kavanska firma, vrijedi tri franka.
Jondrette odgovori blago:
– Imate li vi tu svoj novčanik? Zadovoljio bih se s hiljadu talira.
G. Leblanc ustade, nasloni se na zid i prijeđe brzo pogledom po sobi.
Jondrette mu je bio s lijeve strane prema prozoru, a Jondretteovica i četiri
čovjeka s desne strane prema vratima. Četiri se čovjeka nisu micala i
izgledali su kao da ga i ne vide; Jondrette nastavi da govori s plačnim
naglaskom, tako izgubljena pogleda i sa tako žalobnim prelivima glasa da je
g. Leblanc mogao povjerovati da ima pred sobom prosto naprosto čovjeka
koji je poludio od bijede.
– Ako mi ne otkupite sliku, dragi dobrotvore, produžavao je Jondrette, ja
sam bez sredstava i ne ostaje mi ništa drugo nego da skočim ravno u rijeku.
Kad pomislim da sam htio da moje dvije kćerke nauče polufinu kartonažu,
kartonažu kutija za poklone. Ali de! treba za to jedan stol sa daskom dolje,
da staklo ne pada na zemlju, treba naročito napravljena peć, lonac s tri
pregrade za razne jačine koje tutkalo mora imati prema tome da li se
upotrebljava za drvo, za papir, ili za tkaninu, nož za rezanje kartona, kalup
za poravnjivanje, čekić za ukucavanje čelika, mašice dovraga! Šta ti ja sve
znam: i sve to da bi se zaradila četiri soua dnevno! a radi se četrnaest sati! a
svaka kutija prođe trinaest puta preko ruku radnice! i kvasiti papir! i ništa
ne umrljati! i održati tutkalo toplo! kažem vam! četiri soua dnevno! pa kako

223
će da se živi?
Dok je tako govorio, Jondrette nije gledao g. Leblanca, koji ga je
promatrao. Oko je g. Leblanca bilo upereno na Jondrettea, a oko
Jondretteovo na vrata. Mariusova zadihana pažnja prelazila je s jednog na
drugog. Izgledalo je da se g. Leblanc pita: Je li ovo idiot?
– Jondrette ponovi dva-tri puta, mijenjajući sve prelive razvučenog i
molećivog glasa: – Ne ostaje mi ništa drugo nego da se bacim u rijeku!
Onomad sam sišao za to tri stube kod Austerličkog mosta !
Odjednom njegova ugašena zjenica zasvijetli nekim čudnim plamenom,
ovaj se mali čovjek uspravi i postade strašan. Napravi jedan korak prema g.
Leblancu, i povika mu gromkim glasom:
– Lako ćemo za sve to! Nego, poznajete li vi mene?

224
 XX

KLOPKA
Vrata jazbine otvoriše se naglo, i pojaviše se tri čovjeka u bluzama od
plavog platna, sa maskama od crnog papira na licu. Prvi je bio mršav i imao
je dugu okovanu budžu, drugi, koji je bio neka vrsta diva, nosio je, držeći je
za sredinu drške a s gvožđem okrenutim nadalje, jednu sjekiru kojom se
ubijaju volovi. Treći, čovjek zdepastih ramena, ni tako mršav kao prvi, ni
tako krupan kao drugi, držao je cijelom šakom jedan ogroman ključ ukraden
s nekih tamničkih vrata.
Izgleda da je Jondrette očekivao ulazak ovih ljudi. Zapodje se brz
razgovor između njega i čovjeka s budžom, mršavoga.
– Je li sve gotovo? reče Jondrette.
– Jeste, odgovori mršavi čovjek.
– A gdje je Montparnasse?
– Prvi ljubavnik se zadržao u razgovoru sa tvojom kćerkom.
– Kojom?
– Starijom.
– Ima li fijaker dolje?
– Ima.
– Jesu li velika kola upregnuta?
– Upregnuta.
– Dva konja su dobra?
– Izvrsna.
– Čekaju li tamo gdje sam rekao?
– Čekaju.
– Dobro, reče Jondrette.
G. Leblanc je bio vrlo blijed. Gledao je sve oko sebe u jazbini kao čovjek
koji vidi kuda je zapao, i njegova glava, upravljena redom prema svima
glavama koje su ga okružavale, okretala mu se na vratu sa začuđenom i
pažljivom sporošću, ali nije bilo ničega u njegovom izrazu što bi ličilo na
strah. Od stola je bio sebi začas napravio zaklon; i ovaj čovjek koji je,
trenutak ranije, imao samo pogled dobrog čiče, postao je odjednom kao neki

225
atleta, i stavio je svoju snažnu pesnicu na naslon stolice jednim strašnim i
čudnim pokretom ruke.
Ovaj starac, tako odlučan i hrabar pred jednom ovakvom opasnošću,
izgleda da je bio od onih priroda koje su hrabre kao što su dobre, lako i
prosto. Otac žene koju volimo nije nam nikad tuđinac. Marius osjeti da je
ponosan na tog nepoznatog čovjeka.
Trojica od ljudi golih ruku za koje je Jondrette rekao: ovo su pećari, uzeli
su iz gomile gvožđurije, jedan, neke ogromne limarske škare, drugi, neku
polugu za podizanje tereta, treći, jedan malj, i ispriječili su se na vratima ne
izgovarajući nijedne riječi. Stari je bio ostao na postelji, i otvorio je samo oči.
Jondretteovica je sjedila pored njega.
Marius pomisli da će za nekoliko sekunda doći trenutak da se umiješa, i
podiže desnu ruku prema stropu u pravcu hodnika, spreman da okine
pištolj.
Kad je završio razgovor sa čovjekom koji je držao budžu, Jondrette se
ponovo okrenu g. Leblancu i ponovi svoje pitanje popraćujući ga onim svojim
smijehom tihim, uzdržanim i strašnim:
– Vi me, dakle, ne poznajete?
G. Leblanc ga pogleda u lice i odgovori:
– Ne.
Tada Jondrette dođe do stola. Nagnu se preko svijeće, skrstivši ruke,
približujući svoju isturenu i zvjersku vilicu mirnom licu g. Leblanca, i,
primičući se što je više mogao a da pri tom g. Leblanc ne ustuknu, on u tom
stavu divlje životinje koja hoće da ujede povika:
– Ja se ne zovem Fabantou, ja se ne zovem Jondrette, ja se zovem
Thénardier! Ja sam krčmar iz Mont-fermeila! Razumijete li? Thénardier!
Poznajete li me sada?
Neprimjetno rumenilo obli čelo g. Leblanca, i on odgovori a da mu glas ne
zadrhta i ne povisi se, sa svojom uobičajenom mirnoćom:
– Isto koliko i prije.
Marius nije čuo ovaj odgovor. Tko bi ga vidio u tom trenutku u onom
mraku vidio bi ga prestrašena, preneražena i kao gromom pogođena. U
trenutku kad je Jondrette rekao: Ja se zovem Thénardier, Marius je
zadrhtao cijelim svojim tijelom i naslonio se na zid kao da je osjetio hladnu
oštricu kroz srce. Zatim se njegova desna ruka, spremna da dadne pucnjem
znak, polako spusti, i u trenutku kad je Jondrette ponovio: Razumijete li?
Thénardier, iznemogli Mariusovi prsti zamalo što nisu ispustili pištolj.
Jondrette, otkrivajući tko je, nije uzbudio g. Leblanca, ali je uzrujao
Mariusa. Ovo ime Thénardier, koje kao da nije poznavao g. Leblanc,

226
poznavao je Marius. Sjetite se samo šta je to ime bilo za njega! To je ime on
nosio na svom srcu, ispisano u testamentu svoga oca! Nosio ga je u dubini
svoje misli, u dubini svoga sjećanja, u onoj svetoj preporuci: »Jedan čovjek
po imenu Thénardier spasao mi je život. Ako ga moj sin sretne, neka učini
za njega sve što može«. Ovo ime, sjetit ćete se, bila je jedna od svetinja
njegove duše; miješao ga je s imenom svoga oca u svome kultu. Šta! To je bio
Thénardier, to je bio taj krčmar iz Montfermeila koga je uzalud i tako dugo
tražio! Našao ga je najzad i šta! Taj spasilac njegovog oca bio je razbojnik!
taj čovjek, kome je Marius s toliko žara htio da bude odan, bio je čudovište!
Taj oslobodilac pukovnika Pontmercyja bio je spreman da izvrši napad čiji
oblik Marius još nije jasno vidio, ali koji je ličio na ubojstvo! i to nad kim,
gospode bože! Kakav udes! Kakva gorka šala sudbine!
Otac mu je naređivao iz dubine svoga groba da učini sve što može za
Thénardiera, četiri pune godine Marius nije imao druge misli nego da iskupi
ovaj dug svoga oca i, u trenutku kad je udesio da pravda zgrabi jednog
razbojnika, sudbina mu je dovikivala: To je Thénardier! Za život svoga oca,
spasenog pod kišom tanadi na vaterloškom bojnom polju, on će najzad
platiti tome čovjeku i platiti gubilištem! Bio se zarekao, ako ikada nađe toga
Thénardiera, da mu ne priđe drukčije nego padajući pred njim ničice, i on ga
je zaista našao, ali da ga preda krvniku! Otac mu je govorio: Pomozi
Thénardieru! a on je odgovarao na taj obožavani i sveti glas uništavajući
Thénardiera! Prirediti svome ocu u grobu prizor pogubljenja ovog čovjeka
koji ga je spasio od smrti po cijenu svoga života, pogubljenja na trgu Saint-
Jacques, i to krivicom sina, onoga Mariusa kome je on bio predat u amanet!
I kakva je to gorka šala nositi tako dugo na grudima posljednju želju svoga
oca ispisanu njegovom rukom da bi poslije na strašan način učinio nešto
sasvim suprotno! Ali, s druge strane, biti očevidac ove klopke i ne spriječiti
je! Šta! Osuditi žrtvu, a poštedjeti ubojicu! Zar čovjek može biti vezan
nekom zahvalnošću prema jednom takvom bijedniku? Sve ideje koje je
Marius gajio već četiri godine kao da su bile ispreturane ovim neočekivanim
udarcem. Drhtao je. Sve je zavisilo od njega. Držao je u svojoj ruci bez
njihovog znanja ova bića koja su se tu kretala pred njegovim očima. Ako
opali iz pištolja, g. Leblanc će biti spasen, a Thénardier izgubljen; ako ne
opali, g. Leblanc će biti žrtvovan, a tko zna? Thénardier spasen.
Strmoglaviti jednoga ili pustiti da padne drugi! Grižnja savjesti na obje
strane, šta da radi? Šta da izabere? Iznevjeriti najneodoljivije uspomene,
toliko duboke obaveze koje je uzeo sam pred sobom, najsvetiju dužnost,
najobožavaniji tekst! Iznevjeriti oporuku svoga oca, ili pustiti da se izvrši
zločin. Izgledalo mu je da s jedne strane čuje »svoju Ursulu« kako ga
preklinje za svoga oca, a s druge strane čuje pukovnika kako mu
preporučuje Thénardiera. Osjećao je da će poludjeti. Koljena su mu klecala.

227
A nije imao čak ni vremena da se odlučuje, toliko je pomamno jurio k svome
raspletu ovaj prizor koji je imao pred očima. To je bio kao neki vihor kojemu
se odupire, bio je gotov da se onesvijesti.
Međutim, Thénardier, nećemo ga odsad drukčije zvati, šetao se gore-dolje
ispred stola u nekoj vrsti izbezumljenosti bjesomučnoga likovanja.
Zgrabi šakom svijeću i stavi je na kamin, udarajući tako jako da se fitilj
skoro ugasio a loj poprska zid.
Zatim se okrenu prema g. Leblancu, strašan, i izbljuva ovo:
– Pečen! pržen! u sosu! na roštilju!
I ponovo poče da korača i da praska.
– Aha, povika on, našao sam vas najzad, gospodine filantrope! gospodine
poderani milijunašu! gospodine darovaoče lutaka, stari Jocrisse! Ah! Vi me
ne poznajete! Ne, niste vi dolazili u Montfermeil u moju krčmu, prije osam
godina, na Badnji dan 1823! Niste vi odveli iz moje kuće Fantininu
djevojčicu, Ševu! Niste vi imali žuti kaput s pelerinom! Ne! i paket pun
dronja u ruci kao jutros ovdje! Je l’, ženo! Izgleda da je to njegova slabost da
nosi po kućama zavežljaje, pune vunenih čarapa! Tako je to, stari milosrdni
čovječe! Da vi niste neki trgovac sitničar, gospodine milijunašu? Vi
udjeljujete siromasima ono što imate u dućanu, sveti čovječe! Da grdna
komedijaša! Ah! vi me ne poznajete? Gle, a ja vas poznajem, ja sam vas
prepoznao čim ste zavukli svoju njušku ovamo. Ah! nek čovjek vidi najzad
da to nije baš lijepo doći u tuđu kuću, pod izgovorom da je to krčma, doći
bijedno obučen, kao kakav siromah kome bi udijelili milostinju, prevariti
ljude, izigravati velikodušnog čovjeka, uzeti im njihov komad kruha, i
prijetiti u šumi, i da se ne može iskupiti ako poslije donese, kad ljudi
propadnu, jedan suviše veliki redengot i dva bolnička pokrivača, stara
lopužo, kradljivče djece!
On zastade, i izgledalo je kao da za trenutak govori sam sebi. Rekao bi
čovjek da je njegov bijes pao kao Rhôna u neki ponor; zatim, kao da je
završavao glasno ono što je sam sebi govorio tiho, on udari pesnicom po
stolu i uzviknu:
– Sa svojim dobroćudnim izgledom!
I obraćajući se g. Leblancu:
– Dovraga! Našli ste se sa mnom ranije! Vi ste uzrok svih mojih nesreća!
Dobili ste za hiljadu i pet stotina franaka jednu djevojčicu koju sam držao, i
koja je sigurno bila bogataško dijete, i koja mi je već bila donijela puno
novaca, i od koje sam mogao da živim cijelog života! Djevojčicu koja bi mi
nadoknadila sve što sam izgubio u onoj užasnoj krčmi gdje se otmjeno
bančilo i gdje sam pojeo kao glupak svu svoju sirotinju! Oh! Kad bi se sve

228
vino koje je popijeno kod mene pretvorilo u otrov za one koji su ga popili! Na
kraju krajeva, ne mari! Čujte! Vi ste me morali smatrati za budalu kad ste
otišli sa ševom! Imali ste u šumi svoju toljagu. Bili ste jači. Sad se
osvećujem. Danas je adut u mojim rukama! Propali ste, čičice. Oh! ala se
smijem. Istina, smijem se. Ala je pao u zamku! Rekao sam mu da sam
glumac, da se zovem Fabantou, da sam igrao u kazalištu sa gospođicom
Mars, sa gospođicom Mouche, da moj gazda traži da mu platim sutra, 4.
februara a nije čak vidio da je rok 8. januara a ne 4. februara! Nevjerojatan
kreten! A ova vajna četiri zlatnika što mi ih je donio! Hulja! Nije čak imao
hrabrosti da dotjera do sto franaka! A kako je vjerovao u moje gluposti! To
me je zabavljalo. Govorio sam u sebi: Mamlaz! ’Ajd, sad si mi pao u šake.
Prvo ti ližem noge, pa te ujedem za srce!
Thénardier prestade. Bio se zadihao. Njegove su uzane grudi drhtale kao
kovački mijeh. Oko mu je bilo puno one gadne sreće slabih bića, okrutnih i
podlih, koja mogu najzad da smrve onoga koga su se plašila i da vrijeđaju
onoga kome su laskali, radosti patuljka, koji bi stao nogom na Golijatovu
glavu, radosti šakala koji počinje da rastrže bolesnoga bika. Gotovo mrtvog,
da se ne može više braniti, još živoga, da može još da pati.
G. Leblanc ga ne prekide, ali mu reče kad prestade:
– Ne znam šta hoćete da kažete. Prevarili ste se. Ja sam jedan siromašak
i sve drugo samo ne milijunaš. Ja vas ne poznajem. Držite me za nekog
drugog.
– Ah! prostenja Thénardier, ala je to koještarija! Stalo vam je do te šale!
Zapleli ste se, stari moj! Ah! ne sjećate se? Ne znate tko sam ja?
– Izvinite, gospodine, odgovori g. Leblanc s naglaskom učtivosti koji je u
jednom takvom trenutku imao nečega čudnoga i moćnoga, vidim da ste
razbojnik.
Svatko je mogao primijetiti da odvratna bića imaju svoju osjetljivost;
čudovišta su uvredljiva. Na riječ razbojnik, Thénardierovica skoči s postelje,
Thénardier ščepa stolicu kao da je htio da je skrši u rukama. – Ti se ne miči!
doviknu on ženi; i okrećući se g. Leblancu:
– Razbojnik! jeste, znam ja da nas vi tako zovete, gospodo bogataši! Gle!
istina, bankrotirao sam, krijem se, nemam kruha, nemam ni soua, ja sam
razbojnik! Eto tri dana nisam jeo, ja sam razbojnik! Ah! vi bogataši grijete
noge, nosite cipele najbolje marke, imate vatirane redengote kao
nadbiskupi, stanujete na prvom katu u kućama koje imaju vratare, jedete
gomoljike, jedete šparge koje se plaćaju po četrdeset franaka snop januara
mjeseca, jedete grašak, kljukate se, i, kad hoćete da znate je li zima, gledate
u novinama koliko pokazuje termometar inženjera Chevaliera. A mi! mi smo
termometri, nije potrebno da idemo da vidimo na keju, na uglu Sat kule,

229
koliko je stupnjeva hladnoće, osjećamo da nam se krv ledi u žilama i da led
podilazi u srce, i kažemo: Nema boga! I vi dolazite u naše pećine, jest, u
naše pećine, da nas nazivate razbojnicima! Ali pojest ćemo vas! rastrgnut
ćemo vas, siroti mali! Gospodine milijunašu! upamtite ovo: Ja sam bio
čovjek od posla, s dozvolom za rad, ja sam bio birač, ja sam građanin, a vi
možda to niste.
Ovdje Thénardier napravi jedan korak prema ljudima koji su bili pored
vrata, i dodade dršćući:
– Kad pomislim da se usuđuje da sa mnom razgovara kao s nekom
krpom!
Zatim obraćajući se g. Leblancu s još većim bijesom:
– I upamtite još ovo, gospodine filantrope! Ja nisam sumnjiv čovjek, ja
nisam čovjek kome se ne zna imena, i koji dolazi da krade djecu po kućama!
Ja sam stari francuski vojnik, mene je trebalo odlikovati! Ja sam bio na
Waterloou, i u bici sam spasio jednog generala po imenu grofa od ne znam
čega. Rekao mi je svoje ime; ali mu je prokleti glas bio tako slab da ga nisam
čuo. Čuo sam samo Mersy. Više bih volio njegovo ime nego njegovo
zahvaljivanje. To bi mi pomoglo da ga nađem. Ova slika koju vidite i koju je
radio David u Bruxellesu, znate li koga predstavlja? Mene predstavlja.
David je htio da ovjekovječi ovaj podvig. Taj mi je general na leđima, i nosim
ga pod kišom olova. Eto tako je bilo. Taj general nije za mene nikad ništa
učinio, nije bio ništa bolji od drugih! Ipak sam mu spasio život izlažući se
smrtnoj opasnosti, i imam pune džepove uvjerenja o tome. Ja sam vojnik sa
Waterlooa, do sto đavola! A sad, pošto sam imao dobrotu da vam sve to
kažem, svršavajmo, treba mi novaca, ili ću vas smrviti, sto mu gromova!
Marius je bio donekle savladao svoju strepnju i slušao je. Posljednja
mogućnost sumnje iščezla je. To je bio zaista Thénardier iz oporuke. Marius
zadrhta na ono predbacivanje nezahvalnosti upućeno njegovom ocu, a koje
zamalo što nije tako kobno opravdao. Njegovo kolebanje se još više pojača.
Uostalom, bilo je u svim riječima Thénardierovim, u naglasku, u pokretima,
u pogledu iz koga su izbijali plamenovi na svaku riječ, bilo je u ovoj
mješavini hvalisanja i odvratnosti, oholosti i sićušnosti, bijesa i gluposti, u
ovom kaosu stvarnih predbacivanja i lažnih osjećanja, u ovoj bestidnosti
rđavog čovjeka koji uživa u slasti nasilništva, u ovoj bezočnoj golotinji ružne
duše, u ovom metežu sviju patnji pomiješanih sa svim mržnjama, – u svemu
je tome bilo nečega gnusnog kao zlo i bolnog kao istina.
Majstorska slika, djelo Davidovo, čiju je kupovinu bio predložio g.
Leblancu, nije bila ništa drugo, čitalac je to pogodio, do firma njegove
krčme, koju je, sjećate se, sam naslikao, jedini komad koji je sačuvao poslije
svoga brodoloma u Montfermeilu.

230
 Kako je prestao bio da zaklanja pogled Mariusu, Marius je mogao sada
da promatra tu stvar, i u toj drljotini on je zaista vidio neku bitku, puno
dima, i jednog čovjeka koji je nosio drugog čovjeka. To je bila grupa
Thénardiera i Pontmercyja, narednik spasilac i spaseni pukovnik. Marius je
bio kao pijan, ova je slika u neku ruku oživljavala njegova oca, to nije više
bila firma montfermejske krčme, to je bilo uskrsnuće, jedan grob se tu
otvarao, jedno priviđenje je tu ustajalo. Marius je čuo kako mu u
sljepoočnicama bilo kuca, topovi sa Waterlooa odjekivali su mu u ušima,
njegov okrvavljeni otac, nejasno naslikan na ovom kobnom platnu, plašio ga
je, i činilo mu se da ga ova bezoblična prilika gleda ravno u oči.
Kad se Thénardieru povratio dah, on upre u g. Leblanca svoje krvave oči,
i reče mu tihim i odsječnim glasom:
– Šta imaš da kažeš prije nego što te pošaljemo na onaj svijet?
G. Leblanc je šutio. Usred te šutnje jedan kreštavi glas dobaci iz hodnika
ovaj mračni sarkazam:
– Ako treba da se cijepa drvo, ja sam tu!
To je bio čovjek sa sjekirom, koji se šalio.
U isto vrijeme pojavi se na vratima jedno ogromno lice, nakostriješeno i
sa strašnim smijehom koji je otkrivao ne čovječje, nego životinjske zube.
To je bilo lice čovjeka sa sjekirom.
– Zašto si skinuo masku? doviknu mu Thénardier bijesno.
– Da se smijem, odgovori čovjek.
Već nekoliko trenutaka, g. Leblanc kao da je pratio i vrebao svaki pokret
Thénardierov, koji je, zaslijepljen i zanesen svojim rođenim bijesom, išao
gore-dolje po jazbini, s povjerenjem što osjeća da su vrata čuvana, da,
naoružan, drži jednog razoružanog čovjeka, i što su devet protiv jednog, s
pretpostavkom da se Thenardierova žena računa samo u jednoga čovjeka.
Obraćajući se čovjeku sa sjekirom, on je okrenuo leđa g. Leblancu.
G. Leblanc ugrabi taj trenutak, odgurnu nogom stolicu, pesnicom stol, i u
jednom skoku, s nevjerojatnom okretnošću, prije nego što je Thénardier
imao vremena da se okrene, on se obre na prozoru. Za jednu sekundu
otvorio ga je, popeo se na njega i opkoračio ga. Već je bio upola napolju kad
ga šest jakih šaka ščepaše i snažno vratiše u jazbinu. To su se tri »pećara«
bacili za njim. U isto vrijeme, Thénardierova žena ga je bila ščepala za kosu.
Na metež koji se napravi, dotrčaše i drugi razbojnici iz hodnika. Stari
koji je bio na postelji i koga je izgleda bilo uhvatilo vino, siđe sa ležišta i
priđe, klateći se, s jednim čekićem u ruci.
Jedan od »pećara« kome je svijeća osvjetljavala zamazano lice, i u kome
Marius i pored toga garavila poznade Panchauda zvanog Proljetni, zvanog

231
Bigrenaille, dizao je iznad glave g. Leblanca neku vrstu malja načinjenog od
dvije olovne kugle na dva kraja jedne gvozdene poluge.
Marius nije mogao da izdrži više ovaj prizor. – Oče, reče u sebi, oprosti
mi! – I prst mu potraži okidač na pištolju. Baš je pucanj htio da odjekne kad
Thénardier povika:
– Nemojte mu učiniti kakvo zlo!
Ovaj očajni pokušaj žrtve, ne samo da nije razdražio Thénardiera, nego
ga je umirio. U njemu su bila dva čovjeka, okrutni čovjek i vješti čovjek. Do
ovoga trenutka, u opojnosti trijumfa, pred oborenom žrtvom koja se nije
micala, okrutni je čovjek bio jači; kad se žrtva počela koprcati i kad je
izgledalo da hoće da se bori, vješti se čovjek pojavio i nadvladao.
– Nemojte mu učiniti kakvo zlo! ponovi on. I, ne sluteći to, postiže prvi
uspjeh, jer zadrža pištolj spreman da okine i ukoči Mariusa, za koga nestade
hitnosti, i koji, pred ovim novim razvojem stvari, ne vidje nikakve nezgode
da još sačeka. Tko zna da neće iskrsnuti kakav slučaj koji će ga osloboditi
ovog strašnog izbora: pustiti Ursulinog oca da pogine ili upropasti spasioca
pukovnika?
Zapodjela se bila herkulovska borba. Jednim udarcem pesnice ravno u
grudi, g. Leblanc je otpremio staroga nasred sobe, zatim je okretnim
šakama oborio dva druga napadača i držao ih svakog pod jednim koljenom;
bijednici su krkljali pod ovim pritiskom kao pod granitnim žrvnjem; ali su
ostala četvorica bili ščepali opasnog starca za obje ruke i za šiju i držali ga
nagnutog nad dva oborena »pećara«. Tako, nadvladavši jedne, a nadvladan
drugim, gnječeći one pod sobom a gušeći se pod onima iznad sebe, stresajući
uzalud svu onu snagu koja se gomilala na njemu, g. Leblanc se gubio pod
užasnom grupom razbojnika kao divlji vepar pod gomilom ovčarskih i
lovačkih pasa što urla.
Uspješe da ga obore na postelju koja je bila najbliža prozoru i tu su ga
čvrsto pridržavali. Thénardierova žena mu nije puštala kosu.
– Ti se ne miješaj, reče Thénardier. Poderat ćeš šal.
Thénardierova žena se pokori, kao što se vučica pokorava vuku,
mumljajući.
– A vi ga pretresite, nastavi Thénardier.
Izgledalo je da se g. Leblanc nije htio više odupirati.
Pretresoše ga. Imao je pri sebi samo novčanik, u kome je bilo šest
franaka, i rubac.
Thénardier strpa maramu u svoj džep.
– Šta! nema novčarke? zapita on.

232
 – Ni sata, odgovori jedan od »pećara«.
– Svejedno, promrmlja glasom iz trbuha čovjek s maskom koji je držao
veliki ključ, sila je taj stari!
Thénardier ode do ugla iza vrata i uze odatle zavežljaj konopaca i dobaci
im ga.
– Vežite ga za nogu od kreveta, reče on, i primijetivši staroga koji je ostao
ispružen nasred sobe od udarca pesnice g. Leblanca i koji se nije micao:
– Da li je Boulatruelle (Bulatrijel) mrtav? zapita on.
– Nije, odgovori Bigrenaille, pijan je.
– Odgurnite ga u ugao, reče Thénardier.
Dvojica »pećara« odgurnuše pijanicu nogom pored gomile gvožđurije.
– Babet, zašto si ih doveo toliko? reče Thénardier tiho čovjeku s budžom,
nije bilo potrebno.
– Šta ćeš? odgovori čovjek s budžom, svi su htjeli da dođu. Slaba sezona.
Nema poslova.
Postelja na koju je g. Leblanc bio oboren bila je neka vrsta bolničkog
kreveta razapetog na četiri neotesana drvena stupa. G. Leblanc pusti da
rade s njim što hoće. Razbojnici ga čvrsto privezaše, uspravno i s nogama
koje su visile do zemlje, za krevetski stup najudaljeniji od prozora a najbliži
kaminu.
Kad je bio stegnut posljednji čvor, Thénardier uze stolicu i sjede gotovo
prema g. Leblancu. Thénardier nije više ličio na samoga sebe, za nekoliko
trenutaka na njegovom se licu mjesto neobuzdane naprasitosti pojavila
mirna i lukava smirenost. Marius je s mukom mogao prepoznati u ovom
učtivom osmijehu nekog kancelarijskog čovjeka ona gotovo životinjska usta
koja su se trenutak prije toga pjenušila, on je promatrao sa zaprepaštenjem
ovaj fantastični i uznemirujući preobražaj, i on je osjećao ono što bi osjetio
jedan čovjek koji bi vidio kako se tigar pretvara u bilježnika.
– Gospodine... reče Thénardier.
I odgumuvši rukom razbojnike koji su još držali g. Leblanca:
– Udaljite se malo, i pustite me da razgovaram s gospodinom.
Svi se povukoše prema vratima. On nastavi:
– Gospodine, pogriješili ste što ste htjeli da skačete kroz prozor. Mogli ste
da slomite nogu. Sada, ako dopuštate, možemo da mirno razgovaramo.
Treba da vam prvo saopćim jedno svoje zapažanje, a to je da vi niste dosad
pustili glasa od sebe.
Thénardier je imao pravo, ova pojedinost je bila tačna, iako je izmakla
Mariusu u njegovoj uzbuđenosti. G. Leblanc je jedva progovorio nekoliko

233
riječi ne dižući glas, i, čak u svojoj borbi pored prozora sa šest razbojnika, on
je ostao pri najdubljoj i najčudnijoj šutnji. Thénardier nastavi :
– Bože moj! i da ste malo zvali u pomoć, lopovi! ja to ne bih smatrao
nepristojnim. U pomoć, ubojice! to se kaže u takvim prilikama, i, što se
mene tiče, ja to ne bih primio za zlo. To je tako prosto da čovjek pravi malo
galame kad se nađe s ljudima koji mu ne ulijevaju dovoljno povjerenja. I da
ste to uradili, ne bismo vam smetali, ne bismo vam čak ni usta začepili. A
kazat ću vam zašto. Jer je ova soba vrlo gluha. Jedino joj je to dobro, ali što
jest, jest. Kao da ste u podrumu. Kad bi u njoj bombu bacili, u najbližoj
stražarnici to bi se čulo kao hrkanje pijanice. Ovdje bi top napravio bum, a
grmljavina puf. To je zgodan stan. Ali eto vi niste vikali, tako je bolje, ja
vam čestitam, i reći ću vam šta iz toga zaključujem. Dragi gospodine, kad se
viče, tko dolazi? Policija. A poslije policije? Sud. E lijepo, vi niste vikali,
znači da vam nije stalo ni do policije ni do suda više nego nama. Jer, – a
odavno ja to nagađam, – vi želite pošto-poto da nešto sakrijete. Što se nas
tiče, mi to isto želimo. Možemo se, dakle, sporazumjeti.
Dok je tako govorio, izgledalo je da je Thénardier, ne odvajajući zjenice od
g. Leblanca, htio da zabode oštre žaoke koje su izlazile iz njegovih očiju u
savjest svoga zarobljenika. Inače njegov govor, prožet izvjesnom umjerenom
i podmuklom drskošću, bio je uzdržan i gotovo biran, i u ovom bijedniku koji
je maločas bio samo razbojnik osjećao se sada »čovjek koji je učio za popa«.
Šutnja pri kojoj je ostao zarobljenik, ova obazrivost koja je išla čak do
zaborava svoga života, ovo protivljenje prvom prirodnom nagonu koji bi bio
da vikne, sve je to, mora se reći, otkad je pala ta primjedba, smetalo
Mariusu, i bolno ga čudilo.
Thénardierovo tako osnovano zapažanje još više je zamračilo tajanstvenu
koprenu pod kojom se skrivala ova ozbiljna i čudna prilika kojoj je
Courfeyrac bio prikačio nadimak gospodin Leblanc. Ali takav kakav je,
svezan konopcima, okružen krvnicima, upola utonuo, takoreći, u jamu koja
se pod njim gubila svakog trenutka sve više, i pred bijesom i pred blagošću
Thenardierovom, ovaj je čovjek ostajao hladnokrvan; i Marius je morao da
se u jednom ovakvom trenutku divi tom uzvišeno sjetnom licu.
Ovo je očevidno bila duša koje se ne prima strah, i koja ne zna šta je to
biti izvan sebe. Ovo je bio jedan od onih ljudi koji nadvladaju iznenađenje u
očajnim situacijama. Ma kako da je kriza bila na vrhuncu, ma kako da je
katastrofa bila neizbježna, to nije bila agonija utopljenika koji otvara pod
vodom užasnute oči.
Thénardier ustade bez imalo izvještačenosti, ode do kamina, pomače
zaklon, koji nasloni na susjedni krevet, i otkri na taj način mali štednjak
pun usijane žeravice, u kome je zarobljenik mogao savršeno dobro vidjeti

234
dlijeto usijano do bjeline, na kome su tu i tamo izbijale skrletne zvjezdice.
Zatim se Thénardier vrati i sjede pored g. Leblanca.
– Da nastavim, reče on. Možemo se sporazumjeti. Uredimo ovo
prijateljski. Pogriješio sam što sam se maločas žestio, ne znam gdje mi je
bila glava, otišao sam isuviše daleko, govorio sam koještarije. Na primjer,
zato što ste milijunaš, rekao sam vam da tražim novaca, mnogo novaca,
neizmjerno novaca. To ne bi bilo pametno. Bože moj, iako ste bogati, imate
svoje obaveze, tko ih nema? Ja neću da vas upropastim, i najzad ja nisam
neki gulikoža. Ja nisam od onih ljudi koji se zato što su u povoljnom
položaju koriste time da postanu smiješni, čujte, pokazat ću dobru volju i
učinit ću i ja neku žrtvu. Potrebno mi je samo dvije stotine hiljada franaka.
G. Leblanc ne progovori ni riječi. Thénardier nastavi:
– Vi vidite da lijem prilično vode u vino. Ja ne poznajem vaše imovno
stanje, ali ja znam da vi ne gledate mnogo novac, i jedan dobrotvoran čovjek
kao što ste vi može lako dati dvije stotine hiljada franaka jednom nesretnom
ocu. Vi ste svakako pametan čovjek, vi nećete ni pomisliti da sam ja uložio
toliko muke kao ovo danas, i da sam priredio cijelu ovu večerašnju stvar, a
to je dobro izveden posao, po priznanju ove gospode, da bih na kraju tražio
od vas koliko da pijem crnog vina po cijeni od petnaest soua i da jedem
teletine kod Denoyersa. Dvije stotine hiljada franaka, pa to vrijedi toliko.
Kad ova sitnica jednom iziđe iz vašeg džepa, jamčim vam da je sve svršeno i
da nemate čega više da se bojite ni za dlaku. Vi ćete mi reći: – Ali ja nemam
dvije stotine hiljada franaka pri sebi. – Oh! Neću ja da pretjerujem. Ne
tražim ja to. Tražim vam samo jednu stvar. Budite dobri da napišete ovo što
ću vam reći u pero.
Ovdje Thénardier zastade, zatim dodade udarajući glasom na svaku riječ
i okrećući se s osmijehom prema malom štednjaku.
– Unaprijed vam kažem da ne mogu vjerovati da vi ne znate pisati.
I veliki inkvizitor mogao bi mu pozavidjeti na ovom osmijehu.
Thénardier dogura stol do g. Leblanca, uze tintarnicu, pero i list papira iz
ladice, koju ostavi poluotvorenu i u kojoj se sijala duga oštrica noža.
On stavi papir pred g. Leblanca.
– Pišite, reče on.
Zarobljenik najzad progovori.
– Kako mislite da pišem? Ja sam vezan.
– Istina je, izvinite! reče Thénardier, imate potpuno pravo.
I okrećući se prema Bigrenailleu:
– Odriješite desnu ruku gospodinu.

235
 Panchaud, zvani Proljetni, zvani Bigrenaille, izvrši zapovijest
Thénardierovu. Kad je desna ruka zarobljenikova bila slobodna, Thénardier
zamoči pero u tintarnicu i pruži mu ga.
– Imajte na umu, gospodine, da ste u našoj vlasti, da raspolažemo vama,
da vas nikakva ljudska sila ne može odavde izvući, i da bismo zaista bili
očajni ako bismo bili primorani da pribjegnemo krajnjim, neprijatnim
sredstvima. Ja ne znam ni vaše ime, ni vašu adresu: ali vas opominjem da
ćete ostati privezani sve dok se ličnost koja ima da odnese pismo koje ćete
napisati ne vrati. Sada izvolite pisati.
– Šta? zapita zarobljenik.
– Ja ću kazivati.
G. Leblanc uze pero.
Thénardier poče da kazuje:
– »Moja kćeri...
Zarobljenik uzdrhta i pogleda Thénardiera.
– Metnite »moja draga kćeri«, reče Thénardier. G. Leblanc posluša.
Thénardier nastavi.
– »Dođi odmah...
Zastade.
– Vi joj kažete ti, je l’ te?
– Kome? zapita g. Leblanc.
– Vraga! reče Thénardier, maloj ševi.
G. Leblanc odgovori ne pokazujući nimalo uzbuđenja:
– Ne znam šta hoćete da kažete.
– Tjerajte ipak dalje, reče Thénardier; i nastavi da kazuje: »Dođi odmah.
Neophodno si mi potrebna. Ličnost koja će ti uručiti ovo pisamce ima da te
dovede do mene. Čekam te. Dođi s punim povjerenjem«.
G. Leblanc je bio napisao. Thénardier nastavi:
– Ah! izbrišite ovo dođi s punim povjerenjem; iz toga bi se moglo
pretpostaviti kao da stvar nije sasvim obična i kao da ima mjesta
nepovjerenju.
G. Leblanc precrta tri riječi.
– Sada, nastavi Thénardier, potpišite. Kako se zovete?
Zarobljenik ostavi pero i zapita:
– Za koga je ovo pismo?
– Vi to dobro znate, odgovori Thénardier. Za malu. Maločas sam vam
kazao.

236
 Bilo je očevidno da je Thénardier izbjegavao da imenuje djevojku koja je
bila u pitanju. Govorio je »Ševa«, govorio je »mala«, ali nije izgovarao njeno
ime. Obazrivost prepredena čovjeka koji čuva svoju tajnu i pred svojim
saučesnicima. Reći ime, to bi značilo izdati im cio »posao« i otkriti im više no
što treba da znaju.
On nastavi:
– Potpišite. Kako bješe vaše ime?
– Urbain Fabre (Irben Fabr), reče zarobljenik.
Thénardier, brzo kao mačka, zavuče ruku u džep i izvadi iz njega
maramicu nađenu kod g. Leblanca. Potraži vez i približi ga svijeći.
– U. F. Tako je. Urbain Fabre. E lijepo. Potpišite U. F.
Zarobljenik potpisa.
– Kako su potrebne obje ruke da se savije pismo, dajte, ja ću ga saviti.
Kad je bio gotov, Thénardier nastavi:
– Stavite adresu. Gospođica Fabre, na vaš stan. Znam da stanujete
daleko odavde, negdje u blizini Saint-Jacques-du-Haut-Pas, jer tu idete na
misu svakoga dana, ali ne znam u kojoj ulici. Vidim da razumijete svoj
položaj. Pošto niste slagali za svoje ime, nećete lagati ni za svoju adresu,
stavite je sami.
Zarobljenik osta jedan trenutak zamišljen, zatim uze pero i napisa:
– Gospođica Fabre, kod gospodina Urbaina Fabrea, ulica Saint-
Dominique d’Enfer (Sen-Dominik d’Anfer), br. 17.
Thénardier ščepa pismo s grozničavom drhtavicom.
– Ženo! povika on.
Thénardierovica dotrča.
– Evo pisma. Znaš šta imaš da uradiš. Fijaker je dolje. Idi odmah, i vrati
se brže.
A obraćajući se čovjeku sa sjekirom:
– A ti, pošto si skinuo masku, otprati gospođu. Popet ćeš se pozadi. Znaš
li gdje si ostavio velika kola?
– Znam, reče čovjek.
I ostavivši sjekiru u jedan ugao, on pođe za Thenardierovicom.
Pošto su izašli, Thénardier pomoli glavu kroz odškrinuta vrata i povika u
hodnik:
– Pazi da ne izgubiš pismo! Znaj da držiš dvije stotine hiljada franaka.
Hrapavi glas Thénardierovice odgovori:
– Budi miran. Strpala sam ga u njedra.

237
 Nije bila prošla ni jedna minuta a začu se fijukanje biča koje oslabi i
izgubi se brzo.
– Dobro! promrmlja Thénardier. Idu brzo. Ako ovako jure, gospođa će se
vratiti kroz tri četvrtine sata.
Primače jednu stolicu kaminu i sjede skrstivši ruke i okrećući svoje
blatnjave čizme malom štednjaku:
– Zima mi je u nogama, reče on.
U jazbini je sa Thénardierom i zarobljenikom ostalo svega pet razbojnika.
Ovi ljudi, kroz maske i crni lijepak koji im je pokrivao lice i pravio od njih,
prema strahu koji su zadavali, ugljenare, crnce ili demone, imali su
umrtvljen i sumoran izgled, i osjećalo se da obavljaju zločin kao kakav
posao, mirno, bez ljutnje i bez milosrđa, kao s nekom dosadom. Bili su se
natrpali u jednom uglu kao marva i šutjeli su. Thénardier je grijao noge.
Zarobljenika je ponovo spopala šutnja. Neki mračni mir je naišao poslije
divljačke graje koja je trenutak ranije ispunjavala tu sobu na tavanu.
Svijeća, s koje se otopljeni loj skupljao u obliku pečurke, jedva je
osvjetljavala prostranu jazbinu, žeravica se bila zagasila, i sve su te
čudovišne glave pravile nakazne sjene po zidovima i stropu.
U sobi se nije čuo drugi šum do mirno disanje pijanog starca koji je
spavao.
Marius je čekao sa strepnjom koju je sve pojačavalo. Sad je bilo teže nego
ikad proniknuti zagonetku. Tko je bila ta »mala« koju je Thénardier zvao
ševa? Je li to bila njegova »Ursula«? Izgledalo je da se zarobljenik nije
uzbuđivao na ovu riječ, ševa, i odgovorio je ne može biti prirodnije: – Ne
znam šta hoćete da kažete. – S druge strane, objasnila su se dva slova. U.
F., to je bio Urbain Fabre, i Ursula se nije više zvala Ursula. To je vidio ne
može biti jasnije. Neka vrsta strašne zamađijanosti držala ga je prikovana
za mjesto sa koga je promatrao taj prizor i bdio nad njim. Bio je tu, gotovo
nesposoban da razmišlja ili da se pomakne, kao umrtvljen onim užasnim
stvarima koje je vidio izbliza. Čekao je, polažući nade u neki slučaj, u makar
šta, ne mogući da se pribere i ne znajući na šta da se odluči.
– U svakom slučaju, mislio je, ako je Ševa ona, vidjet ću je, jer će je
Thénardierovica dovesti ovamo. Onda će sve biti riješeno, ja ću dati i svoj
život i svoju krv ako zatreba, ali ću je osloboditi! Ništa me neće zadržati!
Prođe tako gotovo pola sata. Thénardier je izgledao zadubljen u neko
mračno razmišljanje. Zarobljenik se nije micao. Ipak se Mariusu činilo da
čuje u razmacima i od prije nekoliko trenutaka neki jaki potmuli šum koji je
dolazio iz pravca gdje je bio zarobljenik.
Odjednom se Thénardier obrati zarobljeniku.

238
 – Gospodine Fabre, slušajte, bolje da vam odmah kažem.
Ovih nekoliko riječi kao da su bile početak nekog razjašnjenja. Marius
načulji uši. Thénardier nastavi:
– Moja će se supruga vratiti, nemojte biti nestrpljivi. Ja mislim da je
Ševa istinski vaša kći, i smatram da je sasvim prirodno da je vi zadržite.
Samo, slušajte malo. S vašim pismom, moja žena će je potražiti. Rekao sam
ženi da se obuče, kao što ste vidjeli, da se vaša gospođica ne bi ustručavala
da pođe s njom. Popet će se obje u fijaker s mojim drugom pozadi. Ima tamo
negdje iza šančeva jedna velika kola u koja su upregnuta dva dobra konja.
Odvest će tamo vašu gospođicu. Sići će s fijakera. Moj će se drug popeti s
njom u kola, a moja žena će doći ovamo da nam kaže:
– Gotovo je. – Što se tiče vaše gospođice, neće joj se učiniti nikakvo zlo,
kola će je odvesti na jedno mjesto gdje je neće nitko uznemirivati, i čim vi
budete dali tričave dvije stotine hiljada franaka, vratit ćemo vam je. Ako
budete javili da me uhapse, moj drug će udesiti Ševu. Tako je to.
Zarobljenik ne progovori ni riječi. Poslije kratke šutnje, Thénardier
nastavi:
– To je sasvim jednostavno, kao što vidite. Neće biti ničega rđavog ako vi
ne budete htjeli da ga bude. Sve vam otkrivam. Kažem vam unaprijed da
biste znali.
On zastade, zarobljenik ne prekide šutnju, i Thénardier nastavi:
– Čim se moja supruga vrati i kaže mi: ševa je na putu, pustit ćemo vas i
bit ćete slobodni da odete da spavate kod kuće. Kao što vidite, mi nismo
imali loše namjere.
Strašne slike prođoše Mariusu kroz glavu, šta? Neće dovesti ovamo ovu
djevojku što je grabe? Jedno od ovih čudovišta odvest će je u mrak? Kuda?...
A ako je to ona? A jasno je da je to ona. Marius je osjećao kako mu srce
prestaje da kuca. šta da radi? Da opali iz pištolja? Predati u ruke pravde sve
ove bijednike? Ali će užasni čovjek sa sjekirom ipak biti s djevojkom izvan
domašaja, i Marius je pomislio na one Thenardierove riječi čiji je krvavi
smisao nazirao:
Ako budete javili da me uhapse, moj drug će udesiti Ševu.
Sad ga nije zadržavala samo pukovnikova posljednja volja, već i sama
njegova ljubav, opasnost u kojoj se nalazila ona koju voli.
Ovaj strašni položaj, koji je trajao već više od jednog sata, mijenjao je
svaki čas izgled. Marius je imao toliko snage da naizmjenično prijeđe u
pameti sve najgore pretpostavke, tražeći neku nadu i ne nalazeći je.
Uskomešanost njegovih misli bila je u suprotnosti s grobnom tišinom
jazbine.

239
 Usred ove tišine začu se lupa vrata na stepeništu, koja se otvoriše zatim
zatvoriše.
Zarobljenik se trže u vezama.
– Evo gospođe, reče Thénardier.
Tek što je završio, a Thénardierovica upade u sobu, zajapurena,
zaduvana, dašćući, sijevajući očima, i povika udarajući se svojim velikim
rukama po bedrima:
– Lažna adresa!
Razbojnik koga je bila povela sa sobom pojavi se iza nje i ode da uzme
svoju sjekiru.
– Lažna adresa? ponovi Thénardier.
Ona nastavi:
– Nikoga! U ulici Saint-Dominque, broj sedamnaest, nema gospodina
Urbaina Fabrea! I ne znaju tko je to!
Ona zastade zadihana, zatim nastavi:
– Gospodine Thénardier! Ovaj matori te je povukao za nos! ti si suviše
dobar, vidiš! Ja bih mu najprije gubicu na četvoro presjekla! a ako bi se
opirao, ispekla bih ga živog! Morao bi da govori i da kaže gdje je djevojka, i
da kaže gdje je zamotuljak! Eto tako bih ja to izvela! Pravo imaju kad kažu
da su ljudi gluplji od žena! Nikog u broju sedamnaest. Tu su jedna velika
vrata! Nema gospodina Fabrea u ulici Saint-Dominique! I trči da isplaziš
jezik, i napojnicu kočijašu, i sve! Razgovarala sam s vratarom i s vratarkom,
koja je jedna lijepa snažna žena, ni pojma o tome!
Marius odahnu. Ona, Ursula, ševa, ona koju više nije znao kako da
nazove, bila je spasena.
Dok se njegova razbješnjela žena derala, Thénardier je bio sjeo na sto;
ostade nekoliko trenutaka ne progovorivši ni riječi, klateći desnu nogu koja
je visila i promatrajući mali štednjak s izrazom divljačke zanesenosti.
Najzad on reče zarobljeniku s laganim i okrutnim prelivom u glasu:
– Lažna adresa? Čemu si se to nadao?
– Da dobijem vremena! povika zarobljenik gromkim glasom.
I istog trenutka on trže svoje veze; bile su se prekinule. Zarobljeniku je
bila privezana za krevet samo još jedna noga.
Prije nego što su sedam ljudi imali vremena da dođu k sebi i da se bace
na njega, on se bio sagnuo pod kamin, pružio ruku prema malom štednjaku,
zatim se uspravio, i sada su ga Thénardier, njegova žena i razbojnici, koji su
ustuknuli od čuda u dno jazbine, promatrali sa zaprepaštenjem kako, gotovo
slobodan i u jednom strašnom stavu, diže iznad glave usijano dlijeto sa koga

240
je padala neka zlokobna svjetlost.
Sudska istraga, koja je kasnije provedena povodom zasjede u kućerini
Gorbeau, utvrdila je da je jedan veliki komad novca razrezan i izrađen na
naročit način, nađen u sobi na tavanu kad je policija upala; ovaj veliki
komad novca bio je jedno od onih čuda vještine koje robijaško strpljenje
stvara u mraku za mrak, čuda koja nisu ništa drugo do oruđe za bijeg. Ovi
gnusni i fini proizvodi jedne čudne umjetnosti predstavljaju u juvelirstvu
ono što i šatrovačke metafore u poeziji. Ima Benvenuta Cellinija na robiji,
kao što u jeziku ima Villona. Nesretnik koji žudi za oslobođenjem nađe
način da, bez alata, nekom britvom, kakvim starim nožem, prereže novac na
dva tanka lista, izdube te listiće ne kvareći oznake novca, i da napravi rupu
za zavrtanj na pločici novca tako da se ponovo sastave listovi. Ovo se zavrne
i odvrne kad se hoće; to je kao kutija. U ovu se kutiju sakrije opruga sata, i
ova opruga, kad se njome dobro rukuje, presiječe debele alke i željezne
poluge. Čovjek bi pomislio da ovaj nesretni robijaš ima samo komad novca;
ne, on ima slobodu. Eto jedan ovakav komad novca je, pri kasnijem
policijskom pretresu, nađen otvoren i u dva komada u jazbini, pod krevetom
do prozora. Pronađena je isto tako jedna mala pilica od plavog čelika koja se
mogla sakriti u tom velikom komadu novca. Vjerojatno je da je zarobljenik
imao pri sebi ovaj veliki komad novca kad su ga razbojnici pretresali, da je
uspio da ga sakrije u ruci, i da ga je najzad, kad mu je desna ruka
oslobođena, odvrnuo, i poslužio se pilicom da prereže konope koji su ga
vezivali, što bi objasnilo onaj laki šum i one neprimjetne pokrete koje je
Marius primijetio.
Pošto nije mogao da se sagne iz straha da se ne oda, nije bio prerezao sve
veze na lijevoj nozi.
Razbojnici su bili došli k sebi poslije prvog iznenađenja.
– Budi miran, reče Bigrenaille Thénardieru. Još je vezan za jednu nogu, i
neće umaći. Ja jamčim. Ja sam mu zavezao tu šapu.
U tome zarobljenik podiže glas:
– Vi ste nesretnici, ali moj život ne vrijedi mnogo braniti. A ako mislite
da ćete me natjerati da napišem ono što neću da napišem, da ćete me
natjerati da kažem ono što neću da kažem...
On podiže rukav na lijevoj ruci i dodade:
– Gledajte.
U isto vrijeme on ispruži ruku i stavi na golo meso usijano dlijeto, koje je
držao desnom rukom za drvenu dršku.
Začu se cvrčanje zapaljenog mesa, zadah svojstven odajama za mučenje
raširi se u jazbini, Marius se zanese, izvan sebe od užasa, pa i sami

241
razbojnici zadrhtaše; lice čudnoga starca jedva se malo zgrči, i dok je usijano
gvožđe upadalo u ranu koja se pušila, on je, neosjetljiv i gotovo uzvišen,
upravljao na Thénardiera svoj lijepi pogled u kome nije bilo mržnje, u kome
se patnja gubila u vedroj veličanstvenosti.
Kod velikih i uzvišenih priroda pobune mesa i čula koja pate od fizičkog
bola otkriju dušu i istaknu je na čelo, isto kao što pobune soldateske
primoraju vojskovođu da se pojavi.
– Bijednici, reče on, ne plašite se od mene više no što se ja od vas plašim.
I odvajajući dlijeto od rane, baci ga kroz prozor koji je ostao otvoren,
strašna užarena alatka nestade u noći vitlajući se i pade daleko i ugasi se u
snijegu.
Zarobljenik nastavi:
– Radite sa mnom što hoćete.
Bio je razoružan.
– Uhvatite ga! reče Thénardier.
Dvojica od razbojnika spustiše mu ruke na rame, a čovjek s maskom i
glasom iz trbuha stade prema njemu, gotov da mu na najmanji pokret
razbije lubanju ključem.
U isto vrijeme Marius ču ispod sebe, pri dnu zida, ali tako blizu da nije
mogao vidjeti one koji su govorili, ovaj razgovor koji se vodio tihim glasom:
– Ostaje nam samo jedna stvar da uradimo.
– Raščerečiti ga.
– Tako je.
To su se muž i žena savjetovali.
Thénardier ode laganim korakom do stola, otvori ladicu i izvadi iz nje
nož.
Marius je stezao dršku pištolja. Nečuvena nedoumica. Već cio sat dva
glasa su se sukobljavala u njegovoj savjesti, jedan mu je govorio da poštuje
posljednju volju svoga oca, drugi mu je dovikivao da pomogne zarobljeniku.
Ova su dva glasa produžavala bez prekida borbu koja ga je stavljala na
strašne muke. Do ovog trenutka nadao se nekako da pomiri ove dvije
dužnosti, ali nije iskrslo ništa čega bi se mogao prihvatiti. Međutim,
opasnost se bližila, posljednja granica čekanja bila je prijeđena, na nekoliko
koraka od zarobljenika Thénardier se premišljao, s nožem u ruci.
Marius je prestrašeno gledao oko sebe, posljednje nesvjesno sredstvo
očajanja.
Odjednom on zadrhta.
Pod njegovim nogama, na stolu, jedna svjetla zraka punog mjeseca

242
osvjetljavala je i nekako mu pokazivala jedan list papira. Na tome listu on
pročita ovaj redak koji je ispisala toga istoga jutra krupnim slovima starija
Thénardierova kći: ŽANDARI SU TU.
Jedna misao, jedna svjetlost, obasja Mariusov duh; to je bilo sredstvo koje
je tražio, rješenje ovog užasnog problema koji ga je mučio, poštedjeti ubicu,
a spasti žrtvu. On klekne na stolčić, pruži ruku, dočepa list papira, odvali
polako komad žbuke s pregrade, zamota ga u papir i baci kroz pukotinu na
sredinu jazbine.
Bilo je krajnje vrijeme. Thénardier je bio potisnuo posljednja strahovanja
ili posljednje obzire i uputio se k zarobljeniku.
– Nešto pade! povika Thénardierovica.
– Šta je to? povika muž.
Žena je bila pritrčala i dohvatila žbuku zamotanu u papir. Dade ga
svome mužu.
– Kuda je to došlo?
– Vraga! reče žena, kud je moglo da dođe? Došlo je kroz prozor.
– Vidio sam ga kad je upalo, reče Bigrenaille.
Thénardier razvi brzo papir i približi ga svijeći.
– To je Eponinin rukopis. Dođavola!
On dade znak ženi, koja brzo siđe, i pokaza joj redak koji je bio ispisan na
listu papira, zatim dodade muklim glasom:
– Brzo! Ljestvice! ostavimo slaninu u mišolovci i kidajmo!
– A nećemo presjeći šiju ovome? zapita Thenardierovica.
– Nemamo vremena.
– Kuda? zapita Bigrenaille.
– Kroz prozor, odgovori Thénardier. Pošto nam je Ponina bacila kamen
kroz prozor, znači da kuća nije opkoljena s te strane.
Maska s glasom iz trbuha spusti na zemlju svoj veliki ključ, podiže obje
ruke u zrak i brzo ih sklopi triput ne progovorivši ni riječi. To je bio kao
znak za uzbunu posadi na lađi. Razbojnici koji su držali zarobljenika pustiše
ga; u tren oka ljestvice od konopa bile su spuštene preko prozora i čvrsto
utvrđene za okvir dvjema gvozdenim kukama.
Zarobljenik nije obraćao pažnju na ono što se dešava oko njega. Izgledalo
je kao da mašta ili se moli bogu.
Čim su ljestvice bile pričvršćene, Thénardier uzviknu:
– ’Ajde, gospođo!
I on pritrča prozoru.

243
 Ali kad je htio da opkorači, Bigrenaille ga ščepa grubo za ovratnik.
– Gle, gle, stari lakrdijašu! Poslije nas!
– Poslije nas! zaurlaše razbojnici.
– Vi ste djeca, reče Thénardier, gubimo vrijeme. Žandari su nam za
petama.
– E onda, reče jedan od razbojnika, vucimo kocku tko će proći prvi.
Thénardier povika.
– Jeste li ludi! Jeste li šašavi, e to su ti pravi zvekani! Gubiti vrijeme, je l’
te? vući kocku, je l’ te? Kvasiti prste! Izvlačiti kraću slamku! Ispisivati
imena! Stavljati ih u kapu!...
– Hoćete li moj šešir? povika jedan glas s vrata.
Svi se okrenuše. To je bio Javert.
Držao je šešir u ruci, i pružao ga smiješeći se.

244
 XXI

UVIJEK TREBA PRVO ŽRTVU ZA

VRAT
Javert je, u sumrak, bio rasporedio ljude i sam se zaklonio iza drveta u
ulici La Barrière-des-Gobelins, koja se nalazi naspram kućerine Gorbeau s
druge strane bulvara. Prvo je otvorio »svoj džep« da u njega strpa dvije
djevojke kojima je stavljeno u dužnost da čuvaju prilaze jazbini. Ali on je bio
samo Azelmu »spakovao«. Što se tiče Eponine, ona nije bila na svom
stražarskom mjestu, bila se izgubila, i nije je mogao uhvatiti. Zatim je
Javert zauzeo svoje mjesto, čekajući na ugovoreni znak. Kretanje fijakera ga
je jako uznemirilo. Najzad je postao nestrpljiv i, siguran da ima tamo jedno
gnijezdo, siguran da će biti sretne ruke, prepoznavši nekoliko razbojnika
koji su ušli, on se na kraju odlučio da se popne i ne čekajući pucanj pištolja.
Sjećate se da mu je Marius bio dao svoj ključ.
Stigao je baš na vrijeme.
Prestrašeni razbojnici potrčaše oružju koje su bili ostavili po svim
uglovima kad su bili nagli da bježe. Za tren oka, ovih sedam ljudi strašnog
izgleda skupiše se i zauzeše stav obrane, jedan sa svojom sjekirom, drugi sa
svojim ključem, treći sa svojom budžom, ostali s velikim škarama, kliještima
i čekićima. Thénardier s nožem u ruci. Thénardierovica dočepa jednu veliku
ploču koja je bila u uglu do prozora i služila njenim kćerima kao stolica.
Javert stavi svoj šešir na glavu, priđe dva koraka bliže skrštenih ruku, sa
štapom pod miškom i mačem u koricama.
– Stojte! reče on. Nećete izaći kroz prozor, izaći ćete kroz vrata. To manje
škodi. Vas je sedmoro, nas je šesnaest. Ne hvatajmo se za šije kao
Overnjani. Budimo ljubazni.
Bigrenaille izvuče jedan pištolj koji je držao sakriven pod bluzom i stavi
ga u ruke Thénardieru šapnuvši mu na uho:
– To je Javert. Ne usuđujem se da pucam na tog čovjeka. Smiješ li ti?
– Još kako! odgovori Thénardier.
– E onda pucaj!
Thénardier uze pištolj, i nanišani Javerta. Javert, koji je bio na dva-tri
koraka od njega, pogleda ga ravno u oči i samo reče:

245
 – Ne pucaj, čuj! Neće opaliti!
Thénardier pritište obarač. Pištolj ne opali.
– Jesam li ti rekao! reče Javert.
Bigrenaille baci svoju budžu pred noge Javertove.
– Ti si car đavola! predajem se.
– A vi? zapita Javert druge razbojnike.
Oni odgovoriše.
– I mi.
Javert nastavi mirno:
– Tako, to je lijepo, rekao sam, to je ljubazno.
– Tražim samo jedno, nastavi Bigrenaille, da mi se ne zabrani duhan dok
budem u zatvoru.
– Primljeno! reče Javert.
I okrećući se i pozivajući iza sebe:
– Uđite sada!
Jedan odred policajaca s mačevima u ruci i agenata naoružanih budžama
i pendrecima upade na poziv Javertov. Povezaše razbojnike. Ova gomila
ljudi koju je jedna svijeća jedva osvjetljavala ispunjavala je sjenkom
jazbinu.
– Lisice svima! povika Javert.
– Ded približite se malo! povika jedan glas koji nije bio muški glas, ali za
koji se ne bi moglo reći: ovo je ženski glas.
Thénardierovica se bila zavukla u jedan od uglova od prozora, i ona je
tako riknula.
Policajci i agenti ustuknuše.
Ona je bila zbacila šal i zadržala šešir; njen muž, zguren iza nje, gubio se
skoro pod šalom, koji je pao, a ona ga je zaklanjala svojim tijelom, dižući
ploču objema rukama iznad glave i zamahujući njom kao neki div koji se
sprema da baci stijenu.
– Čuvaj! povika ona.
Svi se povukoše prema hodniku. Široka praznina napravi se na sredini
sobe.
Thénardierovica presiječe pogledom razbojnike koji su pustili da ih vežu i
promumlja promuklim glasom koji je izlazio iz grla:
– Kukavice!
Javert se nasmiješi i uputi praznom prostoru u koji je Thénardierova
žena piljila svojim očima.

246
 – Ne približavaj se, odlazi, uzviknu ona, ili ću te smrviti.
– Kakav grenadir! reče Javert; strašno! Imaš bradu kao čovjek, ali ja
imam šape kao žena.
I on se i dalje približavao.
Thénardierovica, razbarušena i strašna, raširi noge, nagne se nazad i
baci izbezumljeno ploču na glavu Javerta. Javert se saže. Ploča prijeđe
preko njega, udari u zid u dnu sobe, odvali od njega veliki komad žbuke i,
odskačući iz ugla u ugao kroz jazbinu, koji je srećom bio gotovo prazan,
zaustavi se Javertu za petama.
U istom trenutku Javert je stigao do para Thenardier. Jedna njegova
široka šaka spusti se na rame žene i druga na glavu muža.
– Lisice! povika on.
Policajci nagrnuše, i za nekoliko časaka zapovijest Javertova bi izvršena.
Thénardierovica, slomljena, pogleda svoje i muževljeve zavezane ruke,
pade na zemlju, i povika plačući:
– Moje kćeri!
– One su u pomrčini, reče Javert.
Policajci su međutim primijetili pijanca koji je bio zaspao iza vrata i
drmali ga. On se probudi mucajući:
– Je li gotovo, Jondrette?
– Gotovo, odgovori Javert.
Šest svezanih razbojnika bili su na nogama; inače, svi su još bili kao
aveti: trojica nagaravljeni, trojica maskirani.
– Zadržite maske, reče Javert.
I vršeći nad njima smotru pogledom jednog Friedricha II na paradi u
Potsdamu, on reče trojici »pećara«:
– Dobar dan, Bigrenaille. Dobar dan, Brujone. Dobar dan, Dvije
Milijarde.
Zatim, okrećući se trojici maskiranih, on reče čovjeku sa sjekirom:
– Dobar dan, Gueulmere.
A čovjeku s budžom:
– Dobar dan, Babet.
Pa onome koji je govorio iz trbuha:
– Zdravo, Claquesous.
U tom trenutku on primijeti zarobljenika razbojnika, koji, otkad su ušli
policajci, nije progovorio ni riječi i stajao je oborene glave.
– Odriješite gospodina! reče Javert, i da nitko nije izišao!

247
 Rekavši to on sjede zapovjednički za stol, na kome su bili ostali svijeća i
tintarnica, izvadi iz džepa list taksirana papira i poče da sastavlja zapisnik.
Pošto je bio napisao prve redove, koji sadrže uvijek istu formulu, on diže
oči:
– Privedite toga gospodina koga su ova gospoda bili zavezali.
Agenti pogledaše unaokolo.
– Šta je, zapita Javert, gdje je on?
Zarobljenik razbojnika, g. Leblanc, g. Urbain Fabre, otac Ursulin ili
Ševin, bio je iščezao.
Vrata su bila čuvana, ali nije prozor. Čim su ga odriješili, i dok je Javert
spremao zapisnik, on se koristio zabunom, galamom, metežom, mrakom, i
jednim trenutkom kad pažnja nije bila na njega obraćena i nagao je kroz
prozor.
Jedan policajac pojuri prozoru i pogleda. Nitko se nije vidio napolju.
Ljestvice od užeta su još podrhtavale.
– Dođavola, procijedi Javert kroz zube, taj je morao biti od svih bolji!

248
 XXII

MALI KOJI JE VIKAO U DRUGOJ

KNJIZI
Sutradan poslije ovih događaja koji su se odigrali u kući na Bolničkom
bulvaru, jedno dijete, koje kao da je dolazilo od strane Austerličkog mosta,
penjalo se desnom sporednom stazom u pravcu vrata Fontainebleau. Bila je
mrkla noć. Dijete je bilo blijedo, mršavo, dronjavo, s platnenim hlačama u
mjesecu februaru, i pjevalo je na sav glas.
Na uglu ulice Petit-Banquier, jedna pogurena starica čeprkala je na
gomili smeća pri svjetlosti fenjera; dijete je gurnu u prolazu, zatim ustuknu
uzviknuvši:
– Gle, a ja sam pomislio da je to neki ogroman, ogroman pas!
On riječ ogroman izgovori drugi put krupnim i podrugljivim glasom koji
bi se dosta dobro mogao predočiti velikim slovima: neki ogroman,
OGROMAN pas! Stara se uspravi bijesna.
– Ugursuze balavi! progunđa ona. – Da nisam bila sagnuta, znaš gdje bih
te munula nogom!
Dijete se već bilo udaljilo.
– Ćap! ćap! reče on. – Pa možda se nisam prevario.
Stara, gušeći se od gnjeva, ispravi se sasvim, i crvenilo fenjera osvijetli
potpuno njeno modro lice, sve ispresijecano uglovima i borama, zbrkano oko
očiju do usana. Tijelo se gubilo u mraku i vidjela se samo glava. Izgledala je
kao maska staračke nakaze koja se ocrtavala na svjetlosti u noći. Dijete se
zagleda u nju.
– Gospođa, reče on, nema onu ljepotu koja bi mi bila po volji.
On produži dalje, i nastavi da pjeva:

Kralj Kopitar
Ode u lov
U lov na gavrane...

Poslije ova tri stiha, prestade. Bio je došao pred broj 50-52, i, našavši

249
vrata zatvorena, počeo je da ih udara nogom, udarcima gromkim i junačkim
koji su prije odavali cipele odrasla čovjeka koje je nosio nego njegove djetinje
noge.
U to ona ista starica koju je sreo na uglu ulice Petit-Banquier dotrča za
njim vičući i mlatarajući rukama.
– Šta je to? Šta je to? Gospode bože! provaljuju vrata! probijaju kuću!
Udarci nogom su se produžavali.
Starica je bila sva zadihana.
– Zar se sada tako udešavaju zgrade!
Najednom zastade. Poznala je bila gamina.
– Šta! To je onaj vrag!
– Gle! To je stara! reče dijete. Dobar dan, mala Burgonko. Došao sam da
obiđem svoje pretke.
Stara odgovori, napravivši jednu neobičnu grimasu, divan izraz mržnje
iznakažen još strašću i ružnoćom, koji se nažalost izgubio u mraku:
– Nema nikog ovdje, skote.
– Taman! odgovori dijete, gdje je moj otac?
– U tamnici La Force.
– Gle! a majka?
– U tamnici Saint-Lazare.
– Lijepo! A sestre?
– U prihvatilištu Madelonnettes.
Dijete se počeša iza uha, pogleda gospu Burgon, i reče:
– A!
Zatim se zavrtje na petama, i trenutak zatim, stara, koja je bila ostala na
pragu, začu ga kako pjeva zvonkim i svježim glasom, dok se udaljavao ispod
crnih brijestova koji su drhtali na zimskom vjetru:

Kralj Kopitar
Ode u lov
U lov na gavrane,
Išao je na motkama.
Tko je proš’o ispod njega,
Dva je soua plać’o svega.

***

250
 Idila
u ulici Plumet
i epopeja u ulici
Saint-Denis

ČETVRTI SVEZAK

251
 KNJIGA PRVA

Nekoliko stranica
historije

252
 I

DOBRO SKROJENO
1831. i 1832, dvije godine koje se neposredno nadovezuju na julsku
revoluciju, jedan su od najčudnijih i najuočljivijih trenutaka u historiji. Ove
su dvije godine između onih koje im prethode i onih koje dolaze poslije njih
kao dvije planine. One imaju revolucionarnu veličinu. Tu se vide provalije.
Široki društveni slojevi, sama podloga civilizacije, čvrsta grupa naslaganih i
priraslih interesa, vjekovni profili starog francuskog postanka, pojavljuju se
tu i nestaju svakog trenutka kroz burne oblake sistema, strasti i teorija.
Ova pojavljivanja i ova nestajanja nazvana su otpor i pokret. U razmacima
tu se vidi kako zasija istina, to vidjelo ljudske duše.
Ovo značajno razdoblje dovoljno, je omeđeno i počinje da biva dosta
udaljeno od nas pa mu se mogu već sada odrediti glavne linije.
Da to pokušamo.
Restauracija je bila jedna od prelaznih faza koje je teško definirati, u
kojima ima premorenosti, brujanja, gunđanja, sna, meteža, i koje samo
znače dolazak jednog velikog naroda do jedne etape. Ove su epohe čudne i
prevare političare koji hoće da ih iskoriste. U početku, narod traži samo
odmor; ima samo jednu žeđ, mir; jednu težnju, biti mali. Prevedeno, to znači
ostati miran. Velikih događaja, velikih doživljaja, velikih ljudi bilo je dosta,
slava bogu, bilo ih je i preko vrh glave. Cezara bi zamijenili za Pruzijasa a
Napoleona za kralja od Yvetota. »Što je to bio dobar kraljić!«
Išlo se od svanuća, dospjelo se do večeri jednoga dugoga i mučnoga dana;
prvi dio puta tjerao je kola Mirabeau, drugi Robespierre, treći Bonaparte,
svatko je kao prebijen. Svatko traži krevet.
Umorna pregnuća, ostarjela junaštva, zasićene ambicije, stečena
bogatstva traže, ištu, preklinju, zahtijevaju, šta? Skrovište. Imaju ga.
Dokopali su se mira, spokojstva, odmora; sad su zadovoljni. Međutim, u isto
vrijeme izvjesne činjenice iskrsavaju, nameću se i kucaju na vrata sa svoje
strane. Te su činjenice proizišle iz revolucija i ratova, one su tu, one žive,
one imaju prava da dobiju mjesta u društvu i one ga dobivaju; a većinom
činjenice su samo konačari koji se brinu za smještaj načela.
Evo šta vide tada politički filozofi.
U isto vrijeme kad umorni ljudi traže odmor, gotove činjenice traže

253
garancije. Garancije za činjenice, to je isto što i odmor za ljude. To je
Engleska zahtijevala od Stuarta poslije Protektora; to je Francuska
zahtijevala od Burbonaca poslije Carstva.
Ove su garancije nužnost vremena. Moraju se pružiti.
Vladari ih »oktroiraju«, ali ih uistinu sila prilika daje. Duboka istina koju
je korisno znati, koju Stuarti nisu ni slutili 1660, koju Burbonci nisu čak ni
nazreli 1814. Predodređena porodica koja se vratila u Francusku kad se
Napoleon srušio imala je tu kobnu bezazlenost da vjeruje da ona daje, i da
ona može da oduzme ono što je dala; da burbonska kuća ima božansko
pravo; da Francuska nema ništa; i da je političko pravo koje je dodijelio
ustav Louisa XVIII samo grana božanskog prava, koju je burbonska kuća
otkinula i milostivo udijelila narodu dokle se kralju ne bude prohtjelo da je
ponovo prigrabi. Međutim, već po tome što joj dar nije bio po volji,
burbonska kuća morala je osjetiti da on ne dolazi od nje.
Ona je režala na devetnaesti vijek. Ona je pravila kiselo lice na svaki
narodni izraz oduševljenja. Da se poslužimo jednostavnim izrazom, to jest
narodskim i istinskim, ona se mrgodila. Narod je to uvidio.
Ona je uobrazila da je jaka jer je Carstvo pred njom bilo odneseno kao
kazališna kulisa. Ona nije primijetila da je i ona sama bila donesena na isti
način. Ona nije vidjela da je i ona u istoj ruci koja je odnijela odatle
Napoleona.
Ona je uobrazila da je jaka jer je Carstvo pred njom prošlost. Varala se;
ona je bila dio prošlosti, ali cijela je prošlost bila Francuska. Korijeni
francuskog društva nisu bili u Burbonima, nego u narodu. Ovi nevidljivi i
živi korijeni nisu stvarali pravo jedne porodice, nego historiju jednog
naroda. Njih je bilo svuda, samo ne pod prijestoljem.
Burbonska kuća bila je za Francusku slavni i krvavi čvor njene historije,
ali nije više bila glavni element njene sudbine i potrebna osnova njene
politike. Moglo se i bez Burbonaca; bez njih se bilo dvadeset i dvije godine!
nastupio je bio prekid; oni to nisu ni slutili.
I kako bi to slutili kad su uobražavali da je Louis XVIII vladao 9.
termidora i da je Louis XVII vladao na dan bitke na Marengu? Nikad, od
postanka historije, vladari nisu bili tako slijepi pred činjenicama i onom
česticom božanske vlasti koju činjenice sadrže i potvrđuju. Nikad ovo
isprsavanje ozdo koje se zove pravo kraljeva nije poricalo do tog stepena ono
pravo koje dolazi ozgo.
Osnovna greška, koja je navela ovu porodicu da povuče garancije
»oktroirane« 1814, ustupke, kako ih je ona označavala, žalosna stvar! Ono
što je ona nazivala našim prisvajanjima, to su bila naša prava.

254
 Kad joj se učinilo da je nastupio pravi čas, Restauracija, uobražavajući da
je odnijela pobjedu nad Napoleonom i da ima korijena u zemlji, to jest
vjerujući da je jaka i vjerujući da je duboka, donijela je iznenada odluku i
osmjelila se za svoj udar. Jednoga jutra ona se isprsila pred Francuskom, i,
dižući glas, osporila je kolektivno pravo i individualno pravo, suverenitet
narodu, slobodu građaninu. Drugim riječima, ona je osporila narodu ono što
ga čini narodom a građaninu ono što ga čini građaninom.
To se nalazi u osnovi onih čuvenih odluka koje se zovu Julske uredbe.
Restauracija je pala.
Ona je pala pravedno. Ipak, mora se reći, ona nije bila potpuno
neprijateljski raspoložena prema svim oblicima napretka. Velike su se
stvari izvele dok se ona držala po strani.
Pod Restauracijom narod se bio navikao na raspravljanje u miru, čega
nije bilo u republici, i na veličinu u miru, čega nije bilo u Carstvu. Slobodna
i jaka Francuska bila je ohrabrujući prizor za druge evropske narode.
Revolucija je imala riječ pod Robespierreom; top je imao riječ pod
Bonapartom; pod Louisom XVIII i Charlesom X došao je red na inteligenciju
da ima riječ.
Vjetar je prestao, zublja se upalila. Na vedrim vrhovima podrhtavala je
čista svjetlost duhova. Veličanstven, koristan i divan prizor. Mogla su se
vidjeti kako djeluju za tih petnaest godina, u potpunom miru, potpuno
javno, ova velika načela, tako stara za mislioca, tako nova za državnika;
jednakost pred zakonom, sloboda savjesti, sloboda riječi, sloboda štampe,
slobodan pristup svim sposobnostima u sva zvanja. Tako je to išlo do 1830.
Burbonci su bili oruđe civilizacije, koje se slomilo u rukama providnosti.
Pad Burbonaca bio je pun veličine, ne njihove, nego narodne. Oni su
napustili prijestolje s ozbiljnošću, ali bez autoriteta; njihov silazak u noć nije
bio jedan od onih svečanih nestanaka koji ostave mračno uzbuđenje u
historiji; to nije bio ni avetinjski mir Karla I, ni orlovski krik Napoleona I.
Oni su otišli, i niša više. Oni su skinuli krunu a nisu sačuvali aureolu. Bili
su dostojanstveni, ali nisu bili uzvišeni. Ogriješili su se u izvjesnoj mjeri o
veličanstvo svoje nesreće.
Izgledalo je da se Charles X, za vrijeme puta u Cherbourg, dajući da se
jedan okrugli stol isteše u četvrtasti stol, više brinuo da etiketa ne bude
dovedena u opasnost nego da se monarhija sruši. Ovo sitničarenje ožalostilo
je odane ljude koji su voljeli njihove ličnosti i ozbiljne ljude koji su poštovali
njihovu rasu. A narod je bio dostojan divljenja.
Napadnut jednog jutra, s oružjem u ruci u nekoj vrsti kraljevske pobune,
on je osjećao u sebi toliko snage da nije pokazivao gnjeva. On se branio,

255
uzdržao se, postavio stvari na njihovo mjesto, vladu na put zakonitosti,
Burbonce u izgnanstvo, avaj! i tu se zaustavio. Uzeo je staroga kralja
Charlesa X ispod onog baldahina koji se nadnosio nad Louisom XIV, i
spustio ga polagano na zemlju, u kraljevske ličnosti je dirnuo s tugom i
obazrivošću. Nije se samo jedan čovjek, nije se samo nekoliko ljudi, nego se
Francuska, cijela Francuska, Francuska pobjednička i opijena svojom
pobjedom, sjetila izgleda, i na dan barikada, pred očima cijeloga svijeta
držala ovih ozbiljnih riječi Guillaumea du Vaira (Gijoma di Vera): »Onima
koji su navikli da se dotiču milosti velikaša i da skaču, kao ptica s grane na
granu, od jednog koji je potišten do drugog kome sve cvjeta, lako se pokazati
drzak prema vladaru kad je u nevolji; ali za mene će udes mojih kraljeva
biti uvijek za poštovanje a naročito kad su potišteni«.
Burbonci su otpraćeni s poštovanjem, ali ne sa žaljenjem. Kao što smo
maločas rekli, njihova je nesreća bila veća nego oni. Oni su se izgubili za
vidikom.
Julska revolucija je imala odmah prijatelja i neprijatelja u cijelom
svijetu. Jedni su joj pohrlili s oduševljenjem i radošću, drugi su se od nje
okrenuli, svatko prema svojoj prirodi. Evropski vladari, sovuljage ove zore,
prvoga su časa zatvorili oči, pozlijeđeni i preneraženi, i ponovo su ih otvorili
samo da bi prijetili. Strah koji je razumljiv, gnjev koji se oprašta. Ova čudna
revolucija jedva da je ličila na neki sudar; ona čak pobijeđenom kraljevstvu
nije učinila čast da s njim postupa kao s neprijateljem i da prolije njegovu
krv.
U očima despotskih vlada kojima je stalo do toga da sloboda samu sebe
omalovaži, julska revolucija je zgriješila što je bila strašna a ostala blaga.
Inače nije ništa bilo pokušano ni pokrenuto protiv nje. Najnezadovoljniji,
najljući, najozlojeđeniji su je pozdravljali; ma kolika da je naša sebičnost i
naša kivnost, jedno tajanstveno poštovanje proizlazi iz događaja u kojima se
osjeća suradnja nekoga tko je viši od čovjeka.
Julska revolucija trijumf je prava koje obara činjenicu. Stvar puna sjaja.
Pravo koje obara činjenicu. Odatle bljesak revolucije 1830, odatle i njena
popustljivost. Pravo koje trijumfira ne mora da pribjegava nasilju.
Pravo je ono što je pravedno i istinito.
Pravu je svojstveno da vječno ostane lijepo i čisto. Činjenica, čak i
najneophodnija naizgled, čak i najbolje primljena od suvremenika, ako se
održava samo kao činjenica i ako sadrži suviše malo ili nimalo prava,
osuđena je neizbježno da postane, s vremenom, ružna, nakazna, možda čak
čudovišna.
Tko hoće odjednom da utvrdi do kog stupnja ružnoće može činjenica
dotjerati, sagledana na udaljenosti vjekova, neka pogleda Machiavellija.

256
Machiavelli nije zao genij, ni demon, ni podli i bijedni pisac; on je samo
činjenica. I on nije samo talijanska činjenica, on je evropska činjenica,
činjenica šesnaestog vijeka. On izgleda odvratan, on takav i jest pred
moralnom idejom devetnaestog vijeka.
Ova borba prava i činjenice traje od postanka društva. Okončati taj
dvoboj, spojiti čistu misao s ljudskom strašću, usaditi na miran način pravo
u činjenicu i činjenicu u pravo, to je posao mudraca.

257
 II

LOŠE SAŠIVENO
Ali jedno je posao mudraca, a drugo je posao vještaka.
Revolucija od 1830. brzo se zaustavila. Čim se jedna revolucija nasuče,
vještaci dođu da sasijeku olupinu.
Vještaci su, u našem vijeku, dali sami sebi naziv državnika; tako je ta
riječ, državnik, postala najzad pomalo cehovska riječ. Neka se to doista ne
zaboravi, gdje god ima samo vještine, tu se neizbježno nalazi i sitničarstvo.
Reći: vještaci, to je isto što i reći: sitničari.
Isto kao što reći: državnici, to je ponekad isto što i reći: izdajnici.
Ako je vjerovati vještacima, revolucija kao što je julska revolucija jesu
prerezane žile; treba, dakle, brzo stegnuti ih i zavezati. Pravo, kad se oglasi
na sva zvona, uzdrma. Zato, čim pravo jednom dođe do izražaja, treba
državu podržati. Kad se osigura sloboda, treba pomisliti na vlast.
Ovdje se mudraci još ne razmimoilaze s vještacima, ali oni počinju da
bivaju na oprezu. Vlast, dobro. Ali, prvo, šta je vlast? drugo, odakle ona
potječe?
Vještaci kao da ne čuju ovaj bojažljivi prigovor, te oni i dalje spletkare.
Prema mišljenju ovih političara, tako dovitljivih da na korisne
izmišljotine nataknu masku neophodnosti, prava potreba svakog naroda
poslije revolucije, kad taj narod pripada monarhijskom kontinentu, u tome
je da sebi pribavi dinastiju. Na taj način, kažu oni, on može da ima mir
poslije revolucije, to će reći vrijeme da zaliječi ranu i da popravi kuću.
Dinastija zaklanja skele i prikriva previjališta.
Ali nije lako uvijek pribaviti sebi dinastiju.
Strogo uzev, koji mu drago genijalan čovjek ili čak koji mu drago čovjek
koga posluži sreća može da postane kralj. U prvom slučaju imate
Bonaparta, a u drugom Iturbida.
Ali koja mu drago porodica ne može da postane dinastija. Ima nužno
izvjesna količina starine u svakoj rasi, i bora vjekova ne dobiva se
odjedanput.
Ako se stavimo na gledište »državnika«, sa svima ogradama razumije se,
poslije revolucije, koje su osobine kralja koji iz nje proiziđe? On može biti i

258
korisno je da bude revolucionaran, to će reći da je sudjelovao svojom
ličnošću u toj revoluciji, da je u njoj imao umiješane ruke, da se u njoj
kompromitirao ili proslavio, da joj je dodirnuo sjekiru ili da je rukovao
njenim mačem.
Koje su osobine dinastije? Ona mora biti nacionalna, to jest
revolucionarna na udaljenosti, ne počinjenim djelima, nego primljenim
idejama. Ona mora pripadati prošlosti i biti historijska, pripadati
budućnosti i biti simpatična.
Sve to objašnjava zašto se prve revolucje zadovolje time da nađu čovjeka,
Cromwella ili Napoleona; i zašto druge hoće pošto-poto da nađu porodicu,
kuću Braunschweig ili Orleansku kuću.
Kraljevske kuće liče na one indijske smokve čija svaka grana, kad se
savije do zemlje, spusti u nju korijen i postane ponovo stablo. Svaka grana
može postati dinastija. Pod jednim jedinim uvjetom da se savije do naroda.
To je teorija vještaka.
U ovome je, dakle, velika vještina: učiniti da uspjeh dobije pomalo
prizvuk katastrofe, da bi oni koji se njime koriste zadrhtali također od
njega, začiniti strahom svaki prijeđeni korak, produžiti krivinu prelaza
toliko da se napredak uspori, zagaditi tu zoru, prokazati i zasjeći oštrine
oduševljenja, zarezati uglove i nokte, utopliti trijumf, ponoviti pravo,
zamotati flanelom div-narod i položiti ga vrlo brzo, nametnuti laku hranu
tome pretjeranom zdravlju, njegovati Herkula kao nekog tko se oporavlja,
razvodniti događaj tako da izgleda kao da je za nevolju, ponuditi duhovima
žednim ideala ovaj razblaženi nektar čaja, biti oprezan pred suviše velikim
uspjesima, namjestiti revoluciji štit kao na nekoj lampi.
1830-ta usvojila je ovu teoriju, koju je već primijenila u Engleskoj 1688-
ma.
1830-ta je revolucija zadržana na po puta. Upola napredak; jedva pravo.
Međutim, logika ne zna za otprilike; kao što sunce nikako ne zna za svijeću.
Tko zadržava revoluciju na po puta? Buržoazija.
Zašto?
Zato što je buržoazija interes koji je zadovoljen. Juče je bila glad, danas je
obilje, sutra će biti zasićenost.
Pojava 1814-te poslije Napoleona ponovila se 1830. poslije Charlesa X.
Svijet je htio, bez razloga, da od buržoazije stvori klasu. Buržoazija je
jednostavno zadovoljeni dio naroda. Buržuj je čovjek koji sada ima vremena
da sjedne. Stolica nije društvena kasta.
Ali, kad hoće da se sjedne suviše rano, može se zadržati i sami hod
ljudskog roda. To je bila česta greška buržoazije.

259
 Ne postaje se klasom zato što se napravi greška. Sebičnost nije jedna od
podjela društvenog poretka.
Uostalom, treba biti pravedan i prema sebičnosti; stanje kome je težio,
poslije potresa 1830, ovaj dio naroda koji se zove buržoazija, nije bila
nepokretnost, koja je spojena s ravnodušnošću i lijenošću i koja ima u sebi
malo sramote, to nije bilo spavanje, koje podrazumijeva trenutni zaborav
pristupačan snovima; to je bilo počivanje.
Počivanje je riječ sastavljena od dvostrukog, neobičnog i gotovo
protivrječnog značenja: vojska u hodu, to jest pokret; stajanje, to jest odmor.
To počivanje je okrepljenje snaga; to je odmor pod oružjem i u budnom
stanju; to je svršeni čin koji razmješta straže i drži se na oprezu. To
počivanje predstavlja borbu juče i borbu sutra.
To je ono između 1830. i 1848.
Ono što ovdje nazivamo borbom može se isto tako zvati napredak.
Bio je, dakle, potreban buržoaziji, kao i državnicima, jedan čovjek koji bi
izrazio ovu riječ: počivanje. Jedna Mada-baš-zato. Jedna složena ličnost,
koja znači revoluciju i znači stalnost, drugim riječima koja učvršćuje
sadašnjost očiglednom suglasnošću prošlosti s budućnošću.
Našao se čovjek koji je bio »kao naručen«. Zvao se Louis-Philippe (Luj-
Filip) Orleanski.
Dvije stotine dvadeset i jedan napraviše Louisa-Philippea kraljem.
Lafayette se postarao za krunisanje. On ga je nazvao najboljom od svih
republika. Pariška Općinska kuća zamijenila je Reimsku katedralu.
Ova zamjena potpunog prijestolja poluprijestoljem bila je »djelo 1830-te«.
Kad su vještaci završili posao, pojavio se ogromni nedostatak njihovog
rješenja. Sve je bilo učinjeno izvan apsolutnog prava. Apsolutno pravo
uzviknulo je: Protestiram! Zatim, strašna stvar, povuklo se u mrak.

260
 III

LOUIS-PHILLIPPE
Revolucije imaju strašne mišiće i sretnu ruku; udaraju silno a biraju
dobro. Čak i kad su nepotpune, čak i kad se izmetnu i izrode, i svedu na
stepen sporedne revolucije, kao revolucija od 1830, ostaje im gotovo uvijek
dosta božanske promisli da se ne mogu zaglaviti. Njihovo pomračenje nije
odricanje.
Ipak, ne hvalimo se suviše glasno, i revolucije se varaju, i bivalo je
ozbiljnih zabluda.
Vratimo se 1830-oj. 1830-ta, u svom skretanju, imala je sreće. U
uspostavljanju onog što je nazvao red poslije presječene revolucije kralj je
vrijedio više nego kraljevstvo. Louis-Philippe je bio rijedak čovjek.
Sin oca kome će historija sigurno uračunati olakšavajuće okolnosti, ali
sin koji zaslužuje poštovanje kao što je ovaj otac zasluživao ukor; čovjek sa
svim domaćim vrlinama i s više javnih vrlina; koji se brine za svoje zdravlje,
za svoju imovinu, za svoju ličnost, za svoje poslove, koji zna cijenu jedne
minute, ali ne uvijek i jedne godine; umjeren, vedar, miran, strpljiv;
dobričina i dobar vladar; koji spava sa svojom ženom i ima u svom dvoru
laka je kojima je dužnost da pokazuju buržujima bračnu postelju, isticanje
zakonite spavaće sobe koje je postalo korisno poslije ranijih nezakonitih
razmetanja starije grane; čovjek koji zna sve evropske jezike i, što je rjeđe,
sve govore svih interesa, i koji ih govori; divan predstavnik »srednje klase«,
ali koji je premašuje, i na sve je načine veći od nje; koji je toliko pametan da,
iako poštuje krv iz koje proistječe, cijeni naročito sebe po svojoj unutrašnjoj
vrijednosti, i, na pitanju svoje rase, vrlo osoben, izjašnjava se da je
Orleanski a ne Burbonac; veoma vladarskog izgleda dok je bio samo
visočanstvo, ali pravi buržuj onog dana kad je postao veličanstvo;
preopširan u govoru pred svijetom, sažet sa svojima; na glasu kao tvrdica,
ali bez dokaza; u osnovi, jedan od onih štediša koji su vrlo izdašni kad se
njima prohtije, ili kad im dužnost nalaže; književno obrazovan, ali ne
osjećajući mnogo književnost; plemić, ali ne vitez; jednostavan, tih i jak;
čovjek koga obožava porodica i kuća; privlačan kad razgovara, državnik bez
predrasuda, hladan unutra, pokretan neposrednim interesom, vladajući
uvijek od danas do sutra; nesposoban da bude kivan a ni zahvalan;
iskorišćujući bez milosrđa jače ljude da vlada slabima, vješt da pomoću

261
parlamentarnih većina ne da za pravo onim tajanstvenim jednodušnostima
što potmulo tutnje pod prijestoljima; otvoren, pokatkad neobazriv u toj
otvorenosti, ali čudesno vješt u toj neobazrivosti; plodan u smicalicama,
pretvaranju, glumljenju; plašeći Francusku Evropom, a Evropu
Francuskom; voleći nepobitno svoju zemlju, ali još više svoju obitelj; cijeneći
više gospodarenje nego vlast, a vlast više nego dostojanstvo, – sklonost koja
ima tu kobnu osobinu što, dajući sve za uspjeh, dopušta prevaru a ne
isključuje potpuno niskost, ali koja ima i tu korisnu osobinu što sačuva
politiku od žestokih potresa, državu od slomova a društvo od katastrofa;
pipav, ispravan, budan, smo tren, neumoran, koji samom sebi katkad
protivrječi i sebe poriče; drzak prema Austriji u Anconi, tvrdoglav prema
Engleskoj u Španiji, bombardira Antverpen, a kupuje Pritcharda; pjeva s
uvjerenjem Marseljezu, neprijemčiv za malodušnost, klonulost, za osjećanje
lijepog i idealnog, za smjelu plemenitost, za utopiju, za himeru, za gnjev, za
taštinu, za strah; čovjek koji ima sve oblike lične neustrašivosti, general na
Valmyju, vojnik na Jemappesy (Žemapu), koga je osam puta nišanio
kraljeubica, a on uvijek nasmiješen; junak kao grenadir, hrabar kao
mislilac, uznemiren samo pred izgledima kakvog evropskog potresa, a
nesposoban za kakve velike političke pustolovine; uvijek gotov da izloži svoj
život opasnosti, a nikad svoje djelo; koji je svoju volju nametao kao neki
utjecaj, da bi ga slušali više kao pamet nego kao kralja; obdaren darom
promatranja a ne pogađanja; ne vodeći mnogo računa o duhovnim
vrijednostima, ali poznavalac ljudi, to jest čovjek kome treba da vidi pa da
ocijeni; brz i pronicav zdrav razum, praktična mudrost, laka riječ,
nevjerojatno pamćenje; crpući uvijek iz tog pamćenja, jedina njegova
sličnost s Cezarom, Aleksandrom i Napoleonom; čovjek koji zna činjenice,
pojedinosti, datume, osobna imena, a ne zna razne težnje, strasti, osobitosti
gomile, unutrašnje aspiracije, skrivene i potajne pokrete duša, jednom
riječju sve ono što bi se moglo nazvati nevidljivim strujama savjesti; čovjek
koga je primila površina, ali se nije slagao s onim što je ispod nje u
Francuskoj; koji je suviše upravljao a nije dovoljno vladao; koji je bio svoj
prvi ministar; koji je naročito uspijevao da od sitnice stvarnosti napravi
pogrešku ogromnosti ideja; koji je s pravom sposobnošću stvaranja
civilizacije, reda i organizacije, miješao i neki duh procedure i izigravanja te
procedure; osnivač i pravobranilac jedne dinastije; koji je imao nešto od
Karla Velikog a nešto advokatskog; sve u svemu, ličnost velika i originalna,
vladar koji je umio vladati pored sve uznemirenosti u Francuskoj, i biti
moćan pored sve surevnjivosti Evrope, Louis-Phillipe će biti uvršten u
znatne ljude svoga vijeka, a došao bi u red najslavnijih upravljača u historiji
da je malo volio slavu i da je imao osjećanje onoga što je veliko u istoj mjeri
koliko i osjećanje onoga što je korisno.

262
 Louis-Phillipe bio je lijep, i, kad je ostario, ostao je dopadljiv; nacija ga
nije uvijek voljela, ali gomila uvijek; dopadao se. Imao je ovu osobinu: čar.
Veličanstvo mu je nedostajalo; nije izgledalo da nosi krunu, mada je bio
kralj, niti da ima sijedu kosu, mada je bio starac. Njegov način ophođenja
bio je iz starog društva, a njegove navike iz novog, mješavina plemićkog i
građanskog koja je pristajala uz 1830-tu; Louis-Phillipe je bio prelazna
vlada, on je zadržao izgovor i stari pravopis koje je stavljao u službu novih
misli; on je volio Poljsku i Ugarsku ali je pisao les polonois a izgovarao les
hongrais. Nosio je odijelo narodne garde kao Charles X, a lentu Legije časti
kao Napoleon.
Išao je slabo u crkvu; nikako u lov, nikad u operu. Nije se povodio za
mantijašima, nadzornicima pasa i plesačicama; to je bio sastavni dio
njegove građanske popularnosti. Nije imao dvorjana. Izlazio je s kišobranom
pod pazuhom, i taj je kišobran dugo vremena bio dio njegove slave. Bio je
pomalo zidar, pomalo vrtlar, a pomalo liječnik; pustio je krv jednom
konjušaru koji je pao s konja; Louis-Philippe nije izlazio bez svoje lancete
kao ni Charles III bez svog bodeža. Rojalisti su ismijavali ovog smiješnog
kralja, prvog koji je prolio krv liječeći.
Od onoga što historija predbacuje Louisu-Philippeu treba nešto odbiti;
treba razlikovati ono što optužuje kraljevstvo, ono što optužuje vladu i ono
što optužuje kralja; tri stupca od kojih svaki daje različiti zbroj.
Demokratsko pravo oduzeto, napredak potisnut u drugi red, ulična
gunđanja nasilno ugušena, pobune koje vojska kažnjava, meteži koji se
oružjem suzbijaju, ulica Transnonain, ratni sudovi, stvarna zemlja koja
iščezava pred zakonitom zemljom, vlada uortačena sa tri stotine hiljada
povlašćenih, to je djelo kraljevstva; odbijanje Belgije, suviše grubo osvajanje
Alžira, i, kao osvajanje Indije od strane Engleza, s više barbarstva nego
civilizacije, vjerolomstvo prema Abd-el Kaderu; Blayea, potkupljivanje
Deutza, plaćanje Pritcharda, to je djelo vlade; politika više obiteljska nego
nacionalna, to je djelo kraljevo.
Kao što se vidi, poslije odbitka, ono što tereti kralja smanjuje se.
Evo u čemu je njegova velika greška; on je bio skroman u ime Francuske.
Odakle dolazi ta greška?
Evo odakle.
Louis-Philippe bio je kralj u kome se suviše ispoljavao otac; ova ljubav
prema obitelji iz koje hoće da se izleže dinastija strahuje od svačega i neće
da bude uznemiravana; otuda i ta pretjerana bojažljivost, nesnosna narodu
koji ima 14. srpnja u svojoj građanskoj tradiciji a Austerlitz u svojoj vojnoj
tradiciji.
Inače, ako se ne vodi računa o javnim dužnostima, koje zahtijevaju da

263
budu prve ispunjene, ovu duboku nježnost Louisa-Philippea prema svojoj
obitelji, obitelj je zasluživala. Ova domaća grupa bila je divna. Tu su se
vrline družile s talentima. Jedna kćerka Louisa-Philippea, Marija
Orleanska, unijela je ime svog roda među umjetnike kao što ga je Charles
Orleanski bio unio među pjesnike. Ona je od svoje duše načinila jedan
mramorni kip kome je dala ime Ivana Orleanska. Dva sina Louisa-
Philippea izmamili su Mettemichu ovu demagošku pohvalu: Ovo su mladići
kakvi se rijetko viđaju a prinčevi kakvi se ne viđaju.
Evo, bez ikakvog prikrivanja, ali i bez ikakvog nabacivanja, istine o
Louisu-Philippeu.
Biti princ »jednakosti«, nositi u sebi protivrječnost restauracije i
revolucije, imati onu uznemirujuću stranu revolucionara koja umiruje na
vladi, to je bila prava sreća Louisa-Philippea u 1830; nikad se jedan čovjek
jednom događaju nije tako potpuno prilagodio; jedno je ušlo u drugo i
otjelovljenje je bilo gotovo. Louis-Philippe, to je 1830-ta pretvorena u
čovjeka. Povrh toga, on je imao za sebe nešto veliko što ga je označavalo za
prijestolje, izgnanstvo. On je bio protjeran, lutao je, bio siromah. Živio je od
svoga rada. U švicarskoj, ovaj nasljednik najbogatijih kneževskih domena u
Francuskoj, prodao je jednog starog konja da bi se ishranio. U Reichenau,
davao je satove matematike dok je njegova sestra Adelaida vezla i šila. Ove
uspomene vezane za jednog kralja oduševljavale su buržoaziju. On je sam
svojim rukama razvalio posljednji željezni kavez na Mont Saint-Michelu,
koji je sagradio Louis XI, a upotrebljavao Louis XV. Bio je ratni drug
Dumouriezov, bio je prijatelj Lafayetteov; pripadao je jakobinskom klubu;
Mirabeau ga je potapšao po ramenu; Danton mu je rekao: Mladiću! U
dvadeset četvrtoj godini, 93-će, kad je bio g. de Chartres, on je iz ugla jedne
male lože u Konventu prisustvovao suđenju Louisa XVI, koga su tako dobro
nazvali jadni tiranin. Slijepu uviđavnost revolucije, koja lomi kraljevstvo u
kralju a kralja s kraljevstvom, i ne primjećujući gotovo čovjeka u divljem
uništavanju ideje, veliku oluju skupštinskog suda, javni gnjev koji ispituje,
Capeta koji ne zna šta da odgovori, užasno zaprepašteno klaćenje ove
kraljevske glave na ovoj mračnoj promaji, relativnu nevinost svih u ovoj
katastrofi, onih koji su osudili kao i onoga koji je osuđen, – on je gledao sve
ove stvari, on je promatrao ovu vrtoglavicu; vidio je vjekove gdje izlaze na
sud pred Konvent; vidio je, iza Louisa XVI, ovog nesretnog odgovornog
namjernika, gdje se diže u pomrčini strašna optužnica, monarhija; i u duši
mu je ostao strah pun poštovanja od ove ogromne narodne pravde gotovo
isto tako bezlične kao i pravda božja.
Trag koji je Revolucija u njemu ostavila bio je čudesan. Sjećanje mu je
bilo kao živi otisak ovih velikih godina, iz minute u minutu. Jednoga dana,

264
pred jednim svjedokom u koga je nemoguće sumnjati, ispravio je po
pamćenju cijelo slovo A s liste po abecednom redu Ustavotvorne skupštine.
Louis-Philippe bio je kralj izložen punoj svjetlosti. Dok je on vladao,
štampa je bila slobodna, govornica je bila slobodna, savjest i riječ bile su
slobodne. Septembarski zakoni su u redu. Iako je znao koliko svjetlost
nagriza privilegije, ostavio je svoje prijestolje izloženo svjetlosti. Historija će
voditi računa o ovoj lojalnosti.
Louis-Philippe, kao i sve historijske ličnosti koje su sišle s pozornice,
danas je izveden pred sud čovječanske savjesti. Njegova je rasprava tek
pred prvostepenim sudom.
Još nije za njega kucnuo čas kad historija govori svojim uvaženim i
slobodnim naglaskom; nije došao trenutak da se izreče konačan sud o ovom
kralju; i sam strogi i slavni historičar Louis Blanc ublažio je nedavno svoju
prvu osudu; Louis-Philippe bio je izabranik ovih dviju nepotpunosti koje se
zovu 221 i 1830, to jest jednog polu-parlamenta i jedne polu-revolucije; i u
svakom slučaju, s višeg gledišta na koje mora da se postavi filozofija, mi ga
ne bismo mogli ovdje osuditi, kao što se moglo u gornjim stranicama vidjeti,
osim uz izvjesne ograde u ime apsolutnog demokratskog principa; u očima
apsolutnosti, izvan ova dva prava, prava čovjekovog najprije, prava
narodnog zatim, sve je nasilno otimanje; ali sada možemo još reći, poslije
ovih ograda, da će, sve u svemu i kako god ga promatrali, Louis-Philippe,
uzet sam po sebi s gledišta ljudske dobrote, ostati, da se poslužimo starim
govorom nekadašnje historije, jedan od najboljih vladara koji su sjedili na
prijestolju.
Šta ima on protiv sebe? Ovo prijestolje. Skinite s Louisa-Philippea kralja,
on ostaje čovjek. A čovjek je dobar. On je ponekad toliko dobar da je divan.
Često, usred najtežih briga, pošto se cio dan borio sa svom diplomacijom
kontinenta, on se vraćao uveče u svoje odaje, i tu, slomljen od umora,
pritisnut snom, šta je radio? uzimao je sudske spise, i provodio cijelu noć
ispitujući ponovo neku krivičnu parnicu, nalazeći da nije mala stvar
odupirati se Evropi, ali da je mnogo veća oteti jednog čovjeka krvniku.
Ostajao je uporan prema svom ministru pravde; stopu po stopu borio se oko
giljotine sa državnim tužiocima, ovim brbljavcima zakona, kako ih je zvao.
Ponekad su hrpe sudskih spisa ležale na njegovom stolu; sve ih je
proučavao; strah ga je hvatao da ostavi sudbini ove bijedne osuđene glave.
Jednog dana rekao je onom istom svjedoku koga smo maločas spomenuli:
Noćas sam ih sedmoricu dobio. Za prvih pet godina njegove vlade, smrtna
kazna kao da je bila ukinuta, a ponovo podignuto stratište bilo je nasilje
učinjeno nad kraljem. Pošto je Grève (mjesto stratišta) bio nestao sa
starijom granom, buržoaski Grève bio je uspostavljen pod imenom vrata

265
Saint-Jacques; »praktični ljudi« osjetili su potrebu za nazovi zakonskom
giljotinom; i to je bila jedna od pobjeda Casimira Periera, koji je
predstavljao tjesnogrudu stranu buržoazije, nad Louisom-Philippeom, koji
je predstavljao njenu liberalnu stranu. Louis-Philippe je svojom rukom
ispunio bilješkama Beccariju. Poslije paklene mašine Fieschijeve, uzviknuo
je: Šteta što nisam ranjen! Mogao bih ga pomilovati. Drugom jednom
prilikom, ciljajući na otpor svojih ministara, napisao je povodom jednog
političkog osuđenika koji je jedna od najplemenitijih pojava našeg vremena:
Data mu je milost, ostaje mi samo još da je dobijem. Louis-Philippe bio je
blag kao Louis IX, a dobar kao Henry IV.
A za nas, u historiji, gdje je dobrota rijedak biser, tko je bio dobar ide
gotovo pred onim tko je bio velik. Pošto su ga neki osudili strogo, drugi
možda teško, razumljivo je da se jedan čovjek i sam danas sjena, koji je
poznavao ovoga kralja, javi da svjedoči za njega pred historijom; ovo
svjedočanstvo, ma kakvo bilo, očigledno je i prije svega nezainteresirano;
nadgrobni natpis koji sastavlja jedan mrtvac iskren je; jedna sjena može
utješiti drugu sjenu; zajedničko stanovanje u istom mraku daje pravo na
pohvalu; i nema bojazni da će se ikad reći o dvama grobovima u izgnanstvu:
Ovaj je laskao onome drugome.

266
 IV

PUKOTINE U TEMELJIMA
U trenutku kada drama koju pričamo hoće da upadne u jedan od onih
gustih tragičnih oblika koji pokrivaju početak vladavine Louisa-Philippea,
nije moglo biti neodređenosti, i trebalo je da se ova knjiga izjasni o ovom
kralju.
Louis-Philippe dobio je kraljevsku vlast bez nasilja, bez svoga
neposrednog učešća, jednim revolucionarnim preokretom, očevidno jako
različitim od stvarnog cilja revolucije, ali u kome on, vojvoda Orleanski, nije
imao nikakve lične inicijative. On je bio rođen kao princ a vjerojatno je da je
izabran za kralja. On nije sebi dao ovaj mandat; on ga nije ni uzeo; ponudili
su mu ga i on ga je primio; uvjeren, pogrešno svakako, ali uvjeren da je
ponuda zasnovana na pravu i da mu primanje nalaže dužnost. Otuda
dobronamjernost toga posjedovanja. A da kažemo po savjesti, pošto je dakle
Louis-Philippe dobronamjeran u svom posvjedovanju, a pošto je demokracija
dobronamjerna u svom napadu, ogromni užas koji proizlazi iz društvenih
borbi ne tereti ni kralja, ni demokraciju. Sudar načela liči na sudar
elemenata.
Ocean brani vodu, uragan brani zrak; kralj brani kraljevstvo,
demokracija brani narod; relativno, koje je monarhija, odupire se
apsolutnome, koje je republika; društvo krvari u ovom sukobu, ali ono što je
danas njegova patnja bit će kasnije njegovo spasenje; i, u svakom slučaju,
nisu za osudu oni koji se bore; jedna od dviju stranaka očevidno se vara;
pravo nije, kao rodoski kolos, na dvjema obalama u isti mah; s jednom
nogom u republici, s drugom u kraljevstvu; ono je nedjeljivo, i sve na jednoj
strani, ali oni koji se varaju, varaju se iskreno; slijepac je isto toliko kriv
koliko je i Vandejac razbojnik. Pripišimo, dakle, samo zloj kobi ove
strahovite sudare. Ma kolike da su ove oluje, neodgovornost ljudska u njih
je upletena.
Da dovršimo ovo izlaganje.
Vlada 1830-te imala je odmah mučan život. Nastala tek juče, morala se
već danas boriti.
Tek što je zasjela, osjećala je već svuda nejasan pritisak na srpanjsku
građevinu, još nedavno podignutu i tako malo čvrstu.

267
 Otpor se rodio sutradan; možda se bio rodio i dan ranije.
Neprijateljstvo je raslo iz mjeseca u mjesec, i od potajnog postalo je javno.
Srpanjska revolucija, koju su, kao što smo rekli, primili slabo kraljevi
izvan Francuske, bila je u Francuskoj na razne načine tumačena.
Bog pokazuje ljudima svoju vidljivu volju preko događaja, tajnog teksta
koji je napisan tajanstvenim jezikom. Ljudi ga smjesta prevode; prijevodi
brzi, neispravni, puni pogrešaka, praznina i netačnosti. Vrlo malo duhova
razumije božanski jezik. Najoštroumraji, najprisebniji, najdublji,
raščlanjuju lagano, i, kad dođu sa svojim tekstom, posao je već davno
obavljen; ima već dvadeset prijevoda javno izloženih. Iz svakog prijevoda
rađa se po jedna stranka, a iz svake netačnosti po jedna klika; i svaka
stranka vjeruje da ona ima pravi tekst, a svaka klika misli da ona drži
vidjelo.
Često je i sama vlast klika.
U revolucijama ima ljudi koji plivaju uz vodu, to su stare stranke.
Stare stranke, koje se pozivaju na naslijeđe po milosti božjoj, vjeruju da,
pošto su revolucije proizašle iz prava pobune, pravo pobune vrijedi protiv
njih. Zabluda. Jer u revolucijama buntovnik nije narod, nego kralj.
Revolucija je baš sušta suprotnost pobune. Svaka revolucija, kao jedno
normalno izvršenje, sadrži u sebi svoju zakonitost, koju lažni revolucionari
obeščaste ponekad, ali koja ostaje i kad je ukaljana, koja nadživljuje i kad je
krvlju poprskana. Revolucije potječu, ne iz slučaja, nego iz nužde. Revolucija
je vraćanje iz izopačenog u pravo stanje. Ona se javlja jer treba da se javlja.
I pored toga, stare legitimističke stranke napadale su revoluciju od 1830.
sa svom silinom koju daje naopako umovanje. Zablude su izvrsni meci. One
su je pogađale vješto ondje gdje je osjetljiva, gdje nema oklopa, gdje nema
logike; one su napadale ovu revoluciju u njenom kraljevstvu. One su joj
dovikivale: Revolucijo, što će ti kralj? Klike su slijepci koji dobro pogađaju.
Ovu poviku dizali su i republikanci. Ali, dolazeći od njih, ona je bila
logična. Ono što je bila sljepoća kod legitimista bilo je jasno gledanje kod
demokrata. 1830-ta bankrotirala je na štetu naroda. Bijesna demokracija joj
je to predbacivala.
Između napada prošlosti i napada budućnosti srpanjska tvorevina se
koprcala. Ona je predstavljala časak koji se nosi s jedne strane s
monarhijskim vjekovima, s druge strane s vječnim pravom.
Osim toga, pošto nije više bila revolucija i pošto je postala monarhija,
1830-ta je, izvan zemlje, bila primorana da ide ukorak s Evropom.
Održavanje mira uvećavalo je teškoće. Harmonija koja hoće da se na silu
dobije često je veći teret nego rat. Iz toga potmulog sukoba, koji je uvijek

268
zauzdan, ali koji je uvijek prijetio, rodio se oružani mir, ovo preskupo oruđe
civilizacije koja sumnja sama u sebe. Srpanjsko kraljevstvo se propinjalo, i
protiv svoje volje, u zaprezi evropskih kabineta. Metternich bi mu rado
stegnuo dizgine. Gurano u Francuskoj napretkom, ono je guralo u Evropi
monarhije, te kornjače. Vučeno, ono je vuklo.
Međutim, u unutrašnjosti, pauperizam, proletarijat, nadnica, nastava,
kazneni sistem, prostitucija, sudbina žene, bogatstvo, bijeda, proizvodnja,
potrošnja, raspodjela, razmjena, novac, kredit, pravo kapitala, pravo rada,
sva su se ova pitanja gomilala iznad društva; strahovit teret koji je visio.
Izvan pravih političkih stranaka, jedan drugi je pokret dolazio do
izražaja. Demokratskom vrenju odgovaralo je filozofsko vrenje. Elita se bila
uskomešala kao i gomila; drukčije, ali isto toliko.
Mislioci su razmišljali, dok se zemljište, to jest narod, kroz koje su
prolazile revolucionarne struje, treslo pod njima nekim nerazgovijetnim
epileptičnim drhtajima.
Ove su sanjalice, jedne usamljene, druge združene u porodice i gotovo u
zajednice, pretresale društvena pitanja, mirno, ali duboko; neosjetljivi
rudari, koji su probijali svoje galerije u dubinama jednog vulkana, i koji se
skoro nisu uznemiravali od potmulih potresa i sagledanih požara.
Ovaj mir nije bio ni najmanje lijep prizor ove uzburkane epohe.
Ovi su ljudi ostavljali političkim strankama pitanje prava, oni su se
zanimali pitanjem sreće.
Blagostanje čovjekovo, to su oni htjeli da izvuku iz društva.
Oni su podizali gotovo na dostojanstvo religije materijalna pitanja,
zemljoradnička, industrijska i trgovačka pitanja. U civilizaciji takvoj kakva
se stvara, malo od boga, mnogo od ljudi, interesi se kombiniraju, spajaju i
sjedinjuju tako da tvore pravu tvrdu stijenu, po jednom dinamičnom zakonu
koji strpljivo proučavaju ekonomisti, ovi geolozi politike.
Ovi ljudi koji su se udruživali pod raznim imenima, ali koji se mogu svi
označiti općim nazivom socijalista, trudili su se da probiju tu stijenu pa da
iz nje nikne živa voda ljudske sreće.
Od pitanja stratišta do pitanja rata, njihovi su radovi obuhvaćali sve.
Pravu čovjekovom, koje je proklamirala francuska revolucija, oni su
dodavali pravo žene i pravo djeteta.
Nije čudo što, iz raznih uzroka, nećemo ovdje temeljito raspravljati, s
teorijskog gledišta, o pitanjima koja potrže socijalizam. Ograničit ćemo se da
ih navedemo.
Svi problemi koje su socijalisti isticali, ako se odstrane kosmogonijske
vizije, maštanja i misticizam, mogu se svesti na dva glavna problema.

269
 Prvi problem:
Proizvoditi bogatstvo.
Drugi problem:
Rasporediti ga.
Prvi problem sadrži pitanje rada.
Drugi sadrži pitanje nadnice.
U prvom problemu radi se o upotrebi snaga.
U drugom o raspodjeli uživanja.
Dobra upotreba snaga donosi sa sobom državnu moć.
Dobra raspodjela uživanja donosi sa sobom ličnu sreću.
Pod dobrom raspodjelom, ne treba razumjeti jednaku raspodjelu. Prva
jednakost je pravednost.
Ove dvije združene stvari, državna moć spolja, individualna sreća
unutra, donose društveno blagostanje.
Društveno blagostanje, to će reći sretan čovjek, slobodan građanin, velika
nacija.
Engleska rješava prvi od ova dva problema. Ona divno stvara bogatstvo;
ona ga rđavo raspoređuje. Ovo rješenje koje je potpuno samo s jedne strane,
vodi neizbježno u ove dvije krajnosti: čudovišno obilje, čudovišna bijeda. Sva
uživanja jednima, sve oskudice drugima, to jest narodu; povlastice,
izuzetak, monopol, feudalnost, koji nastaju iz samog rada. Lažan i opasan
položaj koji državnu moć osniva na privatnoj bijedi, koji veličinu države
temelji na pitanjima ličnosti. Loše sastavljena veličina u kojoj su spojeni svi
materijalni elementi i u koju ne ulazi nijedan moralni element.
Komunizam i agrarni zakon misle da su riješili drugi problem. Varaju se.
Njihova raspodjela ubija proizvodnju. Jednaka raspodjela ukida utakmicu.
Prema tome i rad. To je raspodjela mesareva, koji ubija ono što dijeli.
Nemoguće je, dakle, zadržati se na ovim tobožnjim rješenjima. Kad se ubije
bogatstvo, ono se ne dijeli.
Ova dva problema treba riješiti zajednički pa da budu dobro riješena.
Oba rješenja treba da su spojena i da budu samo jedno.
Ako riješite samo prvi od ova dva problema, bit ćete Mleci, bit ćete
Engleska. Imat ćete, kao Mleci, umjetnu moć; bit ćete loš bogataš. Poginut
ćete od nečije ruke, kao što su svršili Mleci, ili ćete bankrotirati, kao što će
propasti Engleska. I svijet će pustiti da svršite i da propadnete, jer svijet
pušta da svrši i da propadne sve što je samo sebičnost, sve što ne
predstavlja za ljudski rod neku vrlinu ili neku ideju.
Razumije se da mi ovim riječima, Mleci, Engleska, ne označavamo

270
narode, nego društvene građevine, oligarhije nametnute nacijama, a ne
same nacije. Nacije imaju uvijek naše poštovanje i našu simpatiju. Mleci,
narod, opet će se roditi; Engleska aristokracija propast će, ali Engleska
nacija besmrtna je. Kad smo ovo rekli, možemo nastaviti.
Riješite ta dva problema, ohrabrite bogataša i zaštitite siromaha, ukinite
bijedu, ne dozvolite da jaki neopravdano eksploatiraju slabog, zauzdajte
nepravičnu zavist onoga koji je na putu prema onome koji je stigao, odredite
matematički i bratski nadnicu prema radu, spojte besplatnu i obaveznu
nastavu s jačanjem omladine i od nauke stvorite osnovu muškosti, razvijajte
umove dok dajete posla rukama, budite u isti mah moćan narod i obitelj
sretnih ruku, demokratizirajte imovinu, ne time što ćete je ukinuti, nego
time što ćete je toliko razmnožiti da će svaki građanin bez izuzetka postati
vlasnik, stvar lakša nego što se misli; jednom riječju, znajte proizvoditi
bogatstvo i znajte ga raspodijeliti; i onda ćete imati i veličinu materijalnu i
veličinu moralnu; bit ćete dostojni da se zovete Francuska.
Evo šta je izvan i iznad nekih sekti, koje su lutale, govorio socijalizam;
evo šta je on tražio u činjenicama, evo šta je on razvijao u duhovima.
Divni napori! sveti pokušaji!
Ove doktrine, ove teorije, ovi otpori, neočekivana nužda za državnika da
vodi računa o filozofima, nerazgovijetne očiglednosti koje se naziru, nova
politika koju treba stvoriti, koja bi bila u suglasnosti sa starim svijetom a ne
bi bila suviše nesuglasna s revolucionarnim idealom, situacija u kojoj je
trebalo istrošiti Lafayettea da se obrani Polignac (Polinjak), vidovito
poimanje napretka koji se nazire pod pobunom, Skupština i ulica, prohtjevi
koje treba izravnati oko sebe, njegova vjera u revoluciju, možda i neko
eventualno mirenje sa sudbinom koje je nastalo iz neodređenog prihvaćanja
nekog konačnog višeg prava, njegova volja da ne iznevjeri svoju rasu, njegov
porodični smisao, njegovo iskreno poštovanje naroda, njegovo lično poštenje,
– sve je to skoro bolno potreslo Louisa-Philippea, i na mahove, ma koliko da
je bio čvrst i hrabar, teško mu je padalo njegovo kraljevanje.
Osjećao je pod nogama neko strahovito pomicanje koje ipak nije bilo
raspadanje u prah, jer je Francuska bila više nego ikad Francuska.
Mračni oblaci gomilali su se i pokrivali vidik. Neka čudna sjena,
primičući se sve bliže, širila se malo-pomalo na ljude, na stvari, na ideje;
sjena koja je dolazila od gnjeva i sistema. Sve što je bilo na brzu ruku
ugašeno micalo se i komešalo. Ponekad je savjest poštenog čovjeka
zaustavljala dah, toliko je bilo nečeg nelagodnog u ovom zraku u kome su
sofizmi bili izmiješani s istinama. Duhovi su drhtali u društvenoj strepnji
kao lišće pred olujom. Električni napon bio je toliki da je u izvjesnim
trenucima tko mu drago, netko nepoznat, osvjetljavao. Zatim je nastupio

271
sutonski mrak. S vremena na vrijeme, po dubokom i potmulom tutnju moglo
se ocijeniti koliko je grmljavine bilo nakupljeno u oblacima.
Jedva je prošlo dvadeset mjeseci od srpanjske revolucije, a godina 1832.
otvarala se s izgledom najskorije neizbježnosti i prijetnje. Bijeda u narodu,
radnici bez kruha, posljednji knez de Condé nestao kao da ga je mrak pojeo.
Bruxelles koji protjeruje Nasauovce kao Pariz Burbonce, Belgija koja se
nudi jednom francuskom knezu a daje jednom engleskom knezu, Nikolina
ruska mržnja, iza nas dva južna demona, Ferdinand u Španiji i Miguelo u
Portugaliji, zemlja koja se trese u Italiji, Metternich koji pruža ruku na
Bolognu, Francuska koja udara po prstima Austriju u Anconi, na sjeveru
jezovit odjek čekića koji ponovo zakiva Poljsku u njen mrtvački sanduk, u
cijeloj Evropi ljutiti pogledi koji vrebaju Francusku, Engleska sumnjivi
saveznik, gotova da gurne ono što se nagne i da ščepa ono što padne, perovi
koji se zaklanjaju iza Beccarije da ne bi dali zakonu četiri glave, krinovi
cvjetići sastrugani s kraljevih kola, križ skinut s Bogorodičine crkve,
Lafayette umanjen, Laffite upropašten, Benjamin Constant koji umire u
sirotinji, Casimir Perier koji umire iscrpen kao i vlast; politička bolest i
društvena bolest koje izbijaju u ist mah u dvjema prijestolnicama
kraljevstva, u gradu misli, i u gradu rada; u Parizu građanski rat, u Lyonu
radnički rat; u oba grada ista svjetlost požara; kraterski purpur na čelu
naroda; fanatizirani jug, pobunjeni zapad, vojvotkinja de Berry u Vandeji,
urote, zavjere, ustanci, kolera – sve je to dodavalo mračnom žamoru ideja
mračni tutanj događaja.

272
 V

ČINJENICE IZ KOJIH HISTORIJA

IZVIRE A KOJE HISTORIJA NE
POZNAJE
Krajem travnja, stanje je bilo sve ozbiljnije. Uskomešanost se pretvarala
u vrenje. Od 1830, bilo je tu i tamo manjih djelomičnih meteža, koji su brzo
ugušivani, ali su se ponovo javljali, znak velikog požara pod tlom. Nešto se
strahovito kuhalo. Nazirale su se još nerazgovijetne i slabo osvijetljene crte
jedne moguće revolucije. Francuska je gledala Pariz; Pariz je gledao
predgrađe Saint-Antoine.
Predgrađe Saint-Antoine, potmulo upaljeno, počinjalo je da vri.
Krčme u ulici Charonne, iako izgleda čudno spojiti ova dva epiteta i
primijeniti ih na krčme, bile su ozbiljne i burne.
Vlada je tu jednostavno dovođena u pitanje. Tu se javno raspravljalo da li
se treba biti ili ostati na miru. Bilo je uvučenih odjeljenja u kojima su
zaklinjani radnici da će izaći na ulice na prvi poklik za uzbunu, i »da će se
biti bez obzira na broj neprijatelja«. Kad bi se zadala riječ, jedan čovjek koji
je sjedio u uglu krčme »dizao bi zvučno glas« i govorio: Razumiješ! Zakleo si
se na to! Ponekad se išlo na prvi kat u zatvorenu sobu, i tu su se odigravali
skoro masonski prizori. Onoga koga su uvodili zaklinjali su da mu naprave
uslugu kao i očevima obitelji. To je bila formula.
U donjim salama čitale su se »prevratničke« brošure«. Udarali su po
vladi, veli se u jednom povjerljivom izvještaju iz onog vremena.
Tu su se čule ovakve riječi – Ne znam imena vođama. Mi ćemo doznati za
dan samo dva sata unaprijed. – Jedan je radnik govorio: – Ima nas tri
stotim, dajemo svaki po deset soua, pa će se dobiti sto i pedeset franaka za
proizvodnju olova i praha. – Jedan drugi je govorio: – Ne tražim šest
mjeseci, ne tražim ni dva. Neće proći ni petnaest dana a mi ćemo se
izravnati s vladom. S dvadeset i pet hiljada ljudi možemo se ogledati. –
Jedan drugi je govorio: – Ja ne spavam jer po noći pravim fišeke. S vremena
na vrijeme »ljudi u građanskom i lijepo odjeveni« dolazili su »praveći se
važni«, i izgledajući »da komandiraju«, rukovali su se s najznačajnijima, i
odlazili. Nikad nisu ostajali više od deset minuta. Izmjenjivane su tihim

273
glasom značajne riječi: – Zavjera je zrela, stvar je na vrhuncu. – »Žagorili su
to svi oni koji su tu bili«, da se poslužimo baš izrazom jednog od prisutnih.
Ushićenje je bilo takvo đa je jednoga dana, usred krčme, jedan radnik
uzviknuo: Nemamo oružja! – Jedan mu je drug odgovorio: – Imaju ga
vojnici! – parodirajući tako, i nehotice, Bonapartovu proklamaciju vojsci u
Italiji. – »Kad su imali nešto sasvim tajno«, dodaje jedan izvještaj, »nije se to
tu saopćavalo.« Nerazumljivo je samo šta su to mogli kriti kad se i ovako
nešto tu govorilo.
Sastanci su bili ponekad povremeni. Na izvjesnim, nije ih bilo nikad više
od osam do deset, i uvijek isti. Na druge je dolazio tko je htio, i sala je bila
tako puna da su morali stajati. Jedni su tu dolazili iz oduševljenja i strasti;
drugi, jer im je bilo usput kad su išli na rad. Kao i za vrijeme revolucije bilo
je u ovim krčmama žena patriota koje su grlile novajlije.
Druge izrazite činjenice izlazile su na vidjelo.
Jedan čovjek ulazi u krčmu, pije i izlazi s riječima:
– Krčmaru, ovo što sam potrošio platit će revolucija.
Kod jednog krčmara preko puta ulice Charonne imenovani su
revolucionarni činovnici. Glasanje se vršilo u kapama.
Radnici su se sastajali kod jednog učitelja mačevanja koji je davao satove
u ulici de Cotte. Bilo je tu trofeja koje su sačinjavali drveni mačevi, štapovi,
palice i rapiri. Jednog dana skidoše kuglice s vrhova rapira. Jedan radnik
reče: – Ima nas dvadeset i pet, ali na mene ne računaju, jer me smatraju
kao mašinu. Ta je mašina bio kasnije Quenisset.
Sve ono o čemu je snovano širilo se malo-pomalo na neki čudan način.
Jedna žena, čisteći ispred svojih vrata, govorila je jednoj drugoj ženi: – Već
odavno se iz sve snage spremaju fišeci. Javno po ulicama mogle su se čitati
proklamacije upućene narodnoj gardi u unutrašnjosti. Jedna od ovih
proklamacija bila je potpisana: Burtot, vinarski trgovac.
Jednoga dana, na vratima jedne rakijašnice na tržnici Lenoir, jedan
čovjek bradata podvoljka s talijanskim naglaskom u govoru popeo se na
kamen i čitao naglas neki čudan spis koji kao da je potjecao od neke tajne
vlasti. Oko njega se skupila gomila svijeta i pljeskala. Dijelovi spisa koji su
najviše uzbuđivali svjetinu bili su prikupljeni i zabilježeni. – »... Naše se
doktrine sprečavaju, naše se proklamacije deru, naše raznosače vrebaju i
trpaju u zatvor...« – »Poraz koji smo pretrpjeli u pamučnoj grani preobrazio
je mnoge koji su bili na srednjoj liniji«. – »... Budućnost naroda izgrađuje se
u našim nepoznatim redovima«. – »... Evo kako se postavlja rješenje: akcija
ili reakcija, revolucija ili kontrarevolucija. Jer, u naše vrijeme, ne vjeruje se
više u ustajalost i nepomičnost. Za narod ili protiv naroda, to je pitanje.
Drugog nema. – Onoga dana kad vam ne budemo više po volji, odbacite nas,

274
ali dotada pomozite nam da stupamo naprijed«. – I sve to usred dana.
Druge činjenice, još smjelije, bivale su sumnjive narodu baš zbog njihove
smjelosti. 4. travnja 1832, jedan prolaznik popeo se na kamen međaš na
uglu ulice Sainte-Marguerite i uzviknuo je: – Ja sam babuvist! – Ali pod
Babeufom narod je njušio Gisqueta (Žiskea).
Između drugih stvari, ovaj prolaznik je govorio:
– Dolje s vlasništvom! Ljevičarska opozicija kukavička je i izdajnička.
Kad hoće da ima pravo, ona propovijeda revoluciju. Ona je demokratska
zato da ne bi bila oborena, rojalistička zato da se ne bi borila. Republikanci
su pernate životinje. Nemajte vjere u republikance, građani radnici!
– Šuti, građanine špijune! povika jedan radnik.
Ovaj uzvik dokonča jedan govor.
Tajanstveni slučajevi su se dešavali.
Pri smiraju sunca jedan radnik je sreo blizu kanala »jednog lijepo
odjevenog« koji mu je rekao: – Kuda ideš, građanine? – Gospodine, odgovorio
je radnik, nemam čast poznavati vas. – A ja tebe dobro poznajem. – I čovjek
dodade: – Ne boj se. Ja sam agent odbora. Na tebe pada sumnja da nisi
dovoljno pouzdan. Znaj, ako što otkriješ, na tebe se motri. – Zatim se
rukovao s radnikom i otišao rekavši mu: – Vidjet ćemo se uskoro.
Policija, prisluškujući, prikupljala je, ne samo u krčmama, nego i na ulici,
čudnovate razgovore: – Gledaj da budeš primljen što prije, govorio je jedan
tkač jednom stolaru.
– Zašto?
– Skoro će ti se dati prilika da opališ.
Dva odrpana prolaznika izmijenili su ove značajne riječi, pune otvorene
žakerije:
– Tko vlada nad nama?
– Gospodin Philippe.
– Nije, nego buržoazija.
Pogrešno bi bilo pomisliti da mi uzimamo riječ žakerija u rđavom
značenju, žaci su siromasi.
Drugi put opet, dva čovjeka su prolazila, i jedan je od njih onom drugom
rekao: – Mi imamo dobar plan za napad.
Od jednog povjerljivog razgovora četvorice ljudi koji su šaputali u jednoj
jami na okruglom trgu kod du Trône uhvaćeno je ovo:
– Učinit će se sve što se može da se on više ne šeta po Parizu.
Tko on? Nejasnost puna prijetnje.

275
 »Glavne vođe«, kako su ih nazivali u predgrađu, držali su se po strani.
Mislilo se da se sastaju, radi dogovora, u jednoj krčmi blizu zvonika crkve
Saint-Eustache. Neki Aug..., starješina društva za pomoć krojačima, u ulici
Mondétour, smatran je kao glavni posrednik između vođa i predgrađa
Saint-Antoine. Ipak, uvijek je pokrivalo mnogo tame ove vođe i nikakva
pouzdana činjenica nije mogla opovrći ovaj neobičan i ponosni odgovor što
ga je kasnije dao jedan optuženik pred sudom:
– Tko je bio vaš vođa?
– Nisam nijednog poznavao, nisam nijednog priznavao.
To su bile samo još riječi, providne, ali nejasne: ponekad riječi bačene u
zrak, ono što se pričalo, ono što se čulo. I drugi su se znaci pojavljivali.
Jedan drvodjelja, koji je u ulici de Reuilly (Reji) prikivao daske na tarabu
oko jednog zemljišta na kome se podizala neka građevina, našao je na tom
zemljištu jedan komadić poderanog pisma na kome su se još mogli pročitati
ovi redovi:
»...Treba da odbor poduzme mjere da bi spriječio
regrutiranje u sekcije za razna društva...«
A u post scriptumu:
»Doznali smo da ima pušaka, i to pet do šest hiljada,
u ulici du Faubourg-Poissonnière, br. 5a, kod nekog puškara, u dvorištu.
Sekcija nema oružja«.
Ovo drvodjelju uzbudi i on to pokaza susjedima, a na nekoliko koraka
dalje on nađe drugi jedan papir isto tako poderan i još zanimljiviji, i mi
ovdje prenosimo njegov izgled radi historijskog interesa ovih čudnih
dokumenata.

Q C D E Naučite ovu listu napamet. Zatim je poderite

Oni koji su primljeni isto će to uraditi kad im
budemo predali zapovjest.
Pozdrav i bratstvo!
L.
1
u og a fe

Lica koja su bila tada upućena u tajnu ovog nalaska doznala su tek
kasnije šta znače ova četiri velika slova: kvinturioni, centurioni, dekurioni,
eklereri (éclaireurs) i smisao onih slova u og a1 fe koja su bila datum, i to 15.

276
travnja 1832. Pod svakim velikim slovom bila su ispisana imena s vrlo
karakterističnim napomenama. Tako: – O. Bannerel, 8 pušaka. 83 fišeka.
Pouzdan čovjek. – C. Boubière. 1 pištolj. 40 fišeka. – D. Rollet. 1 rapir. 1
pištolj. 1 funta baruta. – E. Teissier, 1 sablja. 1 fišeklija. Tačan. – Terreur, 8
pušaka. Hrabar, itd.
Napokon, ovaj drvodjelja pronađe, na istom zemljištu, treći papir na
kojem je bila ispisana olovkom, ali vrlo čitko, ova zagonetna lista:

Jedinstvo. Blanchard, Arbre-sec 6.

Barra, Soize, Salle-au-Comte.
Košćuško, Aubry mesar?
J. J. R.
Gaj Grah.
Pravo revizije. Dufond. Four.
Pad Žirondinaca. Derbac. Maubuée.
Washington. Pinson. 1 pišt. 86 fiš.
Marseljeza.
Suver. naroda. Michel. Quincampoix. Sablja.
Hoche.
Marceau. Platon. Arbre-sec.
Varšava. Tilly, raznosač Narodnog lista.

Čestiti građanin u čijim se rukama našla ova lista doznao je njeno

značenje. Izgleda da je ova lista bila potpun spisak sekcija. Društva prava
čovjekovih u četvrtom gradskom kotaru, s imenima i stanom starješina
sekcija. Danas ih možemo objaviti, kad sve ove činjenice koje je prikrivao
mrak pripadaju historiji.
Treba dodati da je, izgleda, društvo prava čovjekovih osnovano pošto je
pronađen ovaj papir. Možda je to bio samo nacrt.
Međutim, poslije razgovora i riječi, poslije pisanih zabilježaka, počele su
da izbijaju na površinu i materijalne činjenice.
U ulici Popincourt (Popenkur), kod jednog staretinara, nađeno je u ladici
jednog stolčića sedam listova sivog papira koji su svi bili presavijeni uzduž i
načetvoro; u tim listovima bilo je dvadeset i šest četvrtastih listića takvog
istog papira presavijenih kao fišeci i jedna karta na kojoj se moglo pročitati
ovo:

277
 Šalitre-------------12 unca
Sumpora-----------2 unce
Uglja----------------2 i po unce
Vode-----------------2 unce

Zapisnik o ovoj zapljeni konstatirao je da je ladica jako udarala na barut.

Jedan zidar, vraćajući se uveče s posla, zaboravio je jedan mali zavežljaj
na klupi blizu Austerličkog mosta. Taj je zavežljaj bio predat policiji.
Otvorili su ga i u njemu našli dva štampana dijaloga, s potpisom
Lahautière, jednu pjesmu pod naslovom: Radnici, udružite se, i jednu kutiju
od lima punu fišeka.
Jedan radnik pijući s jednim drugom rekao mu je da opipa kako je vruć;
ovaj je napipao pištolj pod kaputom.
U jednom jarku na bulvaru između Père-Lachaisea i mitnice du Trône,
na najpustijem mjestu, djeca su, u igri, našla pod gomilom iverja i otpadaka
jednu vreću i u njoj kalup za metke, drvenu spravu za pravljenje fišeka,
čanak s nekoliko zrna lovačkog baruta, i jedan mali željezni lončić na kome
su se jasno vidjeli znaci topljenog olova.
Policijski agenti, upavši iznenada u pet sati izjutra u kuću nekog
Pardona, koji je bio kasnije član sekcije Barricade-Merry i poginuo u
travanjskoj pobuni 1834, zatekli su ga gdje stoji pored kreveta, s fišecima u
ruci koje je baš tada pravio.
U vrijeme kad se radnici odmaraju, vidjeli su gdje su se srela dva čovjeka
između vrata Picpus i vrata Charenton na jednoj putanji između dva zida,
blizu jednog krčmara koji je imao sijamsku kuglanu pred vratima. Jedan je
izvadio ispod bluze pištolj i predao ga drugom. Kad je htio da mu ga preda,
primijetio je da mu je znoj s grudi ovlažio malo barut. Potprašio je pištolj i
dodao baruta na onaj koji je već bio unutra. Zatim su se dva čovjeka rastala.
Neki Gallais (Gale), koji je kasnije poginuo u ulici Beaubourg (Bobur) u
travanjskoj pobuni, hvalio se da ima kod kuće sedam stotina fišeka i
dvadeset i četiri kremena.
Vlada je jednoga dana bila obaviještena da je u predgrađima razdano
oružje i dvije stotine hiljada fišeka. Čudnovata stvar, policija nije mogla
nijedan pronaći. U jednom uhvaćenom pismu stajalo je ovo: »Nije daleko
dan kad će za četiri sata osamdeset hiljada patriota biti pod oružjem«.
Sve ovo vrenje bilo je javno, moglo bi se gotovo reći tiho. Skora bura
spremala je svoju oluju u miru naočigled vlade. Nijedan osobeni znak nije
nedostajao ovoj krizi, još podzemnoj, ali već vidljivoj. Buržuji su mirno
razgovarali s radnicima o onom što se kuhalo. Govorilo se: – Šta je s bunom?

278
– Istim glasom kao i kad se pita: – Kako vam je žena?
– No, kad ćete napasti?
Jedan drugi dućandžija govorio je:
– Brzo će biti napad, znam ja to. Prije mjesec dana bilo vas je petnaest
hiljada, sad vas je dvadeset i pet hiljada. – Ponudio je svoju pušku, a njegov
susjed ponudio je jedan mali pištolj koji je davao za sedam franaka.
Uostalom, revolucionarna groznica uzimala je sve više maha. Ona nije
poštedjela nijedan kraj Pariza ni Francuske. Kao one ospice koje nastaju
poslije izvjesnih upala i šire se po čovječjem tijelu, tako se i mreža tajnih
društava rasprostirala po cijeloj zemlji. Iz udruženja narodnih prijatelja,
javnog i tajnog u isti mah, rodilo se Društvo prava čovjekovih, koje je jedan
svoj dnevni red ovako datiralo: Pluviôse, godina 40. republikanske ere: ono
je preživjelo i sudske odluke su donošene o njegovom rasturanju i bez
oklijevanja je davalo svojim sekcijama značajna imena kao što su ova:

Koplja.
Zvono na uzbunu.
Top za uzbunu.
Frigijska kapa.
21. siječnja.
Golje.
Skitnice.
Naprijed marš.
Robespierre.
Nivo.
Neka, neka.

Od Društva prava čovjekovih nastalo je Društvo akcije. To su bili

nestrpljivci koji su se odvojili i odmakli naprijed. I druga udruženja
nastojala su da dobiju pristalice u velikim matičnim društvima. Članovi
sekcija žalili su se na to rastezanje. Tako Galsko društvo i Odbor za
organizaciju općina. Tako udruženje za slobodu štampe, za ličnu slobodu, za
narodno obrazovanje, protiv posrednih poreza. Zatim društvo radnika
egalitaraca, koje se dijelilo na tri frakcije, egalitarce, komuniste, reformiste.
Zatim Bastiljska vojska, neka vrsta kohorte vojnički organizirane, na svaka
četiri čovjeka jedan kaplar, na deset jedan narednik, na dvadeset jedan
potporučnik, na četrdeset jedan poručnik; nije bilo nikad više od pet ljudi
koji su se poznavali. Tvorevina u kojoj se obazrivost udruživala sa smjelošću

279
i koja kao da je bila prožeta mletačkim duhom. Glavni odbor, koji je bio na
čelu, imao je dvije ruke, Društvo akcije i Bastiljsku vojsku. Jedno
legitimističko udruženje, Vitezi vjernosti, uvuklo se među ove
republikanske družine. Tu su na njega upirali prstom i odricali ga se.
Pariška društva imala su svoje ogranke u glavnim gradovima. Lyon,
Nantes, Lille i Marseille imali su svoje Društvo prava čovjekovih. U Aixu je
bilo jedno revolucionarno društvo koje se zvalo Cougourde. Spomenuli smo
već jednom ovo ime.
U Parizu, predgrađe Saint-Marceau nije manje žagorilo od predgrađa
Saint-Antoine, a škole nisu bile manje uzrujane od predgrađa. Jedna
kavana u Saint-Hyacinthe i krčma kod Sedam biljara, u ulici Mathurins-
Saint-Jacques bile su zborište studenata. Društvo prijatelja ABC-a, u
savezu s borcima uzajamnosti u Angresu i s Cougourdeom sastajalo se, kao
što smo vidjeli, u kavani Musainu. Ovi isti mladi ljudi nalazili su se tako,
rekli smo, u jednoj gostionici u ulici Mondétour koja se zvala Korint. Ovi su
sastanci bili tajni. Drugi su bili ne može biti javniji. I neka se sudi o toj
smjelosti po ovom odlomku jednog ispitivanja na jednom kasnijem suđenju:
– Gdje se drži taj sastanak? – U ulici Mira (rue de la Paix). – U čijoj kući? –
Na ulici.
– Koje su sekcije bile tu? – Jedna jedina. – Koja? – Sekcija Manuel. – Tko
je bio vođa? – Ja. – Vi ste suviše mladi pa niste mogli donijeti jednu takvu
odluku da napadnete vladu. Odakle ste dobijali uputstvo?
– Od glavnog odbora.
I vojska je bila podrivena u isto vrijeme kad i široki slojevi, kao što su to
kasnije pokazali pokreti u Belfortu, Lunévilleu i Épinalu. Računalo se na
pedeset drugi puk, na peti, na osmi, na trideset sedmi, i na dvadeseti
konjički. U Burgundiji i u gradovima na jugu sađeno je drvo Slobode, to jest
motka s crvenom kapom.
Takvo je bilo stanje. Rekli smo već u početku da je predgrađe Saint-
Antoine, više no ma koja druga narodna zajednica, činilo to stanje
osjetljivim i težim. To je bilo ono mjesto koje je tištalo.
Ovo staro predgrađe, puno kao mravinjak, radno, hrabro i uzrujano kao
roj pčela, drhtalo je u očekivanju i žudnji za nekim potresom. Sve se tu
uzbuđivalo a da rad nije bio prekidan. Ništa vam ne bi moglo dati jasnu
predodžbu ove žive i mračne slike. Ima u ovom predgrađu bolnih nevolja
skrivenih u sobama pod krovom, ima tu isto tako žarkih i rijetkih umova. A
kad su u pitanju nevolja i um, naročito je opasno da se krajnosti ne dodirnu.
Predgrađe Saint-Antoine je iz drugih uzroka drhtalo: na njemu se
odražavaju trgovačke krize, bankrotstva, štrajkovi, besposlice, što ih donose
veliki politički potresi. U vrijeme revolucije bijeda je u isti mah uzrok i

280
posljedica. Udarac koji zadaje vraća joj se. Ovaj svijet, pun ponosa i vrlina,
koji ima u sebi u najvećem stepenu skrivenu toplotu, uvijek gotov da ustane
na oružje, brz da eksplodira, ljut, dubok, potkopan, kao da je očekivao da na
njega padne jedna žiška. Kad god neke iskre, gonjene vjetrom događaja,
sjevaju na vidiku, čovjek mora nehotično pomisliti na predgrađe Saint-
Antoine i na strahoviti slučaj koji je na vratima Pariza postavio ovu
barutanu patnji i ideja.
Krčme u predgrađu Antoine, koje su više puta opisane u ovim
stranicama, bile su historijski čuvene. U mutnim vremenima, tu se više
opija riječima nego vinom. Tu struji neki proročki duh i neki vjetar
budućnosti koji nadimaju srca i jačaju duše. Krčme u predgrađu Antoine
liče na one krčme na brdu Aventinu koje su sazidane na Sibilinoj pećini i u
vezi su s dubokim svetim strujama; krčme čiji su stolovi skoro tronošci
bogova, i gdje se pilo ono što Enije zove sibilsko vino.
Predgrađe Saint-Antoine je rezervoar naroda. Od revolucionarnih potresa
na njemu nastaju pukotine kroz koje teče narodni suverenitet. Taj
suverenitet može zlo da donese; on se vara kao svaki drugi; ali, i kad zaluta,
ostaje velik. Za njega se može reći kao i za slijepog Kiklopa, Ingens33.
Prema tome da li je ideja koja je lebdjela bila dobra ili loša, prema tome
da li je bio dan fanatizma ili oduševljenja, godine 93-će iz predgrađa Saint-
Antoine polazili su čas divlji odredi, čas junačke čete.
Divlji. Da se izjasnim o ovoj riječi. Šta su htjeli ovi nakostriješeni ljudi,
koji su se u biblijske dane revolucionarnog kaosa, odrpani, urlajući,
podivljali, sa zamahnutom kijačom, sa uzvitlanom motkom, dizali na stari
uzrujani Pariz? Oni su htjeli kraj ugnjetavanju, kraj tiraniji, kraj maču, red
za čovjeka, obrazovanje za dijete, društvenu blagost za ženu, slobodu,
jednakost, bratstvo, kruh za sve, ideju za sve, raj na ovom svijetu.
Napredak; i ovu svetu, dobru i slatku stvar, napredak, oni su je, dotjerani
do krajnje granice, van sebe, zahtijevali, strašni, s polugom, s kijačom u
ruci, s rikom na ustima. To su bili divljaci, jeste; ali divljaci civilizacije.
Oni su pomamno proklamirali pravo; oni su htjeli, makar i potresom i
strahom, da natjeraju ljudski rod u raj. Izgledali su barbari, a bili su
spasioci. Tražili su svjetlost, a imali su masku noći.
Naspram ovih ljudi, divljih, mi to priznajemo, i strašnih, ali divljih i
strašnih za dobro, ima drugih ljudi, nasmiješenih, okićenih, pozlaćenih, u
kićankama, s ukrasima, u svilenim čarapama, s bijelim perjem, u žutim
rukavicama, u lakiranim cipelama, koji se, nalakćeni na svileni stol pored
mramornog kamina, tiho zalažu za održavanje i čuvanje prošlosti, Srednjeg

33 Ogroman. – Prev.

281
vijeka, božanskog prava, fanatizma, neznanja, robovanja, smrtne kazne,
rata, i koji poluglasno i učtivo slave sablju, lomaču, stratište. Što se nas tiče,
kad bismo bili primorani da biramo između barbara civilizacije i
civiliziranih predstavnika barbarstva, mi bismo izabrali barbare.
Ali, slava bogu, postoji mogućnost drugog izbora. Nije potreban nikakav
strmoglavi pad ni naprijed ni nazad. Ni despotizam, ni terorizam. Mi
hoćemo napredak po blagom nagibu.
Bog se za to stara. Ublažiti nagibe, u tome je sva božja politika.

282
 VI

ENJOLRAS I NJEGOVI POMOĆNICI

Nekako u to vrijeme, Enjolras obavi neku vrstu tajanstvene smotre, za
svaku mogućnost.
Svi su bili na okupu u kavani Musain.
Enjolras reče, uplećući u svoje riječi po koju metaforu, upola zagonetnu,
ali značajnu:
– Mora se znati na čemu smo i na koga možemo računati. Tko hoće
boraca, treba da ih stvori. Da se ima s čim udarati. To ne može biti zgoreg.
Prolaznike će mnogo lakše zakačiti rogovi kad ima volova na putu nego kad
ih nema. Da prebrojimo dakle krdo. Koliko nas je? Zašto da se odlaže taj
posao za sutra? Revolucionari treba da uvijek hitaju; napredak ne može da
dangubi. Čuvajmo se neočekivanoga. Ne dajmo se iznenaditi. Red je da se
pregledaju svi naši šavovi i da se vidi da li drže. To treba temeljito još danas
obaviti. Courfeyrac, ti ćeš vidjeti politehničare. Danas imaju slobodan
izlazak. Danas je srijeda. Je l’ te, Feuilly, vi ćete vidjeti one na Glacièrei?
Combeferre mi je obećao da će otići na Picpus. Tamo vri kao u košnici.
Bahorel će obići Estrapadu. Prouvaire, zidari postaju mlaki; ti ćeš nas
obavijestiti o loži u ulici Grenelle-Saint-Honore. Joly će otići na kliniku
Dupuytrenovu, i opipat će puls Medicinskog fakulteta. Bossuet će prošetati
do suda i razgovarati s pravnicima. Ja uzimam na sebe Cougourdeu.
– Sve je, dakle, uređeno, reče Courfeyrac.
– Nije.
– Pa šta još ima?
– Jedna vrlo važna stvar.
– Koja?
– Mitnica du Maine, odgovori Enjolras.
Enjolras zastade jedan trenutak sav udubljen u svoje misli, zatim
nastavi:
– Kod mitnice du Maine ima kamenorezaca, ličilaca, klesarskih
pomoćnika. To je oduševljena porodica, ali se lako ohladi. Ne znam šta im je
od neko doba. Misle na nešto drugo. Gase se. Provode vrijeme u igranju
domina. Krajnje je vrijeme da im netko progovori koju riječ, i to oštro. Oni

283
se skupljaju kod Richefeua. Mogu se tu naći između podneva i jednog sata.
Trebalo bi raspiriti taj pepeo. Računao sam za tu stvar na onog zanesenjaka
Mariusa, koji je u osnovi dobar, ali njega nema. Potreban mi je netko za
mitnicu du Maine. Nemam više nikog.
– A ja, reče Grantaire, ja sam tu.
– Ti?
– Ja.
– Ti da pridobiješ nekog republikanca! u ime načela, ti da zagriješ
ohladnjela srca!
– Zašto ne?
– Da li si ti i za šta?
– Imam ambiciju da nešto budem, reče Grantaire.
– Ti ne vjeruješ ni u šta.
– Vjerujem u tebe.
– Grantaire, hoćeš da mi napraviš jednu uslugu?
– Sve. I cipele da ti očistim.
– E onda, ne miješaj se u naš posao. Lezi pa spavaj kad se napiješ
apsenta.
– Ti si nezahvalan, Enjolras.
– Ti bi otišao na mitnicu du Maine! Ti bi bio za to sposoban!
– Ja sam sposoban da se spustim u ulicu des Grès, da prijeđem preko
trga Saint-Michele, da zaokrenem ulicom Gospodin Princ, da se uputim
ulicom Vaugirard (Vožirar), da prijeđem Karmelićanke, da okrenem ulicom
Assas, da dođem u ulicu Cherche-Midi, da ostavim za sobom Ratni savjet,
da projurim ulicom Starih Tuilerija, da zakoračim bulvarom, da udarim
nasipom du Maine, da prođem kapiju, i da uđem kod Richefeua. Ja sam
sposoban za to. I moje su cipele za to sposobne.
– Poznaješ li ti imalo one drugove kod Richefeua?
– Ne baš mnogo. Tek toliko da govorimo ti jedan drugome.
– Šta ćeš im reći?
– Govorit ću im o Robespierreu, vraga. O Dantonu. O načelima.
– Ti!
– Ja. Ne poznajete vi mene. Kad ja nešto počnem, strašan sam. Čitao sam
ja Prudhommea, znam ja Društveni ugovor, znam ja napamet Ustav druge
godine. »Sloboda jednog građanina završava se ondje gdje počinje sloboda
drugog građanina«. Misliš ti da sam ja zvekan? Imam ja jedan stari asignat
u svojoj ladici. Prava čovjekova, suverenitet naroda, sto mu gromova! Ja

284
sam čak pomalo hebertist. Mogu ja čitavih šest sati, s urom u ruci, drobiti o
uzvišenim stvarima.
– Budi ozbiljan, reče Enjolras.
– Ja sam divalj, odgovori Grantaire.
Enjolras se zamisli nekoliko sekundi, i mahnu rukom kao čovjek koji je
donio neku odluku.
– Grantaire, reče on ozbiljno, pristajem da vidim šta vrijediš. Ići ćeš na
vrata du Maine.
Grantaire je stanovao blizu kavane Musain. On iziđe, i vrati se poslije
pet minuta. Otišao je bio da obuče robespjerovski prsluk.
– Crven sam, reče on ulazeći i gledajući Enjolrasa.
Zatim pritisnu jako rukom obje pole crvenog prsluka.
I, prišav Enjolrasu reče mu na uho: – Bez brige.
Natuče odlučno šešir na glavu, i ode.
Četvrt sata kasnije, stražnja sala kavane Musain bila je prazna. Svi su se
prijatelji ABC-a bili razišli, svaki na svoju stranu, za svojim poslom.
Enjolras, koji je za sebe bio zadržao Cougourdeu, iziđe posljednji.
Članovi Cougourde iz Aixa koji su boravili u Parizu sastajali su se tada
na ledinama u Issyju, u jednom napuštenom kamenolomu kojih je tako
mnogo na toj strani Pariza.
Dok je išao na mjesto sastanka, Enjolras je sam u sebi razmatrao
situaciju. Ozbiljnost događaja bila je očevidna. Kad se činjenice, predznaci
neke potajne društvene bolesti, kreću teško, najmanji ih zaplet zaustavi i
zamrsi. Pojava iz koje nastaju padovi i preporodi. Enjolras je nazirao svijetli
ustanak pod tamnim skutovima budućnosti. Tko zna? Možda se približavao
trenutak. Narod koji ponovo dolazi do prava, kakav lijep prizor! Revolucija
koja veličanstveno preuzima Francusku, i kaže svijetu: nastavit će se sutra.
Enjolras je bio zadovoljan. Kazan se zagrijavao. U tom istom trenutku on je
imao čitavu mrežu prijatelja rasutih po Parizu. On je sastavljao u pameti,
od filozofske i pronicljive rječitosti Combeferreove, kosmopolitskog
oduševljenja Feuillyjevog, živosti Courfeyracove, smijeha Bahorelovog,
melankolije Jeana Prouvairea, učenosti Jolyjeve, sarkazma Bossuetovog,
neku vrstu električnog iskrenja koje se, u isti mah, raspiruje pomalo svuda.
Svi su na poslu. Svakako će ishod odgovarati naporu. Tako valja. To ga
podsjeti na Grantairea: – Gle, pomisli u sebi, vrata du Maine nisu mi mnogo
sputna. Kad bih skočio do Richefeua? Da vidimo šta radi Grantaire, i na
čemu su.
Jedan sat je otkucavao na zvoniku u ulici Vaugirard kad Enjolras stiže u
pušionicu Richefeu. Gurnu vrata, uđe, skrsti ruke, puštajući da se vrata

285
sama zatvore i da ga zakače po ramenu, i pogleda po dvorani punoj stolova,
ljudi i dima. Jedan glas je u ovoj magli odjeknuo, a drugi glas je živo
upadao. To se Grantaire razgovarao s jednim svojim protivnikom.
Grantaire je sjedio, imajući pred sobom jednu drugu ljudsku priliku, za
jednim stolom od senanskog mramora, šarenim od pjega i pokrivenim
dominima, i udarao je pesnicom po mramoru, a evo šta je čuo Enjolras:
– Duplo šest.
– Četiri.
– Mućak. Nemam ga više.
– Propao si. Dva.
– Šest.
– Tri.
– Jedan.
– Ja sad stavljam.
– Četiri.
– Ne ide.
– Na tebe je red.
– Grdno sam pogriješio.
– Dobro ti guraš.
– Petnaest.
– Sedam više.
– To je dvadeset i dva (zamišljen). Dvadeset i dva!
– Nisi se nadao duploj šestici. Da sam je metnuo u početku, sva bi igra
bila drukčija.
– Dva.
– Jedan.
– Jedan! E onda, pet.
– Nemam ga.
– Ti si stavljao, molim.
– Jesam.
– Golo.
– Ala imaš sreću! E baš imaš sreću (Dugo razmišlja). Dva.
– Jedan.
– Ni pet, ni jedan. Gadno za tebe.
– Domino.
– Sveca mu!

286
KNJIGA DRUGA

Eponina

287
 I

ŠEVINO POLJE
Marius je svojim očima vidio kako se završila zasjeda s kojom je bio
upoznao Javerta; ali tek što je Javert napustio jazbinu, odvodeći svoje
zarobljenike u tri fijakera, a Marius se izgubi iz kuće. Bilo je tek devet sati
uveče. Marius ode Courfeyracu. Courfeyrac nije bio više nepomični
stanovnik Latinskoga kvarta; on se bio preselio u ulicu La Verrerie »iz
političkih razloga«; ovo je bio jedan od onih krajeva u kome se buna u to
vrijeme rado nastanjivala. Marius reče Courfeyracu: – Došao sam da
prenoćim kod tebe. – Courfeyrac izvuče jedan jastuk iz kreveta, na kome ih
je bilo dva, prostre ga na zemlju i reče: – Evo.
Sutradan, već u sedam sati izjutra, Marius dođe u kućerinu, plati
stanarinu i još što je dugovao gospi Bougon, natovari na ručna kolica knjige,
stol, stolčić i dvije stolice i iseli se a ne kaza kuda, tako da kad je Javert
došao prije podne da ispita Mariusa o događajima prethodne večeri, on nađe
samo gospu Bougon, koja mu je odgovorila: – Iselio se!
Gospa Bougon je bila uvjerena da je Marius bio pomalo saučesnik lopova
koje su ulovili te noći. – Tko bi rekao? govorila je ona sa vratar kom iz
susjedstva – tako mlad, izgledao je kao kakva djevojka!
Marius se iz dva razloga tako naglo iselio. Prvo, on se sada grozio ove
kuće u kojoj je vidio, iz takve blizine i u cijelom svom najodvratnijem i
najokrutnijem razvoju, jednu društvenu rugobu koja je možda još užasnija
od lošeg bogataša – lošeg siromaha. Drugo, on nije htio da se pojavi na bilo
kakvom suđenju koje bi iz toga nastalo, i da bude primoran da svjedoči
protiv Thénardiera.
Javert je mislio da se mladić, čije ime nije upamtio, uplašio i pobjegao ili
da možda nije bio kod kuće u trenutku napada iz zasjede; ipak je nastojao
da ga pronađe, ali bez uspjeha.
Prošao je jedan mjesec, zatim drugi. Marius je bio dalje na stanu kod
Courfeyraca. Doznao je od jednog advokatskog pripravnika, koji se stalno
motao po sudskim hodnicima, da je Thénardier u samici. Svakog
ponedjeljka, Marius je dostavljao preko tamničke kancelarije pet franaka
Thénardieru.
Kad mu je nestalo novaca, Marius je pozajmljivao pet franaka od

288
Courfeyraca. To je bilo prvi put u životu da pozajmljuje novac. Ovih
redovnih pet franaka bili su dvostruka zagonetka: za Courfeyraca koji ih je
davao, i za Thénardiera, koji ih je primao. – Kome li to daje? mislio je
Courfeyrac. – Tko li mi to šalje? pitao se Thénardier.
Marius je uostalom bio potišten. Sve se ponovo bilo zamračilo. Ništa više
nije vidio pred sobom; život mu je bio ponovo utonuo u onu tajanstvenost po
kojoj je lutao pipajući. Ponovo je za trenutak vidio izbliza djevojku koju je
volio, starca koji izgleda da je bio njen otac, ova nepoznata bića koja su bila
jedini njegov smisao i jedina njegova nada na ovome svijetu; i u trenutku
kad je mislio da ih drži u rukama, sve su te sjene bile odunute. Nijedna
iskra izvjesnosti nije izbila ni iz onog najužasnijeg sudara. Nemoguće je bilo
ma kakvo domišljanje. On nije više znao ni ime koje je mislio da zna.
Svakako to nije više Ursula. A ševa je nadimak. A šta da misli o starcu? Da
li se on zaista krije od policije? Prisjeti se sijedoga radnika koga je sreo blizu
Invalida. Sad je vjerojatno da su taj radnik i g. Leblanc isti čovjek. On se,
dakle, prerušava? Taj čovjek ima nečega herojskog i nečega sumnjivog.
Zašto nije vikao u pomoć? Zašto je pobjegao? Da li je on ili ne otac one
djevojke? Najzad, je li on zaista čovjek koga je Thénardier mislio da
poznaje? Thénardier se možda prevario? Sve su to bezizlazni problemi. Sve
to, istina, nije niukoliko umanjivalo anđeoske čari djevojke iz Luksemburga.
Muka koja tišti: Marius je imao strast u srcu a koprenu na očima. Nešto ga
je pokretalo, nešto ga je privlačilo, a on nije mogao da makne. Sve je bilo
iščezlo, izuzev ljubavi. Pa i od same ljubavi izgubio je nagon i iznenadna
obasjanja. Obično ovaj plamen koji nas sažiže obasjava nas takođe pomalo, i
baca nam neku korisnu svjetlost napolje. Marius nije više ni čuo te potmule
savjete strasti. Nikada u sebi nije rekao: Kad bih otišao tamo? Kad bih
pokušao ovo? Ona koju nije mogao više zvati Ursulom bila je svakako
negdje; ništa nije obavještavalo Mariusa na kojoj strani da je potraži. Cijeli
mu se život mogao sada svesti na ove dvije riječi: potpuna neizvjesnost u
neprobojnoj magli. Da je vidi – tome je uvijek težio, ali se nije više nadao.
Kao vrhunac svega, bijeda se vraćala. On je osjećao do sebe, iza sebe, ovaj
ledeni dah. U svim ovim mukama, i već odavno, on je prestao raditi, a ništa
nije opasnije nego kad se prestane raditi; to se gubi jedna navika. Navika
koju je lako ostaviti, ali koju je teško steći.
Dobro je pomalo maštati, kao što je dobro neko narkotično sredstvo u
umjerenoj količini. To umrtvi ponekad jaku groznicu uma koji radi, i
proizvede u duhu meku i svježu paru koja ublaži suviše oštre oblike čiste
misli, ispuni tu i tamo praznine i međuprostore, spoji cjeline i umekša
uglove ideja. Ali u suvišno maštanje čovjek utone i utopi se. Teško
duhovnom radniku koji pusti da iz misli sav potone u maštanje! On vjeruje

289
da će se lako odatle izvući, i misli u sebi da je to najzad jedno isto. Zabluda!
Misao je rad uma, maštanje je njegovo uživanje. Kad misao zamijenite
maštanjem, onda uzmete mjesto hrane otrov.
Marius, ako se sjećate, počeo je tako. Strast je zatim došla i do kraja ga
strmoglavila u himere koje nisu imale ni predmeta ni dna. Tada čovjek
izlazi iz kuće samo da bi išao da sanjari. Lijeno stvaranje. Bučni i ustajali
vrtlog. A, ukoliko se posao smanjivao, potrebe su rasle. To je zakon. Čovjek,
kao sanjalica, po prirodi je rasipnik i mlitav; oslabljeni duh ne može da
stegne remenje. U ovom načinu života ima ponešto dobroga pomiješanog s
lošim, jer ako je mlitavost kobna, velikodušnost je zdrava i dobra. Ali čovjek
siromah, velikodušan i plemenit, koji ne radi, propao je. Izvori za život
presuše, neodložne potrebe iskrsnu.
Kobna strmina niz koju kliznu najčestitiji i najčvršći kao i najslabiji i
najpokvareniji, i propadnu na kraju u jedan od ovih dvaju ponora,
samoubojstvo ili zločin.
Kad čovjek toliko izlazi da sanjari, desi se da jednoga dana iziđe da skoči
u vodu.
Pretjerano sanjarenje stvara Escousse i Lebrase.
Marius je silazio niz tu strminu lagano, s očima upravljenim na onu koju
nije više vidio. Ovo što pišemo izgleda čudnovato, a ipak je istinito.
Uspomena na biće koje nije tu upali se u tami srca; što je dalje to više
svijetli; očajna i zamračena duša vidi tu svjetlost na svome vidiku; zvijezdu
unutrašnje noći. Ona je bila sva Mariusova misao. On nije mislio ni na šta
drugo; osjećao je nejasno da mu stari kaput nije više ni za šta i da mu novi
kaput postaje stari kaput, da mu se košulje deru, da mu se šešir otrcava, da
mu se čizme deru, a to će reći da mu se život troši, a on je govorio u sebi: –
Da je mogu samo vidjeti prije nego što umrem!
Jedna jedina blaga misao ostala mu je, a to je da ga je ona voljela, da mu
je to kazao njen pogled, da ona ne zna njegovo ime, ali da poznaje njegovu
dušu, i da ga možda ondje gdje je, ma gdje bilo to tajanstveno mjesto, ona još
voli. Tko zna da ona ne misli na njega kao što on misli na nju? Ponekad, u
neobjašnjivim časovima kakvih ima svako srce koje voli, iako je imao
razloga samo za tugu a osjećajući ipak neko nejasno radosno podrhtavanje,
on je govorio u sebi: – To mi njene misli dolaze? – Zatim je dodavao: – I moje
misli možda do nje dopiru.
Ova iluzija, na koju bi trenutak kasnije zavrtio glavom, uspijevala je ipak
da mu ubaci u dušu neku zraku koja je ličila ponekad na nadu. S vremena
na vrijeme, a naročito u večernje sate. koji najviše rastuže sanjalice, on je
bacao u jednu svesku, u kojoj nije bilo ništa drugo, najčistije, najbezličnije,
najidealnije snove kojima mu je ljubav mozak ispunjavala.

290
 To je on zvao »pisati joj«.
Ne treba pomisliti da mu je razum bio poremećen. Naprotiv. On je bio
izgubio sposobnost da radi i da se čvrsto kreće prema jednom određenom
cilju, ali je imao više nego ikad jasne i prave poglede. Marius je gledao na
mirnoj i stvarnoj, iako čudnovatoj svjetlosti, sve što mu je prolazilo ispred
očiju, pa i najravnodušnije činjenice i ljude; za sve je nalazio pravu riječ s
nekom čestitom potištenošću i čednom nesebičnošću. Njegovo rasuđivanje,
gotovo odvojeno od nade, nadvisivalo je sve.
U tom stanju duha ništa mu nije izmicalo, ništa ga nije varalo, i on je
otkrivao svakoga trenutka krajnji smisao života, čovječanstva i sudbine.
Sretan je, čak i kad strepi, svaki onaj kome je bog dao dušu dostojnu ljubavi
i nesreće. Tko na ovoj dvostrukoj svjetlosti nije vidio stvari ovog svijeta i
ljudsko srce, taj nije vidio ništa istinito i ništa ne zna.
Duša koja voli i pati u uzvišenom je stanju.
Uostalom, dani su se nizali jedan za drugim i ništa novo ne iskrsavaše,
činilo mu se samo da se mračni prostor koji je imao da prijeđe svakog časa
skraćivao. Mislio je već da jasno razaznaje rub provalije bez dna.
– Šta! ponavljao je sada u sebi, zar je neću prije toga vidjeti!
Kad idete uz ulicu Saint-Jacques, kad ostavite postrance vrata i pođete
neko vrijeme nalijevo ranijim unutrašnjim bulvarom, dođete u ulicu
Zdravlja, zatim na Glacière, i, malo prije rječice Gobelins, naiđete na jednu
vrstu poljane, koja je, u dugom i monotonom pojasu pariških bulvara, jedno
mjesto koji bi Ruisdaela dovelo u iskušenje da sjedne.
To nešto što je tako privlačno pred vama je: jedna zelena livada, preko
koje su zategnuti konopci s prnjama koje se suše na vjetru, jedna stara
farma za povrtarstvo sazidana u vrijeme Louisa XVIII s velikim krovom koji
su čudno prošupljile tavanske sobe, natruli plot, malo vode između topola,
žene, smijeh, žagor; na vidiku Panteon. Drvo gluhonijemih, Val-de-Grace,
crn, nezgrapan, fantastičan, zanimljiv, veličanstven, a u dnu strogi
četvorougaoni vrhovi tornjeva crkve Notre-Dame.
Pošto ovo mjesto vrijedi vidjeti, nitko tu ne dolazi. Jedva se pojave svake
četvrti sata neka kolica ili kola.
Jednom se desi da usamljene šetnje dovedoše Mariusa na ovo mjesto
blizu vode. Toga dana, na tome bulvaru bila je jedna rijetkost, jedan
prolaznik. Marius, kao začuđen gotovo divljim čarima ovoga mjesta, zapita
ovoga prolaznika: – Kako se zove ovo mjesto?
Prolaznik odgovori: – Ovo je ševino polje.
I dodade: – Ovdje je Ulbrach ubio pastiricu iz Ivryja.
Ali poslije ove riječi: Ševa, Marius nije više ništa čuo. Kod sanjalice jedna

291
riječ je dovoljna da od nje sav iznenada pretrne. Sva se misao zgusne naglo
oko jedne ideje, i nije više sposobna ni za kakvo poimanje. Ševa je ime koje
je u dubini Mariusove sjete zamjenjivalo Ursulu. – Gle, reče on, u onoj
nesvjesnoj zablenutosti koja je svojstvena ovakvoj tajanstvenoj
zamišljenosti, ovo je njeno polje. Ovdje ću doznati gdje ona stanuje.
To je bilo ludo, ali neodoljivo.
I svakog je dana dolazio na ovo ševino polje.

292
 II

ZAČETAK ZLOČINA U TAMNICI

Trijumf Javertov u kućerini Gorbeau izgledao je potpun, ali nije bio
takav.
Prije svega, i to mu je bila glavna briga, Javert nije uhvatio zarobljenika;
žrtva koja umakne sumnjivija je od ubojice; a vjerojatno je da ova ličnost,
tako dragocjen plijen za razbojnike, ne bi bila gori lov za vlasti.
Zatim, Montparnasse je umakao Javertu.
Trebalo je čekati drugu neku priliku da se uhvati ovaj »đavolski kicoš«.
Zaista, pošto je Montparnasse naišao na Eponinu koja je stražarila pod
drvećem na bulvaru, on ju je odveo sa sobom, više voleći da bude Nemorin
sa kćerkom nego Schinderhannes s ocem. Tu je bio sretne ruke. Bio je
slobodan. A Eponinu je Javert poslije »upecao«. Slaba utjeha. Eponina se
pridružila Azelmi kod Madelonnettesa.
Najzad, na putu od kućerine Gorbeau do tamnice, nestalo je jednog od
glavnih uhapšenika, Claquesousa (Klaksua). Nitko nije znao kako se to
dogodilo, policajci i žandari »nisu mogli ništa razumjeti«, kao da se pretvorio
u maglu, i iskliznuo je iz lisica, provukao se kroz pukotine na kolima, fijaker
je bio napukao i on je umakao; nitko nije znao ništa osim da, po dolasku u
tamnicu, nije više bilo Claquesousa. To je bila vradžbina, ili neka smicalica
policije. Je li se Claquesous rastopio u mraku kao pahuljica snijega u vodi?
Da nisu tu bili potajno umiješani prsti policajaca? Da taj čovjek nije
pripadao onoj dvostrukoj zagoneci nereda i reda? Je li se on slagao s
prestupom i s kaznom? Je li ova sfinga imala prednje šape u zločinu a
stražnje šape u vlasti? Javert se nije mirio s ovakvim kombinacijama, i
naježio bi se pred takvim kompromisima; ali je u njegovom odredu bilo
pored njega drugih inspektora, koji su, iako su mu bili potčinjeni, bili možda
više upućeni u tajne prefekture, a Claquesous je bio takav zlikovac da je
mogao biti vrlo dobar policajac. Biti u tako prisnim i prepredenim odnosima
s mrakom, to izvrsno dođe razbojniku a divno je za policajca. Ima tako
nevaljalaca s dvije oštrice. Bilo kako bilo, odbjegloga Claquesousa ne
nađoše. Kao da je to Javerta više naljutilo nego začudilo.
Što se tiče Mariusa, »onog advokatskog klipana koji se vjerojatno
uplašio«, i čije je ime Javert zaboravio, do njega Javertu nije bilo mnogo
stalo. Uostalom, advokat se svuda nađe. Ali samo da li je on bio advokat?

293
 Istraga je počela.
Istražni sudac našao je za svrsishodno da ne zatvori u samicu jednoga
člana družine Gazda Minette, nadajući se da će se izbrbljati. To je bio
Brujon, kosmati čovjek iz ulice Petit-Banquier. Pustili su ga u dvorište
Karla Velikoga, a oči stražara motrile su na njega.
To ime Brujon jedna je od uspomena tamnice. U ovom nakaznom
dvorištu tako zvanog Novog zdanja, koje je uprava zvala dvorište svetoga
Bernarda a koje su lopovi zvali lavovska jama, na ovom zidu prekrivenom
rđom i mahovinom i koji se dizao s lijeve strane do samih krovova, blizu
jednih zarđalih željeznih vrata koja su vodila u nekadašnju kapelu
vojvodskog zdanja La Force, koja je postala spavaonica razbojnika, još se
mogla vidjeti prije dvanaest godina neka vrsta tvrđave klincem grubo
isklesane u kamenu, a ispod nje ovaj potpis: BRUJON, 1811.
Brujon iz 1811. bio je otac Brujona iz 1832.
Ovaj posljednji, koga smo mogli tek nazrijeti u zasjedi kućerine Gorbeau,
bio je mlada momčina vrlo lukava i vrlo okretna, s izrazom zabezeknutim i
žalostivim. Zbog ovog zabezeknutog izraza istražni sudac ga je pustio,
vjerujući da će biti od veće koristi u dvorištu Karla Velikog nego u ćeliji
samici.
Lopovi ne prekidaju svoj posao zato što su pali u ruke vlasti. Ta im
sitnica ne smeta. Što su u zatvoru za jedan zločin ne smeta im da počnu
drugi zločin. To su umjetnici čija je jedna slika izložena u Salonu a koji i
pored toga rade na nekom novom djelu u svom ateljeu.
Tamnica kao da je dotukla Brujona. Ponekad bi ostao čitave sate u
dvorištu Karla Velikoga, stojeći pored prozorčića krčmice, i blesavo bi
promatrao onaj prljavi, zalijepljeni cjenovnik krčmice koji je počinjao sa:
bijeli luk, 62 centima, a svršavao se sa: cigareta, pet centima. Ili bi provodio
vrijeme, dršćući, cvokoćući zubima, pričajući da ima groznicu, i raspitujući
se da li je prazan koji od dvadeset i osam kreveta u odjeljenju za grozničave.
Najednom, negdje u drugoj polovini mjeseca veljače 1832, doznade se da
je Brujon, ovaj dremljivko, poslao, preko tamničkih momaka, ne potpisujući
sebe nego tri svoja druga, tri razne poruke, koje su ga stajale sve zajedno
pedeset soua, nečuven izdatak koji privuče pažnju tamničarskog
nadzornika.
Obavijestivši se, i pregledajući tarifu poruka koja je bila izvješena u
tamničkom odjeljenju za razgovore, uspješe da doznadu da je pedeset soua
bilo ovako raspoređeno: tri poruke: jedna za Panteon, deset soua; jedna za
Val-de-Graceu, petnaest soua; i jedna za Grenelsku kapiju, dvadeset i pet
soua. Ova je bila najskuplja u cijeloj tarifi. A na Panteonu, na Val-de-
Graceu, na Grenelskoj kapiji stanovale su tri opasne skitnice sa šančeva,

294
Kruideniers, zvani Bizarro, Glorieux, otpušteni razbojnik, i Barre-Carrosse,
na koje policija poslije ovoga poče motriti. Povjerovalo se da su ova tri
čovjeka bila članovi družine Gazda Minette, čije su dvije vođe, Babeta i
Gueulmera, bili uhapsili. Pretpostavilo se da je u Brujonovim pošiljkama,
predatim, ne na kućne adrese, nego ljudima koji su čekali na ulici, moralo
biti obavještenje o nekom zločinu koji se spremao. Bilo je i drugih znakova.
Uhvatiše tri skitnice, pa su povjerovali da su tako osujetili neku Brujonovu
spletku.
Nedjelju dana otprilike pošto su poduzete ove mjere, jedne noći, neki
stražar koji je nadgledao donju spavaonicu Novog zdanja, u trenutku kad je
htio da spusti kesten u kutiju za kestene, – to je bio način koji se
upotrebljavao da se vidi da li stražari vrše tačno svoju dužnost; svakoga
sata morao je da padne po jedan kesten u svaku kutiju prikovanu na
vratima spavaonice, – jedan, dakle, stražar vidje kroz prozorčić spavaonice
kako Brujon na svjetlosti zidne lampe piše nešto sjedeći u svom krevetu.
Stražar uđe, Brujon je bio strpan za mjesec dana u strogi zatvor, ali se nije
moglo dokučiti šta je pisao. Ni policija nije ništa doznala.
Sigurno je samo da je sutradan jedan »glasonoša« bio ubačen iz dvorišta
Karla Velikoga u lavovsku jamu preko petospratne zgrade koja je
razdvajala dvorišta.
Zatvorenici zovu glasonošom lopticu kruha umjetnički umiješenu koja se
pošalje u Irsku, to jest preko krovova tamnice, iz jednog dvorišta u drugo.
Etimologija: preko Engleske; iz jedne zemlje u drugu; u Irsku. Ta loptica
padne u dvorište. Onaj tko je digne otvori je i nađe u njoj neku cedulju
poslatu nekom zatvoreniku u dvorištu. Ako kažnjenik nađe lopticu, on
preda ceduljicu onome kome je upućena; ako je nađe stražar, ili neki od onih
zatvorenika tajno potkupljenih koje u tamnicama zovu ovnovi a u
robijašnicama lisci, cedulju odnesu u kancelariju i predaju je policiji.
Ovoga puta glasonoša je stigao na svoju adresu, iako je onaj kome je bio
određen bio tada u samici. To nije bio nitko manje nego Babet, jedan od
petorice glavešina družine Gazda Minette.
U glasonoši je bio uvijen papirić na kome su bila samo ova dva reda:

»Babet. Ima jedan posao u ulici Plumet.

Gvozdena ograda na vrtu.«

Eto to je Brujon bio napisao one noći.

I pored svih pretraživanja, Babet je našao način da pošalje ovu ceduljicu
iz La Force u Salpêtrièrei jednoj svojoj »dobroj prijateljici« koja je bila tu

295
zatvorena.
Ova opet žena doturi ceduljicu jednoj svojoj poznanici, po imenu
Magnoni, na koju je policija jako motrila, ali je još nije bila zatvorila. Ova
Magnona, čije je ime čitalac već sreo, bila je sa Thénardierovima u odnosima
koji će biti kasnije osvijetljeni, i mogla je, kad je išla da vidi Eponinu, da
posluži kao most između Salpêtrière i Madelonnettes.
U to vrijeme baš, pošto u istrazi koja je vođena protiv Thénardierovih
nije bilo dokaza protiv njihovih kćeri, Eponina i Azelma bile su puštene iz
zatvora.
Kad je Eponina izišla, Magnona koja je iščekivala na vratima
Madelonnettesa, predade joj ceduljicu koju je Brujon poslao Babetu, stavivši
joj u dužnost da rasvijetli ovu stvar.
Eponina ode u ulicu Plumet, nađe gvozdenu ogradu i vrt, osmotri kuću,
poče uhoditi, vrebati, i poslije nekoliko dana odnese Magnoni, koja je
stanovala u ulici Clocheperce (Klošpers), jedan biskvit koji je Magnona
doturila Babetovoj naložnici u Salpêtrièrei. Biskvit, u mračnom tamničkom
simbolizmu, znači: nema tu posla.
Manje od nedjelju dana poslije toga, Babet i Brujon mimoiđoše se na
stražarskoj stazi La Force, kad je jedan išao a drugi se vraćao »s ispita«. – A
ulica P? zapita Brujon. – Biskvit, odgovori Babet.
Tako uginu u začetku ovaj zločin što ga je smislio Brujon u La Forcei.
Taj neuspjeh imao je posljedica, koje nisu imale ničeg zajedničkog s
Brujonovim programom. Vidjet ćemo.
Kad mislimo da smo vezali jedan čvor, mi mjesto njega često stegnemo
neki drugi.

296
 III

ČIČA MABEUFOVO PRIVIĐENJE

Marius nije odlazio više nikuda, samo što bi se ponekad sreo s čiča
Mabeufom.
Dok je Marius silazio lagano niz one sumorne stepenice koje bi se mogle
nazvati podzemnim i koje vode u mjesta bez vidjela odakle se čuje kako
sretni hodaju iznad vas, i g. Mabeuf je propadao.
Koterecka (Cauteretz) flora nije se više nikako prodavala. Pokusi s
indigom nisu uspjeli u maloj austerlickoj bašti koja nije imala sunca. G.
Mabeufu su mogle u njoj uspijevati samo neke rijetke biljke kojima prija
vlaga i hladovina. On ipak nije gubio hrabrost. Dobio je komadićak zemlje u
Botaničkom vrtu, izložen suncu, da tu vrši, »o svom trošku«, pokuse s
indigom. Za to je bio založio bakroreze svoje Flore. Doručak je bio sveo na
dva jajeta, a od njih je jedno ostavljao svojoj staroj služavci, kojoj nije davao
plaću već petnaest mjeseci. A često mu je doručak bio jedini obrok. Nije se
više smijao kao dijete, postao je bio mrzovoljan, i nije više primao ničije
posjete. Marius je dobro radio što nije pomišljao da mu ode. Ponekad, u
vrijeme kad je g. Mabeuf išao u Botanički vrt, starac i mladić su se
mimoilazili na Bolničkom bulevaru. Nisu progovorili ni riječi, samo bi jedan
drugom tužno klimnuli glavom. Bolno je to što dođe trenutak kada bijeda
razrješava! Od dva prijatelja postanu dva namjernika.
Knjižar Royol (Roajol) bio je umro. G. Mabeuf znao je sada samo za svoje
knjige, svoj vrt i svoj indigo; ta su tri oblika bili za njega sreća, zadovoljstvo
i nada. To mu je bilo dovoljno da živi. Govorio je sam sebi: – Kad dobijem
svoje lopte plavila, postat ću bogat, otkupit ću svoje bakroreze iz Založne
banke, ponovo ću svoju Floru staviti u promet šarlatanstvom, udaranjem u
talambase i objavama u novinama, i kupit ću, znam već gdje, jedan
primjerak Plovidbene vještine od Pierrea de Médinea, s drvorezima, izdanje
1559. – Očekujući to, radio je po cio dan na svojoj aleji zasijanoj indigom, a
uveče se vraćao kući da zaliva svoj vrt i da čita svoje knjige. G. Mabeuf je u
to vrijeme imao gotovo osamdeset godina.
Jedne večeri imao je jedno čudno priviđenje.
Vratio se bio kući još za dana. Strina Plutarh, koja poboljevaše, bila je
bolesna i ležala je. Za večeru je oglodao jednu kosku na kojoj je ostalo bilo
malo mesa i pojeo komad kruha koji je našao na stolu u kuhinji, pa je sjeo

297
na jednu izvrnutu ploču koja mu je služila kao klupa u vrtu.
Do ove klupe bila je podignuta, kao u starim voćnjacima, neka jako
trošna sandučara od greda i dasaka, uređena u prizemlju za zečeve a na
katu za spremanje voća. Dolje nije bilo zečeva, a gore je bilo nekoliko
jabuka. Ostatak zimnice.
G. Mabeuf je, metnuvši naočare, prelistavao i čitao dvije knjige za koje se
zagrijao, i koje su ga, što je još ozbiljnije u njegovim godinama, počele jako
zanimati. Njegova prirodna bojažljivost činila ga je nekako još prijemčivim
za praznovjerja. Prva od ovih knjiga je bila čuveni spis predsjednika
Delancrea O nestalnosti demona, druga je bila formata četvrtine O
đavolima u Vauvertu i đavolčićima na Bièvrei od Mutora de la Rubaudierea
(Ribodijera). Ova ga je posljednja knjiga zanimala utoliko više što je njegov
vrt bio na zemljištu koje su nekad pohađali đavolčići. Sumrak je već bio
počeo da bijeli ono što je gore i da crni ono što je dolje. Dok je čitao, a povrh
knjige koju je imao u ruci, čiča Mabeuf je promatrao svoje biljke i između
ostalih jedan divni rododendron koji je bio njegova prava utjeha. Prošla su
četiri dana suše, vjetra i sunca, bez ijedne kapi kiše; stabla su se grčila,
pupoljci venuli, lišće je padalo, sve je vapilo za kišom; rododendron se
naročito bio sneveselio, čiča Mabeuf je bio čovjek za koga i biljke imaju
dušu. Starac je radio cio dan na komadićku zemlje zasijanom indigom i bio
je klonuo od umora; podigao se ipak, stavio knjigu na klupu, i otišao
poguren i povodeći se do bunara, ali kad je dohvatio lanac, nije ga mogao
toliko povući da bi ga otkačio. Tada se okrenu i pogleda sa strepnjom u nebo
koje se bilo osulo zvijezdama.
Veče je bilo tako vedro da je ljudsku bol bila pritisla neka zlokobna i
vječna radost. Izgledalo je da će noć biti isto tako sparna kao i dan.
– Samo se vide zvijezde, mislio je starac; ni najmanjeg oblačka! ni kapi
vode!
I glava, koju je bio podigao za jedan trenutak, pade mu ponovo na grudi.
Opet je podiže i pogleda još jednom u nebo šapnuvši:
– Kap rose! malo milosti!
Pokuša još jednom da otkači lanac na bunaru, ali nije mogao.
U tom trenutku začu nečiji glas koji mu reče:
– Čiča Mabeuf, hoćete li da vam zalijem vrt?
U isto vrijeme nešto zašušta u plotu kao kad zvijer prolazi, i on vidje gdje
izađe iz šipražja neka mršava djevojčura koja stade pred njega gledajući ga
drsko. To je manje ličilo na ljudsko biće nego na neko priviđenje koje je
iskrslo u sumraku.
Prije nego što je čiča Mabeuf, koji se lako plašio i bio, kao što smo rekli,

298
strašljiv, mogao i jednu riječ da izgovori, ovo biće, čiji su pokreti imali u
mraku neku čudnu užurbanost, otkačilo je lanac, zagnjurilo i izvadilo kabao
i napunilo kantu za polivanje i čiča je vidio kako ovo priviđenje, koje je bilo
bosonogo i imalo suknju u dronjcima, trči po alejama i dijeli život oko sebe.
šuštanje vode iz kante po lišću ispunjavalo je milinom čiča Mabeufovu dušu.
Činilo mu se da je sada rododendron sretan.
Kad je ispraznila prvi kabao, djevojka izvadi drugi, pa treći. Ona zali
cijeli vrt. Idući tako stazama po kojima je njena prilika izgledala crna, s
poderanom maramom koja se micala po njenim koščatim rukama, ona je
nečim podsjećala na slijepog miša.
Kad je završila, čiča Mabeuf se približi sa suzama u očima, i stavi joj
ruku na čelo.
– Bog će vas blagosloviti, reče on, vi ste anđeo jer se brinete za cvijeće.
– Nisam, odgovori ona, ja sam đavo, ali mi je to svejedno.
Ne čekajući i ne čujući njenog odgovora, starac uzviknu:
– Šteta što sam tako jadan i tako siromašan, pa ne mogu ništa da učinim
za vas!
– Možete nešto, odgovori ona.
– Šta?
– Da mi kažete gdje stanuje g. Marius.
Starac nije razumio.
– Koji g. Marius?
On podiže svoj ugašeni pogled i kao da je tražio nešto što je iščezlo.
– Jedan mladić što je nekad dolazio ovamo.
Za to vrijeme g. Mabeuf je premetao po pameti.
– A! da... uzviknu on. Znam na koga mislite. Čekajte! gospodin Marius...
baron Marius Pontmercy, pa da! On stanuje... Ili bolje on ne stanuje više...
Doista, ne znam.
Dok je govorio, on se bio sagao da namjesti jednu granu rododendrona, pa
je produžio:
– Čekajte, sad se sjećam. On prolazi vrlo često bulvarom i ide prema
Glacièrei. Ulica Croulebarbe (Krulbarb). Ševino polje. Pođite tamo. Lako
ćete ga sresti.
Kad se g. Mabeuf ispravi, nije bilo više nikoga, djevojke je bilo nestalo.
On se istinski malo uplaši.
– Doista, pomisli on, da mi nije vrt zaliven, rekao bih da je to neki duh.
Jedan sat kasnije, kad je legao, to mu opet dođe u pamet, i, drijemajući, u

299
onom mutnom trenutku kad misao, poput one ptice iz priča koja se pretvara
u ribu da bi prešla preko mora, prima polako oblik sna da bi prošla kroz
spavanje, on je nerazgovijetno govorio u sebi:
– Zaista, ovo mnogo liči na ono što Rubaudičre priča o đavolčićima. Da i
ovo nije bio neki đavolčić.

300
 IV

MARIUSOVO PRIVIĐENJE
Nekoliko dana poslije ovog posjeta »duha« čiča Mabeufu, jednog jutra, –
bilo je to u ponedjeljak, kada je Marius pozajmljivao od Courfeyraca pet
franaka za Thénardiera, – Marius je metnuo ovih pet franaka u džep, i,
prije nego što ih je odnio u kancelariju, otišao je da se »malo prošeta«,
nadajući se da će mu to po povratku otvoriti volju za rad. Uostalom, stalno
je to bilo tako. Čim bi ustao ujutru, sjeo bi i uzeo knjigu i list papira da skrpi
neki prijevod; uzeo je bio u to vrijeme u posao da prenese na francuski jednu
čuvenu svađu između Nijemaca, raspravu između Gansa i Savignyja; uzeo
bi Savignyja, uzeo bi Gansa, pročitao bi četiri reda, pokušao da napiše
jedan, ne bi mogao, zablistala bi mu neka zvijezda između papira i njega, i
on bi ustao govoreći: – Da iziđem. To će me potaći na rad.
I otišao bi na ševino polje.
Tu se pojavljivala više nego ikad zvijezda, a manje nego ikad Savigny i
Gans.
Vratio bi se, pokušao ponovo da radi, i to mu ne bi išlo; nikako da
nadoveže nijedan prekinuti končić u mozgu; tada bi rekao: – Sutra neću
izići. To mi ne da dâ radim. – I izišao bi opet svakog dana.
Stanovao je više na Ševinom polju nego u Courfeyracovom stanu. Prava
mu je adresa bila ovo: Bulvar Zdravlja, sedmo drvo poslije ulice
Croulebarbe.
Ovog jutra bio je ostavio sedmo drvo, i sjeo na zid pored Goblenske
rječice. Veselo sunce probijaše se kroz svježe, razdragano i svijetlo lišće.
Mislio je na »Nju«. I njegova misao, postavši prijekor, padala je na njega;
bolno je mislio na lijenost, paralizu duše koja ga je osvajala, i na onu noć
koja je postajala pred njim sve gušća tako da već ni sunca nije vidio.
Ipak, i posred ovog mučnog rađanja nerazgovijetnih ideja koje nisu bile
ni monolog, toliko je svaki rad u njemu oslabio, pošto nije imao čak ni snagu
da htjedne da očajava, i posred ove sjetne zamišljenosti, utisci su mu spolja
dolazili. Slušao je iza sebe, ispod sebe, na objema obalama, kako pralje na
Goblenskoj rijeci lupaju po rublju, a više glave, kako ptice cvrkuću i pjevaju
u brijestovom lišću. S jedne strane šum slobode, sretne bezbrižnosti, krilate
dokolice; s druge šum rada. Ova dva vesela šuma potakoše ga da se duboko

301
zamisli i skoro da razmišlja.
Najednom, usred ovog potištenog zanosa on ču jedan poznati glas koji
reče:
– Gle! evo ga!
On pogleda i prepozna nesretnicu koja je jednoga jutra došla u njegovu
sobu, stariju kćer Thénardierovih, Eponinu; sada je znao kako se zove. Čudo
jedno, ona bješe osiromašila i proljepšala se, dva koraka koje je izgledalo da
ne može da učini. Postigla je bila dvostruki napredak, k svjetlosti i k nevolji.
Bila je bosonoga kao i onoga dana kad je onako odlučno ušla u njegovu sobu,
samo su joj dronjci bili dva mjeseca stariji; rupe su bile šire, prnje prljavije.
To je bio isti promukli glas, isto potamnjelo i od preplanulosti izborano čelo,
isti slobodni, izgubljeni i nestalni pogled. Povrh toga ranijeg, imala je na
liku i nešto prestravljeno i jadno što prolazak kroz tamnicu doda na bijedu.
Imala je u kosi slame i sijena, ne zato što bi bila luda kao Ofelija koju je
zarazilo ludilo Hamletovo, nego zato što je noćila negdje na tavanu neke
konjušnice.
I pored svega toga, ona je bila lijepa. Kakva si ti zvijezda, o mladosti!
U to se ona bješe zaustavila pred Mariusom s malo radosti na svom
modrom licu i s nečim što bješe nalik na osmijeh.
Ostade tako nekoliko trenutaka kao da nije mogla govoriti.
– Tu ste dakle! reče ona najzad. – čiča Mabeuf je imao pravo, na ovom
bulvaru! Koliko sam vas tražila, da znate samo! A znate li ovo? Bila sam pod
ključem. Petnaset dana! Pustili su me, jer me nije ništa teretilo i jer
uostalom nisam imala godine da bih mogla biti odgovorna. Nedostajala su
dva mjeseca. Oh! Koliko sam vas tražila. Ima već šest nedjelja, Vi, dakle, ne
stanujete više tamo?
– Ne, reče Marius.
– O! razumijem. Zbog onoga. Neprijatne su vam te petljancije. Vi ste se
iselili. Gle! a zašto nosite ovako star šešir? Takav mladić treba da je lijepo
obučen. Znate li, gospodine Mariuse? čiča Mabeuf vas zove baron Marius i
ne znam još kako. Je l’ da vi niste baron? Baroni, to su starci, to vam ide u
Luksemburg pred zamak gdje ima najviše sunca, to vam čita Dnevnik za
jedan sou. Nosila sam jedan put pismo jednom takvom baronu. Bilo mu je
više od sto godina. Je l’ te, gdje stanujete vi sada?
Marius ne odgovori.
– Ah! produži ona, košulja vam je poderana. Treba da je okrpim.
Ona nastavi glasom koji se pomalo zamračivao:
– Izgleda mi da niste zadovoljni što me vidite.

302
 Marius je šutio; i ona zašutje za trenutak, pa uzviknu:
– A kad bih htjela, natjerala bih vas da budete zadovoljni!
– Kako? upita Marius. Šta ste htjeli reći?
– Ah! nekad ste mi govorili ti, nastavi ona.
– Dobro, šta si rekla?
Ona se ugrize za usnu; izgledalo je kao da oklijeva i da je razdire neka
unutrašnja borba. Najzad kao da se odluči.
– Tim gore, svejedno. Izgledate sjetni, ja hoću da ste veseli. Obećajte mi
samo da ćete se smijati. Hoću da vidim da se smijete i da kažete: E sad je
dobro! – Jadni gospodine Mariuse! Znate, obećali ste da ćete mi dati sve što
hoću!
– Da, ali govori već!
Ona pogleda Mariusa ravno u oči i reče mu:
– Imam adresu.
Marius problijedi. Sva mu krv pojuri u lice.
– Koju adresu?
– Adresu što ste mi je tražili! I dodade kao da se savlađuje: – Adresu...
ma znate?
– Znam! promuca Marius.
– One gospođice.
Izgovorivši tu riječ, ona uzdahnu duboko.
Marius skoči sa zida na kome je sjedio i uze je izbezumljeno za ruku.
– Oh! onda, povedi me! Kaži mi! Traži mi sve što hoćeš! Gdje je to?
– Hodite sa mnom, odgovori ona. Ja baš ne znam ulicu i broj; to je
potpuno na drugoj strani odavde, ali znam dobro kuću, odvest ću vas.
Ona izvuče ruku i nastavi, glasom koji bi do srca zabolio nekog tko bi je
promatrao, ali koji opijeni i zaneseni Marius i ne osjeti.
– Oh! kako ste zadovoljni!
Mariusu prijeđe jedan oblak preko čela. On uhvati Eponinu za ruku.
– Zakuni mi se za jedno!
– Da se zakunem? reče ona, šta to znači!? Gle! Vi hoćete da se zakunem?
I nasmija se.
– A otac! obećaj mi, Eponina, zakuni mi se da nećeš kazati ovu adresu
svome ocu!
Ona se okrenu prema njemu sva zaprepašćena.
– Eponina! odakle znate da se zovem Eponina?

303
 – Obećaj mi ono što ti kažem.
Ali ona kao da nije čula.
– To je vrlo lijepo što ste mi rekli: Eponina!
Marius je uze za obje ruke.
– Ali odgovori mi već, u ime boga! pazi šta ti kažem, zakuni mi se da
nećeš kazati ocu ovu adresu koju znaš!
– Mome ocu? reče ona. A da, moj otac! budite bez brige. On je u tamnici.
Uostalom, marim ja za oca!
– Ali ti mi ne obećavaš! uzviknu Marius.
– Ma pustite već! reče ona prsnuvši u smijeh. – Što me vi stežete. Jeste!
Jeste! obećavam vam! zaklinjem se! šta me to košta? Neću kazati adresu
svome ocu. Eto! je l’ dosta? je l’ toliko?
– Ni ikom drugome? reče Marius.
– Ni ikom drugom.
– A sad, nastavi Marius, odvedi me.
– Odmah?
– Odmah.
– Hajdete. – Oh! što je zadovoljan, reče ona.
Poslije nekoliko koraka ona zastade.
– Vi idete za mnom isuviše blizu, gospodine Mariuse. Pustite me da malo
odmaknem, idite za mnom onako, kao da ne idete za mnom. Ne treba da
vide jednog mladića na svom mjestu, kao što ste vi, da ide sa ženom kao što
sam ja.
Nikakvim se jezikom ne bi izrazilo sve ono što je bilo u ovoj riječi: žena,
koju je ovo dijete tako izgovorilo.
Ona odmače desetak koraka, i opet zastade; Marius je stiže. Ona mu reče
stojeći sa strane i ne okrećući se:
– Zbilja, znate da ste mi obećali nešto?
Marius stade premetati po džepu. Ništa pod bogom nije imao do pet
franaka namijenjenih Thénardieru. Uze ih i tutnu Eponini u ruku.
Ona otvori ruku i ispusti na zemlju novac, i, mrko ga pogledavši, reče:
– Ja neću vaš novac.

304
 KNJIGA TREĆA

Kuća u ulici Plumet

305
 I

KUĆA S NAROČITIM KLJUČEM

Oko polovine prošlog stoljeća, jedan predsjednik suda u Parizu koji je
imao ljubavnicu i krio je to, jer su u to vrijeme velika gospoda pokazivala
svoje ljubavnice a buržuji su ih krili, ozida »jednu kućicu« u predgrađu
Saint-Germain, u pustoj ulici Blometovoj, koja se sada zove ulica Plumet,
nedaleko od mjesta koje se tada zvalo Bojište životinja.
Ova je kuća bila paviljon na jedan kat; dvije odaje u prizemlju, dvije sobe
na prvom katu, dolje kuhinja, gore budoar, soba na tavanu, naprijed vrt s
velikom ogradom prema ulici. Ovaj je vrt imao jedno jutro otprilike. To je
bilo sve što su prolaznici mogli nazrijeti; ali iza paviljona bilo je jedno uzano
dvorište a u dnu dvorišta jedan stan od dvije sobe nad podrumom, sazidan
da se po potrebi sakrije dijete i dojilja. Pozadi, ovaj je stan bio u vezi, jednim
skrivenim vratima s naročitim ključem, s jednim drugim, uzanim,
popločanim, krivudavim, nepokrivenim hodnikom, omeđenim s dva visoka
zida, koji se, skriven čudesnom vještinom i kao izgubljen između vrtnih
ograda i njiva za čijim se uglovima i krivinama povijao, završavaše drugim
jednim vratima, isto tako s naročitim ključem, koja su se otvarala na četvrt
milje odatle, gotovo u drugoj jednoj gradskoj četvrti, na pustom kraju
Babilonske ulice.
G. predsjednik je ulazio ovuda, tako da čak ni oni koji bi ga vrebali i
pratili, i koji bi primijetili da g. predsjednik ide nekud krišom svaki dan, ne
bi mogli ni slutiti da ići u Babilonsku ulicu znači ići u ulicu Blomet.
Zahvaljujući vještim kupnjama zemljišta, ovaj dosjetljivi sudac mogao je da
izvede ovaj posao dovođenja tajnog puta do kuće, preko svoga vlastitog
zemljišta, pa prema tome bez ičije kontrole. Kasnije je on preprodao, djelić
po djelić, za vrtove i njive, svu zemlju duž hodnika, a vlasnici ovih dijelova s
jedne i druge strane mislili su da je to međaški zid, i nisu čak ni slutili da tu
ima ova duga popločana staza koja vijuga između dva zida usred njihovih
aleja i voćnjaka. Samo su ptice mogle vidjeti tu zanimljivost. Vjerojatno je
da su grmuše i sjenice u prošlom vijeku ispredale puno na račun g.
predsjednika.
Paviljon, sazidan od kamena na način Mansardov, ukrašen i namješten
na način Watteauov, nakinđuren unutra, strog spolja, okružen trostrukim
plotom od cvijeća, imao je nešto uzdržano, gizdavo i svečano, kao što i

306
dolikuje ljubavnom i sudačkom prohtjevu.
Ova kuća i ovaj hodnik, kojih danas nema, postojali su još prije
petnaestak godina. Godine 93, neki kotlar kupio je ovu kuću da je poruši, ali
pošto nije mogao da je isplati, bio je natjeran u stečaj. I tako je kuća porušila
kotlara. Poslije toga, u kući nije nitko stanovao, i ona je polako propadala
kao i svaki stan koji čovjekov boravak ne oživljava. U njoj je ostao njen
starinski namještaj i ona se još uvijek prodavala i iznajmljivala, a deset-
dvanaest osoba što godišnje prođu ulicom Plumet bile su o tome
obaviještene jednom žutom i nečitkom objavom pribijenom na vrtnu ogradu
još od 1810.
Pri kraju Restauracije, ti isti prolaznici mogli su primijetiti da je objave
nestalo i da su čak kapci na prvom katu otvoreni. U kuću se zaista netko
uselio.
Na prozorima su bile »male zavjese«, znak ženske ruke.
U mjesecu listopadu 1829, jedan čovjek u godinama došao je i iznajmio
kuću takvu kakva je, zajedno, razumije se, s onim dozidanim stanom i
hodnikom koji se završavao u Babilonskoj ulici. On je obnovio potajne
ključeve za dvoja vrata ovoga prolaza. Kuća je, rekli smo, bila još uglavnom
namještena starinskim namještajem predsjednikovim, novi je stanar izvršio
neke popravke, dodao tu i tamo ponešto što je nedostajalo, popravio pločnik
u dvorištu, pločice i parket i stakla na prozorima, i onda se uselio s jednom
mladom djevojkom i s jednom starijom služavkom, tiho, prije kao netko tko
se uvlači nego kao netko tko ulazi u svoj stan. Susjedi nisu brbljali, iz
prostog razloga što nije bilo susjeda.
Ovaj neugledni stanar bio je Jean Valjean, mlada djevojka bila je
Cosetta. Služavka je bila neka žena nazvana Toussaint koju je Jean Valjean
spasao od bolnice i bijede i koja je bila stara, provincijalka i mucava, tri
osobine koje su odlučile da je Jean Valjean uzme sa sobom. On je iznajmio
kuću na ime g. Faucheleventa, rentijera. U svemu onome što smo dovde
ispričali, čitalac je bez sumnje, prije nego i Thénardier, poznao Jeana
Valjeana.
Zašto je Jean Valjean napustio manastir Mali Picpus? Šta se to desilo?
Ništa se nije desilo.
Sjećate se, Jean Valjean je bio sretan u samostanu, tako sretan da ga je
najzad savjest počela kopkati. Viđao je Cosettu svakog dana, osjećao je kako
se u njemu rađa i razvija sve više očinsko osjećanje, nosio je u duši ovo
dijete, govorio je u sebi da je ona njegova, da mu je ništa ne može oteti, da će
to trajati zauvijek, da će se ona sigurno zarediti pošto je na to svaki dan tiho
mame, da je tako samostan odsada cijeli svijet za nju i za njega, da će ona tu
ostariti a on umrijeti, i najzad, blažena nada, da njihov razilazak nije više

307
moguć. Razmišljajući o tome, on se počeo kolebati. Samog sebe je ispitivao.
Pitao se da li je sva ova sreća zaista njegova, da li se ona ne sastoji iz sreće
nekog drugog, iz sreće ovog djeteta koje on, starac, otima i sakriva; da to
nije prava krađa? Govorio je sam sebi da ovo dijete ima pravo da upozna
život prije nego što ga se odrekne, da uskratiti joj, unaprijed i u neku ruku
bez njenog pristanka, sve radosti, pod izgovorom da je spase od svih
iskušenja, iskoristiti njeno neznanje i njenu usamljenost da bi u njoj
probudio umjetni poziv, to znači izopačiti ljudsku prirodu i iznevjeriti boga.
I tko zna da ga Cosetta najzad ne zamrzi kad sve to uvidi i osjeti da je
kaludrica koja se kaje. Posljednja misao, gotovo herojska i manje sebična od
drugih, ali koja mu je bila nepodnošljiva. On odluči da napusti samostan.
Odluči se, i uvidje sav očaj da je to morao učiniti. Ništa se tome nije
moglo prigovoriti. Pet godina koliko stanuje između ova četiri zida otkako je
tu nestao uništili su ili rastjerali sve osnove strahovanja. Mogao se mirno
vratiti među ljude. Ostario je, i sve se izmijenilo. Tko bi ga sada poznao? A
onda, u najgorem slučaju, opasnost je postojala samo za njega, i on nije imao
prava da osudi Cosettu na samostan zato što je on bio osuđen na robiju.
Uostalom, šta je opasnost pred dužnošću? Naposljetku, ništa mu nije
smetalo da bude obazriv i da se čuva.
Što se tiče Cosettinog odgoja, on je bio gotovo završen i potpun.
Pošto se na ovo odlučio, čekao je samo zgodnu priliku. Ona mu se ubrzo
ukaza. Stari Fauchelevent umrije.
Jean Valjean zatraži da ga primi časna nadstojnica i saopći joj da
napušta samostan i da odvodi sa sobom kćerku, jer je smrću bratovom dobio
malo nasljedstvo od koga će moći da živi odsad i bez zarade; ali, pošto nije
pravo da Cosetta, koja neće da stupi u red, bude besplatno izdržavana, on
ponizno moli časnu nadstojnicu da mu dozvoli da podari samostanu, kao
naknadu za pet godina koje je Cosetta u njemu provela, svotu od pet hiljada
franaka.
Eto tako Jean Valjean izađe iz samostana Vječitog obožavanja.
Izlazeći iz samostana, on uze sam u ruke i ne htjede nikom drugom
povjeriti kovčeg čiji je ključ uvijek nosio sa sobom. Ovaj je kovčeg kopkao
Cosettinu radoznalost mirisom koji se iz njega širio.
Recimo odmah da se od ovog kovčega nije više odvajao. Držao ga je uvijek
u svojoj sobi. To je bila prva i ponekad jedina stvar koju je odnosio kad se
selio. Cosetta se tome smijala i zvala je ovaj kovčeg nerazdvojnim, govoreći:
Ljubomorna sam na njega.
Inače, Jean Valjean izađe na slobodu s dubokom strepnjom.
On otkri kuću u ulici Plumet i zavuče se u nju. Imao je odsad ime Ultime

308
Fauchelevent.
U isto vrijeme iznajmio je dva druga stana u Parizu, da bi na sebe manje
privlačio pažnju nego kad bi ostao u istoj četvrti, da bi se mogao izgubiti čim
bi ga spopala bojazan, i najzad da se ne bi našao u škripcu kao one noći kad
je kao nekim čudom umakao Javertu. Ova su dva stana bila vrlo bijedna i
po izgledu siromašna, u četvrtima vrlo udaljenim jedna od druge, jedan u
Zapadnoj ulici a drugi u ulici Naoružanog čovjeka.
Išao je s vremena na vrijeme, čas u ulicu Naoružanog čovjeka, čas u
Zapadnu ulicu da provede jedan mjesec dana ili jedno šest nedjelja s
Cosettom, ali nije odvodio Toussaint. Tamo su ga posluživali vratari, a
izdavao se za rentijera iz okoline Pariza koji ima u gradu stan za povremene
boravke. Ovaj tako čestiti čovjek imao je u Parizu tri stana da bi umakao
policiji.

309
 II

JEAN VALJEAN, VOJNIK NARODNE

GARDE
Inače, u samoj stvari, on je živio u ulici Plumet i tu je uredio život na ovaj
način: Cosetta je sa služavkom stanovala u paviljonu; imala je veliku
spavaću sobu s naslikanim zidovima između prozora, budoar s pozlaćenim
stupićima, predsjednikov salon zastrt ćilimima i s velikim foteljima; imala
je vrt. Jean Valjean namjestio je u Cosettinoj sobi krevet s baldahinom od
starinskog damasta u tri boje i jedan divni stari perzijski ćilim koji je kupio
u ulici Figuier-Saint-Paul kod mame Gaucher, a da bi ukrasio strogost ovog
divnog namještaja, on je izmijenio s ovim starudijama razne male, vesele i
ljupke djevojačke stvari, policu, biblioteku s pozlaćenim knjigama, papir za
pisma, bugačicu, stolčić za rad ukrašen sedefom, kutiju sa ženskim
sitnicama od pozlaćenog srebra, umivaonik s ogledalima od japanskog
porculana. Duge zavjese od damasta u tri boje s crvenom osnovom nalik na
krevet visile su na prozorima prvog kata. U prizemlju, zavjese od tapiserije.
Preko cijele zime, Cosettina je kućica sva grijana. On je stanovao u onoj
kućici za vratara što je bila u dnu dvorišta, imao je jedan jastuk na poljskom
krevetu, jedan stol od čamovine, dvije slamne stolice, jedan zemljani krčag
za vodu, nekoliko knjiga na jednoj polici, svoj dragi kovčeg u jednom uglu, –
soba nije bila nikad grijana. Objedovao je s Cosettom, a za njega je bio
uvijek crni kruh na stolu. Rekao je Toussaint kad je stupila u službu: –
Gospođica je gazdarica u kući. – A vi, gospodine? odgovorila je zapanjena
Toussaint. – Ja sam više nego gazda, ja sam otac.
Cosetta je u samostanu navikla na domaćinstvo i sama je raspoređivala
troškove koji su bili vrlo skromni. Svakog dana Jean Valjean uzimao je
Cosettu pod ruku i išao s njom u šetnju. Vodio ju je u Luksemburški park, u
najosamljeniju aleju, a svake nedjelje na misu, uvijek u crkvu Saint-
Jacques-du-Haut-Pas, jer je ta crkva bila vrlo daleko. Pošto je ta četvrt vrlo
siromašna, on je u njoj dijelio mnoge milostinje, a bogalji bi ga opkolili pred
crkvom, pa mu je zato Thénardier i pisao: Gospodinu dobrotvoru crkve
Saint-Jacques-du-Haut-Pas.
Rado je vodio Cosettu da obiđe nevoljne i bolesne. Nitko stran nije ulazio
u kuću u ulici Plumet. Toussaint je donosila namirnice, a Jean Valjean išao

310
je sam po vodu, na jednu česmu koja je bila u blizini na bulvaru. Drva i vino
su držali u jednoj vrsti upola podzemnog skloništa do vrata Babilonske
ulice, obloženog školjkama, koje je nekad služilo kao pećina g. predsjedniku;
jer u vrijeme Kuća za ludorije i Malih kuća nije bilo ljubavi bez pećine.
Na vratima iz Babilonske ulice nalazio se sandučić za pisma i novine;
samo, pošto tri stanara u paviljonu ulice Plumet nisu primali ni novine ni
pisma, sva upotreba ovog sandučića, nekad ljubavnog posrednika i
povjerenika jednog kicoša u sudskoj odori, svodila se sada na primanje
poreskih objava i poziva narodne garde. Jer je g. Fauchelevent, rentijer,
pripadao narodnoj gardi; on nije mogao umaći gustim mrežama koje je
razapeo popis 1831. Obavještenja općine u to vrijeme dopirala su do
samostana Malog Picpusa, neprobojnog i svetog oblaka iz koga je Jean
Valjean izašao, uvažen u očima svoje općine, i, prema tome, dostojan da
stupi u gardu.
Tri do četiri puta godišnje Jean Valjean je oblačio uniformu i držao
stražu. Vrlo rado uostalom, to je za njega bilo dopušteno prerušavanje koje
mu je dozvoljavalo da se umiješa u svijet i da opet ostane usamljen. Jean
Valjean je bio navršio šezdeset godina, kada se zakonski oslobađa obaveza;
ali nije izgledalo da mu je više od pedeset; uostalom, on nije žudio da se
izvuče ispod vlasti svoga narednika i da pravi zamjerke grofu Lobeauu, on
nije imao urednih isprava; on je krio svoje ime, on je krio svoj identitet, on je
krio svoje godine, on je krio sve; i, kao što rekosmo, on je bio vojnik narodne
garde od svoje volje. Sva njegova ambicija bila je da liči na ma kog
građanina koji plaća porez. Ovom čovjeku bio je ideal: unutra – anđeo,
spolja – građanin.
Zabilježimo ipak jednu pojedinost. Kad je izlazio s Cosettom, vidjeli smo
kako se Jean Valjean oblačio; tada je ličio na bivšeg oficira. Kad je izlazio
sam, a to je bilo najčešće uveče, imao je uvijek na sebi radnički kaput i
hlače, a na glavi kapu koja mu je skrivala lice. Je li to bila obazrivost ili
skromnost? Oboje u isti mah. Cosetta je bila navikla na zagonetnu stranu
svoje sudbine i jedva je primjećivala osobenosti svoga oca. A Toussaint, ona
je poštovala Jeana Valjeana, i nalazila da je dobro sve što on uradi. –
Jednoga dana, mesar kod koga kupuje, i koji bješe negdje vidio naspram
sebe Jeana Valjeana, reče joj: – Čudan neki svat. – Ona odgovori: – Pravi
svetac.
Jean Valjean, i Cosetta, i Toussaint ulazili su i izlazili samo na vrata u
Babilonskoj ulici. Tko ih ne bi vidio kroz vrtnu ogradu, teško bi inače
pogodio da stanuju u ulici Plumet. Ova je ograda bila uvijek zatvorena. Jean
Valjean ostavio je vrt neobrađen da ne bi privlačio pažnju.
U tome se možda varao.

311
 III

FOLIIS AC FRONDIBUS34
Ovaj vrt ostavljen tako sam sebi više od pola vijeka postao je izvanredan i
divan. Prolaznici od prije četrdeset godina zaustavljali su se u toj ulici da ga
gledaju, i ne sluteći kakve tajne on skriva iza svog gustog i svježeg zelenila.
Mnogi je sanjalica iz tog vremena više no jednom upadljivo prodirao i mišlju
kroz šipke ove stare gvozdene kapije na ogradi, zabravljene, iskrivljene,
rasklimane, prikovane za dva pozelenjela i mahovinom obrasla stupa, na
čijem vrhu je bio čudan ukras od nerazumljivih arabeska.
U jednom uglu bila je jedna kamena klupa, jedan ili dva zarđala kipa,
nekoliko šipaka od ograde koje je vrijeme odvojilo i koje su trulile pored
zida; inače nigdje staze ni travnjaka; svuda korov. Umjetno vrtlarstvo bilo je
nestalo, i prava priroda zagospodarila. Svakojaka travuljina narasla, divna
prilika za siromašni komadić zemlje. Sjajna svetkovina za šeboj. Ništa u
ovom vrtu nije kočilo svetu težnju koja pokreće stvari k životu; božansko
raslinje bilo je ovdje kod svoje kuće. Drveta su spuštala granje do kupina,
kupine su se penjale uz drveta, biljka se uspela, grana se povila, ono što
puže po zemlji potražilo je ono što se širi u zraku, ono što se njiše na vjetru
priglo se k onome što se vuče po mahovini; stabla, grane, lišće, žilice, žbunje,
vriježe, loze, drače, sve se to izmiješalo, ispreplelo, izukrštalo, spojilo; bilje je
u snažnom i iskonskom zagrljaju, pod zadovoljnim okom tvorca, u ovom
zabranu od tri stotine četvornih stopa, proslavilo tu i obavilo svetu tajnu
svoga bratstva, simbol čovječanskog bratstva. Ovaj vrt nije bio vrt, to je bio
ogroman šibljak, to jest nešto što je neprohodno kao šuma, naseljeno kao
grad, naježeno kao gnijezdo, mračno kao katedrala, mirišljivo kao kita
cvijeća, usamljeno kao grob, živo kao gomila svijeta.
U Florealu, ovaj ogromni žbun, slobodan iza ograde i između svoja četiri
zida, plodio se u onom potmulom vrenju sveopćeg klijanja, drhtao je na
sunčevom pomolu gotovo kao životinja koja udiše dah kozmičke ljubavi i
koja osjeća da u njenim venama struje i kipe aprilski sokovi, i, mašući na
vjetru svojom čudesnom zelenom kosom, sijao je po vlažnoj zemlji, po
zapuštenim kipovima, po naherenom peronu paviljona, pa i po popločenju
puste ulice, zvjezdano cvijeće, bisernu rosu, plodnost, ljepotu, život, radost,

34 U cvijeću i lišću. – Prev.

312
mirise. U podne je hiljade bijelih leptirova nalazilo tu utočište, i bio je to
božanski prizor vidjeti kako se u hladu vitla pahuljicama ovaj živi ljetnji
snijeg. Tu, u toj veseloj tami zelenila, mnoštvo nevinih glasova slatko je
govorilo duši, i što je cvrkutanje zaboravljalo da kaže, zujanje je to
dopunjavalo. Uveče se neka sanjalačka para dizala iz vrta i obavijala ga;
nadnosio se nad nju neki magleni zastirač, neka nebeska i tiha sjeta; opojni
miris orlovih nokata i ladoleža dizao se iz nje sa svih strana kao divni i
podmukli otrov; čujahu se posljednji usklici puzavaca i pastirica koje se
uspravljaju pod granjem; osjećala se svuda ona sveta prisnost ptice i drveta;
danju krila uveseljavaju lišće, noću lišće štiti krila.
Zimi, šibljak ocrni, okisne, ogoli, uzdrhti, i kroz njega se malo pomoli
kuća. Tada bi se vidjele, mjesto cvijeća na granama i rose na cvijeću, duge
srebrnaste pruge koje ostave puževi po hladnom i debelom ćilimu žutog
lišća; ali na sve načine, u svakom vidu, u svako doba, u proljeće, u zimu, u
ljeto, u jesen, ovaj je mali zabran odavao sjetu, zamišljenost, osamu,
slobodu, odsutnost čovjekova bića, prisutnost boga; i stara zarđala ograda
kao da je govorila: ovaj je vrt moj.
Koliko god je pariško popločenje stajalo tu naokolo, koliko god da su
klasični i sjajni dvorovi ulice Varennes bili na dva koraka, Invalidska
kupola sasvim blizu. Narodna skupština nedaleko; koliko god da su
raskošno išle kočije iz Burgundske ulice i iz ulice Svetoga Dominika, a žuti,
smeđi, bijeli i crveni omnibusi ukrštali se na bliskom raskršću, ulica Plumet
bila je pusta; i smrt starih vlasnika, revolucija koja je prohujala, propadanje
starih imanja, praznina, zaborav, četrdeset godina zapuštenosti i
usamljenosti, bili su dovoljni da na ovo povlašćeno mjesto skupe paprat,
divizmu, kukutu, rebrac, travuljinu, velike išarane biljke sa širokim lišćem
blijedozelene boje, guštere, bube, brze i nemirne insekte; da izvuku iz
dubina zemlje i izlože između ova četiri zida neku divlju i sirovu veličinu; i
da se priroda, koja poremeti sićušni čovjekov poredak i koja se sva ispolji
tamo gdje se ispolji, kako u mravu tako u orlu, izlije u jednoj bijednoj
pariškoj baštici s isto onoliko divljine i veličanstvenosti kao i u nekoj
prašumi Novoga Svijeta.
Ništa nije sićušno, doista; tko se god zagleda u dubine prirode to zna.
Iako filozofija ne može biti nikada potpuno zadovoljna, niti u obilježavanju
uzroka niti u označavanju posljedica, promatrač pada u beskrajna ushićenja
kad vidi sve ovo raspadanje snaga koje teži jedinstvu. Sve radi za sve.
Algebra se primjenjuje na oblake; zračenje zvijezde koristi ruži; nijedan
se mislilac ne bi usudio da kaže da miris gloga nije koristan zvijezdama. Tko
pak može proračunati put jedne molekule? Šta znamo da stvaranje svjetova
nije prouzrokovano padanjem pješčanih zrna? Tko poznaje uzajamnu plimu

313
i oseku beskrajno velikog i beskrajno malog, odjek uzroka u provalijama
bića i lavinu stvaranja? Svaki je crvić važan; malo je veliko, veliko je malo;
sve je uravnoteženo u neophodnosti; užasna vizija za duh. Ima čudesnih
odnosa između bića i stvari u ovoj neiscrpnoj cjelini, od sunca do bubice,
nitko nikog ne prezire; jedno drugom je od potrebe. Svjetlost ne odnosi u
nebesko plavetnilo zemaljske mirise ne znajući šta radi; noć razdaje
zvjezdani dah zaspalom cvijeću. Sve ptice što lete imaju na nozi konac
Beskonačnosti. Klijanje nosi sobom i izbijanje meteora i lastu koja se pomoli
iz jajeta kad ga razbije kljunom; ono uporedo donosi rađanje crva i Sokratov
nastanak. Gdje teleskop prestaje, mikroskop se pojavljuje. Tko od njih dvoje
vidi dalje? Birajte. Plijesan je plejada cvijeća; nebeska prašina je mravinjak
zvijezda. Ista mješavina, i još nečuvenija, predmeta inteligencije i činjenica
materije. Elementi i načela se miješaju, vezuju, spajaju, množe jedni kroz
druge, u tolikoj mjeri da dovedu i materijalni i moralni svijet na istu
svjetlost. Fenomen se vječno vraća sam na sebe. U ogromnim kozmičkim
razmjenama, svemirski se život kreće u nepoznatim količinama, valjajući
sve u nevidljivu tajnu struju, upotrebljavajući sve, ne gubeći nijedan san ni
od jednog spavanja, sijući ovdje jednu životinjicu, mrveći ondje jednu
zvijezdu, klateći se i vijugajući, stvarajući od svjetlosti snagu i od misli
element, – život rasut i nevidljiv, koji rastvara sve, izuzev ovu geometrijsku
tačku, ja; koji podvodi sve pod dušu-atom; koji izliva sve u boga; koji sve
djelatnosti, od najviše do najniže, prepleće u tami jednog vrtoglavog
mehanizma, koji spaja rep jednog insekta s kretanjem zemlje, koji
potčinjava – tko zna? bar istovetnošću zakona, – put kometa na nebeskom
svodu komešanju infuzorija u kaplji vode. Mašina načinjena od duha.
Ogromna sprava čiji je prvi pokretač mušica, a posljednji točak – zodijak.

314
 IV

PROMJENA OGRADE
Izgledalo je da se ovaj vrt, uređen nekad da sakrije raskalašene tajne,
preobrazio i udesio da se u njem sklone nevine tajne. Nije više bilo ni
zelenih svodova, ni travnjaka, ni hladnjaka, ni pećina; neka divna
razbarušena tama padala je kao veo sa svih strana. Otok s Venerinim
hramom pretvorio se u zemaljski raj. Kao neko pokajanje da je očistilo ovo
sklonište. Ova cvjećarica nuđaše sada duši svojoj cvijeće. Ovaj gizdavi vrt,
nekad vrlo osramoćen, vratio se bio veličanstvu i stidu. Jedan predsjednik
uz pomoć jednog vrtlara, jedan čiča koji je mislio da produžava Lomoignona
(Lomoanjona) i jedan drugi čiča koji je mislio da produžava Le Nôtrea,
uredili su ga, okresali, nakinđurili, ukrasili, udesili za ljubavne zgode;
priroda ga je opet prisvojila, napunila hladom, i udesila za ljubav.
U ovoj osami bilo je i jedno srce sasvim spremno. Ljubav je trebalo samo
da se pokaže; tu ju je čekao jedan hram načinjen od zelenila, trave,
mahovine, ptičjih uzdisaja, meke tame, uzdrhtalih grančica, i jedna duša
sva od blagosti, vjere, bezazlenosti, nade, čežnje i iluzije.
Cosetta je izišla iz samostana gotovo još dijete; tek je bila navršila
četrnaest godina, a to je tako zvano »nezahvalno doba«; rekli smo da je,
izuzev očiju, izgledala više ružna nego lijepa; nije međutim imala nijednu
neprijatnu crtu, ali je bila nespretna, mršava, stidljiva i slobodna u isti
mah, jednom riječi velika djevojčica.
Njeno obrazovanje bilo je završeno; to jest učila je vjeronauk, i čak, i
naročito pobožnost; zatim »povijest«, to jest ono što se tako zove u
samostanu, zemljopis, gramatiku, participe, francuske kraljeve, malo
muzike, da se napući itd., ali uostalom ona nije znala ništa, a u tome ima i
draži i opasnosti. Dušu mlade djevojke ne valja ostaviti u tami; kasnije, u
njoj će se pojaviti suviše nagle i žive slike kao u kakvoj mračnoj sobi. Nju
treba polako i neupadljivo osvjetljavati, više odbljeskom stvarnosti nego
njenom neposrednom i oštrom svjetlošću. Pogodna i ljupko stroga
polusvjetlost koja razgoni djetinju strašljivost i čuva od pada. Samo
materinski nagon, divno unutrašnje saznanje od djevojačkih uspomena i
ženinog iskustva, zna kako i od čega treba stvoriti tu polusvjetlost. Ništa ne
može zamijeniti taj nagon. Za obrazovanje duše jedne djevojčice, sve
koludrice na svijetu ne vrijede koliko jedna majka. Cosetta nije imala

315
majke. Ona je imala mnoge majke, u množini.
Što se tiče Jeana Valjeana, on je imao u sebi sve nježnosti u isti mah, i
svu brižljivu pažnju; ali on je bio samo starac koji nije znao ništa.
A u ovom radu odgajanja, u ovom ozbiljnom poslu spremanja žene za
život koliko treba vještine u borbi protiv onog velikog neznanja što se zove
nevinost!
Ništa tako ne sprema mladu djevojku za strasti kao samostan. Samostan
upravlja misao k nepoznatome. Srce uvučeno samo u sebe biva sve
prostranije, jer se ne može izliti, i sve dublje, jer se ne može otvoriti. Otuda
priviđenja, pretpostavke, slutnje, začeti romani, željene pustolovine,
fantastične građevine, čitave zgrade podignute u unutrašnjoj tami duha,
mračna i tajna boravišta gdje se strasti smjeste čim uspiju da prijeđu preko
vrata. Samostan je stega koja mora trajati cijelog života ako hoće da vlada
nad ljudskim srcem.
Napuštajući samostan, Cosetta nije mogla naći ništa milije i ništa
opasnije od kuće u ulici Plumet. To je bio nastavak osame s početkom
slobode; zatvoren vrt, ali priroda opojna, bogata, sladostrasna i mirisna; isti
snovi kao u samostanu, samo još i sagledani mladići; ograda, ali prema ulici.
Ipak, da to ponovimo, kad je tu ušla, ona je bila dijete. Jean Valjean joj je
predao negajen vrt. – Radi u njem što ti je volja, govorio joj je. To je bila
zabava za Cosettu; ona je po njem prevrtala svaki busen i svaki kamen, ona
je u njem tražila »životinjice«, ona se tu igrala, da bi kasnije tu sanjala; ona
je voljela ovaj vrt zbog bubica koje je nalazila pod nogama u travi, da bi ga
kasnije voljela zbog zvijezda koje će vidjeti kroz granje iznad glave.
A onda, ona je voljela svog oca, to jest Jeana Valjeana, svom svojom
dušom, s naivnom strašću prave kćerke, koja je od čiče stvorila željenog i
divnog druga. Sjetit ćete se da je g. Madeleine mnogo čitao. Jean Valjean je
to nastavio; zato je već umio i lijepo da razgovara; imao je nenametljivo
bogatstvo govora i rječitost skromnog i pravog razuma koji se samoniklo
obrazovao. Ostalo mu je baš onoliko divljine koliko da začini svoju dobrotu;
to je bio grub duh i blago srce. U Luksemburškom parku, u njihovim
razgovorima, on joj je nadugo objašnjavao, crpući iz onoga što je bio pročitao,
crpući iz onoga što je bio prepatio. Dok ga je slušala, Cosettine oči su
neodređeno bludjele.
Ovaj jednostavni čovjek bio je dovoljan njenim očima. Kad bi dugo jurila
za leptirima, dotrčala bi mu zadihana i rekla: – Ala sam trčala! – On bi je
poljubio u čelo.
Cosetta je obožavala čiču. Nije se od njega odvajala. Gdje je bio Jean
Valjean, tu je bilo prijatno. Pošto Jean Valjean nije boravio ni u paviljonu ni
u vrtu, ona se radije bavila pozadi u popločanom dvorištu nego u prostoru

316
punom cvijeća, i u maloj kućici sa slamnim stolicama radije nego u velikom
salonu zastrtom ćilimima i s udobnim foteljama. Jean Valjean joj je govorio
ponekad smiješeći se od sreće što mu dosađuje:
– Ma odlazi! Ostavi me malo samog!
Ona bi mu onda uputila one divne, nježne prijekore koji imaju toliko
ljupkosti kad idu od kćeri ocu.
– Oče, meni je zima u vašoj sobi, zašto ne stavite ovdje jedan ćilim i peć?
– Drago dijete, ima toliko ljudi koji su bolji od mene, a koji nemaju ni
krova nad glavom.
– A zašto je onda zagrijano u mojoj sobi i zašto tamo ima sve što mi
treba?
– Zato što si ti žensko i dijete.
– Gle! zar muškarci moraju da se mrznu i da se zlopate?
– Neki muškarci.
– Dobro, onda ću ja često dolaziti ovamo pa ćete biti primorani da ložite.
Ona bi mu još govorila:
– Oče, zašto jedete ovako loš kruh?
– Jer... kćeri moja.
– Dobro, ako ga vi jedete, i ja ću ga jesti.
Onda, da Cosetta ne bi jela crni kruh, i Jean Valjean je jeo bijeli kruh.
Cosetta se kao kroz maglu sjećala svog djetinjstva. Ona se molila jutrom i
večerom za majku koju nije zapamtila. Thénardierovi su joj ostali u pameti
kao dvije nakazne prilike o kojima je sanjala. Sjećala se da je »jednog dana«
išla po vodu u šumu. Mislila je da je to vrlo daleko od Pariza. Činilo joj se da
je počela živjeti u nekoj provaliji i da ju je Jean Valjean odatle izvukao.
Djetinjstvo joj se priviđalo kao vrijeme kad su oko nje gmizale svuda
stonoge, pauci i zmije. Kad bi maštala uveče prije spavanja, a pošto nije bila
potpuno načisto da je kćerka Jeana Valjeana i da je on njen otac, zamišljala
je da je duša njene matere prešla u ovog čiču i došla da stanuje pored nje.
Kad bi on sjedio, ona bi naslanjala svoj obraz na njegovu sijedu kosu i
šutke pustila da joj kapne jedna suza rekavši u sebi: – Možda je ovaj čovjek
moja majka!
Iako je to čudno reći, Cosetta je, u dubokom neznanju djevojke odgajane
u samostanu, a pošto je materinstvo uostalom potpuno nepojmljivo
djevojaštvu, uobrazila naposljetku da je jedva imala majke. Toj majci nije
čak ni ime znala. Kad god bi zapitala za njega, Jean Valjean bi zašutio. Ako
bi ponovila pitanje, on bi odgovorio s osmijehom. Jednom ona ostade uporna;
njegov se osmijeh završi jednom suzom.

317
 Ova šutnja Jeana Valjeana pokrivaše mrakom Fantinu.
Bijaše li to obazrivost? Bijaše li to iz poštovanja? Bijaše li to iz bojazni da
ovo ime preda slučaju drugog nekog pamćenja osim svog?
Dok je Cosetta bila mala, Jean Valjean joj je rado govorio o majci; kad je
postala djevojka, bilo mu je to nemoguće. Izgledalo mu je da ne smije. Da li
zbog Cosette? Da li zbog Fantine? Osjećao se kao neki religiozni strah da
uvede ovu sjenu u Cosettinu misao, i da se njihova sudbina utroje združi.
Ukoliko je ova sjenka bila svjetlija, utoliko mu se činila strašnijom. Mislio je
na Fantinu i osjećao da ga pritiskuje šutnja. Vidio je neodređeno u tami
nešto što je sličilo prstu na ustima. Da se sva ona sramežljivost koja je bila
u Fantini i koja je, za života, izašla nasilno iz nje, nije povratila poslije njene
smrti i došla, gnjevna, da bdi nad mirom ove pokojnice, i da je, bijesna, čuva
u grobu? Da Jean Valjean, i ne znajući to, nije bio pod tim pritiskom? Mi
koji vjerujemo u smrt, mi nismo od onih koji bi odbacili ovo tajanstveno
objašnjenje. Otuda mu je bilo nemoguće da, makar za Cosettu, izgovori ovo
ime: Fantina.
Jednog dana mu Cosetta reče:
– Oče, vidjela sam ove noći u snu svoju majku. Imala je dva velika krila.
Mora da je moja majka u životu bila na granici svetosti.
– Mučeništva, odgovori Jean Valjean.
Inače, Jean Valjean bio je sretan.
Kad je Cosetta izlazila sa njim, naslanjala mu se na ruku, ponosna,
sretna, punim srcem. Jean Valjean se u mislima topio od miline na sve ove
znake tako isključive nježnosti koja je zadovoljna njim samim. Siroti čovjek
je drhtao poplavljen nekom anđeoskom radošću; on je ushićeno uvjeravao
samoga sebe da će to trajati cijeloga života; govorio je samom sebi da on
zaista nije toliko patio da bi zaslužio jednu takvu sjajnu sreću, i on je hvalio
boga, u dubini svoje duše, što mu je dodijelio da, njega, bijednika, tako voli
ovo nevino biće.

318
 V

RUŽA OPAŽA DA MOŽE UBOSTI

Jednog dana Cosetta se pogleda u ogledalo i reče: gle! Gotovo joj se učini
da je lijepa. To je neobično zbuni. Do toga trenutka nije mislila na svoje lice.
Gledala se u ogledalu ali se nije zagledala. A onda, često joj je rečeno da je
ružna; samo joj je Jean Valjean blago govorio: – Ma nisi! Ma nisi! – Bilo
kako bilo, Cosetta je uvijek mislila da je ružna, i odrasla je u tom vjerovanju
mireći se s tim s djetinjskom lakoćom. A sad odjednom njeno je ogledalo
govorilo kao i Jean Valjean: – Ma nisi! – Nije oka sklopila cijele noći. – Kad
bih slučajno bila lijepa? pomišljala bi ona. Što bi to nešto bilo da sam lijepa!
– I sjećala se pojedinih drugarica čija je ljepota bila upadljiva u samostanu, i
govorila je u sebi: – Šta! ja da budem kao ta i ta gospođica!
Sutradan se ogledala, ali ne slučajno, i obuze je sumnja: – Gdje mi je
pamet bila? reče ona, ne, ja sam ružna. – Bila je jednostavno neispavana, i
oči su joj bile umorne a ona blijeda. Uoči toga dana nije bila mnogo vesela
kad je povjerovala da je lijepa, ali je sad bila žalosna što u to više ne vjeruje.
Nije se više ogledala, a za više od petnaest dana trudila se da se očešlja
okrećući leđa ogledalu.
Uveče, poslije večere, obično je vezla u salonu ili radila neki drugi rad
kao u samostanu, a Jean Valjean je čitao pored nje. Jednom ona podiže oči s
rada i mnogo se začudi kad vidje da je njen otac gleda nekako uznemireno.
Drugi opet put, išla je ulicom, i učini joj se da netko koga nije vidjela reče
za njom: – Lijepa djevojka; ali loše obučena. – Koješta! pomisli ona, to nisam
ja. Ja sam dobro obučena i ružna. – Imala je tada šešir od baršuna i haljinu
od merinoa.
A jednoga dana, bila je u vrtu, i čula je sirotu staru Toussaint kad je
rekla: – Gospodine, primjećujete li da se gospođica proljepšava! Cosetta nije
čula što je odgovorio njen otac, toliko su je Toussaintine riječi uzbudile. Ona
se izgubi iz vrta, pope se u svoju sobu, otrča do ogledala, tri mjeseca je bilo
prošlo kako se nije ogledala, i vrisnu. Ostala je zapanjena.
Bila je lijepa i ljupka; nije se mogla uzdržati da se ne složi s Toussaintom
i sa svojim ogledalom. Dobila je bila struk, koža joj je postala bjelja, kosa
svjetlija, a neki nepoznati sjaj zablistao joj je u plavim očima. Svijest o svojoj
ljepoti obuze je svu, za časak, kao kad svane dan; i drugi su to uostalom
primijetili. Toussaint je to rekla, o njoj je očigledno onaj prolaznik govorio, u

319
to nema sumnje; ona siđe ponovo u vrt, uobrazivši da je kraljica, čujući
cvrkut ptica, a to bješe zima, videći pozlaćeno nebo, sunce u drveću, cvijeće
u žbunju, izbezumljena, luda, u nekoj neizrecivoj opijenosti.
A Jean Valjean je opet osjećao kako mu se srce nekako sve jače steže.
Doista, od neko doba on je promatrao sa strahom ovu ljepotu koja je
izbijala svakog dana sve jasnije na ljupkom Cosettinom licu. Nasmijana
zora za svakog, mračna za njega.
Cosetta je bila lijepa, dosta vremena prije nego što je to primijetila. Ali,
od prvog dana, ova neočekivana svjetlost koja se dizala lagano i obuzimala
postepeno cijelu ličnost mlade djevojke pozljeđivala je sumorne oči Jeana
Valjeana. On je osjetio da to unosi promjenu u jedan sretan život, toliko
sretan da se nije usuđivao da se u njemu pomakne iz straha da nešto ne
poremeti. Ovaj čovjek koji je prošao kroz sve nevolje, koji je još sav krvario
od rana što mu ih je zadala sudbina, koji je bio gotovo zao, a koji je postao
gotovo svetac, koji je, pošto je bio vukao robijaške okove, sada vukao
nevidljive ali teške okove neodređenog srama, ovaj čovjek koga zakon nije
pustio i koji je mogao biti svakog trenutka uhvaćen i iz mraka svojih vrlina
izveden na vidjelo javne sramote, ovaj je čovjek primao sve, ispričavao sve,
opraštao sve, želio svako dobro, i tražio je od providnosti, od ljudi, od
zakona, od društva, od prirode, od svega samo jedno, da ga Cosetta voli.
Da ga Cosetta i dalje voli! Da bog ne omete srce ovoga djeteta da mu dođe
i da ostane njegovo! Voljen od Cosette, on se osjećao izliječen, odmoran,
umiren, prezadovoljan, nagrađen, ovjenčan. Voljen od Cosette, on se osjećao
tako dobro! ništa mu više nije trebalo. Da ga tko pita: – Je li ti želja za čim
boljim? odgovorio bi: – Ne. – Da mu bog rekne: – Hoćeš li nebo? odgovorio bi:
– Bio bih u gubitku.
Od svega što bi, makar i površno, moglo dodirnuti ovaj položaj, on bi se
stresao kao od početka nečega drugoga. Nikada on nije znao šta je to ženska
ljepota; ali, nagonski, osjećao je da je to nešto strašno.
Ovu ljepotu koja se razvijala, na bezazlenom i strašnom čelu ovog djeteta,
sve silnije i sve divnije, pored njega, na njegove oči, on je gledao
prestravljen, iz dubine svoje rugobe, svoje starosti, svoje bijede, svoje
pokore, svoje utučenosti.
On je govorio u sebi: – Kako je lijepa! A šta li će biti od mene?
U tome je bila razlika između njegove nježnosti i materinske nježnosti.
Ono što je on gledao sa strepnjom, mati bi gledala s radošću.
Prvi znaci nisu se dugo čekali.
Sutradan poslije onoga dana kad je rekla: – Doista sam lijepa! Cosetta je
počela obraćati pažnju na svoju nošnju. Prisjeti se riječi onoga prolaznika: –

320
Lijepa, ali loše obučena, – proročki dah koji je minuo pored nje i iščezao
pošto je ostavio u njenom srcu jednu od dviju klica koje imaju kasnije
ispuniti sav život ženin, koketeriju. Ljubav je druga.
S vjerom u svoju ljepotu, u njoj se razvi sva ženska duša. Zgrozi se od
merinoa i zastidje od baršuna. Otac joj nije nikad ništa odbio. Ona odjednom
dokuči svu vještinu šešira, haljina, ogrtača, cipela, čipke na rukavu,
materije koja »ide«, boje koja pristaje, onu vještinu koja čini Parižanku tako
divnom, tako dubokom i tako opasnom. Izraz opojna žena izmislili su za
Parižanku.
Za manje od mjesec dana mala Cosetta je postala u ovom skloništu
Babilonske ulice, ne samo jedna od najljepših žena, što je već nešto, nego i
od »najbolje odjevenih« u Parizu, što već znači mnogo više. Sad je htjela da
sretne »onog prolaznika« da vidi šta bi rekao i da »mu pokaže«! Istina je da
je bila bajna sa svakog gledišta, i da je majstorski razlikovala šešir
Gerardov od šešira Herbautova.
Jean Valjean je promatrao sa strepnjom sve ove promjene. On koji je
osjećao da jedva može da puzi, ili tek da ide, vidio je da Cosetta dobiva krila.
Inače, samo kad bi bacila oko na Cosettine haljine, svaka bi žena vidjela
da nema majke. Cosetta nije znala za neke malenkosti u pogledu onoga što
ide i što ne ide, za neke naročite usvojene propise. Majka bi joj, na primjer,
rekla da djevojka ne nosi damast.
Kad je Cosetta prvi put izašla u haljini i ogrtaču od crnog damasta i u
šeširu od bijelog krepa, ona uze pod ruku Jeana Valjeana, vesela, radosna,
rumena, ponosna, sjajna. – Oče, reče ona, kako vam sada izgledam? – Jean
Valjean odgovori glasom koji je ličio na očajni glas zavidljivca: – Divna! – Za
vrijeme šetnje izgledao je kao i obično. Kad se vratio kući, on zapita Cosettu:
– Zar nećeš više obući onu haljinu i onaj šešir?
To je bilo u Cosettinoj sobi. Cosetta se okrenu prema vješalici za odijelo
za koju su bile ovješene njene haljine iz samostana.
– Ove prnje! reče ona. Oče, šta mogu s njima da radim? O! ne, nikad neću
na sebe metnuti tu rugobu. S tom nakaradom na glavi izgledam kao neka
baba-roga.
Jean Valjean uzdahnu duboko.
Od toga trenutka, on primijeti da je Cosetta, koja je prije ostajala
najradije kod kuće, govoreći: – Oče, najviše mi se dopada ovdje s vama, –
sada uvijek tražila da izađe. Doista, čemu to lijepo lice i divno odijelo ako ih
nikom ne pokažete?
Primijeti i to da Cosetta nije više marila za dvorište iza kuće. Sad je češće
ostajala u vrtu, šetajući se rado pored ograde. A Jean Valjean, nepopustljiv,

321
nije htio kročiti u vrt: ostajao je u dvorištu iza kuće, kao pas.
Znajući da je lijepa, Cosetta je izgubila ljupkost koju je imala dok to nije
znala; vanredna ljupkost, jer ljepota koju krasi bezazlenost ne da se izreći, i
ništa nije divnije od sjajne čedne djevice koja ide i drži u ruci, i ne znajući za
to, ključeve od raja. Ali ono što je izgubila u nevinoj ljupkosti, dobila je u
zamišljenoj i ozbiljnoj draži. Sva njena ličnost, prožeta radostima mladosti,
nevinosti i ljepote, odisala je sjajnom sjetom.
Baš u to vrijeme ju je Marius, poslije punih šest mjeseci, ponovo vidio u
Luksemburškom parku.

322
 VI

BITKA POČINJE
Cosetta je bila u svojoj sjeni, kao i Marius u svojoj, potpuno spremna da
plane. Sudbina, sa svojim tajanstvenim i kobnim strpljenjem, približila je
polako jedno drugom ova dva bića prenapeta i iznemogla pod burnim
elektricitetom strasti, ove dvije duše koje su nosile ljubav kao što dva oblaka
nose munju, i koje su se morale sresti i spojiti u jednom pogledu kao oblaci u
jednom bljesku.
U ljubavnim romanima toliko se mnogo govorilo o pogledu da se već
počeo omalovažavati. Jedva tko sada smije reći da su se dva bića zavoljela
jer su se pogledala. A ipak tako se zavoli i jedino tako. Ostalo je samo ostalo,
i dolazi tek kasnije. Ništa nije stvarnije od ova dva silna potresa što ga dvije
duše zadahnu predajući jedno drugom ovu iskru.
U tom određenom času kad je Cosetta, i ne znajući za to, imala onaj
pogled što je zbunio Mariusa, Marius nije ni slutio da je i on imao pogled
koji je zbunio Cosettu.
On joj je nanio isto zlo i isto dobro.
Već duže vremena ona ga je gledala i promatrala kao što djevojke gledaju
i promatraju, okrenute na drugu stranu. Za Mariusa Cosetta je bila još
ružna kad je za Cosettu Marius bio već lijep. Ali pošto on nije obraćao
pažnju na nju, ona je bila ravnodušna prema ovom mladiću.
Međutim, ona se nije mogla uzdržati da ne rekne u sebi da on ima lijepu
kosu, lijepe oči, lijepe zube, prijatan glas, kad bi ga čula da govori s
drugovima, da se, ako baš hoćete, ne drži kako valja kad ide, ali da ima
izvjesnu njemu svojstvenu draž, da ne izgleda nimalo glup, da mu je sva
ličnost plemenita, blaga, jednostavna i ponosna, i da je najzad siromašna ali
dobra izgleda.
Onoga dana kad su im se oči susrele i rekle iznenada one prve nijanse i
neiskazane stvari što ih pogled zamuckuje, Cosetta nije odmah razumjela.
Ona se zamišljena vrati u Zapadnu ulicu gde je Jean Valjean po običaju bio
došao da provede šest nedjelja. Sutradan, kad se probudila, mislila je na
ovog nepoznatog mladića, koji je tako dugo bio ravnodušan i hladan, a sad
kao da je obraćao pažnju na nju, i ne učini joj se baš nikako da joj je ta
pažnja prijatna. Bila je štaviše pomalo srdita na ovog ljepotana koji je sve

323
prezirao. Nešto borbeno se u njoj probudi. Učini joj se, i u tome je osjećala
neku još djetinju radost, da će mu se najzad osvetiti.
Znajući da je lijepa, ona je dobro mada nerazgovijetno osjećala da ima
jedno oružje. Žene se igraju svojom ljepotom kao djeca svojim nožem. To ih i
posiječe.
Sjetit ćete se Mariusovog oklijevanja, njegovog uzbuđenja, njegovog
strahovanja. On je sjedio na svojoj klupi i nije se približavao. To je dražilo
Cosettu. Jednoga dana ona reče Jeanu Valjeanu: – Oče, da malo prođemo i
onom stranom. – Videći da Marius ne dolazi njoj, ona ode njemu. U takvim
prilikama, svaka žena liči na Muhameda. A onda, čudna stvar, prvi znak
istinske ljubavi u mladića je stid, a u djevojke smjelost. Ovo je čudno, ali je
ne može biti jednostavnije. Ovo su dva pola koji teže da se približe i koji
uzimaju jedno od drugog osobine.
Toga dana, Cosettin pogled zaludi Mariusa, Mariusov pogled dade
drhtavicu Cosetti. Marius ode pun pouzdanja, a Cosetta uznemirena. Od
toga dana, oni se zavolješe.
Prvo što osjeti Cosetta bila je nerazgovijetna i duboka tuga. Učini joj se
da joj je duša, za jedan dan, potamnjela. Nije je više poznavala. Bjelina
djevojačke duše, koja se sastoji iz hladnoće i veselosti, liči na snijeg. Ona se
topi na ljubavi koja je njeno sunce.
Cosetta nije znala šta je to ljubav. Ona nikad nije bila čula ovu riječ u
njenom zemaljskom značenju. U knjigama svjetovne muzike koje su ulazile
u samostan, amour (ljubav) bila je zamijenjena sa tambour (bubanj) ili
pandour (pandur). To su bile zagonetke koje su mučile uobrazilju velikih,
kao na primjer: Ah, što je prijatan bubanj! ili: Sažaljenje nije pandur! – Ali
Cosetta je izašla iz samostana suviše mlada pa je nije mnogo zanimao
»bubanj«. Ne bi dakle znala kako da nazove ono što je sada osjećala. Ali zar
je čovjek manje bolestan ako ne zna ime svoje bolesti?
Voljela je utoliko strasnije što je voljela neznalački. Nije znala je li to
dobro ili zlo, korisno ili opasno, potrebno ili smrtonosno, vječno ili prolazno,
dozvoljeno ili zabranjeno; ona je voljela. Začudila bi se kad bi joj netko
rekao: – Vi ne spavate, ali to je zabranjeno! Vi i ne jedete? ali to ne valja!
Vas nešto pritiskuje i srce vam lupa? ali tko je to vidio! Vi se zacrvenite i
problijedite kad se netko u crnom odijelu pojavi na kraju jedne zelene staze?
ali to je strašno! – Ona ne bi razumjela i odgovorila bi: – Kako mogu biti
kriva za nešto čemu ne mogu ništa a ne znam ni šta je?
Slučaj je htio da je ljubav koja se javila bila baš ona koja je najviše
odgovarala stanju njene duše. To je bila neka vrsta ljubavne čežnje
izdaleka, neko nijemo promatranje, obožavanje jednog nepoznatog bića. To
se mladost priviđala mladosti, to je bio noćni san koji je postao roman i

324
ostao san, željena sjena najzad ostvarena i otjelotvorena, ali koja još nema
ni imena, ni krivice, ni mrlje, ni prohtjeva, ni mane; jednom riječju, udaljeni
ljubavnik koji ostaje u idealu, himera koja ima oblik. Svaki opipljivi i bliži
dodir zaplašio bi u to vrijeme Cosettu, koja je još bila obavijena gustom
samostanskom maglom. U njoj se miješao sav djetinji strah i sav strah
redovnice. Samostanski duh, kojim se zadojila kroz pet godina, još se lagano
isparavao iz cijele njene ličnosti pa je sve oko nje podrhtavalo. U takvom
stanju nije joj bio potreban ljubavnik, pa ni zaljubljenik, nego priviđenje.
Ona poče da voli Mariusa kao nešto divno, svijetlo i nemoguće.
Pošto krajnja bezazlenost graniči s krajnjom koketerijom, ona mu se
osmjehivala, sasvim slobodno.
Ona je s nestrpljenjem očekivala svaki dan vrijeme za šetnju, nalazila je
tamo Mariusa, osjećala da izražava svu svoju misao govoreći Jeanu
Valjeanu: – Kako je divan ovaj Luksemburški park!
Marius i Cosetta življahu u noći jedno za drugo. Oni se ne razgovarahu,
ne pozdravljahu, ne poznavahu: oni se viđahu i kao zvijezde na nebu koje
razdvajaju milijun milja, oni življahu od toga što se gledahu.
Tako je Cosetta malo-pomalo postajala žena i razvijala se, lijepa i
zaljubljena, svjesna svoje ljepote a nesvjesna svoje ljubavi. Povrh toga
koketna, iz bezazlenosti.

325
 VII

NA TUGU, TUGA I PO
Svaki mogući položaj ima svoj nagon. Stara i vječna majka priroda
obavještavala je potajno Jeana Valjeana da je Marius blizu. Jean Valjean bi
zadrhtao u najskrivenijem dijelu svoje misli. Jean Valjean nije vidio ništa,
ni znao ništa, a promatrao je ipak s napregnutom pažnjom tamu u kojoj se
nalazio, kao kad bi osjećao s jedne strane nešto što se diže, a s druge strane
nešto što se ruši. Marius, koga je također opominjala, po dubokom zakonu
dobroga boga, ta ista majka priroda, činio je sve što je mogao da se sakrije
od »oca«. Dešavalo se ipak da ga je Jean Valjean ponekad primijetio.
Držanje Mariusovo nije bilo nimalo prirodno. Bivao je podmuklo obazriv i
smjelo drzak.
Nije prolazio blizu kao ranije; sjedio je podaleko i ostajao ushićen; držao
je knjigu i pravio se da čita; a zašto to? Nekad je dolazio u starom odijelu, a
sada je svaki dan nosio novo odijelo; nije bio siguran dok se dobro ne
začešlja, imao je čudne oči, nosio je rukavice; ukratko, Jean Valjean je iz sve
duše mrzio ovoga mladića.
Cosetta nije ništa odavala od sebe. Ne znajući tačno šta joj je, ona je
osjećala da ima tu nešto i da to treba kriti.
Između želje Cosettine da se lijepo obuče i navike koja je spopala ovog
nepoznatog čovjeka da oblači novo odijelo, bilo je nečega sličnog, što je bilo
nesnosno Jeanu Valjeanu. To je bio samo slučaj, možda, bez sumnje,
sigurno, ali slučaj koji nije na dobro slutio.
Nikada nijedne riječi nije progovorio Cosetti o ovom nepoznatom čovjeku.
Ipak se jednog dana nije mogao uzdržati i s onim nejasnim očajanjem koje
naglo spušta sondu u svoju nesreću, reče joj: – Ala ovaj mladić izgleda
ukrućen!
Godinu dana prije toga, Cosetta, ravnodušna djevojčica, odgovorila bi: –
Ma ne, on je divan. – Deset godina kasnije, s ljubavlju u srcu za Mariusa,
odgovorila bi: – Ukrućen, teško mi ga je vidjeti! imate pravo! – U ovom
trenutku svoga života i svoga srca, ona samo reče s krajnjim mirom:
– Onaj tamo mladić!
Kao da ga prvi put u životu vidi.
– Baš sam lud! pomisli Jean Valjean. – Ona ga još nije ni primijetila. Sad

326
sam joj ga pokazao.
O bezazlenosti staraca! O dovitljivosti djece!
Takav je zakon ovih svježih godina patnje i briga, ove žive borbe prve
ljubavi protiv prvih prepreka, da se mlada djevojka ne da uhvatiti ni u
jednu klopku, a da mladić pada u sve klopke. Jean Valjean je otpočeo protiv
Mariusa potmuli rat koji Marius, u uzvišenom sljepilu svoje strasti i svojih
godina, nije ni nazreo. Jean Valjean mu je postavio puno zamki; mijenjao je
sat dolaska, mijenjao je klupu, zaboravio je rubac, dolazio je sam u
Luksemburg; Marius je slijepo zapao u sve ove klopke; i na sva pitanja koja
mu je Jean Valjean postavio usput odgovorio je bezazleno sa da. Cosetta se,
međutim, bila ogradila svojom prividnom bezbrižnošću i svojim
nepomućenim mirom, tako da je Jean Valjean došao do ovog zaključka: ovaj
klipan je ludo zaljubljen u Cosettu, a Cosetta ne zna ni da je živ.
Pri svemu tom, srce mu je stezala teška tuga. Svakoga trenutka može
kucnuti čas kad će Cosetta zavoljeti. Nije li ravnodušnost početak svega?
Jednom se sama Cosetta prevarila i uplašila ga. On je ustajao s klupe da
krene poslije tri sata sjedenja, a ona je rekla: – Zar već!
Jean Valjean nije prekidao svoje šetnje u Luksemburgu, ne hoteći učiniti
ništa neobično a bojeći se iznad svega da Cosetta što ne osjeti; ali u ovim
časovima tako slatkim za dvoje zaljubljenih, i dok je Cosetta slala svoj
osmijeh zanesenom Mariusu koji je samo to gledao i ništa drugo na svijetu
nije vidio do jedno ljubazno ozareno lice, Jean Valjean je gledao Mariusa
strašnim očima koje su sjevale. Iako je vjerovao da nije više sposoban za
neko opako osjećanje, bilo je trenutaka kad je mislio da, dok je Marius tu, on
ponovo postaje divalj i okrutan, i osjećao je da se otvaraju i dižu protiv ovog
mladića one stare dubine njegove duše u kojima je nekad bilo toliko gnjeva.
Gotovo mu se činilo da se u njemu ponovo obrazuju nepoznati krateri.
Šta? on je bio tu, taj stvor! šta je htio? On obilazi, njuška, promatra,
ispituje! On sigurno kaže: – A, zašto ne? – On se šulja oko njegove sreće da
je uzme i odnese!
Jean Valjean je nastavljao: – Da, tako je! Šta traži ovdje? Pustolovinu!
Šta hoće? Ljubakanje! Ljubakanje! A ja! Šta! bio sam najbjedniji, zatim
najnesretniji među ljudima, proveo sam šezdeset godina života klečeći,
prepatio sam sve što čovjek može prepatiti, ostario sam a nikad nisam bio
mlad, živio sam sam bez obitelji, bez roditelja, bez prijatelja, bez žene, bez
djece, ostavio sam krvi svoje na svakom kamenu, na svakom trnu, pored
svakog puta, uza svaki zid, bio sam blag iako su drugi prema meni bili oštri
i dobar iako su drugi bili opaki, postao sam pri svem tom pošten čovjek,
pokajao se za zlo koje sam počinio i oprostio zlo koje su mi drugi učinili, i u
trenutku kad berem plodove, u trenutku kad je sve svršeno, u trenutku kad

327
dolazim do cilja, u trenutku kad imam ono što želim, na taj način što sam
platio i dobio – sve će to otići, svega će toga nestati, i ja ću izgubiti Cosettu, i
ja ću izgubiti svoj život, svoju radost, svoju dušu, jer je jednom klipanu palo
na pamet da se švrlja po Luksemburgu.
Tada su mu se oči napunile nekom mračnom i čudnom svjetlošću. To više
nije bio čovjek koji gleda; to više nije bio neprijatelj koji gleda neprijatelja.
To je bio pas koji gleda lopova.
Ostalo je poznato. Marius je i dalje bio bezuman. Jednog dana išao je za
Cosettom do u Zapadnu ulicu. Drugog dana je govorio s vratarom. Vratar je
opet govorio, i rekao Jeanu Valjeanu:
– Gospodine, kakav je to radoznali mladić koji pita za vas? – Sutradan je
Jean Valjean premjerio Mariusa tako da je Marius najzad došao k sebi.
Poslije osam dana Jean Valjean se iselio. Zakleo se da neće više nogom
kročiti ni u Luksemburški park ni u Zapadnu ulicu. Vratio se u ulicu
Plumet.
Cosetta se nije žalila, nije rekla ni riječi, nije ništa zapitkivala, nije
tražila da dozna zašto; bila je već dotle došla da se bojala da je ne prozru i
da se ne izda. Jean Valjean nije imao nikakvog iskustva s ovim bijedama,
jedinim koje su prijatne i jedinim koje on nije upoznao; zato on nije ni
razumio ozbiljno značenje Cosettine šutnje. Primijetio je samo da je postala
tužna, i on se smračio. Ni jedno ni drugo se u svojoj nevještini nije moglo
snaći.
Jednom je napravio jedan pokus. Zapitao je Cosettu:
– Hoćeš li da idemo u Luksemburg?
Blijedo Cosettino lice preli se sjajem.
– Hoću, reče ona.
Pošli su. Tri mjeseca su bila prošla. Marius nije više tamo dolazio.
Mariusa nije tu bilo.
Sutradan Jean Valjean ponovo zapita Cosettu:
– Hoćeš li da idemo u Luksemburg?
Ona odgovori tužno i blago: – Neću.
Jeana Valjeana zabolje njena tuga a rastuži njena blagost.
Šta se zbivalo u ovom duhu tako mladom i tako već neprozirnom? Šta se
u njemu spremalo? Šta se dešavalo u Cosettinoj duši? Ponekad, mjesto da
legne, Jean Valjean bi ostao pored kreveta s glavom naslonjenom na ruke, i
proveo čitave noći pitajući se: šta se krije u Cosettinoj glavi? i misleći na ono
na šta je ona mogla misliti.
Ah, kako se u tim trenucima tužno osvrtao na samostan, taj čisti vis, to

328
anđeosko mjesto, taj nepristupačni glečer vrline! S kakvim je očajnim
blaženstvom promatrao ovaj samostanski vrt neznanog cvijeća i zatvorenih
djevica, gdje se svi mirisi i sve duše penju k nebu! Kako je obožavao ovaj
navi jek zatvoreni raj, iz koga je izašao svojevoljno i ludo se strmoglavio!
Kako je žalio svoje samoodricanje, i kako je napravio ludost vraćajući
Cosettu u svijet, siroti junak žrtve, koga je sama njegova predanost zgrabila
i oborila! Kako li je sam sebi govorio: – Šta sam uradio?
Uostalom, ništa od svega toga Cosetta nije mogla primijetiti. Ni
neraspoloženja ni namrgođenosti. Uvijek isto vedro i dobro lice. Ophođenje
Jeana Valjeana bilo je nježnije i očinskije nego ikad. Ni po čemu, osim po
njegovoj blagosti, nije se moglo nazrijeti da je manje veseo.
Cosetta je pak venula. Patila je od toga što ne vidi Mariusa kao što se
radovala kad ga je viđala, na naročit način, ni sama ne znajući kako to. Kad
je Jean Valjean prestao da je vodi u uobičajenu šetnju, neki ženski nagon joj
je nerazgovijetno šaptao u dnu duše da treba da izgleda kao da joj nije stalo
do Luksemburga, i da će je otac opet tamo odvesti ako primijeti da joj je to
svejedno. Ali prođoše dani, nedjelje i mjeseci. Jean Valjean je šutke primio
prešutni pristanak Cosettin. Ona se pokajala. Bilo je kasno. Onda kad se
već pojavila u Luksemburgu, Mariusa nije bilo. Mariusa je bilo nestalo;
svršeno, šta da radi? Da li će ga ikad više vidjeti? Oko srca joj se stezalo i to
nije popuštalo i bivalo joj je sve tjeskobnije, nije više osjećala da li je vrijeme
dalija ili krasuljaka, da li je Luksemburg ljepši od Tuilerija, da li je rublje
koje je pralja donosila suviše ili nedovoljno uškrobljeno, da li je Toussaint
dobro ili loše pazarila; i ostala je utučena, zamišljena, s jednom samo mišlju,
s okom koje je bludjelo i bilo ukočeno, kao kad čovjek gleda u noći crno i
duboko mjesto gdje je nestalo neko priviđenje.
Uostalom, ni ona nije dala da joj Jean Valjean išta vidi osim njenog
bljedila. I dalje ga je blago gledala.
Jeanu Valjeanu je bila dovoljna i ta bljedoća da se zabrine. Ponekad bi je
zapitao; – Šta ti je?
Ona bi odgovorila:
– Ništa.
I pošto bi zašutjela, a videći da je i on tužan, nastavila bi:
– A šta je vama, oče?
– Meni? ništa, rekao bi on.
Ova dva bića koja su se ranije tako isključivom i tako snažnom ljubavlju
voljela, i koja su tako dugo živjela jedno do drugoga, patila su sada jedno
pored drugog, jedno zbog drugog, ne kazujući to, ne ljuteći se jedno na drugo
i s osmijehom na licu.

329
 VIII

LANAC
Od njih dvoje, Jcan Valjean je bio mnogo nesretniji. Mladost, i u svojim
jadima, ima neku svoju ozarenost.
Ponekad je Jean Valjean toliko patio da je postajao djetinjast. Bol je
takav da ispolji djetinju stranu čovjekovu. Osjećao je neodoljivo da mu
Cosetta izmiče. Spopadala ga je želja da se bori da je zadrži, da je oduševi
nečim spoljašnjim i sjajnim. Ove, kao što rekosmo, djetinjaste, i u isto
vrijeme staračke misli, dale su mu, baš svojom djetinjarijom, dosta tačan
pojam o utjecaju vanjskih ukrasa na djevojačku uobrazilju. Jednom vidje
tako jednog generala na konju u svečanoj uniformi, grofa Coutarda,
komandanta Pariza. On pozavidje tome čovjeku zlatom okićenom; i pomisli
kakva bi to tek bila sreća kad bi mogao navući to odijelo koje predstavlja
nešto neosporno, da bi to zaslijepilo Cosettu kad bi ga takvog vidjela, a kad
bi s njom ispod ruke prošao pored ograde na Tuilerijama, pozdravila bi ga
straža, i to bi njoj bilo dovoljno i ne bi joj više padalo na pamet da se zagleda
u mladiće.
Jedan neočekivani potres pomiješa se s ovim tužnim mislima.
Živeći u osami, i otkad su se nastanili u ulici Plumet, stekli su jednu
naviku. Napravili bi ponekad mali izlet da vide kako se sunce rađa, blago
uživanje koje godi onima koji ulaze u život i onima koji iz njega izlaze.
Šetnja u rano jutro, za onoga tko voli samoću, isto je što i šetnja noću,
samo je priroda još veselija. Ulice su puste, a ptice pjevaju. Cosetta, i sama
ptica, uživala je da ustane rano. Ovi su se jutarnji izleti spremali već dan
ranije. On je predlagao, ona primala. Izvodili su to kao neku zavjeru,
polazili prije svanuća, a to je bila prava radost za Cosettu. Ove bezazlene
nastranosti dopadaju se mladosti.
Jean Valjean je volio, kao što se zna, da ide onamo gdje je malo svijeta, u
usamljene kutove, u zaboravljena mjesta. Bila su onda preko pariških
šančeva neka mršava polja, spojena skoro s gradskim dijelovima, na kojima
je ljeti rasla vrlo slaba pšenica, a koja su s jeseni, poslije žetve, izgledala ne
kao da su požnjevena, nego oguljena. Jean Valjean je veoma rado tu dolazio.
Nisu bila ni Cosetti mrska. On je tu nalazio osamu, a ona slobodu. Tu je ona
postajala djevojčica, mogla je da trči i skoro da se igra, skinula bi šešir,
stavila bi ga na koljena Jeanu Valjeanu i otišla da bere cvijeće. Gledala je

330
leptire kako lete s cvijeta na cvijet, ali ih nije hvatala; bolećivost i
raznježenost rađaju se s ljubavlju, i djevojka koja nosi u sebi neki lelujavi i
lomni ideal sažali se na leptirovo krilo. Pravila je vijenac od cvjetova od
divljeg maka i na glavu ga stavljala, a oni, osvijetljeni i obasjani suncem,
pocrvenjeli kao plamen, izgledali su na ovom svježem, rumenom licu kao
vijenac od žeravice.
Pa i kad im se uvukla tuga u život, oni su zadržali ovu naviku svojih
jutarnjih šetnji.
I tako jednog listopadskog jutra, namamljeni savršenom vedrinom jeseni
1831, izišli su i u svanuće se zadesili kod Menskih vrata. Nije bila još zora,
tek praskozorje; divan i divalj trenutak. Nekoliko zvijezda ovdje-ondje na
blijedom i dubokom nebu, zemlja sva crna, nebo sve bijelo, trava podrhtava,
svuda tajanstvena jeza praskozorja. Jedina ševa, koja kao da bijaše sa
zvijezdama pomiješna, pjevaše na čudesnoj visini, i čovjek bi rekao da ta
himna koju majušnost izvija beskonačnosti umiruje beskrajni prostor. Na
istoku, Val-de-Grace ocrtavaše, na kao čelik jasnom vidiku, svoju tamnu
zgradu; sjajna Danica dizaše se iz ovog buketa i izgledaše kao duša koja
bježi iz neke mračne građevine.
Sve je bilo mirno i tiho; nikoga sredinom puta; sporednom putanjom,
jedva se nazirao koji radnik koji žuri na posao.
Jean Valjean je bio sjeo na bočnu stazu, na grede istovarene pred vratima
jedne drvare. Licem je bio okrenut putu, a leđima istoku; bio je zapao u onu
tako duboku zamišljenost što sav duh obuzme, koja i sami pogled ogradi kao
da je čovjek između četiri zida. Ima razmišljanja koja se mogu nazvati
vertikalnim; kad je čovjek na dnu, treba mu vremena da se vrati na zemlju.
Jean Valjean je bio zaronio u jedno takvo maštanje. Mislio je na Cosettu, na
sreću koja bi bila moguća kad se ništa ne bi ispriječilo između njega i nje, na
onu svjetlost kojom je ona ispunjavala njegov život, svjetlost kojom je
odisala njena duša. Bio je gotovo sretan u tom maštanju. Cosetta, stojeći
pored njega, gledala je kako se oblaci rumene.
Najedanput, Cosetta uzviknu: – Oče, kao da netko ide odozdo... – Jean
Valjean uspravi glavu.
Cosetta je imala pravo.
Put koji vodi nekadašnjim Menskim vratima nastavak je, kao što je
poznato, Sevrske ulice, a presijeca ga pod pravim uglom unutrašnji bulvar.
Sa zavoja puta i bulvara, s onoga mjesta gdje je raskrsnica, dopiraše neki
šum koji je teško objasniti u to doba, i neka nejasna gužva bijaše vidljiva.
Nešto kao bez oblika što dolazaše s bulvara, stupaše na put.
To bivaše sve veće, i kao da se u redu kretaše, a međutim bijaše
nakostriješeno i podrhtavaše; kao da to bijahu kola, ali im se ne mogaše

331
raspoznati tovar. Bijahu to konji, točkovi, vika; bič fijukaše. Pomalo se
ocrtavahu oblici, iako obavijeni mrakom. To bijahu, doista, kola što su s
bulvara skrenula na put i uputila se prema vratima pored kojih se nalazio
Jean Valjean; jedna druga, istoga izgleda, išla su za njima, zatim treća,
onda četvrta; sedmora kola se pojaviše jedna za drugim, glave konja
dodirivahu kola koja su bila pred njima. Na kolima se pomicahu sjene, u
sutonu se viđaše bljesak kao od isukanih sabalja, čujaše se zveka kao lanac
kad se zatrese, to se približavaše, glasovi bijahu jači, a sve je to bilo
strahovito, kao da izlazi iz kakve pećine u snu.
Kad se približi, ovo dobi oblik, i pojavi se iza drveća blijedo kao avet; ta
masa pobjelje; dan koji je svitao polako je bacao neku blijedu svjetlost na
ovaj u isto vrijeme grobni i živi metež, glave sjena postadoše mrtvačka lica, i
evo šta je to bilo:
Sedmora kola iđahu putem jedna za drugim, šest prvih bila su čudno
skrojena. Ličila su na dvokolice za bačve; bile su duge ljestve položene na
dva točka, u obliku nosila na prednjem kraju. U svaku dvokolicu, ili bolje, u
svake ljestve bila su upregnuta četiri konja jedan za drugim. Na ovim
ljestvama vukli su se čudni redovi ljudi. Na slaboj još svjetlosti dana, ovi se
ljudi ne viđahu, nego samo nazirahu. Po dvadeset i četiri na svakim kolima,
dvanaest sa svake strane, leđa u leđa, licem okrenuti prema prolaznicima, s
nogama koje su visile, tako su putovali ovi ljudi; a iza leđa bilo je nešto što
je zveketalo i što je bio lanac, a na vratu nešto što se sijalo i što je bilo
gvozdeni obruč. Svaki je imao svoj obruč, ali je lanac bio jedan za sve, tako
da bi ova dvadeset i četiri čovjeka obuhvatilo neko neumoljivo jedinstvo kad
bi htjeli da siđu s ljestava i da pješače, i morali bi da gamižu po zemlji s
lancem mjesto hrptenjače, gotovo kao stonoga. Na svim kolima naprijed i
ostraga, bila su po dva čovjeka s puškama, i stajala su držeći svaki od njih
pod nogama po jedan kraj lanca. Obruči su bili četvrtasti. U sedmim kolima,
ogromnoj sandučari, ograđenoj sa strane ali bez krova, na četiri točka i sa
šest konja, bila je zvučna hrpa gvozdenih kotlova, lonaca od livenog željeza,
grijala i lanaca, a u njoj nekoliko vezanih ljudi koji su bili opruženi i
izgledali bolesni. Ova sandučara, s providnom ogradom, imala je izanđale
šipke koje kao da su služile nekad za mučenje.
Ova su kola išla sredinom puta. Pored njih, s obje strane, koračali su
stražari gadna izgleda, s velikim trorogim šeširom na glavi kao vojnici iz
doba Direktorija, zamazani, poderani, smrdljivi, obučeni u invalidske
uniforme i grobarske hlače, pola sive a pola plave, gotovo u krpama, s
crvenim epoletama, sa žutim remenima, s noževima, puškama i batinama;
pravi vojnički odrpanci. Ovi čuvari kao da su bili sastavljeni od prosjačke
gadosti i krvničke vlasti. Onaj koji je izgledao da im je starješina držao je u

332
ruci kočijaški bič. Sve ove pojedinosti, obavijene sumrakom, ocrtavale su se
sve jasnije što je dan više osvajao. Ispred kola i iza njih jahali su žandari,
ozbiljni, sa sabljom u ruci.
Ova je povorka bila tako duga da, kad su prva kola stigla do vrata,
posljednja su se pomaljala s bulvara.
Gomila svijeta, koja je izmiljela i skupila se za tren oka tko bi znao
odakle, kao što to često biva u Parizu, gurala se s obje strane puta i gledala.
Iz susjednih uličica čulo se dovikivanje ljudi i drvene cipele vrtlara koji su
trčali da vide šta se dešava.
Ljudi natrpani na kola klatili su se i šutjeli. Bili su modri od jutarnje
studeni. Svi su nosili platnene hlače, a na bosim nogama drvene cipele.
Ostalo odijelo kao da je sama bijeda izmislila. Njihove tralje bile su gadno
raznolike; ništa nije žalosnije od dronjavog pelivana. Poderani šeširi,
zamazani kačketi, užasne vunene kape, i, pored radničke bluze, crni frak s
poderanim laktovima; mnogi su nosili ženske šešire; drugi su imali na glavi
kotarice; viđahu se rutave grudi, a kroz poderotine na odijelu razaznavahu
se tetoviranja, hramovi ljubavi, upaljena srca, Kupidoni. Mogahu se
primijetiti i kraste i zagađene modre masnice. Dvojica-trojica imahu neko
slamno uže pričvršćeno za letve na kolima, i obješeno ispod njih kao
stremen koji im podržavaše noge. Jedan od njih držaše u rukama i
prinosaše ustima nešto što je ličilo na crn kamen koji kao da je grizao; bio je
to kruh što ga je jeo. Bijahu to samo suhe, ugašene oči, ili pak oči koje su
sijale nekom ružnom svjetlošću. Pratioci psovahu a okovani šućahu; s
vremena na vrijeme čujaše se lupanje batine po leđima ili po glavi; poneki
od ovih ljudi zijevaše; dronjci bijahu strašni; noge višahu; ramena se
klaćahu, glave udarahu jedna o drugu, okovi zvečahu, oči divljački sijevahu,
pesnice se stiskahu i lijeno otvarahu mrtvačke ruke, iza čitavog ovog reda,
rulja dječurlije se cerekala.
Ovaj niz kola, ma kakva da su, bio je žalostiv. Bilo je jasno da sutra, da
kroz koji sat, može udariti pljusak, da će poslije njega pasti drugi, a za njim
još jedan, i da će poderano odijelo prokisnuti, da se ovi ljudi kad pokisnu,
neće osušiti, kad promrznu, neće zagrijati, da će im se platnene hlače
prilijepiti od kiše za tijelo, da će im se drvene cipele napuniti vodom, da
udarci biča neće moći spriječiti cvokotanje vilica, da će ih lanac i nadalje
stezati za vrat, da će im noge i nadalje visiti; i bilo je nemoguće da čovjek ne
uzdrhti kad vidi ova ljudska bića vezana ovako i nemoćna pod hladnim
jesenjim oblacima, i izložena kiši, sjevercu, i svakoj nepogodi, kao drveće ili
kamenje.
Batine ne šteđahu ni same bolesnike, koji ležahu vezani i nepomični na
sedmim kolima i koje kao da bijahu tu bacili kao kakve vreće pune bijede.

333
 Najednom, sunce granu; ogromna zraka sa istoka bijesnu i čovjek bi
rekao da upali sve ove divlje glave. Jezici se odriješiše, izbi pravi požar
gunđanja, psovki i pjesama, široka horizontalna svjetlost presiječe nadvoje
cijelu povorku, osvjetljavajući glave i grudi, a ostavljajući u mraku noge i
točkove. Na licima se pojaviše misli; ovaj trenutak bi užasan; to se mogahu
vidjeti đavoli bez ikakve maske, potpuno nage zvjerske duše. Ovako
osvijetljena, ova gomila ostade mračna. Jedni, veseli, držahu u ustima
šuplja pera i kroz njih duvahu svakakvi gad na gomilu, naročito na žene;
crnilom sjena zora je još više isticala ove žalosne likove; nije bilo nijednog od
ovih bića koga bijeda nije unakazila; i to je bilo tako čudovišno da bi se reklo
da to mijenjaše sunčanu svjetlost i bljesak munje. Na prvim kolima udarali
su bili u pjesmu da uši zagluše i izvođahu, s mračnom veselošću, jednu tada
čuvenu Desaugiersovu popijevku Vestalka; drveće žalostivo podrhtavaše; po
sporednim stazama zablenuti građani slušahu s blesavim blaženstvom ove
skaredne popijevke avetinja.
Sve su nevolje bile u ovoj povorci kao neki kaos; bilo je tu crta lica koje su
podsjećale na sve životinje, bilo je tu staraca, mladića, ćelavih lubanja,
sijedih brada, ciničnih čudovišta, zagriženih pomirenosti sa sudbinom,
divljih iskeženosti, bezumnih stavova, njuški s natučenim kačketima, glava
raznih djevojčura s uvojcima na sljepoočnicama, dječjih lica, i baš zato
strašnih, mršavih kao skelet likova kojima je nedostajala samo smrt. Na
prvim kolima vidio se jedan crnac koji je možda bio rob i koji je sada bio u
stanju da upoređuje okove. Strahovita niskost, sramota, prešla je preko ovih
čela na ovom stupnju srozanosti, svi su pretrpjeli posljednje preobražaje u
posljednjim dubinama; i neznanje koje se pretvorilo u blesavost izjednačilo
se s umom koji se pretvorio u očajanje. Nije bilo moguće izdvojiti ikog
između ovih ljudi koji su izgledali naoko kao izabranici blata. Bilo je jasno
da onaj koji je uredio ovu nakaznu povorku nije ih naročito svrstavao. Ova
su bića bila vezana i spojena kako mu drago, vjerojatno po nekom
abecednom neredu, i natovarena nadohvat na kola. Ipak iz nagomilanog
užasa izdvoji se jedna rezultanta; svako sabiranje nesretnika daje jedan
zbroj; iz svakog lanca izbijala je zajednička duša, a svaka su kola imala svoj
lik. Za onima koja pjevahu, bila su jedna kola koja urlahu; treća prošahu;
jedna opet škrgutahu zubima; jedna opet prijećahu prolaznicima, jedna
huljahu boga; posljednja šućahu kao grob; Dante bi pomislio da vidi sedam
krugova pakla u pokretu. Kretanje osuđenika prema mučilištu, kretanje
grozno, ne na strahovitim munjevitim kolima apokalipse, nego, što je još
mračnije, na kolima srama. Jedan čuvar, koji je imao kuku na vrhu štapa,
pravio se kao da s vremena na vrijeme prevrće ove hrpe ljudskog izmeta.
Jedna starica iz gomile pokazivaše ih prstom jednom petogodišnjem dječaku
govoreći mu: Ugursuze, neka te ovo nauči pameti!

334
 Kako su se pjevanje i psovke sve više razlijegali, onaj koji izgledaše
starješina cijele povorke puče bičem, i, na taj znak, strahovit pljusak batina,
s tutnjem pravoga grada, potmulo i bijesno, sruči se na ovih sedam kola;
mnogi zaurlaše i zapjenušiše se; to razveseli još više dječurliju koja su bila
pritrčala, roj muha na ovim ranama.
Oko Jeana Valjeana bijaše postalo strahovito. To nije bila više zjenica; to
je bilo ono duboko staklo što kod nekih nesretnika zamjenjuje pogled, što
izgleda da ne zna za stvarnost, i u kome sjaji odbljesak strahota i
katastrofa. On nije gledao prizor, njemu se nametalo priviđenje. Htio je da
ustane, da bježi, da umakne; nije mogao maknuti nogom. Ponekad vas
stvari koje vidite ščepaju, i drže vas. On ostade prikovan, skamenjen,
zabezeknut, pitajući se, kroz neki neiskazani i nerazgovijetni strah, šta
znači ovo samrtničko gonjenje, i odakle izvire ovo đavolsko kolo koje ga
proganja. Najedanput se udari rukom po čelu, kao netko kome iznenada
padne nešto na pamet; sjeti se da se zaista tuda ide, da je ovo zaobilaženje
uobičajeno da bi se izbjegli uvijek mogući susreti s kraljevskim kolima na
putu za Fontainebleau, i da je, trideset i pet godina ranije, i on prošao kroz
ova vrata.
Cosetta, iako na drugi način, nije bila manje uplašena. Ona ništa ne
shvataše; dah joj bijaše nestao; ono što gledaše činjaše joj se nemogućnim;
naposljetku ona uzviknu:
– Oče! ma šta je to na tim kolima?
Jean Valjean odgovori: – Robijaši.
– A kuda idu?
– Na robiju.
U tom trenutku batine, iz stotine ruku, zapljuštaše još jače, pridružiše se
i udarci sabalja pljoštimice, i kao da nastupi pravo bjesnilo bičeva i batina;
robijaši se pognuše, gadna pokornost izbi iz ovog mučenja, i svi ušutješe
obzirući se kao okovani vuci. Cosetta je drhtala cijelim tijelom; ona ponovo
zapita:
– Oče, jesu li to još ljudi?
– Ponekad, reče bijednik.
To je zaista bio lanac koji je, pošav prije zore iz Bicêtrea, udario Manskim
putem da bi se izbjegao Fontainebleau u kome je tada boravio kralj. Zbog
toga zaobilaženja ovo strašno putovanje trajalo je tri ili četiri dana više, ali,
da bi se uštedjelo ličnosti kraljevoj pogled na ovo mučenje, moralo se
produžiti.
Jean Valjean se vrati kući utučen; takvi susreti su pravi potresi i
uspomena koju ostavljaju liči na survavanje.

335
 Međutim, Jean Valjean, vraćajući se s Cosettom u Babilonsku ulicu, i ne
primijeti da mu je ona postavila druga neka pitanja o onom što su vidjeli;
možda je bio isuviše zanesen u svojoj potištenosti da bi mogao čuti njene
riječi i odgovoriti joj. Samo uveče, kad je Cosetta krenula da ide na
spavanje, on je ču gdje govori poluglasno i kao sama za sebe: – Čini mi se,
bože moj, da bih umrla kad bih srela jednog od ovih ljudi, samo od toga što
bih ga vidjela izbliza.
Srećom, slučaj je htio da su sutradan po ovom tragičnom danu, povodom
ne znam kojeg službenog praznika, bile svečanosti u Parizu, smotra na
Marsovom Polju, utakmice na Seini, kazališne predstave na Champs-
Elysées, vatromet na trgu Zvijezde, svuda osvjetljenje. Jean Valjean,
odstupajući od svoga običaja, odvede Cosettu na ove zabave, da bi je
odvratio od sjećanja na jučerašnjicu i zbrisao joj u veseloj buci otmjenog
Pariza onu strahotu koja je prošla ispred nje. Smotra, koja je bila začin ove
svetkovine, izvela je, prirodno, na ulicu mnogo uniformi: Jean Valjean obuče
odijelo vojnika narodne garde s neodređenim unutrašnjim osjećanjem
čovjeka koji traži zaklon. Ova šetnja kao da je postigla svoj cilj. Cosetta,
koja je smatrala za svoju dužnost da ugodi ocu i za koju je uostalom svaki
prizor bio nov, primila je ovu razonodu s lakom i poletnom ljubaznošću
mladosti, i nije pućila prezrivo usne pred ovom zdjelom veselja što se zove
narodna svetkovina; i tako je Jean Valjean mogao pomisliti da je uspio i da
nije ostalo ni traga od onog groznog priviđenja.
Nekoliko dana iza toga, jednoga jutra, kad sunce bijaše lijepo izgrijalo, a
oni oboje bijahu na verandi u vrtu, – drugi prekršaj pravila koja je Jean
Valjean sebi bio nametnuo i navika da ostane u sobi koje je Cosetta u tuzi
stekla, – Cosetta, u kućnom ogrtaču, stajaše u ovom domaćem jutarnjem
odijelu što tako divno zaogrće djevojke i što izgleda kao oblak preko zvijezde;
i, glave ozarene, rumena što je dobro spavala, s blagim pogledom
raznježenog starca na sebi, ona je kidala listiće jednog krasuljka. Cosetta
nije znala za divnu igru voli me malo, mnogo, strašno, itd.; tko bi je to
naučio? Ona je okrenula ovaj cvijet, po nagonu, bezazleno, i ne sluteći da
iskidati lišće jednog krasuljka isto je što i ogrepsti srce. Kad bi bilo četvrte
Gracije, po imenu Melankolija, a nasmijane, ona bi izgledala kao ova
Gracija. Jean Valjean je bio opčinjen promatrajući ove prstiće na ovom
cvijetu, zaboravljajući sve u sjaju koji je ovo dijete širilo. Jedan crvendać je
cvrkutao u šiblju pored njih. Bijeli oblaci su tako veselo plovili nebom kao
da su pušteni na slobodu. Cosetta je i dalje pažljivo kidala listiće svoga
cvijeta; kao da je mislila na nešto; to mora da je bilo divno; najednom
okrenu glavu lagano i nježno kao labud, i reče Jeanu Valjeanu: – Oče, što je
to robija?

336
 KNJIGA ČETVRTA

Pomoć ozdo može

biti pomoć ozgo

337
 I

RANA IZVANA, ISCJELJENJE

UNUTRA
Tako im život postepeno postajaše sve mračniji.
Ostajaše im samo jedna razonoda koja im je nekada bila sreća, a to je da
nose kruh onima koji su gladni i odijela onima koji se smrzavaju. U ovom
posjećivanju sirotinje, pri kome je Cosetta često pratila Jeana Valjeana, oni
su nalazili nešto od njihovog negdašnjeg raspoloženja; i, ponekad, kad bi
dan prošao dobro, kad bi bilo mnogo pomognu te nevolje i mnogo u život
povraćene i utopljene djece, Cosetta bi, uveče, bila pomalo vesela. U to
vrijeme su posjetili jazbinu Jondretteovih.
Sutradan po toj posjeti, Jean Valjean se pojavi ujutru u paviljonu, miran
kao i obično, ali s jednom velikom ranom na lijevoj ruci, jako otečenom i
zagađenom, koja je ličila na opekotinu i za koju on nađe neko objašnjenje.
Zbog te rane imao je više od mjesec dana groznicu i nije izlazio iz kuće. Nije
htio ni da čuje za liječnika. Kad bi Cosetta navalila, on bi rekao: – Pozovi
psećeg liječnika.
Cosetta ga je previjala jutrom i večerom s tako božanskim izgledom, i
tako anđeoski sretna što mu može biti od koristi, da je Jean Valjean osjećao
da mu se povraća sva negdašnja radost, da mu nestaje straha i strepnje, i
promatraše Cosettu govoreći: – Oh! dobre li rane! Oh! dobra li zla.
Videći oca bolesna, Cosetta je napustila paviljon i opet zavoljela kućicu i
stražnje dvorište. Sve dane je provodila pored Jeana Valjeana, i čitala mu je
one knjige koje je on htio. Uglavnom putopise. Jean Valjean se osjećaše
preporođen; njegova sreća oživljavaše s neizrecivim zrakama; Luksemburg,
mladi neznani šetač, Cosettina hladnoća, svi ovi oblaci njegove duše
iščezavahu. On već govoraše sam sebi: – Sve sam ja to bio samo uobrazio. Ja
sam matora budala.
Njegova je sreća bila tolika da je grozni susret s Thénardierovima, u
jazbini Jondretteovih, tako neočekivan, prošao nekako kao da ga nije ni bilo.
Uspio je da umakne, trag mu je bio izgubljen, šta ga se ticalo ostalo? Kad bi
mislio na to, žalio je samo ove bijednike. Sad su zatvoreni i ne mogu nikome
škoditi, mislio je on, ali u kakvoj je nevolji ta nesretna porodica!

338
 A o groznom priviđenju na Menskim vratima Cosetta mu nije više ni
spominjala.
U samostanu, sestra Sainte-Mechtilde poučavala je Cosettu u muzici.
Cosetta je imala glas kao grmuša koja bi imala dušu, i ponekad, uveče, u
skromnom stanu ranjenikovom, ona je pjevala sjetne pjesme koje su veselile
Jeana Valjeana.
Proljeće je dolazilo. Vrt je bio tako divan u ovo doba godine da Jean
Valjean reče Cosetti: – Ti nikad u nj ne ideš, hoću da se po njemu šetaš.
– Kako vam je volja, reče Cosetta.
I, iz poslušnosti prema ocu, ona se poče opet šetati po vrtu, najčešće
sama, jer, kao što smo spomenuli, Jean Valjean, koji se vjerojatno bojao da
ga tko ne opazi kroz ogradu, nije gotovo nikad tamo odlazio.
Rana Jeana Valjeana unijela je bila neku promjenu.
Kad je Cosetta vidjela da joj otac manje pati, i da mu se rana zacjeljuje, i
da izgleda sretan, ona je bila toliko zadovoljna da to nije ni primijetila, tako
je to zadovoljstvo došlo tiho i prirodno. Zatim je došao mjesec ožujak, dani
počeše dužati, zima je prolazila, a zima odnosi uvijek sa sobom nešto od
naše tuge; onda dođe travanj, ovaj rasvit ljeta, svjež kao sve zore, veseo kao
svako djetinjstvo; ponekad malo plačljiv kao svako novorođenče. Priroda u
ovom mjesecu ima divnih svijetlih boja koje prijeđu s neba, s livada i cvijeća,
u srce čovjekovo.
Cosetta je bila toliko mlada da ju je morala obuzeti ova travanjska radost
koja je ličila na nju. Neosjetno, a da ona nije to ni primijetila, mrak se diže s
njenog duha. U proljeće, svijetli se u tužnim dušama, kao što se u podne
svijetli u podrumima. Sama Cosetta ne bijaše već više mnogo tužna.
Uostalom, to je bilo, ali ona nije bila toga svjesna. Ujutru, oko deset sati, po
doručku, pošto bi uspjela da izvede oca za jednu četvrt sata u vrt, i dok bi se
šetala s njim ispred verande podržavajući mu bolesnu ruku, ona nije
primjećivala da se svakog trenutka smije i da je sretna.
Jean Valjean, opijen, gledaše je kako je opet rumena i svježa.
– Oh! dobre li rane! ponavljao je tiho.
I bio je zahvalan Thénardierovima.
Pošto mu se rana zacijelila, počeo je opet da se šeta sam u sumraku.
Pogrešno bi bilo misliti da se čovjek može sam tako šetati po pustim
krajevima Pariza a da na nešto ne nabasa.

339
 II

STRINA PLUTARH BEZ IKAKVE

ZABUNE OBJAŠNJAVA JEDNU
POJAVU
Jedne večeri mali Gavroche ne bješe ništa jeo, on se prisjeti da ni prošlog
dana nije objedovao; to ga već počinjaše mučiti. On odluči da pokuša da
večera. Ode da se švrlja iza Salpêtrière, po pustim mjestima; tu se može
strpati nešto u džep; gdje nema nikoga, tu se uvijek nađe nešto. Dođe do
nekog naselja, koje mu se učini da je selo Austerlitz.
Kad je jednom ranije tako lutao, primijetio je ovdje jedan stari vrt i u
njem jednoga starca i jednu babu, i jedno prilično jabukovo drvo. Pored
drveta, bila je neka vrsta koša za voće, slabo zatvorenog, gdje se moglo
uvijek doći do jedne jabuke. Jedna jabuka, to je večera; jedna jabuka, to je
život. Ono što je upropastilo Adama, moglo je spasiti Gavrochea. Vrt se
pružaše pored jedne puste nepopločane ulice oko koje je raslo šiblje sve dok
nisu počinjale kuće; plot ju je od nje dijelio.
Gavroche pođe u pravcu vrta, nađe uličicu, poznade jabukovo drvo, vidje
koš za voće, premjeri plot; plot, to ti je jedan skok. Dan je izmicao, ni mačke
ni kučeta u uličici, trenutak je bio pogodan. Gavroche krenu da preskoči, pa
odjednom zastade. U vrtu se čujahu glasovi. Gavroche pogleda kroz jedan
otvor na plotu.
Na dva koraka pred njim, ispod plota ali s druge strane, baš na onom
mjestu gdje bi izbio da je prešao, bijaše jedan položeni kamen koji je služio
mjesto klupe; na toj klupi je sjedio starac čiji je vrt, a pred njim je stajala
baba. Stara je gunđala. Gavroche bez mnogo obzira stade slušati.
– Gospodine Mabeufe, reče stara.
– Mabeuf! pomisli Gavroche, smiješno ime.
Starac koga je zvala ne pomaknu se s mjesta. Stara ponovi:
– Gospodine Mabeufe !
Starac, ne odvajajući oči od zemlje, odluči se pa odgovori:
– Šta je, strina Plutarh?
– Strina Plutarh, pomisli Gavroche, još jedno smiješno ime.

340
 Strina Plutarh nastavi, i starac je bio primoran da stupi u razgovor.
– Gazda nije zadovoljan.
– Zašto?
– Dugujemo mu tri roka.
– Kroz tri mjeseca dugovat ćemo mu četiri.
– Kaže da će vas istjerati napolje.
– Otići ću.
– Piljarica traži da joj se plati. Ona ne da više ni naramak drva. Čime
ćete se grijati zimus? Nećemo imati nijednog drveta.
– Bit će sunca.
– Mesar otkazuje veresiju, ne da više mesa.
– Još bolje. Ne probavljam dobro meso. Suviše je teško.
– A šta ćemo onda jesti?
– Kruha.
– Pekar traži da mu se unaprijed nešto da, i kaže da bez novaca nema
kruha.
– Dobro.
– Šta ćete onda jesti?
– Imamo naše jabuke.
– Ali, gospodine, ne može se živjeti tako bez novca.
– Ja ga nemam.
Starica ode, starac osta sam. On se zamisli. I Gavroche je nešto
premišljao. Bila je gotovo noć.
Prvi rezultat Gavrocheova razmišljanja bio je taj da, mjesto da preskoči
plot, on se šćućuri pod njim. Grane se razmakoše malo pri dnu šiblja.
– Gle, uzviknu Gavroche u sebi, pravi krevet! i on se uvuče unutra. Bio je
gotovo leđima naslonjen na klupu čiča Mabeufovu, čujaše disanje
osamdesetogodišnjeg starca.
Tada, mjesto da jede, on pokuša da spava.
San prave mačke, san s jednim otvorenim okom. Dok je drijemao,
Gavroche je vrebao.
Bjelina sutonskog neba bjelasala se po zemlji, i ulica je pravila blijedu
prugu između dva reda tamnog šiblja.
Najednom, na toj bjeličastoj pruzi pojaviše se dvije sjene. Jedna je išla
naprijed, a druga, malo podalje, za njom.
– Evo dvoje čeljadi, progunđa Gavroche.

341
 Prva sjena izgledaše da je neki stari gospodin, poguren i zamišljen,
obučen ne može biti jednostavnije, koji zbog starosti ide lagano, i uveče se
šetka po mjesečini.
Druga je bila prava, krepka, vitka. Ona udešavaše svoj korak po koraku
prve; ali u toj hotimičnoj tromosti hoda osjećaše se gipkost i okretnost. Ova
je sjena imala, pored nečeg divljeg i sumnjivog, pravo držanje nekog za koga
bi se tada reklo da je elegantan; šešir mu je imao dobar oblik, redengot je
bio crn, dobrog kroja, vjerojatno od lijepe čohe, i pripijen uza struk. Glavu je
držao ravno s nekom čvrstom ljupkošću, a pod šeširom naziraše se u sutonu
blijedi mladićki lik. Ovaj je lik imao ružu u ustima. Ova druga sjena bijaše
dobro poznata Gavrocheu; to je bio Montparnasse.
A o onoj prvoj, ništa drugo ne bi mogao reći nego da je to neki čiča.
Gavroche počne odmah motriti.
Jedan od ovih namjernika snovaše očevidno nešto na račun onog drugog.
Gavroche je bio u dobrom položaju da vidi dalji razvoj. Krevet mu je bio
dobar zaklon.
Kad Montparnasse ide u lov, u ovo doba, na takvo jedno mjesto, tu se
krije nešto opasno. Gavroche je osjećao da mu se njegovo dječačko srce
razdire od sažaljenja prema starcu.
Šta da radi? Da pritekne u pomoć? Jedna slabost da pomogne drugoj! Tek
toliko da se Montparnasse slatko nasmije. Gavroche je dobro znao da će ovaj
opasni devetnaestogodišnji razbojnik oboriti kao od šale, najprije starca,
poslije dijete.
Dok je Gavroche premišljao, desi se napad, nagao i divalj. Napad tigra na
magare, napad pauka na muhu. Montparnasse, iznenada, baci ružu, skoči
na starca, ščepa ga za ovratnik, stište ga i priteže, a Gavroche se jedva
uzdrža da ne drekne. Trenutak kasnije, jedan od ovih ljudi bio je pod onim
drugim, prignječen, stenjući, koprcajući se, pod mramornim koljenima na
grudima. Samo to ne bijaše baš ono čemu se Gavroche nadao. Onaj što je bio
na zemlji, bijaše Montparnasse; onaj što je bio na njemu, bijaše čiča.
Sve se to dešavalo na nekoliko koraka od Gavrochea.
Starac je dobio udar, i vratio ga, i vratio ga tako strahovito da su za tren
oka napadač i napadnuti izmijenili uloge.
– Opasna li bogalja! pomisli Gavroche.
I ne mogaše se uzdržati da ne pljesne rukama. Ali se taj pljesak izgubi.
Njega ne čuše dva borca, zaneseni i zaglušeni od rvanja i dahtanja koje im
se miješalo.
Nasta tajac. Montparnasse prestade da se koprca. Gavroche reče za sebe:
– Da nije mrtav?

342
 Čiča nije ni riječi progovorio niti pustio od sebe glasa. On se ispravi, i
Gavroche ga ču kako reče Montparnasseu:
– Ustani.
Montparnasse ustade, ali ga čiča držaše. Montparnasse je izgledao
postiđen i bijesan kao vuk koga bi ovan uhvatio.
Gavroche je gledao i slušao, naprežući se da čuje i da vidi. To ga je
neobično zabavljalo.
On je bio nagrađen za svoju svjesnu strepnju gledaoca. Mogao je da
uhvati u letu ovaj dijalog koji je primio u pomrčini neki tragični naglasak.
– Koliko ti je godina?
– Devetnaest.
– Ti si jak i zdrav. Zašto ne radiš?
– To mi je dosadilo.
– Šta si po zanimanju?
– Besposličar.
– Govori ozbiljno. Može li se učiniti šta za tebe? Šta želiš da budeš?
– Lopov.
Nasta tajac. Starac izgledaše duboko zamišljen. On se ne micaše i ne
puštaše Montparnassea.
S vremena na vrijeme, mladi razbojnik, snažan i okretan, koprcaše se
kao zvijer uhvaćena u zamku. On se trzaše, pokušavaše da podmetne nogu,
uvijaše izbezumljeno noge i ruke, i gledaše da se izvuče. Starac kao da to i
ne opažaše, i držaše mu obje ruke u jednoj svojoj ruci sa nadmoćnom
ravnodušnošću apsolutne snage.
Zamišljenost starčeva potraja neko vrijeme, zatim, gledajući ravno
Montparnassea, on podiže blago glas, i održa mu, u onoj tami, neku vrstu
svečanog slova od koga Gavrocheu ne umače nijedna riječ:
– Dijete moje, ti iz lijenosti ulaziš u najmučniji život. Ah! ti kažeš da si
besposličar! budi spreman da radiš. Jesi li vidio jednu mašinu koja je
strahovita? Njome se tanji gvožđe. Treba s njom biti obazriv, to je nešto
podmuklo i okrutno; ako ti uhvati kraj kaputa, svega te odvuče. Ta mašina,
to je lijenost. Stani, dok je vrijeme, i spasi se! Inače, svršeno s tobom; još
malo pa su te zupci uhvatili. A kad to bude, ne nadaj se više ničemu. Muči
se onda, ljenjivče! Nema više odmora. Gvozdena ruka neumoljivog rada te je
ščepala. Da zarađuješ za život, da imaš neki zadatak, da vršiš neku dužnost,
to nećeš! da budeš kao drugi! to ti je dosadno. E lijepo! i bit ćeš drukčiji. Rad
je zakon; tko ga neće kao dosadu, imat će ga kao muku. Nećeš da budeš
radnik, bit ćeš rob. Rad te pušta s jedne strane samo da bi te uhvatio s

343
druge; nećeš da mu budeš prijatelj, bit ćeš mu crnac. Ah! nisi htio poštenog
ljudskog umora, imat ćeš osuđenički znoj. Gdje drugi pjevaju, ti ćeš stenjati.
Vidjet ćeš izdaleka, ozdo, druge ljude kako rade; izgledat će ti da se
odmaraju. Ratar, žetelac, mornar, kovač izgledat će ti ozareni svjetlošću kao
blaženi u raju. Kako nakovanj zrači! Upravljati plugom, vezati snopove, to
je prava radost! Veslati slobodno uz vjetar, kakva svetkovina! A ti, lijenčino,
muči se trnokopom, vuci, valjaj, koračaj! Zateži svoj ular, sad si tegleća
stoka u zaprezi pakla! Ah! ništa da ne radiš to ti je bio cilj. E lijepo! nijedne
nedjelje, nijednog dana, nijednog sata nećeš biti bez tegobe. Samo ćeš s
mukom moći sve dizati. Svaka minuta koja prođe lomit će ti mišiće, što za
druge bude teret, za tebe će biti stijena. Najprostije stvari bit će ti
strmenite. Život će ti biti čudovište oko tebe. Ići, doći, disati, sve će ti to biti
strašan teret. Pluća će ti biti teška kao da imaju sto kila. Da pođeš ovuda a
ne onuda, to će biti teško pitanje za tebe. Tko god hoće da iziđe, gurne samo
vrata, gotovo, eto ga napolju. A ti ako hoćeš da iziđeš, morat ćeš da probijaš
zid. Šta čine ljudi da iziđu na ulicu? Siđu na stepenice; a ti ćeš razderati
krevetsku plahtu, djelić po djelić napraviti od nje uže, vezat ćeš ga onda za
prozor i spustiti se niz taj konop u provaliju, i to će biti noću, na oluji, na
kiši, na mećavi, i, ako je uže suviše kratko, ostat će ti samo jedan način da
siđeš, a to je da padneš. Da padneš nasumce, u bezdan, ma s kakve visine,
na šta? Na ono što je dolje, na nepoznato. Ili ćeš se spuzati niz dimnjak,
makar se i opekao; ili ćeš se provući kroz nužnički kanal, makar se i udavio.
Da ti ne govorim o rupama koje valja prikrivati, o kamenu koji moraš po
dvadeset puta na dan dizati i namještati; o žbuci koju treba skrivati u
slamnjači. Kad je pred bravom, običan čovjek ima u džepu ključ koji je
napravio bravar. A ti, ako hoćeš izaći, primoran si da napraviš jedno
strahovito remek-djelo, uzet ćeš jedan sou, rasjeći ćeš ga na dvije tanke
pločice; kakvim spravama? Izmislit ćeš ih. To je tvoja stvar. Zatim ćeš
izdupsti iznutra obje ove pločice, starajući se da ih ne pokvariš izvana, a
svuda okolo po rubu napravit ćeš zavoje tako da se one užljebe jedna u
drugu kao poklopac i sud. Kad se gornji i donji dio tako zavrte, ništa se tu
ne primjećuje. Za čuvare, jer će te paziti, to će biti sou; za tebe, to će biti
kutija. Šta ćeš staviti u tu kutiju? Komadić čelika. Osovinu od sata kojoj ćeš
napraviti zupce i koja će ti biti pilica. Tom pilicom, dugom kao igla i
skrivenom u pari, sjeći ćeš naprave u bravi, na prevornici, u lokotu, i šipku
koja će ti stajati na prozoru, i okove koje ćeš nositi na nogama. Kad
napraviš to remek-djelo, kad svršiš tu nečuvenu spravicu, kad izvedeš to
čudo od umjetnosti, dovitljivosti, vještine, strpljenja, pa se dozna da je to
tvoja rabota, kakva će ti biti nagrada? Ćelija. Eto ti budućnosti. Lijenost,
uživanje, strašne su to provalije! Ništa ne raditi, žalostan je inat, razumiješ
li? Živjeti besposlen, na račun društva! Biti nekoristan, to jest štetan, to

344
vodi pravo u bijedu. Teško onome tko hoće da živi na račun drugog. On će
biti gad. Ah! ne sviđa ti se da radiš? Ah! imaš samo jednu misao: da dobro
piješ, da dobro jedeš, da dobro spavaš. Pit ćeš zato vodu, jest ćeš crni kruh,
spavat ćeš na tvrdoj dasci s gvožđem stegnutim na nogama i od koga će ti se
tijelo noću lediti! Raskinut ćeš okove, pobjeći ćeš. Dobro. Vući ćeš se
potrbuške u šiblju i jest ćeš travu kao stoka u šumi. I opet će te uhvatiti. I
onda ćeš godinama provesti u tamničkom podrumu, prikovan za zid,
pipajući oko sebe da nađeš krčag s vodom, grizući strašni tamničarski kruh,
koji ni pas ne bi okusio, jedući bob koji su crvi prije tebe izgrizli. Bit ćeš
stonoga u podrumu. Ah! smiluj se na samog sebe, bijedno mlado dijete, što si
prije nepunih dvadeset godina sisao svoju dadilju, a bez sumnje imaš i
majku u životu! Preklinjem te, čuj me. Hoćeš lijepu crnu čohu, lakirane
cipele. Hoćeš da se zalizuješ, da kovrdžastu kosu mažeš mirišljivim uljem,
da se dopadaš djevojčurama, da si lijep. A ošišat će te do kože i nosit ćeš
crveni gunj i drvene cipele. Hoćeš prstenje, imat ćeš gvozdeni obruč na
vratu. A ako pogledaš neku ženu, dobit ćeš batine. I tu ćeš ući u dvadesetoj
godini, izići ćeš u pedesetoj! Ući ćeš mlad, rumen, svjež, sjajna pogleda i
bijelih zuba, lijepe mladićke kose, izići ćeš slomljen, poguren, izbrazdan,
krezub, rugoban, sijed! Ah! siroto moje dijete, na pogrešnom si putu,
besposličenje je rđav savjetnik; najmučniji od svih poslova je krađa. Vjeruj
meni, okani se toga teškog posla, besposličenja. Nije lako biti nevaljalac.
Lakše je biti pošten čovjek. Idi sada, i misli o ovom što sam ti rekao. A
zbilja, šta si htio od mene? Moju kesu? Evo je.
I starac, pustivši Montparnassea, gurnu mu u ruku kesu koju
Montparnasse tegnu prvo da vidi koliko je teška; zatim, s onom istom
nesvjesnom obazrivošću kao da ju je ukrao, Montparnasse je zavuče ostrag
u džep od redengota.
Pošto je s tim bio gotov, stari se okrenu i nastavi mirno svoju šetnju.
– Zvekan! promrmlja Montparnasse.
Tko je bio ovaj čiča? Čitalac je, bez sumnje, pogodio.
Montparnasse ga gledaše, zabezeknuto, kako odmiče u mraku. To mu
gledanje postade kobno.
Dok se starac udaljavao, Gavroche se približavao.
Gavroche se, jednim pogledom u stranu, uvjeri da čiča Mabeuf, zaspavši
možda, još uvijek sjedi na klupi. Gamin je zatim izišao iz šiblja, i počeo
puziti u mraku iza leđa Montparnasseu, koji je stajao nepomično. Dođe tako
do Montparnassea, neopaženo i nečujno, zavuče lagano ruku u stražnji džep
redengota od lijepe crne čohe, napipa kesu, izvuče ruku, i, puzeći ponovo,
izgubi se kao zmija u pomrčini. Montparnasse, nemajući nikakva razloga da
bude na oprezu i zamislivši se prvi put u životu, nije ništa primijetio. Kad je

345
došao do mjesta gdje je bio čiča Mabeuf, Gavroche baci kesu preko plota, i
strugnu što je brže mogao.
Kesa pade čiča Mabeufu na nogu. Taj ga potres probudi. On se sagne i
diže kesu. Ništa nije shvaćao, pa je otvori. Bila je to kesa s dvije pregrade; u
jednoj je bilo nešto sitnog novca; u drugoj šest napoleona.
G. Mabeuf, prestravljen, odnese to svojoj domaćici.
– To je s neba palo, reče strina Plutarh.

346
 KNJIGA PETA

Kraj ne liči na
početak

347
 I

PORED OSAME – KASARNA

Cosettina tuga, ma kako da je bila bolna i živa četiri-pet mjeseci ranije,
počela je da se zacjeljuje, a ona to nije ni opažala. Priroda, ljubav prema ocu,
veselost ptica i cvijeća cijedili su malo-pomalo, iz dana u dan, kap po kap, u
ovu tako nevinu i tako mladu dušu nešto što je bilo nalik gotovo na zaborav.
Je li se vatra u njoj potpuno ugasila? ili se samo po njoj slagao pepeo?
Sigurno je samo da ona nije gotovo više osjećala da je nešto boli ili peče.
Jednoga dana sjeti se najednom Mariusa: – Gle! reče ona, zaboravila sam
ga bila.
Tih dana baš, primijetila je, pored vrtne ograde, jednog vrlo lijepog
kopljaničkog oficira, struka kao u ose, u divnoj uniformi, djevojačkog lica, sa
sabljom pod rukom, ufitiljenih brkova, u sjajnom šljemu. Povrh toga, plava
kosa, plave izbuljene oči, okrugao, tašt drzak i lijep lik: prava protivnost
Mariusu. Cigara u ustima. – Cosetta je pomislila da je ovaj lijepi oficir bez
sumnje iz puka čija je kasarna u Babilonskoj ulici.
Sutradan, ona ga opet vidje kad je prošao. Ostade joj u pameti vrijeme
prolaska.
Otada, je li to bio slučaj? vidjela ga je svakog dana kada je prolazio.
Oficirovi drugovi primijetiše da u ovom »zapuštenom« vrtu, iza ove ružne
rokoko ograde, ima jedno ljepuškasto stvorenje koje se uvijek tu nađe kad
prolazi lijepi poručnik, koji nije nepoznat čitaocu i zove se Théodule
Gillenormand.
– Pazi! govorahu mu. Jedna mala baca oko na tebe, pogledaj samo.
– Kad bih imao vremena, odgovaraše kopljanik, da gledam svaku
djevojku koja mene gleda.
Baš u to vrijeme Marius je bio na samrtničkim mukama i govorio je: – Da
mi ju je samo još jednom vidjeti prije nego što umrem! – Da je njegova želja
bila ispunjena, da je toga trenutka vidio Cosettu kako gleda jednog
kopljanika, riječ bi mu zastala u grlu i umro bi od tuge.
Tko je za to kriv? Nitko.
Marius je bio od onih temperamenata što potonu u tugu i ogreznu u njoj;
Cosetta je bila od onih koji zarone i iziđu iz nje.

348
 Cosetta uostalom preživljavaše onaj opasni trenutak, neizbježnu mijenu
ženskog sanjarenja ostavljenog samog sebi, kada srce mlade i usamljene
djevojke liči na onu lozu što se, kako slučaj htjedne, pripije uz kapitel
mramornog stupa ili uz letve krčme. Trenutak brz i odlučan, kritičan za
svako siroče, bilo ono siroto ili bogato, jer bogatstvo ne štiti od rđava izbora;
i oni sasvim gore slabo se ožene; najgora je veza kad duše ne odgovaraju
jedna drugoj; i kao što je dosta često neki nepoznati mladić, koji je bez
imena, koji je nepoznata priroda, bez imanja, mramorni kapitel koji drži
hram velikih osjećanja i velikih ideja, tako je i poneki čovjek iz visokog
društva, koji je zadovoljan sobom i bogat, koji ima uglađene cipele i lakirane
riječi, ako ga gledate, ne izvana, nego unutra, to jest u ono što je
namijenjeno ženi, samo jedan zvekan, koga nejasno razdiru žestoke prljave i
pijane strasti; prava kavanska greda.
Šta je ispunjavalo Cosettinu dušu? Utišana ili uspavana strast; ljubav
koja lebdi, nešto što je providno, svijetlo, mutno na izvjesnoj dubini, tamno
na još većoj dubini. Slika lijepog oficira ogledala se na površini. Je li bilo
neke uspomene na dnu? – sasvim na dnu? – Možda. Cosetta nije znala.
Utom se desi nešto čudno.

349
 II

COSETTIN STRAH
U prvoj polovini travnja Jean Valjean ode na put. Kao što znate, on je to
radio s vremena na vrijeme, ali vrlo rijetko. Ostajao je na putu dan-dva
najviše. Kud je išao? Nitko nije znao, pa ni Cosetta. Jednom samo, kad je
polazio, ispratila ga je u kolima do ugla jednog ćorsokaka na kome je
pročitala: Ćorsokak Planchette. Tu je on sišao, a kola su vratila Cosettu u
Babilonsku ulicu. Jean Valjean je poduzimao obično ova kratka putovanja
kad bi nestao novac u kući.
Jeana Valjeana nije dakle bilo kod kuće. Rekao je bio: Vratit ću se za tri
dana.
Uveče je Cosetta bila sama u salonu. Iz duga vremena, otvorila je svoj
klavir i počela da pjeva, prateći sama sebe, kor iz Eurijante: Lovci u šumi
zalutali! koji je možda najljepše nešto što se može zamisliti u muzici. Kad je
svršila, zamislila se.
Najednom joj se učini da čuje nečiji hod u vrtu.
To nije mogao biti otac, jer je on bio na putu; to nije mogla biti Toussaint
jer je ona bila zaspala. Bilo je deset sati uveče.
Priđe prozoru u salonu, koji je bio zatvoren, i prisloni uho.
Učini joj se da je to čovječji hod, i da netko ide vrlo lagano.
Pope se brzo na prvi kat u svoju sobu, otvori prozorčić probijen u kapku, i
pogleda u vrt. Bio je pun mjesec. Vidjelo se kao usred dana.
Ne bijaše nikoga.
Otvori prozor. U vrtu je bilo sve tiho i dokle se moglo vidjeti na ulici bilo
je pusto kao i uvijek.
Cosetta pomisli da se prevarila. Učinilo joj se da je čula taj šum. To je
bila možda halucinacija koju je proizveo mračni i čudesni Weberov kor koji
otvara pred duhom strahovite dubine, koji drhti pred očima kao neka
stravična šuma, a u kome se čuje kršenje suhoga granja pod koracima
uznemirenih lovaca koje nazirete u sutonu.
Nije više na to mislila.
Uostalom, Cosetta po svoj prirodi nije bila plašljiva. U njenim je žilama
bilo krvi Ciganke i pustolovke koja ide bosonoga. Sjetite se, ona je bila više

350
ševa nego golubica. U osnovi je bila divlja i hrabra.
Sutradan, malo ranije, predveče, šetaše se po vrtu.
Usred nejasnih misli koje je obuzimahu, činilo joj se da na mahove čuje
neki šum nalik na onaj jučerašnji, kao da netko hoda u mraku ispod drveća
nedaleko od nje, ali ona reče sebi da ništa tako ne liči na hod po travi kao
šum grana koje se same po sebi njišu, pa nije više na to obraćala pažnju.
Ništa uostalom nije vidjela.
Iziđe iz »šibljaka«, imala je da prijeđe jednu zelenu livadicu dok ne dođe
do verande. Mjesec, koji je bio izašao iza njenih leđa, ocrta Cosettinu sjenu
po livadi, u trenutku kad je izlazila iz česte.
Cosetta zastade kao skamenjena.
Pored njene sjene, mjesec ocrtavaše razgovijetno na travi jednu drugu
sjenu neobično groznu i strašnu, sjenu koja imađaše okrugao šešir.
To kao da je bila sjena nekog čovjeka koji je stajao na rubu česte na
nekoliko koraka iza Cosette.
Jedan trenutak nije mogla ni progovoriti, ni viknuti, ni dozvati, ni
maknuti se, ni okrenuti glavu.
Napokon ona pokupi svu svoju snagu i okrenu se odlučno.
Nije bilo nikoga.
Pogleda na zemlju. Sjene je nestalo.
Vrati se u šibljak, pretraži smjelo svuda, ode do zgrade i ne nađe ništa.
Bila se sledila. Je li to opet bila neka halucinacija? Šta! dva dana
uzastopce! Jedna halucinacija, no, ali dvije halucinacije? Uznemiravalo ju je
to što sjena nije bila svakako avet. Aveti ne nose okrugle šešire.
Sutradan se vrati Jean Valjean. Cosetta mu ispriča šta joj se učinilo da je
čula i vidjela. Očekivala je da će biti razuvjerena i da će joj otac slegnuti
ramenima i reči: – Ti si jedna ludica.
Jean Valjean se zabrinu.
– To sigurno nije ništa, reče joj on.
Ostavi je pod nekim izgovorom i ode u baštu, a ona ga vidje kako s
velikom pažnjom ispituje ogradu.
Te se noći ona probudi; sad je bila sigurna, čula je razgovijetno kako
netko ide pored verande ispod prozora. Pritrča prozoru i otvori ga. U vrtu se
zaista vidio jedan čovjek koji je držao u ruci jednu veliku toljagu. U
trenutku kad je htjela da vikne, mjesec osvijetli čovjekov lik. To je bio njen
otac.
Ona opet leže da spava rekavši: – Baš se uznemirio.
Jean Valjean provede u vrtu ovu noć i još dvije uzastopne noći. Cosetta

351
ga je vidjela kroz prozorčić na kapku.
Treće noći, mjesec je bio manji i izlazio je kasnije, moglo je biti jedan sat
izjutra, ona ču kako se netko grohotom smije i glas očev koji ju je zvao:
– Cosetta!
Ona skoči iz kreveta, navuče domaću haljinu i otvori prozor.
Otac joj bijaše dolje na livadici.
– Probudio sam te da te umirim, reče joj, pogledaj. Eno one tvoje sjene u
okruglom šeširu.
I pokaza joj na travi jednu sjenu koju je mjesec ocrtavao i koja je zaista
bila dosta nalik na sjenu čovjeka u okruglom šeširu. To je bila sjena jedne
limene cijevi sa zaglavkom s dimnjaka koji je stršio na susjednom krovu.
Cosetta se također nasmije, sve njene zlokobne pretpostavke otpadoše, i
sutradan, doručkujući s ocem, smijala se avetinjskom vrtu po kome borave
sjene limene cijevi s dimnjaka.
Jean Valjean postade opet miran; a Cosetta nije ni obratila pažnju na to
da li je limena cijev baš u pravcu sjene koju je ona vidjela ili je mislila da je
vidi, ni da li se mjesec nalazi na istoj tački na nebu. Ona sebi ne postavi ni
pitanje kakva je to čudna cijev koja se boji da ne bude uhvaćena na djelu i
koja bježi čim sagleda njezinu sjenu, jer je sjene nestalo kad se Cosetta
okrenula. Cosetta je u to bila sigurna. Cosetta se potpuno umiri. Dokaz joj je
izgledao potpun, i nije više ni pomišljala da netko može uveče ili noću ići po
vrtu.
Nekoliko dana iza toga desi se nešto novo.

352
 III

S PRIMJEDBAMA TOUSSAINTINIM
U vrtu, pored ograde sa strane ulice, bila je jedna kamena klupa, koju je
čuvao jedan šibljak od pogleda radoznalih očiju, ali koju je ipak, s nategom,
mogla doseći ruka nekog prolaznika kroz ogradu i šibljak.
Jedne večeri ovog istog mjeseca travnja, Jean Valjean je bio izašao, a
Cosetta, po zalasku sunca, bila je sjela na klupu. Vjetar je ćarlijao po
drveću, Cosetta se bila zamislila; neka tuga koja nije imala povoda
obuzimala ju je postepeno, ona neodoljiva tuga što je veče donosi i što dolazi,
tko zna? iz tajne groba, tajne poluotvorene u to doba.
Fantina je možda bila u toj sjeni.
Cosetta ustade, obiđe lagano vrt, idući po rosnoj travi i govoreći sama za
sebe u onoj sjetnoj zanesenosti u koju je bila zapala: – Treba imati doista
drvene cipele, za vrt u ovo doba. Može se nazepsti.
Vrati se na klupu.
Kad je htjela da sjedne, opazi na mjestu s koga je ranije bila ustala dosta
velik kamen koji tu doista nije bio maloprije.
Cosetta pogleda ovaj kamen, pitajući se šta to može da znači. Najednom,
pomisao da ovaj kamen nije došao sam na klupu, da ga je netko tu metnuo,
da se nečija ruka provukla kroz ogradu, – ta pomisao joj se uvrtje u glavu i
od nje je spopade strah. Sad je to bio pravi strah; kamen je stajao tu. Nije
moglo biti sumnje, ona ga ne dodirnu, pobježe i ne osvrćući se, skloni se u
kuću, spusti kapke na vrata verande i zamandali ih i zaključa za sobom.
Zapita Toussaintu:
– Je li se otac vratio?
– Nije još, gospođice.
(Rekli smo jednom za uvijek da je Toussaint mucala. Neka nam je
dozvoljeno da to više ne ponavljamo. Nije nam prijatno da muzički bilježimo
ovu manu.)
Jean Valjean, misaoni čovjek i noćni šetač, vraćao se često kasno noću.
– Toussaint, nastavi Cosetta, da li pazite da dobro zamandalite uveče bar
vrata koja izlaze u vrt, i da metnete one male reze što ulaze u one alčice koje
zatvaraju?

353
 – Budite bez brige, gospođice.
Toussaint je to savjesno obavljala, i Cosetta je to znala, ali se nije mogla
uzdržati da ne doda:
– Jer to vam je ovdje prava pustinja!
– Ama tako vam je, reče Toussaint. Čovjeka bi ovdje ubili prije nego što
bi imao vremena da kaže uf! A uz to gospodin ne spava u kući. Ali ne bojte
se, gospođice, zatvaram ja prozore kao na kakvoj tvrđavi. Žene same
samcate; da se čovjeku koža naježi! Zamislite, uđu ljudi noću u sobu i kažu
vam: – ćut! – pa počnu da vas kolju. Nije što će čovjek umrijeti, smrt je
svačija, dobro, jednom se mora umrijeti, ali ta grozota da osjetite da vas ti
ljudi dodirnu. A onda njihovi su noževi sigurno tupi! O bože!
– Šutite, reče Cosetta. Zatvorite sve dobro.
Cosetta uplašena ovim Toussaintinim slikama iz melodrame a možda i
uspomenama na priviđenja od prošle nedjelje koja su joj dolazila u pamet,
nije joj smjela reći: – Pođite da pogledate onaj kamen što su ga stavili na
klupu! iz straha da se ne otvore vrata i prozori, posla Toussaint da pogleda
cijelu kuću od podruma do tavana, zatvori se u sobu, zaključa vrata, pogleda
ispod kreveta, leže, i ne mogade dobro da spava. Svu noć joj se priviđao
kamen velik kao brdo i pun pećina.
Kad ogranu sunce, – a kad ono grane, čovjek se nasmije noćnom strahu, i
to utoliko prije što je bio strah veći, – kad ogranu, dakle, sunce, Cosetta, čim
se probudi, vidi da joj je strah prošao kao ružan san, i reče sebi: – Kud mi se
djela pamet? to je kao i oni koraci koji su mi se, prošle nedjelje, pričinili
noću u vrtu! to je kao i ona sjena dimnjačne cijevi! Zar da postanem sada
kukavica? – Sunce koje je svijetlilo kroz pukotine na kapcima i crvenilo se
na zavjesama od damasta tako je umiri da joj sve iščeznu iz pameti, pa i
kamen.
– Nije bilo kamena na klupi kao god što nije bilo ni čovjeka u okruglom
šeširu u vrtu; sanjala sam kamen kao i ono drugo.
Obuče se, siđe u vrt, otrča klupi i osjeti da je probi hladan znoj. Kamen je
bio tu.
To je podrža samo trenutak. Šta je bio strah noću, radoznalost je danju.
– Baš da vidim! reče.
Podiže kamen koji je bio poveliki. Pod njime je bilo nešto nalik na pismo.
To je bio omot od bijelog papira. Cosetta ga uze brzo. Nije bilo adrese na
jednoj strani, ni pečata na drugoj. Međutim, omot, iako otvoren, nije bio
prazan. Viđahu se neki papiri unutra.
Cosetta se zagleda. To sad nije bio strah, to nije bila radoznalost; to je bio
početak strepnje.

354
 Cosetta izvadi iz omota ono što je bilo unutra, jednu sveščiću papira čija
je svaka strana bila obilježena brojem i sadržavala po nekoliko redaka
ispisanih, po Cosettinom mišljenju, dosta lijepim i vrlo sitnim rukopisom.
Cosetta potraži neko ime, nije ga bilo; neki potpis, nije ga bilo. Kome li je
to bilo upućeno? Vjerojatno njoj, jer je nečija ruka stavila svežanj na klupu.
Od koga li je to potjecalo? Nečim neodoljivim bila je opčinjena, ona htjede da
okrene pogled od ovih listića koji su joj u ruci drhtali, pogleda nebo, ulicu,
bagreme okupane u svjetlosti, golube koji su dolijetali na jedan susjedni
krov, a onda joj pogled odjednom živo pade na rukopis, i ona odluči da treba
da dozna šta ima unutra.
Evo šta pročita:

355
 IV

JEDNO SRCE POD KAMENOM

Svesti svemir na jedno jedino biće, uzdići jedno jedino biće do
boga, to je ljubav.
Ljubav je pozdrav koji anđeli šalju zvijezdama.
Tužna li je duša kad je tužna zbog ljubavi!
Kako je prazno kad nema bića koje može samo da ispuni svijet!
Ah! Živa je istina da voljeno biće postaje bog. Bilo bi pojmljivo da je
bog na njega ljubomoran, da svevišnji nije stvorio svijet za dušu, a
dušu za ljubav.
Dovoljno je samo sagledati jedan osmijeh ispod šešira od bijelog
krepa s ljubičastim trakama, pa da duša uđe u dvorove snova.
Bog je iza svega, ali sve skriva boga. Stvari su crne, stvorenja su
tamna. Kad volite jedno biće, date mu providnost.
Neke su misli molitve. Ima trenutaka kad duša kleči, ma kako
da se drži tijelo.
Razdvojeni ljubavnici zavaravaju udaljenost na kojoj se nalaze s
hiljadu uobraženih stvari koje ipak imaju svoju stvarnost. Ne dadu
im da se vide, ne mogu jedno drugom da pišu; oni nađu puno
tajanstvenih načina da se dopisuju. Pošalju jedno drugom pjesmu
ptica, miris cvijeća, dječji smijeh, sunčevu svjetlost, uzdahe vjetra,
zvjezdane zrake, sve što je stvoreno. A zašto i ne? Svako božje djelo
stvoreno je zato da služi ljubavi. Ljubav je toliko moćna da može
cijelu prirodu zaposliti svojim porukama.
O proljeće! ti si pismo koje joj ja pišem.
Budućnost pripada još više srcima nego umovima. Voljeti, to je
jedina stvar koja može zauzeti i ispuniti vječnost. Beskonačnosti
treba neiscrpnost.
Ljubav je dio same duše. Ona je iste prirode sa njom. I ona je
božanska iskra. I ona se ne može iskvariti, podijeliti, uginuti. To je

356
jedna iskra koja je u nama, koja je besmrtna i beskonačna, koju
ništa ne može ograničiti i koju ništa ne može ugasiti. Osjećamo je
kako gori do srži u kostima i vidimo je kako zrači do krajnjih
dubina neba.
O ljubavi! divoto! naslado dvaju duhova koji se razumiju, dvaju
srca koja se prožimaju, dvaju pogleda koji se proniču! Doći ćeš mi, je
li, o srećo! Šetnje udvoje u samoći! blagosloveni i svijetli dani!
Ponekad sam sanjao da se s vremena na vrijeme otkine koji čas iz
života anđela i spusti ovdje da prođe kroz sudbinu ljudi.
Bog ne može ništa dodati sreći onih koji se vole, osim da im
dadne beskonačno trajanje. Poslije života u ljubavi, vječnosti u
ljubavi, to je zaista povećanje; ali ni sam bog ne može pojačati
neiskazanu sreću koju ljubav daje duši već na ovom svijetu. Bog je
obilje neba; ljubav je obilje čovjeka.
Vi gledate zvijezdu iz dva razloga, jer je svijetla i jer je
nedokučiva. Vi imate pored sebe blaže zračenje i veću tajnu, ženu.
Svi mi, bili tko bili, imamo bića koja udišemo. Kad ih nemamo,
zraka nemamo, gušimo se. Onda umiremo. Umrijeti od nemanja
ljubavi, to je strašno. Gušenje duše.
Kad ljubav stopi i spoji dva bića u jednu anđeosku i svetu
jedinku, za njih je nađena tajna života; tada su oni samo dva izraza
iste sudbine; tada su oni samo dva krila istog duha. Volite, lebdite!
Onoga dana kad neka žena koja prođe ispred vas zrači u svom
hodu, izgubljeni ste, vi volite. Ostaje vam onda samo jedno, da
mislite na nju tako uporno da bude prisiljena da i ona misli na vas.
Ono što ljubav počne može samo bog da dovrši.
Prava ljubav pada u očajanje i ushićenje zbog jedne izgubljene
rukavice i zbog jednog nađenog rupčića, a potrebna joj je vječnost za
njenu predanost i za njene nade. Ona se sastoji u isti mah iz
beskonačno velikog i iz beskonačno malog.
Ako ste kamen, budite magnet, ako ste biljka, budite mimoza,
ako ste čovjek, budite ljubav.
Ljubavi ništa nije dosta. Kad ima sreću, hoće raj; kad ima raj,
hoće nebo.

357
 O vi koji se volite, sve je to u ljubavi. Treba samo da umijete to
naći. Ljubav ima što i nebo, zanesenost, i više nego nebo, nasladu.
Dolazi li ona još u Luksemburg? – Ne, gospodine.
– Je l’ te, ona u ovu crkvu dolazi na misu? – Ne dolazi više. –
Stanuje li još u ovoj kući? – Iselila se. – Gdje sada stanuje?– Nije
kazala.
Mračno li je to ne znati adresu svoje duše!
U ljubavi ima djetinjarije, u drugim strastima ima sitničarstva.
Sram neka je strasti koje čovjeka čine malim! Čast onoj koja ga čini
djetetom!
Čudna je to stvar, znate li vi to? Ja sam u mraku. Ima jedno biće
koje je otišlo i odnijelo nebo.
Ah, ležati jedno pored drugog u istom grobu s rukom u ruci, i s
vremena na vrijeme, u mraku, pomilovati blago jedno drugom prst,
to bi bilo dovoljno za vječnost.
Vi koji patite jer volite, volite još više. Umrijeti od ljubavi, to je
živjeti od nje.
Volite. Mračno zvjezdano preobralenje pomiješano je s tim
mučenjem. Ima ushićenja u tom umiranju.
O veselja ptica! imaju gnijezda pa imaju i pjesmu.
Ljubav je nebesko disanje rajskog zraka.
Čujte, duboka srca, mudri duhovi, uzmite život onakav kakvog
ga je bog dao; to je dugo iskušenje, nepojamno spremanje za
nepoznatu sudbinu. Ova sudbina, ona prava, počinje za čovjeka na
prvoj stepenici u unutrašnjosti groba. Tada mu se tek nešto otkrije,
i on počinje da razaznaje ono konačno. Mislite na ovu riječ, konačno.
Živi vide beskonačno; konačno mogu da vide samo mrtvi. A dotle,
volite i patite, nadajte se i zanosite se. Teško onome koji bude volio
samo tijela, oblike, pojave! Smrt će mu oduzeti sve. Nastojte da
volite duše, pa ćete ih onamo pronaći.
Sreo sam na ulici jednog vrlo siromašnog mladića koji je volio,
šešir mu je bio star, kaput mu je bio pohaban; laktovi su mu virili,
voda mu je ulazila u cipele a zvijezde u dušu.

358
 Velika li je to stvar biti voljen! Još veća je stvar voljeti! Od silne
strasti srce postaje viteško. Ono se tada sastoji samo iz onog što je
čisto; ono se tada oslanja samo na ono što je uzvišeno i veliko. U
njemu ne može proklijati nedostojna misao koliko ni kopriva na
glečeru. Duša uzvišena i vedra, nepristupačna niskim strastima i
uzbuđenjima, koja je nad oblacima i sjenama ovoga svijeta, nad
ludostima, lažima, mržnjama, taštinama, bijedama, boravi u
nebeskom plavetnilu, i osjeća samo duboke i podzemne potrese kao
što planinski vrh osjeća zemljotrese.
Kad ne bi nitko volio, sunce bi se ugasilo.

359
 V

COSETTA POSLIJE PISMA

Dok je ovo čitala, Cosetta se malo-pomalo zanosila. Baš kad je dizala oči s
posljednjeg reda u svesku, lijepi oficir, tada mu je bilo vrijeme, prođe
ponosno pored ograde. Cosetti se učini prava nakaza.
Ona stade opet da promatra svezak. Bio je ispisan divnim rukopisom,
pomisli Cosetta; istom rukom, ali raznim tintama, čas vrlo crnim, čas
blijedim, kao kad se dolijeva tinta u tintarnicu, i prema tome u razne dane.
Tu se, dakle, izlila jedna misao, uzdah po uzdah, bez reda i poretka, bez
izbora, bez cilja, nasumce. Cosetta nije nikad čitala ovako nešto. Ovaj
rukopis, u kome je ona vidjela više svjetlosti nego tame, ostavljao je utisak
odškrinutog svetilišta. Svaki od ovih tajanstvenih redaka blistaše joj se pred
očima i plavljaše joj srce nekom čudnom svjetlošću. Dok su je odgajali,
uvijek su joj govorili o duši a nikad o ljubavi, kao kad bi netko govorio o
ugarku, a ne o plamenu. Ovaj rukopis od petnaest strana otkrivaše joj naglo
i blago svu ljubav, bol, sudbinu, život, vječnost, početak, kraj. Kao da se
neka ruka otvorila i bacila joj brzo pregršt zraka. U tih nekoliko redaka
osjećala je strasnu, žestoku, plemenitu, poštenu prirodu, svetu volju,
ogromnu tugu i ogromnu nadu, stegnuto srce, bujnu zanesenost. šta je bio
taj rukopis? Pismo. Pismo bez adrese, bez imena, bez datuma, bez potpisa,
koje najavljuje a nezainteresirano je, zagonetka sastavljena od istina,
ljubavna poslanica sročena da je odnese anđeo a da je čita djevojčica,
sastanak zakazan izvan zemlje, ljubavno pismo koje šalje priviđenje sjeni.
Tko je ovo pisao imao je nogu u grobu a prst na nebu. Ovi redovi, koji su pali
jedan po jedan na papir, bili su ono što se moglo nazvati kapi duše.
A sada, od koga su potjecale ove strane? Tko ih je mogao napisati?
Cosetta nije oklijevala ni trenutka. Jedan jedini čovjek.
On!
Svanulo joj je u duhu. Sve je ponovo izbilo. Osjećala je nečuvenu radost i
duboku strepnju. To je on! On joj je pisao! On je bio tu! On je provukao ruku
kroz ogradu. Kad ga je ona zaboravljala, on ju je našao! Ali, zar ga je ona
zaboravila? Ne, nikada! Bila je luda da u to za trenutak povjeruje. Ona ga je
uvijek voljela, uvijek obožavala. Oganj je bio zapretan i tinjao je neko
vrijeme, ali, sad to viđaše dobro, on je sve dublje silazio, i sad je ponovo
planuo i svu je zahvatio. Ovaj je svezak bio kao neka žiška koja je pala iz

360
one druge u njenu. Ona osjećaše da se požar ponovo raspaljuje. Ona upijaše
svaku riječ iz rukopisa. – O! jest! govoraše ona, kako mi je sve to poznato!
Sve sam ja ovo već čitala u njegovim očima.
Kad je po treći put dovršavala čitanje, poručnik Théodule prođe ponovo
pored ograde i zveknu mamuzama po pločniku. To primora Cosettu da digne
oči. Učini joj se beznačajan, prost, glup, besposličar, uobražen, neprijatan,
drzak i vrlo ružan. Oficir je mislio da treba da se osmjehne. Ona se okrenu
posramljena i bijesna. Dođe joj da ga lupi nečim po glavi.
Ona pobježe, uđe u kuću i zatvori se u sobu da ponovo čita rukopis, da ga
nauči napamet, i da mašta. Kad ga je dobro pročitala, poljubi ga i stavi u
njedra.
Gotovo. Cosetta bijaše ponovo pala u duboku serafimsku ljubav. Rajska
provalija opet se otvorila.
Cijeli dan Cosetta je bila kao u nekom bunilu. Jedva je mogla da misli,
sve joj se bilo zbrkalo u mozgu, nije mogla da išta predvidi, nadala se
dršćući, čemu? nečemu neodređenom. Nije smjela da išta sebi obeća: a nije
htjela da išta uskrati. Bljedilo joj prelažaše po licu a drhtavica po tijelu.
Činjaše joj se na mahove da sanja; govoraše sebi: je li to java? Tada bi
dirnula mnogo voljeni papir pod haljinom, pritisla bi ga na srce, osjetila bi
mu uglove na svome tijelu, i kad bi je Jean Valjean vidio u tom trenutku,
uzdrhtao bi pred tom sjajnom i nepoznatom radošću koja joj se izlivaše ispod
trepavica. – Pa da! mišljaše ona. To je zaista on! To potječe od njega za
mene!
I ona govoraše da su joj ga posredstvo anđela i neki nebeski slučaj vratili.
O preobražaju ljubavi! O snovi! Ovaj nebeski slučaj, ovo posredstvo
anđela, to je ona loptica hljeba što ju je jedan lopov dobacio drugom jednom
lopovu iz dvorišta Karla Velikog u Lavovsku jamu, preko krova tamnice La
Force.

361
 VI

STARI SU STVORENI DA IZIĐU BAŠ

KAD TREBA
To veče, Jean Valjean izađe, Cosetta se obuče. Namjesti kosu onako kako
joj najljepše stajaše i obuče haljinu čiji je struk, koji su škare više no što
treba izrezale, pa se zbog toga vidjelo nešto leđa ispod samog vrata, bio,
kako kažu djevojke, »malo nepristojan«. To nije bilo ni najmanje nepristojno,
samo ljepše nego inače. Ona se udesi tako, ne znajući ni sama zašto.
Da li je htjela da iziđe? nije.
Da li je čekala nečiji posjet? nije.
U sumrak, ode u vrt. Toussaint je bila zaposlena u kuhinji koja je gledala
pozadi na dvorište.
Poče da hoda ispod grana, razmičući ih s vremena na vrijeme rukom, jer
ih je bilo vrlo niskih.
Dođe tako do klupe.
Kamen još stajaše na njoj.
Sjede i metnu svoju meku bijelu ruku na ovaj kamen kao da ga je htjela
pomilovati i zahvaliti mu se.
Najednom, dobi onaj neobični utisak koji osjećamo, iako ništa ne vidimo,
kad netko stoji iza nas.
Okrenu se i skoči na noge.
To je bio on.
Bijaše gologlav. Izgledaše blijed i mršav. Jedva mu se naziraše crno
odijelo. U sumraku se isticaše bljedoća njegovog lijepog čela, a oči mu bijahu
pokrivene mrakom. Pod koprenom neuporedive blagosti, imaše nešto od
smrti i od noći. Lice mu bijaše obasjano svjetlošću dana koji zalazi i mišlju
duše koja odlazi.
Kao da to ne bijaše još priviđenje, ali ni čovjek više.
Šešir mu bijaše odbačen na nekoliko koraka u šibljak.
Cosetta, koja zamalo ne pade u nesvijest, ne pusti ni glasa. Ona se
izmicaše polako, jer osjećaše da je nešto privlači. On se ne micaše. Po
nečemu neizrecivom i tužnom što je obavijaše, ona osjećaše pogled njegovih

362
očiju koje nije vidjela.
Uzmičući, Cosetta naiđe na jedno drvo i nasloni se na njega. Da nije bilo
tog drveta, pala bi.
Tada začuje njegov glas, glas koji nikad dosad nije čula, koji je bio jedva
jači od šuštanja lišća, i koji je šaptao:
– Oprostite mi, ja sam ovdje. Srce mi je prepuno, nisam više mogao ovako
živjeti, došao sam. Jeste li pročitali ono što sam metnuo ovdje, na klupu?
Poznajete li me malo? Ne bojte se mene. Prošlo je već dosta vremena, sjećate
li se onoga dana kad ste me pogledali? To je bilo u Luksemburgu, blizu
Gladijatora. A onog dana kad ste prošli pored mene? To je bilo 16. lipnja i 2.
srpnja. Skoro će biti godina dana. Odavno vas već nisam vidio. Raspitivao
sam se kod žene što iznajmljuje stolice, rekla mi je da vas više ne viđa.
Stanovali ste u Zapadnoj ulici na trećem katu, s lica u jednoj novoj kući,
vidite da znam. Išao sam za vama. Šta mi je drugo ostajalo da radim? A
onda vas je nestalo. Učinilo mi se jednom da ste prošli kad sam čitao novine
pod Arkadama Odeonovim. Potrčao sam, ali ništa. To je bila neka osoba
koja je imala šešir kao vaš. Noću dolazim ovamo. Ne bojte se, nitko me ne
vidi. Dolazim da gledam izbliza vaše prozore. Koračam polako da me ne
čujete, jer biste se možda uplašili. Prije neko veče stajao sam iza vas, vi ste
se okrenuli ja sam pobjegao. Jednom sam vas čuo kako pjevate. Bio sam
sretan. Je li vam krivo što vas slušam kroz kapke kako pjevate? To vam
ništa ne smeta, je l’ te? Vidite, vi ste moj anđeo, pustite me da dolazim
ponekad. Čini mi se da ću umrijeti. Kad biste znali! Ja vas obožavam!
oprostite mi, ja vam pričam, a ne znam šta vam govorim, možda vas ljutim;
da li vas ljutim?
– O majko moja! reče ona.
I klonu kao da umire.
On je uze, ona padaše, on je uze u naručje i stište je jako ne znajući šta
čini. Držaše je dok sam posrtaše. Kao da mu glava bijaše puna dima; pred
očima mu treptaše svjetlost; misli mu se gubljahu; činjaše mu se i da vrši
neki vjerski obred i da čini neko oskvrnuće. Uostalom, nemaše ni najmanje
požude za ovom divnom ženom čije tijelo osjećaše na svojim grudima. Bijaše
izbezumljen od ljubavi.
Ona mu uze ruku i metnu je sebi na srce. On osjeti papir koji je tu bio, pa
promuca:
– Vi me, dakle, volite?
Ona odgovori tako slabim glasom da to bijaše dah koji se jedva čuje:
– Šuti! jer znaš.
I ona zagnjuri svoje zajapureno lice na grudi ponosnog i opijenog mladića.

363
 On se spusti na klupu, a ona pored njega. Bijahu umukli. Zvijezde
počinjahu da svjetlucaju. Kako im se to usne spojiše? A kako ptica zapjeva,
kako se snijeg otopi, kako se ruža rasklopi, kako maj zablista, kako zora
zarudi iza crnog drveća na studenom vrhu bregova?
Jedan poljubac, i to je bilo sve.
Obadvoje uzdahnuše, i pogledaše se u mraku blistavim očima.
Ne osjećahu ni noćnu svježinu, ni studeni kamen, ni vlažnu zemlju, ni
rosnu travu, gledahu se a srca im bijahu puna misli. Nesvjesno se bijahu
uzeli za ruke.
Nije ga pitala, nije joj padalo na pamet da ga pita kuda je ušao i kako je
došao u vrt. Izgledaše joj tako prirodno što je on tu!
S vremena na vrijeme, koljeno Mariusovo dodirnulo bi Cosettino koljeno,
i oboje bi uzdrhtali.
Cosetta bi na mahove promucala koju riječ. Duša joj drhtaše na usnama
kao kap rose na cvijetu.
Malo-pomalo pa počeše da govore. Izliv riječi zamijeni šutnju koja je
oblije. Iznad njih bijaše vedra i sjajna noć. Ova dva bića, čista kao duhovi,
rekoše jedno drugome sve, svoje snove, svoje zanose, svoja ushićenja, svoja
maštanja, svoje slabosti, kako su se izdaleka voljeli, kako su jedno za
drugim žudili, kako su očajavali kad se više nisu viđali. Oni povjeriše jedno
drugom u idealnoj intimnosti, koju već ništa ne mogaše pojačati, sve ono što
su imali najskrivenije i najtajanstvenije.
Oni ispričaše jedno drugom s čistom vjerom u svoje iluzije sve što im
kazivahu ljubav, mladost i ono što im je ostalo još od djetinjstva. Ova se dva
srca izliše jedno u drugo tako da poslije jednog sata mladić imađaše dušu
djevojčinu, a djevojka imađaše dušu mladićevu. Oni prožeše, oni opčiniše,
oni zaslijepiše jedno drugo.
Kad su dovršili, kad su jedno drugom sve rekli, ona mu nasloni glavu na
rame i zapita ga:
– Kako se zovete?
– Ja se zovem Marius, reče on. A vi?
– Ja se zovem Cosetta.

364
 KNJIGA ŠESTA

Mali gavroche

365
 I

ZLOBNI NESTAŠLUK VJETROV

Od 1823, otkad je monfermejska krčma počela doživljavati crne dane i
padati malo-pomalo, ne u provaliju bankrotstva nego u kužnu jamu sitnih
dugova, bračni par Thénardierovih dobio je još dvoje djece, oboje muških.
Sad ih je bilo petoro: dvije kćeri i tri sina. To je bilo mnogo.
Thénardierovica se otarasila dvaju posljednjih, još dok su bili nejaki i
vrlo mali, s neobičnom srećom.
Otarasila se, to je pravi izraz. U ove žene bio je samo jedan djelić prirode.
Pojava koja uostalom nije usamljena. Kao i maršalka de La Mothe-
Houdancourt (La Mot-Udankur), Thénardierovica je bila majka samo za
svoje kćeri. Na njima se svršavalo njeno materinstvo. Njena mržnja prema
ljudskom rodu počinjala je na njenim dječacima. Njena zloba prema
sinovima bila je okomita, a srce joj je na tom mjestu imalo neki mračni
ponor. Kao što znate, mrzila je najstarijeg; dvojicu mlađih još jače. Zašto?
Zato. Najstrašniji od svih razloga i najneosporniji od svih odgovora: Zato. –
Ne treba mi čopor dječurlije, govoraše ova majka.
Objasnimo kako su Thénardierovi uspjeli da skinu sebi s vrata dvoje
najmlađe djece, i da izvuku još od njih neku korist.
Ona djevojka Magnona, o kojoj je bilo riječi nekoliko strana prije ovoga,
bila je ona ista koja je uspjela da dobije izdržavanje od čiča Gillenormanda
za dvoje djece koje je imala. Stanovala je na Celestinskom keju, na uglu one
starinske ulice Petit-Musc koja je učinila sve što je mogla da svom zlome
glasu dadne dobar miris35. Još je u pameti velika epidemija krupa koja je,
prije trideset i pet godina, opustošila pariške četvrti pored Seine, i koju je
nauka iskoristila da bi ispitala u velikim razmjerima djelovanje uduvavanja
stipse, što je danas tako korisno zamijenilo vanjsko mazanje jodom. U toj
epidemiji, Magnona je izgubila istoga dana, jednog ujutru, drugog uveče,
svoja dva sinčića, još dok su bili sasvim mali. To je bio udar za nju. Ta su
djeca bila dragocjena za svoju majku; ona su predstavljala osamdeset
franaka mjesečno. Tih osamdeset franaka isplaćivao je sasvim uredno, u
ime g. Gillenormanda, njegov upravnik imanja, g. Barge, bivši sudski
izvršilac, u ulici Sicilijanskog kralja. S nestankom djece, pokopano je bilo i

35 Musc je miris mošus. – Prev.

366
izdržavanje. Magnona potraži neki izlaz. U toj mračnoj družini kojoj je ona
pripadala sve znaju, čuvaju svaku tajnu, i pomažu se međusobno. Trebalo je
dvoje djece Magnoni; Thénardierovica ih je imala dvoje. Istog spola, istih
godina. Dobra prilika za jednu, dobar posao za drugu. Mali Thénardierovci
postadoše mali Magnonci. Magnona napusti Celestinski kej i nastani se u
ulici Clocheperce. U Parizu, istovetnost koja jednu ličnost veže samu za sebe
prestaje s promjenom ulice.
Vlast, kojoj nitko ništa nije dostavio, nije se umiješala, i ta se izmjena
izvela najjednostavnije što može biti. Thénardier je samo tražio za ovu
pozajmicu djece deset franaka mjesečno, koje je Magnona obećala, pa i
plaćala. Samo se po sebi razumije, g. Gillenormand je i dalje odgovarao
svojim obavezama. On je dolazio svakih šest mjeseci da vidi mališane. Nije
opazio nikakve promjene. – Gospodine, govorila bi mu Magnona, što liče na
vas !
Thénardier, koji se prometao kao od šale, ugrabi ovu priliku da postane
Jondrette. Njegove dvije kćeri i Gavroche jedva su imali vremena da opaze
da imaju dva mala brata. Na izvjesnom stupnju bijede, ljude obuzima neka
avetinjska ravnodušnost, pa na ljudska bića obraćaju pažnju koliko i na
ličinke. Najbliži srodnici često su vam nerazgovijetni oblici sjene, koje jedva
razaznajete na maglovitom dnu života i koji se tako pomiješaju s
nevidljivim.
Onoga dana kada je izručila svoje dvoje djece Magnoni, s čvrstom
odlukom da ih se zauvijek odreče, Thenardierovica je uveče imala, ili se
pravila da ima neku grižnju savjesti. Ona je rekla mužu: – Ali to znači
odreći se djece! – Thénardier, s visine i hladno, zaliječi tu grižnju savjesti
ovim riječima: – Jean-Jacques Rousseau je valjda nešto bolje uradio! –
Poslije grižnje savjesti majku je obuzela bojazan: – Ali ako s policijom
budemo imali muke? To što smo uradili, gospodine Thénardier, je li, je li to
dozvoljeno? – Thénardier odgovori: – Sve je dozvoljeno. Nitko o tome neće
doznati. Uostalom, nikome nije stalo do toga da se zagleda izbliže u djecu
koja nemaju prebijene pare.
Magnona je bila neka vrsta kaćipernog zločinca. Pazila je mnogo na
nošnju. Stanovala je u istom stanu, koji je bio namješten kicoški i bijedno, s
jednom učenom kradljivicom, pofrancuženom Engleskinjom.
Ova Engleskinja koja je postala Parižanka, koju su preporučivale vrlo
bogate veze, u najtješnjim odnosima s medaljama iz biblioteke i
dijamantima gospođice Mars, kasnije se proslavila u sudskim spisima. Zvali
su je mamzel Mis.
Dvoje malih koje je uzela Magnona nisu se mogli požaliti. Osamdeset
franaka ih je preporučivalo, pa su bili njegovani, kao i sve iz čega se vuče

367
neka korist; ni loše odjeveni, ni loše hranjeni, paženi gotovo kao
»gospodičići«, bolje im je bilo s lažnom negoli s pravom majkom. Magnona je
izigravala gospođu, i nije govorila šatrovački pred njima.
Proveli su tako nekoliko godina. Thénardieru je to slutilo na dobro.
Jednoga dana reći će Magnoni kad mu je davala deset franaka mjesečnih: –
Trebalo bi da im se »otac« postara za odgoj.
Iznenada ova dva sirota djeteta koja su dotle uživala priličnu zaštitu, čak
i od strane svoje zle sudbine, bila su bačena u život, i primorana da ga
započnu.
Hapšenje zločinaca na veliko, kao što je bilo ono u jazbini Jondretteovih,
koje neizbježno izazove dalje potrese i zatvaranja, prava je nesreća za ovo
gnusno tajno protivdruštvo koje živi pod javnim društvom; jedna nezgoda
ove vrste prouzrokuje tolike ruševine u ovom mračnom svijetu. Katastrofa
Thénardierovih izazvala je katastrofu Magnoninu.
Jednog dana, ubrzo pošto je Magnona predala Eponini ceduljicu koja se
odnosi na ulicu Plumet, policija izvrši prepad u ulici Clocheperce; uhapsiše
Magnonu i mamzel Mis, i svi se ukućani, koji su bili sumnjivi, nađoše s onu
stranu brave. Dva mališana su se igrala za to vrijeme u dvorištu iza kuće i
nisu ništa vidjela od te racije. Kad se vratiše, nađoše vrata zatvorena a kuću
praznu. Jedan krpač koji je imao radnjicu preko puta dozva ih i dade im
papirić koji im je »majka« ostavila. Na papiriću je bila jedna adresa: G.
Berge, upravnik dobara, ulica Sicilijanskog kralja br. 8. čovjek im reče: – Vi
ne stanujete više ovdje. Idite tamo. To je tu blizu. Prva ulica nalijevo. Pitajte
s ovim papirićem.
Djeca odoše, stariji je vodio mlađeg, i držao u ruci papirić s kojim je
trebalo da nađe put. Bilo mu je zima, i njegovi ukočeni prstići slabo su
stezali i labavo držali ovaj papirić. Na zavoju ulice Clocheperce, odnese mu
ga vjetar koji bijaše dunuo, i, kako se smrkavalo, dijete ga ne mogaše
pronaći.
Počeše lutati nasumce ulicama.

368
 II

GDJE SE MALI GAVROCHE KORISTI

NAPOLEONOM VELIKIM
Proljeće u Parizu često prekidaju oštri i surovi vjetrovi od kojih, ako se
baš i ne ledite, a ono mrznete; ovi vjetrovi, od kojih se namrgode najljepši
dani, djeluju kao kad uđe hladan zrak u toplu sobu kroz pukotinu na
prozoru ili kroz vrata koja se slabo zatvaraju. Kao da su mračna vrata zime
ostala odškrinuta pa kroz njih vjetar provaljuje. U proljeće 1832, kad je
izbila prva velika epidemija ovoga vijeka u Evropi, ovi su vjetrovi bili oštriji
i sjekli su više nego ikada. Tada su bila odškrinuta još ledenija vrata od
vrata zime. To su bila vrata groba. U tim vjetrovima osjećao se dah kolere.
S meteorološkog gledišta ovi su studeni vjetrovi imali tu osobinu što nisu
isključivali jak električni napon. Tada su često izbijale oluje, uz sijevanje i
grmljavinu.
Jedne večeri kad je ovaj vjetar duvao tako oštro da je izgledalo kao da se
siječanj povratio, a ljudi su bili navukli kapute, mali Gavroche, uvijek veselo
cvokoćući u svojim dronjcima, stajao je ushićen pred dućanom jednog
vlasuljara u blizni Orm-Saint-Gervais (Orm-Sen-Žerve). Krasio ga je jedan
vuneni ženski šal, koji je tko zna kako pribavio i kojim se obavio oko vrata i
brade. Tko bi vidio malog Gavrochea rekao bi da se duboko divi jednoj
nevjesti od voska, dekoltiranoj i s narandžinim cvijetom zadjenutim u kosi,
koja se okretala u izlogu, pokazujući između dviju svjetiljki svoj osmijeh
prolaznicima; ali ustvari on promatraše dućan ne bi li kako »zdipio« iz izloga
jedan sapun koji bi zatim prodao nekom brijaču u predgrađu. Često se
dešavalo da mu ovakav sapun donese ručak. On je zvao ovu vrstu posla, za
koji je imao dara, »brijati brijača«.
Dok je promatrao udavaču i škiljio na sapun, gunđao je kroz zube ovo: –
Utorak. – Nije utorak. – Je li utorak? – Možda je utorak. – Da, utorak je.
Nikad se nije doznalo na šta su ciljale ove riječi izgovorene za sebe.
Ako se, slučajno, ovaj monolog odnosi na posljednji njegov obrok, onda je
tri dana bilo prošlo od njega, jer je bio petak.
Brijač, u dućanu koji je zagrijavala jedna dobra peć, brijao je jednu
mušteriju i s vremena na vrijeme postrance mjerio pogledom ovog

369
neprijatelja, ovog promrzlog i drskog derana s rukama u džepovima, ali s
duhom očevidno spremnim za borbu.
Dok je Gavroche promatrao mladu, staklo i vindzor-sapune, dva djeteta
nejednaka rasta, dosta čisto obučena, i još manja od njega, – jedno je
izgledalo da ima sedam, drugo pet godina, – uhvatiše bojažljivo za kvaku i
uđoše u dućan tražeći nešto, možda milostinju, plačnim glasom koji je ličio
više na jecanje nego na moljakanje. Oboje govorahu zajedno, a riječi im
bijahu nerazumljive, jer jecanje presijecaše glas mlađega, a od studeni
cvokotahu zubi starijemu. Brijač se okrenu srdito, i ne ostavljajući britvu,
potiskujući starijega lijevom rukom, a mlađeg koljenom, odgurnu ih na ulicu
i zatvori vrata rekavši:
– Otvarati tek tako, da se mušterije nahlade!
Djeca odoše dalje plačući.
Jedan oblak začas bijaše se nadvio i kiša poče da pada.
Mali Gavroche otrča za njima i upita ih:
– Šta vam je, klinci?
– Ne znamo gdje ćemo spavati, odgovori stariji.
– Tako? reče Gavroche. Čudna mi čuda! Zar se zato plače? Baš su
zvekani!
I s neke malo podrugljive visine, glasom raznježenog starješine i blagog
zaštitnika:
– Djeco, hodite sa mnom.
– Hoćemo, gospodine, reče stariji.
I djeca pođoše s njim kao što bi pošli za nadbiskupom. Bijahu prestala da
plaču.
Gavroche ih odvede ulicom Saint-Antoine u pravcu Bastilje.
Dok je tako išao, Gavroche se okrenu i gnjevno pogleda brijačnicu.
– Onaj som nema srca, progunđa on. Pravi Englez. Jedna djevojka, videći
ih kako idu sva trojica jedan za drugim, Gavroche na čelu, prsnu u grohotan
smijeh. U tom smijehu nije bilo poštovanja prema ovoj družini.
– Dobar dan, gospojce Omnibus, reče Gavroche. Trenutak kasnije, sjetivši
se vlasuljara, on dodade:
– Nisam pogodio životinju, to nije som, nego guja. Vlasuljaru, dovest ću
bravara da ti objesi zvonce za rep.
Ovaj ga je vlasuljar razjario. Preskačući preko jednog uličnog kanala, on
se obrati jednoj vratarki, bradatoj i dostojnoj da se sretne s Faustom na
Brockenu, koja je držala metlu u ruci.
– Gospođo, reče joj, vi ste izišli sa svojim konjem? I na to poprska

370
lakirane cipele jednog prolaznika.
– Gade! uzviknu bijesno prolaznik.
Gavroche diže nos iznad šala.
– Gospodin se žali?
– Na tebe! reče prolaznik.
– Ured je zatvoren, reče Gavroche, ne primam više žalbe.
Idući tako uz ulicu on opazi, kako cvokoće pod jednom kapijom, jednu
prosjakinju od trinaest do četrnaest godina u tako kratkoj haljini da su joj
se vidjela koljena. Mala već bijaše postala suviše velika djevojka za ono što
je nosila na sebi. Kad netko raste, onda može da tako nasjedne. Suknja
okraća baš onda kad golotinja postane nepristojna.
– Siroto djevojče! reče Gavroche. Nema ni gaćica. Dede, uzmi bar ovo.
I, odvajajući onu dobru vunenu tkaninu što je imao oko vrata, baci je na
mršava i modra ramena prosjakinje, te od šala za vrat postade šal za leđa.
Mala ga pogleda začuđeno i primi šal šutke. Na izvjesnom stupnju
nevolje, siromah, u svojoj otupjelosti, ne stenje više na zlo i ne zahvaljuje se
na dobru.
Poslije toga, Gavroche uzviknu:
– Brrr! stresavši se jače nego sveti Martin, koji je bar zadržao više od
polovine svoga ogrtača.
Na to brrr! pljusak kao da se pomami, poče da se izliva. Eto kako
napuštena nebesa kazne dobra djela.
– Baš sad, uzviknu Gavroche, šta to znači? Opet pljušti! Gospode bože,
ako to produži, otkazujem pretplatu.
I krenu dalje.
– Svejedno, reče on premjerivši pogledom prosjakinju, koja se uvijaše u
šal, evo jedne koja se dobro obukla!
I, pogledavši oblak, uzviknu:
– Ukeban sam!
Oba su ga djeteta pratila u stopu.
Kad prođoše pored jedne od onih gusto ispletenih mreža koje kažu da je
tu pekar, jer se kruh kao i zlato stavlja iza gvozdenih rešetaka, Gavroche se
okrenu:
– Je li, švrće, jesmo li večerali?
– Gospodine, odgovori stariji, nismo ništa okusili čak od jutros.
– Vi nemate, dakle, ni oca ni majke? nastavi Gavroche dostojanstveno.
– Oprostite, gospodine, mi imamo tatu i mamu, ali ne znamo gdje su.

371
 – Ponekad, bolje je tako nego i znati, reče Gavroche, koji je bio mislilac.
– Evo već dva sata kako hodamo, nastavi stariji, tražili smo štogod pored
vrata, ali ništa nismo našli.
– Znam, reče Gavroche. Psi sve pojedu.
Pa poslije kratke šutnje nastavi:
– No! izgubili ste svoje tvorce. Ne znate kud ste ih djeli. To ne valja,
derani moji. Glupo je to izgubiti tako stare ljude. A ipak treba misliti i na
trbuh.
Nije ih više ništa zapitkivao. Biti bez stana, ima li šta jednostavnije?
Stariji dječačić, s potpunom gotovo bezbrižnošću djeteta koje brzo
zaboravlja, uzviknu:
– Čudno ipak. Mama nam je rekla da će nas voditi na Cvjetnicu.
– Gle! Gle! odgovori Gavroche.
– Mama je, nastavi stariji, gospođa koja stanuje s gospojcom Mis.
– Tandarabroć, dočeka Gavroche.
Međutim, on bijaše stao, i već nekoliko trenutaka pipao je i premetao po
svim džepovima svojih prnja.
Najzad, podiže glavu s izrazom koji je htio da bude zadovoljan, ali koji je
stvarno bio ponosan.
– Bez brige, dječaci. Ima ovdje da večeramo svi troje.
I izvadi iz jednog džepa jedan sou.
Ne ostavivši mališanima ni toliko vremena da se začude, on ih ugura oba
pred sobom u pekaru, i metnu onaj sou na tezgu viknuvši:
– Momče! pet santima kruha.
Pekar, koji je bio glavom gazda, uze jedan kruh i nož.
– U tri komada, momče! nastavi Gavroche i dodade dostojanstveno:
– Nas je troje.
I vidjevši da je pekar, pošto je premjerio sve tri mušterije, uzeo jedan crni
kruh, on zabode duboko prst u nos šmrknuvši tako neodoljivo kao da je na
vrhu prsta imao malo burmuta Friedricha Velikog, i dobaci pekaru posred
lica ovaj gnjevni uzvik:
– Šta?
Upozorujemo one naše čitaoce koji bi bili u iskušenju da u ovom
Gavrocheovom pitanju pekaru vide rusku ili poljsku riječ ili divlji poklik koji
Jovajsi ili Botokudi dovikuju jedni drugima u pustinji, s jedne obale na
drugu, da je to pitanje koje oni svaki dan izgovaraju (oni, naši čitaoci) i koje
bi trebalo da glasi: šta je to? Pekar shvati potpuno i odgovori:

372
 – Nego! pa to je kruh, vrho dobar kruh drugoga reda.
– Hoćete da kažete crni kruh, odgovori Gavroche, mirno i hladno
prezrivo. Bijelog kruha, momče! Dajte vi meni bijelog bjelcatog kruha!
Častim.
Pekar se ne mogaše uzdržati da se ne nasmiješi, i dok je rezao bijeli kruh,
sažaljivo ih je promatrao, što uvrijedi Gavrochea.
– Gle ti perecara! reče on, a šta nas to mjerite?
Sva trojica da se nastave jedan na drugog ne bi iznijeli ni dva metra.
Kad je kruh bio odrezan, pekar uze sou, a Gavroche reče djeci:
– Njupajte.
Mališani ga pogledaše zaprepašćeno.
– A da, istina, ne znaju još, mali su.
I onda reče:
– Jedite.
U isti mah pruži im svakom po komad kruha.
I misleći da stariji, koji mu se činjaše dostojniji da s njim razgovara,
zaslužuje naročito ohrabrenje i da ga mora osloboditi od ustezanja da utoli
svoju glad, on mu dade najveći komad i reče:
– Strpaj to u burag.
Jedan je komad bio manji od drugog; on ga uze za sebe.
Sirota djeca bijahu gladna, a s njima i Gavroche.
Kidajući kruh halapljivo zubima, oni bijahu zakrčili dućan pekarev, koji
ih sada, pošto bijaše primio novac, gledaše poprijeko.
– ’Ajdemo na ulicu, reče Gavroche.
I uputiše se prema Bastilji.
S vremena na vrijeme, kad bi prošli pored osvijetljenih dućanskih izloga,
najmanji bi se zaustavio da vidi koliko je sati na jednom olovnom satu koji
mu je visio o vratu na vrpci.
– Ovaj je zaista pravi šmokljan, reče Gavroche.
Zatim zamišljeno, on progunđa kroz zube:
– Svejedno, kad bih imao ovakve balavce, bolje bih ih čuvao.
Baš dovršavahu s kruhom i bijahu stigli na ugao one mrgodne ulice
Baleta na kraju koje se vide niska i neljubazna vratašca tamnice La Force,
kad netko reče:,
– Gle, jes’ ti to, Gavroche?
– Gle, jes’ ti to, Montparnasse? reče Gavroche.

373
 To je neki čovjek oslovio gamina, a taj čovjek ne bijaše nitko drugi nego
Montparnasse, prerušen, s plavim naočarima, koga Gavroche ipak poznade.
– Brajko! nastavi Gavroche, ti imaš odijelo boje koju ima kaša lanenog
sjemena i plave naočare kao neki liječnik, časna riječ, znaš se udesiti!
– Pst, reče Montparnasse, ne tako glasno!
I živo odvuče Gavrochea izvan svjetlosti dućana.
Dva mališana pođoše za njima nesvjesno, držeći se za ruke.
Kad dođoše pod mračni svod jedne kapije, sklonjeni od očiju i od kiše:
– Znaš li kuda idem? zapita Montparnasse.
– U opatiju Uzvisine pokajanja36, reče Gavroche.
– Obješenjače!
I Montparnasse dodade:
– Idem da nađem Babeta.
– Ah! reče Gavroche, ona se dakle zove Babet.
Montparnasse će tišim glasom:
– Nije ona, nego on.
– A Babet! A ja sam mislio da je pod ključem.
– Kidnuo je, odgovori Montparnasse.
I on brzo ispriča gaminu kako je, toga i toga jutra, pošto je preveden u
Conciergerie (Konsijeržeri), Babet umakao, skrećući lijevo mjesto da skrene
desno »hodnikom za saslušanje«.
Gavroche se zadivi toj okretnosti.
– Pravi vještak, reče on.
Montparnasse dodade još i neke pojedinosti o bijegu Babetovom i završi
ovako:
– O! to nije još sve.
Dok je slušao, Gavroche se uhvatio za štap koji je Montparnasse držao u
ruci, nehotice ga povukao za gornji kraj, gdje se ukaza oštrica bodeža.
– Gle! reče on, odgurnuvši živo bodež, ti si poveo sa sobom svog žandara
preobučenog u civil.
Montparnasse mignu okom.
– Brajane! Brajane! nastavi Gavroche, hoćeš sa cajkanima da se nosiš?
– Ne zna se, odgovori Montparnasse nemarno. Dobro je uvijek imati sa
sobom kakvu iglu.
Gavroche ponovo zapita:

36 Na stratište.

374
 – Šta ćeš raditi noćas?
Montparnasse se ponovo napravi važan i reče cijedeći slogove:
– Tako nešto.
I iznenada okrenu razgovor na drugo.
– Zbilja.
– Šta?
– Desilo mi se nešto onomad. Zamisli. Sretnem jednog gospodina. On me
obdari jednom prodikom i pokloni mi svoju kesu. Strpam to u džep. Malo
poslije, pipnem se po džepu. Nema ništa.
– Osim prodike, reče Gavroche.
– A ti, prihvati Montparnasse, kuda ćeš ti sada?
Gavroche pokaza na svoje štićenike i reče:
– Idem da uspavam ovu djecu.
– Kamo?
– Sa mnom.
– A kamo to s tobom?
– Sa mnom.
– Ti dakle imaš stan?
– Svakako, stan.
– A gdje stanuješ?
– U slonu, reče Gavroche.
Montparnasse, koga nije bilo lako začuditi, nije se mogao uzdržati da ne
uzvikne:
– U slonu!
– E pa da, u slonu! odgovori Gavroche. Zašdne?
To je još jedna riječ u jeziku koju nitko tako ne piše ali ponetko izgovara.
To je: Zašto da ne?
Ova duboka primjedba gaminova umiri i urazumi Montparnassea. On
kao da je stekao bolje mišljenje o Gavrocheovom stanu.
– Zbilja! reče on, jest, u slonu. Je li lijepo tamo?
– Vrlo lijepo, reče Gavroche. Nema onog propuha kao pod mostovima.
– Kuda ulaziš?
– Eto, uđem.
– Ima, dakle, neka rupa? zapita Montparnasse.
– Svakako! Ali to ne treba pričati. Između prednjih nogu. Žace je nisu
vidjeli.

375
 – Pa ti se uspužeš? Jest, sad razumijem.
– Dok dlanom o dlan, krik, krak, gotovo, nestao.
Poslije kratke šutnje, Gavroche dodade:
– Za ove ću male dobaviti ljestvice.
Montparnasse udari u smijeh.
– Gdje si, vraga, pokupio ove klinčiće?
Gavroche odgovori sasvim jednostavno:
– Poklonio mi ih je jedan vlasuljar.
Montparnasse se bio, međutim, zamislio.
– Ti si me baš lako prepoznao, promrmlja.
Zatim izvadi iz džepa dva mala predmeta koji nisu bili ništa drugo no
dvije cjevčice od pera omotane pamukom, pa zavuče po jednu u svaku
nozdrvu. To mu davaše nosu drugi izgled.
– To te čini drukčijim, reče Gavroche, sad si manje ružan, bolje da to
uvijek nosiš.
Montparnasse je bio lijep mladić, ali je Gavroche bio peckalo.
– Bez šale, zapita Montparnasse, kako ti se činim?
Sad mu je i glas bio drukčiji. Za tren oka, Montparnasse se bio promijenio
da ga čovjek nije mogao prepoznati.
– O! ’ajde malo kao Polišinel! uzvikne Gavroche.
Dva mališana, koji dotle nisu ništa slušali jer bijahu i oni zauzeti
čačkanjem svojih nosića, primakoše se kad čuše to ime i počeše promatrati
Montparnassea s radošću i divljenjem.
Nažalost, Montparnasse se bijaše zamislio.
– Čuj, dečko, što ću ti reći, da sam na trgu, a sa mnom moja doga, moja
daga i moja diga, i kad bi mi dali deset velikih soua, ja ne bih odbio da nešto
izvedeni, ali ovo nisu poklade.
Ove čudne riječi učiniše neobičan utisak na gamina. On se okrenu živo,
pogleda s dubokom pažnjom svojim malim svijetlim očima svuda oko sebe, i
primijeti, na nekoliko koraka, jednog policajca koji im bijaše okrenut
leđima. Gavrocheu se ote jedno: a, tako! koje on odmah uguši, i, drmnuvši
ruku Montparnasseu, reče:
– E pa, laku noć, idem do mog slona s ovim mališanima. Recimo da ti
budem od potrebe noću, tamo me potraži. Stanujem u međukatu. Nema
vratara. Zapitaj samo za gospodina Gavrochea.
– Dobro, reče Montparnasse.
Rastadoše se, jer Montparnasse ode prema trgu Grève, a Gavroche

376
prema Bastilji. Mališan od pet godina, koga je vukao njegov brat (a ovoga je
opet vukao Gavroche), okrenu se nekoliko puta da vidi kako ode Polišinel.
Zavijena rečenica kojom je Montparnasse obavijestio Gavrochea da je
policajac blizu nije imala druge amajlije u sebi osim izvjesnih glasova u dig
ponovljenim nekoliko puta u raznim oblicima. Ovaj slog dig, kad se ne
izgovori sam, nego se vješto umetne u riječi čitave jedne rečenice, znači:
Pazi, ne može se slobodno govoriti. – Montparnasseova rečenica sadržavala
je osim toga jednu književnu ljepotu koja je promakla Gavrocheu, to je moja
doga, moja daga i moja diga, šatrovački izraz iz gradske četvrti Templea,
koji znači moj pas, moj nož i moja žena, koji je vrlo uobičajen među pajacima
i klovnovima velikog vijeka u kome je Molière pisao a Callot crtao.
Još se moglo vidjeti dvadeset godina na jugozapadnom uglu Bastiljskog
trga blizu pristaništa na kanalu, koji je proveden nekadašnjim jarkom
tvrđavske tamnice, jedan čudan spomenik koji je iščezao iz pamćenja
Parižana, a koji bi zasluživao da ne bude sasvim zaboravljen, jer ga je
zamislio »član Instituta, komandant egipatske vojske«.
Kažemo spomenik, iako je to bila samo maketa. Ali i sama ta maketa,
čudesni nacrt, grandiozni leš jedne Napoleonove ideje koju su dva ili tri
uzastopna naleta vjetra odnijela i bacala svaki put sve dalje od nas, postala
je historijska, i dobila je nešto konačno što je odskakalo od njenog
privremenog izgleda. To je bio slon četrdeset stopa visok, sagrađen od
drveta i tvrdog materijala, s kulom na leđima koja je bila nalik na neku
kuću, koga je neko mazalo obojilo zeleno, a sad su ga nebo, kiša i vrijeme
obojili crno. Na ovom pustom i otvorenom uglu trga, široko čelo ove grdosije,
njegova surla, njegovi zubi, njegova kula, njegove grdne sapi, njegove četiri
noge nalik na stupove, imali su na mjesečini čudan i strašan oblik. Čovjek
nije znao šta se tim htjelo izraziti. To je bila neka vrsta simbola narodne
snage. To je bilo mrgodno, zagonetno i ogromno. To je bilo neko moćno
priviđenje, koje je vidljivo i stoji pored nevidljive aveti Bastilje.
Malo je koji stranac posjetio ovu građevinu, nijedan je prolaznik nije
zagledao. Rušila se pomalo; u svako godišnje doba, žbuka koja joj je padala s
bokova otvarala joj je grdne rane. »Edili«, kako se elegantnim jezikom zovu
općinski odbornici, zaboravili su je poslije 1814. godine. Slon je stajao tako u
jednom uglu, mrgodan, bolestan, trošan, ograđen trulom ogradom koju su
prljali svakoga časa pijani kočijaši; pukotine su mu šarale trbuh, jedna letva
mu virila iz repa, travuljina mu rasla između nogu; a pošto se nivo trga
dizao već trideset godina svuda unaokolo onim laganim i stalnim pokretom
što neosjetno uzdiže tlo velikog grada, bio je u jednom udubljenju i izgledalo
je da se zemlja pod njim ugiba. Bio je prljav, prezren, odvratan i uzvišen,
ružan u očima običnog građanina, sjetan u očima mislioca. Bio je donekle

377
kao balega koju će pomesti, a donekle kao veličanstvo kome će odrubiti
glavu.
Kao što smo rekli, noću je mijenjao izgled. Noć je prava sredina svega
onog što je sjena. Čim se spuštao prvi mrak, stari slon se preobražavao; on
je dobivao miran i opasan oblik u strahovitoj vedrini pomrčine. Izišao je iz
prošlosti, on je pripadao noći; a ta pomrčina pristajala je njegovoj veličini.
Ovaj spomenik, grub, nezgrapan, hrapav, strog, gotovo nakazan, ali
svakako veličanstven i prožet nekom vrstom divne i divlje ozbiljnosti, nestao
je da bi pustio da tu mirno gospodari neka vrsta divovske peći, ukrašene
svojim dimnjakom, koja je zamijenila tamnu tvrđavu s devet kula, kao što je
otprilike buržoazija zamijenila feudalizam. Sasvim je prirodno da peć bude
simbol jednog vremena kome u loncu leži sila. Ovo će vrijeme proći, ono već
prolazi; počinje se uviđati da, ako može biti snage u kotlu, moći može biti
samo u mozgu; drugim riječima, da svijet vode i pokreću, ne lokomotive,
nego ideje. Upregnite lokomotive i ideje, vrlo dobro; ali ne miješajte konja s
konjanikom.
Bilo kako bilo, da se vratimo na trg Bastilje, slonov arhitekt uspio je da
žbukom napravi nešto veliko; arhitekt dimnjaka uspio je da bronzom
napravi nešto malo.
Ovaj dimnjak, koji je kršten zvučnim imenom i nazvan Srpanjski stup,
ovaj promašeni spomenik jedne mrtvorođene revolucije, bio je još 1832.
obavijen jednom ogromnom košuljom od skela, za kojom mi žalimo, i jednom
prostranom ogradom od dasaka, koja je slona potpuno odvajala.
Eto prema tome uglu trga, jedva osvijetljenom jednom udaljenom
svjetiljkom, gamin je vodio dva »klinca«.
Neka nam bude dozvoljeno da ovdje prekinemo priču, i da podsjetimo da
se mi krećemo u samoj stvarnosti, i da je, prije dvadeset godina, suđeno, za
djelo skitanja i provaljivanja javnog spomenika, jednom djetetu koje je
nađeno da spava baš u unutrašnjosti bastiljskog spomenika.
Pošto smo to spomenuli, možemo produžiti.
Kad stigoše do grdosije, Gavroche shvati utisak koji beskonačno veliko
može da učini na beskonačno malo, i reče: – Ne bojte se, dječice!
Zatim uđe kroz jednu šupljinu na ogradi u slonov krug i pomože
mališanima da i oni uskoče kroz taj otvor. Dva djeteta, malo uplašena, išla
su bez riječi za Gavrocheom i predavala se ovoj maloj providnosti u traljama
koja im je dala kruha i obećala prenoćište.
Pored ograde bile su prislonjene jedne ljestvice koje su služile radnicima
susjednog gradilišta. Gavroche ih diže s neobičnom snagom, i nasloni ih na
jednu prednju slonovu nogu. Ondje gdje je trebalo da ljestvica dosegne,

378
viđaše se kao neka crna rupa na grdosijinom trbuhu.
Gavroche pokaza na ljestvice i rupu svojim gostima i reče im:
– Penjite se i ulazite.
Oba mališana zagledaše se prestravljeno.
– Bojite se, klinci! uzviknu Gavroche.
Pa onda dodade:
– Sad ćete vidjeti.
Obuhvati hrapavu nogu slonovu, i u tren oka, smatrajući da mu je ispod
časti da se posluži ljestvicama, dođe do šupljine. Uđe u nju kao zmija koja se
uvuče u pukotinu, upade unutra, i malo zatim dvoje djece vidješe gdje se
nejasno pojavi, kao neka bjeličasta i sivkasta prilika, njegova blijeda glava
na rubu rupe ispunjene pomrčinom.
– Ded, penjite se, dječice! uzviknu im, sad ćete vidjeti kako je ovdje lijepo!
– ’Ajd’, penji se, ti! reče starijem, pružajući mu ruku.
Mališani se podgurnuše ramenima, gamin im ulivaše strah i povjerenje u
isti mah, a padaše i jaka kiša. Stariji se odluči. Mlađi, videći kako mu se
brat penje a on ostaje sam između šapa ove grdne životinje, htio je da se
zaplače, ali nije smio.
Stariji, posrćući, penjaše se uz prečage na ljestvicama; Gavroche ga je,
dok je išao, hrabrio usklicima učitelja mačevanja svojim učenicima ili
mazgara svojim mazgama:
– Ne boj se!
– Tako, tako!
– Naprijed samo!
– Stani nogom tu!
– Rukom ovdje!
– Hrabro!
I kad mu je bio nadomak, dohvati ga naglo i snažno za ruku i povuče k
sebi.
– Prožderan! reče.
Mali je bio upao u rupu.
– A sad me samo pričekaj, reče Gavroche. Gospodine, izvolite sjesti.
I, izlazeći iz šupljine kao što je ušao, spusti se s okretnošću majmuna niz
slonovu nogu, skoči na travu, ščepa onog malog petogodišnjaka preko
sredine tijela i stavi ga nasred ljestvica, pa se onda poče penjati za njim
vičući starijemu:
– Ja ću ga gurati, a ti ga vuci.

379
 Začas malog popeše, gurnuše, povukoše, izvukoše, munuše, strpaše, prije
nego što se i snašao, a Gavroche, ulazeći za njim, odgurnuvši nogom
ljestvice koje padoše na travu, poče pljeskati rukama i uzviknu:
– Tu smo! Živio general Lafayette!
Poslije ovog oduška, on dodade:
– Dječice, u kući ste mi.
Gavroche je bio doista u svojoj kući.
O neočekivana koristi od nekorisnog! O milosrđe velikih stvari! O dobroto
divova! Ovaj golemi spomenik koji je nosio u sebi jednu misao carevu postao
je šator gaminov. Grdosija je primila i zaštitila mališana. Svečano obučeni
buržuji koji prolažahu pored bastiljskog slona govorahu rado, mjereći ga
prezimim pogledom svojih izbuljenih očiju: – Čemu to služi? – Da spasi od
zime, od mraza, od grada, od kiše, da zakloni od zimskog vjetra, da sačuva
od spavanja u blatu koje donosi groznicu i od spavanja u snijegu koje donosi
smrt, jedno malo biće bez oca i majke, bez kruha, bez odjeće, bez krova nad
glavom. Da primi nevinašce koje društvo odbacuje. Da umanji državnu i
društvenu pogrešku. To je bila otvorena jazbina za onoga kome su sva vrata
zatvorena. Izgledalo je da se stari bijedni mastodont, koga je napao gad i
zaborav, koga su pokrile bradavice, plijesan i čirevi, koji je trošan, izgrižen
crvotočinom, ostavljen, napušten, neka vrsta ogromnog prosjaka koji uzalud
traži milostinju blagonaklonim pogledom nasred raskrsnice, da se eto on
sažalio na ovog drugog prosjaka, jednog pigmeja koji iđaše kroz svijet bez
obuće na nogama, bez krova nad glavom, duvajući u prste, obučen u krpe,
hranjen otpacima. Eto čemu je služio bastiljski slon. Ovu Napoleonovu
ideju, koju su prezreli ljudi, prihvatio je bog. Ono što bi bilo samo slavno
postalo je uzvišeno. Da ostvari ono što je zamislio, caru je trebalo porfira,
tuča, gvožđa, zlata, mramora; bogu je bila dovoljna hrpa dasaka, greda i
žbuke. Car je imao jedan genijalan san; u ovom titanskom, naoružanom,
čudesnom slonu, koji je digao svoju surlu, koji nosi svoju kulu, i svuda oko
sebe baca veselu i životvornu vodu, htio je da oliči narod; bog je od njega
načinio veću stvar, smjestio je u nj jedno dijete.
Rupa u koju je Gavroche ušao zjapila je tako malo da se izvana jedva
vidjela, jer je bila, kao što smo rekli, skrivena pod slonovim trbuhom, i tako
uzana da su samo mačke i male švrće mogli da se u nju uvuku.
– Prije svega, reče Gavroche, da kažemo vrataru da nismo kod kuće.
I mašivši se pouzdano rukom u pomrčini kao netko tko poznaje svoj stan,
uze jednu dasku i zatvori njome rupu.
Gavroche zamače opet u mrak. Djeca čuše prskanje šibice zamočene u
staklenku fosfora. Kemijske šibice nije još tada bilo; Fumadov upaljač

380
predstavljao je u to vrijeme napredak.
Od iznenadne svjetlosti zažmiriše očima; Gavroche je bio upalio jedan od
onih fitilja umočenih u smolu koje zovu podrumski parcovi. Podrumski
parcov, koji je više dimio nego osvjetljavao, pravio je nerazgovijetno vidnom
slonovu unutrašnjost.
Dva Gavrocheova gosta pogledaše oko sebe i osjetiše nešto nalik na ono
što bi osjetio čovjek koga bi zatvorili u veliko hajdelberško bure, ili još bolje
na ono što je morao osjećati Jona u biblijskoj utrobi kitovoj. Ukazivaše im se
pred očima i obuhvataše ih cio jedan divovski skelet. Gore, jedna druga
mrka greda, od koje se, na razmacima, odvajahu masivne letve u obliku
luka predstavljala je kičmu s rebrima, gipsani stalaktiti višahu po njima
kao iznutrice, a s jednog rebra na drugo ogromne paukove mreže bile su
prašnjave plućne maramice. Ovdje-ondje u uglovima viđahu se krupne crne
mrlje koje kao da bijahu žive i koje se micahu brzo i uplašeno.
Komadina koja se odvalila od slonovih leđa i pala u trbuh ispunila mu je
udubljenje, tako da se moglo ići kao po podu.
Mlađi se brat pribi uz starijega i reče mu tiho:
– Mračno.
Na ovu riječ Gavroche planu. Djecu koja su bila kao skamenjena trebalo
je prodrmati.
– Šta mi tu svirate? uzviknu on. Da mi ne izvodimo neku šalu? Da se
nismo zgadili? Valjda biste htjeli u Tuilerije? Imate li pameti? Kažite.
Dajem vam na znanje da nemate posla s budalom. A brajko, da vi niste neki
gospodičići?
Dobro je malo podviknuti kad se netko plaši. To umiri. Djeca se pribiše
uz Gavrochea.
Gavroche, očinski ganut ovim povjerenjem, prijeđe od »ozbiljnog tona na
blagi« i obraćajući se mlađem:
– Ludice, reče mu, dajući toj grdnji neki mili naglasak, napolju je, a ne
ovdje, mrak. Napolju pada kiša, ovdje ne pada; napolju je zima, ovdje ni
mrve vjetra; napolju svakakvog svijeta, ovdje nikakvog; napolju nema ni
mjeseca, ovdje je moja svijeća, sveca mu.
Dva djeteta počeše da razgledaju stan s manje straha; ali im Gavroche ne
ostavi mnogo dokolice za to razgledanje.
– Brzo, reče im.
I gurnu ih, sretni smo što tako možemo reći, usred sobe.
Tu mu je bila postelja.
Gavrocheova postelja bijaše potpuna. To jest imala je jastuk, pokrivač i

381
alkov sa zavjesama.
Jastuk je bila jedna hasura, pokrivač jedan veliki zastirač od debele sive
vune vrlo tople i gotovo nove.
A evo kakav bijaše alkov.
Tri dosta duge motke pobodene i utvrđene u onom sloju komada na podu,
to jest na slonovom trbuhu, dvije naprijed i jedna pozadi, i na vrhu spojene
jednim užetom, tako da obrazuju jedan piramidalni snop. Ovaj nosaše jednu
mrežu od tučane žice koja je bila jednostavno položena na njemu, ali vješto
priljubljena i pričvršćena vezama od gvozdene žice tako da je potpuno
obavijala sve tri motke. Svuda unaokolo po zemlji na mrežu je bilo
navaljeno krupno kamenje, tako da ništa ne mogaše ući. Ova mreža nije bila
ništa drugo no komad bakarne rešetke kojom se, po menažerijama, ograđuju
veliki kavezi za ptice. Gavrocheova postelja bila je pod ovom rešetkom kao u
kakvom kavezu. Sve skupa bilo je nalik na šator nekog Eskima.
Eto ta je rešetka stajala mjesto zavjese.
Gavroche odgurnu malo kamenje koje je pritiskivalo naprijed rešetku, i
oba krila mreže koja su padala jedno na drugo razdvojiše se.
– Sad pobaučke, djeco! reče Gavroche.
I pusti da gosti najprije uđu obazrivo, pa on uđe za njima, puzeći, privuče
opet kamenje i hermetički zatvori ulaz.
Sve troje se bijahu pružili po hasuri.
Ma koliko bili mali, nijedan od njih ne bi mogao stajati uspravno u
alkovu. Gavroche je držao još uvijek »podrumskog parcova« u ruci.
– A sad, reče im, uživajte! Ugasit ću svijećnjak.
– Gospodine, zapita Gavrochea stariji brat pokazujući na rešetku, šta je
ovo?
– To, reče Gavroche ozbiljno, to je za parcove. – Samo uživajte.
Ipak je smatrao za dužnost da doda nekoliko riječi i pouči ova mala bića, i
on produži:
– Ovo je, znate, iz Zoološkog vrta. Ovo je za divlje zvijeri. Ima ovoga pun
jedan magazin. Moraš samo preskočiti jedan zid, uspuzati se kroz jedan
prozor i provući se ispod jednih vrata. Imaš toga koliko hoćeš.
Dok je ovo govorio, on je povijao jednim krajem pokrivača onoga maloga,
koji je šaputao:
– O! Što je dobro! Što je toplo!
Gavroche pogleda zadovoljno pokrivač.
– I ovo je iz Zoološkog vrta, reče. Uzeo sam to od majmuna.
I pokazujući starijemu hasuru na kojoj je ležao, hasuru vrlo debelu i

382
divno izrađenu, on dodade:
– A ovo je bilo žirafino.
Poslije malog prekida, on nastavi:
– Životinje su imale sve ovo. Oduzeo sam im to. Nije im bilo krivo. Rekao
sam im: »To je za slona«.
Pošutje još malo, pa dodade:
– Preskočim preko zida, a za vladu me ni briga. Toliko.
Oba djeteta su promatrala s bojažljivim i zaprepaštenim poštovanjem ovo
neustrašivo i dovitljivo biće, skitnicu kao što su oni, sama samcata kao oni,
nejakog kao oni, koji je imao nečeg divljeg i svemoćnog, koji je izgledao
natprirodan, i čiji se lik sastojao iz svih grimasa jednog starog pelivana
spojenih s najbezazlenijim i najljupkijim osmijehom.
– Gospodine, reče stariji bojažljivo, vi se, dakle, ne bojite stražara?
– Klinče, ne kaže se stražar, nego cajkan.
Mlađi je bio razrogačio oči, ali nije ništa govorio. Pošto je bio na kraju
hasure, jer je stariji bio u sredini, Gavroche ga obavi pokrivačem kao što bi
to majka učinila i izdignu mu hasuru pod glavom nekim starim krpama
tako da mu napravi uzglavlje. Zatim se okrenu starijem:
– Ovdje je lijepo, a?
– Još kako! odgovori stariji gledajući Gavrochea s izrazom spasenog
anđela.
Dva sirota pokisla djeteta počeše se zagrijavati.
– Je li, nastavi Gavroche, a zašto ste plakali?
I pokazujući maloga njegovom bratu:
– ’Ajd’ još ovaj švrća; ali ti veliki da plačeš, to je glupo; izgledaš kao tele.
– Nego, reče dijete, nismo imali stana da prenoćimo.
– Dečko, dočeka Gavroche, ne kaže se stan, kaže se unča.
– A onda, bojali smo se da spavamo sami noću.
– Ne kaže se noć, kaže se karamluk.
– Hvala, gospodine, reče dijete.
– Čuj, prihvati Gavroche, ne treba više stenjati nikad ni za šta. Ja ću se
starati za vas. Vidjet ćeš kako ćemo se zabavljati. Ljeti ćemo ići na
Glaciereu s Navetom, jednim mojim drugom, kupat ćemo se na pristaništu,
trčat ćemo golišavi na splavovima pred Austerlickim mostom, pa će pralje
pobjesniti. One se deru, one se ljute, da samo znaš što su smiješne. Ići ćemo
da vidimo skelet-čovjeka. On je u životu. Na Elizejskim Poljima. Taj je
mršav znaš kako. A onda ću vas voditi na predstavu. Odvest ću vas do

383
Fredćricka Lemaitrea. Imam ulaznice, poznajem glumce, jednom sam čak
igrao u jednom komadu. Bilo nas je dječurlije, trčali smo ispod jednog
platna, to je trebalo da bude more. Angažirat ću vas u tome kazalištu. Ići
ćemo da gledamo divljake. Nisu to istinski divljaci. Na tijelu imaju majice
ružičaste boje koje se nabiraju, a na laktovima im se vide zakrpe s bijelim
koncem. Poslije ćemo ići u Operu. Ući ćemo s onima što pljeskaju za pare.
Ta je družina u Operi vrlo dobro sastavljena. Ne bih išao s njima na
bulvaru. U Operi, zamisli da ih ima što plaćaju po dvadeset soua za
pljeskanje, ali to su budale. Zovu ih krpe. – A onda, ići ćemo da vidimo kako
gijotiniraju. Pokazat ću vam krvnika. Stanuje u ulici Marais. Gospodin
Sanson. Na vratima mu je kutija za pisma. Ah! što se slavno zabavljamo!
U tome trenutku, jedna kap smole pade na Gavrocheov prst i podsjeti ga
na stvarnost života.
– Pih! reče, fitilj se gasi. Čujte, ne mogu trošiti više od jednog soua
mjesečno za osvjetljenje. Kad netko legne, treba da spava. Nemamo
vremena da čitamo romane gospodina Paula de Kocka. A pored toga
svjetlost može da probije kroz pukotine na vratima, a cajkani bi to odmah
vidjeli.
– A onda, primijeti bojažljivo stariji, koji se jedini osmjelio da razgovara s
Gavrocheom i da mu odgovara, može neka žiška pasti u slamu, pa treba
paziti da ne upalimo kuću.
– Ne kaže se da upalimo kuću, reče Gavroche, kaže se užeći sandučaru.
Oluja bivaše sve jača. Kroz grmljavinu čujaše se kako kiša pljušti po
leđima grdosije.
– Prava provala! reče Gavroche. što volim da slušam kako lije kao iz
kabla niz noge kuće. Zima je prava budala; uzalud joj trud, uzalud joj muka,
ne može nas pomokriti, i zato mumlja onaj stari vodonoša.
Poslije ove aluzije na grom, čije je sve posljedice, u svojstvu filozofa
devetnaestog vijeka, Gavroche primao, sjevnu munja tako jako da nešto od
nje uđe kroz pukotinu u slonov trbuh. Gotovo u isti mah zatutnji strahovito
grom. Dva mala vrisunše, i skočiše tako živo da se mreža skoro rasklopi; ali
im Gavroche okrenu svoje smjelo lice i iskoristi grmljavinu da se grohotom
nasmije.
– Mir, djeco. Ne drmusajmo zgradu. Ovo je pravi grom, jedva jednom! To
nije ona dronjava munja. Bravo, dobri bogo! Sto mu gromova! Ovo je skoro
kao u kazalištu Ambigu.
Poslije toga, dovede u red mrežu, gurnu blago djecu na uzglavlje, ispravi
im noge da se dobro opruže i povika.
– Kad dobri bog pali svoju svijeću, mogu ja ugasiti svoju. Djeco moja

384
mila, treba spavati. Ne valja kad se ne spava. Ujutru bismo bazdjeli iz
cupine, ili kako se kaže otmjeno, smrdjeli bismo iz njuške. Zavijte se dobro u
prnje! Gasim. Jeste li gotovi?
– Jesmo, promrmlja stariji, dobro mi je. Kao da mi je perje pod glavom.
– Ne kaže se glava, viknu Gavroche, kaže se ćonta.
Djeca se pribiše jedno uz drugo, Gavroche ih još jednom namjesti po
hasuri, navuče im pokrivač do ušiju, zatim po treći put ponovi
zapovjednički:
– Uživajte.
I dunu u svitak.
Tek što se svjetlost ugasila, a neka neobična tutnjava poče da trese
mrežu pod kojom je ležalo troje djece. To je bilo neko isprekidano potmulo
struganje koje je davalo neki metalni zvuk, kao da nokti ili zubi grebu po
bakarnoj žici. Uz to se još čulo sa svih strana cičanje.
Mališan od pet godina, čujući ovu buku iznad glave i sleđen od straha,
gurnu laktom starijega brata, ali je stariji brat već spavao, kako mu je to
Gavroche bio naredio. Tada se mali, ne mogući da izdrži strah, usudi da
zapita Gavrochea, ali tiho, uzdržavajući dah:
– Gospodine?
– A? reče Gavroche, koji tek što bijaše sklopio vjeđe.
– A šta je ovo?
– Parcovi, odgovori Gavroche.
I spusti glavu na hasuru.
Parcovi doista, kojih bijaše hiljade u slonovoj olupini i koji bijahu one
crne žive mrlje o kojima smo govorili, nisu se micali dok se god širila
svjetlost sa svijećnjaka, ali čim je ova pećina, koja bijaše njihova tvđava,
predana noći, oni su, osjećajući ono što dobri pripovjedač Perrault (Pero)
naziva »svježe meso«, nagrnuli gomilama na Gavrocheov šator, uspuzali se
do navrh njega, pa mu glodahu žice kao da su htjeli da probiju ovu metalnu
mrežu.
Mali, međutim, ne spavaše.
– Gospodine! reče on opet.
– A? odazva se Gavroche.
– Šta su to parcovi?
– To su miševi.
Ovo objašnjenje umiri donekle dijete. Ono je vidjelo u životu miševe i nije
ih se plašilo. Ipak opet progovori:

385
 – Gospodine?
– A? reče Gavroche.
– Zašto nemate mačku?
– Imao sam jednu, odgovori Gavroche, dobavio sam je bio, ali mi je
pojedoše.
Ovo drugo objašnjenje uništi djelovanje onoga prvog, i mali poče ponovo
da drhti. Razgovor između njega i Gavrochea poče po četvrti put:
– Gospodine!
– A?
– A tko je bio pojeden?
– Mačka.
– A tko je pojeo mačku?
– Parcovi.
– Miševi?
– Jest, parcovi.
Dijete, prestravljeno od miševa koji jedu mačke, nastavi:
– Gospodine, bi li i nas pojeli ti miševi?
– Svakako!
Djetinji strah bio je na vrhnucu. Ali Gavroche dodade:
– Ne boj se! ne mogu oni ući. A onda, ja sam ovdje. Drž’, uzmi ruku, šuti i
spavaj!
U isti mah, Gavroche, preko starijeg brata, uze ruku mlađemu. Dijete
primače ovu ruku k sebi i osjeti se umireno. Hrabrost i snaga mogu da se
ovako tajanstveno prenesu. Tišina je oko njih opet zavladala, od razgovora
su se uplašili i razbjegli parcovi; poslije nekoliko minuta, uzalud su dolazili i
dizali paklenu buku, tri mališana spavahu dubokim snom i ne čujahu više
ništa.
Noć je odmicala. Tama je obavila ogromni trg Bastilje, zimski vjetar
pomiješan s kišom duvaše na mahove, patrole zagledahu u vrata, hodnike,
ograde, mračne uglove, i, tražeći noćne skitnice, prolažahu šutke pored
slona; grdosija, stojeći nepomično, otvorenih očiju u pomrčini, izgledaše kao
da sanja od zadovoljstva što je učinila dobro djelo, i štićaše od neba i ljudi tri
zaspala sirota dječaka.
Da biste razumjeli ono što ide, treba se sjetiti da se u to doba Bastiljska
stražara nalazila na drugom kraju trga, i da straža ne mogaše ni vidjeti ni
čuti ono što se dešava kod slona.
Baš pri kraju onoga sata koji neposredno prethodi svitanju, jedan čovjek

386
trčeći izbi iz ulice Saint-Antoine, prijeđe preko trga, zaokrenu oko velike
ograde Srpanjskog trga, i uvuče se kroz plot od dasaka do pod sam slonov
trbuh. Da se neka svjetlost prosula na ovog čovjeka, vidjelo bi se da je svu
noć proveo na kiši, tako da je bio sav mokar. Kad je stigao ispod slona, on
ispusti neki čudan uzvik koji ne pripada nijednom ljudskom jeziku i koji bi
samo papagaj mogao ponoviti. On ponovi dvaput taj uzvik koji bi se mogao
otprilike ovako pravopisom predočiti:
– Kirikikiu!
Na drugi uzvik, jedan zvonak, veseo i mlad glas odgovori iz slonova
trbuha:
– Evo.
Gotovo u isti mah, daska koja zatvaraše rupu pomače se i propusti jedno
dijete koje se spusti niz slonovu nogu i pade hitro blizu čovjeka. To bijaše
Gavroche. Čovjek bijaše Montparnasse.
A zvuk kirikikiu bio je bez sumnje ono što je dijete htjelo reći kad je
kazalo: Zapitat ćeš za gospodina Gavrochea.
Kad ga je čuo, on se trgnuo iza sna, izvukao iz svog »alkova«, razmičući
malo rešetku koju je poslije brižljivo zatvorio, zatim je otvorio rupu i spustio
se na zemlju.
Čovjek i dijete se poznadoše šutke u mraku; Montparnasse samo reče:
– Potreban si mi. ’Ajde da nam nešto pomogneš.
Gamin nije tražio nikakvog objašnjenja.
– Evo me, reče.
I obojica se uputiše prema ulici Saint-Antoine, odakle je došao
Montparnasse, vijugajući brzo kroz niz piljarskih kola koja idu u to vrijeme
na tržnicu.
Piljari, zgureni u kolima između salate i povrća, drijemajući, s glavama
uvučenim do očiju u ogrtače zbog kiše koja je lila, nisu ni gledali ove čudne
prolaznike.

387
 III

KAKO SU UMAKLI
Evo šta se desilo te iste noći u La Forcei.
Babet, Brujon, Gueulemer i Thénardier bili su se sporazumjeli, iako je
Thénardier bio u strogom zatvoru, da umaknu. Babet je istoga dana bio
obavio svoj posao, kao što smo vidjeli iz kazivanja Montparnasseova
Gavrocheu. Montparnasse je imao da im pomogne izvana.
Brujon, pošto je proveo mjesec dana u samici, imao je vremena, prvo, da
u njoj isplete jedno uže, drugo, da tu skuje plan. Nekada su ova stroga
mjesta gdje tamnička disciplina predaje osuđenika samom sebi imala četiri
kamena zida, kameni strop, daščani pod, vojnički krevet, prozorčić s
rešetkom, vrata okovana gvožđem, i zvala su se tamničke ćelije; ali su našli
da je tamnička ćelija suviše strašna; sada ona ima gvozdena vrata, prozorčić
s rešetkom, vojnički krevet, daščani pod, kameni strop, četiri kamena zida, i
zove se kažnjenička samica. U njoj se vidi nešto malo oko podne. Nezgodna
strana ovih odaja koje, kao što se vidi, nisu tamničke ćelije, u tome je što
stvorenja koja bi trebalo goniti na rad ostavljaju da misle.
Brujon je, dakle mislio, i on je izišao iz kažnjeničke samice s užetom.
Pošto su ga držali za vrlo opasnog u dvorištu Karla Velikog, strpali su ga u
Novu zgradu. Prvo što je našao u Novoj zgradi bio je Gueulemer, a drugo
jedan klinac; Gueulemera, to jest zločin, klinac, to jest slobodu.
Brujon, s kojim već treba da se potpuno upoznamo, uza sav izgled čovjeka
nježna sastava i duboko smišljene tromosti, bio je uglađen, bistar i
prepreden momak mila pogleda i grozna osmijeha. Taj pogled mu je stvarala
volja, a osmijeh mu je davala priroda. Prve studije u svojoj vještini upravio
je bio na krovove; on je znatno unaprijedio pravljenje otkidača olova koji
probijaju krovove i istržu oluke na način nazvan duplim debelim.
Trenutak je bio baš pogodan za jedan pokušaj bijega, jer su radnici
pretresali i popravljali, baš tada, jedan dio tamničkog krova. Dvorište Saint-
Bernarda nije bilo više potpuno odvojeno od dvorišta Karla Velikog i od
Saint-Louisovog dvorišta. Bilo je ozgo i skela i ljestvica; drugim riječima,
mostova i stepenica prema oslobođenju.
Nova zgrada, od koje se ne mogaše zamisliti ništa raspucanije i trošnije
na svijetu, bila je slabo mjesto ove tamnice. Zidovi su joj bili toliko nagriženi

388
šalitrom da su svodove u spavaonicama morali obložiti drvenarijom, jer se
od njih odvaljivalo kamenje, koje je padalo na zatvorenike u njihovim
krevetima. Griješili su što su, i pored ove trošnosti, zatvarali u Novu zgradu
najopasnije optuženike, što su tu trpali »teške krivce«, kako se kaže
tamničkim jezikom.
Nova zgrada imala je četiri spavaonice, jednu iznad druge, i tavansko
odjeljenje, koje su zvali čist uzduh. Jedan širok dimnjak, vjerojatno iz
nekadašnje kuhinje vojvode de la Force, išao je iz prizemlja, prolazio kroz
četiri kata, djelio na dvoje sve spavaonice u kojima je imao izgled nekog
pljosnatog stupa, i probijao se kroz krov.
Gueulemer i Brujon bili su u istoj spavaonici. Iz opreznosti smjestili su ih
na donji kat. Slučaj je htio da su im se čela kreveta naslanjala na dimnjak.
Thénardier se nalazio baš iznad njihove glave. Na onom tavanu koji su
nazvali čist uzduh.
Prolaznik koji bi se zaustavio u ulici Culture-Sainte-Catherine iza
kasarne vatrogasaca, pred kapijom kupaonice, vidio bi jedno dvorište puno
cvijeća i drveća u sanducima, na čijem kraju se širi, sa dva krila, jedna
okrugla kućica s velikim zelenim kapcima, bukolički san Jean-Jacquesov.
Prije ne više od deset godina, nad tom kućicom izdizao se crn, ogroman,
grdan, go zid, na koji se ona oslanjala. To je bio zid povrh koga su krstarile
straže La Force.
Ovaj zid iza ove okrugle kućice, to je bio Milton koji se nazirao iza
Berquina (Berkena).
Ma koliko da je bio visok, nad ovim zidom se nadnosio jedan još crnji krov
koji se vidio iza njega. To je bio krov Nove zgrade. Na njemu se viđahu četiri
prozorčića s gvozdenim šipkama, to bijahu prozori čistog uzduha. Jedan
dimnjak se probijao kroz krov; to je bio dimnjak koji je prolazio kroz
spavaonice.
Čist uzduh, ovo najgornje odjeljenje Nove zgrade, bio je neka vrsta
tavanske prostorije, koju su zatvarale trostruke rešetke i vrata okovana
gvozdenim pločama išaranim ogromnim klincima. Kad bi se u nju ušlo sa
sjevernog kraja, na lijevoj bi strani ostala četiri prozorčiča, a na desnoj,
prema prozorčičima, četiri dosta velika četvrtasta kaveza, razmaknuta,
razdvojena uzanim hodnicima sa zidom do visine glave a s gvozdenim
šipkama dalje do krova.
Thénardier je bio u strogom zatvoru u jednom od ovih kaveza, od noći 3.
veljače. Nikad se nije moglo otkriti kako je, i čijim saučesništvom, uspio da
pribavi i da tu sakrije jednu vrstu onog vina što ga je, vele, izmislio Desrues
(Deri), u koje se pomiješa neko narkotično sredstvo i koje je banda
Uspavljivača iznijela na glas.

389
 U mnogim tamnicama ima službenika, upola tamničara, upola lopova,
koji pomažu prilikom bijega, koji prodaju policiji svoju nevjernu uslužnost, a
koji još zarade na raznim kupovinama.
One iste, dakle, noći kada je mali Gavroche zbrinuo dva zalutala djeteta,
Brujon i Gueulemer, koji su znali da ih Babet, koji je pobjegao toga jutra,
čeka na ulici zajedno s Montparnasseom, digoše se lagano i počeše da
klincem što ga je Brujon našao probijaju dimnjak, s kojim su se dodirivali
njihovi kreveti. Žbuka je padala na Brujonov krevet, tako da ih nisu čuli.
Pljusak uz grmljavinu potresaše vrata na šarkama i razlijegaše se po
tamnici sa strahovitom lupnjavom koja je dobrodošla. Oni zatvorenici koji se
probudiše napraviše se kao da su opet zaspali i pustiše da Gueulemer i
Brujon rade slobodno. Brujon je bio spretan; Gueulemer je bio snažan. Prije
nego što je išta doprlo do ušiju čuvara koji je spavao u ćeliji s rešetkom koja
bijaše okrenuta spavaonici, oni probiše zid, uspuzaše se uz dimnjak, probiše
gvozdenu mrežu koja je zatvarala gornji otvor dimnjaka i dva opasna
razbojnika izbiše na krov. Kiša i vjetar bivahu sve žešći, krov bijaše klizav.
– Divne noći za bježanje! reče Brujon.
Provalija šest stopa široka i osamdeset stopa duboka razdvajaše ih od
zida povrh koga krstare straže. U dnu te provalije viđahu kako u mraku
svjetluca stražareva puška. Za komade šipki na dimnjaku koje su bili
prelomili vezaše jedan kraj užeta što ga je Brujon opleo u ćeliji, prebaciše
drugi kraj preko stražarskog zida, otisnuše se jednim skokom preko
provalije, zakačiše se na rub zida, prekoračiše ga, spustiše se jedan za
drugim niz uže na jedan mali krov što se naslanja na kupaonicu, trgnuše k
sebi uže, skočiše u dvorište kupaonice, prođoše kroz nju, otvoriše vratarev
prozorčić, pored koga je visio gajtan, povukoše za gajtan, otvoriše vrata i
nađoše se na ulici.
Ne bijaše prošlo ni četvrt sata otkako bijahu ustali s kreveta u mraku, s
klincem u ruci, a planom u glavi.
Nekoliko trenutaka kasnije nađoše Babeta i Montparnassea koji lunjahu
u blizini.
Trzajući uže k sebi, bijahu ga prekinuli, pa je jedan njegov komad ostao
zakvačen za dimnjak na krovu.
Oni su uostalom prošli bez ikakve ozljede osim što im se gotovo potpuno
bila zgulila koža s ruku.
Te je noći Thénardier, nitko nije mogao objasniti kako, bio obaviješten o
bijegu, i nije spavao.
Oko jednog sata izjutra, u mrkloj noći, on je vidio kako na krovu, po kiši i
mećavi, ispred otvora koji je bio naspram njegova kaveza, prolaze dvije

390
sjene. Jedna zastade pred otvorom za tren oka. To je bio Brujon. Thénardier
ga prepozna i razumije. To mu je bilo dosta.
Thénardiera, obilježenog kao opasnog provalnika i zatvorenog zbog noćne
provale s oružjem, nisu ispuštali iz vida. Stražar, koji se mijenjao svaka dva
sata, šetao se s punom puškom ispred njegovog kaveza, čist zrak bio je
osvijetljen jednom zidnom svjetiljkom. Zatvorenik je imao na nogama okove
od pedeset funti. Svaki dan u četiri sata po podne, jedan čuvar s dva psa, –
tako se to još radilo u ono vrijeme, – ulazio je u njegov kavez, metao mu
pored kreveta crn kruh od dvije funte, krčag vode i zdjelu dosta tanke juhe
po kojoj je plivalo nekoliko zrna boba, pregledao mu okove i udario po
gvozdenim rešetkama. Ovaj čovjek sa psima navraćao se dvaput noću.
Thénardier je bio dobio dozvolu da zadrži neki željeni klin kojim se služo
da prikuje svoj kruh u jednu pukotinu u zidu »da bi ga«, govorio je, »sačuvao
od parcova«. Pošto Thénardiera nisu ispuštali iz vida, smatrali su da ovaj
klin ne može biti opasan. Kasnije su se, međutim, sjetili kako je jedan čuvar
rekao: – Bolje bi bilo da mu se ostavi neki drveni klin.
U dva sata izjutra smijenjen je stražar, jedan stari vojnik, i mjesto njega
je došao jedan regrut. Nekoliko trenutaka iza toga, čovjek sa psima obavio je
uobičajeni pregled, i otišao ne primijetivši ništa osim da je ovaj »novak« vrlo
mlad i »seljačina« po izgledu. Dva sata kasnije, u četiri sata, kad je došla
smjena regruta, našli su ga gdje spava kao panj pored Thénardierova
kaveza. A Thénardiera nigdje. Razbijeni okovi ležali su mu na pločama. Na
stropu njegovog kaveza bila je jedna rupa, a, iznad nje, jedna druga rupa na
krovu. Jedna daska iz njegovog kreveta bila je otrgnuta i bez sumnje
odnesena, jer je nisu više pronašli. Našli su mu samo u ćeliji napola
ispražnjenu bocu onoga opojnog vina kojim je uspavao vojnika. Vojnikov
bajonet bio je nestao.
U trenutku kad je ovo otkriveno, mislili su da im je Thénardier izmakao.
Zaista, on nije bio više u Novoj zgradi, ali je bio još uvijek u velikoj
opasnosti.
Kad je izbio na krov Nove zgrade, Thénardier je našao Brujonovo uže
koje je visilo o gvozdenim šipkama na gornjem otvoru dimnjaka, ali, kako je
ovaj komad bio suviše kratak, on nije mogao pobjeći preko stražarskog zida
kao Brujon i Gueulemer.
Kad čovjek zaokrene iz ulice Baleta u ulicu Sicilijanskog kralja, ugledat
će skoro odmah s desne strane jednu prljavu uvučenu zidinu. Bila je tu u
prošlom vijeku jedna kuća od koje je ostao samo zid, prava razvalina koja je
stršila do trećeg kata između susjednih zgrada. Ovu ruševinu možete
poznati po dva velika četvrtasta prozora koji se tu i sada vide; na onom u
sredini zidine, koji je najbliži zabatu s desne strane, ima jedna trula greda

391
namještena kao podupirač. Kroz ove prozore mogla se nekad vidjeti jedna
visoka mračna zidina koja je bila komad stražarskog zida oko La Force.
Praznina koju je porušena kuća napravila na ulici napola je popunjena
ogradom od trulih dasaka, koju podupiru pet kamenih ploča. U tom
ograđenom prostoru ima jedna mala daščara naslonjena na ruševinu koja je
ostala. Na ogradi su jedna vrata koja su se, prije nekoliko godina, zatvarala
samo kvakom.
Eto na vrh ove ruševine Thénardier je stigao malo poslije tri sata izjutra.
Kako je dospio tu? To se nikad nije moglo objasniti ni razumjeti. Munje
su mu morale smetati i pomagati. Da li se poslužio ljestvicama i skelama
majstora da bi, s krova na krov, sa zida na zid, s pregrade na pregradu,
dospio na zgrade u dvorištu Karla Velikog, zatim na zgrade u dvorištu
Saint-Louisa, na stražarski zid, a odatle na razvalinu u ulici Sicilijanskog
kralja? Ali je na tom prolazu bilo praznina koje kao da nije moguće prijeći.
Da nije namjestio krevetsku dasku kao most s krova čistog zraka do
stražarskog zida, i da se nije hrbatom ovoga zida potrbuške vukao svud oko
tamnice do razvaline? Ali je stražarski zid La Force imao isprekidanu i
neravnu liniju, penjao se i spuštao, silazio do kasarne vatrogasaca, dizao se
do kupaonice, bio ispresijecan raznim građevinama, nije bio podjednako
visok prema zdanju Lamoignon, i prema ulici Pavée, svuda je imao padova i
pravih uglova; a onda, straže bi morale vidjeti tamnu sjenu bjegunčevu, te
se ni na ovaj način ne može objasniti put koji je Thénardier prešao. Ni na
jedan od ova dva načina bijeg nije bio moguć. Obuzet onom užasnom žeđi za
slobodom koja od provalije pravi jame, od gvozdenih rešetaka pleteno pruće,
od bogalja atletu, od uzetog čovjeka pticu, od gluposti nagon, od nagona
inteligenciju, od inteligencije genija, – da Thénardier nije izumio i za čas
primijenio neki treći način? Nikad se to nije saznalo.
Ne može se uvijek imati jasna predodžba o čudima bježanja. Čovjek koji
bježi, da to ponovimo, nadahnut je; u tajanstvenom svjetlu bježanja ima
nešto, i od zvijezde i od munje; napor za oslobođenje može isto tako začuditi
kao i zamah krila ka uzvišenome; i, za jednog odbjeglog lopova se kaže: –
Kako li se mogao popeti na ovaj krov? Kao god što se kaže za Corneillea: –
Kako li je mogao pronaći ono Neka umre?
Bilo kako bilo, Thénardier je, okupan u znoju, sav pokisao, poderanog
odijela, oguljenih ruku, iskrvavljenih lakata, isječenih koljena, bio došao na
ono što djeca, svojim slikovitim jezikom, zovu šiljak zida na razvalini, pružio
se po njemu koliko je dug, i tu ga je izdala snaga. Strmi pad visine trećeg
kata razdvajaše ga od uličnog popločenja.
Uže koje imaše pri sebi bijaše suviše kratko.
On je čekao tu, blijed, iscrpen, očajan zbog sve nade koju je imao, još

392
zaklonjen noću, ali znajući da će skoro da svane, prestravljen i od same
pomisli da će kroz nekoliko trenutaka čuti kako otkucava na susjednom
tornju crkve Svetog Pavla četiri sata, čas kad će doći smjena stražaru i naći
ga uspavana pod provaljenim krovom, zapanjeno gledajući u strašnoj
dubini, pri svjetlosti svjetiljaka, u mokar i crn pločnik, onaj željeni i
strahoviti pločnik koji bijaše smrt i koji bijaše sloboda.
On se pitao da li su tri njegova saučesnika u bijegu uspjela, da li su ga
čuli, i da li će mu priteći u pomoć. Osluškivao je. Osim jedne patrole, nitko
nije prošao ulicom otkad je on tu. Gotovo svi piljari iz Montreuila,
Charonnea, Vincennesa i Bercyja silaze na tržnicu ulicom Saint-Antoine.
Četiri sata otkuca, Thénardier uzdrhta. Malo trenutaka iza toga, u
tamnici izbi ona uplašena i pometena buka što se čuje kada se otkrije da je
netko pobjegao iz tamnice. Do njega je dopirala lupa vrata koja se otvaraju i
zatvaraju, škripa rešetaka na njihovim šarkama, vika straže, dozivanje
čuvara, tresak kundaka po pločniku dvorišta. Svjetlost se pojavljivala čas
gore čas dolje po prozorima spavaonica, jedna buktinja promicala je brzo na
tavanu Nove zgrade, vatrogasci iz one kasarne u blizini bili su pozvani.
Njihovi šljemovi, koje buktinja obasjava na kiši, micahu se tamo-amo po
krovu. U isto vrijeme Thénardier viđaše kako prema Bastilji neka blijeda
svjetlost tužno obasjava kraj neba.
On je ležao, opružen na kiši, navrh zida, deset palaca širokog, s dvije
provalije desno i lijevo, i nije mogao ni maknuti jer ga je hvatala vrtoglavica
da ne padne i obuzimalo užasavanje da ga ne uhvate, te je njegova misao,
kao tučak u zvona, išla od jedne od ovih ideja do druge: Umrijet ću ako
padnem, uhvatit će me ako ostanem.
U tom strahu, on vidje odjednom, pošto ulica bijaše još mračna, jednog
čovjeka koji se šulja pored zida i koji, dolazeći iz ulice Pavée, zastade na
praznom prostoru iznad kojeg Thénardier kao da je visio. Ovoga čovjeka
stiže drugi jedan koji je išao isto tako obazrivo, zatim treći, onda četvrti.
Kad se ovi ljudi skupiše, jedan od njih podiže kvaku na vratima ograde, i
sva četvorica uđoše u ograđeni prostor gdje je bila baraka. Nalazili su se
tačno ispod Thénardiera. Ovi su ljudi bili očigledno izabrali ovo uvučeno
mjesto da bi mogli razgovarati a da ih ne vide prolaznici ni straža koja čuva
ulazna vrata La Force na nekoliko koraka odatle. Treba također reći da je
kiša satjerala bila stražu u stražarnicu. Thénardier, ne mogući da im
razazna lica, načulji uši da bi uhvatio njihove riječi s očajnom pažnjom
nesretnika koji osjeća da je izgubljen.
Thénardieru iskrsnu pred očima nešto što je ličilo na nadu, ovi su ljudi
govorili šatrovački.
Prvi je rekao tiho ali razgovijetno:

393
 – Kidajmo, šta radimo ovdeka (icigo)?
Drugi odgovori:
– I đavolu bi se smučilo od ove kiše. A još će i cajkani naići. Jedan je
vojnik tu na straži. Ukebat će nas tunake (icicaille).
Ove riječi, icigo i icicaille, koje obadvije znače ovdje i koje se govore, prva
u tajnom jeziku šančeva, druga u tajnom jeziku Templea, bile su kao iskra
za Thénardiera. Po icigo on prepozna Brujona, koji je bio skitnica na
šančevima, a po icicaille Babeta, koji je, između ostalog, bio i preprodavalac
u Templeu.
Starinski tajni jezik velikoga vijeka govori se još samo u Templeu, a
Babet je bio čak jedini koji ga je govorio vrlo čisto. Da nije bilo onoga
icicaille, Thénardier ga ne bi prepoznao, jer je bio izmijenio glas.
U to se i treći umiješao.
– Ništa nas ne tjera, pričekajmo malo. Tko može reći da mu nismo
potrebni?
Po čisto francuskim riječima kojima je ovo bilo izgovoreno, Thénardier
prepozna Montparnassea, koji se dičio time što je razumio sve tajne jezike a
nije govorio nijednim.
Što se tiče četvrtoga, on je šutio, ali su ga široka pleća izdavala.
Thénardier se nije dvoumio. To je bio Gueulemer.
Brujon odgovori žustro, ali uvijek tiho:
– Šta nam tu drobiš? Krčmar nije mogao umaći. On ne zna zanat.
Razderati košulju i izrezati krevetske plahte pa napraviti uže, probušiti
vrata, isfabricirati lažne isprave, napraviti potajne ključeve, prerezati
gvožđe, zakačiti uže napolju, sakriti se, prerušiti se, treba za to vještine.
Stari to ne može, on ne zna posao.
Babet dodade, uvijek onim mudrim, klasičnim tajnim jezikom kojim su
govorili Poulailler i Cartouche, a koji je prema smjelom, novom, obojenom i
slobodnom jeziku kojim se služio Brujon ono što je Racineov jezik prema
jeziku Andréa Chéniera:
– Ukebali su ti krčmara na djelu: Treba biti majstor. On je šegrt. Možda
ga je prevario neki žbir, a možda čak i neki špijun koji je izigravao
saučesnika. Oslušni, Montparnasse, čuješ li viku u tamnici? Vidio si one
svijeće. Ukeban je, šta! Izvući će se s dvadeset godina. Ja se ne plašim, ja
nisam kukavica, to je poznato, ali nam ništa drugo ne ostaje no da bježimo,
ili će nas pokupiti. Ne ljuti se, dođi s nama, ’ajde da popijemo jednu bocu
staroga vina zajedno.
– Ne ostavljaju se prijatelji u nevolji, progunđa Montparnasse.

394
 – Kažem ti da je ukeban, nastavi Brujon. Ne bih ti sada dao za krčmara
ni prebijene pare. Sad mu nema pomoći. Sve mi se čini kao da me cajkan
ima u rukama!
Montparnasse se već slabo opirao; doista su se ova četiri čovjeka, s
vjernošću razbojnika koji se nikada ne napuštaju, šuljala cijele noći oko La
Force, usprkos sve opasnosti, u nadi da će vidjeti Thénardiera na vrhu
nekog zida. Ali noć koja je bila zaista suviše lijepa, da od pljuska ulice
opuste, studen koja ih hvataše, pokisla odijela, poderana obuća,
uznemirujući žagor koji bijaše izbio u tamnici, odmakli sat, patrole koje su
sreli, nada koja je izmicala, strah koji se privlačio, sve ih je to gonilo na
uzmicanje. I sam Montparnasse, koji je možda bio pomalo zet Thénardierov,
popuštaše. Još jedan trenutak, pa bi bili otišli. Thénardier je premirao na
svom zidu kao brodolomnici s Meduze na svojoj splavi kad su vidjeli da
opaženi brod iščezava na vidiku.
Nije se usuđivao da im vikne, jer bi uzvik, koji bi se čuo, mogao sve
upropastiti; dođe mu jedna ideja, posljednja ideja, svjetlost; uze iz džepa
komad Brujonova užeta koji je otkinuo od dimnjaka Nove zgrade, i baci ga
dolje u ograđeni prostor.
Uže im pade pred noge.
– Uže! reče Babet.
– Moje uže, reče Brujon.
– Krčmar je tu, reče Montparnasse.
Pogledaše gore. Thénardier nagnu malo glavu.
– Brzo, reče Montparnasse, imaš li drugi komad užeta, Brujone?
– Imam.
– Veži ih obadva zajedno, bacit ćemo gore uže, on će ga pričvrstiti za zid,
bit će mu dosta da se spusti.
Thénardier se osmjeli da progovori.
– Premrzao sam.
– Zagrijat ćemo te.
– Ne mogu da se maknem.
– Spusti se, mi ćemo te prihvatiti.
– Ruke su mi ukočene.
– Priveži bar uže na zid.
– Neću moći.
– Treba da se jedan od nas popne, reče Montparnasse.
– Tri kata, reče Brujon.

395
 Jedna stara odvodna cijev od gipsa, koja je služila za peć koja se nekada
ložila u baraci, penjala se uza zid i dopirala gotovo do mjesta na kome se
primjećivao Thénardier. Ovoga čunka, koji je tada bio napukao i naprsao,
nema više, ali mu se još vide tragovi. Bio je vrlo uzak.
– Mogao bi se netko popeti ovuda, reče Montparnasse.
– Ovim čunkom? uzviknu Babet, odrasli nikada! Trebalo bi naći nekog
mališana.
– Trebalo bi naći nekog klinca, prihvati Brujon.
– Gdje da nađemo balavca? reče Gueulemer.
– Čekajte, reče Montparnasse. Ja imam šta treba.
On odškrinu polako vrata ograde, uvjeri se da nitko ne prolazi ulicom,
iziđe obazrivo, zatvori vrata za sobom, i ode trkom u pravcu Bastilje.
Sedam do osam minuta protekoše. Osam hiljada vjekova za Thénardiera.
Babet, Brujon i Gueulemer nisu otvarali usta; vrata se najzad otvoriše i
Montparnasse se pojavi, zadihan, i vodeći Gavrochea. Još uvijek je ulica bila
potpuno pusta od kiše.
Mali Gavroche uđe i pogleda mirno ove razbojničke likove. Voda mu se
slivaše s kose. Gueulemer mu se obrati:
– Švrćo, jesi li ti čovjek?
Gavroche sliježe ramenima i odgovori:
– Klinac kao što sam ja čovjek je, a ljudi kao što ste vi klinci su.
– Ala balavac siječe! uzviknu Babet.
– Pariški mangupčići prave su paljevine, dodade Brujon.
– Šta vam treba? reče Gavroche.
Montparnasse odgovori:
– Uspuzati se uz ovaj čunak.
– S ovim užetom, reče Babet.
– I privezati uže, nastavi Brujon.
– Na vrhu zida, prihvati Babet.
– Za prozorsku prečagu, dodade Brujon.
– A onda?
– Eto to! reče Gueulemer.
Gamin premjeri uže, čunak, zid, prozore i napravi usnama onaj neopisivi
i prezrivi znak koji znači: Samo to!
– Jednog ćeš čovjeka gore spasti, reče Montparnasse.
– Hoćeš? dodade Brujon.

396
 – Klipane! odgovori dijete kao da mu se to pitanje učinilo nečuveno; i on
skide cipele.
Gueulemer ščepa Gavrochea jednom rukom, pope ga na krov barake, čije
se natrule daske ugibahu pod teretom djeteta, i dade mu uže koje je Brujon
bio privezao dok se Montparnasse vratio. Gamin se uputi prema čunku u
koji je bilo lako ući zahvaljujući jednoj velikoj pukotini koja se širila do
krova. Kad je htio da se penje, Thénardier koji je vidio da mu se spasenje i
život približavaju, nagnu se preko ruba zida; prva dnevna svjetlost
obasjavala mu je čelo obliveno znojem, izblijedjele jagodice, i izduženi i
zašiljeni nos, prosijedu i nakostriješenu bradu, i Gavroche ga prepozna.
– Gle! reče on, to mi je otac!... O! Ne mari!
I uzimajući uže u usta, on poče odlučno da se penje.
On stiže do vrha zgrade, opkorači stari zid kao konja, i zaveza čvrsto uže
za gornju prečagu prozora.
Trenutak kasnije, Thénardier je bio na ulici.
Čim je dodirnuo pločnik, čim je osjetio da je izvan opasnosti, nije bio više
ni umoran, ni promrzao, ni uplašen; strašne stvari iz kojih je izlazio iščezoše
kao dim, sva se ona čudna i okrutna inteligencija probudi, uspravi se i
postade slobodna, spremna da krene naprijed. Evo koja je bila prva riječ
ovoga čovjeka:
– Koga ćemo sada pojesti?
Nije potrebno objašnjavati značenje ove riječi, užasno providne, koja
znači u isto vrijeme ubiti. Pojesti, pravo značenje prožderati.
– Zbijmo se dobro, reče Brujon. Da svršimo u dvije riječi, i da se odmah
rastanemo. Bio je jedan posao koji je izgledao dobar u ulici Plumet, pusta
ulica, usamljena kuća, stara trula ograda na vrtu, same žene.
– No! Zašto ne? zapita Thénardier.
– Tvoja kći, Eponina, išla je da izvidi to, odgovori Babet.
– I donijela je odgovor Magnoni, dodade Gueulemer. Nema tu posla.
– Kćerka nije budala, reče Thénardier. Ipak bi trebalo vidjeti.
– Da, da, reče Brujon, trebalo bi vidjeti.
Međutim, nijedan od ovih ljudi kao da nije više vidio Gavrochea, koji za
vrijeme ovog razgovora bijaše sjeo na ogradu; on je počekao nekoliko
trenutaka, možda da bi se otac okrenuo prema njemu, zatim obu cipele i
reče:
– Je li gotovo? Ja vam nisam više potreban, ljudi? Izvukli ste se. Treba da
probudim moje mališane.
I ode.

397
 Pet ljudi iziđoše jedan za drugim iz ograde.
Kad se Gavroche izgubi iza ulice Baleta, Babet uze na stranu
Thénardiera.
– Jesi li pogledao ovog mališana? zapita ga.
– Kojeg mališana?
– Onog što se uspuzao na zid i donio ti uže.
– Ne mnogo.
– E, ne znam, ali mi se čini da ti je on sin.
– The, reče Thénardier, misliš?

398
 KNJIGA SEDMA

Tajni jezik
argot

399
 I

PORIJEKLO
Pigritia je strašna riječ.
Ona rađa jedan svijet, la pègre, čitajte lopove, i jedan pakao, la pégrenne,
čitajte glad.
Lijenost je, dakle, majka.
Ona ima sina, lopova, i kćer, glad.
Kako govorimo, mi sad? Tajni jezik – argot.
Šta je to argot? To je u isti mah nacija i narječje: to je krađa koja ima dva
vida: narod i jezik.
Kad je prije trideset i četiri godine pisac ove ozbiljne i sumorne
pripovijesti uveo u jedno djelo37, pisano s istom namjerom kao i ovo, jednog
lopova koji je govorio argot, bilo je čuđenja i povike. – Šta? Kako! Argot? Ali
argot je nešto strašno! Ta to je jezik galija, robijašnica, tamnica, svega
onoga što je u društvu najgnusnije! itd., itd.
Nikad nismo mogli da pojmimo ovakve prigovore.
Kad su poslije toga dva snažna romanopisca, Balzac i Eugène Sue, od
kojih je jedan duboki poznavalac ljudskog srca, a drugi smjeli narodni
prijatelj, stavljali u usta razbojnika njihov prirodni jezik, kao što je to
uradio 1828. onaj tko je napisao Posljednji dan jednog osuđenika, čuli su se
isti prigovori. Bilo ih je koji su ponavljali: – Šta hoće pisci s tim odvratnim
šatrovačkim jezikom? Argot je gnusan! od argota hvata jeza!
Da li to netko poriče? Cijela je to istina.
Kad treba ispitivati ranu, ponor ili društvo, otkad to da ne valja otići
suviše naprijed, spustiti se do dna? Uvijek smo smatrali da je to ponekad
smjelo, ili bar jednostavno i korisno djelo, dostojno blagonaklone pažnje,
koju zaslužuje primljena i obavljena dužnost. Zašto ne ispitati sve, zašto sve
ne proučiti, nego se zadržati na po puta? Na sondi je da se zadrži, a ne na
onom koji je baca.
Svakako, niti je privlačno, niti lako sići na dno ljudskog društva, tamo
gdje se zemlja završava a blato počinje, riti u tim gustim talasima, tražiti,
hvatati, i bacati na pločnik, dok još drhti, onaj odvratni govor s koga curi

37 Posljednji dan jednog osuđenika.

400
blato kad tako izlazi na vidjelo, onaj gnojni rječnik čija svaka riječ izgleda
da je smrdljivo vlakno čudovišta koje živi u blatu i mraku. Nema ničeg
groznijeg nego promatrati tako otvoreno, na svjetlosti misli, to grozno
gmizanje argota. Izgleda da je to doista neka užasna životinja koja je
stvorena za noć i istrgnuta iz svog đubrišta. Kao da vidite neki strašni živi
žbun, sav nakostriješen, koji drhti, koji se kreće, batrga, traži da se vrati u
mrak, prijeti i gleda. Neka riječ liči na pandžu, neka druga na ugašeno i
krvavo oko; neki izraz se miče kao pipak neke rakovice. Sve to živi onom
gadnom životnom snagom stvari koje su se sredile u raspadanju.
A sad, otkad to užas treba da isključi proučavanje? Otkad bolest da otjera
liječnika? Zar možete zamisliti nekog prirodnjaka koji ne bi pristao da
izučava guju, slijepog miša, škorpiona, stonogu, otrovnog pauka, i koji bi ih
odbacio u pomrčinu rekavši: – Oh! što je ovo gadno! – Mislilac koji bi
okrenuo glavu od argota ličio bi na kirurga koji bi okrenuo glavu od čira ili
bradavice. To bi bio filolog koji bi oklijevao da ispita jednu jezičnu pojavu,
filozof koji bi oklijevao da promatra neku društvenu pojavu. Jer, da kažemo
onima koji to ne znaju, argot je u isto vrijeme književna pojava i društvena
posljedica, šta je u suštini argot? Argot je jezik bijede.
Može nas ovdje netko zadržati, može uopćiti ovu pojavu, tako se ona
ponekad ublažava, i reći nam da svi zanati, sva zanimanja, pa bi se gotovo
mogli dodati i svi stupnjevi društvene hijerarhije, i svi oblici inteligencije,
imaju svoj argot. Kad trgovac kaže: Montpellier raspoloživ, Marseille
odličan kvalitet; kad mjenjač kaže: prenos, premija, krajem tekućeg
mjeseca; kad kockar kaže: tučem, banka, adut; kad sudski izvršitelj s
normanskih otoka kaže: Onaj koji je stekao svoje pravo na neko nepokretno
dobro ne može tražiti da uživa plodove sa istog dobra dokle god traje
zabrana za njegovo nasljeđivanje; kad pisac vodvilja kaže: nadrljao sam;
kad glumac kaže: šmira; kad filozof kaže: trojna pojava; kad lovac kaže:
vučenje, brakiranje; kad frenolog kaže: amativitet, kombativitet,
sekretivitet; kad pješak kaže: moja cjevka; kad konjanik kaže: moj tikvan;
kad učitelj mačevanja kaže: terca, kvinta, parirajte; kad štampar kaže:
prelamaj; – svi oni, štampar, učitelj mačevanja, konjanik, pješak, frenolog,
lovac, filozof, glumac, pisac vodvilja, sudski izvršitelj, kockar, mjenjač,
trgovac, govore argot. Kad slikar kaže: moje mazalo, kad bilježnik kaže:
moje trčkaralo, kad vlasuljar kaže: moj asistent, kad krpo kaže: moj šegra, –
oni govore argot. Strogo uzev, u krajnjoj liniji, svi oni razni izrazi za »desno«
i »lijevo«, – kod mornara: babor i tribor, kod mašinista u kazalištu: ženska
garderoba i muška garderoba, a kod crkvenjaka: uz epistolu, uz evanđelje, –
svi su oni argot. Uspijuše kao i kaćiperke imaju svoj argot. Palača
Rambouillet (Rambuje) nije bila daleko od Prosjačkog legla. I vojvotkinje
imaju svoj argot, kao što svjedoči ova rečenica iz jednog ljubavnog pisma

401
koje je pisala jedna vrlo visoka gospođa i vrlo lijepa žena iz doba
Restauracije: »Naći ćete u ovim ćakulama onoliko razloga za moju slobodu«.
Diplomatske šifre su argot; kad papinska kancelarija kaže 26 mjesto Rim,
grkztntgzyal mjesto pošiljke, a abfxustgrngrkzu tu XI mjesto vojvoda od
Modene, – ona govori argot. Liječnici u srednjem vijeku govorili su argot
kad su, mjesto da kažu mrkva, rotkvica, repica, govorili: opoponach,
perfroschinum, reptitalmus, dracatholicum, angelorum, postmegorum. Kad
tvorničar šećera kaže: melasa, klera kandis, saturacioni mulj, šljampresa,
onda taj čestiti proizvođač govori argot. Jedna škola književne kritike koja
je prije dvadeset godina pisala: – Polovina Shakespearea su igra riječi i
kalamburi, govorila je argot.
Pjesnik i umjetnik koji će, s dubokim smislom, reći za g. de
Montmorencyja da je »buržuj« ako se ne razumije u stihove i kipove, govore
argot. Klasični akademičar koji cvijeće naziva Flora, plodove Pomona, more
Neptun, ljubav vatra, ljepotu privlačnost, konja trkač, bijelu ili trobojnu
kokardu Belonina ruža, trorogi šešir Marsov trougao, – taj klasični
akademik govori argot. Algebra, medicina, botanika imaju svoj argot. Jezik
koji se govori na lađama, onaj divni jezik mora, tako potpun i tako slikovit,
kojim su govorili Jean Bart, Duquesne, Suffren i Duperré (Žan Bart, Diken,
Sifren, Dipere), koji se miješa sa škripom palamara i jedara, s jekom truba
za dozivanje, s udarcima ubojnih sjekira, sa ljuljanjem lađe, s vjetrom,
vihorom, topom, taj jezik je pravi herojski i sjajan argot, koji je, prema
divljem argotu lopova, ono što je lav prema šakalu.
Sve je to tačno. Ali, makar šta se reklo o tome, ovakvo shvaćanje argota
je prošireno, a svaki ga neće čak primiti, što se nas tiče, mi zadržavamo ovoj
riječi njeno staro, tačno značenje, ograničeno i određeno, i mi sužavamo
argot na argot. Prvi argot, argot u pravoifi smislu riječi, ako se ove riječi
mogu združiti, drevni argot, koji je nekad vladao, nije drugo, da to
ponovimo, nego ružni, nemirni, podmukli, izdajnički, otrovni, okrutni,
sumnjivi, prljavi, duboki, kobni jezik bijede. Iza krajnjih poniženja i krajnjih
nevolja ima jedna posljednja bijeda koja se buni i odlučuje da stupi u borbu
protiv skupa sretnih činjenica i vladajućih prava; u toj užasnoj borbi, čas
lukavoj, čas žestokoj, nezdravoj i divljoj u isti mah, ona napada društveni
poredak ubodima igle svoga poroka i udarcima malja svoga zločina. Za
potrebe ove borbe, bijeda je pronašla svoj ratni jezik, i to je argot.
Izvući i održati iznad zaborava, iznad ponora, makar i jedan djelić nekog
jezika kojim je čovjek govorio i koji bi se inače izgubio, to jest jedan od
sastojaka, dobrih ili loših, koji prave ili kvare civilizaciju, to znači proširiti
polje društvenog promatranja, to znači poslužiti samoj civilizaciji. Tu je
uslugu učinio Plaut, htio ne htio, kad je dozvolio da mu govore feničanski

402
dva kartaginska vojnika; tu je uslugu učinio Molière kad je pustio da mu
govore levantinski i raznim seljačkim narječjima tolike njegove ličnosti.
Ovdje prigovori oživljuju: feničanski, izvrsno! levantinski, u dobar čas;
seljački govor čak, može! – to su jezici kojim su se služili narodi ili
pokrajine; ali argot? – čemu održavati argot?
– Čemu »spasavati od zaborava« argot?
Na to ćemo odgovoriti jednom samo riječju. Doista, ako je jezik kojim je
govorio jedan narod ili jedna pokrajina dostojan interesa, ima nešto što je
dostojnije pažnje i proučavanja – to je jezik kojim je govorila neka bijeda.
To je jezik kojim je govorila u Francuskoj, i još kako, više od četiri vijeka,
ne samo neka bijeda, nego bijeda uopće, sva ljudska moguća bijeda.
A onda, treba to ponoviti, proučavati društvene rugobe i slabosti i
ukazati na njih, da bi se liječile, to nije posao gdje se možete premišljati.
Historičar naravi i ideja nema ulogu manje strogu nego historičar događaja.
Jedan ima površinu civilizacije, borbe vladara, rođenja prinčeva, ženidbe
kraljeva, bitke, skupštine; velike javne ljude, izvođenje revolucija, sve što je
spoljašnost; drugi ima unutrašnjost, suštinu, radni narod koji pati i čeka;
pogruženu ženu, dijete na samrti, podmukle ratove čovjeka s čovjekom,
mračne okrutnosti, predrasude, priznate nepravde, podzemne odjeke
zakona, potajne mijene duša, nerazgovijetne drhtaje gomila, gladne,
bosonoge i goloruke, beskućnike, sirotane, nesretnike i bestidnike, sve aveti
koje lutaju u pomrčini. On mora da siđe, sa srcem punim samilosti i
strogosti u isti mah, kao brat i kao sudac, u one neprohodne podzemne
jazbine, u kojima gmižu izmiješani oni koji krvare i oni koji zadaju udare,
oni koji plaču i oni koji proklinju, oni koji jednoniče i oni koji žderu, oni koji
podnose zlo i oni koji ga zadaju. Zar ovi historičari srdaca i duša imaju
manje dužnosti od historičara spoljnih događaja? Zar je Dante imao manje
stvari da kaže nego Machiavelli? Zar je naličje civilizacije, zato što je dublje
i mračnije, manje važno nego lice? Poznajete li dobro planinu i kad ne
poznajete pećinu?
Kažimo, uostalom, uzgred, da bi iz ovih nekoliko riječi što smo rekli
morao netko izvesti zaključak da između ove dvije vrste historičara postoji
neka oštra razlika koja ne odgovara našoj misiji. Nitko ne može biti dobar
historičar otvorenog, vidnog, sjajnog i javnog života naroda ako nije u isto
vrijeme, u izvjesnoj mjeri, historičar njihovog dubokog i skrivenog života; i
nitko ne može biti dobar historičar onog što je unutra ako ne umije biti, kad
god je to potrebno, historičar onog što je spolja. Historija naravi i ideja
prožima historiju događaja i obratno. To su dvije vrste raznih činjenica koje
jedne drugima odgovaraju, koje se uvijek prepliću i često izlaze jedna iz
druge. Sve crte koje providnost povlači na površini jedne nacije imaju svoje

403
mračne, ali razgovijetne paralele, u dubini, i svi potresi iz dubine izazovu
izdizanje na površini. Pošto je prava historija umiješana u sve, pravi se
historičar miješa u sve.
Čovjek nije krug s jednim jedinim središtem; on je elipsa s dva fokusa.
Činjenice su jedan, a ideje drugi.
Argot je stvarno svlačionica u kojoj se jezik, kad ima da izvrši neko
nedjelo, prerušuje. On tu riječima i metaforama stavlja na sebe masku i
dronjke.
Tako on postaje užasan.
Jedva ga možete poznati. Je li to francuski jezik, veliki čovječanski jezik?
Eto ga spreman da iziđe na pozornicu i da govori sa zločinom, i sposoban za
sve uloge koje postoje u repertoaru zla. On više ne hoda; on šepa; on hrama i
poštapa se prosjačkim štakama koje se mogu pretvoriti u buzdovan; on se
zove prosjačenje; maskirale su ga aveti, njegove šminkerke; on se vuče i
uspravlja, dvostruko držanje gmizavaca. Sad može da igra sve uloge;
falsifikator mu da razrokost, trovač ga premaže bakarnom rđom, palikuća
ga nagaravi čađu; a ubojica mu stavi svoje rumenilo.
Kad iz sredine časnih ljudi slušate na vratima društva, uhvatite razgovor
onih koji su napolju. Razabirete pitanja i odgovore. Načujete, ne
razumijevajući ga, neki odvratni žagor, koji zvuči gotovo kao ljudski glas, ali
je bliži urlanju nego riječi. To je argot. Riječi su nakazne i prožete nekim
neobičnim životinjstvom. Učini vam se da čujete hidre.
To je nerazumlijvo u mračnom. To škrguće i to šapuće, unoseći u sumrak
zagonetku. Crno je u nesreći, još je crnje u zločinu; ta dva crnila, spojena,
sastavljaju argot. Mrak u zraku, mrak u djelima, mrak u glasovima. Užasni
krastavi jezik koji ide, dolazi, skakuće, gmiže, balavi, i kao čudovište se
kreće u toj ogromnoj sivoj magli, nastaloj od kiše, noći, gladi, poroka, laži,
nepravde, golotinje, obamrlosti i zime, usred dana punog bijednika.
Smilujmo se na osuđenike. Jao! a tko smo mi? Tko sam ja koji vam
govorim? Tko ste vi koji me slušate? Odakle dolazimo i je li baš sigurno da
nismo uradili ništa prije nego što smo rođeni? Zemlja nije bez izvjesne
sličnosti s tamnicom. Tko zna da čovjek nije skrivio nešto božanskoj pravdi?
Zagledajte život izbliže. On je tako stvoren da svuda osjećate kaznu.
Jeste li vi ono što se zove sretan čovjek? E lijepo, vi ste žalosni svakog
dana. Svaki dan donosi svoju veliku tugu i svoju malu brigu. Juče ste
drhtali za zdravlje nekog tko vam je drag, danas se plašite za svoje zdravlje,
sutra će vas uznemiriti neko novčano pitanje, prekosutra napad nekog
klevetnika, naksutra nesreća nekog prijatelja; zatim nevrijeme, onda nešto
što ste slomili ili izgubili pa neko uživanje od kog vam pati savjest i kičmena

404
moždina; drugom prilikom, političko stanje. Da i ne računamo ljubavne
tuge. I tako se to niže. Jedan oblak se rasprši, drugi se opet stvori. Na sto
dana jedva jedan pun radosti i svijetlog sunca. A vi ste jedan iz onog malog
broja koji ima tu sreću. Nad drugima je pak ustajala noć.
Pametni ljudi rijetko se služe izrazima: sretni i nesretni. Na ovom
svijetu, predsoblju drugog nekog svijeta, očevidno, nema sretnih.
Prava podjela ljudi je ova: svijetli i mračni.
Smanjiti broj mračnih, povećati broj svijetlih, to je cilj. Zato mi vičemo:
prosvjeta! nauka! Naučiti čitati to je što i upaliti vatru; svaki sročeni slog je
iskra.
Uostalom, tko veli svjetlost ne mora kazati i radost. Ima patnje u
svjetlosti; pretjeranost peče. Plamen je neprijatelj krila. Gorjeti i letjeti, to je
čudo koje izvodi genij.
Kad budete saznali i kad budete voljeli, još više ćete patiti. Dan se rađa
sa suzama. Svijetli plaču, ako ni nad čim drugim, a ono nad mračnim.

405
 II

KORIJENI
Argot je jezik mračnih.
Pred ovim zagonetnim narječjem, prokaženim i pobunjenim u isti mah,
misao je uzbuđena u svojoj najtananijoj dubini, društvena filozofija je
potaknuta na najbolnija razmišljanja. U njemu je kazna vidna. Svaki slog
izgleda žigosan. Riječi svakodnevnog jezika pojavljuju se u njemu kao
zbrčkane i spečene pod vrelim gvožđem krvnikovim. Ima ih koje se još puše.
Neka rečenica daje vam utisak žigosanog ramena nekog lopova koji se naglo
svukao. Misao se skoro opire da bude izražena ovim robijaškim imenicama.
Metafora je tu ponekad tako bezočna da osjećate da je bila u okovima.
Uostalom, uprkos svemu tome i zbog svega toga, ovaj čudni govor ima
pravo na svoj kutak u onim velikim nepristranim policama gdje se našlo
mjesto za zarđali novčić i zlatnu medalju, a koje se zovu književnost. Htjeli
ne htjeli, argot ima svoju sintaksu i svoju poeziju. To je jezik. Ako se po
nakaznosti nekih riječi može poznati da ga je žvakao neki Mandrin, po sjaju
nekih metonimija osjeća se da ga je govorio Villon.
Ovaj tako divni i tako slavni stih: na argotu je.

Mais où sont les neiges d’antan?

(Ali šta je s lanjskim snijegom?)

Antan – ante annum – riječ Tunskog argota, koja znači lani i, šire,
nekada. Prije trideset i pet godina, u vrijeme odlaska velikog »lanca«, 1828,
mogla se čitati u jednoj ćeliji Bicetre ova izreka, koju je klincem urezao u zid
jedan Tunski kralj, osuđen na robiju: Les dabs d’antan trimaient siempre
pour la pierre du Coësre. To znači: Nekadašnji kraljevi išli su uvijek na
posvećivanje. U mislima ovoga kralja posvećivanje bila je robija.
Riječ décarade, koja označava odlazak teških kola u galopu, pripisuje se
Villonu, a dostojna je njega.
Ova riječ, koja sa svoja četiri kopita kreše iskre, izražava jednom
majstorskom onomatopejom cio Lafontaineov divni stih:

406
 Six forts chevaux tiraient un coche.
(Šest jakih konja vukli su kola.)

S čisto književne tačke gledišta, malo je studija koje bi bile zanimljive i

plodnije od studije argota. To je jezik u jeziku, neka vrsta bolesne izrasline,
nezdravi kalem iz kog je izniklo obilato bilje, parazit koji ima svoje korijene
u starom galskom stablu, a čije mračno lišće puzi po cijeloj jednoj strani
jezika. To je ono što bi se moglo nazvati prvi izgled, obični izgled argota. Ali,
onima koji jezik proučavaju onako kako treba da se proučava, to jest kao što
geolozi proučavaju zemlju, argot se ukazuje kao pravi nanos. Prema tome da
li se kopa dublje ili pliće, u argotu se može naći, ispod staro-francuskog
narodnog, tragova provansalskog, španjolskog, talijanskog, levantinskog,
tog jezika sredozemnih luka, engleskog i njemačkog, romanskog u svojim
trima vrstama – romanskog francuskog, romanskog talijanskog, romanskog
romanskog, latinskog, najzad baskijskog i keltskog. Duboko i čudno
stvaranje. Podzemno zdanje koje zajednički grade svi bijednici. Svaka
prokleta rasa nanijela je svoj sloj, svaka patnja spustila je svoj kamen,
svako srce dalo je svoj kamičak. Mnoštvo zlih duša, niskih ili gnjevnih, koje
su prošle kroz život i iščezle u vječnosti, tu su očuvane gotovo u cjelini i u
neku ruku još vidljivije u obliku neke nakazne riječi.
Hoćete li španjolski? Stari gotski argot, prepun ga je. Tako boffette,
pljuska, dolazi od bofeton; vantane, prozor (kasnije vanterne) dolazi od
vantana; gat, mačka, dolazi od gato; acite, ulje, dolazi od aceyte. Hoćete li
talijanski? Na primjer spade, mač, dolazi od spada; carvel, lađa, dolazi od
caravella. Hoćete li engleski? Riječ bichot, biskup, dolazi od bishop! raille,
špijun, dolazi od rascal, rascalion, nevaljalac; pilche, kutija, dolazi od
pilcher, korice. Hoćete li njemački? Riječ caleur, kelner, dolazi od Kellner;
hers, gospodar, od Herzog (vojvoda). Hoćete li latinski? Frangir, lomiti,
frangere; affurer, krasti, fur; cadene , lanac, catena. Ima jedna riječ koja se
pojavljuje u svim jezicima kontinenta s nekom snagom i s nekim
tajanstvenim ugledom – to je riječ magnus; Škotska je od nje stvorila svoj
mac, koji označava plemenskog poglavicu, Mac-Farlan, Mac-Kalmor, veliki
Farlan, veliki Kalmor ( treba ipak primijetiti da mac, na keltskom, znači
sin); argot je od nje stvorio meck, i kasnije meg, to jest bog. Hoćete li
baskijski? Da navedem: gahisto, đavo, dolazi od gaïztoa, rđav; sorgabon,
laku noć, dolazi od gabon, dobro veće. Hoćete li keltski? Navedimo: blavin,
maramica, dolazi od blavet, živa voda; ménesse, žena (u rđavom značenju),
dolazi od meinec, pun kamenja; barant, potočić, od baranton, izvor; goffeur,
bravar, od goff, kovač; guédouze, smrt, od guenn-du, bijelo-crn. Hoćete li

407
najzad malo historije? Argot kaže za talire les maltèses, sjećanje na novac
koji je bio u opticaju na malteškim galijama.
Poslije filološkog porijekla, koje smo pomenuli, argot ima i drugih
korijena, još prirodnijih i koji izniču tako reći iz samog čovjekovog duha.
Prvo, direktno stvaranje riječi. Tu je tajna jezika. Slikati riječima koje
sadrže neku figuru, ne zna se ni kako ni zašto. To je prvobitni osnov svakog
ljudskog jezika, ono što bi se moglo nazvati granit. Argot je prepun ovakvih
riječi, neposrednih, stvorenih od svačega, ne zna se ni gdje ni od koga, bez
etimologije, bez analogije, bez izdanaka, usamljenih, divljih, ponekad
gnusnih riječi koje imaju neku čudnu izražajnu moć i koje žive. – Krvnik, le
taule; – Šuma, le sabri; – strah, bježanje, taf; – lakej, le barlin; – general,
prefekt, ministar, pharos; – đavo, le rabouin. Ništa čudnije od ovih riječi
koje maskiraju i koje pokazuju. Neke, kao na primjer le rabouin, smiješne
su i strašne u isto vrijeme, i ostavljaju vam utisak divovske grimase.
Drugo, metafora. Jeziku koji hoće sve da kaže i sve da sakrije svojstveno
je obilje figura. Metafora je zagonetka kojoj pribjegava lopov koji sprema
nedjelo, zatvorenik koji smišlja bijeg. Nema narječja tako bogatog
metaforama kao argot. Dévisser le coco (odvrnuti kokosov orah), zavrnuti
nekome šiju; tortiller (uvijati), jesti; être gerbé (biti vezan u snop), biti
osuđen; un rat (parcov), kradljivac hljeba; il lansquine, pada kiša, – stara,
izrazita figura, koja u sebi tako reći nosi svoj datum, koja duge, kose pruge
kiše izjednačuje sa gustim i nagnutim kopljima starih njemačkih pješaka, i
koja u jednoj jedinoj riječi sadrži narodnu metonimiju; il pleut des
hallebardes (padaju halebarde). Ponekad, ukoliko argot prelazi iz prve
epohe u drugu, neke riječi napuštaju divlje i prvobitno stanje i dobivaju
metaforičko značenje. Đavo nije više le rabouin, nego le boulanger, onaj koji
meće u peć. To je duhovitije, ali ne tako veliko; nešto kao Racine poslije
Corneillea, kao Euripid poslije Eshila. Neke rečenice argota, koje pripadaju
dvjema epohama i imaju u isti mah i divlji i metaforički karakter, liče na
opsjene. – Les sorgueurs vont sollicer des gails à la lune (skitnice idu da
kradu konje noću). – To prolazi kroz glavu kao neka grupa aveti. Ne znate
šta vidite.
Treće, dovijanje. Argot živi od jezika. On se njim služi koliko mu je volja,
on iz njega crpe kad mu se svidi, i često se ograniči, kad zatreba, da ga
nehatno i grubo unakazi. Ponekad, s tako iskvarenim riječima običnog
govora, i spojenim s riječima čistog argota, on sastavlja slikovite izraze u
kojima se osjeća mješavina dvaju prethodnih elemenata, direktnog
stvaranja i metafore: – Le cab jaspine, je marronne que la roulotte de
Pantin trime dans le sabri, pas laje, slutim da pariška pošta prolazi kroz
šumu. – Le dab est sinve, la dagube est merloussière, la fée est bative,

408
buržuj je glup, buržujka je lukava, djevojka je lijepa. – Najčešće, da bi
zbunio slušaoce, argot se ograniči na to da svima riječima jezika bez razlike
doda neku vrstu sramnog repa, neki završetak na aille, na orgue, na iergue,
ili na uche. Tako: Vouziergue trouvaille bonorgue ce gigotmuche? (Trouvez-
vous ce gigot bon? Nalazite li da je dobar ovaj but?). Tu je rečenicu uputio
Cartouche jednom tamničaru da bi saznao da li mu odgovara suma koju mu
je ponudio za bijeg. – Završetak na mar počeo se skoro dodavati.
Pošto je argot narječje pokvarenosti, on se brzo kvari. Osim toga, kako on
uvijek teži da se sakrije, on se mijenja čim osjeti da ga razumiju. Protivno
svakom drugom rastinju, ovdje svaka sunčeva zraka ubija sve što dodirne.
Zato se argot neprestano raspada i opet sastavlja; skriveni i brzi rad koji se
nikad ne zaustavlja. On prevali više puta za deset godina nego jezik za
deset vjekova. Tako le larton (kruh) postaje lartif; le gail (konj) postaje le
gace; la fertanche (slama), la fertille; le mômignard (mališan), le momacque;
les siques (prnje), les frusques; la chique (crkva), l’egrugeoir; le colabre
(vrat), le colas. Đavo je najprije gahisto, zatim je le rabouin, onda le
boulanger; svećenik je le ratichon, zatim le sanglier; bodež je le vingt-deux,
zatim le surin, onda le lingre; policajci su des railles, zatim des roussins, pa
des rousses, onda des marchands de lacets, zatim des coqueurs, onda
descoques; krvnik je la taule, zatim Chariot, onda l’atigeur, pa le
becquillard. U sedamnaestom vijeku, tući se bilo je donner du tabac; u
devetnaestom je chiquer la guele. Dvadeset raznih izraza izmijenilo se
između ove dvije granice. Cartouche bi govorio jevrejski za Lacenairea
(Lasnera). Sve riječi ovog jezika neprestano su u bijegu kao i ljudi koji ih
govore.
Međutim, s vremena na vrijeme, i baš zbog samog tog kretanja, stari
argot se ponovo javlja i opet postaje nov. On ima svoja uporišta gdje se
održava. Temple je čuvao argot sedamnaestog vijeka; Bicêtre, kad je bila
tamnica, čuvala je tunski argot. Tu se čuo završetak na ache starih tunera.
Boyanches-tu? (bois-tu? piješ li?), il croyanche (il croit, on vjeruje). Ali stalno
kretanje ostaje ipak zakon.
Ako filolog uspije da za trenutak utvrdi ovaj jezik koji neprestano čili, da
bi ga ispitivao, on zapada u bolna i korisna razmišljanja. Nema proučavanja
koje bi bilo uspješnije i poučnije. Nijedna metafora, nijedna etimologija
argota nije bez neke pouke; među ovim ljudima tući znači pretvarati se; tuče
se bolest; lukavstvo je njihova snaga.
Za njih je pojam čovjeka nerazdvojan od pojma sjene. Noć se kaže la
sorgue ; čovjek l’orgue. Čovjek je proizišao iz noći.
Oni su navikli da na društvo gledaju kao na neki zrak koji ih ubija, kao
na neku kobnu silu, i oni govore o svojoj slobodi kao što bi se govorilo o svom

409
zdravlju. Uhapšenik je bolesnik; osuđenik je mrtvac.
Najstrašnija je za zatvorenika između četiri kamena zida, gdje je ukopan,
ona ledena čistoća; on ćeliju naziva la castus (čista). U tom mračnom mjestu
spoljašni život se uvijek pojavljuje u svom najveselijem vidu.
Zatvorenik ima okove na nogama; mislite li vi da on uobražava da čovjek
ide nogama? Ne, on uobražava da se nogama pleše; zato, čim uspije da
prepili svoje okove, prva mu je misao da može odmah zaplesati i pilu zove
bastringue (krompirbal). – Ime je centar; duboko upoređenje. – Razbojnik
ima dvije glave, jednu koja smišlja njegova djela i koja ga vodi cijelog života,
drugu koju nosi na ramenima na dan svoje smrti; on naziva glavu koja mu
savjetuje zločin la sorbonne (Sorbona), a glavu koja ispašta la tronche
(panj). – Kad čovjek ima samo dronjke na tijelu a porok u srcu, kad je dospio
do onog dvostrukog, materijalnog i moralnog srozavanja koje karakterizira
u ova dva značenja riječ gueux (odrpanac), on je zreo za zločin, on je kao
neki dobro naoštreni nož sa dvije oštrice, svojom nevoljom i svojom zlobom;
zato argot ne kaže un gueux, nego un réguisé (izoštreni). – Šta je robija?
lomača, pakao. Robijaš se zove un fagot (snop pruća). – Najzad, koje ime
zločinci daju tamnici? le collège (gimnazija). Cijeli jedan kazneni sistem
može da se izvede iz ove riječi.
I lopov ima svoju topovsku hranu, ono što može krasti, vas, mene, svakog
prolaznika: le pantre (Pan, svatko).
Želite li da doznate gdje je nastala većina robijaških pjesama, oni napjevi
nazvani u specijalnom rječniku lirlonfa? Čujte ovo.
Postojao je u pariškom Châteletu (Šatleu) jedan veliki dugački podrum.
Ovaj je podrum bio osam stopa ispod površine Seine. Nije imao ni prozora ni
rupa, jedini su mu otvor bila vrata; ljudi su u njega mogli ulaziti, ali zrak
nije. Mjesto tavana je imao kameni svod, a pod mu je bio deset palaca blata.
Nekad je bio popločan; ali, od kapanja vode, ploče su istruljele i napukle.
Osam stopa iznad tla, jedna dugačka debela greda prolazila je s jednog
kraja na drugi ovog podruma; s ove su grede visili na izvjesnim razmacima
tri stope dugački lanci; a na krajevima tih lanaca bili su okovi za vrat. U
ovaj podrum zatvarali su one koji su osuđeni na galije do dana njihova
odlaska u Toulon. Gurnuli bi ih pod ovu gredu gdje je svaki imao svoje
gvožđe koje se ljuljalo u mraku i koje ga je očekivalo. Lanci, ove viseće ruke,
i okovi, te otvorene šake, hvatale su ove bijednike za vrat. Zakivali su ih i tu
ih ostavljali. Lanac je bio prekratak, pa nisu mogli leći. Ostajali su
nepomični u tom podrumu, u toj noći, pod tom gredom, gotovo obješeni,
primorani na nečuvene napore da bi uhvatili kruh ili krčag, s vodom nad
glavom, blatom do koljena, sa izmetom koji im je curio niz gnjatove, mrtvi
od umora, izlomljenih kukova i koljena koja poklekuju, hvatajući se rukama

410
za lanac da bi se odmorili, spavajući na nogama i budeći se svakog časa zbog
stezanja okova oko vrata; mnogi se nisu ni budili. Da bi jeli, gurali su svojim
petama, uz cjevanice do ruke, kruh koji su im bacali u blato. Koliko su
vremena tako ostajali? mjesec, dva, ponekad šest; jedan je ostao godinu
dana. To je bilo predsoblje galija. Trpali su ih tu zbog krađe jednog kraljevog
zeca. Šta su radili u toj grobnici i paklu? Šta se drugo može raditi u paklu
nego pjevati? Jer gdje nema nade ostaje pjesma. U vodama Malte, kad se
neka galija približavala, pjevanje se čulo prije vesala. Jedna zvjerokradica,
Survincent (Sirvesan), koji je prošao kroz tamnički podrum Châteleta,
govorio je: Rime su me održale. Beskorisnost poezije. Čemu rima? U ovom
su podrumu nastale gotovo sve pjesme na argotu. Iz ćelije pariškog Velikog
Châteleta izašao je sjetni napjev Montgomeryjeve galije. Timaloumisaine,
timoulamison. Većina ovih pjesama je tužna, neke su vesele; jedna je
nježna:

Ovdeka je polje,
Malog lijepog strijelca (Kupidona).

Uzalud vam trud, nikad nećete uništiti ono što vječno ostaje u ljudskom
srcu, ljubav.
U tom svijetu mračnih nedjela, tajna se čuva. Tajna je stvar svih. Za ove
bijednike, tajna je jednodušnost koja služi kao osnova jedinstvu. Izdati
tajnu, znači iščupati svakom članu ove surove zajednice nešto od njega
samog. Potkazati, u snažnom jeziku argota kaže se: pojesti komad. Kao da
potkazivač vuče k sebi pomalo od svačijeg bića i kao da se hrani komadom
mesa svakog pojedinca.
Šta je dobiti pljusku? Obična metafora kaže: To je vidjeti trideset šest
svijeća (C’est voir trente six chandelles). Ovdje se argot upleće i odgovara:
chandelle, camoufle. Zatim, u običnom govoru za souflet (pljuska) stvara se
sinonim camouflet. Tako, nekom vrstom prožimanja odozdo nagore pomoću
metafore čija se putanja ne može utvrditi, argot se penje u akademiju, a
Poulailler (Pulaje), koji je govorio: J’allume ma camoufle (palim svoju
svijeću), doveo je dotle da je Voltaire napisao: Langleviel La Beaumelle
mérite cent camoufles (Langleviel La Bomel zaslužuje sto šamara).
Istraživati argot, to znači otkrivati na svakom koraku. Proučavanje i
udubljivanje u to čudno narječje vodi do tajanstvene tačke na kojoj se
susreću redovno i prokleto društvo.
Argot, riječ koja je postala robijaš.
Porazno je to što mislena čestica čovjekova može biti tako nisko gurnuta,

411
što može biti tako povučena i sputana mračnom tiranijom kobi, što može biti
vezana tko zna kakvim putama u toj provaliji.
O jadna misli bijednika.
Jao! zar nitko neće priteći u pomoć ljudskoj duši u tom mraku? Je li
njena sudbina da tu dovijeka čeka duh, tog oslobodioca, ogromnog jahača
pegaza i hipogrifa, borca rumene boje, koji silazi iz nebeskog plavetnila
raširenih krila, zračnog viteza budućnosti? Da li će ona uvijek uzalud
dozivati u pomoć svijetlo koplje ideala? Da li je ona osuđena da sluša kako
strahovito prilazi u gustoj tami ponora Zlo, i da nazire, sve bliže i bliže sebi,
u gadnoj vodi, aždajinu glavu, tu čeljust što žvače pjenu i to zmijasto
vijuganje pandža, trbuha i pršljenova? Zar ona mora da ostane tu, bez
ijedne zrake svjetlosti, bez nade, čekajući to strahovito prilaženje, to daleko
šuljanje čudovišta, uzdrhtala, razbarušena, kršeći ruke, zanavijek,
prikovana za stijenu noći, Andrómeda, bijela i naga u pomrčini!

412
 III

ARGOT KOJI PLAČE I ARGOT KOJI

SE SMIJE
Kao što se vidi, cio argot, argot od prije četiri stotine godina kao i
današnji argot, prožet je onim mračnim duhom koji svima riječima daje čas
neki sjetni prizvuk, čas neki prijeteći izgled. Osjeća se u njemu stara divlja
tuga onih božjaka iz Prosjačkog legla, koji su se kockali svojini kartama, od
kojih su nam neke sačuvane. Osmica trefova, na primjer, predstavljala je
jedno veliko drvo s osam velikih listova djeteline, fantastična personifikacija
šume. Pod tim drvetom vidjela se upaljena vatra, gdje su tri zeca pekla
jednog lovca na ražnju, a pozadi, na drugoj jednoj vatri, pušio se jedan lonac
iz koga je virila jedna pseća glava. Nema ničeg žalosnijeg od ovih
osvetničkih slika na kartama, u blizini lomača za pečenje krijumčara i
kazana za kuhanje falsifikatora. Razni oblici koje je uzimala misao u
kraljevini argota, i pjesma, i ismijavanje, i prijetnja, imali su uvijek ovaj
nemoćni i bolni karakter. Sve pjesme, od kojih su neke melodije zabilježene,
bile su ponizne i tužne do suza. Lopov se naziva ubogi lopov, i on je uvijek
zec koji se krije, miš koji umiče, ptica koja bježi. On gotovo ništa i ne traži,
on samo uzdiše; jedan od njegovih jecaja dopro je i do nas:

Je n’entrave que le dail comment meck,

le daron des orgues,
peut atiger ses mômes et ses mômignards,
et les locher criblant sans être atigé lui-même.

(Ne razumijem kako bog, otac ljudi, može mučiti svoju djecu i svoju
unučad i slušati ih kako viču, a da ga samog ne spopada muka.) – Kad god
ima vremena da misli, bijednik se pravi malen pred zakonom i nemoćan
pred društvom; on puže po zemlji, on proklinje, on se obraća sažaljenju;
osjeća se da zna koliko je kriv.
Sredinom prošlog vijeka to se izmijenilo. Tamničke pjesme, napjevi
lopova uzeli su, tako reći, drzak i veseo ton. Mjesto žalobnog maluré došla je
larifla. U osamnaestom vijeku u svim gotovo pjesmama sa galija, iz

413
robijašnica i tamnica, osjeća se neka đavolska i zagonetna veselost. Čuje se
u njima onaj piskavi i nestašni pripjev za koji biste rekli da je na mahove
osvijetljen i da ga je bacila u šumu neka svjetlost lutalica koja svira u
sviralicu:

Mirlababi surlababo,
Mirliton ribon ribette,
Surlababi mirlababo,
Mirliton ribon ribo.

To su pjevali kad bi klali nekog čovjeka u podrumu ili iza plota.

Ozbiljan simptom. U osamnaestom vijeku gubi se drevna melankolija
ovih mračnih klasa. One počinju da se smiju. One ismijavaju i boga i kralja.
U doba Louisa XV, oni zovu francuskog kralja »markiz od Pantina«. Gotovo
su veseli. Ovi bijednici šire neku laku svjetlost kao da nemaju ništa na
savjesti. Ova žalosna mračna plemena nemaju samo očajnu smjelost
postupaka nego i bezbrižnu smjelost duha. Znak da ona gube osjećanje svog
zločina i da osjećaju neku neodređenu potporu čak među misliocima i
sanjalicama. Znak da krađa i pljačka počinju da se uvlače u doktrine i
sofizme, gubeći tako pomalo od svoje rugobe tim što sofizme i doktrine čine
mnogo ružnijim. Najzad, znak da se sprema izbijanje nečeg skorog i
čudesnog, ako ne bude nekog preokreta.
Zaustavimo se za čas. Koga mi ovdje optužujemo? Da li osamnaesti vijek?
Da li njegovu filozofiju? Svakako ne. Djelo osamnaestoga vijeka je zdravo i
dobro. Enciklopedisti, sa Diderotom na čelu, fiziokrati, sa Turgotom na čelu,
filozofi, sa Voltaireom na čelu, utopisti, sa Rousseauom na čelu, četiri su
svete legije. Njima duguje čovječanstvo za ogromno napredovanje prema
svjetlosti. To su četiri prethodnice ljudskog roda, koje idu u četiri glavna
pravca napretka. Diderot prema lijepom, Turgot prema korisnom, Voltaire
prema istinitom, Rousseau prema pravednom. Ali, pored i ispod filozofa bili
su sofisti, otrovno bilje pomiješano sa zdravim raslinstvom, otrovna kukuta
u mladoj šumi. Dok je krvnik spaljivao na glavnim stepenicama sudske
palače velike oslobodilačke knjige toga vijeka, pisci koji su već pali u
zaborav objavljivali su, s kraljevim odobrenjem, tko zna kakve čudne
rušilačke knjige, koje su žudno čitali bijednici. Čudna pojedinost, neka od
tih izdanja, koja je štitio kakav princ, nalaze se u Tajnoj biblioteci. Ove
činjenice, duboke ali nepoznate, nisu se mogle primijetiti na površini.
Nekada je baš neka činjenica opasna jer je neznana. A neznana je jer je
podzemna. Od svih pisaca, najnezdravije lagume u masama pokopao je tada

414
možda Restif de la Bretonne (Retif de la Breton).
Ovaj rad, svojstven cijeloj Evropi, napravio je više pustoši u Njemačkoj
nego igdje. U Njemačkoj, u izvjesnoj periodi koju je izrazio Schiller u svojoj
čuvenoj drami Razbojnici, krađa i pljačka pretvarale su se u protest protiv
vlasništva i rada, prisvajale su izvjesne osnovne, neodređene i lažne ideje,
prividno pravedne, stvarno besmislene, oblačile se u te ideje, gubile se
nekako u njima, uzimale neko apstraktno ime i dobivale oblik teorije, i na
taj se način širile u radnim, patničkim i poštenim gomilama, i bez znanja
neobazrivih kemičara koji su pripremili smjesu, i bez znanja masa koje su je
primale. Kad god se pojavi neka činjenica ove vrste, ona je ozbiljna. Iz
patnje se rađa srdžba; i dok se imućne klase zasljepljuju, ili uspavljuju, a to
je isto što i zatvoriti oči, mržnja nesretnih klasa pali svoju zublju u nekom
tužnom ili nakrivo nasađenom duhu koji sanja u nekom kutku, i ona počinje
da ispituje društvo. Ispitivanje mržnje, strašna je to stvar.
Otuda, kad zao udes vremena htjede, oni strašni potresi koje su nekad
zvali žakerije (jacqueries), pored kojih su čisto političke bune prava dječja
zabava i koji nisu više borba potlačenog protiv tlačitelja, nego pobuna
neimaštine protiv blagostanja. Sve se tada ruši.
Žakerije su potres naroda.
Tu je opasnost, koja je možda prijetila Evropi pri kraju osamnaestog
vijeka, presjekla Francuska revolucija, to ogromno djelo poštenja.
Francuska revolucija, koja je stvarno ideal naoružanih mačem, uspravila
se i, istim naglim pokretom, zatvorila vrata zla i otvorila vrata dobra.
Ona je raščistila pitanje, objavila istinu, rastjerala kužne klice, očistila
vijek, krunisala narod.
Može se reći da je ona po drugi put stvorila čovjeka, dajući mu drugu
dušu, pravo.
Devetnaesti vijek je naslijedio i koristio se njime, te je danas društvena
katastrofa koju smo maločas označili naprosto nemoguća. Slijep je tko je
napada, a glup je tko je se boji! Revolucija je vakcina protiv žakerije.
Zahvaljujući revoluciji, društveni su se uvjeti promijenili. Feudalne i
monarhijske bolesti nisu više u našoj krvi. Nema više srednjeg vijeka u
našem ustavu. Mi ne živimo više u vremenima kad su strašna unutrašnja
gmizanja izbijala, kad se pod nogama čulo nejasno kretanje nekog potmulog
šuma, kad su se na površini civilizacije uzdizali neki krtičnjaci, kad je
zemljište pucalo, kad su se pojavljivali otvori iznad pećina a iz zemlje vidjele
iznenada da izlaze čudovišne glave.
Revolucionarni smisao je moralni smisao. Kad se razvije osjećaj prava, on
razvije osjećaj dužnosti. Zakon za sve je sloboda, koja se svršava ondje gdje

415
počinje sloboda drugoga, prema divnoj Robespierreovoj definiciji. Od 1789,
cijeli narod uživa u ličnosti koja je uzdignuta; nema siromaha koji, pošto
ima svoje pravo, nema i svoj zračak; svaki gladnik osjeća u sebi poštenje
Francuske; građansko dostojanstvo je neki unutrašnji oklop; tko je
slobodan, taj je ispravan; tko glasa, taj vlada. Otuda nepotkupljivost; otuda
neuspjeh nezdravih žudnji; otuda junačko zatvaranje očiju pred
iskušenjima. Revolucionarno ozdravljenje je takvo da u dane oslobođenja,
jednog 14. srpnja i jednog 10. kolovoza, nema svjetine. Prvi uzvik
nadahnutih i naraslih gomila je: smrt lopovima! Napredak je čestit čovjek;
ideal i apsolutno ne bave se krađom. Tko je pratio, 1848, kola s
dragocjenostima iz Tuilerija? Skupljači krpa iz predgrađa Saint-Antoine.
Prnja je stražarila pred blagom. Vrlina je stvorila ove blistave golje. U ovim
se kolima nalazila, u slabo zatvorenim, a nekad i odškrinutim sanducima,
među stotinom sjajnih nakita, ona stara francuska kruna, sva u
dijamantima, ukrašena kraljevskim alemkamenom zvanim Regent, koji je
vrijedio trideset milijuna. Oni su bosonogi čuvali ovu krunu.
Dakle, nema više žakerije. Krivo mi je to zbog onih koji love u mutnoj
vodi. Taj stari strah nije više bauk i ne može više da se iskoristi u politici.
Velika podrška crvene aveti je slomljena. Svatko to sad zna. Strašilo ne
plaši više. Ptice se navikavaju na njegov lik, balegari se spuštaju na njega,
buržuji mu se smiju.

416
 IV

DVIJE DUŽNOSTI: BDJETI I NADATI

SE
Kad je to tako, da li je odstranjena svaka društvena opasnost? Svakako
da nije. Nema više žakerije. Društvo može biti mimo s te strane, krv mu
neće više udarati u glavu; ali neka pazi na svoje disanje. Kap mu više ne
prijeti, ali ga vreba sušica.
Umire se od podrivanja isto kao i od groma.
Ponavljamo neumorno: misliti prije svega na nevoljne i patničke gomile,
liječiti i pročistiti ih, prosvijetiti ih, voljeti ih, proširiti im veličanstveno
vidike, dati im nastavu u svim oblicima, pružiti im primjer rada, a nikad
primjer lijenosti, smanjiti težinu ličnog tereta uvećavajući pojam općeg cilja,
ograničiti siromaštvo ne ograničavajući bogatstvo, otvoriti široka polja
javnog i narodnog rada, imati kao Brijarej stotinu ruku da se na sve strane
pruža potištenim i slabim, upotrijebiti zajedničku moć za onu veliku
dužnost otvaranja radionica za sve mišice, škola za sve sposobnosti i
laboratorija za sve inteligencije, povećati nadnice, umanjiti muke,
uravnotežiti izdavanja i primanja, a to će reći odmjeriti uživanje prema
naporu i zasićenje prema potrebi, jednom riječju, proizvesti u društvenom
poretku, u korist onih koji pate i onih koji ne znaju, više svjetlosti i više
blagostanja – to je, neka to bolećive duše ne zaborave, jedna od prvih
bratskih dužnosti, to je, neka sebična srca znaju, jedna od prvih političkih
potreba.
I, recimo to, ovo je samo početak. Pravo pitanje je u ovom: rad ne može
biti zakon ako nije pravo.
Nećemo se na ovom zadržavati, nije ovdje tome mjesto.
Ako se priroda zove providnost, društvo se zove predviđanje.
Intelektualno i moralno uzdizanje isto je tako nužno kao i materijalno
poboljšanje. Znanje je neophodno za put, misao je prijeka potreba, istina je
hrana kao i pšenica. Razum bez nauke i mudrosti slabi. Koliko želuce, toliko
treba žaliti i duhove koji ne jedu. Ako ima nečega bolnijeg od tijela koje
umire bez kruha, to je duša koja umire jer je gladna svjetlosti.
Cijeli napredak teži u pravcu rješenja. Jednoga dana ljudi će se zgranuti.

417
Ukoliko se ljudski rod penje, utoliko će duboki slojevi izići prirodno iz
oblasti nevolje. Bijeda će se odstraniti jednostavnim dizanjem nivoa.
Grijeh bi bio sumnjati u ovo blagosloveno rješenje.
Prošlost je, istina, vrlo jaka još sada. Ona se pridiže. Čudno je to
podmlađivanje leša. Gle, kako ide i prolazi. Liči na pobjednika; taj mrtvac je
osvajač. On dolazi sa svojom legijom, praznovjerjem, sa svojim mačem,
despotizmom, sa svojom zastavom, neznanjem; u posljednje vrijeme dobio je
deset bitaka. On nastupa, on prijeti, on se smije, on nam je pred vratima.
Naplatimo skupo polje na kome logoruje Hanibal.
Čega se bojimo mi koji vjerujemo? Misli se ne mogu potisnuti kao ni
rijeka. Ali neka razmisle oni koji ne žele budućnost. Kad kažu »ne«
napretku, oni ne osuđuju budućnost, nego sami sebe. Oni se zaražuju
jednom mračnom bolešću; ubrizgavaju sebi prošlost. Jedan je samo način da
čovjek odbije sutrašnjicu, to je da umre.
A mi nećemo nijednu smrt; što je moguće kasnije smrt tijela, a nikad
smrt duše.
Jest, zagonetka će reći svoju riječ, sfinga će progovoriti, problem će biti
riješen. Jest, narod, začet u osamnaestom vijeku, bit će dovršen u
devetnaestom. Budala tko u to posumnja. Budući razvitak, skori razvitak
općeg blagostanja, pojava je božanski neizbježna.
Ogromni zajednički napori upravljaju ljudskim činjenicama i, za izvjesno
određeno vrijeme, sve ih privode logičnom redu, to jest ravnoteži, to jest
pravičnosti. Sila, sastavljena iz zemlje i neba, izvire iz čovječanstva i vlada
njime; ta sila stvara čuda; natprirodni raspleti nisu joj ništa teži nego
neobični zapleti. Potpomognutu naukom koja dolazi od čovjeka i slučajem
koji dolazi od nekog drugog nju ne plaše mnogo one protivrječnosti u
postavljanju problema, koje običnom čovjeku izgledaju nemoguće. Ona je
isto tako vješta da iskreše rješenje iz sudara ideja kao i pouku iz sudara
činjenica, i čovjek može sve očekivati od te tajanstvene moći napretka koja,
jednog lijepog dana, suočava istok i zapad u dnu jednog groba i udešava
razgovor između Imama i Bonaparta u unutrašnjosti velike piramide.
Dotle, nema zastajanja, nema oklijevanja, nema počinka u
veličanstvenom hodu duhova naprijed. Društvena filozofija u suštini je
svojoj nauka i mir. Cilj joj je, a treba da joj je i rezultat, rastjerivanje srdžbe
proučavanjem suprotnosti. Ona ispituje, ona istražuje, ona analizira; a onda
opet sastavlja. Ona postupa svođenjem, brišući svuda mržnju.
Vidjelo se već više puta da se društvo sruši na vjetru koji se razbjesni nad
ljudima; historija je puna brodoloma naroda i carstava; jednog lijepog dana,
orkan, taj neznanko, naiđe i odnese sve: običaje, zakone, religije. Civilizacije
Indije, Kaldeje, Perzije, Asirije, Egipta nestale su jedna za drugom. Zašto?

418
Ne znamo. Koji su uzroci ovih slomova? Ne znamo. Da li su se ova društva
mogla spasiti? Je li bilo do njih krivice? Jesu li se uzjogunila u nekom
kobnom poroku koji ih je upropastio? Koliko ima samoubojstava u tim
strašnim propastima jedne nacije i jedne rase? Pitanje bez odgovora. Mrak
pokriva ove osuđene civilizacije. One su propuštale vodu jer su potonule;
ništa više nemamo da kažemo; i s nekom stravom gledamo kako propadaju
na dno toga mora što se zove prošlost, u one ogromne valove, vjekove, ovi
ogromni brodovi, Babilon, Niniva, Tars, Teba, Rim, pod strašnim hujanjem
koje izvire iz svih mračnih otvora. Ali mrak tamo, svjetlost ovdje. Mi ne
poznajemo bolesti starih civilizacija, mi znamo slabosti naše civilizacije. Mi
imamo svuda pravo svjetlosti nad njom; mi promatramo njene ljepote i
otkrivamo njene grdobe. Mi ispitujemo tamo gdje je boli, a čim ustanovimo
boljku, proučavanjem uzroka dovedemo do otkrića lijeka. Naša civilizacija,
djelo dvadeset vjekova, u isti je mah njihovo čudovište i njihova divota; ona
zaslužuje da bude spasena. I bit će. Pomoći joj, to je mnogo; osvijetliti je, i to
je nešto. Svi radovi moderne društvene filozofije moraju težiti tome cilju.
Mislilac danas ima veliku dužnost da kao liječnik ispituje civilizaciju.
Mi ponavljamo, to ispitivanje uliva hrabrost; i ohrabrenjem hoćemo da
završimo ovih nekoliko stranica, ovaj strogi odmor u ovoj bolnoj drami. Pod
društvenom smrtnošću osjeća se ljudska otpornost. Zemljina kugla ne
propada zato što ima tu i tamo one rane, kratere, i one lišaje, rupe
sumporače, zato što ima neki vulkan koji djeluje i izbacuje svoj gnoj. Bolesti
naroda ne ubijaju čovjeka.
A ipak, tko god prati društveno liječenje, zavrti ponekad glavom. Najjači,
najnježniji, najlogičniji imaju svoje trenutke klonulosti.
Da li će budućnost doći? Ponekad vam se učini da skoro možete sebi
postaviti to pitanje kad vidite toliko strašnog mraka. Mračno gledanje lice u
lice sebičnjaka i bijednika. Kod sebičnjaka, predrasuda, tmine bogatog
odgoja, apetit koji raste opijanjem, zaglušna zanesenost od blagostanja,
strah od patnje koji, kod nekih, prelazi u odvratnost prema patnicima,
neutoljivo zadovoljstvo, »ja« koje je toliko naduveno da sakriva dušu; kod
bijednika, požuda, zavist, mržnja kad vidi kako drugi uživaju, duboki trzaji
ljudske životinje prema uživanjima, srca puna magle, žalost, nužda, kob,
nečisto i prosto neznanje.
Treba li dalje dizati oči prema nebu? Da li je ona svijetla tačka koja se
tamo vidi od onih koje se gase? Strašno je vidjeti ideal tako izgubljen u
dubinama, malen, usamljen, neprimjetan, sjajan ali okružen svim onim
velikim crnim prijetnjama, čudovišno nagomilanim oko njega; ipak on nije u
većoj opasnosti nego neka zvijezda u čeljustima oblaka.

419
 KNJIGA OSMA

Ushićenje i očajanje

420
 I

POTPUNA SVJETLOST
Čitalac je razumio da je Eponina, pošto je kroz ogradu prepoznala
stanovnicu ulice Plumet, kuda ju je Magnon bila poslala, udaljila najprije
razbojnike iz te ulice, dovela u nju zatim Mariusa, i da je Marius poslije
višednevnog zanosa pred tom ogradom, privučen onom snagom koja tjera
željezo prema magnetu a ljubavnika prema kamenu od koga je sazidana
kuća one koju voli, ušao najzad u Cosettin vrt kao Romeo u Julijin vrt. To
mu je čak bilo lakše nego Romeu; Romeo je morao da preskače preko zida.
Marius je samo trebao da iskrivi jednu šipku trošne ograde koja se klimala
na svom zarđalom temelju kao zub kakvog starca. Marius je bio vitak i lako
se provukao.
Pošto nikad nikog nije bilo u toj ulici, a Marius je uostalom ulazio u vrt
samo noću, nije bilo opasnosti da ga netko primijeti.
Od onoga blagoslovenog i svetog česa kad je jedan poljubac zaručio ove
dvije duše, Marius je dolazio svake večeri. Da je u tom trenutku svoga
života Cosetta upala u ljubavne mreže nekog bezobzirnog i raspuštenog
čovjeka, bila bi izgubljena; jer ima plemenitih priroda koje se predaju, a
Cosetta je bila takva. Velikodušnost žene je u tome što popusti. Ljubav, na
onoj visini kad je apsolutna, ima u sebi i neku nebesku zaslijepljenost
čednosti. Ali kakvim se opasnostima izlažete, o plemenite duše! Vi često
dajete srce, a mi uzimamo tijelo. Srce ostaje, a vi ga dršćući promatrate u
sjeni. Ljubav nema zlatne sredine; ili upropasti, ili spase. Ta dilema je cijela
ljudska sudbina. Tu dilemu, propast ili spas, nijedan udes ne postavlja
neumitnije od ljubavi. Ljubav je život, kad nije smrt. Kolijevka, i sanduk
mrtvački. Isto osjećanje kaže da i ne u ljudskom srcu. Od svih stvari koje je
bog stvorio, iz ljudskog srca izbija najviše svjetlosti i, jao! najviše mraka.
Bog je odredio da ljubav koju je Cosetta srela bude jedna od onih ljubavi
koje spasavaju.
Dokle god je trajao mjesec svibanj ove 1832. godine, bili su svake noći, u
ovom sirotom divljem vrtu, pod ovim žbunjem, svaki dan mirisnijim i
gušćim, dva bića sva od čednosti i nevinosti, ozarena nebeskim blaženstvom,
bliža arkanđelima nego ljudima, čista, poštena, opijena, zračna, koja su
blistala jedno za drugo u pomrčini. Cosetti je izgledalo da Marius nosi
krunu, a Mariusu da Cosetta ima nimbus. Oni su se dodirivali, oni su se

421
gledali, oni su se uzimali za ruke, oni su se stiskali jedno uz drugo; ali bio je
jedan razmak koji nisu prelazili. Ne zato što bi ga se bojali; nego nisu znali
za njega. Marius je osjećao jednu prepreku, čistoću Cosettinu, a Cosetta je
osjećala jedan oslonac, poštenje Mariusovo. Prvi je poljubac bio i poslednji.
Jedino što bi Marius dodirnuo usnama poslije toga bila je Cosettina ruka, ili
rupčić, ili vitica kose. Cosetta je bila za njega miris, a ne žena. On ju je
udisao. Ona nije odbijala ništa, a on nije tražio ništa. Cosetta je bila sretna,
a Marius je bio zadovoljan. Oni su živjeli u onom čarobnom stanju koje bi se
moglo nazvati zanesenost duše dušom. To je bio onaj neizrecivi prvi zagrljaj
dvaju djevičanstava u idealu. Dva labuda, koja su se susrela na Jungfrau.
U tom trenutku ljubavi, trenutku kad naslada potpuno šuti pod
svemoćnim zanosom, Marius, čisti i anđeoski Marius, prije bi ušao nekoj
javnoj ženi nego što bi zadigao Cosettinu haljinu do članka na nozi. Jednom,
po mjesečini, Cosetta se sagnula da bi nešto digla sa zemlje, njena se bluza
otkopčala i otkrio joj se dio ispod grla. Marius se okrenuo.
Šta se dešavalo između ova dva bića? Ništa. Ona su se obožavala.
Noću, dok su tu bili, ovaj je vrt izgledao kao neko živo i sveto mjesto. Sve
se cvijeće oko njih otvaralo i tamjanom ih kadilo; a oni su otvarali i rasipali
svoje duše u cvijeće. Pohotljive i snažne biljke savijale su se, pune soka i
opojnosti, oko ova dva bezazlena stvorenja; a ona su izgovarala ljubavne
riječi od kojih je drveće podrhtavalo.
Kakve su bile te riječi? Dah. Ništa više. Taj je dah bio dovoljan da
uznemiri i uzbudi cijelu tu prirodu, čarobna moć koju biste teško mogli
razumjeti kada biste pročitali u nekoj knjizi te razgovore nastale zato da ih
vjetar odnese i rasprši pod lišćem kao dim. Kad uzmete ovom romorenju
dvoje zaljubljenih onu melodiju koja izlazi iz duše i koja ga prati kao lira,
ono što ostaje samo je sjena. Reći ćete: – Šta! samo to! – Pa da, djetinjarije,
ponavljanja, smijeh ni za šta, koještarije, budalaštine, sve ono što je
najuzvišenije i najdublje na svijetu! jedino što vrijedi reći i slušati!
Glup je i zao čovjek koji nije nikad čuo, koji nije nikad izgovorio te
budalaštine, te tričarije.
Cosetta je govorila Mariusu:
– Znaš?...
(U svemu tome, i kroz svu tu nebesku čednost, i ne znajući kako, počeli
su jedno drugom da govore ti.)
– Znaš? Ja se zovem Eufrazija.
– Eufrazija? Ma ne, ti se zoveš Cosetta.
– Oh! Cosetta je dosta ružno ime koje su mi dali tek tako kad sam bila
mala. Ali pravo ime mi je Eufrazija. Ti ne voliš to ime Eufrazija?

422
 – Volim... – Ali Cosetta nije ružno.
– Da li ga voliš više nego Eufrazija?
– Pa... volim.
– Onda ga i ja više volim. Istina, lijepo je ime Cosetta. Zovi me Cosetta.
A njen osmijeh pravio je od ovog razgovora idilu dostojnu neke nebeske
šume.
Drugom jednom prilikom ona ga je gledala ravno i uzviknula:
– Gospodine, vi ste lijepi, vi ste mili, imate duha, niste nimalo glupi,
mnogo ste učeniji od mene, ali ja sam jača u jednom: ja te volim!
I kao da je usred nebeskog plavetnila, Marius je mislio da sluša pjesmu
neke zvijezde.
Ili pak, udarila bi lagano rukom kad bi se zakašljao, i rekla bi mu:
– Ne kašljite, gospodine. Ne dozvoljavam da se kašlje kod mene bez moje
dozvole. Ružno je što kašljete i u brigu me bacate. Hoću da budeš zdrav, jer,
prije svega, kad tebi ne bilo dobro, ja bih bila vrlo nesretna, šta ja tu mogu?
I to je bilo božanski divno.
Jednom Marius reče Cosetti:
– Zamisli, držao sam neko vrijeme da se zoveš Ursula.
Na to su se smijali cijele večeri.
Usred jednog drugog razgovora, on iznenada uzviknu:
– Oh, jednog dana, u Luksemburškom parku, spopala me bila želja da
ubijem jednog invalida.
Ali se on odjednom zaustavi i ne produži. Trebalo bi da govori Cosetti o
njenoj podvezici, a to mu je bilo nemoguće. Tu se približavao nečem
nepoznatom, mesu, a pred tim je uzmicala, s nekom vrstom svetog užasa,
ova ogromna bezazlena ljubav.
Marius je zamišljao život s Cosettom tako, bez ičega drugog; dolaziti
svako veče u ulicu Plumet, pomaknuti staru uslužnu šipku predsjednikove
ograde, sjesti jedno uz drugo na tu klupu, gledati kroz drveće treperenje
noći koja počinje, primaći nabor na koljenu svojih hlača Cosettinoj širokoj
haljini, milovati joj nokat na palcu, reći joj ti, mirisati jedno iza drugog isti
cvijet, dovijeka, u beskonačnost. Za to su vrijeme oblaci prolazili iznad
njihovih glava. Kad god duva, vjetar odnosi više čovjekovih snova nego
oblaka na nebu.
Ne može se ipak reći da je ova čedna, gotovo divlja ljubav bila bez
udvaranja. »Praviti komplimente« onoj koju volite prvi je oblik milovanja,
poluhrabrost koja se ogleda. Kompliment je nalik na poljubac kroz veo.
Sladostrasnost tu bode svojom blagom, ali skrivenom žaokom. Pred

423
sladostrašću srce uzmiče, da bi bolje voljelo. Mariusova umiljavanja,
prepuna himere, bila su tako reći plavetno obojena. Ptice, kad lete gore
pored anđela, svakako čuju takve riječi. Ipak se u to miješao život, ljudska
priroda, sve čega god je pozitivnog imao Marius. To je bilo ono što se kaže u
sjeni, predigra onog što će se reći u krevetu: ljudski izliv, strofa i sonet
zajedno, ljupko pretjerano gugutanje, sva prefinjenost obožavanja koja širi
kao kita cvijeća fini nebeski miris, neizrecivo cvrkutanje srca srcu.
– Oh! šaputao je Marius, što si lijepa! Ne smijem da te gledam. Zato ti se
divim. Ti si sama ljupkost. Ne znam šta mi je. Kraj tvoje haljine, kad se
pomoli vrh tvojih cipela, sveg me uzruja. A onda, kakvu čarobnu svjetlost
prosipa tvoja misao. Tvoja pamet zadivljuje. Učini mi se ponekad da si san.
Govori, slušam te, divim ti se. O, Cosetta, što je ovo čudno i divno! Ja sam
doista poludio. Vi ste bajni, gospođice. Ja ispitujem tvoje noge mikroskopom,
a tvoju dušu teleskopom.
A Cosetta je odgovarala:
– Ja te volim malo više, za onoliko vremena koliko je prošlo od jutros.
Pitanja i odgovori ukrštali su se do mile volje u ovom ljubavnom
razgovoru i slagali se kao lutke u kazalištu.
Cijela Cosettina ličnost bila je prirodnost, bezazlenost, providnost,
bjelina, čednost, zrak. Moglo se reći za Cosettu da je svijetla. Svakom tko bi
je vidio davala je utisak travnja i svitanja. Bilo je rose u njenim očima.
Cosetta je bila zgusnuta jutarnja svjetlost u obliku zore.
Bilo je sasvim prirodno što ju je Marius obožavao i divio joj se. Ali
ustvari, ova mala pitomica, tek izašla iz samostana, razgovarala se s
divnom oštroumnošću i govorila na mahove puno istinitih i finih riječi.
Njeno je ćeretanje bilo razgovor. Ona se nije varala ni u čemu, i vidjela je
jasno. Žena osjeća i govori s nježnim nagonom srca, koji je nepogrešiv. Nitko
ne umije kao žena reći u isti mah blage i duboke riječi. Biti blag i dubok, sva
je žena u tome; i sve je nebo u tome.
U tom punom blaženstvu, navirale su im svaki čas suze na oči. Ražalilo
bi im se kad bi zgazili neku božju životinjicu, kad bi palo neko pero iz
gnijezda, kad bi se skršila neka glogova grančica, i izgledalo je da njihov
zanos, prožet blagom sjetom, traži samo priliku da zaplače. Najnepogrešniji
znak ljubavi je ona gotovo nesnosna raznježenost.
A poreci toga, – sve te protivrječnosti su zanosna ljubavna igra, – oni su
se rado smijali, s nekom divnom slobodom, i tako prisno da su ponekad ličili
na dva dečka. Međutim, čak i bez znanja srdaca opijenih čednošću, priroda
koja ne zaboravlja uvijek je tu. Ona je tu, sa svojim grubim i uzvišenim
ciljem, i, ma kakva bila nevinost duša, osjeća se, i u najnevinijem razgovoru
u četiri oka, ona divna tajanstvena razlika između ljubavnog para i dvaju

424
prijateljskih lica.
Oni su se obožavali.
Stalno i nepromjenljivo postoje. Dvoje zaljubljenih se vole, smiješe, smiju,
puće, hvataju za vrhove prstiju, kažu jedno drugom ti, a to ne sprečava
vječnost. Oni se skrivaju u večeri, u sumraku, u nevidljivom, s pticama, s
ružama, oni zanose jedno drugo u sjeni svojim srcima koja se pojavljuju u
njihovim očima, oni mrmljaju, oni šapuću, a za to vrijeme ogromna
treperenja zvijezda ispunjavaju beskraj.

425
 II

ZANOS POTPUNE SREĆE

Oni su živjeli kao u bunilu, izvan sebe od sreće. Nisu ni znali za koleru
koja je baš toga mjeseca desetkovala Pariz. Oni su se jedno drugom povjerili
što su mogli više, ali to nije išlo mnogo dalje od njihovih imena. Marius je
rekao Cosetti da je bez oca i majke, da se zove Marius Pontmercy, da je
advokat, da živi od piskaranja za knjižare, da mu je otac bio pukovnik, da je
bio junak, i da je on, Marius, u zavadi sa svojim djedom, koji je bogat. Rekao
joj je uzgred i da je baron, ali to nije napravilo nikakav utisak na Cosettu.
Marius baron? Ona to nije razumjela. Ona mu je opet povjerila da je odrasla
u samostanu Mali Picpus, da joj je majka umrla kao i njemu, da joj se otac
zove g. Fauchelevent, da je veoma dobar, da daje mnogo siromasima, ali da
je i sam siromah, i da on sebe lišava svega ne lišavajući nju ničega.
Čudna stvar, u onoj simfoniji u kojoj je živio Marius otkad je viđao
Cosettu, čak i najbliža prošlost postala mu je tako mutna i daleka da ga je
potpuno zadovoljavalo ono što mu je Cosetta ispričala. On nije ni pomislio
da joj govori o noćnoj pustolovini u kućerini, o Thénardierovima, opekotini i
o čudnom držanju i neobičnom bijegu njenog oca. Marius je za trenutak na
to zaboravio; on nije čak uveče znao šta je radio ujutru, ni gdje je ručao, ni s
kim je razgovarao; u ušima su mu brujale pjesme od kojih je bio gluh za
svaku drugu misao; živio je samo onda kada je gledao Cosettu. Kako je tada
bio na nebu, potpuno je prirodno što je zaboravljao zemlju. Oboje su čežnjivo
malaksavali pod onim neodređenim teretom nematerijalnih slasti. Tako žive
oni mjesečari koji nose ime ljubavnika.
Jao! Tko nije sve to osjetio? Zašto dođe čas kad se iziđe iz tog plavetnila, i
zašto život traje i poslije toga?
Ljubav gotovo zamjenjuje misao. U ljubavi se vatreno zaboravlja sve
ostalo. Kako se onda može tražiti logika od strasti? U ljudskom srcu nema
apsolutne logične povezanosti kao što u nebeskoj mehanici nema savršene
geometrijske slike. Za Cosettu i Mariusa postojali su samo Marius i Cosetta.
Sve se oko njih bilo survalo u neku provaliju. Preživljavali su jedan zlatan
trenutak. Ničega nije bilo ni naprijed ni ostrag. Jedva se Marius sjećao da
Cosetta ima oca. U mozgu mu je bilo zasjenjeno. O čemu su govorili ovi
ljubavnici? Vidjeli smo: o cvijeću, o lastama, o zalasku sunca, o izlasku
mjeseca, o svim važnim stvarima. Oni su rekli jedno drugom sve, i ništa. U

426
ljubavnika sve je što i ništa. A otac, stvarnost, ona jazbina, oni razbojnici,
ona pustolovina, čemu sve to? I je li bilo sigurno da je taj stvarni san
postojao? Bilo ih je dvoje, obožavali su se, samo je to postojalo. Sve drugo
nije postojalo. Vjerojatno je da je taj nestanak pakla iza nas povezan s
dolaskom u raj. Da li je bilo demona? Da li ih uopće ima? Da li ste drhtali?
Da li ste patili? Ne znate to više. Jedan rumeni oblak je to prekrio.
I tako su živjela ta dva stvorenja, vrlo visoko, sa svom onom
nevjerojatnoćom koja je u prirodi; ni na nadiru, ni na zenitu; između čovjeka
i serafima, iznad blata, ispod etera, u oblaku; jedva kost i meso, duša i
zanos od glave do pete; već suviše prečišćeni da bi hodali po zemlji, još
preopterećeni ljudskim da bi nestali u plavetnilu, viseći kao atomi koji
čekaju da se rasplinu; kao da nisu vezani sudbinom; ne znajući za
svakidašnjicu, za juče, danas, sutra, zadivljeni, izvan sebe, lebdeći; na
mahove dosta lagani za bijeg u beskraj; gotovo spremni za let u vječnost.
Oni su spavali budni u tom ljuljuškanju. O sjajna obamrlosti jave
pritisnute idealom!
Ma koliko bila lijepa Cosetta, ponekad bi Marius zatvarao oči pred njom.
Duša se najbolje promatra zatvorenih očiju.
Marius i Cosetta nisu se pitali kuda ih to vodi. Mislili su da su stigli.
Čudno je to kako ljudi mogu misliti da ljubav nekud vodi.

427
 III

POČETAK SJENE
Jean Valjean nije sumnjao ni u šta.
Manje zamišljena od Mariusa, Cosetta je bila vesela, a to je bilo dovoljno
Jeanu Valjeanu da bude sretan. Misli koje Cosetta premetaše po glavi,
njene nježne brige, slika Mariusova koja joj ispunjavaše dušu ne kvariše
nimalo besprimjernu čistoću njenog lijepog, čednog i vedrog čela. Bila je u
godinama kad djevojka nosi svoju ljubav kao što anđeo nosi svoj ljiljan. Jean
Valjean je bio dakle spokojan. A onda, kad se dvoje zaljubljenih slažu, sve
ispada ne može biti bolje, i nekoga tko bi mogao pomutiti njihovu ljubav
održava u potpunoj zasljepljenosti jedan mali broj uvijek istih mjera
opreznosti koje poduzimaju svi zaljubljenici. Nikad, na primjer, Cosetta nije
ništa prigovarala Jeanu Valjeanu. Je li htio da se šeta, rado je izlazila s
ocem. Je li htio da ostane, odobravala je. Je li htio da provede veče s
Cosettom, bila je prezadovoljna. Pošto je odlazio od nje najkasnije u deset
sati uveče, Marius je tada dolazio u vrt tek poslije toga sata, kad bi čuo s
ulice da Cosetta otvara staklena vrata na verandi. Razumije se da Mariusa
nisu nikada vidjeli danju. Jean Valjean nije ni pomišljao da Marius postoji.
Jednom samo, ujutro, rekao je Cosetti: – Gle, što su ti bijela leđa! – Uoči tog
dana, Marius je, u zanosu, pritiskao Cosettu uza zid.
Stara Toussaint, koja je rano lijegala, mislila je samo na spavanje čim bi
svršila posao, i ništa nije znala kao ni Jean Valjean.
Nikad Marius nije kročio u kuću. Kad je bio s Cosettom, krili su se u
jednom udubljenju do verande, da ih ne bi vidjeli ni čuli s ulice, i tu su
sjedili i zadovoljavali se često da mjesto svakog razgovora stegnu jedno
drugom ruke po dvadeset puta u minuti i da zure u granje drveća. Tada bi i
grom mogao da tresne na trideset koraka od njih, oni ga ne bi čuli, toliko su
i jedno i drugo bili duboko zanijeti svojim sanjarenjem.
O bistra čistoćo! O potpuno bijeli sati, gotovo uvijek jednaki! Takva
ljubav je zbirka ljiljanovih listića i golubjeg perja.
Između njih i ulice bio je cijeli vrt. Kad god je Marius ulazio ili izlazio, on
je pažljivo namještao šipku na ogradi, da se ne bi primijetilo da ju je netko
dirao.
Odlazio je obično oko ponoći i vraćao se Courfeyracu. Courfeyrac je

428
govorio Bahorelu:
– Bi li vjerovao? Marius dolazi sada kući tek u jedan izjutra.
Bahorel bi odgovarao:
– Šta ćeš? Tako je to kad se upali bogoslov.
Ponekad bi Courfeyrac skrstio ruke, uozbiljio se i rekao Mariusu:
– Premarate se, mladiću!
Kao praktičnom čovjeku, Courfeyracu nije bio po volji ovaj odsjaj nekog
nevidljivog raja na Mariusu; on nije bio vičan izvanrednim strastima, one su
ga ljutile, i ponekad bi navaljivao na Mariusa da se vrati stvarnom životu.
Jednog jutra ovako ga opomenu:
– Ti mi izgledaš, dragi moj, kao da živiš na Mjesecu, u kraljevini snova, u
zemlji iluzija, u prijestolnici Sapunskog Mjehura. Ded, budi pametan, reci
mi kako se zove.
Ali ništa nije moglo natjerati Mariusa da se »izrekne«. Prije bi mu
iščupali nokte nego ona tri sveta sloga iz kojih je sastavljeno ono divno ime,
Cosetta. Prava ljubav svijetla je kao zora, a šutljiva kao grob. Courfeyrac je
samo opažao na Mariusu jednu promjenu, da je njegova šutljivost sijala.
U ovom blagom mjesecu svibnju, Marius i Cosetta saznadoše za ove
ogromne sreće:
Srditi se i reći jedno drugome vi, samo zato da bi poslije bila milija riječ
ti;
Razgovarati dugo, i do najmanjih pojedinosti, o ljudima koji ih se nisu ni
najmanje ticali; dokaz da u ovoj operi što se zove ljubav, libreto nije gotovo
ništa;
Za Mariusa, slušati Cosettu kad govori o sitnicama;
Za Cosettu, slušati Mariusa kad govori o politici;
Čuti, pripijeni jedno uz drugo, kako kola tandrču Babilonskom ulicom;
Promatrati isti planet u prostoru ili istog crva u travi;
Šutjeti zajedno; još veća slast nego razgovarati;
Itd., itd.
Međutim, iskrsavahu razne neprijatnosti.
Jedne večeri Marius je išao na sastanak bulvarom Invalida, koračao je
kao obično pognute glave; kad je htio da zađe za ulicu Plumet, on ču nečiji
glas pored sebe:
– Dobro veče, gospodine Mariuse.
Podiže glavu i poznade Eponinu.
To ga neobično iznenadi. Nije pomislio nijedanput na ovu djevojku otkad

429
ga je ona dovela u ulicu Plumet, nije je više ni vidio, i potpuno ju je bio
zaboravio. Morao joj je biti zahvalan, dugovao joj je sadašnju sreću, a ipak
mu je bilo neprijatno što ju je sreo.
Pogrešno je misliti da strast, kad je sretna i čista, čini čovjeka savršenim;
ona ga naprosto čini, to smo već vidjeli, zaboravnim. U tom položaju, čovjek
zaboravlja da bude loš, ali on zaboravlja i da bude dobar. Zahvalnost,
dužnost, važne i nezgodne uspomene iščezavaju. U svako drugo vrijeme
Marius bi drukčije postupio s Eponinom. Zanesen Cosettom, on se nije čak
ni prisjetio da se ova Eponina zove Eponina Thénardier, i da ona nosi ime
ispisano u testamentu njegovog oca, ono ime za koje bi se on, nekoliko
mjeseci ranije, tako vatreno založio. Mi prikazujemo Mariusa onakvog
kakav je. I sam njegov otac gubio se pomalo u njegovoj duši pod sjajem
njegove ljubavi.
On odgovori nekako zbunjeno.
– Ah, to ste vi, Eponina?
– Zašto mi kažete vi? Jesam li vam učinila što na žao?
– Niste, odgovori on.
Doista, on nije imao ništa protiv nje. Daleko od toga. Samo je osjećao da
sada ne može biti drukčiji, i, da kad kaže Cosetti ti, mora da kaže Eponini
vi.
Pošto je šutio, ona uzviknu:
– Je li...
Zatim se zaustavi. Izgledalo je da ovo stvorenje, nekada tako bezbrižno i
drsko, ne može da nađe riječi. Pokuša da se nasmiješi, ali ne mogade. Pa
nastavi:
– Rekoh da...
Ona opet ušutje i obori oči.
– Laku noć, gospodine Mariuse, reče iznenada, i ode.

430
 IV

KOČIJA TANDRČE NA ENGLESKOM,

A LAJE NA ARGOTU38
Sutradan je bio 3. lipnja, 3. lipnja 1832, datum koji treba spomenuti zbog
ozbiljnih događaja koji su se, kao gusti oblaci, nadvili u to vrijeme nad
Parizom. U sumrak Marius je išao istim putem kojim i prošle večeri, s istim
čarobnim mislima u srcu, kada spazi, između drveta na bulvaru, Eponinu,
koja mu iđaše u susret. Dva dana uzastopce, bilo je već suviše. On se brzo
okrenu, napusti bulvar, udari drugim putem, i ode u ulicu Plumet ulicom
Gospodinovom.
Eponina ode stoga za njim sve do ulice Plumet, što nije prije radila.
Dotada je bila zadovoljna što ga vidi kad prolazi bulvarom i nije čak tražila
da ga sretne. Prethodne samo večeri pokušala je da s njim govori.
Eponina je dakle išla za njim, a on to nije ni slutio. Ona ga je vidjela kako
je pomakao šipku na ogradi i uvukao se u vrt.
– Gle! reče ona, taj već zalazi u kuću!
Ona se primače ogradi, opipa šipke jednu za drugom i lako poznade onu
koju je Marius pomakao.
I progunđa tiho, tužnim glasom, napjev:

Ništa od toga, Lizeta!

Sjedne na temelj ograde, pored same šipke, kao da je čuva. To je bilo baš
ono mjesto gdje se ograda naslanjala na susjedni zid. Bio je tu jedan mračni
ugao u kom Eponina potpuno iščezavaše.
Tu je ostala više od jednog sata ne mičući se i bez daha, utonula u svoje
misli.
Oko deset sati uveče, jedan od dvojice-trojice prolaznika ulicom Plumet,
zakašnjeli čiča, koji se žurio ovim pustim i ozloglašenim mjestom, došavši do
ugla koji je ograda pravila sa zidom, ču nečiji potmuli prijeteći glas:
– Ne čudim se više što dolazi svako veče!

38 Riječ cab koja na engleskom znači kočija (jednoprežna) na argotu je pas.

431
 Prolaznik se obazre oko sebe, ne vidje nikoga, ne usudi se da zagleda u
ovaj mračni ugao i pretrnu od straha. Ubrza korak. I dobro je uradio što je
požurio, jer, malo iza toga, šest ljudi koji su išli razdvojeni i na maloj
udaljenosti jedan od drugog, uza sami zid, i za koje bi se moglo pomisliti da
su neka nakresana patrola, uđoše u ulicu Plumet.
Prvi koji stiže do vrtne ograde zastade da sačeka druge; trenutak kasnije,
sva šestorica bijahu na okupu.
Počeše da šapatom govore među sobom:
– Ovdeka je to, reče jedan.
– Da nema kakvog kera u vrtu? zapita drugi.
– Ne znam. Za svaki slučaj donio sam jedan kolačić da mu damo da ga
api (jede).
– Imaš li kita da razbaštamo razbijeno caklo (staklo)?
– Imam.
– Ograda je trošna, reče peti, koji je govorio glasom iz trbuha.
– Utoliko bolje, reče drugi, koji je već govorio. Neće škripati pod džagom
(pilom) i lako ćemo je prerezati.
Šesti, koji ne bijaše još otvorio usta, poče da pregleda ogradu, kao i
Eponina sat ranije, hvatajući svaku šipku i drmajući ih pažljivo. Dođe tako
do šipke koju je Marius odvalio.
Kad je htio da je uhvati, nečija ruka iskrsnu iznenada iz mraka i ščepa
ga za mišicu; on osjeti da ga netko odgurnu munuvši ga u grudi, a nečiji
promukli glas reče mu bez vike:
– Ima ker.
U isti mah on vidje pred sobom jednu blijedu djevojku.
Čovjek se strese kao kad iskrsne nešto neočekivano. Gadno se
nakostriješi; ništa nije strašnije vidjeti nego uznemirenu zvijer; njen
prestravljeni izgled je stravičan. On uzmaknu i promuca:
– Tko je ova dievojčura?
– Vaša kći.
To je doista Eponina govorila s Thénardierom.
Kad se ona pojavi, petorica ostalih, to jest Claquesous, Gueulemer,
Babet, Montparnasse i Brujon, pristupiše tiho, bez žurbe, bez riječi, s onom
mračnom tromošću u ovakvih noćnih ljudi. U rukama im se viđahu neke
gadne sprave. Gueulemer je držao u ruci jedna od onih krivih kliješta
kojima se skitnice služe.
– A gle, šta ćeš ti ovdje? Šta tražiš od nas? Jesi li poludjela? razdera se
Thénardier, koliko je mogao glasnije tiho govoreći. Jesi li došla da nam

432
smetaš u poslu?
Eponina poče da se smije i objesi mu se o vrat.
– Ja sam tu, tatice, zato što sam tu. Zar nije više dozvoljeno sjesti na
kamen? Vi ne biste smjeli ovdje biti. Šta ćete ovdje kad sam vam poslala
poruku? Rekla sam Magnoni. Nema ovdje posla. Ali zagrlite me, dragi
tatice! Otkad se nismo vidjeli! Vi ste dakle napolju?
Thénardier pokuša da se istrgne Eponini iz naručja i progunđa:
– Dobro. Zagrlila si me. Jest, ja sam napolju. Nisam više unutra. A sad,
odlazi.
Ali ga Eponina ne puštaše i sve mu se više umiljavaše.
– Dragi tatice, kako ste to uspjeli? Mora da ste vrlo dovitljivi kad ste se
izvukli otuda. Ispričajte mi kako je to bilo. A moja majka? Šta je s njom?
Kažite mi što o mami.
Thénardier odgovori:
– Dobro je, ne znam, pusti me; kažem ti, odlazi.
– Ali ja neću baš da odlazim, reče Eponina pućeći se kao razmaženo
dijete, vi me tjerate, a ima četiri mjeseca otkad vas nisam vidjela i jedva
sam imala vremena da vas zagrlim.
I opet se objesi ocu o vrat.
– Dosta već s tom glupošću! reče Babet.
– Brže! reče Gueulemer, pajkani mogu naići.
Onaj što je govorio iz trbuha poče da skandira ovaj distih:

Kažem da nije danas Nova godina.

Da usta cmačemo tatina, mamina.

Eponina se okrenu petorici razbojnika.

– Gle, to je gospodin Brujon. – Dobar dan, gospodine Babet. Dobar dan,
gospodine Claquesous. – Zar me ne poznajete, gospodine Gueulemer? –
Kako si, Montparnasse?
– Ma poznali su te, reče Thénardier. A sad, dobar dan i laku noć, odbi’ i
pusti nas na miru!
– Ovo je vrijeme za lisice, a ne za koke, reče Montparnasse.
– Vidiš da imamo ovdeka posla, dodade Babet.
Eponina uze Montparnassea za ruku.
– Pazi! reče joj, posjeći ćeš se, misirac mi je otvoren.
– Dragi Montparnasse, odgovori vrlo blago Eponina, treba imati

433
povjerenja u ljude. Ja sam možda kći svoga oca. Gospodine Babete,
gospodine Gueulemere, meni je povjereno da izvidim ovu stvar.
Za čudo je da Eponina nije govorila argot. Otkad je upoznala Mariusa,
nije mogla da zamisli taj odvratni jezik.
Ona steže svojom kao u skeleta koščatom i slabom ručicom debele i grube
Gueulemerove prste i nastavi:
– Vi znate dobro da ja nisam glupača. Obično mi se vjeruje na riječ. Ja
sam vam ponekad napravila koju uslugu. Znajte, ja sam se obavijestila, vi
biste se uzalud izložili opasnosti. Kunem vam se da nema za vas posla u
ovoj kući.
– Žene su u njoj same, reče Gueulemer.
– Ne, iselile su se.
– A svijeće još nisu, primijeti Babet.
I on pokaza Eponini, kroz vrhove drveta, svjetlost koja promicaše na
tavanu kućice! To Toussaint koja još nije bila legla, prostiraše rublje da se
suši.
Eponina napravi posljednji pokušaj.
– Ali to je puka sirotinja, reče ona, i u toj kućici nema ni prebijene pare.
– Idi bestraga! prodera se Thénardier. Kad pretresemo cijelu kuću, i
ispreturamo sve od podruma do tavana, reći ćemo ti šta ima unutra, da li su
to kajne (banke), kinte (dinari) ili kanje (marjaši).
I on je odgurnu da prođe.
– Moj dragi gospodine Montparnasse, reče Eponina, vas koji ste tako
dobri hoću da zamolim da ne ulazite!
– Pazi, kad ti kažem, posjeći ćeš se! odgovori Montparnasse.
Thénardier upade svojim odlučnim glasom:
– Kupi se, vještice, i ostavi ljude da obave posao.
Eponina pusti ruku Montparnasseovu koju bijaše uzela i reče:
– Vi hoćete dakle da uđete u ovu kuću?
– Izgleda! reče onaj iz trbuha cerekajući se.
Ona se onda nasloni na ogradu, licem prema šestorici razbojnika
naoružanih do zuba, kojima mrak davaše pravi demonski izgled, i reče im
odsječno a tiho:
– A ja vam ne dam.
Oni zastadoše zapanjeni. Onaj što je govorio iz trbuha završi ipak svoje
cerekanje. Ona nastavi:
– Čujte, prijatelji. Nije to. Sad ću vam sve reći. Prije svega ako uđete u

434
vrt, ako se dotaknete ove ograde, ja ću stati vikati, ja ću udarati u vrata, ja
ću probuditi narod, ja ću pozvati stražare da vas svu šestoricu uhapse.
– Ona bi to uradila, reče Thénardier tiho Brujonu i onome što je govorio
iz trbuha.
Ona odmahnu glavom i dodade:
– Počev sa svojim ocem.
Thénardier priđe bliže.
– Odbij, čičice! reče ona.
On ustuknu gunđajući kroz zube: – Ali šta joj je?
– I dodade: – Kučko!
Ona poče da se strahovito smije.
– Po volji vam, ali nećete ući. Ja nisam pseća, ja sam vučja kći. Vas je
šestorica, baš me briga! Vi ste muškarci. Da, ja sam žena. Ali vas se nimalo
ne bojim. Kažem vam, nećete ući u ovu kuću, jer mi to nije po volji. Ako
pristupite, nadat ću dreku. Rekla sam vam da sam ja ker. Baš me briga za
vas. Idite svojim putem, i ne gnjavite me. Idite kud god hoćete, samo se ne
pojavljujte ovdje, to vam zabranjujem! Vi izvolite nožem, ja ću nogama,
ništa to za mene, priđite samo!
Ona kroči k razbojnicima, bila je strašna, poče da se smije.
– Izvinite, ali ja se ne plašim. Ljetos ću gladovati, zimus ću se smrzavati.
Baš su smiješni ovi benavi ljudi kad misle da se od njih netko plaši. Od čega
da se plašim? Koješta, lijepo bi to bilo. Je li zato što imate za prilježnice one
gadulje što se sakriju pod krevet kad se razderete na njih? Nisam ja takva,
ničega se ja ne plašim!
Pogleda ravno Thénardiera i reče:
– Ni vas, dragi oče!
Zatim nastavi premjeravajući razbojnike svojim krvavim avetinjskim
očima:
– Šta me se tiče da li će me sutra pokupiti s pločnika, ubijenu misircem
svoga oca, ili za godinu dana naći mrežom u Saint-Cloudu ili na Labudovom
Otoku usred starog istruljelog granja i udavljenih pasa.
Morade prekinuti, spopade je suh kašalj, a iz uzanih i slabih grudi disaše
isprekidano kao u hropcu.
Ona nastavi:
– Samo da viknem, i evo ih, tras! Vas je šestorica, a ja sam svi ostali.
Thénardier joj se primače.
– Ne prilazi! dreknu ona.

435
 On zastade i reče joj blago:
– Dobro, hajd. Neću prilaziti, ali ne viči. Kćeri moja, zar ti hoćeš da nam
kvariš posao? Treba ipak da živimo. Zar ti ne voliš svoga oca?
– Ne mogu da vas vidim, reče Eponina.
– Ali treba da živimo, da jedemo...
– Crknite...
Pa sjede na temelj ograde pjevušeći:

Punačka je ruka,
Nožica je lijepa,
Uzaludna muka.

Nalaktila se bila na koljeno, bradu je naslonila na ruku, a nogu je

namjerno klatila. Kroz poderanu haljinu virahu joj mršava ramena. Obližnji
fenjer osvjetljavaše joj lice i stas. Nije se moglo zamisliti ništa odlučnije i
neobičnije.
Šest razbojnika, zapanjeni i zlovoljni što ih drži u škripcu jedna djevojka,
odmakoše se u sjenu koju je pravio fenjer, i počeše da se dogovaraju mičući
ramenima, posramljeni i bijesni.
A ona ih je gledala mirno i divljački.
– Tu se krije nešto, reče Babet. Nešto ima. Da se nije zaljubila u kera?
Baš je šteta što ćemo ovo propustiti. Dvije žene i čiča koji stanuje pozadi u
dvorištu; zavjese na prozorima nisu baš ružne. Mora da je čiča neki Paluzan
(Jevrejin). Čini mi se da je ovaj posao dobar.
– Kad je tako, uđite, uzviknu Montparnasse. Svršite posao. Ja ću ostati
ovdje s djevojkom, i ako se makne...
On pokaza u ruci go nož koji se zasija na svjetlosti svjetiljke.
Thénardier nije progovorio ni riječi, a izgledalo je da je gotov na sve što
od njega zatraže.
Brujon, koga su smatrali pomalo za nepogrešivog suca i koji je, kao što se
sjećate, »pronašao ovaj posao«, nije bio progovorio ni riječi. Izgledao je
zamišljen. Smatralo se da ni pred čim ne uzmiče, a znalo se da je jednom, iz
čistog prkosa, pokrao jednu policijsku stražu. Osim toga, on je sastavljao
stihove i pjesme pa je uživao veliki ugled.
Babet ga zapita:
– Ti ne progovaraš ni riječi, Brujone?
Brujon ostade još za trenutak šuteći, potom zavrtje nekoliko puta, i to

436
uvijek na drugi način, glavom, i onda se odluči da progovori.
– Čujte: jutros sam vidio dva vrapca kako se tuku, a večeras sam nagazio
na ovu ženu koja se kavži. Sve je to loš znak. Kupimo se.
I odoše.
Polazeći, Montparnasse promrmlja:
– Ne mari, ali da ste htjeli, ja bih s ovom izišao na kraj.
Babet odgovori:
– Ja ne bih. Ja ne dižem ruku na ženu.
Na uglu ulice zastadoše i izmijeniše potmulim glasom ove zagonetne
riječi:
– Gdje ćemo večeras spavati?
– Pod Parizom.
– Da li imaš ključ od vrata, Thénardier?
– Nego šta.
Eponina, koja ih nije puštala iz očiju, vidje kako se vraćaju istim putem
kojim su i došli. Ona ustade i poče da se šulja za njima pored zidina i kuća.
Išla je tako sve do bulvara. Tu se oni rastadoše, a ona vidje kako se ovih šest
ljudi izgubiše u pomrčini koja kao da ih proguta.

437
 V

NOĆNE UTVARE
Po odlasku razbojnika, ulica Plumet vrati se u svoj uobičajeni noćni mir.
Ono što se desilo u ovoj uliai ne bi bilo nikakvo čudo u nekoj šumi. Visoka
stabla, šumarci i vrištine i jako izukrštane grane, divlja travuljina, sve to
živi nekim mračnim životom; taj divlji mravinjak nazire tu iznenadne
pojave nevidljivog; ono što je ispod čovjeka razabire kroz maglu ono što je
iznad čovjeka; i stvari za koje mi ne znamo dok živimo sučeljavaju se tu u
noći. Nakostriješena i divlja priroda prestravi se kad osjeti nešto
natprirodno u blizini. Mračne sile se poznaju, i održavaju među sobom neke
tajanstvene ravnoteže. Zubi i pandže boje se od onog što se ne da uhvatiti.
Krvožedno životinjstvo, izgladnjeli proždrljivi apetiti u potjeri za plijenom,
nagoni naoružani noktima i vilicama kojima je izvor i cilj trbuh, bojažljivo
gledaju i njuše hladnu avetinjsku priliku koja se skita ogrnuta pokrovom,
uspravna u svojoj labavoj haljini što podrhtava, a koja im se čini da živi
nekim mrtvim i strašnim životom. Ove divljine, koje su samo materija,
nejasno strahuju da imaju posla s ogromnom tamom zbijenom u jednom
neznanom stvorenju. Neka crna prilika koja se ispriječi na putu zaustavi
naglo divlju zvijer. Ono što izlazi iz groba uplaši i zbuni ono što izlazi iz
pećine; okrutno se boji kobnoga; vuci ustuknu kad sretnu vampira.

438
 VI

MARIUS POSTAJE TAKO TRIJEZAN

DA DAJE SVOJU ADRESU COSETTI
Dok je ona kuja u ljudskom obliku stražarila pred ogradom a šest
razbojnika uzmaklo pred jednom djevojkom, Marius je bio pored Cosette.
Nikad se nebo nije osulo tolikim zvijezdama niti je ikada bilo tako bajno,
niti su drveta toliko podrhtavala, ni trava tako opojno mirisala; nikad se
ptice nisu uspavale u lišću slađe cvrkućući; nikada se harmonije svemirske
vedrine nisu bolje slagale s unutrašnjom muzikom ljubavi; nikad Marius
nije bio zaljubljeniji, sretniji, zaneseniji. Ali je zatekao Cosettu snuždenu.
Cosetta je plakala. Oči su joj bile crvene.
To bijaše prvi oblak u ovom divnom snu.
Prva riječ Mariusova bijaše:
– Šta ti je?
A ona mu odgovori:
– Eto.
Zatim je sjela na klupu do verande, i dok je on dršćući sjedao pored nje,
ona produži:
– Otac mi je rekao da budem spremna, da ima neke poslove i da ćemo
možda otići na put.
Marius sav uzdrhta.
Na kraju života, umrijeti je što i otputovati; u početku, otputovati je što i
umrijeti.
Već šest nedjelja Marius je malo-pomalo, lagano, postepeno i
svakodnevno prisvajao Cosettu. Potpuno idealno, ali duboko prisvajanje.
Kao što smo već rekli, u prvoj ljubavii uzima se duša mnogo prije tijela;
kasnije se uzima tijelo mnogo prije duše; ponekad se duša nikad i ne uzima;
Faublasi i Prudhommei dodaju: »Zato što je i nema«; ali srećom ovaj
sarkazam je pravo bogohuljenje. Marius je dakle imao Cosettu, kao neki
duh; ali ju je obavijao svom svojom dušom i ljubomorno držao s
nevjerojatnim uvjerenjem. Imao je njen osmijeh, njen dah, njen miris,
duboki sjaj njenih plavih zjenica, mekotu njene kože kad bi je rukom dirnuo,
dražestan biljeg koji je imala na vratu, sve njene misli. Dogovorili su se bili

439
da jedno drugo uvijek sanjaju kad god spavaju, i držali su riječ. Imao je
dakle sve Cosettine snove. On je neprestano gledao, a ponekad i dahom
dodirivao njenu kosu na zatiljku i govorio u sebi da nema nijednog pramička
ove kose koji nije njegov, Mariusov. Promatrao je i obožavao svaku stvarčicu
na njoj, njenu vezanu vrpcu, njene rukavice, njene narukvice, njene cipelice,
kao neke svete predmete čiji je on vlasnik. On je zamišljao da je on gospodar
onih lijepih češljeva od kornjačevine koje je imala u kosi, i čak je u sebi
govorio – tajno i nejasno mucanje požude koja izbija – da nema nijedne žice
na njenoj haljini, nijedne petlje na njenim čarapama, nijednog nabora na
njenoj bluzi koji ne bi bio njegov. Pored Cosette osjećao se kao pored svoga
dobra, kao pored svoje stvari, kao pored svoga despota i svoga roba.
Izgledalo je da su tako pomiješali svoje duše, da ih ne bi mogli poznati kad
bi htjeli da ih opet uzmu. – Ova je moja. – Nije, nego moja. – Uvjeravam te
da se varaš. To sam ja. – To što misliš da si ti, to sam ja. – Marius je bio kao
neki sastavni dio Cosette, a Cosetta je bila kao neki sastavni dio Mariusov.
Marius je osjećao da Cosetta živi u njemu. Imati Cosettu, raspolagati
Cosettom, to je bilo za njega isto što i disati. I usred ove vjere, ove opijenosti,
ovog djevičanskog, nečuvenog i apsolutnog prisvajanja, ovog gospodarenja,
padoše iznenada ove riječi: »Ići ćemo na put«, a osorni glas jave doviknu mu:
Cosetta nije tvoja!
Marius se probudi. Rekli smo da je već šest nedjelja Marius živio izvan
života; ta riječ »put« grubo ga u nj povrati.
On zanijemi. Cosetta osjeti da mu je ruka ledena. Sad ga ona zapita:
– Šta ti je?
On odgovori, ali tako tiho da ga je Cosetta jedva čula:
– Ne razumijem šta si rekla.
Ona mu odgovori:
– Jutros mi je otac rekao da spremim svoje sitne stvari i da budem
gotova, da će mi dati svoje rublje da ga stavim u kofer, da mora da putuje,
da ćemo brzo otputovati, da treba imati jedan veliki kofer za mene i jedan
mali za njega, spremiti sve to za nedjelju dana, i da ćemo ići možda u
Englesku.
– Ali to je užasno! uzviknu Marius.
Doista, u ovom trenutku, nikakva zloupotreba vlasti, nikakvo nasilje,
nikakva gnusoba najzloglasnijih tirana, nikakav postupak Buzirisa,
Tiberija, Henrika VIII nije bio za Mariusa jednak po okrutnosti ovome: da g.
Fauchelevent vodi svoju kćerku u Englesku zato što ima poslova.
On zapita slabim glasom:
– A kad ćeš ići?

440
 – Nije kazao kad.
– A kad ćeš se vratiti?
– Nije kazao kad.
Marius ustade i reče hladno.
– Cosetta, hoćete li ići?
Cosetta ga pogleda svojim lijepim očima punim strepnje i odgovori
nekako izbezumljeno:
– Kuda?
– U Englesku? Hoćete li ići?
– Što mi govoriš vi?
– Pitam vas, hoćete li ići?
– Šta da radim? reče ona sklopivši ruke.
– Dakle, ići ćete.
– Kad moj otac ide!
– Dakle, ići ćete?
Cosetta uze Mariusovu ruku i steže je ne odgovorivši.
– Lijepo, reče Marius. Onda ću i ja otići nekud.
Cosetta je više osjetila nego razumjela smisao ovih riječi. Ona je toliko
problijedila da joj je lice pobijeljelo u tami. Ona promuca:
– Šta to znači?
Marius je pogleda, zatim diže lagano oči k nebu i odgovori:
– Ništa.
Kad obori trepavice, on vidje kako mu se Cosetta smiješi. Osmijeh voljene
žene, ozaren je tako da ga i noću vidite.
– Što smo glupi, Mariuse! Sad mi je nešto palo na pamet.
– Šta?
– Pođi i ti za nama! Kazat ću ti kuda. Dođi tamo gdje ja budem!
Marius se sada potpuno probudi. Vratio se bio stvarnosti. On povika
Cosetti:
– Da idem s vama! Jesi li pri sebi! Ali za to treba novaca, a ja nemam ni
pare! Da idem u Englesku? A ja već dugujem, ne znam koliko, više od deset
zlatnika Courfeyracu, jednom svom prijatelju koga ti ne poznaješ! Ali moj
stari šešir ne vrijedi ni tri franka, na mom fraku nema ni dugmadi sprijeda,
košulja mi je sva poderana, laktovi mi vire, cipele propuštaju vodu; evo šest
nedjelja ne mislim na to, i nisam o tome govorio. Cosetta! ja sam nevoljnik.
Ti me viđaš samo noću i daješ mi svoju ljubav; kad bi me vidjela danju,
udijelila bi mi milostinju!

441
 Da idem u Englesku! A nemam čim ni putnicu da platim!
I zanese se na jedno drvo koje je bilo tu, pa se nasloni na njega, stojeći, s
rukama iznad glave, s čelom na kori, ne osjećajući ni drvo koje mu žuljaše
kožu ni groznicu koja mu bijaše u sljepoočnicama, nepomičan, i gotov da
padne, kao kip očajanja.
Ostade dugo tako. Iz takve provalije ne izlazi se lako. Najzad se okrenu.
Čuo je iza sebe prigušen, tih i žalostan glas.
To Cosetta jecaše.
Ona je plakala više od dva sata pored Mariusa, koji se bio zanio.
On joj priđe, klekne, i, padajući ničice lagano, uzme joj vrh noge koji je
virio ispod haljine i poljubi ga.
Šuteći, ona ga pusti da to uradi. Ima trenutaka kada žena prima, kao
neka turobna i ravnodušna boginja, religiju ljubavi.
– Ne plači, reče on.
Ona promuca:
– Plače mi se pošto ja možda idem, a ti ne možeš!
On će na to:
– Voliš li me?
Ona mu odgovori jecajući onu rajsku riječ koja je najdivnija kad se kroz
suze čuje:
– Ja te obožavam.
On produži glasom koji je bio neizrecivo milovanje:
– Ne plači. Reci, hoćeš li prestati, radi mene, da plačeš?
– A da li me ti voliš? zapita ona.
On joj uze ruku.
– Cosetta, nikad nikome nisam dao svoju časnu riječ, jer me plaši moja
časna riječ. Osjećam da je moj otac pored mene. Ali eto, dajem ti svoju svetu
i časnu riječ da ću umrijeti ako odeš.
U glasu kojim je izgovorio te riječi bilo je toliko svečane i mirne sjete da
je Cosetta zadrhtala. Ona osjeti onu studen koja bije iz nečeg tamnog i
istinitog što prođe. Od jeze prestade da plače.
– A sad da ti kažem nešto, reče on. Sutra me nemoj čekati.
– Zašto?
– Doći ću tek prekosutra.
– Ah, a zašto?
– Čut ćeš.
– Cijeli jedan dan da te ne vidim! ali to je nemoguće.

442
 – Žrtvujmo jedan dan da bismo imali možda cijeli život. – To je čovjek koji
ne mijenja svoje navike. On nikad nikog nije primio osim uveče.
– O kakvom čovjeku govoriš to? zapita Cosetta.
– Ja? ništa nisam rekao.
– A čemu se to nadaš?
– Pričekaj do prekosutra.
– Ti to želiš?
– Da, Cosetto.
Ona mu uze glavu u obje ruke, prope se na vrh prstiju da bi ga dostigla
visinom i da bi mu iz očiju vidjela čemu se nada.
Marius nastavi:
– Dobro sam se sjetio, nije zgoreg da znaš moju adresu; tko zna, može da
se svašta desi; stanujem kod onog svog prijatelja Courfeyraca, Staklarska
ulica, broj 16.
Zavuče ruku u džep, izvadi perorez i njegovim vrhom ureza u zidu:

Staklarska ulica, 16.

Cosetta mu opet gledaše u oči:

– Reci mi šta misliš, Mariuse, ti nešto smišljaš. Reci što je to. Reci, da bih
mirno spavala.
– Evo šta mislim: Ne može biti da bog hoće da nas rastavi. Čekaj me
prekosutra.
– A šta ću ja dotle raditi? reče Cosetta. Ti, ti si napolju, ti se krećeš. Lako
je ljudima. A ja ću ostati sama samcata. Oh! što ću biti tužna! A šta ćeš to
raditi sutra uveče, reci mi.
– Pokušat ću nešto.
– Onda ću se moliti bogu i misliti dotle na tebe da bi uspio. Neću te više
zapitkivati kad mi to braniš. Ti si moj gospodar. Provest ću sutrašnje veče
pjevajući onu ariju iz Eurijante koju ti voliš i koju si jedno veče slušao ispod
mog prozora. Ali prekosutra dođi rano. Čekat ću te čim padne noć, tačno u
devet sati, da znaš. Bože, kako je to žalosno što su dani tako dugi! Čuješ,
čim otkuca devet sati, ja ću biti u vrtu.
– I ja.
I bez ijedne riječi, pokrenuti istom mišlju, privučeni onom električnom
strujom koja stalno spaja dvoje zaljubljenih, opijeni oboje slašću čak u svom
bolu, oni padoše jedno drugom u zagrljaj, ne primjećujući da su im se usne

443
sljubile dokle im oči, prepune ushićenja i suza, gledahu zvijezde.
Kad Marius ode, ulica bijaše pusta. To je bilo baš onda kad je Eponina
išla za razbojnicima sve do bulvara.
Dok je Marius sanjao, naslonjen na drvo, prošla mu je jedna misao kroz
glavu; misao, nažalost, za koju je i sam držao da je nerazumna i nemoguća.
Odlučio se na nešto teško.

444
 VII

SUSRET STAROG I MLADOG SRCA

U to vrijeme čiča Gillenormand bijaše napunio devedeset i jednu godinu.
Stanovao je još uvijek s gospođicom Gillenormand u ulici Filles-du-Calvaire,
broj 6, u svojoj staroj kući. To bijaše, sjetit ćete se, jedan od onih starinskih
ljudi koji čekaju smrt na nogama, koje godine opterete ali ne pognu, i koje ni
sama tuga ne savije.
Ipak, od nekog vremena, njegova kći govoraše: »Otac mi opada«. Nije više
ćuškao služavke, nije više udarao onako žestoko štapom na vrhu stepenica
kad mu Basque ne bi odmah otvorio. Srpanjska revolucija jedva ga je ljutila
nekih šest mjeseci. Vidio je skoro mimo u Moniteuru i ovakve riječi: G.
Humblot-Conte, francuski per. Neosporno, starac je bio pogružen. On nije
popuštao, on se nije predavao, jer to nije bilo ni u njegovoj fizičkoj ni u
njegovoj moralnoj prirodi; ali je osjećao da unutra kopni. On je pune četiri
godine očekivao Mariusa, nepokolebljivo tako reći, uvjeren da će taj mali
nevaljalac zakucati kad-tad na njegova vrata; a sad je, kad bi ga ponekad
spopalo mračno raspoloženje, pomišljao da ako još neko vrijeme ne dođe... –
Ne bijaše mu smrt tako nesnosna, nego pomisao da neće možda više vidjeti
Mariusa. Do tada mu misao da neće više vidjeti Mariusa ni za trenutak nije
dolazila u pamet; sad mu se ta misao javljala i ledila ga. Kao što biva uvijek
s prirodnim i istinskim osjećajima, udaljenost je samo pojačala djedinu
ljubav prema nezahvalnom djetetu koje se izgubilo. Tako se u prosinačkim
noćima, na deset stupnjeva hladnoće, najviše misli na sunce. G.
Gillenormand nije mogao, ili je bar mislio da nikako ne može on, djed,
učiniti prvi korak prema svom unuku; – »prije bih crkao«, govorio je. Nije
sebe ni za šta krivio, ali je opet mislio na Mariusa s dubokom raznježenošću
i nijemim očajem iznemoglog starca koga noć sve više vuče.
Zubi mu počeše ispadati, i to mu poveća tugu.
G. Gillenormand, mada to nije ni sam sebi priznavao, jer bi ga to
razjarilo i postidjelo, nije nikad volio nijednu ljubavnicu kao Mariusa.
On je namjestio u svojoj sobi, pored uzglavlja, da bi je odmah vidio čim se
probudi, jednu staru sliku one druge kćeri što je umrla, gospođe Pontmercy,
sliku naručenu kad joj je bilo osamnaest godina. Gledao je neprestano tu
sliku. Gledajući je tako, ote mu se jednom da kaže:
– Čini mi se da liči na nju.

445
 – Na moju sestru? prihvati gospođica Gillenormand. Jeste.
Starac dodade:
– I na njega.
Jednom kad je sjedio, skupivši koljeno uz koljeno i žmureći skoro,
pogružen, kćerka se usudi da mu kaže:
– Oče, da li se još uvijek ljutite na...
I zašutje, ne smijući završiti.
– Na koga? zapita on.
– Na jadnog Mariusa?
On diže staračku glavu, spusti na sto svoju mršavu i smežuranu ruku, i
dreknu ljutito:
– Na jadnog Mariusa, kažete. Taj gospodin je nevaljalac, golja,
šupljoglavi nezahvalnik, bez srca, bez duše, koji je digao nos, i još je opak!
I okrenu glavu da mu kći ne vidi suzu u oku.
Treći dan poslije toga, on prekide šutnju koja je trajala čitava četiri sata,
pa se unese kćerci u lice i reče joj osorno:
– Ja sam imao čast da zamolim gospođicu Gillenormand da mi ga nikad
ne spominje.
Teta Gillenormand okani se svakog daljeg pokušaja i donese ovaj duboki
zaključak: – Moj otac nije nikad volio moju sestru otkad je napravila onu
budalaštinu. Jasno je da Mariusa ne može podnijeti.
»Otkad je napravila onu budalaštinu« značilo je: otkad se udala za
pukovnika.
Inače, kao što se moglo misliti, gospođici Gillenormand propao je pokušaj
da Mariusa zamijeni svojim ljubimcem kopljaničkim oficirom. Zamjenik
Théodule nije uspio. G. Gillenormand nije primio jednog mjesto drugog.
Prazninu u srcu nije lako popuniti. A Théodule opet, iako je obigravao oko
nasljedstva, teško je podnosio svoj kuluk ulagivanja, čiča je gnjavio
kopljanika, a kopljanik je vrijeđao čiču. Poručnik Théodule je bio veseo
doduše, ali brbljav; lakomislen, ali prostak; volio je ugodan život, ali i loše
društvo; imao je prilježnice, ne može se poreći, ali je o njima mnogo govorio,
ni to se ne može poreći, i govorio je loše. Sve njegove dobre osobine imale su
svoj nedostatak. G. Gillenormandu je bilo mučno kad ga je slušao kako priča
o svojim uspjesima oko kasarne, u Babilonskj ulici. Osim toga, poručnik
Gillenormand dolazio je ponekad u uniformi sa trobojnom kokardom.
Najzad je stari morao da kaže kćerci: – Dosta mi je toga Théodulea. Ne
marim mnogo za ratnike u mirno doba. Ti ga primaj ako ti je volja. Gotovo
više volim one koji sabljom sijeku nego one koji je samo vuku. Bojni zveket

446
je ipak podnošljiviji nego tandrkanje korica po pločniku. A onda, dvostruko
mi je smiješno kad se netko prsi kao neka junačina a uteže kao kakva
ženica, kad netko nosi steznik pod oklopom. Pravi čovjek niti se razmeće
junaštvom niti se prenemaže. Niti je ubojica niti mekušac. Zadrži Théodulea
za sebe.
Uzalud mu je kćerka govorila: – On vam je ipak rod; g. Gillenormand,
iako je bio djed po srži, nije bio djed za bratova unuka.
Doista, pošto je imao duha i umio da upoređuje, Théodule je samo
doprinio da on još više zažali za Mariusom.
Jedne večeri, bio je 4. lipnja, a u kaminu g. Gillenormanda gorjela je
dobra vatra, starac je bio dao kćerci znak da može izići i ona je šila u
susjednoj sobi. Bio je sam u svojoj sobi, s nogama na prekladu, upola
okružen svojim velikim paravanom od koromandela sa devet krila, nalakćen
na sto na kome su gorjele dvije svijeće pod zelenim štitom, utonuo u meku
fotelju, s knjigom u ruci, koju nije čitao. Bio je obučen na svoj način, kao
nekadašnji kicoši i ličio je na neku starinsku sliku Garatovu. Tako obučena
svatko bi ga gledao na ulici, ali mu je kćerka, kad god je izlazio, stavljala
prostran, biskupski ogrtač, da mu sakrije odijelo. Kod kuće, osim kad je
ustajao i lijegao, nije nikad nosio kućni ogrtač: – To stari čovjeka, govorio je.
Stari Gillenormand mislio je na Mariusa s ljubavlju i gorčinom, i, kao
obično, gorčina je potiskivala ljubav. Njegova nježnost, taknuta jarošću,
uzbunila bi se i pretvorila u bijes. On je već bio dospio u ono stanje kad se
čovjek miri i prima ono što ga razdire. Baš je sebi objašnjavao da nema više
razloga nadati se Mariusu, da bi se već vratio da je htio da se vrati, da se
treba s tim pomiriti. Pokušavao je da se navikne na pomisao da je s tim
svršeno, i da će umrijeti ne vidjevši »tog gospodina«. Ali se sva njegova
priroda bunila; njegovo očinsko srce nije moglo da to prihvati. – Šta!
ponavljao je svoj bolni refren, zar nikad više da ne dođe! – Ćelava glava
bijaše mu klonula na grudi, a svoj tužni i srditi pogled upiraše, i ne
gledajući, u pepeo na ognjištu.
U najdubljoj zamišljenosti, njegov stari sluga, Basque, uđe i zapita:
– Može li gospodin primiti gospodina Mariusa?
Starac se uspravi na svom sjedištu blijed i nalik na leš koji bi se digao
pod nekim galvanskim potresom. Sva mu krv bijaše pojurila k srcu. On
promuca:
– Gospodin Marius, je li?
– Ne znam, odgovori Basque, uplašen i zbunjen izgledom gospodarevim,
ja ga nisam vidio. Nicoletta mi je samo rekla: Ima jedan mladić, kaži da je to
g. Marius.

447
 Čiča Gillenormand promuca tiho:
– Uvedite ga.
I on ostade u istom položaju, klimajući glavom, gledajući ravno u vrata.
Ona se otvoriše. Jedan mladić uđe. To je bio Marius.
Marius zastade na vratima kao da očekuje da ga pozovu unutra.
Njegovo gotovo bijedno odijelo nije se primjećivalo u tami koju je pravio
štit nad svijećom. Vidjelo se samo njegovo mirno i ozbiljno ali neobično
sjetno lice.
Čiča Gillenormand, van sebe od zaprepaštenja i radosti, ne vidje za
nekoliko trenutaka ništa drugo do neku svjetlost, kao kad je čovjek pred
kakvim priviđenjem. Skoro se onesvijesti; vidio je Mariusa kao kroz neku
maglu. To je doista on, to je doista Marius!
Jedva jednom! poslije četiri godine! On ga obujmi svega, tako reći, jednim
jedinim pogledom. Nađe da je lijep, plemenit, otmjen, da je porastao, da je
postao čitav čovjek, da ima lijepo držanje, divan izgled. Dođe mu da raširi
ruke, da ga pozove, da mu poleti, srce mu se topilo od miline, nježne riječi su
mu se gomilale i navirale iz grudi; jednom riječju, sva ova nježnost izbi i
dospije mu do usana, i, kontrastom koji je bio osnova njegove prirode, iz njih
iziđe jedna grubost. On reče osorno:
– Šta ste došli?
Marius odgovori zbunjeno:
– Gospodine...
G. Gillenormand je želio da mu Marius poleti u zagrljaj. Bio je
nezadovoljan Mariusom i sobom. Osjećaše da je osoran, a da je Marius
hladan. Za čiču je bilo nesnosno i bolno osjećati se tako nježnim i tako
bolećivim unutra, a biti samo tako grub spolja. Gorčina ga obuze. On
prekide Mariusa nabusito:
– Što ste onda došli?
Ono »onda« značilo je: kad nećete da me zagrlite. Marius je gledao svoga
djeda, čije je blijedo lice ličilo na mramor.
– Gospodine...
Starac zapita strogim glasom:
– Jeste li došli da tražite oproštaj? Priznajete li svoje pogreške?
Mislio je da navede Mariusa na pravi put i da će se »dijete« prikloniti.
Marius uzdrhta; od njega se traži da oporekne svoga oca; on obori pogled i
odgovori:
– Ne, gospodine.
– Pa šta želite od mene? uzviknu plahovito starac, s bolom u srcu i

448
gnjevom u duši.
Marius sklopi ruke, kroči i reče slabim i drhtavim glasom:
– Gospodine, smilujte se na mene.
Te riječi uzbuniše g. Gillenormanda; da ih je čuo ranije, raznježile bi ga,
ali su dolazile suviše kasno. Stari djed ustade, naslanjao se objema rukama
na štap, usne mu bijahu blijede, glava mu podrhtavaše, ali njegov visoki
stas nadvisivaše pognutog Mariusa.
– Da se smilujem na vas, gospodine? Mladić traži da se smiluje na njega
devedeset i jednogodišnji starac! Vi ulazite u život, a ja ga napuštam; vi
idete u kazalište, na plesove, u kavanu, na biljar, vi imate duha, dopadate
se ženama, lijep ste momak, a ja usred ljeta kašljem pored vatre; vi ste
bogati jedinim bogatstvom što postoji na svijetu, a ja imam sve siromaštvo
starosti, nemoć, samoću! vi imate trideset i dva zuba, dobar želudac, oštro
oko, snagu, apetit, zdravlje, veselost, bujnu crnu kosu, a ja nemam ni sijedih
vlasi, pogubio sam zube, noge su mi malaksale, pamet me izdaje; miješam
uvijek imena triju ulica, ulice Chariot, ulice du Chaume, i ulice Saint-
Claude, dotle sam eto dotjerao; vi imate pred sobom svu blistavu budućnost,
a ja već ne vidim ni truna pred okom, toliko sam zašao u noć; vi ste
zaljubljeni, razumije se, a mene nitko na svijetu ne voli, i vi tražite da se
smilujem na vas! Gle, Molière je to zaboravio. Ako se tako šalite, u sudu,
gospodo advokati, onda vam istinski čestitam. Ala ste smiješni.
I starac ponovi svojim ljutitim i ozbiljnim glasom:
– Ded’, šta želite od mene?
– Gospodine, reče Marius, ja znam da vam je moja prisutnost neprijatna,
ali ja sam došao da od vas zatražim samo jednu stvar, pa ću onda odmah
otići.
– Vi ste prava budala! reče starac. Tko vam kaže da odlazite?
To je bio prijevod onih nježnih riječi koje su mu ležale skrivene u srcu: Ali
traži moj oproštaj! Objesi mi se o vrat! G. Gillenormand je osjećao da će ga
Marius, napustiti za koji trenutak, da ga njegov loš prijem odbija, da ga
njegova osornost tjera, on je to uviđao, i njegova je tuga rasla, a kako se
njegova tuga pretvarala odmah u gnjev, njegova osornost je uzimala maha.
Htio je da ga Marius razumije. – Marius ga nije razumijevao; to starog
dovođaše do bjesnila. On produži:
– Šta! vi ste se ogriješili o mene, svoga djeda, napustili ste moju kuću i
otišli tko zna kamo, ucviljeli ste svoju tetku, otišli, razumije se, jer je to
ugodnije, da živite bećarskim, kicoškim životom, da dolazite kući u svako
doba, da se zabavljate; nikad mi niste dali od sebe nikakvog znaka života,
pravili ste dugove ne tražeći čak ni da ih platim, bančili ste i galamili, i,

449
poslije četiri godine, dolazite mi, i ništa drugo nemate da mi kažete!
Ovaj siloviti način da natjera unuka na nježnost učini samo da Marius
umukne. G. Gillenormand skrsti ruke, a taj je pokret kod njega imao u sebi
nečega neobično zapovjedničkog, i reče Mariusu jetko:
– Svršimo. Došli ste, kažete, da nešto tražite od mene? No, šta je to?
Govorite.
– Gospodine, reče Marius gledajući kao čovjek koji osjeća da je nad
provalijom, došao sam da vas zamolim da mi date dozvolu da se oženim.
G. Gillenormand zazvoni. Basque odškrinu vrata.
– Neka dođe moja kći.
Trenutak potom, vrata se otvoriše, gospođica Gillenormand ne uđe, nego
se samo pokaza; Marius je stajao, ovješenih ruku, s licem kao u kakvog
krivca; g. Gillenormand je išao tamo-amo po sobi. Okrenu se kćeri i reče joj:
– Ništa. Ovo je gospodin Marius. Pozdravite se s njim. Gospodin hoće da
se ženi. Eto. A sad idite.
Oštri i hrapavi starčev glas bio je znak da ga je neko čudno uzbuđenje
svega obuzelo. Tetka, prestravljena, pogleda Mariusa, ne poznavši ga skoro,
ostade nepomična i nijema, i na očevu riječ nestade brže nego slamka pred
vihorom.
Čiča Gillenormand se nasloni leđima na kamin.
– Da se oženite! U dvadeset i prvoj godini! Lijepo ste to udesili! Još samo
dozvolu da dobijete! Formalnost. Sjedite, gospodine. A imali ste i jednu
revoluciju otkad nisam imao čast vidjeti vas. Jakobinci su nadvladali. Mora
da ste bili zadovoljni. Zar vi niste republikanac otkad ste postali baron? Kod
vas se to slaže jedno s drugim. Republika sprema sos za baronstvo. Da niste
dobili srpanjsko odlikovanje? Da niste učestvovali u osvajanju Louvrea,
gospodine?
Ovdje blizu, u ulici Saint-Antoine, preko puta ulice Nonaindieres, ima
jedan topovski metak zabijen u zid, na trećem katu jedne kuće, sa ovim
natpisom: 28. srpnja 1830. Pođite da to vidite. Lijepo to izgleda. Ah! vaši
prijatelji prave divne stvari. Zbilja, zar ne grade česmu na mjestu gdje je bio
spomenik g. vojvode de Berryja? Dakle, vi hoćete da se ženite? A kojom, ako
smijem da vas upitam?
On stade, i prije nego što je Marius imao vremena da odgovori, dodade
oštro:
– Gle, vi imate neki položaj, imanje? Koliko zarađujete kao advokat?
– Ništa, reče Marius s nekom čvrstinom i s nekom gotovo divljom
odlučnošću.

450
 – Ništa? Vi živite samo od onih hiljadu i dvjesta franaka koje vam ja
dajem?
Marius ne odgovori. G. Gillenormand produži:
– A sad razumijem, djevojka je onda bogata?
– Kao i ja.
– Šta! Nema miraza?
– Nema.
– Neko nasljedstvo u izgledu?
– Ne vjerujem.
– A kako se zove?
– Gospođica Fauchelevent.
– Fauche... šta...?
– Fauchelevent.
– Pih! ote se starcu.
– Gospodine! uzviknu Marius.
G. Gillenormand ga presiječe glasom čovjeka koji govori sam za sebe:
– Tako je to, dvadeset i jedna godina, bez položaja, hiljadu i dvjesta
franaka godišnje, gospođa baronica Pontmercy će da kupuje za dva soua
peršuna kod piljarice.
– Gospodine, upade Marius, izbezumljen što mu posljednja nada
iščezava, molim vas! preklinjem vas živim bogom, sklopljenih ruku, na
koljenima, dozvolite mi, gospodine, da se njom oženim.
Starac udari u piskav i žalostiv smijeh kroz koji je kašljao i govorio:
– Ha! ha! ha! Vi ste rekli u sebi: Nego šta! idem onom starom ćelavku,
onoj pretpotopnoj budali! Šteta što nemam dvadeset i pet godina, što bih ja
njemu pokazao! Što bih ja mogao bez njega! Pustimo to, reći ću mu: Stari
zvekane, ti si svakako presretan što me vidiš, hoću da se ženim, hoću da
uzmem gospođicu koju mu drago, kćer koga mu drago, ja nemam ni cipela,
ona nema ni košulje, svejedno, hoću da bacim u vodu svoju karijeru, svoju
mladost, svoj život, hoću da zaronim u bijedu sa ženom o vratu, eto to sam
naumio, ti ćeš pristati na to! i stara će drtina pristati. Idi, dijete, kako god
hoćeš, stavi taj jaram na vrat, uzmi Pousselevent, tu Coupelevent... –
Nikad, gospodine, nikad!
– Djede!
– Nikad.
Čuvši kako je izgovorio ovo »nikad«, Marius izgubi svaku nadu. On
prijeđe preko sobe laganim korakom, pognute glave, povodeći se, ličeći više

451
na nekog tko umire nego na nekog tko odlazi. G. Gillenormand ga je pratio
pogledom, i u trenutku kad su se otvarala vrata a Marius htio da izađe, on
napravi četiri koraka s onom neobičnom živošću prgavih i razmaženih
staraca, ščepa Mariusa za ovratnik, uvuče ga snažno u sobu, gurnu ga u
jedan fotelj i reče mu:
– Ded’ pričekaj!
Ona jedna jedina riječ, djede, koja se omakla Mariusu, proizvela je ovaj
preokret.
Marius ga pogleda izbezumljeno. Na izrazitom licu g. Gillenormanda
sada se viđaše samo nabusita i neiskazana dobrota. Predak je ustupio
mjesto djedu.
– De, da čujem, govori, pričaj mi o svojim ljubavima, brbljaj, reci mi sve!
Sveca mu! Što su mladići glupi!
– Djede, ponovi Marius.
Cijelo lice starčevo zasja se nekom neobičnom svjetlošću.
– Tako, eto tako! Zovi me djede, pa ćeš vidjeti.
U njegovoj osornosti bilo je sada toliko dobrote, toliko blagosti, toliko
otvorenosti, toliko očinske nježnosti, da je Marius, ovim naglim prijelazom
iz klonulosti u nadu, bio kao ošamućen i opijen. Sjedio je pored stola, na
svjetlosti svijeća isticala se pohabanost njegova odijela, koje je čiča
Gillenormand začuđeno promatrao.
– Dakle, djede, reče Marius.
– Gle, molim te, prekide ga g. Gillenormand, ti čini se, nemaš ni pare?
Odjeven si kao neki lopov.
Izvuče jednu ladicu, izvadi jednu kesu i stavi je na sto.
– Uzmi, evo ti sto zlatnika, i kupi sebi šešir.
– Djede, nastavi Marius, moj dobri djede, kad biste samo znali, što je
volim! Možete zamisliti, prvi put sam je vidio u Luksemburškom parku,
dolazila je tamo; u početku, nisam na nju obraćao mnogo pažnje, a poslije,
ne znam kako se to desilo, zaljubio sam se. Oh! što sam bio tada nesretan! A
sad je viđam svakog dana, tamo gdje stanuje, otac joj ne zna, zamislite, hoće
da otputuju, u vrtu se viđamo, uveče, otac hoće da je odvede u Englesku, pa
sam rekao sam sebi: Idem da vidim djeda i da mu sve ispričam. Poludjet ću,
umrijet ću, razboljet ću se, skočit ću u vodu. Moram pošto-poto da je uzmem
za ženu, jer bih inače poludio. Eto, to je cijela istina, ne vjerujem da sam što
zaboravio. Ona stanuje u jednom vrtu s ogradom u ulici Plumet. To je prema
Invalidima.
Čiča Gillenormand bijaše sjeo, sav ozaren, pored Mariusa. Slušajući ga i

452
uživajući u zvuku njegova glasa, on je uživao u isti mah i u burmutu, koga
je podosta ušmrknuo. Kad je čuo za ulicu Plumet, on prekide šmrkanje i
prosu ono što je ostalo od burmuta po krilu.
– Ulica Plumet! Kažeš ulica Plumet! – Vidi, molim te! – Je li tu blizu
neka kasarna? – Pa da, jest. Tvoj rođak Théodule pričao mi je nešto. Onaj
kopljanik, oficir. – Curica, brajko, curica! – Jest, tako je, ulica Plumet.
Ranije su je zvali ulica Blomet. Sad se sjećam. Čuo sam o toj maloj iza
ograde u ulici Plumet. U vrtu. Prava Pamela. Nemaš rđav ukus. Kažu da je
čistunica. Među nama budi rečeno, mislim da joj se malo udvarao onaj
blesavi kopljanik. Ne znam dokle je to išlo.
Pustimo, svejedno. Ne treba mu uostalom vjerovati. On se hvali.
Mariuse! Moje je mišljenje da je vrlo dobro kad se jedan mladić kao ti
zaljubi. To je za tvoje godine. Više volim da si zaljubljen nego da si
jakobinac. Više volim da luduješ za suknjom, sveca mu! Za dvadeset
sukanja nego za gospodinom de Robespierreom. Što se mene tiče, pravo da
kažem, od svih sankilota, bezgaćnika, uvijek sam samo žene volio. Lijepe
djevojke su lijepe djevojke, nema šta! i tu nema zamjerke. A ta mala te
prima krišom od tate. Sasvim u redu. I ja sam imao takvih zgoda. Više no
jednu. Znaš kako se to izvodi? Stvar se ne uzima s ozbiljne strane; ne srlja
se u tragično; ne svršava se svadbom i pred gospodinom predsjednikom
općine sa lentom. Prosto-naprosto, treba biti pametan, trijezan mladić.
Vrdajte, smrtni ljudi, ne ženite se. Valja doći svome djedu, koji je u osnovi
dobričina i koji uvijek ima, u nekoj staroj ladici, koji fišek zlatnika, i reći
mu: »Eto, tako je to, djede!« A djed će na to: »Razumijem. Mladost, ludost;
starost, glupost. Ja sam bio mlad, ti ćeš biti star. Uzmi, mladiću, ti ćeš to
vratiti svome unuku. Evo ti dvjesta pistola. Provodi se sto mu gromova!
Nikad bolje!« Eto tako treba raditi. Ne mora se čovjek ženiti, ali to ne
isključuje ono drugo. Razumiješ li me?
Marius, skamenjen i ne mogući ni jedne riječi izustiti, zavrti glavom da
kaže ne.
Čiča prsne u smijeh, migne okom, potapša ga rukom po koljenu, pogleda
ga u oči značajno i ozareno, i reče mu slegnuvši što je mogao nježnije
ramenima.
– Mrzlo! uzmi je za ljubavnicu.
Marius problijedi. Ništa nije razumio od svega što mu je djed rekao. To
preklapanje o ulici Blomet, o Pameli, o kasarni, o kopljaniku bilo je kao
neko kretanje nejasnih slika ispred njegovih očiju. Ništa se od svega toga
nije moglo odnositi na Cosettu koja je kao ljiljan. Starac je bulaznio. Ali to
bulažnjenje završilo se jednom riječju koju je Marius razumio i koja je bila
smrtna uvreda za Cosettu. One riječi, uzmi je za ljubavnicu, zarile su se u

453
srce strogog mladića kao vrh mača.
Skoči, dohvati šešir koji je bio na zemlji i uputi se vratima pouzdanim i
odlučnim korakom. Tu se okrenu, pokloni se duboko djedu, i reče:
– Prije pet godina uvrijedili ste mi oca; danas mi sramotite ženu. Ništa od
vas ne tražim, gospodine. Zbogom.
Čiča Gillenormand, zapanjen, zinu, pruži ruke, pokuša da ustane, ali
prije nego što je mogao i jednu riječ izustiti, vrata se zatvoriše i Marius
nestade.
Starac ostade nekoliko trenutaka nepomičan i kao gromom pogođen, ne
mogući ni govoriti ni disati, kao da ga je netko za gušu stegao. Jedva se
jednom otrže od fotelje, pojuri k vratima, koliko može jedan
devedesetojednogodišnjak da juri, otvori ih i povika:
– U pomoć! U pomoć!
Istrča mu kći, zatim i sluge. On nastavi kao u nekom jezovitom hropcu:
– Trčite za njim! Uhvatite ga! Šta sam uradio? On je lud! Ode! Ah! Bože
moj! Bože moj! Sada ga više neću vidjeti.
Pođe k prozoru što gleda na ulicu, otvori ga svojim staračkim drhtavim
rukama, nagnu se preko njega više no polovinom tijela da su ga Basque i
Nicoletta pridržavali ostrag, i povika:
– Mariuse! Mariuse! Mariuse! Mariuse!
Ali Marius ga nije mogao više čuti, jer je u tom trenutku zamicao u Saint-
Louisovu ulicu.
Starac se s grozom uhvati dva-tri puta rukama za sljepoočnice, ustuknu
povodeći se i sruši se u jedan fotelj, sa zaustavljenim pulsom, bez glasa, bez
suza, mašući glavom i mičući usnama kao izbezumljen, nemajući više ničeg
u očima i srcu osim nečeg mračnog i dubokog što je ličilo na noć.

454
 KNJIGA DEVETA

Kud su krenuli

455
 I

JEAN VALJEAN
Toga istog dana, oko četiri sata po podne, Jean Valjean je sjedio sam na
padini jednog od najpustijih humaka Marsova Polja. Bilo iz obazrivosti, bilo
iz želje da se pribere, bilo naprosto što je, kao i svako biće, počeo da mijenja
navike, on je sada dosta rijetko izlazio s Cosettom. Na sebi je imao radnički
kaput i hlače od sivog platna, a kačket s dugim štitom sakrivao mu je lice.
Sad je bio miran i sretan s Cosettine strane; ono što ga je neko vrijeme
plašilo i mučilo iščezlo je; ali od prije nedjelju-dvije dana, druge su ga brige
salijetale.
Jednog dana, šetajući se bulvarom, spazio je Thenardiera; pošto je bio
prerušen, Thénardier ga nije prepoznao; ali poslije tog, Jean Valjean ga je
vidio više puta, i sad je bio siguran da Thénardier vrlja po tom kraju. To je
bilo dovoljno da ga natjera da poduzme odlučne i mjere. S Thénardierom u
blizini, sve su ga opasnosti vrebale. Pariz, osim toga, nije bio miran;
politički nemiri imaju tu nezgodu za svakog tko krije nešto u svom životu
što policija postaje oprezna i sumnjičava, pa tražeći da pronađe nekog
Pepina ili Moreya, ona može vrlo lako da otkrije i nekog Jeana Valjeana.
Jean Valjean se bio odlučio da napusti Pariz, i čak Francusku, i da se
prebaci u Englesku. Nagovijestio je to Cosetti. Htio je da ode najdalje za
osam dana. Sjedio je na tom humku na Marsovu Polju, premećući po glavi
najraznovrsnije misli, te o Thénardieru, te o policiji, te o putu i teškoći da
nabavi putnicu.
Sve ga je to bacalo u brigu.
Napokon, jedna neobjašnjiva činjenica, koja je iznenada iskrsla i još ga
držala u uzbuđenju, učinila ga je još sumnjičavijim. Toga istog jutra, ustavši
prije drugih u kući, i šetajući se vrtom prije nego što su se otvorili Cosettini
prozori, primijetio je odjednom ove riječi urezane na zidu, nečim oštrim:
Staklarska ulica, 16.
Sve je to bilo skorašnje, linije su se bijelile u staroj crnoj žbuci, a ispod
zida jedan žbun kopriva bio je posut prahom od tek sastrugane žbuke.
Vjerojatno je to bilo napisano iste noći. Šta to može biti? Neka adresa?
Kakav znak za nekog drugog? Ili opomena upućena njemu? U svakom
slučaju, jasno je da je vrt otvaran i da je netko upadao unutra. Sjeti se onih

456
čudnih pojava koje su uzbudile kuću. Poče u pameti da ispreda na toj osnovi.
Cosetti ništa nije rekao o napisu na zidu, iz straha da je ne uplaši.
Usred tih briga, on primijeti, po jednoj sjeni koju je sunce bacalo, da je
netko zastao na padini humka ravno iza njega. Htjede da se okrene, kad mu
neki papirić načetvoro previjen pade na koljena, kao da ga je netko hitnuo
preko njegove glave. Uze papirić, odvi ga i pročita na njemu krupnim
slovima i olovkom ispisane ove riječi:

SELITE SE

Jean Valjean skoči hitro, ali nije bilo više nikoga na humku; on pogleda
okolo i vidje jedno stvorenje veće od djeteta, manje od čovjeka, obučeno u
sivu bluzu i hlače od žućkastog pamučnog baršuna, koje je preskakalo preko
zida i spuštalo se u rov Marsova Polja.
Jean Valjean se odmah vrati kući, sav zamišljen.

457
 II

MARIUS
Marius je otišao utučen od g. Gillenormanda. Ušao je u kuću s vrlo
malom nadom, a izašao s ogromnim očajanjem.
Inače, a to će razumjeti oni koji su promatrali prve osjećaje u ljudskom
srcu, kopljanik, oficir, blesavko, rođak Théodule, sve to nije ostavljalo
nikakve sjene u Mariusovom duhu. Ni najmanje. Dramski bi se pjesnik
mogao naizgled ponadati kakvom zapletu iz tog otkrivenja koje je djed
onako neočekivano učinio unuku. Ali ono što bi drama tim dobila, istina bi
izgubila. Marius je bio u godinama kad se, u pogledu zla, ništa ne vjeruje;
kasnije dođu godine kad se sve vjeruje. Sumnje su ustvari samo bore. Prva
ih mladost nema. Ono što razdire Otela ne dotiče se Kandida. Sumnjičiti
Cosettu! Mariusu bi lakše bilo izvršiti puno zločina.
On stade da luta ulicama, što obično rade oni koji pate. Nije znao kasnije
na šta je mislio. U dva sata izjutra vrati se u Courfeyracov stan i opruži se
onako u odijelu na svoj jastuk. Sunce već bješe uveliko odskočilo kad zaspa
onim strašnim, teškim snom koji stvara čitavu zbrku misli u mozgu. Kad se
probudi, u sobi su stajali, sa šeširima na glavi, spremni da izađu i vrlo
užurbani, Courfeyrac, Enjolras, Feuilly i Combeferre.
Courfeyrac mu reče:
– Hoćeš li doći na pogreb generala Lamarquea?
Njemu se učini da Courfeyrac govori kineski.
On iziđe malo poslije njih. Strpa u džep pištolje koje mu je Javert dao za
onaj slučaj, 3. veljače, i koji su ostali kod njega. Pištolji su bili još puni.
Teško bi bilo reći koja ga je crna misao mučila kad ih je odnio.
Cijeli dan je lutao ni sam ne znajući kuda; kiša je na mahove padala, ali
on to nije primjećivao; kupio je za večeru kod jednog pekara kruha za jedan
sou, strpao ga u džep i zaboravio. Izgleda da se i ne znajući i okupao u Seini.
Ima trenutaka kada je lubanja kao začarana peć. Marius je preživljavao
jedan od tih trenutaka. Ničemu se više nije nadao, ničega se više nije bojao;
dotle je eto dospio od prošle večeri. Očekivao je veče s grozničavim
nestrpljenjem, imao je samo jednu misao, – a to je da će u devet sati vidjeti
Cosettu. Ta posljednja sreća bijaše mu sada sva budućnost; poslije toga,
mrak. Na mahove, dok je lutao po najpustijim bulvarima, činjaše mu se da

458
čuje u Parizu neki čudan metež. Trijeznio bi se tada od svojih sanjarenja i
pitao: »Da se ne tuku?«
Kada se potpuno smrklo, tačno u devet sati, kao što je obećao Cosetti, bio
je u ulici Plumet. Prilazeći ogradi, zaboravi na sve. Prošlo je četrdeset i
osam sati otkad nije vidio Cosettu, a sad će je eto vidjeti. Svaka druga misao
iščeze mu iz pameti, i obuze ga svega nečuvena i duboka radost. Ovi trenuci
u kojima se dožive vjekovi uvijek su toliko moćni i divni da kad naiđu
napune potpuno srce.
Marius razmače ogradu i pojuri u vrt. Cosetta nije bila na onom mjestu
gdje je obično čekala. Prođe kroz čestar i ode k udubljenju do verande. –
Mora da me tamo čeka, reče. – Cosette ne bijaše ni tamo. Pogleda naviše i
vidje da su prozori na kući zatvoreni. Prođe svuda vrtom, nigdje nikoga.
Onda ode ka kući, i, lud od ljubavi, izbezumljen, užasnut, očajan od tuge i
bola, kao gospodar koji dođe kući kad ne treba, stade lupati u kapke. Zalupa
na jednom, zalupa na drugom, ne bojeći se da će se otvoriti prozor, da će se
pojaviti na njemu natmureno lice očevo i zapitati ga: »Šta ćete?« To nije bilo
ništa kad se uporedi s onim što je slutio. Prestade lupati, pa poče zvati. –
Cosetta! vikaše. – Cosetta! ponavljaše silovito. Nitko nije odgovarao.
Svršeno. Nikoga u vrtu; nikoga u kući.
Marius zadrža svoj očajni pogled na onoj mračnoj kući, crnoj i nijemoj kao
grob, a praznijoj od njega. On pogleda kamenu klupu na kojoj je proveo
toliko divnih časova s Cosettom. Potom sjede na stube verande, srca punog
blagosti i odlučnosti, blagoslovi svoju ljubav u svojoj najskrivenijoj misli, i
reče u sebi da, pošto je Cosetta otišla, njemu ostaje samo da umre.
Odjednom ču neki glas koji kao da dolazaše s ulice i zvaše ga kroz drveće:
– Gospodine Mariuse!
On skoči.
– A? reče.
– Gospodine Mariuse, jeste li to vi?
– Jesam.
– Gospodine Mariuse, nastavi glas, vaši vas prijatelji čekaju na barikadi
u Užarskoj ulici.
Ovaj mu glas nije bio sasvim nepoznat. Ličio je na promukli i grubi glas
Eponinin. Marius otrča k ogradi, pomače malo pokretnu šipku, provuče
glavu i vidje neku priliku po izgledu mladića, kako se trkom gubi u tami.

459
 III

G. MABEUF
G. Mabeuf se nije koristio kesom Jeana Valjeana. U svom poštovanja
dostojnom, djetinjem poštenju, g. Mabeuf nije primio ovaj poklon od
zvijezda; on nije vjerovao da se zvijezda može usitniti u zlatnike. Nije slutio
da ono što pada s neba dolazi od Gavrochea. Odnio je kesu u policiju kao
neku izgubljenu stvar koju nalazač stavlja na raspolaganje vlasniku. Kesa
je doista bila izgubljena. Razumije se, nitko je nije tražio, i ona nije pomogla
g. Mabeufu.
Uostalom, g. Mabeuf je sve više propadao.
Pokusi s indigom nisu bolje uspjeli u Botaničkom vrtu nego u njegovom
vrtu u Austerlitzu. Godinu ranije, dugovao je plaću domaćici; sada je, vidjeli
smo, dugovao iznajmljeni stan. Založna banka, pošto je proteklo trinaest
mjeseci, prodala je bakroreze njegove Flore. Neki kotlar iskovao je od njih
šerpenje. Kad je nestalo njegovih bakroreza, i pošto nije mogao više popuniti
ni rasparene primjerke svoje Flore koje je još imao, ustupio je u bescjenje
nekom antikvaru slike i tekst, kao nepotpune primjerke. Ništa mu više nije
ostalo od njegovog životnog djela. Sad je trošio novac od tih primjeraka. Kad
je vidio da mu i taj slabi izvor presušuje, nije više obrađivao vrt i pustio je
da mu se zaparloži. Prije toga, i to dugo, prestao je da kupuje dva jajeta i
komad govedine koje je jeo s vremena na vrijeme. Ručao je kruha i
krompira. Prodao je sav namještaj, zatim sve što je imao preko jednog
komada od posteljine, odijela i pokrivača, zatim herbarije i slike; ali su mu
još bile ostale najdragocjenije knjige, među njima neke vrlo rijetke, kao Les
Quadrains historiques de la Bible, izdanje od 1560, La Concordance des
Bibles, od Pierrea de Bessea, Les Marguerites de la Marguerite od Jeana de
la Hayea, s posvetom navarskoj kraljici, knjiga De la charge et dignité de
l’ambassadeur od gospodina Villiers Hotmana, jedan Florilegium
rabbinicum iz 1644, jedan Tibul iz 1567, s ovom divotnom oznakom:
Venetiis, in aedibus Manutianis; najzad, jedan Diogen Laerk, štampan u
Lyonu 1644, u kom su bile čuvene varijante vatikanskog rukopisa 411, iz
trinaestog vijeka, i varijante dvaju mletačkih rukopisa, 393 i 394, kojima se
tako obilno poslužio Henri Estienne, i svi odlomci na dvorskom dijalektu
koji se nalaze samo u čuvenom rukopisu iz dvanaestog vijeka u napuljskoj
biblioteci.

460
 G. Mabeuf nikad nije grijao svoju sobu i uvijek je lijegao za dana da ne bi
gorio svijeću. Izgledalo je kao da je ostao bez susjeda, izbjegavali su ga na
ulici, i on je to primjećivao. Nevolja djeteta zabrine majku, nevolja mladića
zabrine djevojku, nevolja starca ne zabrine nikog. Od svih nužda to je
najteža. Ipak čiča Mabeuf nije potpuno izgubio svoju djetinju vedrinu. Oko
bi mu zasijalo kad bi ga upravio na svoje knjige, i smiješio se kad je
promatrao Diogena Laerka, jedini primjerak toga djela. Stakleni ormar bio
je jedini komad namještaja koji je sačuvao pored onog bez čega nije mogao.
Jednog dana reče mu strina Plutarh:
– Nemam para da kupim objed.
Za nju je bio objed kruh i četiri-pet krompira.
– Na veresiju?
– Znate da mi više ne daju.
G. Mabeuf otvori biblioteku, poče pažljivo da gleda sve svoje knjige jednu
za drugom, kao otac koji bi bio primoran da izabere jedno od svoje djece i da
ga pošalje na stratište, uze brzo jednu, stavi je pod mišku i izađe. Poslije dva
sata vrati se bez ičega ispod ruke, metnu trideset soua na stol i reče:
– Evo da spremite objed.
Od toga trenutka strina Plutarh vidje kako se na bezazleno starčevo lice
spušta tamna koprena koja se više nije digla.
Sutradan, prekosutradan, svakog dana, trebalo je to isto učiniti; g.
Mabeuf je izlazio s jednom knjigom a vraćao se sa srebrnim novcem.
Primijetivši da prodaje iz nužde, antikvari su mu kupovali za dvadeset soua
ono što je on platio dvadeset franaka, ponekad istim knjižarima. Knjigu po
knjigu, cijelu biblioteku je tako iznosio. Ponekad je govorio: »Pa već mi je
osamdeset godina«, kao da se u sebi nadao da će prije stići do kraja svojih
dana nego vidjeti kraj svojih knjiga. Tuga ga je sve više obuzimala. Jednom
je ipak doživio jednu radost. Izašao je s jednim Robertom Estienneom koga
je prodao za trideset i pet soua na keju Malaquais, a vratio se s jednim
Aldom koga je kupio za četrdeset soua u ulici Grès. – Dugujem pet soua,
reče on sav ozaren strini Plutarh. – Toga dana nije objedovao.
Bio je član Vrtlarskog društva. Znali su tu u kakvoj je oskudici.
Predsjednik toga društva posjeti ga, obeća da će govoriti o njemu ministru
poljoprivrede i trgovine i ispuni obećanje. – Ali, kako da ne? uzviknu
ministar. Razumije se! Stari učenjak! Botaničar! Bezazlen čovjek! Moramo
nešto za njega učiniti! – Sutradan, g. Mabeuf dobi poziv na večeru kod
ministra. Ustreplao od radosti, on pokaza pismo strini Plutarh. – Spašeni
smo! reče on. U određeni dan, ode ministru. On primijeti da njegova
zgužvana kravata, njegov stari široki frak i njegove sjajno očišćene cipele

461
izazivaju čuđenje posluge. Nitko s njim nije progovorio, čak ni ministar. Oko
deset sati uveče, dok je još uvijek čekao da mu se netko obrati, on ču
ministarku, lijepo dekoltiranu damu kojoj se nije usudio prići, kako pita: »A
tko je ovaj čiča?« Vrati se kući pješke, u ponoć, po najvećem pljusku. Prodao
je bio jednog Elzevira da bi platio fijaker za dolazak.
Imao je običaj da svako veče prije spavanja pročita nekoliko stranica
svoga Diogena Laerka. Znao je dovoljno grčki da bi mogao uživati u
osobenostima teksta koji je imao. Nije više imao druge radosti. Prođe
nekoliko nedjelja. Jednog dana razboli se strina Plutarh. Žalosno je ne moći
kupiti kruha kod pekara, ali je još žalosnije ne moći kupiti lijekove u
apoteci. Jedne večeri, liječnik prepisa jedan vrlo skup lijek. A kako je bolest
uzimala maha, potrebna je bila bolničarka. G. Mabeuf otvori svoju
biblioteku i ne nađe u njoj ništa. Otišla je bila i posljednja knjiga. Ostao mu
je samo Diogen Laerk.
On stavi pod ruku taj jedini primjerak i izađe, bio je 4. lipnja 1832; ode
na vrata Saint-Jacques, nasljedniku Royola, i vrati se sa sto franaka. Stavi
na noćni stolčić stare služavke fišek sa petofrankama i ode u svoju sobu bez
ijedne riječi.
Sutradan, već od svanuća sjedio je na jednom oborenom međašu u vrtu, i
mogli ste ga preko plota vidjeti kako sjedi nepomično, pognute glave, ne
skidajući oka s uvelih lijeha. Kiša je rominjala na mahove, a starac kao da
to nije primjećivao. Poslije podne, začu se u Parizu neki neobičan tutanj.
Kao da su puške pucale a gomila se derala.
Čiča Mabeuf diže glavu. Primijeti jednog vrtlara koji je prilazio i zapita
ga:
– Šta se to čuje?
Vrtlar odgovori, s lopatom na ramenu, ne može biti mirnije:
– Buna.
– Kakva buna?
– Buna. Biju se.
– Zašto se biju?
– The! tko bi mu znao! odgovori vrtlar.
– U kom pravcu? zapita Mabeuf.
– Negdje oko Arsenala.
Čiča Mabeuf uđe u kuću, uze šešir, potraži nesvjesno neku knjigu da bi je
stavio pod ruku, ne nađe je, reče: »Ah! jest!« i ode kao u nekom bunilu.

462
 KNJIGA DESETA

Lipanj, 5. 1832.

463
 I

POVRŠINA PITANJA
Iz čega se sastoji buna? Iz ničega i svačega. Iz elektriciteta koji se izdvoji
malo-pomalo, iz plamena koji iznenada izbije, iz sile koja luta, iz daha koji
prohuji. Taj dah naiđe na glave koje govore, na mozgove koji sanjaju, na
duše koje pate, na starosti koje gore, na bijede koje vapiju, i ponese ih.
Kuda?
Kud bilo. Preko države, preko zakona, preko blagostanja i nadmenosti
drugih.
Razdražena uvjerenja, ljutita oduševljenja, razigrane srdžbe, potisnuti
ratni nagoni, zanesene mlade hrabrosti; radoznalost, ljubav prema
promjeni, žeđ za neočekivanim, prijatno osjećanje kad se čita neka nova
kazališna objava i kad se čuje pištaljka kazališnog mašinista; neodređene
mržnje, kivnosti, razočaranja, svaka taština koja misli da joj je sudbina
pomrsila račune; svi koji se ne osjećaju dobro, koji gaje prazne nade, koji sa
svojim slavoljubljem idu pored samih strmeni, svatko tko nešto očekuje od
rušenja; najzad, na dnu, svjetina, to blato koje se raspali. – Eto iz toga se
sastoji buna.
Ono što je najveće i ono što je najsićušnije; stvorenja što se šuljaju izvan
svega, vrebajući neku priliku, ciganija, ljudi kojih se svatko odriče, ulične
skitnice, oni što noćivaju na pustim poljanama, bez drugog krova nad
glavom osim hladnih oblaka na nebu, oni koji svakodnevni kruh traže, ne u
radu, nego od slučaja do slučaja, neznanci bijede i ništavila, sve što je golo i
boso, – sve to pripada buni.
Tko god gaji u duši neku tajnu srdžbu protiv ma čega što dolazi od
države, života ili sudbine, u dodiru je s bunom, i čim se ona pojavi, počne da
drhti i da se osjeća zanesen vihorom.
Buna je neka pijavica društvene atmosfere koja se iznenada stvori pod
izvjesnim uvjetima temperature, i koja, u svom vitlanju, leti uvis, juri,
tutnji, kida, briše, gnječi, ruši, čupa, noseći sa sobom velike i kržljave
prirode, jakog čovjeka, slabi duh, stablo i slamku. Teško onome koga odnese
kao i onom koga zahvati. Ona ih krši jedno s drugim.
Ona ulije onima koje zahvati neku izvanrednu moć. Ona ispuni koga mu
drago snagom događaja; ona od svačega načini hitac. Ona od kamena za

464
zidanje napravi topovski metak, a od nosača generala.
Ako je vjerovati izvjesnim stručnjacima podmukle politike, nije zgoreg
malo bune sa stanovišta vlasti. Sistem: buna učvrsti položaj vlada koje ne
obori. Ona stavi vojsku na probu; ona sjedini buržoaziju: ona protegne
mišiće policije; ona utvrdi snagu društvenog kostura. To je prava
gimnastika: to je gotovo neka higijena. Vlast se osjeća bolje poslije bune kao
čovjek poslije trljanja tijela.
Buna je, prije trideset godina, promatrana i s drugih gledišta.
Ima jedna teorija za svašta na svijetu koja tvrdi za sebe da je »zdrav
razum«; Filint protiv Alkesta; posredovanje između istinitog i lažnog;
objašnjenje, opomena, pomalo gordo ublažavanje koje, zato što je pomiješano
s kuđenjem i praštanjem, misli da je sama mudrost, a često je cjepidlačenje i
ništa drugo. Čitava jedna politička škola, nazvana srednja linija, proizašla
je otud. Između hladne i tople vode, to je stranka mlake vode. Ta škola, sa
svojom lažnom dubinom, koja ne ide dalje od površine, koja cjepka posljedice
ne idući do uzroka, grdi, s visine polutanske nauke, sve ulične meteže.
Po toj školi: »Bune koje su pomutile djelo iz 1830. oduzele su tom velikom
događaju jedan dio njegove čistoće. Srpanjska revolucija bila je jedan lijep
narodni vihor, iza koga se razvedrilo plavo nebo. Od buna se to nebo opet
natuštilo. Od njih se ova revolucija, tako znatna po svojoj jednodušnosti,
izmetnula u svađu. U srpanjskoj revoluciji, kao u svakom napretku sa
potresima, bilo je nevidljivih preloma kostiju; bune su ih učinile vidljivim.
Moglo se reći: »Gle! Ovo je slomljeno«. Poslije srpanjske revolucije, osjećalo
se samo oslobođenje; poslije bune, osjećala se katastrofa.
»Svaka buna zatvori dućane, uplaši kapitale, prestraši burzu; obustavi
trgovinu, ukoči poslove, ubrza bankrotstva; nestane novca; privatna imanja
se uznemire, javni kredit pokoleba, industrija zbuni, kapital uzmakne, rad
pojeftini, svuda strah; to se odrazi u svim gradovima. Otuda provalije.
Izračunato je da prvi dan bune stoji Francusku dvadeset milijuna, drugi
četrdeset, treći šezdeset. Trodnevna buna stoji sto i dvadeset milijuna, a to
je, uzimajući u obzir samo financijske posljedice, koliko i jedna nesreća,
brodolom ili izgubljena bitka, koja bi uništila flotu od šezdeset linijskih
brodova.
»Bez sumnje, historijski, bune su imale svoju ljepotu; ulični rat nema
manje veličine i patetičnosti nego rat iza zasjede; u jednom je duša šuma, a
u drugom srce gradova; jedna ima Jeana Chouana, a drugi Jeanneu. Bune
su crvenom, ali sjajnom bojom osvijetlile najoriginalnije strane pariškog
karaktera, velikodušnost, odanost, burnu veselost, studente koji su dokaz
da je hrabrost sastavni dio inteligencije, nepokolebljivu narodnu gardu,
logore trgovčića, tvrđave gamina, preziranja smrti od strane prolaznika.

465
Sukob škola i četa. Uostalom, među borcima je samo razlika u godinama; to
je ista rasa; to su isti stoički ljudi što umiru u dvadesetoj godini za ideje, u
četrdesetoj za porodice. Vojska, uvijek snuždena u građanskim ratovima,
ističe opreznost protiv smjelosti. Bune, ispoljavajući narodnu neustrašivost,
bile su i škola za hrabrost buržujima.
»U redu. Ali, vrijedi li sve to prolivene krvi? A prolivenoj krvi dodajte još
zamračenu budućnost, usporeni napredak, strahovanje u redovima
najboljih, očaj čestitih liberala, zadovoljstvo stranog apsolutizma zbog rana
koje je revolucija zadala samoj sebi, likovanje pobijeđenih iz 1830. koji
dovikuju: »Zar vam nismo rekli?« Dodajte još i Pariz koji se možda uzdigao,
ali i Francusku koja se nesumnjivo smanjila. Dodajte, jer valja reći sve,
pokolje koji su često bili sramota za pobjedu pomahnitalog reda nad
poludjelom slobodom. Sve u svemu, bune su bile nesreće!«
Tako govori ona nazovi mudrost kojom se zadovoljava tako rado
buržoazija, taj nazovi narod.
Što se nas tiče, mi odbacujemo ovu suviše široku i prema tome suviše
komotnu riječ: bune. Mi pravimo razliku između narodnih buna. Mi se ne
pitamo da li jedna buna stoji koliko i jedna bitka. Prije svega, što baš bitka?
Ovdje se postavlja pitanje rata. Zar rat donosi manje pustoši nego buna
nesreće? A onda, da li su sve bune nesreće? A kad bi 14. srpnja i stajao
Francusku sto i dvadeset milijuna? Namještanje Filipa V u Španiji stajalo je
Francusku dvije milijarde. Čak i po tu cijenu mi bismo više voljeli 14.
srpnja. Osim toga, mi odbacujemo dvije cifre, koje izgledaju kao razlozi, a
samo su riječi. Kad smo pred bunom, mi je ispitujemo u njenoj biti. U svim
gore izloženim doktrinarnim zamjerkama, riječ je samo u posljedici, a mi
tražimo uzrok.
Mi utvrđujemo.

466
 II

OSNOVNA PITANJA
Ima buna, a ima ustanak; to su dva gnjeva; jedan nema pravo, drugi ima
pravo. U demokratskim državama, jedinim na pravdi zasnovanim, dešava
se ponekad da frakcija (jedan dio) prisvoji vlast; tada cjelina ustaje, i nužno
traženje nekog prava može dovesti do dizanja na oružje. U svim pitanjima
koja spadaju u nadležnost općeg suvereniteta, rat cjeline protiv frakcije je
ustanak, napad frakcije protiv cjeline je buna; prema tome da li u
Tuilerijama sjedi kralj ili Konvent, one su pravedno ili nepravedno
napadnute. Isti top, uperen protiv gomile, nema pravo 10. kolovoza a ima
pravo 14. vendemiairea. Naizgled slično, u osnovi različito; stražari brane
lažno, Bonaparte brani istinito.
Ulica ne može da ruši ono što je stvorilo opće pravo glasa u svojoj slobodi
i svom suverenitetu. Tako je isto u stvarima čiste civilizacije; nagon masa,
juče dalekovid, sutra može biti pomućen. Isti bijes je zakonit protiv
Terrayja, a besmislen protiv Turgota. Razbijanje mašina, pljačkanje
skladišta, prekidanje željezničkih šina, rušenje dokova, zastranjivanje
gomila, odricanje pravde za napredak od strane naroda, ubijanje Ramusa od
strane đaka, protjerivanje Rousseaua iz Švajcarske kamenjem, – to je buna.
Izrael protiv Mojsija, Atena protiv Fokiona, Rim protiv Scipiona, to je buna;
Pariz protiv Bastilje, to je ustanak. Vojnici protiv Aleksandra, mornari
protiv Kristofora Kolumba, to je istovetna pobuna; to je bezbožna pobuna;
Zašto? Zato što je Aleksandar uradio za Aziju mačem ono što je Kristofor
Kolumbo uradio za Ameriku busolom; Aleksandar je, kao i Kolumbo,
pronašao čitav jedan svijet. To darivanje čitavog jednog svijeta civilizaciji
takvo je rasipanje svjetlosti da je tu svaki otpor grešan. Ponekad narod
iznevjeri samog sebe. Gomila je izdajnik naroda. Ima li, na primjer, išta
čudnije od onog dugog i krvavavog protesta krijumčara soli, zakonite
povremene po bune, koja, u odlučnom trenutku, na dan spasa, u času
narodne pobjede, prigrli prijestolje, okrene se u šuaneriju, i od ustanka
protiv pretvori se u bunu za! Mračna remek-djela neznanja! Krijumčar soli
umakne s kraljevskih vješala, i, s komadom konopa o vratu, zadjene bijelu
kokardu. »Dolje s porezom na sol« izmetne se u »živio kralj«. Bartolomejske
ubice, rujanski koljači, avinjonski utamanjivači, ubice Colignyja (Kolinjija),
ubice gospođe de Lamballe, ubice Brunea, razbojnici, kraljevski plaćenici,

467
najamnici, smutljivci, nazovi vitezi, to je buna. Vandeja je jedna velika
katolička buna. Glas pokrenutog prava se poznaje, on ne izlazi uvijek iz
potresa uskomešanih masa; ima ludih bjesova, ima napuklih zvona; ne
odjekuju kao bronza sva zvona kojima se poziva na uzbunu. Drukčije
rastresu strast i neznanje nego napredak. Dobro, ustanite, ali da biste
postali veći. Pokažite mi na koju stranu idete. Ustanak može biti samo kad
ide naprijed. Svako drugo dizanje je loše. Svaki nasilni korak nazad je buna;
uzmicati, to znači napadati na ljudski rod. Ustanak je istina u nastupu
bijesa; kamene kocke koje ustanak povadi bacaju iskre prava. Ove kocke
ostavljaju buni samo svoje blato. Danton protiv Louisa XIV, to je ustanak,
Hébert protiv Dantona, to je buna.
Iz toga proizlazi da, ako u izvjesnim slučajevima ustanak može biti, kako
je rekao Lafayette, najsvetija dužnost, buna može biti najkobniji atentat.
Ima također neke razlike u njihovoj toplotnoj moći: ustanak je često
vulkan, buna je često plam od slame.
Pobuna je, rekli smo, ponekad u samoj vlasti. Polignac je buntovnik;
Camille Desmoulins je upravljač.
Katkada, ustanak je nastanak.
Pošto je rješavanje svega općim pravom glasa potpuno nova pojava, i
pošto je cijela pređašnja historija, čitavih četiri hiljade godina, puna
pogaženog prava i narodnih patnji, svako doba historije nosi u sebi onaj
protest koji mu je moguć. Pod Cezarima, nije bilo pobune, ali je bio Juvenal.
Facit indignatio39 zamjenjuje braću Grahe.
Pod Cezarima bio je sijenski izgnanik, ali je bio i pisac Anala.
Ne govorimo o gorostasnom izgnaniku na Patmosu koji također upućuje
realnom svijetu jedan protest u ime idealnog svijeta, koji od vizije pravi
ogromnu satiru, a baca na Rim-Ninivu, na Rim-Babilon, na Rim-Sodomu,
plameni oganj Apokalipse.
Ivan na svojoj stijeni, to je sfinga na svom podnožju; ne morate je
razumjeti; on je Židov i govori starožidovski; ali čovjek koji je napisao Anale
je Latin, ili da budemo tačniji, on je Rimljanin.
Pošto Neroni vladaju crnim načinom, moraju tako biti i naslikani. Rad
samim bakrorezačkim dlijetom bio bi blijed; treba u ono što je urezano naliti
zgusnutu prozu koja nagriza.
Despoti donekle stvaraju mislioce. Okovana riječ, strahovita je riječ.
Pisac dvostruko i trostruko pojača svoj stil kad neki gospodar nametne
šutnju narodu. Ta šutnja urodi tajanstvenom punoćom koja se pročisti i

39 Od gnjeva nastaju (stihovi). – Prev.

468
stvrdne u misli kao tuč. Pritisak u historiji stvara jezgrovitost u historičara.
Granitna čvrstina poneke slavne proze samo je zbijenost koju je nametnuo
tiranin.
Tiranija primorava pisca na skraćivanje polumjera, čime se povećava
snaga. Ciceronska rečenična perioda, jedva dovoljna za Vera, istupila bi se
na Kaliguli. Što je manje obimna rečenica, to više snage u udaru. Tacit misli
sa zategnutom mišicom.
Čestitost velikog srca, sama zgusnuta pravda i istina, bije kao grom.
Uzgred budi rečeno, treba napomenuti da Tacit nije historijski vezan za
Cezara. Za njega su ostavljeni Tiberiji. Cezar i Tacit su dvije uzastopne
pojave, čiji susret kao da tajanstveno izbjegava onaj koji, u režiranju
vjekova, određuje kad će tko ući a kada izaći. Cezar je velik, Tacit je velik;
bog štedi ove dvije veličine ne sukobljavajući jednu s drugom. Sudac,
udarajući Cezara, mogao je udariti suviše jako, i biti nepravedan. Bog to
neće. Veliki ratovi u Africi i Španiji, uništenje gusara u Ciliciji, širenje
civilizacije u Galiji, u Britaniji, u Germaniji, sva ta slava iskupljuje
Rubikon. Božanska pravda je tu pokazala neku pažnju, oklijevajući da na
slavnog nasilnika pusti strahovitog historičara, opraštajući Cezaru Tacita, i
priznajući geniju olakšavajuće okolnosti.
Svakako, despotizam ostaje despotizam, čak i kad je despot genij. Ima
truleži pod slavnim tiranima, ali je moralna kuga još užasnija pod sramnim
tiranima. Pod njihovom vladom ništa ne sakriva sram; i oni koji ističu
primjere, Tacit kao i Juvenal, pljuskaju mnogo korisnije, pred ljudskim
rodom, tu sramotu koja se ne može braniti.
Rim smrdi gore pod Vitelijusom nego pod Sulom. Pod Klaudijem i pod
Domicijanom, nakazna niskost odgovara rugobi tiranina. Gadost robova je
neposredni proizvod despota; kužne se klice šire iz usmrdjelih savjesti u
kojima se ogleda gospodar; vlasti su prljave; srca su sićušna, savjesti su
podle, duše su smrdljive; tako je pod Karakalom, tako je pod Komodom, tako
je pod Heliogabalom, dok pod Cezarom iz rimskog senata izlazi smrad
svojstven orlovskom gnijezdu.
Zato i izgleda da Tacit i Juvenal dolaze kasno; tek kad je sve očevidno,
pojavljuje se onaj koji prikazuje.
Ali Juvenal i Tacit, kao i Isaija u biblijsko doba, kao i Dante u srednjem
vijeku, to je čovjek; buna i ustanak, to je gomila koja nekad nema pravo, a
nekad ima.
Uopće uzev, buna potječe iz materijalne činjenice; ustanak je uvijek
moralna pojava. Buna, to je Masaniello, ustanak, to je Spartak. Ustanak
graniči s duhom, buna sa trbuhom. Želudac je razdražljiv; ali želudac,
doista, ima ponekad pravo. U pitanjima gladi, buna, kao ona u Buzanaisu

469
(Bizanseu), na primjer, ima istinitu, dirljivu i pravednu polaznu tačku. Ona
ipak ostaje buna. Zašto? Zato što, mada je imala pravo u osnovi, nije imala
pravo u formi. Divlja, iako pravedna, nasilna, iako jaka, ona je udarila
nasumce; ona je išla kao slijepi slon, gazeći sve; ostavila je iza sebe leševe
staraca, žena, djece; prolila je, ne znajući zašto, krv bezazlenih i nevinih.
Hraniti narod, dobar je zadatak; klati ga, loše je sredstvo.
Svi oružani protesti, čak i najzakonitiji, čak i 10. kolovoza, čak i 14.
srpnja, počnu istim metežom. Stvori se huka i pjena, pa se tek onda pravo
pokaže. U početku ustanak je buna, kao što je i rijeka u početku potok.
Obično utječe u ovaj ocean: Revoluciju. Ponekad, međutim, dolazeći s onih
visokih planina s kojih se vidi moralni horizont, pravda, mudrost, razum,
pravo, a sazdan iz najčistijeg snijega ideala, poslije dugog padanja sa stijene
na stijenu, pošto se nebo ogledalo u njegovoj providnosti i pošto je primio u
sebe stotinu pritoka u veličanstvenom toku svoga trijumfa, ustanak se
izgubi odjednom u nekoj buržoaskoj bari, kao Rajna u svojoj močvari.
Sve je ovo prošlost, budućnost je drugačija. Opće pravo glasa divno je po
tome što uguši bunu u njenom načelu, i što ustanku oduzme oružje, dajući
mu glas. Nestanak ratova, uličnog kao i graničnog rata, to je neizbježan
napredak. Makar kakva da je današnjica, sutrašnjica je mir.
Uostalom, pravi buržuj zna slabo šta je ustanak a šta buna i kakva je
razlika između njih. Za njega je sve metež, čista i prosta gužva, pobuna psa
protiv gospodara, pokušaj ujeda koji treba kazniti lancem i štenarom,
lajanje, kevtanje, dok jednog dana pseća glava ne narasle iznenada pa se
pomoli nejasno u sjeni naspram lavove glave.
Tada buržuj uzvikne: – Živio narod!
Poslije ovog objašnjenja, šta je za historiju pokret iz lipnja 1832? Da li je
buna ili ustanak?
To je ustanak.
Može nam se desiti, u prikazivanju ovog strahovitog događaja, da kažemo
ponekad buna, ali samo kad mislimo na pojave sa površine, i održavajući
uvijek razliku između bune po formi i ustanka u biti.
Ovaj pokret iz 1832. imao je, u svom brzom izbijanju i u svom žalosnom
gašenju, toliko veličine da čak i oni koji u njemu vide samo bunu ne govore o
njemu bez poštovanja. Za njih je to kao neki ustanak iz 1830. Uzbuđene
mašte, kažu oni, ne mogu da se umire za jedan dan. Revolucija se ne
presijeca kao na panju. Ona se uvijek još pomalo talasa prije nego što se
vrati u mirno stanje kao što je i planina talasasta kad se spušta k ravnici.
Nema Alpa bez Jure, niti Pirineja bez Asturije.
Ova uzbudljiva kriza suvremene historije koju Parižani nazivaju po

470
pamćenju vremenom buna doista je karakterističan čas među burnim
časovima ovoga vijeka.
Još jednu posljednju riječ prije nego što počnemo s pričanjem.
Činjenice koje će biti izložene pripadaju onoj dramatičnoj i živoj
stvarnosti koju historija ponekad zanemaruje, u nedostatku vremena i
prostora. A u njima je baš, ponavljamo to, život, dah, i ljudsko drhtanje.
Rekli smo već, čini nam se, da su sitne pojedinosti grančice velikih događaja
i da se gube u daljini historije. Tako zvano vrijeme buna puno je takvih
pojedinosti. Sudske istrage, rukovodeći se drugim razlozima nego historija,
nisu sve otkrile, niti možda produbile. Mi ćemo, dakle, objelodaniti, pored
poznatih i objavljenih pojedinosti, neke stvari za koje se nije znalo, neke
činjenice preko kojih je prešao zaborav jednih, smrt drugih. Većina učesnika
u ovim gorostasnim prizorima iščezla je; sutradan su već umukli; ali mi
možemo reći za ovo što ćemo ispričati: – To smo vidjeli. – Izmijenit ćemo
poneko ime jer historija priča a ne potkazuje; ali ćemo slikati istinite stvari.
Vodeći računa o karakteru knjige koju pišemo, mi ćemo pokazati samo
jednu stranu i jednu epizodu, ali svakako najmanje poznatu, iz dana 5. i 6.
lipnja 1832; ali ćemo to učiniti tako da čitalac sagleda, pod crnom koprenom
koju ćemo podići, istinsko lice ovog strahovitog narodnog događaja.

471
 III

JEDAN POGREB: PRILIKA ZA NOVO

RAĐANJE
U proljeće 1832, mada je već tri mjeseca kolera ledila duhove i unosila u
njihov mir neko mračno umirenje, Pariz je već odavno bio spreman za neki
udar. Kao što smo već rekli, veliki grad liči na top. Kad je pun, dovoljno je
da padne jedna iskra pa da opali. Lipnja 1832, ta iskra bila je smrt generala
Lamarquea.
Lamarque je bio glasovit i poduzetan čovjek. On je imao naizmjenično, u
doba Carstva i u doba Restauracije, dvije hrabrosti potrebne tim
vremenima, ratničku i govorničku hrabrost. Bio je rječit kao što je bio i
junak; osjećao se mač u njegovim riječima. Kao i Foy, njegov prethodnik,
pošto je visoko uzdigao komandu, on je visoko uzdigao slobodu. Sjedio je
između ljevice i krajnje ljevice; narod ga je volio jer je primao sva obećanja
budućnosti; svjetina ga je voljela jer je dobro služio cara. S grofovima
Gerardom i Drouetom bio je jedan od budućih Napoleonovih maršala.
Ugovori od 1815. vrijeđali su ga kao lična uvreda. Mrzio je Wellingtona
neposrednom mržnjom koja je godila gomili; i punih sedamnaest godina, ne
obazirući se gotovo na događaje koji su se dešavali, veličanstveno je tugovao
za Waterloom. Na samrti, kad mu je kucnuo posljednji čas, pritisnuo je na
grudi jedan mač koji su mu poklonili oficiri iz doba Sto dana. Napoleon je
umro izgovarajući riječ vojska, a Lamarque izgovarajući riječ domovina.
Njegovu smrt, koju su predviđali, narod je sa zebnjom očekivao kao
gubitak, a vlada kao priliku. Ta smrt je bila duboka žalost. Kao sve što je
bolno, i žalost može da se okrene u bunu. To se i desilo.
Uoči i ujutru 5. lipnja, dana određenog za Lamarqueov pogreb, predgrađe
Saint-Antoine, čijim je krajem sprovod trebalo da prođe, imalo je strašan
izgled. Taj bučni splet ulica ispunio se gunđanjem. Svatko se oružao kako je
mogao. Stolari su nosili zapinjače sa svojih stolova da bi njima »probijali
vrata«. Jedan od njih napravio je sebi bodež od jedne kuke prelomivši je i
naoštrivši joj kraj. Jedan drugi, misleći grozničavo na »napad«, spavao je već
tri dana u odijelu. Neki drvodjelja, po imenu Lombier, sreo je jednog druga
koji ga je pitao: – Kuda si krenuo? – Kuda? Nemam oružja. – Pa kako ćeš? –
Idem u radionicu da potražim šestar. – Šta će ti? – Ne znam, odgovorio je

472
Lombier. – Neki Jacqueline (Žaklin), vrijedan čovjek, zaustavljaše koje mu
drago radnike koji prolažahu: – Dođi amo! – Plaćaše po deset soua vina, i
pitaše: – Imaš li posla? – Nemam. – Idi Filspierreu, između Montrejske i
šaronske mitnice, naći ćeš posla. – Kod Filspierrea nalažahu fišeke i oružje.
Poneke poznate starješine održavale su poštansku službu, to jest trčale su
od jednog do drugog da skupe svoje ljude. Kod Barthélemyja, blizu mitnice
Trône, kod Capela, koji je držao Mali šešir, ljudi su pili i obraćali se jedan
drugom ozbiljna izgleda. Govorili su jedan drugom: – Gdje ti je pištolj? – Evo
ga pod bluzom. A tvoj? – Pod košuljom. U ulici Traversière, pred radionicom
Rolandovom, i u dvorištu Spaljene kuće pred radionicom kolara Berniera,
šaputalo se u gomilicama. Tu se isticao, kao najvatreniji, neki Mavot, koji
nikad nije ostao duže od nedjelju dana u nekoj radionici, jer su ga gazde
otpuštale »pošto se trebalo svakodnevno s njim svađati«. Sutradan je Mavot
poginuo na barikadi u ulici Ménilmontant. Pretot, koji je isto tako poginuo u
borbi, pomagao je Mavotu, i na pitanje: Šta ti je cilj? odgovarao je: –
Ustanak. – Radnici, okupljeni na uglu ulice Bercy, čekali su nekog
Lemarina, revolucionarnog agenta za predgrađe Saint-Marceau. Lozinke su
dijeljene gotovo javno.
Dakle, 5. lipnja, po danu pola kišnom a pola vedrom, sprovod generala
Lamarquea prošao je Parizom sa službenim vojnim počastima, koje su
pomalo bile uvećane mjerama opreza. Dva bataljona, s bubnjevima u crno
zavijenim, s puškama naopako okrenutim, deset hiljada narodnih gardista
sa sabljama o bedrima, baterije artiljerije narodne garde, pratili su
mrtvački sanduk. Pogrebna kola vukla je omladina. Oficiri iz Doma invalida
išli su odmah iza njih, noseći lovorove grančice. Zatim je stupala bezbrojna
gomila, uzbuđena, neobična, članovi udruženja Narodnih prijatelja, studenti
prava, studenti medicine, izbjeglice svih narodnosti, zastave španjolske,
talijanske, njemačke, poljske, trobojne zastave s vodoravno položenim
bojama, svi mogući barjaci, djeca koja su mahala zelenim granama,
kamenoresci i drvodjelje koji su baš tada štrajkali, tipografi koji su se mogli
poznati po kapama od papira, koračajući dva po dva, tri po tri, kličući,
mašući gotovo svi štapovima, poneki sabljama, bez reda ali s jednom dušom,
čas gomila a čas pravi stroj. Vodovi su birali svoje starješine; jedan čovjek
naoružan pištoljima koji su se jasno vidjeli, kao da pregledaše redove koji su
nastupali. Po sporednim alejama bulvara, na granama drveća, na
balkonima, na prozorima, na krovovima, hiljade ljudi, žena i djece; u svim
očima se čitala uznemirenost. Naoružana gomila prolažaše; uplašena gomila
promatraše.
I vlada je imala otvorene oči. Ona je gledala s rukom na balčaku mača.
Mogahu se vidjeti, potpuno spremni za marš, s punim fišeklijama, s
napunjenim puškama i karabinima, na trgu Louisa XV, četiri eskadrona

473
karabinjera na konjima i s trubačima na čelu, a u Latinskom kvartu i u
Botaničkom vrtu narodna garda, raspoređena iz jedne ulice u drugu, na
Vinskoj tržnici jedan eskadron dragona, na trgu Grève pola 12-og lakog
puka, a druga polovina na Bastilji, 6-ti puk dragona kod Celestina, i
dvorište Louvrea puno artiljerije. Ostale jedinice bile su u pripravnosti po
kasarnama, ne računajući pukove u okolini Pariza. Zabrinuta vlast držaše
nad narogušenom gomilom dvadeset četiri hiljade vojnika u gradu i trideset
hiljada oko grada.
Razni su se glasovi pronosili u pratnji. Govorilo se o legitimističkim
sumnjama; pričalo se o vojvodi od Reichstadta, koga je bog pozvao k sebi baš
u trenutku kad mu je gomila namjenjivala carstvo. Neka ličnost o kojoj se
ništa nije znalo javljala je da će, kad kucne čas, dva pridobijena nadzornika
radnika otvoriti narodu vrata jedne tvornice oružja. Na čelu većine
prisutnih viđaše se neko oduševljenje pomiješano s pogruženošću. Bilo je tu
i tamo u ovoj gomili, obuzetoj tolikim silnim, ali plemenitim uzbuđenostima,
pravih zločinačkih lica i gadnih usta koja su govorila: Pljačkajmo! –
Ponekad se bare uzmute da oblaci gliba isplivaju sa dna vode. Pojava s
kojom su u nekoj vezi »dobro uređene« policije.
Sprovod se kretao, grozničavom sporošću, bulvarima, od pokojnikove
kuće do Bastilje. Kiša je padala na mahove, ali se na nju gomila nije ni
obazirala. Više događaja desilo se dok je prolazio sprovod: sanduk je obišao
oko Vandomskog stupa, bačeno je kamenje na vojvodu od Fitz-Jamesa, koji
je primijećen pod kapom na jednom balkonu, zderan je i u blato bačen galski
pijetao s jedne narodne zastave, jedan policajac je ranjen mačem na kapiji
Saint-Martin, jedan oficir 12-og lakog puka glasno je viknuo: »Ja sam
republikanac«. Politehnička škola pojavila se i mimo zabrane izlaska uz
usklike: »Živjela Politehnička škola! Živjela republika«. Dugi redovi strašnih
promatrača iz predgrađa Saint-Antoine pridružili su se pratnji na Bastalji,
pa je nastalo užasno komešanje u gomili.
Čulo se kako je jedan čovjek rekao jednom drugom:
– Vidiš li onog riđobradog? On će reći kada će se pucati. – Izgleda da je
taj isti riđobradi viđen kasnije u istoj ulozi u jednoj drugoj pobuni
Quenissetovoj (Keniseovoj).
Pogrebna kola prođoše Bastilju, krenuše duž kanala, prijeđoše preko
malog mosta i dođoše do prostora pred Austerlickim mostom. Tu se
zaustaviše. Nekom tko bi je promatrao iz zraka, ta bi gomila u tom trenutku
ličila na komet čija je glava pred Austerlickim mostom a čiji se rep pružio
Bourdonovim kejom, pokrio Bastilju i izdužio se bulvarom sve do kapije
Saint-Martin. Stvori se krug oko sanduka. Ogromna svjetina ušutje.
Lafayette uze riječ i oprosti se od Lamarquea. Bio je to dirljiv i uzvišen

474
trenutak, sve se glave otkriše, sva srca zakucaše. Odjednom, jedan čovjek
na konju, u crnom odijelu, iskrsnu, usred okupljenih lica, s crvenom
zastavom, a neki kažu s crvenom kapom na koplje nataknutom. Lafayette
okrenu glavu. Exelmans napusti sprovod.
Ta crvena zastava podiže čitavu buru i iščeze u njoj. Od Bourdonovog
bulvara do Austerličkog mosta zabruja u gomili vika nalik na morske talase.
Dva se gromoglasna povika izdvojiše:
– Lamarque u Panthéon! Lafayette u Općinsku kuću!
Usred usklika svjetine, upregoše se neki mladići i počeše da vuku
Lamarquea na pogrebnim kolima preko Austerličkog mosta, a Lafayetta u
fijakeru preko Morlandovog keja.
U gomili koja je okružavala Lafayettea i klicala mu vidjeli su i pokazivali
jednog Nijemca po imenu Ludwiga Snydera, koji je kasnije umro kao
stogodišnjak, a koji je također učestvovao u ratu od 1776. i borio se na
Trentonu pod Washingtonom i na Brandywineu pod Lafayetteom.
Međutim, na lijevoj se obali krenula općinska konjica i došla da zatvori
most, a na desnoj su obali izišli dragoni iz Celestina i razvili se duž
Morlandovog keja. Narod koji je vukao Lafayettea opazi ih iznenada na uglu
keja i povika:
»Dragoni!«
Dragoni su nastupali hodom, šutke, sa pištoljima na unkašu, sa sabljama
u koricama, s karabinima u ruci, očekujući, mrka lica.
Na dvjesta koraka od malog mosta stadoše. Fijaker kojim se vozio
Lafayette dođe do njih, redovi se otvoriše, pustiše ga da prođe, pa se opet
zatvoriše za njim. U tom trenutku gomila je bila došla do samih dragona.
Žene su prestravljeno bježale.
Šta se desilo u tom kobnom času? Nitko to ne bi umio reći. To je onaj
mračni trenutak kad se dva oblaka pomiješaju. Jedni pričaju da se od
Arsenala čula neka truba koja je svirala napad, drugi vele da je neko dijete
ubolo nožem jednog dragona. Zna se samo da su se odjednom čula tri
pucnja, da je od prvog metka poginuo major Cholet, od drugog neka gluha
baba koja je zatvarala prozor u ulici Contrescarpe, da je treći okrznuo
epoletu jednom oficiru; jedna je žena povikala: »Prerano se počelo!«, i u isti
mah vidjelo se kako na suprotnoj strani od Morlandovog keja jedan
eskadron dragona, koji je bio ostao u kasarni, izbija u galopu, s isukanim
sabljama, Bassompierreovom ulicom i Bourdonovim bulvarom.
Time je sve rečeno, bura se uskovitla, kamenice poletješe, pucnjevi
odjeknuše, mnogi jurnuše uz strmu obalu i pregaziše mali rukavac Seine
koji je danas zajažen; gradilišta na otoku St. Louis, toj prostranoj gotovoj

475
tvrđavi, načičkaše se borcima; počeše da izvlače kolje, da pucaju iz pištolja,
diže se jedna barikada, potisnuta omladina s pogrebnim kolima prijeđe
trkom preko Austerličkog mosta i zapuca na općinsku gardu, karabinjeri
pritekoše u pomoć, dragoni udaraše sabljama, gomila se razbježa na sve
strane, odjeknuše svuda po Parizu ratni povici: »Na oružje!«, nastade trka,
gužva, bježanje, odupiranje.
Gnjev zanese bunu kao što vjetar nosi vatru.

476
 IV

NEKADAŠNJE VRENJE
Ništa nije neobičnije od prve uskomešanosti bune. Sve izbije u isti mah
na sve strane. Je li to bilo predviđeno? Jeste. Je li to bilo spremno? Nije.
Otkuda to izbija? Iz pločnika. Otkuda to pada? Iz oblaka. Ovdje ustanak
ima karakter zavjere, a tu karakter nečeg na brzu ruku spremljenog. Tko
mu drago zavlada nekom strujom gomile i vodi je kud mu je volja. Početak
pun strave pomiješane s nekom strahovitom veselošću. Najprije se začuje
vika, dućani se zatvore, trgovački izlozi nestanu; zatim po gdjekoji pucanj;
ljudi bježe; kundaci udaraju u kapije; čuje se kako se služavke kikoću u
dvorištima kuća i kažu: Bit će gužve!
Nije prošlo ni četvrt sata, a evo šta se dešavalo gotovo u isti mah na
dvadeset mjesta u Parizu.
U ulici Sainte-Croix-de-la-Bretonnerie (Sent-Kroa de la Bretoneri),
dvadeset mladih ljudi, duge brade i kose, ušli su u jednu krčmu i izišli iz nje
trenutak kasnije, noseći trobojnu zastavu s vodoravno položenim bojama,
obavijenu crninom, na čelu su im bila tri čovjeka, od kojih je jedan bio
naoružan sabljom, drugi puškom, a treći kopljem.
Na ulici Nonnains-d’Hyeres (Nonendijer), jedan lijepo obučen trbušasti
buržuj, krupna glasa, ćelave glave, visoka čela, crne brade i onih čekinjastih
brkova koji se ne mogu usukati, dijelio je javno fišeke prolaznicima.
Ulicom Saint-Pierre-Montmartre, ljudi zasukanih rukava nosili su jednu
crnu zastavu na kojoj su se čitale ove riječi, utisnute bijelim slovima:
Republika ili smrt. Na ulicama de Jeûneurs (Žener), du Cadran,
Montorgueil (Montorgej), Mandarovoj izbijale su gomile mašući zastavama
na kojima se razaznavala zlatnim slovima izvezena riječ sekcija s jednim
brojem. Jedna od tih zastava imala je crvenu i plavu i među njima, u
sredini, jedva primjetnu bijelu boju.
Pljačkalo se oružje iz jedne tvornice na bulvaru Saint-Martin, i iz triju
dućana, prvog u ulici Beaubourg (Bobur), drugog u ulici Michel-le-Comte,
trećeg u ulici Temple. Za nekoliko trenutaka, hiljade ruku razgrabile su i
odnijele dvije stotine i trideset pušaka, gotovo sve dvocjevke, šezdeset i
četiri sablje, osamdeset i tri pištolja. Da bi se što više svijeta naoružalo,
jedan je uzimao pušku a drugi bajonet.

477
 Prema Grevskom keju, mladići naoružani mušketama zauzimali su
mjesta kod žena da bi pucali. Jedan od njih imao je musketu s točkićem.
Zazvonili bi, ušli i počeli spremati fišeke. Jedna je žena pričala: Nisam znala
šta su to fišeci dok mi nije muž kazao.
Jedna gomila provalila je u jednu prodavaonicu starih stvari u ulici des
Vieilles-Haudriettes (de Vjej Odrijet) i razgrabila jatagane i tursko oružje.
Tijelo jednog zidara ubijenog iz puške ležalo je u ulici la Perle.
A onda, na desnoj obali, na lijevoj obali, na kejovima, na bulvarima, u
Latinskom kvartu, oko tržnice, zaduvani ljudi, radnici, studenti, članovi
sekcija, čitali su proklamacije i vikali: »Na oružje!«, lomili ulične svjetiljke,
dsprezali konje, vadili popločenje, provaljivali vrata na kućama, čupali
drveta iz korijena, pretraživali podrume, valjali burad, gomilali kamene
kocke, sitan kamen, namještaj, daske, i podizali barikade.
Tjerali su buržuje da im pomažu. Ulazili su kod žena, uzimali od njih
sablje i puške muževa koji nisu bili kod kuće, i pisali kredom na vratima:
Oružje predato. Neki su potpisivali »svojim imenom« priznanicu na pušku i
sablju, i govorili: Pošaljite po njih sutra u općinu. Razoružavali su na
ulicama pojedine stražare i narodne gardiste koji su išli u svoje općine.
Skidali su epolete oficirima. U ulici Cimetière Saint-Nicolas, jedan oficir
narodne garde, koga je gonila gomila, naoružana toljagama i ćuskijama,
jedva je umakao u jednu kuću iz koje je mogao izići tek noću, i to preobučen.
U kvartu Saint-Jacques (Sen-Žak), studenti su izlazili jatomice iz svojih
stanova, i penjali se ulicom Saint-Hyacinthe u kavanu Napredak ili silazili
u kavanu Sedam bilijara, u ulici des Mathurins (de Matiren). Tu su, pred
vratima, stajali na pločniku mladići i razdavali oružje. Pljačkano je
gradilište u ulici Transnonain da bi se podizale barikade. Na jednom
jedinom mjestu stanovnici su se oduprli, i to na uglu ulica Sainte-Avoye i
Simon-le-Franc, gdje su sami porušili barikadu. Na jednom jedinom mjestu
ustanici su uzmakli; napustili su započetu barikadu u ulici Templea, pošto
su pucali na jedan odred narodne garde, i pobjegli ulicom de la Corderie.
Odred je našao na barikadi jednu crvenu zastavu, jedan zavežljaj fišeka i tri
stotine metaka za pištolj. Gardisti su poderali zastavu, i odnijeli njene
komade na vrhovima svojih bajoneta.
Sve što ovdje pričamo lagano i postupno dešavalo se u isti mah na svim
krajevima grada usred ogromne buke, kao što sine bezbroj munja uz jednu
jedinu grmljavinu.
Za nepun sat, dvadeset i sedam barikada niklo je samo u četvrti tržnica.
U sredini je bila ona čuvena kuća br. 50, koja je bila tvrđava Jeanne i njenih
sto i šest drugova i koja je, zakriljena s jednog boka barikadom u Saint-
Merryju, a s drugog barikadom u ulici Maubuée (Mobije), vladala trima

478
ulicama, ulicom des Arcis, ulicom Saint-Martin i ulicom Aubry-le-Boucher
(Obri le Buše) koju je napadala ravno s lica. Dvije barikade pod pravim
kutom skretale su jedna iz ulice Montorgueil u Grande-Truanderie, a druga
iz ulice Geoffroy-Langevin (Žofroa-Lanževen) k ulici Sainte-Avoye. Da ne
računamo bezbrojne barikade u dvadeset drugih pariških četvrti, na
Maraisu, uzvišici Saint-Geneviève (Sent-Ženevjev); jednu u ulici
Menilmontant, na kojoj se vidjela jedna kapija izvučena iz svojih baglama;
jednu drugu blizu malog mosta Stare bolnice, napravljenu od nekih
ispregnutih i prevrnutih kola, na trista koraka od Policijske prefekture.
Na barikadi u ulici de Ménétriers jedan lijepo obučen čovjek razdavao je
novac radnicima. Na barikadi u ulici Grenéta pojavio se jedan konjanik i
predao onome koji je izgledao kao starješina barikade jedan fišek nalik na
fišek s novcem. Evo, reče on, da platite troškove, vino i drugo. Jedan plav
mladić, bez kravate, išao je s jedne barikade na drugu i nosio lozinke. Jedan
drugi, s isukanom sabljom, s plavom policijskom kapom na glavi, razmještao
je straže. Unutra, zaštićeni barikadama, krčme i stanovi vratara bili su
pretvoreni u stražarske stanice. Uostalom, buna se upravlja po najvještijoj
vojnoj taktici. Tijesne, nejednake, vijugave ulice, pune uglova i okuka, bile
su odlično izabrane a naročito okolina tržnica, splet ulica zamršeniji od
same šume. Pričalo se da je Društvo narodnih prijatelja rukovodilo
ustankom u četvrti Sainte-Avoye. Kod jednog ubijenog čovjeka u ulici du
Ponceau (di Ponso), koga su pretražili, nađen je plan Pariza.
Bunom je stvarno upravljala neka nepoznata plahovitost koja je bila u
zraku. Ustanak je, naglo, jednom rukom podigao barikade, a drugom se
dograbio skoro svih stražarskih mjesta garnizona. Za nepuna tri sata, kao
razasut barut koji se upali, ustanici su osvojili i zauzeli, na desnoj obali,
Arsenal, općinu na trgu Royale, cijeli Marais, tvornicu oružja Popincourt, la
Galiote, Château-d’Eau, sve ulice oko tržnica; na lijevoj obali, Kasarnu
veterana. Svetu Pelagiju, trg Maubert, barutanu Deux-Moulins, sva
gradska vrata. U pet sati uveče bili su gospodari Bastilje, Lingerie, Blancs-
Manteauxa; izvidnice su im dopirale do trga Pobjede i ugrožavale Banku,
kasarnu Malih otaca, Glavnu poštu. Trećina Pariza bila je u rukama
buntovnika.
Na svim stranama borba se bila divovski razmahala; a razoružavanje,
kućni pretresi, brzo grabljenje oružja iz dućana imali su kao posljedicu to
što je borba započeta kamenjem nastavljena puškama.
Oko šest sati uveče, prolaz Saumon postao je bojno polje. Buntovnici su
bili na jednom kraju a vojska na drugom. Pucnji su odjekivali iza jednih
rešetki u druge.
Jedan gledalac, jedna sanjalica, pisac ove knjige, koji je izašao da vidi

479
vulkan izbliza, našao se u ovom prolazu između dvije vatre. Samo su ga
izbačeni stupovi između dućana štitili od metaka; u tom opasnom položaju
ostao je gotovo pola sata.
Međutim, bubnjevi su pozivali na zbor, narodni gardisti su se oblačili i
oružali navrat-nanos, čete su izlazile iz općina i pukovi iz kasarna.
Prekoputa prolaza Ancre jednog bubnjara su ranili nožem. Jednog drugog, u
Labudovoj ulici, napalo je tridesetak mladih ljudi, probušili su mu bubanj i
uzeli sablju. Jednoga su opet ubili u ulici Grenier-Saint-Lazare. U ulici
Michel-le-Comtea ubili su tri oficira jednoga za drugim. Više općinskih
stražara, ranjenih u ulici Lombarda, uzmicali su.
Pred Batavskim dvorcem jedan odred narodne garde našao je jednu
crvenu zastavu s ovim natpisom: Republikanska revolucija, br. 127. Je li to
doista bila revolucija?
Ustanici su bili stvorili od sredine Pariza nerazmrsivu, vijugavu,
ogromnu tvrđavu.
Tu je bilo žarište, tu svakako i pitanje. Sve ostalo su bile samo čarke. A i
da će odluka tu pasti, dokaz je bio to što tu nije bilo borbe.
U nekim pukovima, vojnici su se kolebali, što je još više uvećavalo
strahovitu nejasnost krize. Oni su se sjećali narodnog klicanja kojim je
pozdravljena, srpnja 1830, neutralnost 53. pješačkog puka. Dva neustrašiva
i u velikim ratovima oprobana čovjeka, maršal de Lobau i general Bugeaud,
zapovijedali su; Bugeaud je bio potčinjen Lobauu. Pretjerano velike patrole,
sastavljene iz pješačkih bataljona izmiješanih sa četama narodne garde,
predvođene jednim policijskim komesarom s trobojnom lentom, išle su u
izviđanje ustaničkih ulica. Ustanici su, sa svoje strane, postavljali straže na
raskrsnicama i smjelo odašiljali patrole ispred barikada. Obje su strane
motrile jedna drugu. Vlada je, s vojskom u rukama, oklijevala; noć se bližila
a zvono na Saint-Merryju počinjalo je da zvoni na uzbunu. Ondašnji vojni
ministar, maršal Soult, koji je bio na Austerlitzu, mrko je gledao sve to.
Ovi stari mornari, naviknuti na tačno upravljanje, a nemajući drugog
izlaza niti pomoći osim taktike, te busole bitaka, nisu mogli da se snađu
pred tom ogromnom pjenom što je zovu narodni gnjev. Teško je upravljati
vjetrom revolucija.
Narodna garda iz okoline Pariza pritjecala je žurno i u neredu. Jedan
bataljon 12-og lakog puka stizao je trčećim korakom iz Saint-Denisa, 14-ti
pješački puk dolazio je iz Courbevoie (Kurbvoa), baterije Vojne škole
zauzimale su položaj na Carrouselu; topovi su se spuštali iz Vincennesa.
U Tuilerijama je vladala osama, Louisa-Philippea nije napuštala vedrina.

480
 V

OSOBITOST PARIZA
Rekli smo da je Pariz za posljednje dvije godine vidio bio više nego jedan
ustanak. Izvan pobunjenih četvrti, obično ništa nije tako čudesno mirno kao
lik Pariza za vrijeme pobune. Pariz se vrlo brzo privikne na sve, – a to je
samo buna, – i Pariz je toliko zauzet da ga sitnice ne uznemiravaju. Samo
ovi golemi gradovi mogu pružiti takve prizore. Samo ti golemi prostori mogu
u isti mah imati u sebi i građanski rat i neku čudnu tišinu. Obično, kad
ustanak počne, kad se začuje bubanj, pozivanje na zbor, na uzbunu,
dućandžija samo rekne:
– Izgleda da je zagustilo u ulici Saint-Martin.
Ili:
– U predgrađu Saint-Antoine.
Često on bezbrižno doda:
– Tako negdje.
Kasnije, kad već razgovijetno čuje bolan i tužan pucanj pušaka i plotuna,
dućandžija rekne:
– Gusto, nema šta, gusto!
Trenutak potom, ako se buna približi i raširi, on naglo zatvori dućan i
brzo navuče uniformu, to jest skloni svoju robu a sebe izloži opasnosti.
Puškaranje na raskrsnicama, u nekom prolazu, u nekom ćorsokaku;
uzimaju se, gube i opet otimaju barikade; krv teče, karteč dere zidove kuća,
meci ubijaju ljude u krevetima, leševi se gomilaju na pločniku. Nekoliko
ulica odatle, čuje se kako u kavanama odjekuju bilijarske kugle.
Kazališta su otvorena i igraju vesele komade; besposlenjaci se
razgovaraju i smiju na dva koraka od ovih ratobornih ulica; fijakeri prolaze;
ljudi idu da objeduju u gradu, ponekad u onoj istoj četvrti gdje se biju.
Godine 1831, prekinuli su na jednom mjestu puškaranje da bi prošla neka
svadba.
Za vrijeme ustanka u ulici Saint-Martin, 12. svibnja 1839, jedan
bogaljasti starčić, vukući ručna kolica na kojima se vila jedna trobojna krpa
a u kojima je bilo nekoliko boca nekakvoga pića, odlazio je i dolazio od
barikade k vojsci i od vojske k barikadi, nudeći neprestano čašicu mučenice

481
– čas vladi, a čas anarhiji.
Ništa čudnije od toga; a u tome i jeste pravi karakter pariških pobuna,
koji ne možete naći ni u jednoj drugoj prijestolnici. Za to su potrebne dvije
stvari, veličina Pariza i njegova veselost. Treba Voltaireov i Napoleonov
grad.
Međutim, ovoga puta, kad je izbio ustanak 5. lipnja veliki je grad osjetio
nešto što je bilo možda jače od njega. Uplašio se. Svuda su, u najudaljenijim
i »najnezainteresiranijim« četvrtima, zatvarali usred dana vrata, prozore i
kapke. Hrabri se naoružaše, kukavice se sakriše. Nestade bezbrižnih i
uposlenih prolaznika. Mnoge su ulice bile puste kao u četiri sata izjutra.
Pronosile su se uznemirujuće vijesti, širili su se zlokobni glasovi. – Da su
oni gospodari Narodne banke; – da ih samo u manastiru Saint-Merryja ima
šest stotina, koji su se utvrdili i ušančili u crkvi; – da vojska nije sigurna; –
da je Armand Carrel išao maršalu Clauselu (Klozelu) i da je maršal rekao:
Treba imati najprije jedan puk; – da je Lafayette bolestan, ali da im je
rekao: Ja sam s vama. Ići ću s vama svuda gdje bude mjesta za jednu
stolicu; – da treba biti na oprezu; da će noću biti ljudi koji će pljačkati
usamljene kuće po pustim krajevima Pariza (ovdje se mogla poznati mašta
policije, te Anne Radcliffe koja radi s vladom); – da je jedna baterija
postavljena u ulici Aubry-le-Boucher; – da se Lobau i Bugeaud dogovaraju i
da će u ponoć, ili najkasnije u rasvit, četiri kolone nastupati u isti mah k
centru pobune, prva od Bastilje, druga od vrata Saint-Martin, treća od
Grevskog trga, četvrta od Tržnice, – da će možda vojska napustiti Pariz i
povući se na Marsovo Polje; – da se ne zna šta će biti, ali da je svakako ovog
puta stvar ozbiljna. – Brigu je zadavalo oklijevanje maršala Soulta. – Zašto
on odmah ne napada? – Doista je bio duboko zamišljen. Kao da je stari lav
nanjušio u tom mraku neko nepoznato čudovište.
Uveče se kazališta ne otvoriše; mrgodne patrole su krstarile; pretresale
su prolaznike, zatvarale sumnjive. U devet sati bilo je više od osam stotina
zatvorenih; policijska prefektura je bila prepuna, Conciergerie prepuna,
Force prepuna. U Conciergerie, naročito, dugački podrum koji zovu Pariška
ulica bijaše posut slamom na kojoj ležahu gomile uhapšenih koje je čovjek iz
Lyona, Lagrange, bodrio. Ova slama, na kojoj se micahu svi ti ljudi, šuštala
je kao pljusak. Na drugim mjestima, uhapšenici su ležali u tamničkim
dvorištima jedan preko drugog. Svuda je bio zavladao strah, i neka
drhtavica, neobična u Parizu.
Po kućama se utvrđivahu; žene i majke bijahu u brizi; ne prestajahu
ponavljati: Ah, bože, što ga još nema! U daljini se samo čujahu gdjekoja
kola. Na vratima osluškivahu graju, viku, buku, potmuli i nerazgovijetni
tutanj nečega za što se govorilo: Ovo je konjica, ili Ovo jure karei, zatim

482
trube, bubnjeve, puškaranje, i naročito ono tužno zvonjenje na uzbunu na
Saint-Merryju. Svatko je očekivao da top pukne. Ljudi su iskrsavali na
uglovima ulica i nestajali vičući: »U kuće!« I svatko se žurio da zamandali
vrata. Svatko se pitao: »Šta će iz ovoga biti?« Svakog časa, ukoliko je noć
bivala gušća, izgledalo je kao da Pariz dobiva sve tužniju boju od strahovitog
požara bune.

483
 KNJIGA JEDANAESTA

Atom se bratimi s
vihorom

484
 I

NEKOLIKO OBJAŠNJENJA O
PORIJEKLU GAVROCHEOVE
POEZIJE.
UTJECAJ JEDNOG AKADEMIKA NA
TU POEZIJU
U trenutku kad je ustanak, izbivši iz sudara naroda s vojskom pred
Arsenalom, izazvao onaj pokret unazad – u gomili koja je išla iza pogrebnih
kola i koja je, svom svojom dužinom na bulvarima, pritiskivala, tako reći,
prve redove pogreba, nastala je strahovita oseka. Izrodila se gužva, redovi
se rasturiše, svi nagoše da trče, da jure, da bježe, jedni pozivajući u boj,
drugi blijedi od straha. Velika rijeka koja se pružala bulvarima rasu se za
tren oka, preli se desno i lijevo, i izli potocima u dvije stotine ulica u isti
mah sa šumom ustave koja se pusti. U tom trenutku jedno odrpano derište
koje je silazilo ulicom Menilmontant, držeći u ruci jednu rascvjetanu
grančicu koju je odlomilo na visinama Bellevillea, vidje u izlogu jednog
dućana koji je držala neka trgovkinja starudijama jednu staru kuburu. Baci
rascvjetanu grančicu na pločnik pa povika:
– Čujte, strina, da mi pozajmite ovo kvrčalo.
I strugnu s pištoljem.
Dvije minute potom, gomila prestravljenih buržuja koja je bježala ulicom
Amelot i ulicom Basse srete derana koji je mahao pištoljem i pjevao:
Noću nema ništa,
Danju vidiš svašta,
Jedno pismo lažno
Buržuju je važno,
Budite svi vrli,
Šešir gore hrli.
To je mali Gavroche išao u rat. Na bulvaru primijeti da mu pištolj nema

485
kokota. Čija je bila ova pjesmica kojom je pratio svoje koračanje, a čije sve
druge pjesme, koje je, od slučaja do slučaja, tako rado pjevao? Ne znam. I
tko bi to znao? Možda njegove. Gavroche je uostalom bio vičan svima
narodnim popijevkama što su kružile, i u koje je umetao svoje cvrkutanje.
Đavolčić i mangupčić, u njegovom pjevanju bilo je glasova prirode i glasova
Pariza.
On je spajao repertoar ptica sa repertoarom ateljea. Poznavao je mazala,
pleme srodno svome. Izgleda da je bio tri mjeseca učenik u štampariji.
Jednoga dana nosio je nešto gospodinu Baour-Lormianu, jednom od
četrdesetorice akademika. Gavroche je bio književni deran.
Uostalom, Gavroche nije ni slutio da je one ružne kišovite noći, kad je u
svom slonu ponudio gostoprimstvo dvojici mališana, bio prava providnost za
svoju rođenu braću. Za braću uveče, za oca ujutru – eto kako je proveo noć.
Ostavljajući ulicu Baleta u rasvit, žurno se vratio slonu, majstorski izvukao
iz njega dva mališana, podijelio s njima neko jelo što je odnekud nabavio, pa
je onda otišao, povjeravajući ih dobroj majci, ulici, koja je i njega samoga
manje-više odgojila. Napuštajući ih, zakazao im je za uveče sastanak na
istom mjestu, i, umjesto zbogom, uputio im ove riječi:
Ja stružem, drugim riječima ja hvatam maglu, ili kako se otmjeno kaže,
ja kidam. A vi, mališani, ako ne nađete mamu i tatu, dođite ovamo doveče.
Dat ću vam da večerate i da prenoćite.
Dvoje djece, koje je pokupio neki policajac i odveo u kvart, ili ukrao neki
pelivan, ako se nisu izgubila u onom ogromnom pariškom vrtlogu, nisu se
više vratila. Najdonji slojevi sadašnjeg društvenog svijeta puni su ovakvih
izgubljenih tragova. Gavroche ih nije više vidio. Deset do dvanaest nedjelja
prošlo je od te noći. I za to vrijeme on se toliko puta počešao iza uha i rekao:
»Gdje li je, sveca mu, ono moje dvoje djece?«
Uto je došao, s pištoljem u ruci, u ulicu Pont-aux-Choux. Primijeti da je u
toj ulici samo jedan dućan otvoren, i to, stvar na kojoj se vrijedilo zadržati,
baš jedna slastičarnica. Kao da je sama providnost htjela da pojede još jedan
kolač s jabukama prije nego što propadne u neznano. Gavroche zastade,
opipa sebe desno-lijevo, zavuče ruku u prsluk, izvrnu džepove, ne nađe u
njima ništa, ni jednog soua, i stade vikati: »U pomoć!«
Nije lako ostaviti svoj posljednji kolač.
Gavroche ipak produži dalje.
Dvije minute potom, bio je u ulici Saint-Louisovoj. Prelazeći ulicu Parc-
Royala, osjeti potrebu da naplati odštetu za onaj nepojedeni kolač s
jabukama, i priredi sebi ogromno uživanje derući usred dana kazališne
objave.

486
 Malo dalje, susrevši jednu družinu gojaznih stvorenja za koja mu se učini
da su neki bogataši, on sleže ramenima i pijunu, onako, preda se, ovu
filozofsku žuč:
– Što su debeli ovi rentijeri! To se kljuka. To se valja u dobrim gozbama.
Pitajte ih šta čine s novcem. Neće vam znati odgovoriti. Gutaju ga, nego šta!
Sve strpaju u trbuh.

487
 II

GAVROCHE STUPA
Mahati pištoljem bez kokota nasred ulice, to je tako važna javna služba
da je Gavroche osjetio da mu polet raste na svakom koraku. On je vikao,
prekidajući svoje pjevanje Marseljeze:
– Sve je ne može biti bolje. Boli me mnogo lijeva šapa, žulji me moj
reumatizam, ali sam zadovoljan, građani. Neka se dobro drže buržuji,
iskihat ću na njih buntovne pjesme. Šta su špijuni? Pravi psi. Sveca mu!
treba ih poštovati. Što bih ja volio da imam jedan od njih na svom pištolju40.
Dolazim s bulvara, prijatelji, tamo vri, tamo ključa, tamo krčka. Vrijeme je
da se opjeni juha. Naprijed, ljudi! neka nečista krv poplavi brazde! Ja dajem
život za domovinu, neću više vidjeti svoju draganu, ne, ne, gotovo, Nini! Ali
svejedno, neka živi veselje! U boj, sveca mu! dodijao mi je despotizam.
Baš tada, konj jednog kopljanika iz narodne garde koji je tuda prolazio
pao je, Gavroche je spustio pištolj na popločenje, podigao čovjeka, a zatim
pomogao konju da se digne. Potom je uzeo pištolj i produžio da ide.
U ulici Torigny, sve je bilo tiho i mirno. Ova učmalost, svojstvena
Maraisu (bari), bila je prava suprotnost onom ogromnom metežu unaokolo,
četiri prije razgovarahu na pragu jedne kuće. Škotska ima svoje trojke
vještica, ali Pariz ima svoje kvartete prija; i ono »postat ćeš kralj« moglo bi
se isto onako kobno doviknuti Bonaparti na raskršću Baudoyer kao i
Macbethu (Magbetu) u šumi Armuyr. To je bilo otprilike isto graktanje.
Prije iz ulice Torigny brinule su samo svoju brigu. To su bile tri vratarke
i jedna krparka sa svojim košem i iglom s kukicom.
Izgledale su kao da sve četiri stoje na četiri kraja starosti koji se zovu
oronulost, iznemoglost, propadanje i čemer.
Krparka je bila ponizna. Na ovom svijetu, tako izloženom, krparka se
klanja, vratarka štiti. To je u vezi s onim pred kućom što iznose vratarke, i
što je debelo ili mršavo, i što zavisi od ćudi onog koji pravi tu gomilu. I u
svakoj metli može biti dobrote.
Ova krparka bijaše zahvalni koš koji sve prima, i ona se smiješila, i to
kakvim osmijehom, trima vratarkama. Evo kako su razgovarale:

40 Francuski chien znači pas i kokot na pušci. (Prim. Izdav.)

488
 – Znate, ova vaša mačka je opaka.
– Bože moj, mačke su, kao što znate, od prirode neprijatelji pasa. Psi
mogu da se žale na njih.
– I svijet, da znate.
– A ipak mačje buhe ne napadaju svijet.
– Nema od njih nezgode, ali su psi opasni. Sjećam se da je jedne godine
bilo toliko pasa da su morali to i u novine staviti. Bilo je to u ono vrijeme
kad je u Tuilerijama bilo velikih ovnova koji su vukli kolica kralja od Rima.
Sjećate li se kralja od Rima?
– A ja sam mnogo voljela vojvodu od Bordeauxa (Bordoa).
– A ja sam znala Louisa XVII. Više volim Louisa XVII.
– A što je meso skupo, gospođo Patagon!
– Ah! ne govorite mi o tome, mesnice su užas. Pravi užas. Same vam
kosti daju.
Tu se uplete krparka:
– Trgovina je zastala, gospođe moje. I na smetlištu nema ničega. Nitko
ništa ne baca. Sve se pojede.
– Ima siromašnijih i od vas, Vargoulemo.
– Imate pravo, odgovori krparka smjerno, ja bar imam zanimanje.
Poslije kratke šutnje, popuštajući onom nagonu za hvalisanjem koji je u
prirodi čovjekovoj, krparka dodade:
– Ujutru kad se vratim, istresem koš, priberem stvari (vjerojatno je htjela
reći preberem). Čitava gomila u sobi. Stavite krpe u jednu košaru, korijenje
i sjemenke u jedan čabrić, rublje u ormar, vunene stvari u ormarić,
papirusine u ugao do prozora, sve što je za jelo u zdjelu, staklariju u
dimnjak, stare cipele iza vrata, a kosti pod krevet.
Gavroche, stojeći pozadi, slušao je.
– Ej, babe, reče im, šta se petljate vi u politiku?
Sve četiri povikaše i osuše na njega paljbu.
– Gle ti ovog čudovišta!
– A šta mu je ono u ruci? Pištolj?
– Tko je to vidio? Slinavi odrpanac!
– Taj vam nema mira dok ne obori vlast.
Gavroche, umjesto svakog odgovora, podiže prezrivo vrh svoga nosa
palcem šireći ostale prste na ruci.
Krparka povika:
– Bosonogi gade!

489
 Ona što je odgovarala kad izgovore ime gospođe Patagon pljesnu se od
čuda rukama:
– Ne može se proći bez neke nesreće, pa gotovo. Eto ova lola s bradicom
što tu stanuje, svako sam ga jutro gledala gdje prolazi ispod ruke s jednom
djevojkom što ima kapu ružičaste boje, a danas sam ga vidjela gdje prolazi s
puškom ispod ruke. Gospođa Bacheux (Baše) priča da je prošle nedjelje bila
jedna revolucija u... u... u... – Kako ono reče? U Pontoiseu (Pontoazu). A
pogledajte sad ovog gadnog mangupa s pištoljem! Kažu da su Céléstini puni
topova, šta može da radi vlada s ovim nevaljalcima koji samo izmišljaju
kako će uzmutiti svijet, a jedva smo se malo smirili poslije svih onih
nesreća, gospode bože, što su zadesile sirotu kraljicu koju sam vidjela kako
je kolima provode na stratište! A od svega toga će još i duhan poskupiti.
Napast! Ali, vidjet ću ja tebe na giljotini, zlikovče jedan.
– Ti šmrčeš, babuskaro, reče Gavroche. Osekni tu bundevu.
I ode dalje.
Kad je bio u ulici Pavée, sjeti se krparke i reče sam sebi:
– Griješiš što grdiš revolucionare, baba Đubretarko. Ovaj pištolj brani
tvoja vrata. On je za to da bi ti imala u košu više stvari za jelo.
Odjednom on ču za sobom neku viku; to je vratarka Patagon išla za njim
i izdaleka mu prijetila pesnicom i vikala:
– Kopilane jedan!
– To me se ne tiče ama baš nimalo, reče Gavroche.
Malo potom prolazio je ispod palače Lamoignon.
Tu povika:
– ’Ajdemo u boj!
I obuze ga sjeta. Pogleda pištolj prethodno, od čega mu se kao ražali.
– Ja odlazim, reče mu, a ti ne možeš ni da makneš.
Na kokot možete zaboraviti kad vidite psa41. Jedno vrlo mršavo kuče
prokasa. Gavroche se sažali na njega.
– Jadno moje kučence, reče mu, mora da si progutao neku bačvu kad ti se
toliko obruči vide.
Zatim se uputi k Orme-Saint-Gervaisu (Orm-Sen-Žerveu).

41 Francuski chien znači pas i kokot na pušci. (Prim. Izdav.)

490
 III

OPRAVDANI GNJEV JEDNOG

BRIJAČA
Čestiti brijač koji je otjerao ona dva mališana kojima je Gavroche otvorio
očinsku utrobu slonovu brijao je sada jednog starog vojnika koji je služio pod
Carstvom. U razgovoru koji je tekao, brijač je, razumije se, govorio veteranu
o pobuni, zatim o generalu Lamarqueu, a s Lamarquea se prešlo na cara. I
tako se između brijača i vojnika zapodjenu razgovor, koji bi Prudhomme
(Pridom), da ga je čuo, nakitio i nazvao: Razgovor između britve i sablje.
– Gospodine, reći će brijač, a kako je car jahao?
– Nikako. Nije umio da padne. I zato nije nikad pao.
– Je li imao dobre konje? Mora da je imao dobre konje?
– Onog dana kad mi je dao krst, zagledao sam mu konja. Bijaše to trkaća
bedevija, bijela kao snijeg, razmaknutih i načuljenih ušiju, presedlasta, fine
glave s crnom zvijezdom na čelu, vrlo duga vrata, jako razvijenih koljena,
rebara koja su se vidjela, grudi koje su koso padale, snažnih sapi. Visoka
malo iznad petnaest pedalja.
– Lijep konj, reče brijač.
– Takav je bio konj Njegovog Veličanstva.
Poslije ovih riječi, brijač osjeti da je red da malo zašuti, pa tako i uradi, a
onda nastavi:
– Car je bio samo jednom ranjen, je l’ te, gospodine?
Stari vojnik odgovori mimo i pouzdano kao netko koji je to vidio:
– U petu. Na Regensburgu. Nikad ga nisam vidio ljepše obučena nego
toga dana. Bijaše čist kao nov novac.
– A vi ste, gospodine veterane, morali biti često ranjavani?
– Ja? reče vojnik, ne tako često. Na Marengu sam dobio dva udarca
sabljom po vratu, na Austerlitzu jedan metak u desnu ruku, kod Jene još
jedan u lijevo bedro, na Friedlandu jedan udarac bajonetom – eto tu – na
Moskvi sedam-osam udaraca kopljem svuda po tijelu, na Lutzenu jedan
komad granate prignječio mi je prst... – Jest! a kod Waterlooa jedan metak
iz biskajke zario mi se u butinu. To je sve.

491
 – Ala je lijepo, uzviknu brijač s pindarskim naglaskom, umrijeti na
bojnom polju! Časna riječ, više bih volio da me udari topovsko tane u trbuh
nego da crkavam u krevetu, od bolesti, lagano, iz dana u dan, s drogama, s
toplim oblozima, klistirom i ljekarijama.
– Vi niste slabić, reče vojnik.
Tek što je tu izustio, a nešto se strašno prolomi u dućanu. Jedno staklo sa
izloga bijaše puklo u stotinu komada.
Brijač problijedi kao krpa.
– Ah, bože moj, to je!
– Šta?
– Zrno!
– Ovo? reče vojnik.
I diže nešto što se kotrljaše po zemlji. Bio je to kamen.
Brijač pojuri na razbijeni prozor i vidje Gavrochea kako struže u pravcu
tržnice Saint-Jean. Prolazeći pored brijačnice Gavroche, kojemu su bila
prirasla za srce ona dva mališana, nije mogao odoljeti želji da brijaču ne
nazove boga, pa mu je bacio kamen u prozor.
– Jeste li vidjeli? reče brijač, koji nije više bio blijed, nego modar. To vam
čini zlo radi zla. A šta sam ja uradio ovom deranu?

492
 IV

DIJETE SE ČUDI STARCU

Za to se vrijeme Gavroche na trgu Saint-Jean, čija je straža bila već
razoružana, pridružio jednoj gomili koju su predvodili Enjolras, Courfeyrac,
Combeferre i Feuilly. Bili su nekako naoružani. Bahorel i Jean Prouvaire su
ih pronašli i umnožili družinu. Enjolras je imao lovačku dvocijevku,
Combeferre pušku narodne garde s brojem legije, a za pasom dva pištolja
koji mu virahu ispod raskopčanog redengota, Jean Prouvaire stari konjički
musket, Bahorel karabin; Couirfeyrac je vitlao isukanim mačem na štapu.
Feuilly, s golom sabljom u ruci, išao je naprijed vičući: »Živjela Poljska!«
Dolazili su s Morlanovog keja, golovrati, gologlavi, zadihani, pokisli,
sijevajući očima. Gavroche im mirno priđe.
– Kud smo krenuli?
– Hajde s nama.
Iza Feuillyja je koračao, ili bolje poskakivao Bahorel, osjećajući se u buni
kao riba u vodi. Imao je crven prsluk a riječima je sjekao kao britkom
sabljom. Od prsluka mu se zgranu jedan prolaznik koji povika izbezumljeno:
– Evo crvenjaka!
– Crvenjak, crvenjaci! ponovi Bahorel. Čudna straha, buržujska junačino.
A ja ne drhtim ni pred rascvalim makom, niti se plašim crvene kape. Čujte,
junačino, ostavimo strah od crvenoga rogatoj marvi.
On spazi jedan zid na kome je bio izlijepljen najmiroljubiviji list papira
na svijetu, jedna dozvola da se smiju jesti jaja, poslanica koju je o postu
uputio pariški nadbiskup svome »stadu«.
Bahorel uzviknu:
– Stado; to se učtivo kaže za krdo.
I zdera sa zida poslanicu. To osvoji Gavrochea. Od tog trenutka Gavroche
poče da proučava Bahorela.
– Bahorele, primijeti Enjolras, ne treba to da činiš. Mogao si ostaviti na
miru tu poslanicu, nemamo mi s njom nikakva posla, uzalud trošiš svoj
gnjev. Čuvaj municiju. Ne puca se izvan stroja, ne samo puškom nego ni
dušom.
– Svatko na svoju ruku, Enjorlas, odgovori Bahorel. Ova biskupska proza

493
me vrijeđa, ja hoću da jedem jaja bez ičije dozvole. Ti si hladno vatren, a ja
se zabavljam. Uostalom, ja se ne trošim, ja se oštrim; i zderao sam tu
poslanicu, Herkle! da bih bolje ogladnio.
Ova riječ Herkle bi neobična za Gavrochea. On je tražio svaku priliku da
nešto nauči, i ovaj derač plakata stekao je njegovo poštovanje. On ga zapita:
– A šta mu je to Herkle?
Bahorel odgovori:
– To znači »sveca mu« na latinskom.
Tada Bahorel prepozna na jednom prozoru jednog blijedog mladića sa
crnom bradom koji ih je gledao kako prolaze, vjerojatno jednog prijatelja
ABC-a. On mu doviknu:
– Brzo fišeka, para bellum42.
– Lijep čovjek,43 doista, reče Gavroche, koji je sad razumijevao latinski.
Za njima je išla čitava bučna gomila, studenti, umjetnici, mladići iz
Cougourde u Aixu, radnici, pristanišni istovarivači, naoružani toljagama i
bajonetama, a poneki, kao Combeferre, s pištoljima zavučenim u hlače.
Jedan starac, koji je izgledao vrlo star, išao je u toj gomili. Nije imao oružja,
a žurio se da ne bi zaostao iza drugih, iako je izgledao zamišljen. Gavroche
ga primijeti.
– Tko li je to? zapita Courfeyraca.
– Starac.
To je bio g. Mabeuf.

42 Spremaj rat – Prev.

43 Francuzi izgovaraju lat. bellum (rat) kao franc. bel homme (lijep čovjek). – Prev.

494
 V

STARAC
Da ispričamo kako je to bilo.
Enjolras i njegovi prijatelji bili su na Bourdonovom bulvaru blizu
općinskih koševa kad su dragoni naletjeli. Enjolras, Courfeyrac i
Combeferre bili su među onima koji su okrenuli ulicom Bassompierreovom
vičući »Na barikade!« U ulici Lesdigieresovoj sreli su jednog starca koji se
klatario.
Palo im je u oči da čičica ide cik-cak kao da je pijan. Osim toga, držao je
šešir u ruci, iako je padala kiša cijelog jutra pa je i tada baš lila. Courfeyrac
je poznao čiča Mabeufa. Poznavao ga je jer je mnogo puta otpratio Mariusa
do njegovih vrata. Znajući tihu i više nego bojažljivu prirodu starog tutora i
antikvara, i začuđen što ga vidi u toj gužvi, na dva koraka od konjičkih
juriša, gotovo usred puškaranja, kako se gologlav na kiši šeta između
tanadi, on mu je prišao, i dvadeset-petogodišnji buntovnik i
devedesetogodišnji starac izmijenili su ove riječi:
– Gospodine Mabeufe, vratite se kući.
– Zašto?
– Bit će gužve.
– Pa što?
– Sablje će sijevati, puške će pucati, gospodine Mabeufe.
– Pa što?
– I topovi.
– Pa što? A kuda ste vi krenuli?
– Da oborimo vladu.
– Tako je.
I pošao je za njima. Od toga trenutka nije više ni riječi progovorio. Korak
mu je odjednom postao čvrst, radnici mu nuđahu da ga uzmu pod ruku, što
je on odbio odmahnuvši glavom. Išao je gotovo u prvim redovima, imajući u
isti mah pokrete čovjeka koji korača i izgled čovjeka koji spava.
– Ala se čiča razbjesnio! šaptahu studenti. Među sakupljenim se pronio
glas da je to nekadašnji konventovac, stari kraljeubica.
Gomila je okrenula Staklarskom ulicom. Mali Gavroche išao je na čelu

495
pjevajući iz sveg glasa, pa je bio kao neki trubač. Evo šta je pjevao:

Evo mjesec izlazi.

Šta nas nema na stazi?
Pita dragi draganu.

Tu tu tu,
Za Chatou.

Imam boga, imam kralja, imam para, imam sijena.

Jer su pili u ranu zoru,

Rosice na prozoru,
Dva vrapca nakresana.

Zi zi zi,
Za Passy.

Imam boga, imam kralja, imam para, imam sijena.

Što su pjani vukovi,

Pili su ko smukovi.
Usta su im medena.

Don don don,

Za Meudon.

Imam boga, imam kralja, imam para, imam sijena.

Netko jezik isplazi,

Što nas nema na stazi?
Pita dragi draganu.

Tin tin tin,

Za Pantin.
Imam boga, imam kralja, imam para, imam sijena.

Išli su prema Saint-Merryju.

496
 VI

PRIDOŠLICE
Družina bivaše svakog trenutka sve veća. Kod ulice Billettes pridruži im
se jedan visok, prosijed čovjek, čije grubo i drsko lice primijetiše Courfeyrac,
Enjolras i Combefferre, ali koga nijedan nije poznavao. Gavroche, sav
zauzet pjevanjem, zviždanjem, mumljanjem, išao je naprijed i udarao je u
kapke na dućanskim izlozima svojim pištoljem bez kokota, pa nije ni
obraćao pažnju na ovog čovjeka.
U Staklarskoj ulici prođoše ispred Courfeyracovih vrata.
– Kao naručeno, reče Courfeyrac, zaboravio sam novčarku a izgubio šešir.
– Ostavi družinu i ustrča uz stepenice u svoju sobu. Uze jedan stari šešir i
svoju novčarku. Uze jedan poveći četvrtasti sanduk, veličine većeg kofera,
koji je bio zatrpan u prljavom rublju. Kad je silazio u trku niz stepenice,
vratarka ga zovnu:
– Gospodine de Courfeyrac.
– Vratarko, kako vam je ime? odgovori Courfeyrac.
Vratarka zinu od čuda.
– Pa vi poznajete vratarku, zovem se strina Veuvain.
– Ako mi još jednom kažete gospodin de Courfeyrac, ja ću vas zvati strina
Veuvain. A sad, recite šta ima.
– Netko želi da s vama govori.
– Tko to?
– Ne znam.
– Gdje je?
– U mojoj sobi.
– Dovraga! reče Courfeyrac.
– Ali on čeka više od jednog sata da se vi vratite! dodade vratarka.
U taj mah, nekakav mladi radnik, mršav, blijed, sitan, pjegav, u
poderanoj bluzi i iskrpljenim hlačama od prugastog baršuna, koji je više
ličio na djevojku prerušenu u momka nego na čovjeka, izađe iz sobice i reče
Courfeyracu glasom koji, bome, nije bio nimalo kao u žene:
– Želim da govorim s gospodinom Mariusom.

497
 – Nije ovdje.
– Da li će doći večeras?
– Ne znam.
I Courfeyrac dodade: – Ja sigurno neću doći.
Mladić ga pogleda oštro i zapita:
– A zašto?
– Zato.
– A kuda to idete?
– Šta te se tiče!
– Hoćete li da vam ponesem sanduk?
– Ja idem na barikade.
– I ja bih s vama.
– Kako ti je volja! odgovori Courfeyrac. Ulica je slobodna, kamene kocke
su svačije.
I on ode trkom da bi stigao svoje prijatelje. Kad ih je stigao, dade sanduk
jednome od njih da ga nosi. Tek poslije četvrt sata vidje da im se mladić
doista pridružio.
Gomila ne ide baš onamo kud je krenula. Objasnili smo da nju vjetar
nosi. Oni prođoše Saint-Merry i nađoše se, ni sami ne znajući kako, u ulici
Saint-Denis.

498
KNJIGA DVANAESTA

Korint

499
 I

HISTORIJA KORINTA OD NJEGOVA

POSTANKA
Parižani koji, u naše dane, uđu od tržnice u ulicu Rambuteau, primijete
desno od sebe prema ulici Mondétour, jednu pletarsku radnju koja ima kao
firmu kotaricu u obliku imperatora Napoleona Velikog sa ovim natpisom:

NAPOLEON SAV OD
VRBOVOG PRUĆA

Ne slute kakvi su se strašni prizori odigrali na tom mjestu prije trideset

godina.
Tu je bila ulica Chanvrerie (Šanvreri), koju su nekad pisali Chanverrerie,
i čuvena krčma Korint.
Svatko se sjeća onog što je rečeno o barikadi podignutoj na tom mjestu,
koju je uostalom bacila u zasjenak barikada Saint-Merry. Eto na tu
glasovitu barikadu u ulici Chanvrerie, pokrivenu danas gustim mrakom,
želimo da bacimo malo svjetlosti.
Neka nam bude dozvoljeno, radi jasnosti priče, da se poslužimo onim
jednostavnim sredstvom koje smo upotrijebili za Waterloo. Tko bi htio da
sebi predstavi dosta tačno one odvojene gomile kuća koje su se u to doba
dizale pored samog Saint-Eustachea, na sjeverozapadnom uglu pariških
tržnica, one gdje sada izbija ulica Rambuteau, treba samo da zamisli jedno
N, čiji se gornji dio oslanja na ulicu Saint-Denis a donji na tržnice, i čija bi
dva uspravna kraka bile ulica Grande-Truanderie i ulica Chanvrerie a kosi
krak ulica Petite-Truanderie. Stara ulica Mondétour sjekla je ova tri kraka
pod najkrivudavijim uglovima. Na taj način, taj labirintski splet ove četiri
ulice bio je dovoljan da obrazuje na prostoru od sto kvadratnih hvati,
između tržnica i ulice Saint-Denis s jedne strane, i između Labudove ulice i
ulice Propovjednika s druge strane, sedam otočića kuća, čudno skrojenih,
nejednake veličine, postrojenih ukoso i kao nasumce, i jedva odvojenih, kao
kameni blokovi na gradilištu, uskim pukotinama.
Rekosmo uskim pukotinama, jer ne možemo drugačije dati tačniju sliku

500
ovih mračnih, tijesnih, krivudavih uličica sa kućerinama na osam katova.
Ove su kućerine bile tako trošne da su, u ulicama Chanvrerie i Petite-
Truanderie, zidovi podupirani gredama s jedne kuće na drugu. Ulica je bila
uska a kanal širok, tako da je popločen je kojim se prilazilo bilo uvijek
mokro, a pružalo se uz to pored dućana nalik na podrume, pored grdnih
gomila smeća i ogromnih, drvenih kapija s rešetkama. Ulica Rambuteau sve
je to zbrisala.
Ime Mondétour (moja okuka) slika ne može biti bolje vijugavost ovog
smetlišta. Malo dalje, još je bolje izražava ime Ulica Pirouette (zvrk) koja je
izbijala na ulicu Mondétour.
Prolaznik koji bi se uputio iz ulice Saint-Denis ulicom Chanvrerie vidio bi
kako se ona pred njim sužava, kao da je ušao u neki izduženi lijevak. Na
kraju ulice, koja je bila vrlo kratka, našao bi se prema tržnicama, pred
visokom pregradom od kuća, i pomislio bi da je u nekom ćorsokaku kad ne
bi desno i lijevo primijetio dva crna tijesna prolaza kojima je mogao umaći.
To je bila ulica Mondétour, koja se vezivala na jednoj strani ulicom
Propovjednika a na drugoj s Labudovom ulicom i ulicom Petite-Truanderie.
U dnu ovog ćorsokaka, na uglu desnog prolaza, dizala se jedna kuća niža od
drugih i izlazila kao neki rt u toj ulici.
U toj se eto kući, na dva kata samo, već trista godina bučno širila jedna
slavna krčma. Iz krčme se dizala vesela graja baš na onom mjestu koje je
stari Teofil označio ovim dvama stihovima:

Tu se klati strašni skelet,

Obješenog ljubavnika.

Mjesto je bilo dobro, krčmari su nasljeđivali jedan drugog s oca na sina.

U vrijeme Mathurina Régniera (Matirena Renjijea) ova se krčma zvala
Lonac ruža, a kako je onda vladala moda rebusa, imala je kao firmu stup
premazan ružičastom bojom44. U prošlom vijeku, čestiti Natoire, jedan od
onih razbarušenih umjetnika koje prezire sadašnja ukrućena škola,
nakresavši se više puta u ovoj krčmi za istim stolom za kojim se opijao
Régnier, naslikao je iz zahvalnosti jedan grozd korintskog grožđa na
ružičastom stupu. Krčmar, sav radostan, promijenio je firmu i pozlatio ispod
grozda ove riječi: Kod korintskog grožđa. Otuda i ime Korint. Ništa
prirodnije nego kad pijanice izostavljaju riječi. Izostavljanje je pijano
povođenje rečenice. Korint je malo-pomalo zbacio s prijestolja Lonac ruža.

44 Na francuskom su Pot–aux–Roses (lonac ruža, a znači i kutija za rumenilo) i poteau rose

(ružičasti stup) homonimi, tj. riječi koje se jednako izgovaraju a imaju različito značenje. – Prev.

501
Posljednji krčmar iz dinastije, čiča Hucheloup (Išlu), nije znao više ni
predanje, pa je stup obojio plavim.
Jedna soba dalje, gdje je bila tezga, jedna soba na prvom katu, gdje je bio
bilijar, jedne stepenice na zavojak, koje su se probijale kroz strop, vino na
stolovima, dim po zidovima, svijeće usred bijela dana, eto takva je bila
krčma. Jedne stepenice sa poklopcem na podu vodile su iz donje sobe u
podrum. Na drugom katu bio je stan Hucheloupov. Tamo se penjalo
stepenicama, ili bolje ljestvicama, kojima se prilazilo samo jednim
skrivenim vratima na prvom katu. Pod krovom, dvije tavanske sobe,
gnijezda za služavke. Kuhinja je bila u prizemlju do sobe sa tezgom.
Čiča Hucheloup bio je možda rođeni kemičar, a postao je vješt kuhar; u
njegovoj se krčmi nije samo pilo nego i jelo.
Hucheloup je izumio nešto vanredno lijepo, što se jelo samo u njegovoj
krčmi: to su bili punjeni šarani koje je on zvao carpes au gras (šaran na
masti). To se jelo pri lojanoj svijeći ili pri lampi iz doba Louisa XVI za
stolovima s pribijenim voštanim platnom mjesto stolnjaka. Dolazilo se
izdaleka da se tu jede. Hucheloup je, jednog lijepog dana, smatrao da treba
da obavijesti prolaznike o svom »specijalitetu«; zamočio je četkicu u neku
kutiju s crnilom, i kako je imao osobitu kuhinju, imao je osobit pravopis, pa
je na svom zidu izvezao ovaj divni natpis:

CARPES HO GRAS

Jedne zime, pljuskovi i oluje sjetili su se da izbrišu S kojim se svršavala

prva i G kojim je počinjala treća riječ; ostalo je onda ovo:

CARPE HO RAS45

Vrijeme i kiša su pomogli da se jedna skromna gastronomska objava

pretvori u dubokoumni savjet.
Slučilo se tako da je čiča Hucheloup ne znajući francuski, znao latinski,
da je iz kuhinje izveo filozofiju, i da je, želeći samo da ukine post, dostigao
Horacija. A padalo je u oči da je to ipak značilo: Uđite u moju krčmu.
Ništa od svega toga ne postoji više. Labirint Mondétour probijen je i
raščišćen već 1847. pa mu vjerojatno nema više traga, ulica Chanvrerie i
Korint nestali su pod popločenjem ulice Rambuteau.

45Carpe horas (na latinskom »grabi sate«) prema Horacijevom carpe diem, »grabi dan«, tj. uživaj
dok je vrijeme. – Prev.

502
 Kao što smo rekli, Korint je bio mjesto gdje su se sastajali, ako ne baš
dogovarali, Courfeyrac i njegovi prijatelji. Grantaire je pronašao Korint.
Ušao je zbog Carpe Horas a dolazio poslije zbog Carpes au gras. Tu se pilo,
jelo i galamilo; plaćali malo, slabo, ili nikako, uvijek ste bili dobrodošli, čiča
Hucheloup bio je dobričina.
Hucheloup, dobričina, kao što rekosmo, bio je brkajlija; zanimljiva vrsta
krčmara. Uvijek je bio natmuren u licu, kao da hoće da zaplaši svoje
mušterije; gunđao je na svakog tko mu dođe, i rekli biste da mu nije bilo do
služenja, no do svađe. A ipak, mi ostajemo pri svome, bili ste mu uvijek
dobrodošli. Ta čudnovata pojava privukla mu je mušterije, i dovodila mlade
ljude koji su jedan drugom govorili: »’Ajde da vidimo kako siječe čiča
Hucheloup«. Bio je nekad učitelj mačevanja. Odjednom bi prsnuo u grohotan
smijeh. Glas mu je bio grub, a on dobar. U osnovi šaljivčina, a na izgled
strašilo; jedva je čekao da vas zaplaši; otprilike kao one kutije za duhan u
obliku pištolja. Pucanj koji kihne.
Žena mu je bila baba Hucheloup, bradato, vrlo ružno stvorenje.
Oko 1830, čiča Hucheloup umrije. S njim je nestala i tajna punjenih
šarana. Udovica, teško utješiva, držala je i dalje krčmu. Ali se kuhinja
iskvarila i postala grozna, a vino koje je bilo loše, postalo je užasno.
Courfeyrac i njegovi prijatelji išli su međutim i dalje u Korint, – iz
sažaljenja, kako je govorio Bossuet.
Udova Hucheloup bila je sipljiva i nakazna, rado je pričala seoske
uspomene čiju je otužnost popravljala izgovorom. Imala je svoj način
pričanja kojim je začinjavala svoje uspomene sa sela i iz mladosti. Pričala je
da je za nju bila prava sreća da sluša kako »crvendaći pjevaju na glogovom
kocu«.
Soba na prvom katu, gdje je bio »restoran«, bila je veliko i dugo odjeljenje
puno stočića, stoličica, stolica, stolova i klupa, a imala je i jedan stari
nakrivljeni bilijar. U nju se ulazilo stepenicama na zavojak koje su se u uglu
sobe završavale jednom četvrtastom rupom sličnom onim koje vidite na
krovu lađe. Ova soba, osvijetljena samo jednim uzanim prozorom i jednom
uvijek upaljenom lampom, imala je izgled neke jazbine. Namještaj na četiri
noge stajao je kao da ih je imao tri. Okrečeni zidovi nisu imali drugog
ukrasa osim ova četiri stiha spjevana u čast gospođe Hucheloup:

Čudo izdaleka, strašilo izbliže,

Bradavica jedna nos joj uvis diže.
Strahujete uvijek da se ne usekne,
I nos joj ne padne a ona ne drekne.

503
 To bijaše ugljenom napisano na zidu.
Gospođa Hucheloup, takva, prolazila je od jutra do mraka pored ovih
stihova potpuno ravnodušna. Dvije služavke, koje su zvali Matelote i
Gibelotte, a kojima nitko nije znao drugog imena, pomagale su gospođi
Kucheloup i donosile s njom na stolove krčage slabog vinca i razne jušetine
koje su služile izgladnjelim gostima u zemljanim zdjelama. Matelote
krupna, debela, riđa i kreštava, bila je ružnija nego ikakvo mitološko
čudovište; ipak, pošto je red da služavka uvijek stoji iza gospođe, ona je bila
manje ružna od gospođe Hucheloup. Gibelotte, visoka, tanka, blijeda kao
vosak, s modrim kolutovima oko očiju, spuštenih trepavica, uvijek
iznemogla i utučena, pateći tako reći od kroničnog umora, prva da urani,
posljednja da zaspi, služila je sve, čak i drugu služavku, mirna i krotka,
smiješeći se nekim zbog umora neodređenim sanjivim osmijehom.
Prije ulaska u sobu s restoranom, mogao se pročitati na vratima ovaj stih
koji je Courfeyrac napisao kredom:

Časti ako možeš a jedi ako smiješ.

504
 II

PRETHODNO VESELJE
Laigle de Meaux (Legl de Mo) stanovao je, kao što znate, više kod Jolyja
(Žolija) nego na drugom mjestu. Imao je stan kao što ptica ima granu. Dva
su prijatelja živjela zajedno, jela zajedno, spavala zajedno. Sve im je bilo
zajedničko, pa pomalo i Musichetta. Bili su ono što se u nekim samostanima
zove »bini«. Ujutro, 5. lipnja, otišli su na doručak u Korint. Nazebao, Joly je
imao jaku kihavicu, koja je pomalo prešla i na Laiglea. Odijelo Laigleovo
bilo je pohabano, ali je Joly bio lijepo obučen.
Bilo je oko devet sati izjutra kad otvoriše vrata Korinta.
Popeše se na prvi kat.
Matelote i Gibelotte ih dočekaše.
– Ostriga, sira i šunke, reče Laigle.
I sjedoše za stol.
Krčma je bila prazna; bili su sami njih dvojica.
Kad je vidjela Jolyja i Laiglea, Gibelotte je donijela bocu vina na stol.
Tek što su počeli jesti ostrige, pomoli se nečija glava na vrhu stepenica, i
čuše se ove riječi:
– Prolazeći, osjetio sam s ulice divan miris brijskog sira. I uđoh.
To je bio Grantaire.
Grantaire uze jednu stolicu i sjede za stol.
Kad je vidjela Grantairea, Gibelotte stavi dvije boce vina na stol.
Sad ih je bilo trojica.
– Zar ćeš popiti ove dvije boce? zapita Laigle Grantairea.
Grantaire odgovori:
– Svi su oštroumni, ti si samo plitkouman. Koga su još uplašile dvije
boce?
Ona dvojica bijahu počela da jedu, Grantaire poče da pije. Pola boce
iskapi začas.
– Imaš rupu u želucu, je li? reče Laigle.
– A ti na laktu, odgovori Grantaire.
I, pošto je ispio još jednu čašu, dodade:

505
 – Ah, jadni Laigle, što ti je kaput star.
– I ja mislim, odgovori Laigle, zato se dobro i slažemo, moj kaput i ja. On
se potpuno na meni dotjerao, nigdje me ne steže, uzeo je oblik moje grdobe,
povija se za svim mojim pokretima; osjećam ga samo zato što mi je topao.
Stara odijela su isto kao i stari prijatelji.
– Tako je, upade Joly u razgovor, staro odijelo je stari prijatelj.
– Osobito, reče Grantaire, kad govori čovjek s kihavicom46.
– Grantaire, zapita Laigle, dolaziš li sa bulvara?
– Ne.
– Joly i ja smo vidjeli čelo sprovoda.
– To je divan prizor, reče Joly.
– Što je mirna ova ulica! uzviknu Laigle. Tko bi pomislio da je Pariz
uskomešan! Lako je vidjeti da su svuda ovuda bili nekad samostani! Du
Breul i Sauval ih nabrajaju, a i opat Lebeuf. Bilo ih je svuda okolo, na sve
strane, bosih, obuvenih, postriženih, bradatih, sivih, ornih, bijelih,
franjevaca, male braće, kapucina, karmelita, malih augustinaca, velikih
augustinaca, starih augustinaca... Kao da su iz zemlje nicali.
– Dosta o redovnicima, prekide ga Grantaire, podiđe te svrab kad se priča
o njima.
Zatim uzviknu:
– Puh! progutah jednu pokvarenu ostrigu. Sad će me opet uhvatiti
hipohondrija. Ostrige su pokvarene, služavke su ružne. Mrzim ljudski rod.
Prošao sam maloprije Richelieuovom ulicom pored one velike Narodne
biblioteke. Ona gomila ostriginih školjki što se zove biblioteka ogadi vam
svaku misao, šta ima tu papira! koliko tinte! koliko je toga nadrljano! sve su
to ljudi napisali. Koji je to zvekan rekao da je čovjek dvonožac bez perja?
Zatim, sreo sam jedno divno djevojče koje poznajem, lijepo kao proljeće,
dostojno da se zove Floréal, i očarano, ushićeno, sretno, na sedmom nebu,
bijednica jedna, jer ju je juče jedan strašni, boginjavi bankar izvolio
poželjeti! Ah! žena čeka kupca kao i đurđica; mačke love miševe i ptice. To je
djevojče, do prije dva mjeseca, živjelo pametno na tavanu, namještalo je
kolute u rupice steznika, kako se to zove, šilo je, imalo je prost krevet,
stanovalo je pored saksija s cvijećem, bilo je zadovoljno. A sad je bankarka.
Taj se preobražaj izvršio noćas. Sreo sam tu žrtvu jutros, sijala je od radosti.
A odvratno je to što je ta nevaljalica lijepa danas kao i jučer. Ne vidi joj se
njen finansijer na licu. Ruže su, na svoju štetu ili dobit, drukčije od žena po
tome što se vidi trag koji im ostave gusjenice. Ah! nema morala na zemlji,
46Joly je riječ ami (prijatelj) Izgovorio, kihnuvši vjerojatno, abi, dakle, isto kao i habit (odijelo). –
Prev.

506
svjedok mi je mirta, simbol ljubavi, lovor, simbol rata, maslina, ta glupača,
simbol mira, jabuka, koja zamalo što nije zadavila Adama svojim
sjemenkama, i smokva, prababa sukanja. A što se tiče prava, hoćete li da
znate što je pravo? Gali žude za Kluzom, Rim štiti Kluz i pita šta im je kriv
Kluz. Brenus odgovara: »Isto što i vama Alba, isto što i vama Fiden, isto što
i vama Ekvi, Volski, Sabinjani. Bili su vam susjedi. Klužani su naši. Mi
shvaćamo susjedstvo kao i vi. Vi ste smotali Albu, mi uzimamo Kluz«. Rim
odgovara: »Nećete uzeti Kluz«. Brenus je uzeo Rim. Zatim je uzviknuo: –
Vae victis!47 – Eto šta je pravo. Ah! šta ima na ovom svijetu grabljivih
životinja! Šta ima orlova! Koža mi se od njih ježi.
On pruži čašu Jolyju, koji je napuni, zatim ispi, pa nastavi, gotovo i ne
prekidajući riječ ovom čašom koju nitko i ne primijeti, pa ni on sam:
– Brenus, koji uzima Rim, pravi je orao; bankar, koji uzima malu
radnicu, pravi je orao. Ni jedan ni drugi nemaju stida. Ne vjerujmo dakle ni
u što. Jedino je samo stvarnost: piti. Ma kojeg da ste mišljenja, budite za
mršavog pijetla kao kanton Uri ili za debelog pijetla kao kanton Glarus,
svejedno, pijte. Vi mi govorite o bulvaru, i tako dalje. Gle, zar ćemo opet
imati jednu revoluciju? Čudim se kako je dobri bog tako oskudan u
sredstvima. Svaki čas treba da podmazuje točak događaja. Zapne nešto pa
ne ide. Brže ovamo revoluciju. I sirotom bogu uvijek su ruke zamazane od
tog gadnog maziva. Na njegovom mjestu, ja bih to izvodio jednostavnije, ne
bih svaki čas navijao svoju spravu, vodio bih bez zastoja ljudski rod, pleo bih
događaje petlju po petlju, ne kidajući žicu, ne bih držao ništa za
nepredviđene slučajeve, ne bih imao izvanrednog repertoara. Ono što vi
zovete napretkom, to kreću dva motora, ljudi i događaji. Ali, nažalost,
potrebno je s vremena na vrijeme nešto izvanredno. I događajima, kao i
ljudima, nije dovoljna obična trupa; treba da se među ljudima nađu geniji, a
da iz događaja izbiju revolucije. Veliki potresi su zakon; opći poredak ne
može biti bez njih; i kad čovjek vidi pojavu kometa, sklon je da povjeruje da
su i samom nebu potrebni izuzetni glumci. Kad se netko tome ne nada, bog
prilijepi takav meteor na zid nebeskog svoda. Iskrsne neka neobična
zvijezda, obilježena ogromnim repom. I tada umre Cezar. Brut ga udari
nožem, a bog kometom. Tres! i eto sjeverne zone, eto jedne revolucije, eto
jednog velikog čovjeka; 93-ća ispisana krupnim slovima. Napoleon na prvom
mjestu, kometa iz 1811. na vrhu plakata. Ah! lijepog plavog plakata, sveg
išaranog neočekivano blistavim zvijezdama! Bum! bum! izvanredan prizor.
Pogledajte, besposlenjaci. Sve se razigralo, zvijezda kao i drama. Blagi bože,
to je suvišno i nije dovoljno. Ta sredstva, za izuzetne slučajeve, izgledaju
izdašnost, a zapravo su oskudica. Dragi prijatelji, i providnost pribjegava

47 Teško pobijeđenima. – Prev.

507
krpežu. Šta dokazuje revolucija? Da je bog oskudan. On izvodi državni udar,
jer između sadašnjosli i budućnosti ima prekid, i jer on, bog, nije mogao da
sastavi dva kraja. Doista, to me utvrđuje u mojim pretpostavkama o
imovnom stanju Jehovinom; i kad vidim toliko nevolje gore i dolje, toliko
sitničarenja i cicijaštva i bešćutnosti i bijede na nebu i na zemlji, počev od
ptice koja nema nijednog zrna pa do mene koji nemam sto hiljada livara
rente, kad vidim ljudsku sudbinu, koja je vrlo bijedna, pa i kraljevsku
sudbinu, koja pokazuje užas, svjedok je obješeni knez de Conde, kad vidim
zimu, koja nije ništa drugo nego poderotina na zenitu kroz koju duva vjetar,
kad vidim tolike dronjke čak i na svježem jutarnjem rumenilu na vrhu
bregova, kad vidim kapi rose, te lažne bisere, kad vidim inje, to umjetno
drago kamenje, kad vidim oparano čovječanstvo i okrpljene događaje, i
toliko pjega na suncu, i toliko rupa na mjesecu, kad vidim toliko bijede
svuda, ja sumnjam u božje bogatstvo. Doduše, on izgleda bogat, ali ja
osjećam da je oskudan. On daje revoluciju, kao što trgovac kome je kasa
ispražnjena daje ples. Ne treba suditi o bogovima po izgledu. Ispod nebeske
pozlate ja nazirem siromašan svemir. Ima bankrotstva u stvaranju. Zato
sam ja nezadovoljan. Eto, danas je 5. lipnja, a skoro se ništa ne vidi; još od
jutros čekam da svane, a ne sviće. I kladim se da neće danas ni svanuti.
Tako je netačan rđavo plaćeni službenik. Da, sve je slabo namješteno, ništa
se ni s čim ne poklapa, ovaj stari svijet se sav izvitoperio, ja prelazim u
opoziciju. Sve ide krivo; svemir voli da pecka. To vam je kao s djecom, tko ih
želi nema ih, tko ih ne želi ima ih. Suma: ja se srdim. Osim toga, muka me
hvata kad vidim Laiglea de Meauxa, tog ćelavka. Za mene je poniženje kad
pomislim da sam istih godina s tim koljenom. Uostalom, ja kritikujem, ali
ne vrijeđam. Svemir je onakav kakav je. Ja govorim ovdje bez ikakve opake
namjere i da bih umirio svoju savjest. Primite, oče nebeski, uvjerenje o mom
odličnom uvaženju! Ah! tako mi svih svetaca sa Olimpa i tako mi svih
bogova iz raja, ja nisam stvoren da budem Parižanin, to jest da odskačem
dovijeka, kao lopta između dvije rakete, od družine skitača do družine
bukača! Ja sam stvoren da budem Turčin, koji povazdan gleda kako
istočnjačke ženice izvode one divne egipatske igre, pohotij ive kao snovi
čednog čovjeka, ili bosjeronski seljak, ili mletački plemić okružen gospama,
ili neki mali njemački knez koji daje pola pješaka germanskom savezu, a
ubija vrijeme sušeći čarape na svom plotu, to jest na svojoj granici! Eto za
šta sam ja rođen! Jest, rekao sam za Turčina, i to ne poričem. Ne mogu da
shvatim zašto se o Turcima obično loše misli; Muhamed ima dobrih strana;
čast i poštovanje pronalazaču harema s hurijama i rajeva s odaliskama! Ne
grdimo islam, jedinu religiju koju krasi kokošinjac! A kad je tako, hoću da
pijem. Zemlja je jedna velika budalaština. A izgleda da sve ove budale hoće
da se tuku, da razbiju jedan drugome njušku, da se mrcvare, usred ljeta, u

508
mjesecu lipnju kad bi mogli otići, s curom ispod ruke, da se nadišu na
livadama iz ogromne šalice čaja od pokošene trave. Doista, pravi se suviše
budalaština. Jedna stara razlupana svjetiljka koju sam maločas vidio kod
jednog staretinara potakla me je na jednu misao: Bilo bi vrijeme da se
prosvijetli ljudski rod. Jest, evo sam opet neveseo! Eto šta znači progutati
naopačke jednu ostrigu i jednu revoluciju! Opet sam mračan. Oh! strašan li
je ovaj stari svijet! Tu se čovjek upinje, odapinje, tu zapinje, tu crkava, tu se
navikava!
I Grantaire, poslije ovog napada rječitosti, dobi zaslužen napad kašlja.
– Kad spomenuste revoluciju, reče Joly, izgleda doista da je Marius
zaljubljen.
– Znate li u koga? zapita Laigle.
– Nhe.
– Ne?
– Nhe, kažem ti.
– Mariusova ljubav! uzviknu Grantaire. Vidim već kako to izgleda.
Marius je dim, a valjda je našao neku maglu. Marius je pjesničkog roda. A
svaki pjesnik vam je u neku ruku lud. Tymbroeus Apollo. Marius i njegova
Marija, ili Mara, ili Marica, ili Marina mora da su čudni ljubavnici. Kao da
ih gledam. Zanesu se, pa zaborave i da se poljube. Čedni na zemlji, ali se
spoje u beskonačnosti. To su duše koje imaju čula. Spavaju zajedno na
zvijezdama.
Grantaire je načinjao drugu bocu a možda i drugu besjedu, kad se kroz
četvrtastu rupu na vrhu stepenica pomoli jedno novo stvorenje. Bijaše to
dečko ispod deset godina, poderan, sićušan, žut, sa zašiljenim licem, živa
oka, veoma kosmat, sav pokisao, zadovoljna izgleda.
Dečko, mada nije poznavao nijednog od trojice, obrati se, bez oklijevanja,
Laigleu de Meauxu.
– Jeste li vi gospodin Bossuet? zapita on.
– Tako su me krstili, odgovori Laigle. Šta tražiš od mene?
– Počuj. Jedan velik plav čovjek na bulvaru rekao mi je: »Poznaješ li babu
Hucheloup?« Ja sam rekao: »Znam, ulica Chanvrerie, udovica onog starog«.
On mi je rekao: »Potrči, naći ćeš tamo gospodina Bossueta, i reći ćeš mu od
moje strane: A-Be-Ce«. To zbijaju s vama neku šalu, je l’ te? Dao mi je deset
soua.
– Joly, pozajmi mi deset soua, reče Laigle; pa se okrenu Grantaireu: –
Grantaire, pozajmi mi deset soua.
Tako dobi dvadeset soua koje dade dečku.

509
 – Hvala, gospodine, reče mali dečko.
– Kako se zoveš? zapita Laigle.
– Navet, Gavrocheov prijatelj.
– Ostani s nama, reče Laigle.
– Ručaj s nama, reče Grantaire.
Dečko odgovori:
– Ne mogu, na sprovodu sam, ja vičem: dolje Polignac.
I izbacujući nogu što je više mogao nazad, a to je pozdrav najvećeg
poštovanja, ode.
Kad je otišao, Grantaire poče govoriti:
– Ovo je pravi deran. Ima mnogo vrsta u rodu derana. Deran bilježnik
zove se trčkaralo, deran kuhar zove se sudoper, deran pekar zove se momak,
deran lakej zove se groom, deran mornar zove se mali, deran vojnik zove se
sokolić, deran slikar zove se mazalo, deran trgovac zove se šegra, deran
dvoranin zove se paž, deran kralj zove se dauphin, deran bog zove se, po
talijanskom, bambino.
Dok je to govorio, Laigle je premišljao, pa reče poluglasno:
– A-Be-Ce, to jest Lamarqueov pogreb.
– Veliki plav čovjek, primijeti Grantaire, to je Enjolras koji te
obavještava.
– Da li da idemo? zapita Bossuet.
– Pada kiša, reče Joly. Zakleo sam se da ću ići u vatru, a ne u vodu. Neću
da nazebem.
– Ja ostajem ovdje, reče Grantaire. Više volim ručak nego pogrebna kola.
– Zaključak: Ostajemo ovdje, prihvati Laigle. Onda pijmo. Uostalom, ako
izostanemo od pogreba, ne moramo izostati od bune.
– Ako je do bhune, ja sam tu, uzviknu Joly.
Laigle protrlja ruke.
– Hoće da ispravljaju revoluciju od 1830. Doista, stiže malo narod.
– Ne marim mnogo za tu vašu revoluciju, reče Grantaire. Ja ne mrzim
ovu vladu. To je kruna ublažena pamučnom kapom. To je žezlo koje se
završava kišobranom. Doista, kad razmislim, po ovom današnjem vremenu,
Louis-Philippe bi mogao da se dobro posluži svojim kraljevstvom u dvije
svrhe, da okrene onaj kraj sa žezlom protiv naroda i da otvori onaj kraj s
kišobranom protiv neba.
U sobi je bio mrak, oblaci dima sakrili su bili i posljednju svjetlost. Nije
bilo nikoga ni u krčmi ni na ulici, svatko je bio otišao da vidi »šta se dešava«.

510
 – Je li podne ili ponoć? uzviknu Bossuet. Ne vidi se ni prst pred okom.
Gibelotte, svjetlosti!
Grantaire, snužden, ispijaše.
– Enjolras i ne računa na mene, poče da gunđa. On veli: »Joly je bolestan.
Grantaire je pijan«. Pa je Bossuetu poslao Naveta. Da je došao po mene,
otišao bih s njim. Utoliko gore po njega! Neću mu otići na taj pogreb.
Donijevši tu odluku, Bossuet, Joly i Grantaire ostaše u krčmi. Oko dva
sata po podne, stol za kojim su sjedili bio je pun boca. Dvije su svijeće na
njemu gorjele, jedna u jednom bakarnom, potpuno zelenom svijećnjaku,
druga u grliću jedne napukle boce. Grantaire je naveo Jolyja i Bossueta da
piju, a Bossuet i Joly su nagovarali Grantairea da bude veseo.
Grantaire je, od podne, napustio vino, taj osrednji izvor snova. U očima
ozbiljnih pijanica vino ne uživa najveći ugled. U pijanstvu postoje crne,
prave magije, i bijele, prividne magije; vino su samo bijele magije. Grantaire
je volio da ludo ispija snove. Crnilo strahovitog pijanstva, kad bi se pomolilo,
ne samo da bi ga zaustavilo, nego bi ga i privuklo. Ostavio je boce, pa je
prihvatio pivsku čašu. Pivska čaša je ponor. Ne imajući pri ruci ni opijuma,
ni hašiša, a želeći da napuni mozak sutonom, on je pribjegao onoj užasnoj
smjesi rakije, crnog piva i apsenta, koja izaziva tako strahovitu letargiju.
Od ova tri isparenja, piva, rakije, apsenta, stvara se olovo duše. To su tri
mraka; u njih se topi nebeski leptir; u njima se obrazuju, u opnastom dimu
koji se nekako zgusnuo kao krilo slijepog miša, tri nijeme furije, mora, noć,
smrt, koje oblijeću oko zaspale Psihe.
Grantaire još ne bijaše, ni izdaleka, u tom mračnom stanju. On je bio
nevjerojatno veseo, a Bossuet i Joly ne zaostajahu za njim. Kucahu se
čašama. Grantaire je svoje neobično naglašavane riječi i misli pratio
neodređenim pokretima, on je dostojanstveno držao lijevu šaku na koljenu,
tako da mu je ruka u laktu stajala pod pravim kutom pa, razdrljen,
opkoračavajući stolčić, s punom čašom u desnoj ruci, on dobaci služavci
Mateloti ove svečane riječi:
– Neka se otvore vrata palače! neka svatko postane član Francuske
akademije i dobije pravo da poljubi gospođu Hucheloup! Pijmo.
I okrećući se gospođi Hucheloup on dodade:
– Ženo starodrevna i upotrebom posvećena, pristupi bliže da te
promatram!
A Joly doviknu:
– Matelote i Gibelotte, ne dajte više Grantaireu da pije. On pojede grdan
novac. On je od jutros požderao i u ludosti potrošio dva franka i dvadeset i
pet santima.

511
 A Grantaire prihvati:
– Tko je bez moje dozvole skinuo zvijezde i stavio ih na stol u obliku
svijeća?
Bossueta, treštena pijana, ne napuštaše mir.
On je sjedio na otvorenom prozoru, tako da mu je kiša udarala u leđa, i
promatrao je svoja dva prijatelja.
On je iznenada za sobom čuo neki metež, neku trku i povike na oružje!
Okrenu se i primijeti, u ulici Saint-Denis, na kraju ulice Chanvrerie, kako
prolaze Enjolras, s karabinom u ruci, i Gavroche, sa svojim pištoljem,
Feuilly, sa svojom sabljom, Courfeyrac, sa svojim mačem, Jean Prouvaire,
sa svojom musketom, Combeferre, s puškom, Bahorel, s puškom, i sva ona
naoružana i burna gomila koja iđaše za njima.
Ulica Chanvrerie ne bijaše duža od puškometa. Bossuet namjesti šake
oko usta i povika:
– Courfeyrac! Hej! Hej! Courfeyrac!
Courfeyrac se okrenu na ovo dozivanje, vidi Bossueta i uputi se prema
njemu ulicom Chanvrerie viknuvši: »Šta je?« dok mu je Bossuet opet
dovikivao: »Kuda ćeš?«
– Da dižem barikadu, odgovori Courfeyrac.
– Pa ovdje! Mjesto je dobro; Diži je ovdje!
– Istina, Laigle, reče Courfeyrac.
I na jedan Courfeyracov znak gomila pojuri u ulicu Chanvrerie.

512
 III

NOĆ SE POČINJAŠE HVATATI NAD

GRANTAIREOM
Mjesto je bilo doista kao naručeno, prilaz u ulicu širok, drugi kraj sužen
kao ćorsokak, sa Korintom u dnu, i ulicom Mondétour, koju je bilo lako
zakrčiti s desna i s lijeva; napad je bio moguć samo iz ulice Saint-Denis, to
će reći sa čela i po brisanom prostoru. Pijani Bossuet imao je oko trijeznog
Hanibala.
Kad je nagrnula gomila, strah je spopao cijelu ulicu. Nestade svakog tko
se u njoj zadesio. Za tren oka, svuda, i desno i lijevo, dućani, tezge, vrata,
prozori, rolete, mansarde, kapci svih veličina, sve se zatvori od prizemlja do
krova. Jedna prestravljena baba namjestila je pred prozorom jastuk
zakačivši ga na dvije motke za sušenje rublja, da bi ublažila pucnjeve
pušaka. Jedino je kuća s krčmom ostala otvorena, iz jednostavnog razloga
što je gomila u nju nagrnula. – Ah, bože moj! Bože moj! uzdisala je gospođa
Hucheloup.
Bossuet je bio strčao pred Courfeyraca.
Joly je vikao s prozora:
– Courfeyrac, što nisi uzeo kišobran? Nahladit ćeš se.
Pri tom je za nekoliko minuta izvaljeno dvadeset gvozdenih poluga sa
izloga krčme, a deset hvati popločenja povađeno; Gavroche i Bahorel
zaustavili su na ulici i izvrnuli kola nekog krečara Anceaua; na kojima su
bila tri bureta puna kreča, koja su oni stavili kao podlogu kamenim
kockama; Enjolras je odvalio poklopac sa ulaza u podrum, i svu praznu
burad udovice Hucheloup dogurao do buradi s krečom; Feuilly svojim
prstima naviklim da ukrašavaju tanka pera lepeze, podupro je burad i kola
dvjema velikim gomilama tesanog kamena, dovučenog na brzu ruku, kao i
sve drugo, i pronađenog tko zna gdje. S jednog zida susjedne kuće bile su
izvaljene grede za podupiranje i položene na burad. Kad se Bossuet i
Courfeyrac okrenuše, polovina ulice bila je već zatvorena bedemom višim od
čovjeka. Ništa ne može kao narodna ruka da sazida ono što se zida rušeći.
Matelote i Gibelotte bile su se umiješale među radnike. Gibelotte se
motala tamo-amo noseći razne komade. I njen je umor pomogao barikadi.

513
Dodavala je kamenje kao što bi služila vinom, sanjivo troma.
Jedan omnibus s dva bijela konja prođe krajem ulice.
Bossuet skoči preko zida, zaustavi kočijaša, naredi putnicima da se
skinu, dade ruku »damama«, otpusti konduktera, i vrati se s kolima vodeći
konje za uzdu.
– Omnibusi, reče, ne prolaze pored Korinta. Non licet omnibus adire
Corinthum.48
Trenutak potom, ispregnuti konji odlutaše ulicom Mondétour, a izvrnuti
omnibus dopuni onu branu na ulici.
Gospođa Hucheloup, izvan sebe, sklonila se na prvi kat.
Pogled joj je lutao, gledala je i ne videći i vikala prigušeno. Povici su joj
od straha zapinjali u grlu.
– Ovo je kraj svijeta, mrmljala je ona.
Joly spusti jedan poljubac na crvenu i naboranu vratinu gospođe
Hucheloup i reče Grantaireu: – Dragi moj, uvijek sam ja smatrao vrat ženin
kao nešto izvanredno nježno.
Grantaire je u ditirambu bio dospio do najviših regiona. Matelote baš tad
dođe na prvi kat, a Grantaire je uhvati oko struka i poče da se kroz prozor
grohotom cereka.
– Matelote je ružna! derao se. Matelote je u snu viđena rugoba! Matelote
je himera. Evo tajne njenog rođenja: jedan gotski Pigmalion koji je vajao one
nakaze na katedralama zaljubi se jednog lijepog jutra u jednu od njih, i to u
najružniju. On zamoli ljubav da je oživi, i tako je nastala Matelote.
Pogledajte je, građani: kosa joj je kromatsko-olovne boje kao u Tizianove
ljubavnice, i uz to je dobra djevojka. Jamčim vam da će sve dobro biti. U
svakoj dobroj djevojci krije se junak. A što se tiče babe Hucheloup, to vam je
hrabra starica. Pogledajte joj brkove! Naslijedila ih je od svoga muža. Prava
husarka, nego šta! I ona će se dobro tući. Njih dvije će u zajednici zadati
mnogo straha predgrađu. Drugovi, oborit ćemo vladu, to je tako sigurno kao
što je sigurno da ima petnaest prelaznih kiselina između margarinske i
mravlje kiseline. Uostalom, to mi je svejedno. Gospodo, otac me je uvijek
mrzio što nisam mogao da razumijem matematiku. Ja razumijem samo
ljubav i slobodu. Ja sam dobro dijete Grantaire. Pošto nisam nikad imao
novaca, nisam se ni navikao na njih, pa zato nisam nikad oskudijevao; ali,
da sam bio bogat, ne bi više bilo sirotinje! Vidjeli biste! Oh, kad bi dobra
srca imala duboke kese! Kako bi sve bolje išlo! Da je Isus Krist imao
Rothschildovo blago! Što bi on dobra učinio! Matelote, poljubite me! Vi ste

48»Nije dozvoljeno svakome prići Korintu«. Igra riječi, jer se na latinskom svakom kaže omnibus.
– Prev.

514
sladostrasni i sramežljivi! Vi imate obraze koji mame sestrinski poljubac, i
usne koje traže ljubavnički poljubac.
– Umukni, bure jedno! reče Courfeyrac.
Grantaire odgovori:
– Ja sam kmet grada Toulouse i laureat njene Akademije.
Erijolras, koji je stajao na vrhu barikade, s puškom u ruci, okrenu svoje
lijepo, strogo lice. Enjolras, kao što znate, imaše u sebi nečeg spartanskog i
puritanskog. On bi poginuo na Termopilima sa Leonidom, a spalio bi
Drogheda s Croimvellom.
– Grantaire! viknu mu on, idi kuda znaš da liječiš mamurluk. Ovo je
mjesto opojno a ne pijano. Ne sramoti barikadu!
Ova srdita riječ dirnu neobično Grantairea. Kao da ga je netko pljusnuo
hladnom vodom po licu. Izgledaše kao da se otrijeznio. On sjede, nalakti se
na jedan stol do prozora, pogleda Enjolrasa neiskazano blago, i reče mu:
– Pusti me da ovdje spavam.
– Idi na drugo mjesto da spavaš, viknu Enjolras.
Ali Grantaire, gledajući ga uvijek svojim nježnim i zamagljenim očima,
odgovori:
– Pusti me da ovdje spavam – i umrem.
Enjolras ga prezirno pogleda:
– Grantaire, ti nisi sposoban ni da vjeruješ ni da misliš, ni da htjedneš, ni
da živiš, ni da umreš.
Grantaire odgovori ozbiljnim glasom.
– Vidjet ćeš.
On promuca još nekoliko nerazgovijetnih riječi, zatim mu glava klonu
tromo na stol, i što je obično posljedica drugog stanja pijanstva, u koje ga je
Enjolras onako grubo i osorno gurnuo, on zaspa začas.

515
 IV

POKUŠAJ DA SE UTJEŠI GOSPOĐA

HUCHELOUP
Bahorel, ushićen barikadom, vikaše:
– Gle kako je ulica dekoltirana! Što je lijepa!
Courfeyrac, dok je pomalo rušio popločenje, gledaše da utješi krčmarevu
udovicu.
Strina Hucheloup, zar se niste onomad žalili da su Vas novčano kaznili
što je Gibelotte tresla čilim kroz prozor?
– Jesam, moj dragi gospodine Courfeyrac. Ah, zaboga, zar ćete i ovaj stol
da mi uzmete za taj vaš užas? Pa ne samo za ćilim, nego i za jednu saksr
koja je pala s mansarde vlada me globila sto franaka. Zar to nije užas?
– Zato vas i osvećujemo, strina Hucheloup.
Strina Hucheloup kao da ne razabiraše u čemu je njena dobit u ovoj
naknadi koju joj davahu. Ona je bila zadovoljna poput one Arapkinje koja je
otišla da se požali ocu što ju je muž ćušnuo, vapijući za osvetom i vičući: –
»Oče, ti moraš vratiti mome mužu žao za sramotu«. Otac je zapita: »Po
ikome te je obrazu udario?« »Po lijevome«. Otac joj opali ćušku po desnom
obrazu i reče: »Sad ćeš biti zadovoljna. Idi i kaži svome mužu da je on
pljusnuo moju kćer, ali da sam i ja pljusnuo njegovu ženu«.
Kiša bijaše prestala. Imaše i novih pridošlica. Radnici su donijeli ispod
bluza jedno bure baruta, jednu kotaricu s bocama vitriola, dvije-tri buktinje
od poklada i jedan koš pun lampiona »što su ostali od kraljevog dana«. Taj
dan bio je nedavno, 1. svibnja. Pričahu da je onu municiju poslao neki
trgovčić iz predgrađa Saint-Antoine, po imenu Pepin. Razbiše jedini fenjer u
ulici Chanvrerie, drugi koji je bio naspram njega u ulici Saint-Denis, i sve
fenjere iz susjednih ulica, iz ulice Mondétour, Labudove, Propovjednika, pa
iz ulice Grandei Petite-Truanderie.
Enjolras, Combeferre i Courfeyrac upravljahu svime. Sada se dizahu u
isti mah dvije barikade, obje naslonjene na kuću Korint pod pravim uglom;
velika je zatvarala ulicu Chanvrerie a manja ulicu Mondétour sa strane
Labudove ulice. Ova druga barikada, vrlo uska, bila je sagrađena samo od
buradi i popločenja. Bijaše tu oko pedeset poslenika; tridesetina naoružanih

516
puškama; jer su, usput, naveliko zagrabili iz jedne trgovine oružjem.
Ničega čudnijeg i šarenijeg od ove vojske. Jedan bijaše u kratkom kaputu
s konjaničkom sabljom i dvije kuburlije, jedan drugi u košulji, okruglom
šeširu i s kesom za barut o bedru, jedan treći bijaše metnuo na grudi oklop
od devet araka papira za upijanje a mjesto oružja imaše sedlarsko šilo.
Jedan je vikao: Istrijebimo ih do posljednjeg i umrimo na vrhu svojih
bajoneta! Ovaj nije imao bajoneta. Jedan se opet bijaše opasao iznad kaputa
remenjem i fišeklijom narodnog gardista, na čijem je poklopcu bio crvenom
vunom izvezen ovaj natpis: Javni poredak. Mnogo pušaka s brojem legije,
malo šešira, nijedna kravata, puno golih ruku, nekoliko kopalja. Dodajte
tome sve uzraste, svakojaka lica, bljedunjave i malešne mladiće, potamnjele
pristanišne radnike. Svi su se žurili, i, pomažući jedni drugima, razgovarali
o izgledima na uspjeh, – da će dobiti pomoć u tri sata izjutra, – da su sigurni
u jedan puk, – da će se Pariz dići na ustanak. Strahovite riječi pomiješane s
nekim srdačnim i veselim raspoloženjem. Rekli biste da su svi braća, a nisu
znali jedan drugom ni imena. Velike opasnosti imaju tu lijepu stranu što
istaknu bratstvo između nepoznatih ljudi.
U kuhinji je bila upaljena vatra i na njoj su u jednom kalupu za metke
topili bokale, žlice, viljuške i sve kalajno posuđe iz krčme. Uz to se i pilo.
Kapsli i sačma bijahu pomiješani na stolu s vinskim čašama. U sobi s
bilijarom, gospođa Hucheloup, Matelote i Gibelotte, na koje je strah
nejednako djelovao, jer je jedna bila zabezeknuta, druga zadihana, a treća
se probudila, derale su stare krpe i češljale šarpiju; tri su im ustanika
pomagala, tri kosmata, bradata i brkata veseljaka, koji su čupali platno
vješto kao krojačice i strah im ulivali.
Onaj krupni čovjek koga su Courfeyrac, Combeferre i Enjolras spazili kad
se pridružio gomili na uglu ulice Billettes, radio je na maloj barikadi i dobro
koristio. Gavroche je radio na velikoj barikadi. A onaj mladić koji je sačekao
Courfeyraca u stanu i pitao ga za gospodina Mariusa, nestao je otprilike
onda kad je izvrnut omnibus.
Gavroche, kao da je dobio krila od radosti, svuda je stizao i u pomoć
priticao. Išao je tamo-amo, penjao se, silazio, opet se penjao, galamio,
kliktao. Šta ga je pokretalo? – bijeda, šta mu je davalo krila? – radost.
Gavroche je bio kao vihor. Viđao se bez prestanka, čuo se neprestano, i bio je
svuda u isti mah. To njegovo stizanje na sve strane gotovo je dražilo; nije
bilo mira s njim. Ogromna barikada ga je osjećala na sebi. Smetao je
besposlenjacima, podsticao ljenjivce, krijepio umorne, zadirkivao
zamišljene, jedne veselio, druge bodrio, neke ljutio, sve pokretao, peckao
studenta, ujedao radnika; šepurio se, zadržavao, kretao, letio iznad meteža i
truda, skakao od jednih k drugima, mrmljao, pjevušio, i podbadao svu tu

517
zapregu: muha ogromnih revolucionarnih kola.
Njegove male ruke nisu se prestajale micati, a njegova mala pluća nisu
prestajala vikati:
– Ded’, tko je junak! Daj još komad popločenja! još koje bure! još nekog
đavola! ima li ga gdje? Brže jednu košaru žbuke da se zamaže ova rupa. Hej,
mala vam je ova barikada. Treba da poraste. Stavljajte, trpajte, gurajte sve.
Porušite kuću. Barikada, to vam je mješavina, kao čaj gospođe Gibou. Gle,
eno tamo jednih staklenih vrata.
Oni koji su radili zagrajaše:
– Staklena vrata! A šta će nam staklena vrata, nevoljo jedna?
– A vi ste mi neki vođa! odgovori Gavroche. Staklena vrata na barikadi,
pa to je vanredno. To ne sprečava napad na nju, ali smeta da se uzme. Zar
nikad niste krali jabuke preko zidova na kojima su bili komadi stakla
pobodeni? Staklena vrata, pa to reže žuljeve narodnoj gardi kad hoće da se
popne na barikadu. Čujte, nema šale sa staklom. Nemate baš bogatu maštu,
drugovi moji.
Inače, ljutio se na svoj pištolj bez kokota. Išao je od jednog do drugog i
vikao: – Pušku mi dajte, hoću pušku! Zašto mi ne date pušku?
– Zar tebi pušku? reče Combeferre.
– A šta opet ne? odgovori Gavroche. Ja sam je imao i 1830. kad smo se
kavžili sa Charlesom X.
Enjolras sliježe ramenima.
– Prvo da se podmire ljudi, a onda djeca.
Gavroche se okrenu ponosito, i odgovori mu:
– Ako pogineš prije mene, uzet ću tvoju.
– Mangupe! reče Enjolras.
– Žutokljunče! odgovori Gavroche.
Neki gospođičić, koji lunjajući bijaše zatumarao do kraja ulice, skrenu na
sebe pažnju.
Gavroche mu doviknu:
– ’Ajde s nama, mladiću! Gle, zar baš ništa nećete da učinite za staru
domovinu?
Gospođičić se izgubi.

518
 V

PRIPREME
Novine iz onoga doba koje su kazale da je barikada u ulici Chanvrerie, ta
gotovo neosvojiva građevina, kako je one zovu, dostizala visinu prvoga kata,
prevarile su se. Ona zapravo nije prelazila srednju visinu od šest do sedam
stopa. Ona je bila tako sagrađena da su se borci mogli lako ili sakriti iza nje,
ili uspraviti nad njom, ili se čak popeti na vrh nje stepenicama načinjenim
od četiri reda naslaganih i stepenasto poređanih kamenih kocki s
unutrašnje strane. Spolja je prednja, strana barikade, u čiji su sastav ušle
naslage kamenja i buradi spojene gredama i daskama koje su se uglavljivale
u točkove Anceauovih kola i izvrnutog omnibusa, imala nakostriješen i
nerazmrsiv izgled. Između zida kuća i onog kraja barikade što bijaše
najudaljeniji od krčme ostavljen je bio prolaz za jednog čovjeka, tako da se
moglo tuda izići. Srčanica na omnibusu bila je ravno uzdignuta i zategnuta
konopima, a jedan crveni barjak koji je na njezinom vrhu bio istaknut,
lepršao se na barikadi.
Mala barikada Mondétour, skrivena iza krčme, ne viđaše se. Obje
barikade zajedno obrazovale su pravi šanac. Enjolras i Courfeyrac nisu
smatrali da treba barikadirati onaj dio ulice Mondétour koji, preko ulice
Propovjednika, vodi na tržnice, jer su svakako htjeli da održe vezu s gradom
a nisu se mnogo bojali napada kroz opasnu i tešku uličicu Propovjednika.
Ne uzimajući u obzir ovaj slobodni izlaz, koji je bio ono što bi Folard,
svojim strategijskim stilom, nazvao crijevo, a vodeći računa i o uzanom
prolazu u ulici Chanvrerie, unutrašnjost barikade, s krčmom koja je pravila
ispadni ugao, predstavljala je jedan nepravilan četvorougao, zatvoren sa
svih strana. Između podignute brane i visokih kuća na dnu ulice bilo je
svega dvadesetak koraka razdaljine, tako da se moglo reći da se barikada
naslanja na te kuće, koje su bile nastanjene ali zatvorene od krova do
zemlje.
Sav ovaj posao izvršen je bez prepreke za nepun sat, a za to vrijeme ova
šaka odanih ljudi ne vidje niotkud nijednu šubaru i nijedan bajonet. Rijetki
prolaznici koji bi u ovom času pobune zalutali u ulicu Saint-Denis pogledali
bi u ulicu Chanvrerie, primijetili barikadu, i izgubili se.
Kad su završene obje barikade, kad je zastava pobodena, izvukoše iz
krčme jedan stol, na koji se Courfeyrac pope. Enjolras donese jedan

519
četvrtast sanduk a Courfeyrac ga otvori. Sanduk je bio pun fišeka. Kad
vidješe fišeke, i najhrabrije podiđe jeza a svi zašutješe za trenutak.
Courfeyrac razdade fišeke smiješeći se.
Svatko dobi po trideset fišeka. Mnogi su imali baruta, pa počeše praviti
nove fišeke od metaka koji su se lili. A ono bure baruta ostaviše na jednom
stolu do vrata, da se nađe za nevolju.
Po cijelom Parizu ne prestajaše udaranje bubnjeva, ali se ono na kraju
slilo u neko jednoliko brujanje na koje oni ne obraćahu više pažnju. To se
brujanje čas udaljavalo čas približavalo, s nekim kobnim odjekivanjem.
Napuniše puške i karabine, svi odjednom, bez žurbe, ozbiljno i svečano.
Enjolras postavi tri straže izvan barikade, jednu u ulici Chanvrerie, drugu u
ulici Propovjednika, treću na uglu ulice Petite-Truanderie.
A kad su podigli barikade, odredili svakom njegovo mjesto, napunili
puške, postavili straže, ostavši sami u ovim strašnim nijemim i gotovo
mrtvim kućama u kojima se sve bijaše pritajilo, obavijeni sve većim sjenama
sutona koji se hvataše, usred ovog mraka i ove tišine u kojoj se osjećaše da
se nešto primiče, a koja imaše nečeg tragičnog i jezovitog, sami, naoružani,
odlučni, mirni, oni su čekali.

520
 VI

U OČEKIVANJU
Šta su radili dok su čekali?
Treba i to da kažemo, jer i to spada u historiju. Dok su ljudi pravili fišeke
a žene šarpiju, dok se jedna velika zdjela, puna kalaja i rastopljenog olova
namijenjenog lijevanju metaka, pušila na jednom zažarenom mangalu, dok
su osmatrači s puškom u ruci čuvali stražu na barikadi, dok je Enjolras, koji
nije znao za odmor, motrio na stražu, Combeferre, Courfeyrac, Jean
Prouvaire, Feuilly, Bossuet, Joly, Bahorel, i još njih nekoliko, potražiše se i
skupiše, kao u najmirnije dane svojih đačkih sastanaka, i u jednom uglu ove
krčme pretvorene u kazamat, na dva koraka od šanca koji su podigli, s
potprašenim i punim puškama, prislonjenim uza stolice, ovi lijepi mladići,
koje je vrebao posljednji čas života, počeše da kazuju ljubavne stihove.

Koje stihove? Evo ih:

Da l’ još u vašoj duši spomen traje,

na divne dane mladosti u cvijetu,
kad čovjek želi jedino na svijetu,
gizdavo ruho i zaljubljen da je?

Kad se od vaših i od mojih dana,

na četr’est ljeta ne bi ispunilo,
i kad sred našeg skromnog, malog stana,
sve, – čak i zima, – proljeće nam bilo!

Da divnih dana! Kad se svaka čaša,

za narod pila, kraj svakoga stola,
i za slobodu, dok je bluza vaša,
čiodu krila što me često bola.

Bez klijenata advokat sam bio,

al’ kad bi pošli na ručak u Prado,
krasoti vašoj svak se zadivio,
i za vama se osvrtao rado.

521
Sluš’o sam riječi: Ah, kako je mila!
K’o cvijet mirisna! Kosa kao vali!
Anđeo to je koji skriva krila,
na licu cvatu pupoljci joj mali.

U suton tebe pratio sam kasni.

Svijet je mislio: u ljubavnom žaru,
da su združeni u tom sretnom paru,
pitomi travanj i svibanj mjesec krasni.

Živjesmo iza vrata zabravljeni’,

plod zabranjeni grizući u sreći,
i što bi moja usta htjela reći,
tvoje bi srce govorilo meni.

Sorbona bijaše to idilsko mjesto,

gdje sam te vol’o u snu i na javi,
i da te ljubim nikad nisam prest’o,
ni noć kad padne, ni dan kad zaplavi.

Trgovi mili, Maubert, Dauphine!

Kada u svježem, proljetnome stanu,
navlačiš čarape na nožice fine,
gled’o sam zvijezde na bijelom danu!

Čit’o sam Platona, al’ mi ne treba:

bolje no Malebranche, nego Lamennais,
cvijetom što dade ti uvjeri mene,
da postoji svemir i ljepota neba.

Ja sam tebe sluš’o, ti pokorna bila.

Veziv’o ti vrpce i gled’o te nagu,
gdje u košuljici prozirnoj k’o vila,
u zrcalu tražiš svoju sliku dragu.

O, zar bih mog’o da smetnem sa uma,

to doba zanosa i azume zore,
tračica i cvijeća, svile pune šuma,
što nam o ljubavi tajanstveno zbore.

522
 I vrt smo imali: u saksiji lalu.
Zastrti bi prozor suknjom punom šara,
moja šalica bijaše glinena i stara.
al’ ti bi dobila porculansku, malu.

Da nezgoda grdnih na smijeh što nas gone!

Muf ti izgorio, okovratnik spao!
Sjećaš se Shakespearea, divne slike one,
za večeru što sam starinaru dao?

Ja sam prosjak bio, al’ ti se smilova.

Ljubio sam često mišice ti slatke,
dok bi in-folio djela Danteova,
k’o sto nam služila za večere kratke.

I prvi put kad sam na mansardi gore,

oteo poljubac s usana ti rujni’,
i ti ode kosâ zamršenih, bujni’,
ja, blijed, sanjao sam o tebi do zore.

Sjećaš li se sreće bez konca i kraja,

zgužvanih korseta što postaše krpe,
uzdaha iz sred što ljube i trpe,
kada odlijetahu u predjele raja?49

Doba dana, mjesto, ovi spomeni mladosti, gdjekoje zvijezde koje

svjetlucaju na nebu, grobna tišina ovih opustjelih ulica, neminovnost onog
neumoljivog događaja koji se spremaše, davali su neku patetičnu draž ovim
stihovima što ih je šaputao u mraku Jean Prouvaire, koji je, rekli smo, bio
nježan pjesnik. Na maloj barikadi upaljen je jedan lampion, a na velikoj
jedna od onih smolastih buktinja kakve se viđaju o pokladama pred kolima
kojima se maškare voze u Courtille. Ove su buktinje, kao što smo vidjeli,
dolazile iz predgrađa Saint-Antoine.
Buktinja je bila namještena u nekoj vrsti kamenog kaveza zatvorenog sa
tri strane, i tako okrenutog da je sva svjetlost padala na zastavu. Ulica i
barikada bile su utonule u mrak, i vidjela se samo crvena zastava strahovito
osvijetljena, rekli biste nekim ogromnim nevidljivim fenjerom.
Crvenilu zastave ova je svjetlost dodavala neki užasni purpur.
49 Prepjevao na hrvatsko-srpski Božidar Kovačević.

523
 VII

PRIDOŠLICA IZ ULICE BILLETTE

Bijaše se već sasvim smrklo, ništa se nije dešavalo, čuo se samo nejasni
žagor, a tu i tamo pucnjava, rijetka, slaba, dolazeći negdje iz daljine. Ovo
odlaganje koje je trajalo bilo je znak da vlada hoće da dobije vremena i da
želi da prikupi svoje snage. Ovih pedeset ljudi očekivalo je šezdeset hiljada
ljudi.
Enjolras osjeti ono nestrpljenje koje obuzima velike duše pred strašnim
događajima. On ode da potraži Gavrochea, koja je sada spremao fišeke u
donjoj sobi pri slaboj svjetlosti dviju svijeća što zbog opreznosti stajahu na
tezgi jer se prah bio rasuo po stolovima. Ove dvije svijeće ne puštahu nimalo
svjetlosti napolje. Ustanici su se, osim toga, čuvali da ne upale nikakve
svjetlosti na gornjim katovima.
Gavroche je u taj mah bio jako zauzet, ali ne baš svojim fišecima.
Čovjek iz ulice Billette ušao je bio u donju sobu i sjeo za stol na koji je
padalo najmanje svjetlosti. Pala mu je bila u dio jedna velika pješačka
puška, koju je držao između nogu. Zauzet dotada stotinama »zabavnih«
stvari, Gavroche nije prije ni vidio toga čovjeka.
Kad je ušao, Gavroche je nesvjesno išao za njim očima, diveći se njegovoj
pušci, a onda, najedanput, kad je čovjek sjeo, deran skoči. Da je dotad netko
vrebao čovjeka, vidio bi ga kako neobično pažljivo sve promatra i na
barikadi i među ustanicima; ali otkad je ušao u sobu, bio se povukao u sebe i
izgledalo je da ništa ne vidi šta se oko njega dešava. Deran se približi toj
zamišljenoj osobi i poče da ide oko nje na prstima kao da se boji da je ne
probudi. Za to vrijeme, na njegovom djetinjem licu, u isti mah tako drskom i
tako ozbiljnom, tako beznačajnom i tako dubokom, tako vedrom i tako
tužnom, javljali su se oni razni izrazi odrasla čovjeka koji znače: – Gle! Ne
može biti! – Mrak mi je pao na oči! Ja sanjam! – ali da to nije?... koješta –
ma jest! – ma nije! itd. Gavroche se njihao na petama, stezao je u džepovima
pesnice, krivio vrat kao neka ptica i beskrajnim pućenjem donje usne
izražavao svu svoju pronicavost. Bio je zapanjen, nesiguran, nevjeran,
uvjeren, zaslijepljen. Izgledao je kao starješina eunuha koji na tržištu robija
nađe Veneru među dundama, ili kao neki ljubitelj umjetnosti koji u gomili
slikarija otkrije Rafaela. Sve je u njega bilo u pokretu, nagon koji njuši i
razum koji kombinira. Bilo je jasno da se nešto krupno dešavalo Gavrocheu.

524
 Baš kad je najviše premišljao, pristupi mu Enjolras.
– Ti si malen, reče Enjolras, nitko te neće primijetiti. Iziđi iz barikade,
provuci se pored kuća, promuvaj se svuda ulicama, i dođi da mi kažeš šta
ima.
Gavroche se isprsi.
– I mali su dakle dobri za nešto! U redu! Dobro, da pođem. A dok ne
dođem, uzdajte se vi u male, a ne vjerujte velikim... I Gavroche, dižući glavu
a spuštajući glas, pokaza na čovjeka iz ulice Billette.
– Vidite li onog velikog?
– Pa šta s tim?
– To je špijun.
– Jesi li siguran?
– Nema ni petnaest dana kako me je uhvatio za uho i skinuo s kamenog
vijenca na Kraljevskom mostu gdje sam bio na svježem zraku.
Enjolras ostavi odmah derana i šanu nekoliko riječi jednom radniku,
istovarivaču vina, koji se tu našao. Radnik iziđe iz sobe i vrati se skoro
odmah s još tri svoja druga. Ta četiri čovjeka, četiri plećata nosača, stadoše
neprimjetno iza stola na koji se bio nalaktio čovjek iz ulice Billette. Vidjelo
se jasno da su bili gotovi da ga ščepaju.
Tada Enjolras priđe čovjeku i zapita ga:
– Tko ste vi?
Na to iznenadno pitanje čovjek se trže. On pogleda ravno u bezazlene oči
mladog čovjeka kao da želi da uhvati njegovu misao. On se nasmiješi
osmijehom koji nije mogao biti prezriviji, energičniji i odlučniji, odgovori
ozbiljno i s visine:
– Vidim šta je... Jest, tako je.
– Vi ste špijun?
– Ja sam predstavnik vlasti.
– Vi se zovete?
– Javert.
Enjolras dade znak četvorici svojih ljudi. Za tren oka, prije nego što je
Javert imao vremena da se okrene, oni ga ščepaše, oboriše, vezaše i
pretražiše.
Nađoše mu jedan okrugli karton prilijepljen između dvije staklene
pločice, koji je imao s jedne strane grb Francuske s natpisom: Nadzor i
pozor, a s druge strane ovu oznaku: Javert, policijski inspektor, godina
pedeset i dvije, a ispod toga potpis tadašnjeg policijskog prefekta g.
Gisqueta.

525
 Imao je osim toga sat i novčanik s nekoliko zlatnika. Ostaviše mu
novčanik i sat. Ispod sata, na dnu džepa, napipaše i uzeše nekakav papir u
omotu, koji Enjolras razvi pa pročita ovih pet redi napisanih rukom samog
policijskog prefekta:

»Čim izvrši svoj politički zadatak, inspektor Javert uvjerit će se,

naročitim pregledom, da li je tačno da ima nekog sumnjivog kretanja
prestupnika na samoj desnoj obali Seine, blizu Jenskog mosta«.

Poslije pretresa, uspraviše Javerta, stegoše mu ruke naopako i privezaše

ga u onoj sali za onaj čuveni stup po kome je nekada dobila krčma svoje ime.
Gavroche, koji je sve to gledao i glavom šutke odobravao, približi se
Javertu i reče mu:
– Doš’o red na miša da ulovi mačku.
Sve je ovo izvršeno tako brzo da oni izvan krčme ne primijetiše ništa prije
nego što je sve bilo gotovo. Javert nije ni glasa pustio. Kad ga vidješe vezana
za stup, Courfeyrac, Bossuet, Joly, Combeferre, i drugi koji su bili na
barikadama dotrčaše.
Javert, pričvršćen za stup i tako vezan konopima da nije mogao ni
maknuti, podiže glavu s neustrašivim mirom čovjeka koji nije naviknut da
laže.
– Ovo je špijun, reče Enjolras.
A okrećući se Javertu:
– Bit ćete strijeljani deset minuta prije nego što barikada bude zauzeta.
Javert odgovori najprkosnijim glasom:
– A zašto ne odmah?
– Štedimo barut.
– Zakoljite me onda nožem.
– Špijune, reče lijepi Enjolras, mi smo suci a ne ubojice.
Zatim pozva Gavrochea.
– A ti sada na posao! Izvrši ono što sam ti rekao.
– Odmah, viknu Gavroche.
Pa dodade prije nego što će poći:
– Kako bi bilo da mi date njegovu pušku? Ja vam ostavljam muzikanta,
ali dajte mi njegov klarinet.
Deran pozdravi vojnički i šmugnu veselo kroz prolaz velike barikade.

526
 VIII

NEKOLIKO ZNAKOVA PITANJA

POVODOM NEKOG LE CABUCA KOME
MOŽDA NIJE BILO IME LE CABUC
Tragična slika koju želimo da damo ne bi bila potpuna, čitalac ne bi vidio
u pravom i istinskom reljefu one velike trenutke društvenog bolovanja i
revolucionarnog porađanja, u kojima ima grčeva pomiješanih s naporom,
kad bismo izostavili iz ove započete skice jedan događaj pun epske i divlje
groze koji se desio odmah po odlasku Gavrocheovu.
Svjetina je, zna se, kao i gruda snijega: okuplja valjajući se gomile
svakojakih ljudi. Ovi se ljudi ne pitaju tko su i odakle su. Među
prolaznicima koji su se umiješali u gomilu koju su vodili Enjolras,
Combeferre i Courfeyrac, bilo je jedno biće u odijelu kakvo je u nosača,
izlizanom na ramenima, koje je mlataralo rukama, deralo se i izgledalo kao
neka podivljala pijanica. Taj čovjek, zvani ili nazvani Le Cabuc (L Kabik),
potpuno nepoznat onima koji su se pravili da ga poznaju, a trešten pijan, ili
bar namjerno se praveći takav, bijaše sjeo s još nekolicinom za jedan stol
koji su izvukli iz krčme. Taj Le Cabuc, dajući jednako da piju ljudima koji se
takmičahu s njim, kao da je promatrao, smišljajući nešto, veliku kuću na
kraju barikade, koja je sa svojih pet katova vladala cijelom ulicom i imala
naspram sebe ulicu Saint-Denis. Odjednom on povika:
– Drugovi, čujte da vam kažem, eto iz one kuće bi trebalo pucati. Kad se
tamo rasporedimo na prozorima, da vidimo da li će tko smjeti da pristupi u
ovu ulicu!
– Jest, ali kuća je zatvorena, reče jedan iz društva.
– Lupat ćemo.
– Neće otvoriti.
– Provalit ćemo vrata.
Le Cabuc otrča vratima na kojima je bio jedan jaki i veliki zvekir, i
zakuca. Vrata se ne otvoriše. On ponovo zakuca. Nitko ne odgovori. Zakuca i
po treći put. Ista šutnja.
– Ima li koga ovdje? prodera se Le Cabuc.

527
 Nitko se živ nije čuo.
Tada on zgrabi jednu pušku i stade kundakom tući u vrata. Bijahu to
stara vrata na hodniku, svedena, niska, uzana, čvrsta, sva od hrastovine,
obložena iznutra limom i okovana gvožđem, prava tvrđavska vrata. Od
kundaka se tresla kuća, ali se vrata ne pomicahu.
Izgleda ipak da se ukućani uzbuniše, jer se najposlije osvijetli i otvori
jedan četvrtasti prozorčić na trećem katu, i pojavi se na njemu jedna svijeća
i zablenuta i zastrašena glava jednog prosijedog čičice koji bijaše vratar.
Čovjek koji je udarao prestade.
– Šta želite, gospodo? – zapita vratar.
– Otvori! reče Le Cabuc.
– Gospodo, ne mogu.
– Otvori kad kažem.
Le Cabuc uze pušku i nanišani na vratara; ali kako je on bio dolje i u
pomrčini, vratar ga ne vidje.
– Hoćeš li otvoriti ili ne?
– Neću, gospodo!
– Kažeš da nećeš?
– Kažem da neću, moja dobra...
Vrataru se prekide riječ. Puška puče; tane ga pogodi ispod brade,
presiječe vratnu žilu i iziđe na potiljak. Starac se skljoka, ne pisnuvši.
Svijeća pade i ugasi se, pa se mogla vidjeti samo još jedna nepomična glava
na rubu prozorčića i malo bjeličasta dima koji se dizao na krovu.
– Gotovo! reče Le Cabuc i baci pušku na pločnik.
Tek što je izgovorio tu riječ, a nečija ruka ščepa ga za rame snagom
orlovskih pandža, a on ču nečiji glas koji mu reče:
– Na koljena.
Ubica se okrenu i vidje pred sobom blijedo i hladno lice Enjolrasovo.
Enjolras je držao pištolj u ruci.
Bio je dotrčao na pucanj puške.
Lijevom je rukom bio ščepao Le Cabuca za ovratnik, bluzu, košulju i
remen.
– Na koljena, ponovi on.
I jednim neodoljivim pokretom, ovaj slabi mladić od dvadeset godina
savio je kao trsku zdepastog i snažnog nosača i prignuo ga na koljena. Le
Cabuc pokuša da se odupre, ali kao da je bio pritegnut nekom
natčovječanskom rukom.

528
 Blijed, golovrat, razbarušen, sa svojim ženskim licem, Enjolras je u tom
trenutku imao u sebi nešto od antičke Temide. Njegove naduvene nozdrve,
njegove oborene oči davale su njegovom neumoljivom grčkom profilu onaj
izraz gnjeva i onaj izraz čednosti koji, po shvaćanjima starog svijeta,
dolikuje pravdi.
Cijela je barikada bila pritrčala, zatim se razmakla u krug, osjećajući da
je nemoguće progovoriti ijednu riječ pred onim što će vidjeti.
Le Cabuc, savladan, nije se više otimao i drhtao je cijelim tijelom.
Enjolras ga pusti i izvadi sat.
– Priberi se, reče. Pomoli se ili se predaj mislima. Imaš jednu minutu.
– Milost! promrmlja ubojica; zatim obori glavu i promuca nekoliko
nerazgovijetnih psovki.
Enjolras nije dizao očiju sa sata; pošto je prošla minuta, on stavi sat u
džep. Zatim ščepa za kosu Le Cabuca, koji mu se uvijao oko koljena urličući,
i prisloni mu na uho cijev svog pištolja. Mnogi od ovih neustrašivih ljudi,
koji su tako laka srca uskočili u najstrašniju pustolovinu, okrenuše glavu.
Začu se pucanj, ubojica pade čelom na popločenje, a Enjolras se uspravi i
pogleda oko sebe samouvjereno i strogo.
Zatim odgurnu nogom leš i reče:
– Izbacite ovo.
Tri čovjeka digoše tijelo onog bijednika koje se trzalo posljednjim
nesvjesnim grčevima života što se gasi, i baciše ga preko barikade u ulicu
Mondétour.
Enjolras je stajao zamišljen. Neki uzvišeni mrak širio se polako po
njegovom strahovito mirnom liku. Odjednom on progovori. Svi zašutješe.
– Građani, reče Enjolras, užasno je što je ovaj čovjek učinio a grozno je
što sam ja uradio. On je ubio, i zato sam ga ja ubio. Ja sam bio primoran da
to uradim, jer ustanak mora imati svoju disciplinu. Ubistvo je veći zločin
ovdje nego igdje na drugom mjestu; na nas motri revolucija, mi smo
svećenici republike, mi smo žrtve dužnosti, i ne smijemo dozvoliti da se
kleveta naša borba. Ja sam dakle sudio i na smrt osudio ovog čovjeka. A ja
lično, primoran da uradim ono što sam uradio, ali gnušajući se toga, ja sam i
sebi sudio, i brzo će se vidjeti na šta sam sebe osudio.
Oni koji su ga slušali zadrhtaše.
– Mi ćemo podijeliti s tobom sudbinu, uzviknu Combeferre.
– Dobro, prihvati Enjolras. Još nešto. Ubivši ovog čovjeka, ja sam se
pokorio nuždi, ali nužda je čudovište starog svijeta, nužda se zove Kob. A
zakon je napretka da se čudovišta izgube pred anđelima, i da Kobi nestane

529
pred bratstvom. Nije dobro izabran trenutak da se izusti riječ ljubav. Ne
mari, ja je izgovaram i uznosim. Ljubavi, tvoja je budućnost. Smrti, ja se
služim tobom, ali ja te mrzim. Građani, u budućnosti neće biti ni mraka, ni
gromova, ni okrutnog neznanja, ni krvave osvete. Kao što neće više biti
Satane, neće biti ni arkanđela Mihaila. U budućnosti, nitko više neće ubijati
nikoga, zemlja će se sijati, ljudski će se rod voljeti. Doći će, građani, dan kad
će sve biti sloga, harmonija, svjetlost, radost i život, taj će dan doći. A da bi
on došao, mi ćemo izginuti.
Enjolras ušutje. Njegove se djevičanske usne sklopiše, i on osta neko
vrijeme stojeći na mjestu gdje je prolio krv, nepomičan kao mramorni kip.
Videći njegov ukočen pogled, svi su šaputali oko njega.
Jean Prouvaire i Combeferre stezali su šutke jedan drugom ruku, i,
naslonjeni jedan na drugog u uglu barikade, promatrali s divljenjem u kome
je bilo i samilosti ovog ozbiljnog mladića, krvnika i svećenika, svijetlog kao
kristal, postojanog kao stijena.
Recimo odmah da su kasnije, kad se sve stišalo i kad su leševi preneseni
u mrtvačnicu i pregledani, našli kod Le Cabuca kartu policijskog agenta.
Pisac ove knjige imao je u rukama, 1848, naročiti izvještaj koji je o ovome
podnesen policijskom prefektu 1832. godine.
Dodajmo još da je, ako je vjerovati jednom čudnom, ali vjerojatno
osnovanom policijskom predanju, Le Cabuc bio Claquesous. Činjenica je da
se po smrti Le Cabucovoj nije više ništa čulo o Claquesousu. Claquesous nije
ostavio nikakvog traga za sobom, kao da se stopio s nevidljivim, život mu je
bio mrak, a kraj mu je bio noć.
Sva je ustanička družina bila još uzbuđena ovim tragičnim sporom, tako
brzo iznuđenim i završenim, kad Courfeyrac vidje u barikadi onog malog
mladića koji ga je ujutro pitao u stanu za Mariusa.
Taj dečko, koji je imao smion i bezbrižan izraz, pridružio se bio pod noć
ustanicima.

530
 KNJIGA TRINAESTA

Marius ulazi u tamu

531
 I

IZ ULICE PLUMET U ČETVRT SAINT-

DENIS
Ovaj glas koji je kroz sumrak pozvao Mariusa na barikadu u ulici
Chanvrerie učinio mu se kao glas sudbine. Htio je da umre, eto za to prilike;
on je udarao na vrata groba, jedna mu je ruka iz tame pružala ključ. Ovakve
jezive ponude koje dolaze iz mraka primamljive su za očajanje. Marius
razmače šipke na ogradi kroz koju je toliko puta prošao, izađe iz vrta i reče:
»Hajd’mo«!
Lud od tuge, ne osjećajući više ništa jasno i određeno u glavi, nesposoban
da išta više primi od sudbine poslije ova dva mjeseca provedena u zanosu
mladosti i ljubavi, obrvan u isti mah svim snovima očajanja, on je imao sada
samo jednu želju, da što prije svrši.
I pođe brzo. Slučaj je baš htio da bude naoružan, jer je imao Javertove
pištolje.
Mladić za koga mu se učinilo da ga je vidio bio mu se već izgubio iz očiju
ulicama.
Marius, izišav iz ulice Plumet bulvarom, prijeđe Esplanadu i Invalidski
most, Elizejska Polja, trg Louisa XV, i stiže u ulicu Rivoli. Dućani su bili
otvoreni, plin je gorio pod arkadama, žene su kupovale u dućanima, svijet je
jeo sladoled u kavani Laiter i kolačiće u engleskoj slastičarnici. Samo je
nekoliko poštanskih kola kretalo u galopu iz hotela Prinčeva i hotela
Meurice.
Marius uđe prolazom Delormovim u ulicu Palais-Royal. Dućani su u njoj
bili zatvoreni, trgovci su razgovarali pred odškrinutim vratima, ljudi su
prolazili, fenjeri su bili upaljeni, od prvoga pa naviše svi katovi osvijetljeni
kao obično. Na trgu Palais-Royal stajaše konjica.
Marius pođe ulicom Saint-Honoré. Što se više udaljavao od Palais-
Royala, sve je bilo manje osvijetljenih prozora; dućani su bili potpuno
zatvoreni, nikoga na vratima da razgovara, ulica je bila sve mračnija, a
gomila u isti mah sve gušća. Jer nije više bilo prolaznika, nego gomila.
Nikoga niste vidjeli u toj gomili da govori, a opet se čuo neki potmuo i dubok
žagor.

532
 Prema česmi Suhog Drveta stajao je okupljen svijet u nekim nepomičnim
i mračnim grupama koje su izgledale među prolaznicima kao stijene usred
brze vode.
Na ulazu u ulicu Prouvaires (Pruver), gomila se nije više kretala. Bila je
to otporna, teška, čvrsta, zbijena, gotovo neprobojna gomila natrpanih ljudi
koji su se tiho razgovarali. Nije gotovo više bilo frakova i cilindara. Samo
široke ili obične radničke bluze, kačketi, razbarušene glave i potamnjela
lica. Ta se gomila nerazgovijetno talasala u noćnoj magli. Njeno
došaptavanje odjekivaše kao neko potmulo brujanje. Mada nitko nije
koračao, opet se čulo neko gaženje u blatu. Iza ove guste gomile, u ulici
Roule, u ulici Prouvaires, i u produženju ulice Saint-Honoré, nije bilo
nijednog osvijetljenog prozora. U ovim ulicama gubili su se u daljini
usamljeni i sve bljeđi redovi svjetiljaka. Svjetiljke u to doba bijahu nalik na
velike crvene zvijezde obješene o uže i bacahu na popločenje sjenu koja
imaše oblik kakvog velikog pauka. Ove ulice ne bijahu puste. U njima se
viđahu puške u kupe složene, bajoneti koji su se pomicali i logori vojske.
Nitko od radoznalih nije prelazio tu granicu. Tu je prestajao saobraćaj. Tu
se svršavala gomila a počinjala vojska.
Marius je imao volju čovjeka koji se više ne nada. Pozvali su ga, trebalo je
da ode. Našao je načina da se provuče i kroz gomilu i kroz vojsku, da se
iskrade od patrola, da izbjegne straže. Zaobilaženjem dođe u ulicu Béthisy i
uputi se tržnicama. Na uglu ulice Bourdonnais nije više bilo ni svjetiljaka.
Pošto je prešao gomilu i ostavio za sobom vojsku, našao se u nečem što je
bilo strašno. Nijednog prolaznika, nijednog vojnika, ni najmanje svjetlosti;
nikoga.
Samoća, gluha tišina, noć; neka hladna jeza. Ući ma u koju ulicu bilo je
isto što i ući u neki podrum.
On pođe dalje.
Odmače nekoliko koraka. Netko prođe pored njega u trku. Je li to bio
čovjek, ili žena? Je li bilo više njih? Ne bi znao reći. To je prošlo i iščezlo.
Zaobilazeći stalno, on stiže u jednu ulicu za koju mu se učini da je
Lončarska ulica; negdje oko polovine te ulice nabasa na neku prepreku.
Pruži ruke. Bila su to izvrnuta kola; ugazi u neke bare; u neke rupčage,
između nekog razbacanog i nagomilanog kamenja. Bijaše to neka započeta i
ostavljena barikada. On se pope preko kamenja i dospije na drugu stranu
prepreke. Išao je ulicom pored samih kuća čiji su mu zidovi bili putokaz.
Malo dalje od barikade, učini mu se da vidi nešto bijelo. Priđe bliže, i to dobi
oblik. Bila su to dva bijela konja; konji koje je toga jutra ispregao iz
omnibusa Bossuet, koji su cio dan lutali iz jedne u drugu ulicu i na kraju se
tu zaustavili, s onom utučenom strpljivošću stoke koja ne može da pojmi

533
djela ljudi kao što čovjek ne može da razumije djela providnosti.
Marius ostavi konje za sobom. Baš kad je ulazio u jednu ulicu, za koju
mu se učini da je ulica Društvenog ugovora, jedan zalutali metak prozuja u
pomrčini negdje blizu i probi iznad njegove glave tanjir na jednoj brijačnici.
Još 1846, vidio se na uglu stupova tržnice ovaj probijeni tanjir.
Taj puščani metak bio je ipak znak života. Od tog trenutka, ničega više
da iskrsne.
Cio je taj put ličio na silaženje niz mračne stepenice.
Marius ipak pođe dalje.

534
 II

PARIZ IZ SOVULJAGINA LETA

Da je netko šestario nad Parizom u tom trenutku krilima slijepog miša ili
sove, imao bi pred očima sumoran prizor.
Cijela ta stara četvrt tržnica, koja je kao neki grad u gradu, koju
presijecaju ulice Saint-Denis i Saint-Martin, gdje se ukršta bezbroj ulica, a
od koga su ustanici napravili svoj šanac i svoju tvrđavu, učinila bi mu se
kao neka ogromna mračna rupa iskopana usred Pariza. Tu je pogled padao
u bezdan. Zbog polupanih svjetiljaka, zbog zatvorenih prozora, tu su
prestajali svako vidjelo, svaki život, svaki žagor, svaki pokret. Nevidljiva
policija bune pazila je svuda i održavala red, to jest noć. Utopiti mali broj u
ogroman mrak, pomnožiti svakog borca mogućnostima koje taj mrak daje, to
je nužna taktika ustanka. U sumrak, svaki prozor na kome se zasija
svjetlost dobio je tane. Svjetlost je bila ugašena, a ponegdje i neki ukućanin
ubijen. Zato se ništa nije micalo. U kućama su bili samo strah, tuga,
zanijemjelost, a na ulicama neka sveta groza. Nisu se čak nazirali ni dugi
redovi prozora i katova, ni izreckani nizovi dimnjaka i krovova, ni nejasni
odbljesci koji svjetlucaju po blatnom i mokrom pločniku. Oko koje bi ozgo
gledalo u taj nagomilani mrak nazrelo bi možda tu i tamo, na izvjesnim
razmacima, po neku nerazgovijetnu svjetlost na kojoj su se isticale
izlomljene i čudne linije, profili neobičnih građevina, nešto nalik na
svjetlucanje u kakvim razvalinama; to su bile barikade. Sve ostalo je bilo
neko jezero mraka, zamagljeno, neprozirno, grobno, iz koga su izbijale
nepomične i tužne sjene, toranj Saint-Jacques, crkva Saint-Merry, i dvije-tri
od onih velikih građevina koje ljudi prave divovima a noć avetima.
Svuda oko ovog pustog i opasnog labirinta, u onim četvrtima u kojima
pariški saobraćaj nije potpuno prestao i gdje je po koji fenjer svijetlio,
promatrač iz zraka mogao bi razaznati metalni bljesak sabalja i bajoneta,
potmuli tutanj artiljerije i vrvljenje nijemih bataljona koje je svakog
trenutka bivalo sve veće; strahoviti pojas koji se lagano stezao i zakopčavao
oko pobune.
Opkoljena četvrt bila je sada kao neka čudovišna pećina; sve je tu
izgledalo uspravno i nepomično, a vidjeli smo da je svaka ulica u koju smo
mogli ući bila sami mrak.
Stravičan mrak, pun zamki, pun nepoznatih i strašnih sudara, u koje je

535
grozno ući a užasno boraviti, gdje oni koji uđu strepe pred onim što čekaju, a
oni koji čekaju drhte pred onim što dolazi. Nevidljivi borci ušančeni na
svakom uglu ulice; grobne zasjede skrivene u noćnoj tami. Gotovo. Tu se
nije mogla očekivati neka druga svjetlost osim sijevanja pušaka, neki drugi
susret osim magle i brze pojave smrti. Gdje? Kako? Kada? Nitko to nije
znao, ali je to bilo izvjesno i neizbježno. Tu će se, na tom mjestu određenom
za borbu, uhvatiti u koštac vlada i ustanak, narodna garda i narodna
društva, buržoazija i buna. I jednima i drugima bila je ista nužda. Poginuti
ili pobijediti, bilo je sada jedino moguće rješenje. Položaj toliko zategnut,
mrak tako silan, da je najplašljivijima dolazila hrabrost a najsmjelije hvatao
strah.
Uostalom, na obje strane isti bijes, ista ogorčenost i odlučnost. Za jedne,
poći naprijed značilo je umrijeti, a nitko nije pomišljao da uzmakne; za
druge, ostati značilo je umrijeti, a nitko nije pomišljao da umakne.
Trebalo je da se sutra sve svrši, da pobjeda bude na jednoj ili na drugoj
strani, da se ustanak pretvori u revoluciju ili u čarku. I vlada i stranke su
bile toga svjesne; posljednji je buržuj to osjećao. I otud one zloslutne misli
koje su se utapale u neprobojnu tamu ove četvrti gdje će se sve odlučiti; i
otuda ona pojačana strepnja oko ove tišine iz koje će izbiti katastrofa, čuo se
samo jedan zvuk, potresan kao hropac, strašan kao kletva, zvono na Saint-
Merryju. Ništa nije tako ledilo kao jauk ovog izbezumljenog i očajnog zvona
koje je zapomagalo u mraku.
Kao što često biva, i priroda kao da se slagala s onim što su ljudi krenuli
da urade. Ništa nije kvarilo kobnu harmoniju ove cjeline. Zvijezde su bile
iščezle; gusti oblaci zastirahu cio vidik svojim tužnim naborima. Nad ovim
mrtvim ulicama nadvijaše se crno nebo, kao da je neki ogroman pokrov
razastrt nad ovim prostranim grobom.
Dok se na ovom mjestu koje je vidjelo već toliko revolucionarnih događaja
spremala borba, još potpuno politička, dok su se omladina, tajna društva,
škole, u ime načela, a srednja klasa u ime interesa, približavali da se
sudare, da se uhvate u koštac i porvu, dok je svatko zvao i očekivao
posljednji i odlučni čas krize, u daljini i izvan onog starog, bijednog Pariza
koji iščezava pod sjajem sretnog i raskošnog Pariza, čulo se kako potmulo
mumlja mračni glas naroda.
Strahoviti i sveti glas u kome ima zvjerske rike i božje riječi, koji
prestravi slabe i opomene mudre, koji u isti mah izbija ozdo kao glas lava i
ozgo kao glas groma.

536
 III

NA KRAJNJEM RUBU
Marius je bio došao do glavne tržnice.
Sve tu bijaše još tiše, još mračnije i nepomičnije nego u susjednim
ulicama. Kao da je ledeni grobni pokoj izbio iz zemlje i zahvatio sve pod
nebom.
Neka rumen međutim ocrtavaše na ovoj crnoj pozadini visoke krovove
kuća koji su zatvarali ulicu Chanvrerie sa strane Saint-Eustachea. To je bio
odbljesak buktinje koja je gorjela na barikadi Korinta. Marius se uputi tom
rumenilu. Ono ga odvede do Zelene tržnice, a on je već nazirao mračni kraj
ulice Propovjednika. Uđe u nju. Ustanička straža, koja je motrila na drugom
kraju, ne primijeti ga. Osjećao je da je sasvim blizu onoga što je tražio, i išao
je na vrhovima prstiju. Stiže tako na savijutak kratkog dijela ulice
Mondétour, koja je bila, sjetit ćete se, jedina veza koju je Enjolras ostavio sa
spoljnim svijetom. Na uglu posljednje kuće, on pomoli glavu s lijeve strane i
zaviri u taj dio uličice Mondétour.
Malo iza crnog ugla te uličice i ulice Chanvrerie, koja je bacala jedan
veliki pokrov mraka u koji je bio i sam uvijen, on je primijetio neku svjetlost
na popločenju, jedan mali dio krčme, a iza nje neki žmiravi žižak u nekakvoj
čudnoj zidini, i ljude šćućurene, sa puškama na koljenima. Sve je to bilo na
deset hvata od njega. To je bila unutrašnjost barikade.
Kuće na desnoj strani uličice zaklanjahu mu ostali dio krčme, veliku
barikadu i zastavu.
Mariusu je trebalo još samo da jednom kroči.
Tada nesretni mladić sjedne na jedan kamen, skrsti ruke, i poče da misli
o svom ocu.
Mislio je o viteškom pukovniku Pontmercyju, koji je bio tako ponosan
vojnik, koji je pod republikom čuvao granice Francuske, koji je pod carem
dospio do granice Azije, koji je vidio Genovu, Aleksandriju, Milano, Torino,
Madrid, Beč, Dresden, Berlin, Moskvu, koji je ostavio na svim pobjedničkim
poljima Evrope kaplje one iste krvi koja je Mariusu tekla u žilama, koji je
osijedio prije vremena u disciplini i komandiranju, koji je proveo život s
pritegnutim kaišem, s epoletama palim na grudi, s kokardom pocrnjelom od
baruta, sa čelom od šljema nažuljenim, u baraci, logoru, bivaku, u

537
ambulantama, i koji se, poslije dvadeset godina, vratio iz velikih ratova s
ožiljcima na licu, nasmiješen, jednostavan, miran, divan, čist kao dijete,
učiniv sve za Francusku a ništa protiv nje.
On pomisli da je i njegov dan došao, da je i njegov čas kucnuo, i da će eto i
on, poslije svoga oca, biti hrabar, neustrašiv, smion, da će i on naletjeti na
metke, izlagati svoje grudi bajonetima, proliti svoju krv, tražiti neprijatelja,
tražiti smrt, i sam ratovati i stupiti na bojno polje, i da je to bojno polje na
koje će on stupiti – ulica, i da je taj rat koji će on voditi – građanski rat!
On vidje kako građanski rat zjapi pred njim kao ždrijelo i da će eto tu on
upasti.
I sav se strese.
Sjeti se onog mača očevog što ga je djed prodao nekom starinarskom
dućanu a za kojim je on tako bolno žalio. Pomisli da je dobro uradio taj
hrabri i čisti mač što je pobjegao od njega i ljutito se u mraku izgubio; on je
to učinio zato što je bio pametan i što je predviđao budućnost; zato što je
predosjećao bunu, rat po uličnim kanalima, rat na popločenim ulicama,
puškaranje kroz prozorčiće na podrumima, ubijanje s leđa; zato što došav s
Marenga i Friedlanda, on nije htio da ide u ulicu Chanvrerie, zato što poslije
onog što je radio s ocem, on nije htio da ovo radi sa sinom! On pomisli da bi
mu ovaj mač sigurno opekao ruke i počeo da plamti pred njim kao mač
anđelov, da ga je bilo tu, da se on, primiv ga na samrtnom odru svoga oca,
usudio da ga uzme i donese u ovu uličnu borbu između Francuza! On reče u
sebi da je prava sreća što ga nema tu i što je nestao, da je to dobro, da je to
pravedno, da mu je djed bio pravi čuvar očeve slave, i da je bolje što je
pukovnikov mač otišao na bubanj, prodat u starinarnici, bačen u staro
gvožđe, nego da danas para domovini po utrobi.
I poče gorko plakati.
To je bilo grozno. Ali šta da radi? Nije mogao živjeti bez Cosette. Sad kad
je otišao, treba mu umrijeti. Nije li joj dao časnu riječ da će umrijeti? Ona je
otišla, a znala je to; znači da joj je po volji da Marius umre. A onda, jasno je
da ga više ne voli, pošto je otišla na taj način, ne javivši mu se, ni jednom
rječcom, ni jednim pisamcetom, a znala je njegovu adresu! Našto onda
živjeti i zašto sada živjeti? A najzad, zar da dođe dovde i da umakne! da se
primakne opasnosti i da pobjegne! da pogleda barikadu, pa da strugne! da
kidne kukavički i da rekne: »Zbilja, šta ću ja ovdje? Vidio sam, pa dosta, to
je građanski rat, idem ja!« Da ostavi svoje prijatelje koji ga čekaju! kojima je
možda potreban! kojih je jedna šaka protiv čitave vojske, da se ogriješi o sve
u isti mah, o ljubav, o prijateljstvo, o svoju riječ. Da pod izgovorom
patriotizma bude kukavica! Ali to je nemoguće, i da je sjena njegova oca tu
negdje u mraku i da ga vidi gdje bježi, ona bi ga pljoštimice mlatnula

538
mačem po rebrima i doviknula mu: »Naprijed, kukavice!«
Mučen naviranjem svakakvih misli, on pognu glavu.
Odjednom se uspravi. Neki sjajan preobražaj izvrši se u njegovu duhu.
Misao zasija kad se približi grobu; smrti, to znači vidjeti dobro. Izgled borbe
u koju tek što se nije upustio nije mu više izgledao jadan, nego uzvišen.
Ulični rat se u njegovoj misli odjednom preobrazi nekim unutrašnjim radom
duše. Sva ona burna pitanja koja su ga salijetala vratiše se jatomice preda
nj, ali ga ne zbuniše. Nijedno ne ostavi bez odgovora.
Da vidimo, a što bi se njegov otac gnušao? Zar nema slučajeva kad se
ustanak nameće kao dužnost? Čega ima ponižavajućeg za sina pukovnika
Pontmercyja u borbi koja se zameće? To više nije Montmirail (Monmiraj) ni
Champaubert (Šampober); to je nešto drugo. Nije više u pitanju posvećena
zemlja, nego sveta ideja.
Domovina se, doduše, žali, ali čovječanstvo odobrava. A da li se uostalom
domovina žali? Francuska krvari, ali se sloboda smiješi; a pred osmijehom
slobode, Francuska zaboravlja svoju ranu. A onda, kad se sve osmotri s još
višeg gledišta, šta ima da se govori o građanskom ratu?
Jer šta je to građanski rat? Zar ima stranog rata? Zar svaki rat između
ljudi nije rat između braće? Naziv ratu daje se po njegovom cilju. Nema ni
stranog rata, ni građanskog rata; ima samo pravednog i nepravednog rata.
Dokle god se ne zaključi veliki čovječanski konkordat, rat, bar onaj koji je
napor budućnosti koja se žuri protiv prošlosti koja zaostaje, može biti
nuždan. Šta ima da se zamjeri tom ratu? Rat postaje sramotan, a mač se
uprlja samo onda kad ubija pravo, napredak, razum, civilizaciju, istinu.
Tada, bio to građanski rat ili strani rat, on je nepravedan! Tada se on zove
zločin. Ako se ne radi o onoj sjetnoj stvari, pravdi, po kom bi pravu jedan
oblik rata prezirao jedan drugi oblik? po kom bi se pravu Washingtonov mač
odricao koplja Camillea Desmoulinsa? Tko je veći: Leonida protiv tuđina ili
Timoleon protiv tiranina? Jedan je branilac, drugi je oslobodilac. Zar se
može osuditi, bez obzira na cilj, svako dizanje na oružje u unutrašnjosti
jednog grada? Onda udarite žig srama Brutu, Marselu, Arnoldu od
Blankeheima, Colignyju! Rat iz zasjede? Ulični rat? A zašto da ne? Takav je
bio rat Ambioriksov, Arteveldov, Marniksov, Pelagov. Ali se Ambioriks borio
protiv Rima, Artevelde protiv Francuske, Marniks protiv španije, Pelag
protiv Maura; sve protiv tuđina. Jest, ali i monarhija je tuđin; ugnjetavanje
je tuđin; božansko pravo je tuđin. Despotizam gazi preko moralne granice,
kao što najezda gazi preko geografske granice. Otjerati tiranina ili otjerati
Engleza, to je, u oba slučaja, osvojiti opet svoju zemlju. Dođe vrijeme kad
nije dovoljno protestirati; poslije filozofije, potrebno je djelo; sila izvede ono
što je ideja nagovijestila; okovani Prometej počne, Aristogiton dovrši;

539
Enciklopedija osvijetli duše, 10. kolovoz elektrizira. Poslije Eshila, Trazibul;
poslije Diderota, Danton. Gomila je sklona da primi gospodara. Iz njene
mase taloži se apatija. Gomila se lako smjesi u poslušnost. Treba pokretati,
gurati, drmati ljude samom blagodati njihova oslobođenja, vrijeđati im oči
istinom, bacati im svjetlost strahovitim pregrštima. Treba da i sami budu
pomalo kao gromom udareni svojim vlastitim spasom; to sijevanje ih budi.
Zato su potrebna zvonjenja na uzbunu i ratovi. Potrebno je da veliki borci
ustanu, da osvijetle narode svojom smjelošću, i da prodrmaju ovo jadno
čovječanstvo koje zaklanjaju svojom sjenom božansko pravo, carska slava,
sila, fanatizam, neodgovorna vlast i apsolutna veličanstva; tu gomilu koja
glupo promatra, u njihovom sutonskom sjaju, ove mračne trijumfe noći.
Dolje tiranin! Šta to? Na koga mislite? Zovete li Louisa-Philippea
tiraninom? Ne; kao god ni Louisa XVI. Oni su obojica ono što historija
obično zove dobri kraljevi; ali se načela ne cjepkaju, logika istine ide ravno,
istini je svojstveno da se nikom ne dodvorava; nikakvog dakle popuštanja;
svako krnjenje čovjekovih prava mora biti suzbijeno; u Louisu XVI je
božansko pravo, u Louisu-Philippeu je Burbonac; obojica predstavljaju u
izvjesnoj mjeri konfiskaciju prava, i da bi se zbrisalo opće nasilje, treba se
boriti protiv njih; to je potrebno, jer Francuska je uvijek započinjala. Kad
gospodar padne u Francuskoj, on padne svuda. Jednom riječju, ima li
pravednije stvari, i, prema tome, ima li uzvišenijeg rata nego kad se
uspostavlja društvena istina, kad se daje slobodi njeno prijestolje, kad se
daje narod narodu, kad se daje čovjeku suverenitet, kad se purpur ponovo
meće na glavu Francuske, kad se uzdiže u cjelini razum i pravica, kad se
zatire svaka klica antagonizma dajući svakoga samome sebi, kad se
uništava prepreka koju kraljevstvo postavlja ogromnoj i sveopćoj slozi, kad
se ljudski rod izravnava s pravom? Ovakvi ratovi stvaraju mir. Još se
nadnosi nad svijetom ogromna tvrđava od predrasuda, povlastica,
praznovjerja, laži, globa, zloupotreba, nasilja, nepravdi, mraka, sa svojim
kulama mržnje. Treba je oboriti. Treba srušiti tu čudovišnu masu. Pobijediti
na Austerlitzu, velika je stvar, uzeti Bastilju, ogromna je stvar.
Nema nikoga tko nije sam na sebi opazio da duša, nekim čudom svoga
jedinstva i svoje sveobuhvatnosti, ima to čudno svojstvo da može hladno
umovati u najžešćim krajnostima, i često se dešava da ojađena strast i
dubok očaj, u samoj agoniji svojih najcrnjih monologa, pretresaju pitanja i
raspravljaju teze. Logika se umiješa u to ključanje, i konac silogizma plovi a
ne prekine se u toj mračnoj buri misli. Takvo bijaše stanje duha Mariusova.
Dok je tako premišljao, utučen, ali odlučan, oklijevajući ipak, i, najzad,
strepeći od onoga što je krenuo da uradi, njegov je pogled bludio po
unutrašnjosti barikade. Ustanici su tu šapatom razgovarali ne mičući se, i
osjećalo se da ta prividna tišina predstavlja posljednju fazu očekivanja.

540
Iznad njih, na jednom prozorčiću na trećem katu, Marius je nazirao nekog
čudnog gledaoca ili svjedoka koji mu izgledaše neobično pažljiv. To je bio
vratar koga je ubio Le Cabuc. Pri odbljesku svjetlosti buktinje, skrivene u
kamenju, ozdo se ta glava jedva vidjela. Ništa ne bijaše čudnije, na toj
mračnoj i nejasnoj svjetlosti, nego ono modro, nepomično, začuđeno lice,
nakostriješene kose, otvorenih i ukočenih očiju, razjapljenih usta, nagnuto
nad ulicu u stavu radoznalosti. Rekli biste da onaj koji je mrtav promatra
one koji će umrijeti. Jedan dug mlaz krvi koja je curila iz ove glave slivao se
s prozorčića u crvenkastim prugama sve do prvog kata i tu se zaustavljao.

541
 KNJIGA ČETRNAESTA

Veličina očajanja

542
 I

ZASTAVA – PRVI ČIN

Ništa još nije iskrsavalo. Deset sati je bilo izbilo na Saint-Merryju.
Enjolras i Combeferre otišli su bili i sjeli, s puškom u ruci, do samog ulaza u
veliku barikadu. Ni riječi ne progovarahu; osluškivahu samo da bi razabrali
i najpotmuliji i najudaljeniji bat koraka.
Odjednom, usred ove mračne tišine, jedan zvonak, mlad, veseo glas, za
koji biste rekli da dolazi iz ulice Saint-Denis, odjeknu i poče da jasno pjeva,
na poznatu narodnu melodiju Na mjesečevoj svjetlosti, ovu pjesmicu koja se
svršavala uzvikom nalik na pijetlovo pjevanje:

Nos mi suze kvare,

Prijatelju moj.
Pošlji mi žandare,
Da im kažem: »Stoj!«

U šinjelu plavom,
S kokom u džaku,
Evo idu glavom!
Ku – kukurika!

Stegoše jedan drugom ruku.

– To je Gavroche, reče Enjolras.
– Dajte nam znak, reče Combeferre.
Netko je trkom projurio pustom ulicom, jedno se stvorenje okretnije od
pelivana uspuza preko omnibusa, najednom Gavroche uskoči u barikadu
sav zadihan i reče:
– Pušku mi dajte! Evo ih.
Električna jeza prođe svu barikadu, a ruke se dohvatiše pušaka.
– Hoćeš li moj karabin? reče Enjolras deranu.
– Hoću veliku pušku, odgovori Gavroche.
I uze Javertovu pušku.

543
 Dva stražara se bjehu povukla i dođoše skoro u isti mah kad i Gavroche.
Jedan je bio s kraja ulice a drugi iz Petite-Truanderie. Stražar iz uličice
Propovjednika ostao je na istom mjestu, što je značilo da ništa ne prijeti od
mostova i tržnica.
Ulica Chanvrerie, čije se popločenje jedva tu i tamo naziralo na odbljesku
svjetlosti koja je padala na zastavu, pružala je ustanicima prizor velikog
crnog hodnika, u nekom dimu nejasno probijenog.
Svatko je zauzeo svoje mjesto za borbu.
Četrdeset i tri ustanika, među njima Enjolras, Combeferre, Courfeyrac,
Bossuet, Joly, Bahorel i Gavroche klekli su u velikoj barikadi, glave digli do
samog ruba, cijevi od pušaka i karabina naslonili na kamenje, kao u
puškarnicama. Šestorica, pod komandom Feuillyja, zasjeli su za prozore na
oba kata Korinta, i uzeli puške na nišan.
Prođe nekoliko trenutaka, pa se čuo razgovijetno od strane Saint-Leua
odmjeren, trom, ujednačen bat koraka. Najprije je bio slab, zatim
razgovijetan, pa težak i jasan, a približavaše se lagano, bez zastoja, bez
prekida, mirnom i strahovitom upornošću. Ništa se drugo nije čulo. Ličilo je
to u isti mah i na šutnju i na hod Komandirova kipa, ali je ovo kameno
koračanje imalo nešto ogromno, i mnogobrojno što je izazvalo i predodžbu
gomile i predodžbu aveti. Rekao bi čovjek da čuje hod strahovitog kipa
Legije. Korak se približi; približi se još, i zasta. S kraja ulice kao da se čuo
dah mnoštva ljudi. Ništa se međutim nije vidjelo, samo se razaznavao na
kraju, u onom gustom mraku, sijaset metalnih žica, tankih kao igle i skoro
neprimjetnih, koje su se micale, nalik na ona neopisana fosforna treperenja
koja, kad vas počne san hvatati, iskrsnu, pod sklopljenim trepavicama, u
prvim maglama sna. To su bili bajoneti i puščane cijevi na koje je mutno
padao daleki odbljesak buktinje.
Nasta još jednom tajac, kao da se s obje strane čekalo. Odjednom iz
dubine onog mraka, jedan glas, utoliko jeziviji što se nitko ne viđaše, i što
izgledaše kao da to sama pomrčina govori, povika:
– Stoj! Tko ide?
I u isti mah začu se zveket pušaka koje su se skidale s ramena.
Enjolras odgovori gromko i ponosno:
– Francuska revolucija!
– Pali! zapovjedi glas.
Crvena svjetlost munje obasja sve kuće u ulici kao da se vrata zažarene
peći naglo otvoriše i zatvoriše.
Strahovit pucanj odjeknu na barikadi. Crvena zastava pade. Plotun je bio
tako žestok i tako gust da je presjekao koplje, to jest sam vrh omnibusova

544
ruda. Meci koji su se odbili od kućnih zidova udariše u samu barikadu i
raniše nekoliko ljudi.
Od ovog prvog plotuna svi se slediše. Napad je bio silovit i tako izveden
da se i najsmjeliji morao zamisliti. Bilo je jasno da čitav jedan puk nastupa.
– Drugovi, doviknu Courfeyrac, ne trošite barut. Pričekajmo s pucanjem
dok uđu u ulicu.
– A prije svega, reče Enjolras, pobodimo zastavu.
I diže zastavu, koja mu je baš pred noge pala.
Na drugoj strani čula se zveka šipaka. Vojnici punjahu puške.
Enjolras nastavi:
– Ima li junaka da opet pobode zastavu na barikadu?
Nitko se ne odazva. Popeti se na barikadu u trenutku kad je svakako po
drugi put na nišan uzeta, značilo je naprosto poginuti. I najhrabrijem se ne
gine. I sam Enjolras pretrnu. On ponovi:
– Nema nikoga?

545
 II

ZASTAVA – DRUGI ČIN

Otkad su došli u Korint i počeli dizati barikadu, nitko više nije obraćao
pažnju na čiča Mabeufa. G. Mabeuf se međutim nije odvajao od družine. On
je ušao u prizemlje krčme i sjeo iza tezge. Tu je on takoreći potpuno utonuo
sam u sebe. Izgledalo je kao da više niti gleda niti misli. Courfeyrac i neki
drugi prilazili su mu dva-tri put, opominjali ga na opasnost, nagovarali ga
da se skloni, ali je izgledalo kao da ih on i ne čuje. Kad mu se nitko ne
obraćaše, usta mu se micahu kao da odgovara nekome, a čim bi mu se netko
obratio, usne bi mu se ukočile a oči umrtvile. Na nekoliko sati prije nego što
će barikada biti napadnuta zauzeo je bio stav koji nije više napuštao.
Podbočio se objema rukama na koljena a glavu je pognuo kao da gleda u
neku provaliju. Ništa ga nije moglo trgnuti iz tog položaja; izgledalo je kao
da nije duhom u barikadi. Kad je svako zauzeo svoje mjesto za borbu, u
donjoj sali ostali su samo Javert, vezan za stup, i on, Mabeuf. U trenutku
napada, kad je zagrmio plotun, on se fizički trgnuo i kao probudio, skočio je,
prešao preko sobe, i baš kad je Enjolras ponovo pitao: – Nema nikoga?
starac se pojavio na pragu krčme.
Kad ga vidješe, među borcima nasta silno uzbuđenje. Netko povika:
– Ovaj je glasao! Ovo je konventovac! Ovo je narodni predstavnik!
On to vjerojatno nije ni čuo.
On pođe ravno onamo gdje je bio Enjolras, ustanici se razmakoše pred
njim s nekim pobožnim strahom, on istrže zastavu iz ruku Enjolrasovih, koji
se strese sav preneražen, i ovaj starac od osamdeset godina, koga nitko nije
smio zaustaviti niti mu pomoći, tresući glavom, stupajući čvrsto, poče da se
penje lagano kamenim stepenicama napravljenim u barikadi. To je bilo tako
tužno i tako veličanstveno da svi oko njega povikaše: »Kape dolje!« Koliko se
više penjao, bivalo je sve strašnije; njegove sijede kose, njegovo staračko lice,
njegovo visoko, ćelavo i izborano čelo, njegove upale oči, njegova zablenuta i
razjapljena usta, njegova iznemogla ruka s visoko dignutom crvenom
zastavom izbijali su sve više iz tame i rasli na svjetlosti buktinje, tako da svi
mišljahu da vide neku avet iz 93-će koja izlazi iz zemlje, sa zastavom terora
u ruci.
Kad stiže na vrh stuba, kad se ova strahovita sjena, koja je sva drhtala,
uspravi na ovoj gomili ruševina, pred hiljadu i dvjesta nevidljivih pušaka,

546
gledajući smrti u oči kao da je od nje jača, sva barikada u toj pomrčini dobi
neki natprirodni gorostasni oblik.
Nasta tajac kao oko kakvog čuda.
Usred te tišine starac razmahnu crvenom zastavom i povika:
– Živjela revolucija! Živjela republika! Bratstvo! Jednakost! I smrt!
S barikade se začu tiho i brzo šaputanje nalik na mrmljanje svećenika
kome se žuri s molitvom. To je vjerojatno policijski komesar s drugog kraja
ulice upućivao pozive po zakonskim odredbama.
Zatim onaj gromki glas koji je prije viknuo: »Stoj! Tko ide?« dreknu:
– Natrag!
G. Mabeuf, blijed, prestrašen, očiju koje su se sijale nekom tužnom
svjetlošću kao u izgubljena čovjeka, diže zastavu iznad glave i opet uzviknu:
– Živjela republika!
– Pali! odgovori onaj glas.
Jedan drugi plotun, sličan karteču, sruči se na barikadu.
Starac kleknu, zatim se ispravi, ispusti zastavu i, kao daska, svom
svojom dužinom i skrštenih ruku pade nauznak na kamenje. Mlazevi krvi
potekoše ispod njega. Njegova staračka, blijeda i tužna glava, kao da
gledaše u nebo.
Jedno od onih uzbuđenja viših od čovjeka, zbog kojih on zaboravi i da se
brani, obuze ustanike i oni pristupiše mrtvacu sa nekim strahom punim
poštovanja.
– Što su ljudi ove kraljeubice! reče Enjolras.
Courfeyrac se naže i šapnu mu na uho:
– Samo tebi da kažem, jer neću da kvarim oduševljenje. Ovaj nije ni vidio
kraljeubicu. Znam ja njega. Zvao se čiča Mabeuf. Ne znam šta mu je bilo
danas. Izgledao je kao smetenjak. Pogledaj mu samo glavu.
– Glava kao u smetenjaka a srce kao u Bruta, odgovori Enjolras.
Zatim poče glasno:
– Građani! Evo kakav primjer daju starci mladićima. Mi smo oklijevali, a
on je došao! Mi smo uzmicali, a on je pošao naprijed! Evo kako uče oni što
drhte od starosti one što drhte od straha! Ovaj je starina uzvišen pred
domovinom. On je dugo živio a veličanstveno umro! A sada štitimo ovo tijelo,
neka svaki od nas brani ovog mrtvog starca kao što bi branio svoga živog
oca, i neka njegova prisutnost među nama učini barikadu neosvojivom!
Tužno ali odlučno odobravanje dočeka ove riječi.
Enjolras se saže, podiže glavu starčevu, i neobuzdan kakav je bio, poljubi

547
ga u čelo, rastavi mu ruke, pa okrećući ovog mrtvaca obazrivo i nježno, kao
da se bojao da ga ne pozlijedi, skide sa njega kaput, pokaza svima krvave
rupe na njemu i reče:
– Ovo je sada naša zastava.

548
 III

GAVROCHE BI BOLJE URADIO DA JE

PRIMIO ENJOLRASOV KARABIN
Pokriše čiča Mabeufa dugim crnim šalom udovice Hucheloup (Išlu). šest
ljudi napraviše nosila od svojih pušaka, položiše na njih tijelo mrtvaca, i
odnesoše ga, gologlavi, laganim korakom, na veliki stol u donjoj sobi krčme.
Ovi ljudi, potpuno zauzeti ovim ozbiljnim i svetim činom, nisu više mislili
na opasni položaj u kom su se nalazili. Kad pronesoše mrtvaca pored
Javerta, koga nije napuštao mir, Enjolras reče špijunu:
– Još malo pa ćemo tebe!
Dok se to dešavalo, malome Gavrocheu, koji jedini ne bješe napustio svoje
mjesto i bješe ostao na osmatračnici, učini se da vidi ljude koji se prikradaju
barikadi. Odjednom on povika: – Pazite!
Courfeyrac, Enjolras, Jean Prouvaire, Combeferre, Joly, Bahorel, Bossuet
iskočiše navrat-nanos iz krčme. Gotovo da više i nije bilo vremena. Već se
svjetlucava šuma bajoneta povijaše iznad barikade. Stasiti općinski stražari
već prodirahu, jedni skačući preko omnibusa, drugi kroz prolaz, i gurahu
ispred sebe derana koji se uklanjaše, ali ne bježaše.
Čas je bio kritičan. To je onaj prvi strahoviti trenutak poplave, kad rijeka
nadođe do same visine nasipa, a voda počne da prodire kroz pukotine. Još
jedna sekunda, i barikada bi bila zauzeta.
Bahorel se ustremi na prvog općinskog stražara i ubi ga sasvim izbliza iz
karabina; drugi ubi Bahorela bajonetom. Jedan treći bješe već oborio
Courfeyraca, koji vikaše: »Ne dajte me!« Najveći od svih, neka ljudeskara,
iđaše na Gavrochea s uperenim bajonetom. Deran uze u svoje ručice
Javertovu puščetinu, nanišani junački grdosiju, i skresa. Puška samo
škljocnu. Javert je nije bio napunio. Stražar prsnu u smijeh i poteže bajonet
na dijete.
Prije nego što je bajonet i dotakao Gavrochea, vojnik ispusti pušku iz
ruku; tane ga bješe pogodilo usred čela i on pade nauznak. Drugo tane
pogodi ravno u grudi onog stražara koji bješe oborio Courfeyraca, i on se
skljoka na kamenje.
To je Marius ušao u barikadu.

549
 IV

BURE BARUTA
Neprestano skriven na zavijutku ulice Mondétour, Marius je gledao prvu
fazu borbe, neodlučan i ustreptao. Ali nije mogao dugo odoljeti onoj
tajanstvenoj i neodoljivoj vrtoglavici koja bi se mogla nazvati poziv
provalije. Nestalo je svakog oklijevanja pred tom neposrednom opasnošću,
pred smrću g. Mabeufa, tom mračnom zagonetkom, pred pogibijom
Bahorelovom, pred Courfeyracom koji dovikuje: »Ne dajte me!«, pred onim
djetetom koje je u opasnosti, pred njegovim prijateljima kojima treba pomoći
ili ih osvetiti, i on je uletio u metež sa dva pištolja u ruci. Prvim metkom
spasio je Gavrochea, a drugim oslobodio Courfeyraca.
Na pucanj pištolja, na jauke pogođenih stražara, napadači se bjehu
popeli na šanac, i na njegovom vrhu se već viđahu više no do pojasa gomile
općinskih stražara, vojnika, narodnih gardista iz predgrađa, sa puškama u
ruci. Prekrili su više od dvije trećine same barikade, ali nisu uskakali
unutra: izgledalo je da premišljaju bojeći se neke zamke. Gledali su u
mračnu barikadu kao da gledaju u lavovsku jamu. Svjetlost buktinje
osvjetljavala je samo bajonete, šubare i gornji dio uznemirenih i srditih lica.
Marius nije više imao oružja, jer je bacio ispražnjene pištolje, ali on opazi
bure baruta, u donjoj sobi krčme, do vrata.
Kad se bio okrenuo upola, da pogleda na tu stranu, jedan ga vojnik uze
na nišan. Baš kad je nišanio, nečija ruka dohvati vrh puščane cijevi i začepi
je. To bješe dojurio onaj mladi radnik u baršunastim hlačama. Puška puče,
metak probi ruku, a možda i radnika, jer on pade, ali Marius ostade čitav. U
onom dimu sve se to moglo više nazreti nego vidjeti. Marius, koji je ulazio u
krčmu, jedva je to primijetio. Ali je ipak nejasno vidio onu puščanu cijev
uperenu na sebe i onu ruku koja ju je začepila i čuo je pucanj. Ali u ovakvim
trenucima, sve što vidite mutno je i vrtoglavo se smjenjuje, tako da se ne
zaustavljate ni na čemu. Osjećate da vas nešto goni u još veći mrak, i sve je
samo oblak.
Iznenađeni, ali ne i zaplašeni, ustanici se skupiše. Enjolras im doviiknu:
»Čekajte! ne pucajte u vjetar!« Doista, u onoj prvoj zabuni, mogli su pogoditi
jedni druge. Većina ih se pope na prozore prvog kata i mansarde, odakle su
imali pred sobom napadače. Najodlučniji, s Enjolrasom, Courfeyracom,
Jeanom Prouvaireom i Combeferreom naslonili su se prkosno na kuće i stali

550
otvoreno pred redove vojnika i stražara koji su bili načičkani na barikadi.
Sve se to izvelo bez žurbe, s onom čudnom i prijetećom ozbiljnošću koja
prethodi gužvama. S obje strane nišanili su sasvim izbliza, jer su mogli
razgovarati jedni s drugima ne podižući glas. U onom trenutku kad će izbiti
iskra, jedan oficir s visokim ovratnikom i velikim epoletama pruži mač i
viknu:
– Položite oružje!
– Pali! reče Enjolras.
Dva plotuna zagrmješe u isti mah, a dim obavi sve.
Ljut i zagušljiv dim u kome se, stenjući slabo i prigušeno, micahu
samrtnici i ranjenici.
Kad se dim raziđe, borci su stajali osvijetljeni na istim mjestima i punili
šutke puške.
Odjednom zagrmje nečiji glas:
– Odlazite, ili dižem barikadu u zrak!
Svi se okrenuše na onu stranu odakle je dolazio glas.
Marius je bio upao u krčmu, uzeo bure baruta, a onda koristeći se dimom
i onom crnom maglom što je ispunila cio onaj ograđeni prostor, provukao se
duž barikade sve do onog kamenog zaklona gdje je stajala buktinja. Izvaditi
buktinju, staviti mjesto nje bure baruta, podmetnuti gomilu kamenja pod
bure, čije se dno, s nekom groznom gotovošću, odmah odvalilo, sve je to
Marius svršio dok se sagnuo i ispravio. I sad ga svi, narodni gardisti,
općinski stražari, vojnici, zbijeni na drugom kraju barikade, gledahu
zaprepašćeni gdje stoji na kamenju, s buktinjom u ruci, ponosna lica,
ozarena kobnom odlučnošću, i prinosi plamenu buktinju onoj strahovitoj
gomili u kojoj se viđaše razbijeno bure baruta, vičući užasavajućim glasom:
– Odlazite, ili dižem barikadu u zrak.
Marius na ovoj barikadi poslije osamdesetogodišnjaka bio je priviđenje
mlade revolucije poslije pojave stare revolucije.
– Barikadu u zrak! reče jedan narednik, pa i ti ćeš s njom odletjeti.
– I ja.
I primače buktinju buretu baruta.
Ali nije više bilo nikoga na barikadi. Napadači, ostavljajući mrtve i
ranjene, odstupiše u neredu na kraj ulice i ponovo se izgubiše u mraku.
Bježao je kud je tko znao.
Barikada je bila oslobođena.

551
 V

KRAJ STIHOVIMA JEANA

PROUVAIREA
Svi se okupiše oko Mariusa. Courfeyrac mu se objesi o vrat.
– Gdje si!
– Kakva sreća! reče Combeferre.
– Baš si došao u pravi čas! reče Bossuet.
– Da tebe ne bi, ja poginuh! prihvati Courfeyrac.
– Da vas ne bi, mene upecaše dodade Gavroche.
Marius zapita:
– Gdje je starješina?
– Ti si starješina, reče Enjolras.
Mariusu je cio dan ključalo u mozgu, sad je to bio pravi vihor. Vihor mu
je bio u glavi, a njemu se činilo da je izvan njega i da ga nosi. Bilo mu je kao
da je već na nekoj ogromnoj daljini od života. Sve mu je ovo izgledalo kao
neka užasna mora: i ova dva sjajna mjeseca radosti i ljubavi poslije kojih je
došla ova užasna provalija, i Cosetta koja je za njega izgubljena, i ova
barikada, i g. Mabeuf koji se žrtvuje za republiku, i on sam koji postaje
starješina ustanika. On se morao naprezati da bi se prisjetio da je sve ovo
što ga okružuje doista stvarno. Marius je isuviše malo živio pa nije mogao
znati da nemoguće najprije iskrsne i da se nepredviđeno najprije desi. On je
gledao svoju vlastitu dramu kao neki komad koji ne razumije.
S onom maglom kojom je bila obavijena njegova misao, on nije prepoznao
Javerta koji, vezan za stup, nije ni glavom maknuo za sve vrijeme okršaja
na barikadi i koji je gledao metež bune oko sebe smireno kao mučenik a
dostojanstveno kao sudac.
Napadači se za to vrijeme nisu javljali; čulo se kako se kreću i motaju na
kraju ulice, ali se nisu pomicali dalje, bilo što su očekivali zapovijest, bilo što
su, prije što bi napali na ovaj nezauzimljiv šanac, očekivali pojačanje.
Ustanici su postavili straže, a oni među njima koji bjehu medicinari
previjali su ranjenike.
Iz krčme su izbacili sve stolove osim dva, koja su ostavili za šarpiju i za

552
fišeke, i stola na kome je bio položen čiča Mabeuf; sve su ih natrpali na
barikadu, a na njihova mjesta u donjoj sali prostrli su dušeke udove
Hucheloup i njenih služavki. Na dušeke su položili ranjenike. A o onim
nesretnicama što su stanovale u Korintu nitko nije znao gdje su. Najzad ih
nađoše sakrivene u podrumu.
Jedno bolno uzbuđenje pomuti radost koju je izazvalo oslobođenje
barikade.
Prebrajaše se, jednoga borca nije bilo. Kojeg? Jednoga od najdražih,
jednoga od najhrabrijih. Jeana Prouvairea. Potražiše ga među ranjenicima,
nije ga bilo ni tamo. Potražiše ga među poginulim, ne nađoše ga ni tamo.
Mora da je zarobljen.
Combeferre reče Enjolrasu:
– Oni drže našeg druga, a mi njihovog policajca. Je li ti stalo do toga da
umre ovaj špijun?
– Jeste, odgovori Enjolras, ali manje nego do toga da živi Jean Prouvaire.
To se dešavalo u donjoj sali pored Javertova stupa.
– Kad je tako, prihvati Combeferre, zavezat ću maramicu na štap, pa ću
otići kao pregovarač da im ponudim njihovog čovjeka u zamjenu za našeg.
– Slušaj! reče Enjolras hvatajući Combeferrea za mišku.
Na kraju ulice čula se neka sumnjiva zveka oružja.
Začu se nečiji muški poklik:
– Živjela Francuska! Živjela budućnost!
Svi prepoznaše Prouvaireov glas.
Nešto sjevnu i puče.
Zatim se sve opet utiša.
– Ubili su ga, uzviknu Combeferre.
Enjolras pogleda Javerta i reče mu:
– Tvoji su te prijatelji strijeljali.

553
 VI

AGONIJA SMRTI POSLIJE AGONIJE

ŽIVOTA
Svojstveno je ovoj vrsti rata da se napad na barikade vrši skoro uvijek
čelno i da obično napadači izbjegavaju da obilaze položaje, bilo što se boje
zasjeda, bilo što strahuju ući u krivudave ulice. Sva pažnja ustanika bila je
dakle upravljena na veliku barikadu, koja je očevidno bila najugroženija
tačka i gdje je neizbježno morala ponovo izbiti borba. Ali je Marius mislio i o
maloj barikadi i otišao je tamo. Ona je bila pusta i samo ju je čuvao onaj
lampion čija je svjetlost podrhtavala među kamenjem. Uostalom, u uličici
Mondétour i ograncima ulice Petite-Truanderie i Labudove bila je duboka
tišina.
Baš kad se Marius, poslije pregleda, vraćao, on začu kako ga nečiji slabi
glas iz mraka doziva:
– Gospodine Mariuse!
On uzdrhta, jer poznade glas koji ga je dva sata ranije pozvao preko
ograde u ulici Plumet.
Samo, taj glas mu se sada činio kao neki dah.
Pogleda oko sebe i ne vidje nikoga.
Marius pomisli da se prevario i da je to samo obmana koju njegov duh
dodaje onoj neobičnoj stvarnosti što izbija oko njega. On krenu da iziđe iz
onog udaljenog udubljenja barikade, a glas ponovi:
– Gospodine Mariuse!
Sad već nije bilo sumnje, on je jasno čuo; pogleda ali ne vidje ništa.
– Ispred vaših stopala, reče glas.
On se saže i vidje u mraku neku priliku koja se vuče prema njemu. To je
puzilo po zemlji. To mu je eto govorilo.
Na lampionu je mogao da razazna bluzu, hlače od grubog poderanog
baršuna, bose noge, i nešto nalik na lokvu krvi. Marius nazrije jednu blijedu
glavu koja se dizala prema njemu i koja mu reče:
– Zar me ne poznajete?
– Ne.

554
 – Eponina.
Marius se odmah saže. Bila je to doista ona jadna djevojčica, u muško
obučena.
– Otkud vi ovdje? Šta radite ovdje?
– Umirem, reče mu ona.
Ima riječi i iznenađenja što probude pogružena stvorenja. Marius se trže
i uzviknu:
– Vi ste ranjeni! Čekajte, sad ću vas prenijeti u sobu. Previt ću vas: je li
rana teška? Kako da vas uhvatim a da vas ne povrijedim? Gdje vas boli?
Pomoć! Bože moj! Ali što ste došli ovamo?
I pokuša da povuče ruku pod nju da bi je digao.
Dižući je, dotače se njene ruke.
Ona jeknu tiho.
– Da vas nisam povrijedio? zapita Marius.
– Malo.
– Ali ja sam vam samo ruku dodirnuo.
Ona podiže ruku Mariusu pred oči, i Marius vidje usred dlana jednu crnu
rupu.
– Što vam je to na ruci? zapita on.
– Probijena je.
– Probijena?
– Jest.
– Čime?
– Tanetom.
– Kako?
– Jeste li vidjeli pušku koja je bila uperena na vas?
– Jesam, i nečiju ruku koja ju je začepila.
– To je bila moja ruka.
Marius zadrhta.
– Kakva ludost! Jadno dijete! Ali dobro je, ako je samo to, nije to ništa.
Prenijet ću vas sada na krevet. Tamo će vas previti, ne umire se od
probijenog dlana.
Ona promrmlja:
– Tane je probilo dlan, ali je izišlo na leđa. Ne pomaže ništa da me nosite
odavde. Sad ću vam reći kako ćete me previti, i to bolje nego kirurg. Sjedite
pored mene na ovaj kamen.

555
 On posluša; ona nasloni glavu Mariusu na koljena i, ne gledajući ga, reče:
– Oh! Kako je lijepo! Što mi je dobro! Eto, ne boli me više!
Osta za trenutak šuteći, zatim okrenu s mukom lice i pogleda Mariusa.
– Znate šta, gospodine Mariuse! Nije mi bilo pravo što ulazite u onaj vrt;
glupo je to, jer sam vam ja pokazala onu kuću, a onda morala sam uvidjeti
da jedan mladić kao vi...
Ona zastade, pa, bez onih mračnih prijelaza koji joj bjehu bez sumnje u
pameti, zapita s bolnim osmijehom:
– Za vas sam bila ružna, je li tako?
Potom nastavi:
– Vidite, propali ste! Sad nitko neće iznijeti glave iz barikade. Ja sam vas
ovamo dovela, da znate! Poginut ćete a to sam i htjela. A ipak, kad sam
vidjela da nišane na vas, stavila sam ruku na puščanu cijev. Čudno li je to!
Ali ja sam htjela da poginem prije vas. Kad me je probilo ono tane, dovukla
sam se ovamo, nitko me nije vidio ni odnio. Čekala sam vas i u sebi govorila:
»Zar neće doći?« Oh! samo da znate kako mi je bilo! Grizla sam bluzu od
velike muke! Sad mi je dobro. Sjećate li se onog dana kad sam ušla u vašu
sobu i kad sam se ogledala u vašem ogledalu, i onog dana kad sam vas srela
na bulvaru blizu onih žena što su nadničile? Kako su onda ptice pjevale!
Nije to davno bilo. Dali ste mi sto soua, a ja sam rekla: »Ne treba mi vaš
novac«. Jeste li bar digli sa zemlje onaj novac? Vi niste bogati. Nisam se
sjetila da vam kažem da ga dignete. Bio je sunčan dan. Nije bilo hladno.
Sjećate li se, gospodine Mariuse? Oh! što sam sretna! Svi će sad poginuti.
Izgledala je izbezumljena, ozbiljna i tužna. Ispod poderane bluze viđaše
joj se golo grlo. Dok je govorila, držala je svoju probijenu ruku na grudima
gdje je bila druga jedna rana, iz koje su na mahove izbijali mlazevi krvi kao
vino iz bureta kad dignete čep.
Marius je gledao ovo nesretno stvorenje sa dubokim sažaljenjem.
– Oh! prostenja ona najedanput, ovo mi se vraća. Gušim se.
Dohvati svoju bluzu i zagrize je, a noge joj se zategnuše na popločenju.
U tom trenutku pjetlićki glas malog Gavrochea zaori se u barikadi. Dijete
se bilo popelo na stol da bi napunilo svoju pušku i veselo je pjevalo u ono
vrijeme tako poznati napjev:

Kad je vidio Lafayettea,

Žandar reče tad opeta:
Bježimo! Bježimo!

556
 Eponina se prignu, posluša, pa promrmlja:
– To je on.
I okrenuvši se Mariusu:
– To je moj brat. Neću da me vidi. Grdio bi me.
– Vaš brat? zapita Marius, koji je s velikom gorčinom i bolom u srcu
mislio o dužnostima prema Thénardierovim koje mu je njegov otac ostavio u
amanet, tko je vaš brat?
– Onaj mali.
– Onaj što pjeva?
– Jest.
Marius se trže.
– Ah! nemojte me ostaviti! reče ona, neće ovo dugo trajati!
Bila se skoro pridigla, ali joj je glas bio vrlo slab i presijecan štucanjem.
Na mahove bi je hropac prekinuo. Primicala je što je više mogla svoje lice
Mariusovom licu, i reče mu s nekim čudnim izrazom:
– Čujte, neću da zbijam šalu s vama. Imam ovdje u džepu jedno pismo za
vas. Od juče. Rekli su mi bili da ga predam na poštu. Ja sam ga zadržala.
Nisam htjela da ga dobijete. Ali ćete se vi možda ljutiti na mene kad se
uskoro budemo opet vidjeli. Vidjet ćemo se, zar ne? Uzmite pismo.
Ona grčevito steže Mariusovu ruku svojom ranjenom rukom, ali je
izgledalo da više ne osjeća nikakav bol. Uvuče Mariusovu ruku u džep od
svoje bluze. Marius tu napipa doista neki papir.
– Uzmite, reče ona.
Marius uze pismo. Ona kimnu glavom u znak zadovoljstva i odobravanja.
– A sada za moj trud, obećajte mi... Pa zastade.
– Šta? zapita Marius.
– Obećajte mi!
– Obećavam.
– Obećajte mi da ćete me poljubiti u čelo kad umrem. Osjetit ću.
Glava joj opet klonu na Mariusova koljena a oči joj se zatvoriše. Njemu se
učini da je ta jadna duša odletjela. Eponina bješe nepomična; odjednom, baš
kad je Marius pomislio da je zanavijek usnula, ona otvori lagano oči u
kojima se vidjela sva mračna dubina smrti, i reče mu glasom tako blagim
kao da je već dolazio s onoga svijeta:
– A onda, čujte, gospodine Mariuse, mislim da sam bila malo zaljubljena
u vas.
Pokuša još jednom da se osmjehne i izdahnu.

557
 VII

GAVROCHE, IZVRSTAN
POZNAVALAC DALJINA
Marius održa riječ. On spusti jedan poljubac na ovo blijedo čelo na kome
bjehu izbile graške ledenog znoja. Ovo ne bješe nevjernost Cosetti, nego
pogruženo i blago zbogom ovoj nesretnoj duši.
Zadrhtao je kad je primio pismo koje mu je dala Eponina. Odmah je
osjetio da je to nešto vrlo važno. Bio je nestrpljiv da ga pročita. Eto kakvo je
srce čovjekovo, tek što je nesretnica sklopila oči, Marius je pomislio da
razvije ovaj papir. On je spusti lagano na zemlju i ode. Nešto mu je govorilo
da ne može čitati ovo pismo pred tim mrtvim tijelom.
Ode do jedne svijeće u donjoj sobi krčme. To je bilo pisamce zavijeno i
zapečaćeno onako elegantno kako samo žene umiju da to urade. Adresa je
bila napisana ženskom rukom i glasila je:

– Gospodinu Mariusu Pontmercyju, kod gospodina

Courfeyraca, Staklarska ulica, broj 16.

Otpečati pismo i pročita ovo:

»Dragi moj, otac hoće, jao, da odmah otputujemo.

Večeras ćemo biti u ulici Oružanog čovjeka, broj 7. Za
osam dana bit ćemo u Engleskoj. – Cosetta. 4. lipnja«.

Ova je ljubav bila toliko bezazlena da Marius nije poznavao Cosettin

rukopis.
Može se reći u nekoliko riječi šta se desilo. Eponina je sve zamijesila.
Poslije one večeri od 3. lipnja, ona je imala dvije brige, osujetiti namjere
svoga oca i onih razbojnika u pogledu kuće u ulici Plumet, i odvojiti Mariusa
od Cosette. Razmijenila je svoje dronjke s prvim ugursuzom na koga je
naišla i kome se dopalo da se preobuče u žensko odijelo dok bi se Eponina
prerušila u muško. Ona je na Marsovom Polju dala Jeanu Valjeanu onu

558
jasnu opomenu: Selite se. Jean Valjean je doista došao kući i rekao Cosetti:
Večeras odlazimo i idemo s Toussaintom u ulici Oružanog čovjeka. Iduće
nedjelje bit ćemo u Londonu. Cosetta, poražena ovim iznenadnim udarom,
napisala je na brzu ruku nekoliko riječi Mariusu. Ali kako da mu pošalje
pismo preko pošte? Nije sama izlazila, a Toussaint, koja bi se iznenadila kad
bi joj tako nešto povjerila, pokazala bi bez sumnje pismo g. Faucheleventu.
U toj brizi, Cosetta je spazila kroz ogradu Eponinu u muškom odijelu,
koja se tada neprestano šunjala oko vrata. Cosetta je pozvala »ovog mladog
radnika« i dala mu pet franaka i pismo, rekavši mu:
»Odnesite ovo pismo odmah na označeno mjesto«.
Eponina je strpala pismo u džep. Sutradan 5. lipnja, otišla je u stan
Courfeyraca da pita za Mariusa, ne da bi mu predala pismo nego, a to će
razumjeti svaka zaljubljena i ljubomorna duša, »tek da vidi.« Tamo je čekala
Mariusa, ili bar Courfeyraca, opet samo tek da vidi. Kad joj je Courfeyrac
rekao:
»Idemo na barikade«, sijevnula joj je kroz glavu jedna misao. Baciti se u
ovu smrt kao što bi se bacila u svaku drugu smrt, i gurnuti u nju Mariusa.
Pošla je za Courfeyracom, vidjela gdje se podiže barikada; i uvjerena, pošto
Marius nije dobio nikakva glasa jer je ona zaplijenila pismo, da će on kao
svake večeri doći na sastanak, otišla je u ulicu Plumet, sačekala tamo
Mariusa, i uputila mu, u ime njegovih prijatelja, onaj poziv koji je, kako je
mislila, morao da ga dovede na barikadu. Računala je na očajanje
Mariusovo kad ne nađe Cosettu; nije se prevarila. A ona se potom vratila u
ulicu Chanvrerie. Vidjeli smo šta je tu radila. Umrla je sa onom tragičnom
radošću ljubomornih srdaca koja odvuku voljeno biće sa sobom u smrt i
kažu »Nitko ga neće imati«.
Marius pokri poljupcima Cosettino pismo. Ona ga je dakle voljela! Dođe
mu jednoga trenutku misao da ne treba da umre. Zatim reče u sebi: »Oni
odlaze. Otac je vodi u Englesku, a djed neće da se ženim. Ništa se nije
promijenilo u mojoj sudbini«.
Sanjalice kao što je Marius padaju u krajnju potištenost, i onda se
odlučuju na očajne korake. Umor od života ne može da se podnosi; smrt je
lakša.
Tada se sjeti da ima još dvije dužnosti da izvrši: da obavijesti Cosettu o
svojoj smrti i da joj pošalje posljednje zbogom, i da spasi od neizbježne
pogibije koja je čekala ovo jadno dijete, brata Eponininog i sina
Thénardierovog.
Imao je pri sebi jednu lisnicu, istu u kojoj je bio sveščić gdje je zapisivao
tolike ljubavne misli za Cosettu. Izvadi iz njeg jedan list i napisa olovkom
ove redove:

559
 »Od našeg braka nije moglo biti ništa. Tražio sam od
svog djeda, nije mi ništa dao; nemam imanja, a ni ti
isto tako. Dotrčao sam tebi, nisam te našao, znaš
kakvu sam ti riječ dao, sad je održavam. Umirem.
Volim te. Kad ovo budeš čitala, moja će duša biti s
tobom, i smiješit će ti se.«

Nemajući čim da zapečati pismo on previ papir načetvoro i napisa ovu

adresu:

Gospođici Cosseti Fauchelevent, ulica Oružanog

čovjeka, br. 7.

Pošto je previo pismo, ostade jedan trenutak zamišljen, pa opet izvadi

lisnicu, otvori je i napisa istom olovkom na prvoj strani ove redove:

»Ime mi je Marius Pontmercy. Odnijeti moje mrtvo

tijelo mome djedu, g. Gillenormandu, ulica Filles-du-
Calvaire, broj 6. na Maraisu.«

Zavuče opet lisnicu u džep kaputa, zatim pozva Gavrochea. Na poziv

Mariusov, deran dotrča radosno i usrdno.
– Hoćeš li da nešto uradiš za mene?
– Sve, reče Gavroche. Svega mi na svijetu, pečen bih bio da vas nije bilo.
– Vidiš li ovo pismo?
– Vidim.
– Uzmi ga. Iziđi odmah iz barikade (Gavroche kome to nije bilo po volji,
poče da se češe iza uha), i predaj ga sutra ujutru na označenu adresu,
gospođici Cosetti kod g. Faucheleventa, ulica Oružanog čovjeka, broj 7.
Junačko dijete odgovori:
– U redu, samo će za to vrijeme uzeti barikadu, a ja tu neću biti.
– Barikadu po svoj prilici neće napasti prije svanuća i neće je zauzeti
ranije nego sutra u podne.
Nova oduška koju su napadači ostavili barikadi doista se produžavala. To
je bio jedan od onih prekida, čestih u noćnim borbama, iza kojih uvijek dođu
žešći napadi.

560
 – A kako bi bilo da sutra ujutru odnesem vaše pismo?
– Bit će kasno. Barikadu će po svoj prilici opsjesti, sve će ulice zatvoriti,
pa nećeš moći izići. Sad idi odmah.
Gavroche nije znao šta da odgovori. Stajao je tu neodlučan, i češao se
tužno iza uha. Iznenada, poskočivši kao ptica, uze pismo.
– Dobro, reče.
I ode trkom uličicom Mondétour.
Gavrocheu je došla jedna misao koja ga je pokrenula, ali koju nije rekao,
bojeći se da Marius na to štogod ne primijeti.
Ovo je ta misao:
– Tek je ponoć, ulica Oružanog čovjeka nije daleko, idem da odnesem
pismo odmah, i opet se mogu vratiti na vrijeme.

561
 KNJIGA PETNAESTA

Ulica oružanog
čovjeka

562
 I

BRBLJIVA BUGAČICA
Šta su potresi jednoga grada prema uzbunama duše? Čovjek je dublja
provalija nego sam narod. U taj isti čas Jean Valjean je bio zahvaćen
strahovitom burom. Svi su se ponori u njemu otvorili. I on je, kao i Pariz,
drhtao na pragu jedne strahovite i mračne revolucije. Nekoliko sati je bilo
dovoljno. Njegovu sudbinu i njegovu svijest iznenada je pokrila sjena. I o
njemu se kao i o Parizu moglo reći: dva načela jedno prema drugom. Bijeli
anđeo i crni anđeo uhvatit će se u koštac na mostu nad provalijom. Tko će
koga strmoglaviti? Tko će pobijediti?
Uoči toga istog 5. lipnja, Jean Valjean se, s Cosettom i Toussaintom,
nastanio u ulici Oružanog čovjeka. Nešto čemu se nije nadao tu ga je
očekivalo.
Cosetta se nije odvojila od ulice Plumet bez odupiranja. Prvi put otkako
znaju jedno za drugo, Cosettina volja i volja Jeana Valjeana nisu se složile
nego su protivriječile jedna drugoj, ako se baš nisu sukobile. S jedne strane
bilo je prigovora, s druge nepopustljivosti. Onaj iznenadni savjet: Selite se,
što mu ga je netko nepoznati bacio, toliko je uzbunio Jeana Valjeana da je
postao apsolutan. Povjerovao je da su mu ušli u trag i da ga gone. Cosetta je
morala popustiti.
Oboje su došli u ulicu Oružanog čovjeka ne otvarajući usta i ne
progovarajući ni riječi, zauzeti i jedno i drugo svojim vlastitim mislima:
Jean Valjean od svoje brige nije vidio Cosettinu tugu, a Cosetta od svoje
tuge nije vidjela brigu Jeana Valjeana.
Jean Valjean je poveo i Toussaintu, što nije nikad ranije činio. Uviđao je
da se možda neće više vratiti u ulicu Plumet, a nije mogao niti ostaviti
Toussaintu na cjedilu, niti joj povjeriti svoju tajnu. Uostalom, osjećao je da
je odana i pouzdana. Radoznalost navodi sluge da izdaju svoje gospodare. A
Toussaint, kao da je bila stvorena da služi Jeanu Valjeanu, nije bila
radoznala. Ona bi mucajući rekla svojim seljačkim govorom: »Taka sam ja;
radim svoj posao, a drugo me se ne tiče«.
Odlazeći ili skoro bježeći iz ulice Plumet, Jean Valjean nije skoro ništa
drugo odnio nego mali mirišljavi kovčeg, koji je Cosetta zvala nerazdvojnim.
Da je punio velike kofere, morao bi iznajmiti nosače, a nosači su svjedoci.
Doveo je jedan fijaker na vrata u Babilonskoj ulici, i tako su otišli.

563
 Jedva je Toussaint dobila dozvolu da ponese malo rublja i odijela i neke
potrebne stvarčice. Cosetta je odnijela samo svoju kutiju s papirom i pribor
za pisanje.
Da bi otišao neopaženo i prikriveno, Jean Valjean je udesio da napusti
ulicu Plumet tek u sumrak, pa je Cosetta dobila vremena da napiše svoje
pisamce Mariusu. U ulicu Oružanog čovjeka stigli su u mrklu noć.
Legli su šutke da spavaju.
Stan u ulici Oružanog čovjeka bio je u dvorištu, na drugom katu, a imao
je dvije spavaće sobe, blagovaonicu i uz nju kuhinju sa jednom pregradom u
kojoj je bio krevet za Toussaintu. Blagovaonica je u isti mah bila i
predsoblje, a razdvajala je dvije spavaće sobe. U stanu je bilo i potrebno
posuđe.
Čovjek se umiri gotovo isto tako ludo kao što se i uznemiri. Tek što se
Jean Valjean nastanio u ulicu Oružanog čovjeka, njegova se strepnja
umanjila i, malo-pomalo, izgubila. Ima mjesta koja umiruju i u neku ruku
mehanički djeluju na duh. Ulica zabačena, stanovnici mirni. Jean Valjean
osjeti kao da ga je zarazila tišina ove uličice starog Pariza, tako uzane da su
je zatvorili za kola jednom poprečnom gredom namještenom na dva stupa,
ulice nijeme i gluhe usred gradske vreve, tamne usred bijela dana, i
nesposobne tako reći za ma kakva uzbuđenja između dva reda visokih
stogodišnjih kuća koje šute kao kakvi starci, na koje i liče. U ovoj ulici kao
da se taložio zaborav. Jean Valjean odahnu u njoj. Tko bi ga tu mogao naći?
Prva mu je briga bila da smjesti nerazdvojni pored sebe.
Dobro je spavao. Noć donosi savjet, može se dodati: i mir. Sutradan
ujutru, probudio se gotovo veseo. Učinila mu se divna blagovaonica koja je
bila rugobna, imala je jedan stari okrugli stol, jedan niski buffet, s
ogledalom iznad njega obješenim, jedan crvotočni fotelj i nekoliko stolica
pretrpanih Toussaintimim zavežljajima. Iz jednog od ovih zavežljaja virila
je kroz jedan otvor Jean Valjeanova uniforma narodnog gardista.
Cosetta je naredila da joj Toussaint donese juhu u njenu sobu, i nije
izlazila do večeri.
Oko pet sati, Toussaint, koja je išla tamo-amo zauzeta ovim malim
spremanjem, stavila je na stol u blagovaonici jedno hladno pečeno pile koje
je Cosetta, iz pažnje prema ocu, izvoljela pogledati.
Zatim, tužeći se da je stalno glava boli, rekla je laku noć Jeanu Valjeanu i
zatvorila se u svoju spavaću sobu. Jean Valjean je slatko pojeo jedno pileće
krilo, pa, nalakćen na stol, i razvedrivši se malo-pomalo, potpuno se umirio.
Dok je trajao njegov skromni ručak, čuo je nejasno, u dva-tri maha, kako
mu Toussaint mucajući govori: »Gospodine, gužva je neka, biju se u Parizu«.

564
Ali, zanesen tolikim svojim mislima, nije na to obratio pažnju. Pravo reći,
nije ni čuo šta mu je rekla.
Ustade, i poče da hoda od prozora do vrata i od vrata do prozora, sa
svakim korakom sve spokojniji.
Kad se umirio, pomisli na Cosettu, svoju jedinu brigu. Nije ga zabrinula
ona glavobolja, mali živčani napad, djevojačko durenje, trenutni oblačak,
svega će toga nestati za dan-dva; ali je mislio o budućnosti, i kao i uvijek,
mislio je sav raznježen. Ipak, sad mu se činilo da ništa ne smeta da mu život
i dalje sretno proteče. Ponekad sve izgleda nemoguće; katkad opet sve se
čini lako; Jean Valjean je bio u jednom od ovih dobrih raspoloženja. Ona
dolaze obično poslije loših, kao dan poslije noći, po onom zakonu
smjenjivanja i suprotnosti koji je u osnovi prirode i koji površni duhovi zovu
antitezom. U ovoj tihoj ulici u koju se sklonio, Jean Valjean se otresao svega
onoga što ga je tištalo od nekog vremena. Samim tim što je vidio mnogo
mraka, on je počinjao da nazire malo plavetnila. Bio je već dobar korak što
je napustio ulicu Plumet bez ikakvih nezgoda. Možda bi bilo pametno da
napusti zemlju i da ode, bar za nekoliko mjeseci, u London. Baš će otići. Biti
u Francuskoj, biti u Engleskoj, svejedno je, samo da bude pored Cosette.
Cosetta je njegov narod. Cosetta mu je dovoljna za njegovu sreću; pomisao
da možda on nije dovoljan za Cosettinu sreću, ta pomisao, koja ga je
ponekad mučila i nije mu ranije davala spavati, sad mu nije ni dolazila na
pamet. Zaboravio je sve ranije muke i bio pun pouzdanja. Tim što je pored
njega, činilo mu se da je Cosetta njegova; optička varka kojoj je svatko
podlegao. On je već udešavao, ne može biti lakše, odlazak u Englesku s
Cosettom, i zamišljao je kako mu se sreća negdje obnavlja.
Dok je hodao lagano gore-dolje, pogled mu se odjednom zadrža na nečem
čudnom.
On vidje naspram sebe, u ogledalu koje je visilo nagnuto nad buffetom, i
pročita razgovijetno ove redove:

»Dragi moj, otac hoće, jao, da odmah putujemo.

Večeras ćemo biti u ulici Oružanog čovjeka, broj 7. Za
osam dana bit ćemo u Engleskoj. – Cosette, 4 lipnja«.

Jean Valjean stade razrogačenih očiju.

Kad je došla, Cosetta je stavila pribor za pisanje na buffet pred ogledalo, i
obrvana tugom, tu ga je zaboravila, ne primjećujući čak da je podloga s
bugačicom otvorena na onoj strani na koju je pritisnula, da bi ih osušila,
redove što je napisala i poslala po mladom radniku koji je prolazio ulicom

565
Plumet. Slova su se utisnula u bugačicu.
Ogledalo je pokazivalo ta slova.
To je izazvalo ono što se u geometriji zove simetrična slika: slova
izvrnuta na upijaču uspravila su se u ogledalu i bila pravilno poređana, tako
da je Jean Valjean imao pred očima pismo koje je Cosetta uoči toga dana
napisala Mariusu.
To je bilo jednostavno i strahovito.
Jean Valjean priđe ogledalu. Još jednom pročita one redove, ne vjerujući
svojim očima. Činjaše mu se kao da su se pojavili obasjani munjom. Bilo je
to neko priviđenje. To je nemoguće. To nije ništa.
Malo-pomalo poče jasnije da zapaža; pogleda Cosettin pribor, i povrati
mu se osjećanje stvarnih činjenica. Uze podlogu s bugačicom i reče: »To je
odavde«. Grozničavo poče da ispituje redove utisnute na bugačici, a kako
izvrnuta slova davahu neku čudnu zbrku, nije mogao ništa pročitati. Tada
on reče u sebi: »Ali ovo ništa ne znači, nije ovdje ništa napisano«. I odahnu
kao da mu se nešto teško svali s grudi. Tko nije imao ovako glupih radosti u
strahovito teškim trenucima? Duša se ne predaje očaju prije nego što iscrpi
sve obmane.
Držao je podlogu s bugačicom u ruci i promatrao je, sretan kao kakav
blesan, gotov da se nasmije priviđenju koje ga je obmanulo. Iznenada pogled
mu pade na ogledalo, i priviđenje se opet pojavi. Redovi se ocrtavahu s
neumoljivom razgovijetnošću. To već nije bila opsjena. Priviđenje koje se
ponovi postaje java, a ovo je bilo opipljivo, to su bila slova uspravljena u
ogledalu. Sve je razumio.
Jean Valjean klonu, ispusti podlogu s bugačicom, i skljoka se u stari
fotelj do buffeta, oborene glave, ukočena, izgubljena pogleda. Reče u sebi da
je stvar očevidna, da je svjetlost ovoga svijeta zanavijek zašla i da je to
Cosetta nekome pisala. I tada on ču kako mu duša, postavši opet strašna,
zaurla potmulo u mraku. Uzmite lavu mladunče iz kaveza!
Čudna je i žalosna stvar, u tom času Marius još nije bio primio Cosettino
pismo: slučaj ga je izdao Jeanu Valjeanu prije nego što ga je predao
Mariusu.
Do tog dana, Jeana Valjeana nije pobijedilo iskušenje. Trpio je grozne
muke; nijedan udar zlog udesa nije ga poštedio; okrutna sudbina,
naoružana svima kaznama i svima društvenim zabludama, zgrabila ga je i
okomila se na njega. Ni pred čim nije uzmakao ni kleknuo. Primio je, kad je
trebalo, sve krajnje mjere; žrtvovao je nepovredivost čovjeka koju je bio opet
zadobio, predao svoju slobodu, stavio na kocku svoju glavu, sve izgubio, sve
prepatio, i ostao izvan svega toga i nepokolebljiv, da biste na mahove

566
pomislili da ne zna za sebe da je to on, nalik na kakvog mučenika. Njegova
savjest, koju su očvrstili svi mogući napadi zlog udesa, izgledala je
zanavijek otporna. Ali, tko bi mu sada zagledao u dno duše, bio bi primoran
da prizna da malaksava.
Jer od svih muka koje je podnio u svom mučnom životu što mu ga je
sudbina odredila, ova je bila najstrašnija. Nikada ga takva kliješta nisu
stegnula. On je osjetio tajanstveno micanje i najskrivenijeg osjećaja. Osjetio
je da mu je dodirnuta i nepoznata žica. Jao! Posljednje iskušenje, recimo
bolje, jedino iskušenje, to je gubitak voljenog bića.
Siroti stari Jean Valjean nije, istina, volio Cosettu drukčije nego očinski;
ali, kao što smo vidjeli ranije, baš zbog praznine njegova života s tom su se
očinskom ljubavlju spojile sve ljubavi; volio je Cosettu kao kćer, volio ju je
kao majku; volio ju je kao sestru; i, kako nikad nije imao ni drage ni druge,
a pošto je priroda vjerovnik koji ne prima nikakva protesta, i taj osjećaj, koji
se najteže izgubi, pomiješao se s drugima, nerazgovijetan, neuk, čist kao
zasljepljenost, nesvjestan, nebeski, anđeoski, božanski; ne toliko osjećaj kao
nagon, ne toliko nagon koliko privlačnost, neprimjetna i nevidljiva, ali
stvarna; i prava ljubav bila je u njegovoj beskrajnoj nježnosti prema Cosetti
kao tamna i netaknuta zlatna žica u planini.
Sjetit ćete se ovog nastrojenja srca, koje smo već spomenuli. Između njih
nije bila moguća nikakva veza, čak ni duševna, a ipak njihove su se sudbine
bile spojile. Osim Cosette, to jest osim jednog djetinjstva, Jean Valjean nije,
cijelog svog dugog vijeka, poznao ništa što bi se moglo voljeti. Strasti i
ljubavi koje se rađaju nisu ostavile u njemu one naizmjenične zelene boje,
zeleno nježno na zeleno tamnom, koje viđate na lišću što prezimi i na
ljudima koji prijeđu pedesetu. Jednom riječju, i to smo više no jednom
naglasili, sve to unutrašnje spajanje, sva ta cjelina, iz koje je proizišla jedna
visoka vrlina, stvorila je na kraju od Jeana Valjeana samo oca Cosetti.
čudnog oca, skovanog od djeda, od sina, od brata i muža, koji bijehu u Jeanu
Valjeanu; oca u kome je bila čak i majka; oca koji je volio Cosettu i koji ju je
obožavao, i kome je ovo dijete bilo i svjetlost, i stan, i porodica, i domovina i
raj.
I kad vidje da je sada sve svršeno, da mu ona izmiče, da mu klizi iz ruku,
da se gubi, da je oblak, da je voda, kad vidje jasno pred očima ovu poraznu
istinu:
»Drugi jedan je cilj njenog srca, drugi jedan je čežnja njenog života;
postoji dragi, ja sam samo otac; mene kao da nema više«; kad nestade svake
sumnje, i kad reče: »Ona odlazi iz mene«, bol koji osjeti premašio je svaku
mjeru. Uraditi sve što je uradio da dotle dođe, i eto, ne biti ništa! I tada, kao
što smo rekli, strese se i uzbuni od glave do pete. Osjeti da mu se do srži u

567
kostima budi beskrajna sebičnost, a u provaliji ovoga čovjeka zaurla njegovo
ja.
Ima unutrašnjih slomova. Kad prodre u čovjeka očajna izvjesnost, ona
uvijek otkloni i raskine izvjesne duboke elemente koji su sam čovjek. Kad
dođe do tog stepena, tuga se pretvori u bijeg svih sila savjesti. To su kobne
krize. Malo nas je koji iziđemo iz njih nalik na sebe i odlučni u dužnosti.
Kad stradanja prijeđu mjeru, i najčvršća vrlina se zbuni. Jean Valjean uze
opet podlogu s bugačicom, i uvjeri se ponovo; on osta nagnut i kao
skamenjen nad onim nepobitnim redovima, blenući u njih; i u njemu se
skupi toliko oblaka da bi čovjek rekao da se sva unutrašnjost njegove duše
ruši.
On poče da ispituje samog sebe, uveličavajući sve svojom maštom,
zadržavajući prividan i strašan mir, jer strahovito je kad čovjekov mir
postane hladan kao u statue.
On odmjeri koliko je kročila njegova sudbina a da on to nije naslutio; sjeti
se svog strahovanja od prošlog ljeta, tako ludo odagnanog; poznade
provaliju; bješe to ona ista; samo što Jean Valjean nije bio na ivici nego na
dnu.
A što je nečuveno i bolno, on bješe pao u nju i ne osjetivši to. Sva svjetlost
njegova života bješe se ugasila, a njemu se činilo da mu još uvijek sunce sija.
Nagon mu nije dao da se koleba. On dovede u vezu izvjesne okolnosti,
izvjesne datume, izvjesnu rumen i izvjesnu bljedoću Cosettinu, i reče: »To je
on«. Očajna slutnja je neki tajanstveni luk što nikad ne promaši svoj cilj. Od
prvog nagađanja on pogodi Mariusa. Nije znao ime, ali je našao odmah
čovjeka. On vidje razgovijetno, svojim neumoljivim sjećanjem, ono
nepoznato tumaralo po Luksemburškom parku, onog blijedog ženskara,
onog besposlenjaka iz romanse, onog zvekana, onog podlaca, jer podlost je
namigivati na djevojke koje imaju pored sebe očeve koji ih vole.
Pošto je pronašao da u pozadini cijelog ovog događaja stoji taj mladić i da
sve dolazi otuda, on, Jean Valjean, preobraženi čovjek, čovjek koji je toliko
usavršavao svoju dušu, čovjek koji se toliko trudio da sav svoj život, svu
svoju bijedu i svu nesreću slije u ljubav, pogleda u samoga sebe i vidje jednu
avet, Mržnju.
Velike tuge obrvaju. One obeshrabre svako biće. Čovjek u koga one uđu
osjeti da nešto iz njega iziđe. U mladosti, njihova je posjeta žalosna; kasnije,
ona je grozna. Jao, pošto je očaj nešto strašno i onda kad je krv vrela, kad je
kosa crna, kad je glava uspravna kao plamen na svijeći, kad se konac života
tek počeo odmotavati, kad srce, puno privlačne ljubavi, ima kucaje koji mu
se mogu vratiti, kad čovjek ima pred sobom vrijeme da sve popravi, kad su
sve žene tu, i svi osmijesi, i sva budućnost, i sav vidik, kad je životna snaga

568
puna, – a šta je on tek u starosti, kada godine, sve bljeđe i bljeđe, jure k
onom sutonskom času u kome počnu izlaziti zvijezde groba!
Dok je bio utonuo u misli, Toussaint uđe. Jean Valjean se diže, i zapita je:
– Na kojoj je to strani? znate li?
Toussaint, zaprepašćena, odgovori samo:
– Molim?
Jean Valjean nastavi:
– Zar mi niste rekli maločas da se negdje biju?
– A! Jesam, gospodine, odgovori Toussaint. Tamo negdje prema Saint-
Merryju.
Postoje neki nesvjesni pokreti koji, bez našeg znanja, potječu, iz
najskrivenije naše misli. Svakako nošen takvim jednim pokretom, koga je
bio jedva i svjestan, Jean Valjean se poslije pet minuta našao na ulici.
Bio je gologlav, sjedio je na kamenu pred kućnom kapijom. Izgledalo je da
osluškuje.
Noć se bila spustila.

569
 II

DERAN, NEPRIJATELJ SVJETLOSTI

Koliko je vremena tako proveo? Kakva je bila plima i oseka ovog
tragičnog razmišljanja? Da li se uspravio ili je ostao pognut? Je li od
savijenosti bio slomljen? Da li se mogao još uspraviti i stati na nešto čvrsto
u svojoj svijesti? On to vjerojatno ni sam ne bi umio reći.
Ulica je bila pusta. Nekoliko uplašenih buržuja koji su brzo išli svojim
kućama jedva ga i primijetiše. Kad zaprijeti opasnost, svak misli samo na
sebe. Palitelj kao i obično dođe i upali fenjer, koji je bio baš naspram vrata
broj 7, i ode. Nikom tko bi ga vidio u onom mraku Jean Valjean se ne bi
učinio kao živ čovjek. Sjedio je na kamenu pred vratima, nepomičan kao
kakva ledena avet. Očaj ima to svojstvo da smrzava, čulo se zvonjenje na
uzbunu i nerazgovijetan tutanj bure. Usred ovih trzaja zvona i bune, na
zvoniku Svetog Pavla izbi jedanaest sati ozbiljno i bez žurbe; jer zvonjenje
na uzbunu je čovjek, a izbijanje sata je bog. Ni izbijanje sata ne pokrenu
Jeana Valjeana; Jean Valjean se ne pomače s mjesta. Međutim, baš nekako
tada, naglo zagrmje jedan plotun prema tržnici, a zatim drugi još žešći; to je
vjerojatno bio onaj napad na barikadu u ulici Chanvrerie, koji je, vidjeli
smo, odbio Marius. Na ta dva plotuna, koja odjeknuše još jače u gluhoj noći,
Jean Valjean se strese; on se trže na onu stranu otkuda je dolazio prasak;
zatim sjede opet na kamen, skrsti ruke, i glava mu klonu ponovo na grudi.
On nastavi mračni razgovor sa samim sobom.
Najednom diže glavu, netko je išao ulicom, on je čuo blizu sebe korake,
pogleda, i, na svjetlosti svjetiljke, od ulice koja izbija prema Arhivi, primijeti
jednu blijedu, mladu i veselu priliku.
Gavroche je bio stigao u ulicu Oružanog čovjeka.
Gavroche je dizao glavu kao da nešto traži gore. On je sasvim dobro vidio
Jeana Valjeana, ali nije obraćao na njega pažnju.
Pošto je gledao neko vrijeme gore, Gavroche poče da gleda dolje;
propinjao se na prste i pipao vrata i prozore u prizemlju; sve je bilo
zatvoreno, zamandaljeno i zaključano. Pošto je vidio da je pet-šest kuća tako
utvrđeno, deran slegnu ramenima i položi sebi račun ovim riječima:
– Gle, gle!
Zatim diže opet glavu.

570
 Jean Valejan, koji, nekoliko trenutaka ranije, u onom duševnom stanju u
kome je bio, ne bi nikome ni prigovorio ni odgovorio, osjeti neodoljivi nagon
da razgovara sa ovim djetetom.
– Mali, reče mu, šta ti je?
– To mi je, gladan sam, odgovori otvoreno Gavroche. I dodade: Sam si
mali.
Jean Valjean stade premetati po svom džepu i izvadi jedan petofranak.
Ali Gavroche, koji bješe kao neka nemirna ptica i koji se ne mogaše
skrasiti, saže se i uze kamenicu. Primijetio je svjetiljku.
– Gle, reče, vi imate ovdje još svjetiljke. To nije propisno, dragi moj. To je
pravi nered. Treba to razbiti.
I baci se kamenom na svjetiljku čije se staklo razbi s takvim lomom da
buržuji, skriveni iza zavjesa u kući s protivne strane, povikaše: »Prava
devedeset treća!«
Svjetlost na svjetiljci zaleluja se jako i ugasi se.
U ulici odjednom nasta mrak.
– Eto, tako, stara ulico, reče Gavroche, metni na glavu noćnu kapu.
Zatim se okrenu Jeanu Valjeanu:
– A kako zovete onaj ogromni spomenik na kraju ulice? To je Arhiva, je l’
tako? Kad bih malo razbio koji debeli stup pa da od njega lijepo sagradim
barikadu.
Jean Valjean priđe Gavrocheu.
– Jadno dijete, reče tiho i za sebe, ono je gladno.
I stavi mu petofranak u ruke.
Gavroche šmrknu nosom, začuđen veličinom ovog novca; on ga zagleda u
mraku i njegova ga bjelina zadivi. On je samo po čuvenju znao petofranke i
glas koji su uživali bio mu je prijatan: bilo mu je milo što vidi jedan izbliza, i
reče: »Da vidimo ovu zvjerku.«
Promatrao ga je nekoliko trenutaka sav zanesen; zatim, okrećući se
Jeanu Valjeanu, pruži mu paru i reče s visine:
– Gazda, volim ja više da razbijam svjetiljke. Uzmite ovu zvjerku. Ne
dam se ja potkupiti. Ova ima pet pandža, ali me ne može ogrepsti.
– Imaš li majku? zapita Jean Valjean.
Gavroche odgovori:
– Možda više nego vi.
– Onda daj ovaj novac majci, reče Jean Valjean.
Gavrochea to dirnu. A primijetio je takođe da ovaj čovjek koji je s njim

571
razgovarao nema šešira, i to mu ulivaše povjerenje.
– Zbilja, reče, ne dajete ovo da ne bih razbio svjetiljke?
– Razbijaj što god hoćeš.
– Vi ste sila od čovjeka, reče Gavroche.
I stavi u džep petofranak.
S mnogo više povjerenja nego ranije, on zapita:
– Jeste li vi iz ove ulice?
– Jesam, a što pitaš?
– Možete li mi pokazati broj 7?
– A šta će ti broj 7?
Dijete se trže, poboja se da se nije izreklo, zabode snažno nokte u kosu, i
reče samo:
– Eto tako!
Jedna misao sinu Jeanu Valjeanu kroz glavu. Čovjek je dovitljiv u
nesreći. On reče djetetu:
– Da mi ne donosiš pismo koje očekujem?
– Vama? reče Gavroche. Vi niste žensko.
– Pismo je za gospođicu Cosettu, je li?
– Cosettu? promrmlja Gavroche. Jes’, jes’, čini mi se da je baš tako nešto.
– Pa ja treba da joj predam pismo, reče Jean Valjean. Daj.
– Onda vi znate da su me poslali s barikade?
– Kako ne bih znao? odgovori Jean Valjean.
Gavroche zavuče ruku u džep i izvadi jedan papir na četvoro presavijen.
Pa onda pozdravi vojnički.
– Čast i poštovanje ovom pismu, reče. Ono dolazi od privremene vlade.
– Daj, reče Jean Valjean.
Gavroche je držao papir iznad glave.
– Nemojte misliti da je ovo kakvo ljubavno pismo. Ono je upućeno ženi,
ali za narod. Mi se bijemo, ali poštujemo slabi spol. Mi nismo kao oni lavovi
iz visokog društva što šalju pisamca kojekakvim nevaljalicama.
– Daj.
– Doista, produži Gavroche, vi mi izgledate sila od čovjeka.
– Daj brzo.
– Evo.
I dade papir Jeanu Valjeanu.

572
 – A sad se požurite gospodine, tko si da si, jer gospođica Kosida čeka.
Gavroche je bio zadovoljan svojom igrom riječi.
Jean Valjean upita:
– A odgovor treba odnijeti u Saint-Merry?
– Ala biste umijesili lijepo tijesto, da se kuhinjskim jezikom izrazim, reče
Gavroche. Ovo je pismo s barikade u ulici Chanvrerie, i ja se tamo vraćam.
Laku noć, građanine.
Rekav to, Gavroche ode, ili, bolje reći, odletje kao ptica onamo otkud je
došao.
Utonu u mrak kao u kakvu rupu, brzinom metka iz puške; uličica
Oružanog čovjeka ostade opet mukla i pusta; za tren oka, to čudno dijete, sa
svojim mrakom i svojim snovima, zamače u tamu između redova crnih kuća,
i izgubi se tu kao dim u pomrčini; i pomislili biste da se rasplinulo, i da je
iščezlo, da, nekoliko minuta potom, neki tresak razbijenog prozora i neka
lomljava svjetiljke, koja se srušila na popločenje, ne probudiše naglo
zgranute buržuje. To je Gavroche prolazio ulicom Chaume.

573
 III

DOK COSETTA I TOUSSAINT

SPAVAJU
Jean Valjean uđe u kuću s Cosettinim pismom. Popeo se uza stepenice
pipajući, zadovoljan što je pomrčina, kao sova koja drži plijen, otvori i
zatvori lagano vrata, oslušnu hoće li što čuti, uvjeri se da, po svoj prilici,
Cosetta i Toussaint spavaju, ukresa tri-četiri šibice da bi dobio vatru na
Fumadovom upaljaču, toliko mu je ruka drhtala. Najzad, pošto je upalio
svijeću, nalakti se na sto, razvi papir i poče da čita.
U silnim uzbuđenjima, čovjek ne čita, on gotovo dere papir koji ima u
rakama, stišće ga kao žrtvu, gužva ga, zabada u nj nokte svoga gnjeva ili
svoje radosti; počne od kraja, vrati se na početak; pažnja tada ima groznicu,
ona razumije ono što je glavno, ono što je bitno, manje-više; ona uhvati samo
jednu pojedinost, a sve ostalo se izgubi. U pisamcetu Mariusovom Cosetti
Jean Valjean je vidio samo ove riječi:

»...umirem. Kad ovo budeš čitala, moja će duša biti s tobom«.

Kad pročita ova dva reda, uhvati ga strahovita vrtoglavica; ostade za

trenutak kao smožden novim uzbuđenjem koje je izbilo u njemu, gledao je
Mariusovo pisamce, s nekim pijanim zaprepašćenjem; imao je pred očima
ovu divotu, smrt mrskog stvorenja.
I u sebi kliknu grozno od radosti. – Dakle, svršeno je. Rasplet je došao
brže nego što se smio i nadati. Biće koje je opteretilo njegovu sudbinu
nestaje. Ono odlazi samo, slobodno, od svoje volje. Bez ikakvog njegovog,
Jean Valjeanovog, udjela, bez ikakvog njegovog grijeha, »ovaj čovjek« će
umrijeti. Možda je već umro.
– I poče grozničavo da računa. – Ne. Još nije umro. Pismo je očevidno bilo
napisano da ga Cosetta pročita sutradan; poslije ona dva plotuna koja su se
čula između jedanaest sati i ponoći, ništa se nije desilo; barikada će biti
ozbiljno napadnuta tek u svanuće; ali svejedno, čim se »ovaj čovjek«
umiješao u ovu gužvu, propao je; točak ga je zahvatio. – Jean Valjean je
osjećao da je oslobođen. Sada će dakle ostati sam s Cosettom. Nitko mu više

574
ne smeta; budućnost je opet njegova. Treba samo da zadrži ovo pisamce u
džepu. »Treba samo pustiti da stvari pođu svojim tokom. Ovaj čovjek ne
može umaći. Ako već nije poginuo, sigurno je da će poginuti. Kolika sreća!«
Kad je to rekao u sebi, namršti se.
Zatim siđe niza stepenice i probudi vratara.
Jedan sat otprilike iza toga, Jean Valjean je izišao u uniformi narodnog
gardista i s oružjem. Vratar je lako našao u susjedstvu sve što mu je
nedostajalo u opremi. Imao je napunjenu pušku i fišekliju punu fišeka.
Uputio se prema Glavnoj tržnici.

575
 IV

PRETJERANA REVNOST
GAVROCHEOVA
Za to vrijeme Gavrocheu se desilo nešto neobično.
Pošto je s uživanjem razbio svjetiljku u ulici Chaume, Gavroche stupi u
ulicu Vieilles-Haudriettes (Vjej-Odrijet), i kako tu nije bilo nigdje nikoga,
pruži mu se dobra prilika da zapjeva iz sveg glasa. Pjevanje mu nije
usporavalo, nego čak ubrzavalo korak. On poče da sije pored uspavanih ili
uplašenih kuća ove zapaljive strofe:

Cvrktiće u zbunu ptica,

da je juče Atala,
s nekim Rusom nestala.
K’o i svaka ljepotica,
nego šta!

Ti si, ptico, pakosnica,

zato što onomad Mila,
s prozora me pozdravila.
K’o i svaka ljepotica,
nego šta!

Da vražijih djevojčica!
Otrov njin mi srce čara,
opi mlada, opi stara.
K’o i svaka ljepotica,
nego šta!

Zbog ljubavnih pošurica,

draga mi je Liza, Nela,
i Agnesa i Pamela.
K’o i svaka ljepotica!
nego šta!

576
 Ah, nekad zbog haljinica,
i Suzetta i Zeila,
dušu bi mi rastopila.
K’o i svaka ljepotica,
nego šta!

Zbog Jeanninih, zbog nožica,

srce mi je iskočilo,
djevojče ga ulovilo,
K’o i svaka ljepotica,
nego šta!

Večerom, iz kavanica idem,

dok roj zvijezda sija,
al’ je Stela još divnija.
K’o i svaka ljepotica,
nego šta!50

Pjevajući, Gavroche je sam sebe pratio pokretima. Na pokret se naslanja

napjev. Njegovo lice, s neiscrpnim bogatstvom maski, kreveljilo se više i
čudnije nego poderano platno kad vjetar silno duva. Nažalost, pošto je bio u
mraku, nitko ga ne viđaše niti mogaše vidjeti. Ima tako izgubljenih blaga.
Najednom zastade.
– Prekinimo romansu, reče.
Njegovo mačje oko opazilo je u jednim vratima nešto što se u slikarstvu
zove »ansambl«; to jest jedno biće i jednu stvar, stvar bjehu jedna kolica, a
biće jedan Overnjat koji je spavao u njima.
Rukunice od kolica naslanjale su se na popločenje, a glava Overnjatova
naslanjala se na prednji dio kolica. Tijelo mu se sklupčalo na toj kosoj ravni
a noge su mu dodirivale zemlju.
Vičan stvarima ovoga svijeta, Gavroche vidje da je to neka pijanica.
To je bio neki nosač s obližnjeg ugla koji je dobro potegao pa sad dobro
spava.
– Evo, pomisli Gavroche, zašto su dobre ljetne noći. Overnjat spava u
svojim kolicima. Kako bi bilo da uzmem kolica za republiku, a da ostavim
Overnjata monarhiji?
I sinu mu ova misao kroz glavu:
50 Prepjevao Božidar Kovačević.

577
 – Što bi ova kolica bila zgodna za našu barikadu.
Overnjat je hrkao.
Gavroche povuče lagano kolica nazad a Overnjata naprijed, to jest za
noge, i za jednu minutu, Overnjat je, kao da se ništa nije desilo, ležao na
goloj zemlji.
Kolica su bila slobodna.
Naviknut da se snađe u svakoj prilici, Gavroche je uvijek imao sve što mu
treba pri sebi. Potraži po džepu i izvuče komad papira i malu crvenu olovku
koju je zdipio nekom drvodjelji.
On napisa:

»Francuska republika.
Primio tvoja kolica.«

I potpisa:

Gavroche.

Kad je to svršio, stavi papir u džep od baršunastog prsluka Overnjatu,

koji je još uvijek hrkao, ščepa rukunice objema rukama i ode ravno k tržnici,
tjerajući pred sobom kolica koja su pobjedonosno i ponosno tandrkala u
najvećem trku.
To je bilo opasno.
Pred Kraljevskom štamparijom bila je straža. Gavroche nije na to
pomišljao. Stražu su čuvali narodni gardisti iz predgrađa. Oni se već bjehu
počeli buditi i vrpoljiti na svojim poljskim krevetima. Dvije svjetiljke
razbijene jedna za drugom, pjevanje one pjesme na sav glas – to je bilo
mnogo za ove tako plašljive ulice, koje žele da zaspu sa pijetlima, i koje tako
rano ugase svoje svijeće. Već pun sat deran je u ovom mirnom kraju pravio
larmu kao muha u nekoj boci. Starješina straže slušao je i čekao. Bio je to
oprezan čovjek.
Bijesno tandrkanje kolica prevrši svaku mjeru i natjera narednika da ode
u izvidnicu.
– Ima ih čitava banda! reče on, samo lagano.
Bilo je jasno da je aždaja anarhije izišla iz svoje pećine i da se sada
razbjesnjela po kvartu.
I narednik se osmjeli da nečujnim korakom iziđe iz stražarnice.

578
 Odjednom gurajući kolica, baš u trenutku kad je izbijao iz ulice Vieilles-
Haudriettes, Gavroche se sukobi s jednom uniformom, s jednom vojničkom
kapom, perjanicom i puškom.
Po drugi put stade kao ukopan.
– Gle, reče, pa to je ona. Dobar dan, vlasti.
Ali čuđenje Gavrocheovo bilo je kratko i brzo iščeze.
– Kuda si pošao, skitnice? viknu narednik.
– Građanine, reče Gavroche, ja vas još nisam nazvao gazdom. Zašto me
vrijeđate?
– Kuda si pošao, ugursuze?
– Gospodine, nastavi Gavroche, juče ste možda bili pametan čovjek, ali
ste jutros svrgnuti s tog položaja.
– Pitam te, kud si pošao, nevaljalče?
Gavroche odgovori:
– Što divno govorite! Zbilja, nitko vam ne bi dao vaše godine. Trebalo bi
da prodate svu svoju kosu, po sto franaka dlaku. Dobili biste pet stotina
franaka.
– Kuda? Kuda? Kud si pošao, razbojniče?
Gavroche odgovori:
– Što su to ružne riječi! Prvi put kad vam dadu da sisate, treba da vam
bolje obrišu usta.
Narednik isturi naprijed pušku s bajonetom.
– Hoćeš li mi već jednom reći kud ideš, gade jedan?
– Gospodine generale, reče Gavroche, idem da tražim liječnika za svoju
suprugu koja rađa.
– Na oružje! dreknu narednik.
Spasiti se onim istim što vas je dovelo u škripac, to je vještina jakih ljudi.
Gavroche ocijeni jednim pogledom u kakvom je položaju. Kolica su ga dotle
dovela, kolica treba da ga zaštite.
Baš kad se narednik spremao da opali na Gavrochea, ovaj gurnu kolica iz
sve snage; kolica se otkotrljaše s treskom, i kao topovsko tane, pogodiše
narednika u trbuh; on se svali u kanal a puška mu puče u vjetar.
Na poklik narednikov, stražari nagrnuše jedan preko drugog; za
njegovim pucnjem osu se pravi plotun, onako u vjetar; potom se puške opet
napuniše i pucnjava se nastavi.
Ovo puškaranje u vjetar trajalo je dobru četvrt sata – i ubilo nekoliko
prozora.

579
 A Gavroche, koji je bjesomučno pojurio natrag, zaustavio se u petoj ili
šestoj ulici i sjeo, sav zadihan, na jedan kamen na uglu ulice Crvene djece.
Načuljio je uši.
Pošto je odahnuo nekoliko trenutaka, okrenu se onamo otkuda je dolazila
pucnjava, podiže lijevu šaku do nosa, pokrenu je triput naprijed udarajući
se desnom rukom po potiljku; igra nad igrama, u kojoj su pariški derani
saželi svu francusku ironiju, i koja svakako djeluje, jer se održava već pola
vijeka.
Ovu mu veselost pomuti jedna gorka misao:
– Jest, reče, ja se kikoćem, ja se kreveljim, ja pucam od smijeha, ali sam
ja izgubio put i morat ću da zaobilazim. Samo da na vrijeme stignem na
barikadu.
Potom odjuri dalje.
Trčeći, prisjeti se:
– A gdje sam ono stao? reče.
I opet zapjeva svoju pjesmu, zamičući brzo ulicama, a u mraku su se
gubile ove riječi:

Al Bastilje još postoje,

i rusvaj ću sad da stvorim,
sa poretkom da se borim.
Ljepotice, mile moje,
nego šta!

Tko se kugla to udvoje?

Kad velika kugla grunu,
u prah rasu staru krunu.
Ljepotice, mile moje,
nego šta!

Ej, navali, junak tko je!

Ruši Louvre, šta će nama,
Monarhija u čipkama?
Ljepotice, mile moje,
nego šta!

580
 Udri rode, trulo što je!
Charles Deseti slab je bio,
pa je zato odmaglio.
Ljepotice, mile moje,
nego šta!51

Stražari se nisu naprazno latili oružja. Kolica su osvojena, pijanac je

zarobljen. Ona su bila bačena u šupu, a on je kasnije izveden pred vojni sud,
pomalo kao saučesnik. Tadašnji državni tužilac dao je tom prilikom dokaza
o svojoj neumornoj revnosti u obrani društva.
Ovaj Gavrocheov podvig, koji je ostao u predanju kvarta Temple, jedna je
od najstrašnijih uspomena starih buržuja s Maraisa, i zapamtili su ga pod
imenom: Noćni napad na stražu pred Kraljevskom štamparijom.

51 Prepjevao Božidar Kovačević.

581
 JEAN
VALJEAN

PETI SVEZAK

582
 KNJIGA PRVA

Rat između četiri

zida

583
 I

HARIBDA PREDGRAĐA SAINT-

ANTOINE I SCILA PREDGRAĐA
TEMPLE
Dvije najznamenitije barikade koje može navesti ispitivač društvenih
bolesti nisu iz onog vremena u kome se dešava radnja ove knjige. Te dvije
barikade, obje, u dva razna vida, simboli jednog strahovitog stanja, iznikle
su iz zemlje u kobnom lipanjskom ustanku 1848, najvećem uličnom ratu
koji je ikada vidjela historija.
Desi se ponekad da, i protiv načela, i protiv slobode, jednakosti i
bratstva, i protiv općeg prava glasa, i protiv vlade svih preko svakog, iz
dubine svojih muka, svoje klonulosti, svoje golotinje, svoje groznice, svoje
nevolje, svoga smrada, svoga neznanja, svoga mraka, ova velika očajnica,
rulja, podigne glas, i da svjetina zarati s narodom.
Fukara napada opće pravo; ohlokracija ustaje na demokraciju.
Žalosni su to dani; jer ima uvijek ponešto prava u ovom ludilu, ima
samoubojstva u ovom dvoboju, i ove riječi, koje hoće da budu uvreda, fukara,
rulja, ohlokracija, svjetina, ukazuju, nažalost, više na greške onih koji
stradaju; više na greške povlašćenih nego na greške obespravljenih.
Što se nas tiče, mi ove riječi nikad ne izgovaramo bez tuge i poštovanja,
jer, kad filozofija ispita činjenice kojima one odgovaraju, ona često nađe
pored bijede i dosta veličine. Atena je bila ohlokracija; fukara je stvorila
Holandiju; svjetina je više no jednom spasila Rim; a rulja je išla za Isusom
Kristom.
Nema mislioca koji nije ponekad promatrao raskoši i divote baš ozdo.
No ovu je rulju svakako mislio sveti Jeronim i na sve one sirotane, i na
sve one skitnice, i na sve one bijednike iz kojih su izišli apostoli i mučenici,
kad je rekao onu tajanstvenu riječ: Fex urbis, lex orbis52.
Ogorčenje ove gomile koja pati i krvari, njeno besmisleno nasilje protiv
načela koja su njen život, njeni napadi na pravo, to su narodni državni
udari, i moraju biti ugašeni. Čestit čovjek se primi toga, i, iz ljubavi prema

52 Smet grada svijetom vlada – Prev.

584
toj gomili, on je savlađuje. Ali, koliko joj prašta dok je suzbija! Koliko je
poštuje dok se bori s njom! To je jedan od onih rijetkih trenutaka kada
čovjek, čineći ono što mora da čini, osjeća nešto što ga buni i što mu skoro
savjetuje da ne ide dalje; on ostaje pri svome, mora tako; ali mu je
zadovoljna savjest tužna, a kad je izvršio dužnost, srce mu se stegne.
Lipanj 1848. bio je, recimo odmah, djelo svoje vrste, koje je gotovo
nemoguće svrstati u filozofiju historije. Sve riječi koje smo maločas
izgovorili moraju se odbaciti kad je u pitanju ova neobična buna u kojoj se
osjetila sveta uznemirenost rada koji traži svoja prava. Trebalo ju je suzbiti,
to je dužnost nalagala, jer je ona napadala republiku. Ali, stvarno, šta je bio
lipanj 1848? – pobuna naroda protiv samog sebe.
Kad se predmet ne gubi iz vida, nema nikakvog udaljavanja; neka nam
dakle bude dozvoljeno da zaustavimo za trenutak pažnju čitaoca na dvjema
apsolutno jedinstvenim barikadama koje smo maločas spomenuli i koje su
dale obilježje ovom ustanku.
Jedna je zatvorila ulaz u predgrađe Saint-Antoine; druga je branila
prilaze predgrađu Temple; oni koji su se našli, pod vedrim plavim
lipanjskim nebom, pred ova dva strahovita remek-djela građanskog rata,
neće ih nikad zaboraviti.
Barikada Saint-Antoine bila je čudovišna; ona je bila visine tri kata, a
široka sedam stotina stopa. Zatvarala je od jednog ugla do drugog široki
prilaz predgrađu, to jest tri ulice; isprovaljivana, ispresijecana, izreckana, s
jednom ogromnom pukotinom, poduprta čitavim gomilama koje su bile pravi
grudobrani, pružajući svoje ogranke na razne strane, naslanjajući se snažno
na dva bloka kuća u predgrađu, ona se dizala kao kakav divovski nasip na
kraju onog strahovitog trga koji je zapamtio 14. srpnja. Devetnaest
barikada bilo je nanizano po ulicama iz ove matične barikade. Čim bi je
čovjek vidio, osjetio bi u predgrađu onu ogromnu samrtnu patnju koja je
dospjela do onog krajnjeg trenutka kada nevolja hoće da se pretvori u
nesreću. Od čega je bila podignuta ova barikada? Od ruševina triju kuća na
šest katova, koje su naročito za tu svrhu sravnjene sa zemljom, govorili su
jedni. Od čudesa koje stvaraju svi gnjevovi, govorili su drugi. Ona je imala
žalostan izgled svih građevina koje podiže mržnja, izgled razvaline. Moglo
se reći: tko ovo podiže? A moglo se isto tako reći: tko ovo poruši? To je bila
improvizacija uskomešanosti. A gle ovih vrata! ove rešetke! ove strehe! ovog
dovratka! ove razbijene grijalice! ovog napuklog lonca! dajte sve to! bacite
sve to! gurajte, valjajte, kopajte, obarajte, preturajte, rušite sve! Tu su se
našli na suradnji popločenje, sitan kamen, greda, gvozdena poluga, krpa,
odvaljeni prozor, provaljena stolica, kočanj kupusa, prnja, dronjak i
prokletstvo. To je bilo veliko i to je bilo malo. To je bila provalija koju je na

585
licu mjesta parodirao rusvaj. Grdosija pored atoma; odvaljeni zid i razbijena
zdjela; narogušeno bratimljenje svih olupina; Sizif je bacio tu svoju stijenu a
Job svoje otpatke. Jednom riječju, strašno. To je bila Akropola golja.
Izvrnuta kola stvarala su neravnine na toj strmeni; jedne ogromne taljige
bjehu na njoj položene poprečke, sa osovinom okrenutom uvis, i ličile su na
neki ožiljak na ovom izboranom licu; jedan omnibus koji su snažne ruke
dovukle na vrh ove gomile, kao da su arhitekti ovog divljaštva htjeli da
unesu malo nestašluka u ovaj užas, pružao je svoje ispregnuto rudo tko zna
kakvim konjima u zraku. Ova divovska hrpa, nanos bune, izgledala je duhu
kao neka Osa na Pelionu svih revolucija; 93-ća na 89-oj, 9. termidor na 10.
kolovozu, 18. brumaire na 21. siječnju, vendémiaire na prairialu; 1848. na
1830-oj. Trg je to zasluživao, a ova barikada bila je dostojna da iznikne na
onom istom mjestu sa koga je nestalo Bastilje. Kad bi ocean pravio brane,
tako bi ih sagradio. Bijes valova bio je utisnut na toj nakaznoj gomili. Kojih
valova? Svjetine. Rekli biste da vidite okamenjenu buku. Rekli biste da
čujete kako zuje, iznad ove barikade, kao da su na svojoj košnici, ogromne i
mračne pčele nasilnog napretka. Je li to bio kakav žbun? ili kakvo orgijanje?
ili neka tvrđava? Kao da je to stvoreno vrtoglavim mahanjem krila. Bilo je
nečeg smrdljivog u tom šancu i nečeg olimpijskog u tom darmaru. Mogahu
se tu vidjeti, u zbrci punoj očajanja, krovne grede, dijelovi tavanskih soba sa
svojim šarenim zidnim papirom, okviri prozora sa svim staklima pobodenim
u razvaline, da ih top smrvi, odvaljeni kamini, ormari, stolovi, klupe, pravi
drečeći rusvaj, i one hiljade sirotinjskih stvarčica koje i sami prosjaci
odbacuju, a koje ifnaju u sebi nečeg bijesnog i nečeg ništavnog u isti mah.
Rekli biste da je to prnja naroda, prnja od drveta, od gvožđa, od bronze, od
kamena, a koju je predgrađe Saint-Antoine izbacilo tu pred svoju kapiju
jednim divovskim snažnim zamahom metle, stvarajući od bijede svoju
barikadu. Blokoyi nalik na mesarske panjeve, rastrgnuti lanci, skele u
obliku vješala, točkovi položeni vodoravno koji izbijahu iz razvalina davali
su ovoj zgradi anarhije mračni izgled davnašnjih muka koje je narod
podnosio. Barikada Saint-Antoine oružala se svačim; sve što građanski rat
može baciti na glavu društvu izbijalo je iz nje; to nije bila borba nego ludilo;
karabini koji su branili ovo utvrđenje, među kojima je bilo i nekoliko
štuceva, sipali su komadiće posuđa, koščice, dugmad s kaputa, pa i točkice
noćnih stolčića, opasna zrna zbog njihova bakra. Ova je barikada bila
bjesomučna; iz nje je u oblake izbijao neiskazani urnebes; izazivajući vojsku,
ona se ponekad pokrivala gomilom i olujom; načičkana je bila ognjenim
glavama; u njoj je vrvjelo kao u mravinjaku; na njenom bodljikavom
grebenu stršile su puške, sablje, motke, sjekire, koplja i bajoneti; na njoj se
lepršala jedna velika crvena zastava; s nje su odjekivale naredbe, ubojne
pjesme, lupa bubnjeva, jecaji žena i grohotni mračni smijeh onih što umiru

586
od gladi. Bila je nesrazmjerno velika i živa; i kao sa leđa neke električne
životinje, iz nje je izbijao prasak gromova. Revolucionarni duh pokrio je
svojim oblakom ovaj vrh s koga je grmio onaj glas naroda koji liči na glas
boga; neko čudno veličanstvo obavijalo je ovu titansku kantu smetlišta. To
je bila gomila đubreta i to je bio Sinaj.
Kao što smo naprijed rekli, ona je napadala u ime revolucije, koga?
Revoluciju. Ona, ova barikada, – slučaj, nered, izbezumljenost, nesporazum,
znak pitanja, – ona je imala prema sebi ustavotvornu skupštinu,
suverenitet naroda, opće pravo glasa, naciju, republiku; to je Karmanjola
izazvala Marseljezu.
Ludo ali junačko izazivanje, jer je ovo staro predgrađe junak.
Predgrađe i njegovo utvrđenje štitili su jedno drugo. Predgrađe se
naslanjalo na utvrđenje, a utvrđenje je imalo za sobom predgrađe. Ogromna
barikada pružala se kao stjenovita morska obala o koju se razbija strategija
afričkih generala. Njena udubljenja, njena ispupčenja, njene bradavice,
njene grbe, kreveljile su se, takoreći, i cerile u dimu. Karteč je propadao u
ovoj grdosiji; granate su se u nju zarivale, gubile i tonule; topovska tanad su
samo pravila rupe i ništa više. A kako da biješ topom kaos? Pukovi,
naviknuti na najstrašnije ratne prizore, gledali su uznemireno ovu utvrđenu
zvijer, nakostriješenu kao divlji vepar, a ogromnu kao planina.
Na četvrt milje odatle, tko bi, iza ugla ulice Temple koja izbija na bulvar
blizu Chateau-d’Eaua pomolio smjelo glavu pored šiljka koji pravi izlog
Dallemagneova dućana, vidio bi u daljini, preko kanala, na vrhu ulice koja
se penje padinom Bellevillea, jedan čudan zid koji dopire do drugog kata
kuće, neku vrstu spone između kuća s desne i s lijeve strane, kao da je sama
ulica svila svoj najviši zid da bi se najedanput zatvorila. Ovaj je zid bio
sagrađen od popločenja. Bio je ravan, pravilan, hladan, uspravan, niveliran
uglomjerom, zidan pod konac, izravnan viskom. Nije bio ožbukan, ali to, kao
kod nekih rimskih zidova, nije kvarilo njegovu strogu arhitekturu. Po visini
mogla mu se pogoditi dubina. Gornja linija bila mu je materriatički
paralelna s izbočenim temeljem. Tu i tamo, razaznavale su se, po sivoj
površini, skoro nevidljive puškarnice nalik na crni konac. Ove su puškarnice
bile na jednakoj razdaljini jedna od druge. Ulica je bila pusta dokle je oko
dopiralo. Svi prozori i sva vrata zatvoreni. Na kraju se uzdizala ova
pregrada koja je pretvarala ulicu u ćorsokak; nepomični i šutljivi zid; nitko
se tu nije vidio, nitko se tu nije čuo; ni poklika, ni graje, ni daha. Grobnica.
Žarko lipanjsko sunce plavilo je svojom svjetlošću ovu strašnu stvar.
To je bila barikada predgrađa Temple.
Čim bi netko došao na lice mjesta, morao bi se, makar to bio i najsmjeliji
čovjek, zamisliti pred tim tajanstvenim priviđenjem. Bilo je to dotjerano,

587
uglavljeno, poređano, pravilno, simetrično, i tužno. Bilo je tu i nauke i
mraka. Osjećalo se da je starješina ove barikade bio geometar ili kakva
avet. Čovjek je to gledao i šapatom govorio.
Kad bi se, s vremena na vrijeme, neki vojnik, oficir ili predstavnik
naroda, usudio da prijeđe preko puste ulice, čuo bi se oštar i slab fijuk, a
prolaznik bi pao ranjen ili mrtav, ili, ako bi umakao, metak bi se zario u
neki zatvoreni kapak, ili između kamenja, ili u žbuku na zidu. Ponekad bi to
bilo topovsko tane. Jer su ljudi s barikade napravili dva topića od dva
komada gvozdenih cijevi koje su začepili na jednom kraju kučinom i
pečenom ilovačom. Barut se nije naprazno trošio. Svaki je metak tako reći
pogađao. Bio je ovdje-ondje neki leš, i koja lokva krvi na popločenju. Sjećam
se jednog bijelog leptira koji je letio tamo-amo po ulici! Ljeto tjera svoje.
Svuda okolo, ispod kapija bilo je puno ranjenika.
Čovjek je osjećao da ga tu vreba netko koga ne vidi i bilo je jasno da su na
cijelu ulicu uperene cijevi.
Zbijeni iza onog luka što ga, na ulazu u predgrađe Temple, pravi most na
kanalu, vojnici kolone za napad gledali su, ozbiljni i pribrani, ovo mračno
utvrđenje, ovu nepomičnost, ovu neosjetljivost iz kojih smrt bije. Neki su
potrbuške dopuzali do vrha luka, pazeći dobro da im kapa ne proviri.
Hrabri pukovnik Monteynard (Montenar) divio se s jezom ovoj barikadi.
– Što je ovo zidano! govorio je jednom predstavniku naroda. Nema kamena
koji strši. Kao porculan. – U istom trenutku jedan metak prebi mu krst na
grudima i on pade.
– Kukavice! govorahu iza mosta. – Neka se samo pokažu! Da ih vidimo!
ali ne smiju! Kriju se! – Barikada u predgrađu Temple koju je branilo
osamdeset ljudi, a napadalo deset hiljada, držala se tri dana. Četvrtog dana,
kao na Zaači i u Konstantinu, probili su kuće, popeli se na krovove, i
barikada je pala. Nijedna od onih osamdeset kukavica nije ni pomislila da
bježi, svi su izginuli, osim starješine, Barthélemyja (Bartelemija), o kome
ćemo još govoriti.
Barikada Saint-Antoine bila je grmljavina; barikada Temple bila je
tišina. Razlikovale su se kao što se razlikuju strašno i kobno; jedna je bila
kao čeljust, druga kao maska.
Ako je divovski i mračni lipanjski ustanak bio složen iz gnjeva i tajne,
onda je u prvoj barikadi bio zmaj, a iza druge sfinga.
Ove dvije tvrđave podigla su dva čovjeka, od kojih se jedan zove Coumet
(Kume) a drugi Barthélémy. Cournet je sagradio barikadu Saint-Antoine,
Barthélémy barikadu Temple. Svaka je bila prava slika svoga zidara.
Coumet je bio visoka stasa, širokih leđa, teških pesnica, smjela srca,

588
poštene duše, iskrena i strašna oka. Neustrašiv, energičan, žestok, plah;
najsrdačniji čovjek, najstrašniji borac. Rat, borba, metež bili su zrak koji je
on disao i donosio mu dobro raspoloženje. Bio je pomorski oficir, a po
pokretima i glasu vidjelo se da izlazi iz oceana i dolazi iz bure; nastavljao je
vihor u borbi. Ako se ne uzme u obzir genij, Coumet je imao nečega
Dantonovog u sebi, kao što je Danton, ako se ne uzme u obzir božanstvo,
imao nečeg Herkulovog.
Barthélémy, mršav, žgoljav, blijed, šutljiv, bio je neka vrsta tragičnog
derana koji je jednog policajca što ga je pljusnuo vrebao, čekao i ubio, i, u
sedamnaestoj godini, otišao na robiju. Izašao je sa nje i sagradio ovu
barikadu.
Kasnije, po nekoj kobi, kad su obojica bili izgnanici u Londonu,
Barthélémy je ubio Coumeta. Strašan dvoboj. Neko vrijeme iza toga,
zapleten u jednu od onih tajanstvenih pustolovina u koje je umiješana
strast, katastrofa za koje francuski sudovi nađu olakšavajuće okolnosti a u
kojima engleski sudovi vide samo smrt, Barthélémy je bio obješen. Mračna
društvena zgrada tako je sagrađena da je, zbog neimaštine i moralnog
mraka, ovo nesretno stvorenje koje je svakako imalo snažan a možda i veliki
um, počelo robijom u Francuskoj a svršilo vješalima u Engleskoj.
Barthélémy je ponekad isticao samo jednu zastavu, crnu zastavu.

589
 II

KAD SU NA DNU PROVALIJE, LJUDI

MORAJU DA RAZGOVARAJU
Šesnaest godina podzemnog rada bune znače mnogo, pa je lipanj 1848.
bio mnogo upućeniji u tom pogledu od lipnja 1832. I barikada u ulici
Chanvrerie bila je samo zametak, začetak, kad se uporedi s dvije grdosije od
barikada koje smo opisali; ali, za ono vrijeme, i ona je bila strašna.
Ustanici pod Enjolrasovim nadzorom, jer Marius nije više ništa gledao,
iskoristili su noć. Barikadu su ne samo popravili, nego i povećali. Uzdigli su
je za čitave dvije stope. Željezne poluge pobodene među kamenje ličile su na
koplja u sedlu. Svakojake ruševine koje su dodali, donijevši ih sa svih
strana, još su više zamrsile onaj vanjski splet, šanac je znalački napravljen
kao zid iznutra i kao neki trnjak izvana.
Popravljene su i stepenice od kamenih kocki kojima se moglo penjati kao
na gradske bedeme.
Uređeno je sve u barikadi, raspremljena donja soba, (kuhinja uzeta za
ambulantu, dovršeno previjanje ranjenika, pokupljen barut koji je bio
prosut po zemlji i po stolovima, izliveni meci, napravljeni fišeci, očupana
šarpija, razdijeljeno pogubljeno oružje, počišćena unutrašnjost šanca,
pokupljeni razni ostaci, odneseni leševi.
Tijela poginulih složili su na gomilu u uličici Mondétour, koju su još
uvijek držali. Popločenje se dugo poslije toga crvenilo na tom mjestu. Među
poginulima bila su četiri naoružana gardista iz predgrađa. Enjolras izdvoji
na stranu njihove uniforme.
Enjolras je savjetovao da se prospava dva sata. Enjolrasov savjet bio je
što i zapovijest. Međutim, samo su se trojica-četvorica njime koristili.
Feuilly je upotrijebio dva sata da na zidu koji je bio naspram krčme ureže
ovaj natpis:

ŽIVJELI NARODI!

Ove dvije riječi, urezane nekim klincem u kamenu, mogle su se još

pročitati na tom zidu 1848.

590
 Sve tri žene iskoristile su noćno zatišje da se nepovratno izgube, što je
dobro došlo ustanicima.
One su se nekako sklonile u neku susjednu kuću.
Većina ranjenika mogla je i htjela da se i dalje bori. U kuhinji koja je
pretvorena u ambulantu ležalo je na prostirci od dušeka i slame pet teških
ranjenika, među njima dva općinska stražara. Općinski stražari su najprije
previjeni.
U donjoj sobi ostali su samo Mabeuf pod crnim pokrovom i Javert vezan
za stup.
– Ovo je mrtvačka soba, reče Enjolras.
Kako je u toj sobi, koju je slabo osvjetljavala jedna svijeća, sasvim u dnu,
mrtvački stol bio položen kao neka horizontalna poluga iza stupa, to je od
Javerta, koji je stajao, i Mabeufa, koji je ležao, bio napravljen kao neki
veliki križ.
Rudo omnibusa, iako okrnjeno mecima, stajalo je još dosta uspravljeno da
se za nj mogla okačiti zastava.
Enjolras, koji je imao ono svojstvo pravog starješine da uvijek uradi ono
što kaže, priveza za to koplje izrešetani i krvavi kaput poginulog starca.
Na jelo se nije moglo ni pomisliti. Nije bilo ni kruha ni mesa. Za šesnaest
sati koliko su tu proveli, pedeset ljudi s barikade brzo je potrošilo ono malo
namirnica iz krčme. U danom trenutku, svaka barikada koja se drži postane
neizbježno splav »Meduza«. Trebalo se pomiriti s glađu. Bili su to rani sati
onog spartanskog dana, 6. lipnja, kad je, na barikadi Saint-Merry, Jeanne
opkoljena ustanicima koji su tražili kruha, na povike svih tih boraca: »Da
jedemo«! odgovorila »A našto? Sad je tri sata. U četiri ćemo biti mrtvi«.
Pošto nije više ničega bilo za jelo, Enjolras zabrani piće. On oduze vino, a
rakiju je davao u određenim količinama.
Nađoše u podrumu petnaestak boca hermetički zatvorenih, Enjolras i
Combeferre ih pažljivo pogledaše. Vraćajući se iz podruma Combeferre reče:
– Ovo je stara zaliha čiča Hucheloupa, koji je najprije bio trgovac. – Ovo
mora da je pravo vino, primijeti Bossuet. Sreća je što Grantaire spava. Da je
na nogama, teško bismo obranili ove boce. – Enjolras, ne obazirući se na
gunđanje, stavi zabranu na tih petnaest boca, i, da u njih nitko ne bi dirao
više no u svetinju, metnu ih pod stol na kome počivaše čiča Mabeuf.
Oko dva sata izjutra prebrojaše se. Bilo ih je trideset i šest.
Bješe već počelo da sviće. Ugasiše buktinju koju su bili ponovo namjestili
u njenoj kamenoj ćeliji. Unutrašnjost barikade, to kao neko malo dvorište
napravljeno od ulice, bila je obavijena mrakom i ličila je, kroz onu
neodređenu sutonsku jezu, na krov neke napuštene lađe. Borci su se po njoj

591
kretali tamo-amo kao crne sjene. Iznad ovog strašnog mračnog gnijezda,
mutno se ocrtavahu katovi nijemih kuća; na samom vrhu izbijaše bljedilo
dimnjaka. Nebo je imalo onu divnu neodređenu nijansu koja je možda bijelo
a možda i plavo. Ptice prelijetahu veselo, cvrkućući. Visoka kuća u dnu
barikade, okrenuta istoku, imala je po krovu prvi rumeni odsjaj. Na
prozorčiću trećeg kata, sijeda kosa na glavi ubijenog čovjeka lepršala se na
jutarnjem vjetriću.
– Milo mi je što su ugasili buktinju, reče Courfeyrac Feuillyju. Mučno mi
je bilo gledati kako ova buktinja podrhtava. Kao da se uplašila. Svjetlost
buktinje liči na mudrost strašljivca; ona slabo osvjetljava, zato što drhti.
Zora budi duhove kao i ptice; svi su razgovarali.
Videći jednu mačku kako ide olukom na kući, Joly izvede ovu filozofiju:
– Šta je mačka? Ispravak. Kad je stvorio miša, blagi bog je rekao: »E baš
sam napravio glupost«. I stvorio je mačku. Mačka je ispravak miša. Miš više
mačka, to je pregledana i izvršena korektura stvaranja.
Combeferre okružen studentima i radnicima, govorio je o poginulim, o
Jeanu Prouvaireu, o Bahorelu, o Mabeufu, pa i o Cabucu (Kabiku), i o
strogoj sjeti Enjolrasovoj. Rekao je, između ostalog:
– Harmodije i Aristogiton, Brut, Hereas, Stephamis, Cromwell, Charlotte
Corday, Sand, svi su oni imali, pošto su zadali udarac, i svoj trenutak
strepnje. Naše je srce tako uznemireno a ljudski je život tolika tajna da, i u
građanskom ubojstvu, i u oslobodilačkom ubojstvu, ako takvog uopće ima,
kajanje što smo ubili čovjeka veće je od radosti što smo poslužili ljudskom
rodu.
Krivudavi su putovi razgovora ljudskih: jednu minutu potom, prešavši sa
stihova Jeana Prouvairea, Combeferre je upoređivao jednog s drugim,
prevodioce Georgika, Rauxa s Coumandom, Cournanda s Delilleom,
navodeći nekoliko mjesta koja je Malfilatre preveo, naročito čudesni opis
Cezarove smrti, a sa Cezara razgovor prijeđe opet na Bruta.
– Cezar je, reče Combeferre, zasluženo poginuo. Ciceron je bio strog
prema Cezaru, i imao je pravo. Ta strogost nije nikakva dijatriba. Kada
Zoilo napada Homera, kada Mevije napada Virgila, kada Visé napada
Molièrea, kada Pope napada Shakespearea, kada Fréron napada Voltairea,
to se samo izvršuje stari zakon zavisti i mržnje; geniji su privlačni za
uvredu, na velike se ljude manje-više uvijek laje. Ali Zoilo i Ciceron nisu
isto. Ciceron je izvršilac pravde mišlju kao što je Brut izvršilac pravde
mačem. Ja lično ne odobravam ovu posljednju pravdu, pravdu mačem, ali ju
je stari svijet usvajao. Cezar, prelazeći Rubikon, dijeleći kao da su njegova,
visoka zvanja koja od naroda proistječu, ne ustajući na noge kad senat ulazi,
imao je, kako kaže Eutrop, kraljevske i gotovo tiranske postupke, regia ac

592
poene tyrannica. On je bio veliki čovjek; utoliko gore, ili utoliko bolje; tim je
pouka znatnija, njegove dvadeset i tri rane manje me bole od pljuvačke na
čelu Isusa Krista. Cezara su isprobadali senatori; Krista su ispljuskale
sluge. Po većoj uvredi, osjeća se bog.
Bossuet stojeći na jednoj gomili kamenja iznad drugova koji su
razgovarali, uzviknu držeći karabin u ruci:
– O Cidateneume, o Mirinuse, o Probabilinto, o Eantidine čari! Ah, tko će
me nadahnuti da izgovorim Homerove stihove kao neki Grk iz Laurijuma ili
iz Edapteona.

593
 III

VEDRO I TMURNO
Enjolras je bio otišao u izvidnicu. Izašao je ulicom Mondétour krivudajući
pored samih kuća.
Ustanici su, treba reći, bili puni nade. Način na koji su odbili noćni
napad gotovo im je ulivao unaprijed prezir prema jutarnjem napadu. Oni su
ga očekivali i smijali mu se. Nisu sumnjali u svoj uspjeh koliko ni u stvar za
koju se bore. Uostalom, stići će im svakako pomoć. Računali su na to.
Proričući unaprijed pobjedu s onom lakovjernošću koja čini snagu Francuza
u borbi, oni su sa sigurnošću podijelili na tri faze dan koji je bio pred njima:
u šest sati izjutra, jedan puk »koji je bio obrađivan« prijeći će na njihovu
stranu; u podne, ustanak u cijelom Parizu; pred zalazak sunca, revolucija.
Sa Saint-Merryja nije prestajalo da udara zvono na uzbunu, nijednog
trenutka, cijele noći; dokaz da se druga barikada, ona velika, Jeannina, još
jednako drži.
Sve su se ove nade prenosile od gomilice do gomilice nekom vrstom
veselog i strahovitog šapata koji je mnogo ličio na zujanje košnice uzbuđenih
pčela.
Enjolras se pojavi. Vratio se sa svoga tamnog izleta po mračnoj okolini.
Slušao je za trenutak svu ovu radost skrštenih ruku, s jednom šakom na
ustima. Zatim, svjež i rumen na sve bjeljem jutarnjem vidjelu, on reče:
– Cijela pariška vojska je na nogama. Trećina te vojske vrši pritisak na
ovu barikadu. Povrh toga i narodna garda. Prepoznao sam kape petog
pješadijskog puka i zastavice šeste legije. Za jedan čas napast će nas. A
narod, on se juče komešao, a danas se ne miče. Nemamo šta čekati, niti se
nečemu nadati. Ni od predgrađa niti od kojeg bilo puka. Ostavljeni ste sami
sebi.
Ove riječi padoše na onaj žagor gomilice, i postigoše ono što i prve kapi
oluje na roj. Svi umukoše. Nastade za trenutak neizreciva tišina da bi se
mogao čuti let smrti.
Taj trenutak bio je kratak.
Jedan glas, skriveno negdje iz gomile, viknu Enjolrasu:
– Ako. Dignimo barikadu do dvadeset stopa visine, i ostanimo svi u njoj.
Građani, protestirajmo svojim mrtvim tijelima. Pokažimo da, ako narod

594
ostavlja republikance, republikanci ne ostavljaju narod.
Ove su riječi iz mračnog oblaka pojedinih strepnji izdvojile misao svih.
Dočeka ih oduševljeno odobravanje.
Nikad se nije doznalo ime onoga koji je ovo rekao: to je bio neki nepoznat
čovjek u bluzi, neki neznani, zaboravljeni, prolazni junak, onaj veliki
bezimeni što se uvijek umiješa u čovjekove krize i društvene porođaje i što,
u danom trenutku, rekne na uzvišen način odlučnu riječ, a onda iščezne u
mraku pošto je za trenutak, na svjetlosti munje, predstavljao i narod i boga.
Ovom neumoljivom odlukom bio je toliko zasićen zrak 6. lipnja 1832. da
su, gotovo istog časa, na barikadi Saint-Merry, ustanici kliknuli ove
historijske riječi koje su ušle u zapisnik: – Došao nam tko u pomoć ili ne
došao, svejedno! Izginimo ovdje svi do jednog!
Kao što se vidi, obje barikade, iako materijalno razdvojene, bile su duhom
spojene.

595
 IV

PET MANJE, JEDAN VIŠE

Kad je onaj nepoznati čovjek, koji je objavio »protestiranje mrtvim
tijelima«, završio i izrazio zajedničku dušu, iz svih usta ote se usklik pun
čudesnog zadovoljstva i strahote, grobno tužan po smislu, pobjedonosan po
naglasku:
– Živjela smrt! Ostanimo svi ovdje!
– Zašto svi? reče Enjolras.
– Svi! svi!
Enjolras nastavi:
– Položaj je dobar, barikada je divna. Dosta je trideset ljudi. Zašto da
žrtvujemo četrdeset?
Oni odgovoriše:
– Zato što nijedan neće da ode.
– Građani, uzviknu Enjolras, a glas mu drhtaše gotovo srdito, republika
nije toliko bogata ljudima da ih može uludo trošiti. Prazna slava je
rasipanje. Ako nekima dužnost nalaže da idu, tu dužnost moraju ispuniti
kao i svaku drugu.
Enjolras, utjelovljeno načelo, imao je nad svojim jednovjernicima onaj
svemoćni utjecaj koji proistječe iz apsolutnoga. Ali, i pored te svemoći, začu
se gunđanje.
Starješina do srži, i čujući gunđanje, Enjolras ostade pri svom. On
nastavi s visine:
– Neka se jave svi oni koji se boje da ih ostane trideset.
Gunđanje se pojača.
– Uostalom, primijeti netko iz gomile, lako je reći da se ide. Barikada je
opkoljena.
– Nije do tržnice, reče Enjolras. Ulica Mondétour je slobodna, a ulicom
Propovjednika može se doći na tržnicu Nevinih.
– A tu će, prihvati netko iz gomile, tko god ode, biti ulovljen. Nabasat će
na neku stražu borbene linije ili iz predgrađa. Vidjet će čovjeka u bluzi i
kapi. – A otkud ti ideš? Da nisi s barikade? – I pregledaju vam ruke. –
Mirišeš na barut, je li? – I strijeljaju na mjestu.

596
 Enjolras, ne progovarajući ni riječi, povuče Combeferrea za rame, i
obojica uđoše u donju sobu.
Malo zatim izađoše. Enjolras je držao na ispruženim rukama četiri
uniforme koje je bio odvojio. Combeferre je išao za njim noseći drugu
opremu i vojničke kape.
– Sa ovom uniformom, reče Enjolras, svatko se može umiješati među
vojnike i onda umaći. Evo za četvoricu.
I baci na zemlju četiri uniforme.
Nitko se od stoičkih slušalaca ne pomače s mjesta. Combeferre tada
progovori.
– Dede, reći će, treba imati malo sažaljenja. Znate li o čemu se ovdje radi?
U pitanju su žene. Čujte. Ima li ili nema žena, ima li ili nema djece, ima li
ili nema majki koje ljuljaju nogom kolijevke a imaju oko sebe sijaset nejake
djece? Neka digne ruku tko od vas nikad nije vidio materinu dojku. Ah! vi
hoćete da poginete i ja to hoću, ja koji vam ovo govorim, ali ja neću da
osjećam oko sebe sjene žena koje krše ruke. Da izginemo, u redu, ali ne
dajmo da ginu drugi zbog nas. Samoubojstva kao što je ovo naše uzvišena
su, ali je samoubojstvo uzano i ne smije da se proširuje; jer čim obuhvati i
vaše bližnje, samoubojstvo se zove ubojstvo. Sjetite se plavih mališana i
sijedih starica, čujte, Enjolras mi je maloprije ispričao da je vidio na uglu
Labudove ulice jedan osvijetljen prozor, jednu svijeću u jednom bijednom
stanu na petom katu, a iza stakla drhtavu sjenu glave neke starice koja je,
vidjelo se, provela cijelu noć u očekivanju. To je možda majka nekog od vas.
Čujte, neka taj ide i neka požuri da kaže svojoj majci: »Majko, evo me!« Nek
se ne brine, svršit ćemo mi ovdje posao i bez njega. Kad netko mora da se
stara o svojima, on ne smije da se žrtvuje. To bi bilo izdajstvo porodice. A
oni što imaju kćeri, a oni što imaju sestre! Mislite li na to? Hoćete da
poginete, dobro, to nije teško, a šta će biti sutra? Strašna je stvar kad
djevojke ostanu bez kruha. Čovjek prosi, žena se prodaje. Ah! ova slatka
stvorenja tako ljupka i tako mila, s cvijećem na glavi, koja pune kuću
nevinošću, koja pjevaju, koja brbljaju, koja su kao živ miris, koja
djevičanskom čistoćom na zemlji dokazuju da ima anđela na nebu, ova
Jeanna, ova Liza, ova Mimi, ona divna i krasna stvorenja koja su vaš
blagoslov i vaš ponos, ah, bože moj, zar ona da gladuju! Šta vam ovo moram
reći? Ima jedna tržnica ljudskog mesa, i, svojim rukama što iz groba drhte
nad njima, vi ih nećete spriječiti da ne odu tamo. Sjetite se ulice, sjetite se
popločenja po kojem gamiže toliko prolaznika, sjetite se dućana ispred kojih
se muvaju razgolićene žene, ogrezle u blatu. I te su žene bile čiste. Sjetite se
sestara, vi koji ih imate. Bijeda, prostitucija, policija, tamnica, eto gdje će
dospjeti te nježne lijepe djevojke, ti lomni ukrasi sazdani od stidljivosti,

597
ljupkosti i ljepote, svježiji od majskih ljiljana. Ah! vi ste poginuli! Ah, nema
vas više! Uspjeh je to, vi ste htjeli da izbavite narod od kraljevstva, a
predajete svoje kćeri policiji. Promislite, drugovi, i imajte sažaljenja. Nismo
navikli da mislimo mnogo na žene, na nesretne žene. Oslanjajući se na to
što žene nisu školovane kao ljudi, ne dadu im da čitaju, ne dadu im da
misle, ne dadu im da se bave politikom; a da li ćete im dati da večeras
potraže vaša tijela u mrtvačnici? Čujte, neka oni koji imaju porodicu budu
pametni, nek nam stegnu ruku i neka idu, a nas ostave da sami svršimo
posao. Znam da treba imati hrabrosti za to, da je to teško, ali ukoliko je
teže, utoliko je pohvalnije. Netko će reći: »Imam pušku, na barikadi sam,
bilo šta bilo, tu ću ostati!« »Bilo šta bilo!« – lako je to reći. Ali, dragi
prijatelji, šta će biti sutra? Vas neće biti sutra, ali će ostati vaše porodice. I
koliko patnje! Zamislite lijepo zdravo djetešce, kao jabuka rumenih obraza;
ono brblja, kriješti, dere se, smije se, slatko je kad ga poljubite, a znate li šta
biva s njim kad ostane siroče? Vidio sam jedno, bilo je maleno, ovoliko, otac
mu je bio umro. Neki siroti ljudi uzeli su ga bili iz samilosti, ali ni sami nisu
imali kruha. Dijete je izgladnjelo. Bila je zima. Nije plakalo. Išlo je pored
peći koja nikad nije bila naložena, a čiji su čunci bili olijepljeni ilovačom.
Dijete je svojim prstićima otkidalo pomalo od te zemlje i jelo je. Teško je
disalo, lice mu je bilo ispijeno, noge slabačke, trbuh naduven. Nije
progovaralo ni riječi. Kad bi ga što zapitali, šutjelo je. Umrlo je. Donijeli su
ga da umre u Neckerovoj bolnici, gdje sam ga ja vidio. Bio sam tada na
praksi u toj bolnici. A sada, ako ima među vama očeva, sretnih očeva koji se
nedjeljom šetaju držeći svojom snažnom rukom ručicu svoga djeteta, neka
svaki od tih očeva zamisli da je to njegovo dijete. To jadno djetešce još mi je
u pameti, kao da ga i sad vidim golog na operacionom stolu, s rebrima što
mu se izdižu ispod kože kao grobovi ispod trave u koju su obrasli. Našli su
mu nekog blata u želucu. Imalo je nekakvog pepela među zubima. Dajte da
zapitamo šta nam to kažu naša savjest i naše srce. Statistika pokazuje da je
smrtnost kod napuštene djece pedeset pet posto. I opet vam velim, u pitanju
su žene, majke, djevojke, nejaka djeca. Nije riječ o vama. Zna se kakvi ste
vi; zna se da ste vi, još kako! hrabri, zna se da vi preživljujete radost i slavu
što ćete dati svoj život za veliku stvar; zna se da se osjećate izabranim da
korisno i divno umrete, i da svaki od vas traži svoj dio slave. Pa to je divota!
Ali vi niste sami na ovom svijetu. Ima i drugih bića o kojima moramo
misliti. Ne smijemo biti sebični.
Svi se natmuriše i pognuše glave.
Da čudne protivrječnosti ljudskog srca u njegovim najuzvišenijim
trenucima! Combeferre, koji je to govorio, nije bio siroče. On se sjećao tuđih
matera, a svoju je zaboravio. On se odlučio da počne. Bio je »sebičan«.

598
 Marius, izgladnio, u groznici, lišen u kratkom razmaku svih nada,
skrhan od tuge, tog najstrašnijeg brodoloma, obrvan silnim uzbuđenjem, a
osjećajući da se primiče kraj, tonuo je sve više i više u ono vidovito, ukočeno
stanje koje uvijek prethodi onom kobnom času što se dobrovoljno primi.
Fiziolog bi mogao proučavati na njemu sve vidnije znake one grozničave
obamrlosti, poznate i razvrstane u nauci, a koja je patnji ono što je naslada
zadovoljstvu. I očaj ima svoju ekstazu. Marius je bio u tom stanju. On je
promatrao kao da je izvan svega toga; rekli smo da mu je sve što se dešavalo
izgledalo daleko; razaznavao je cjelinu, ali nije zapažao pojedinosti. Vidio je
one koji se kreću kao kroz neko svjetlucanje. Glasovi su do njega dopirali
kao iz kakve provalije.
Ali ga ovo ipak potrese. U ovom prizoru bilo je nešto oštro što ga je ubolo i
probudilo. Imao je samo jednu misao, da umre, i nije htio da se od nje odvoji;
ali je pomislio, u svom mračnom mjesečarstvu, da je, kad se umire, slobodno
spasti i nekog drugog.
On diže glas:
– Enjolras i Combeferre imaju pravo, reče on; nećemo uzaludnih žrtava.
Ja se slažem s njima, i treba požuriti. Combeferre vam je rekao presudne
riječi. Neki od vas imaju porodicu, majku, sestre, ženu, djecu. Neka se takvi
izdvoje.
Nitko se ne mače.
– Oženjeni ljudi i hranioci porodica, izdvojite se, povika Marius.
Njegov je ugled bio velik. Enjolras je, doduše, bio starješina barikade, ali
je Marius bio njen spasilac.
– Ja vam to zapovijedam, viknu Enjolras.
– Ja vas to molim, reče Marius.
I tada, uzbuđeni riječima Combeferreovim, pokolebani zapoviješću
Enjolrasovom, ganuti Mariusovom molbom, ovi junački ljudi počeše da
potkazuju jedan drugog. – Istina, reče jedan mladić jednom zrelom čovjeku.
Ti si starješina porodice. Odlazi. – Nisam ja, nego ti, odgovori čovjek, ti
hraniš dvije sestre. – I nasta nečuvena borba. Svatko se otimao da ga iz
groba ne izbace.
– Samo brzo, reče Courfeyrac, za četvrt sata bit će kasno.
– Građani, nastavi Enjolras, ovdje je republika, a u njoj vlada opće pravo
glasa. Odredite sami tko treba da ide.
Poslušaše. Za nekoliko trenutaka petoricu jednoglasno odrediše i oni se
izdvojiše.
– Ima ih pet! uzviknu Marius.

599
 A bilo je svega četiri uniforme.
Sad su se svi nadmetali tko će da ostane i tko će naći bolji razlog da drugi
ne ostanu. Velikodušna utakmica se nastavi.
– Ti imaš ženu koja te voli. – Ti imaš staru majku. – Ti nemaš ni oca ni
majke, što će biti s tvoja tri mala brata? – Ti si otac petoro djece. – Ti imaš
pravo da živiš, sedamnaest godina ti je, to je prerano.
Ove velike revolucionarne barikade bile su zborna mjesta istinskih
vitezova. I nevjerojatno je ovdje bilo jednostavno. Ovi se ljudi nisu čudili
jedni drugima.
– Brže, ponavljao je Courfeyrac.
Iz gomile povikaše Mariusu:
– Odredite vi tko će da ostane.
– Jeste, povikaše petorica izabranih ljudi, izaberite. Poslušat ćemo vas.
Marius nije vjerovao da ga išta više može uzbuditi. Ipak, na pomisao da
će morati da odabere jednog čovjeka za smrt, sva mu krv navre u srce.
Problijedio bi da je mogao da blijedi.
Priđe petorici ljudi koji su se smiješili na njega, a svaki od njih s onim
velikim plamenom u očima što se vidi u dalekoj historiji, na Termopilama,
vikaše mu:
– Mene! Mene! Mene!
I Marius ih u bunilu brojaše: bilo ih je tačno petorica. A zatim mu se
pogled okrenu na četiri uniforme.
U tom trenutku, kao iz neba, pade i peta uniforma na one četiri.
Peti je čovjek bio spasen.
Marius diže oči i poznade g. Faucheleventa.
Jean Valjean bješe ušao u barikadu.
Bilo po kakvim obavještenjima, bilo nagonski, bilo pukim slučajem, došao
je uličicom Mondétour. Obučen kao narodni gardist, lako je prošao.
Stražar koga su ustanici namjestili u ulici Mondétour nije morao da daje
nikakav znak za uzbunu zbog jednog narodnog gardista. On ga je pustio da
zađe dublje u ulicu računajući ovako: ovo je vjerojatno neko pojačanje, a u
najgorem slučaju bit će zarobljenik. Trenutak je bio toliko ozbiljan da straža
nije mogla da napusti svoju dužnost i svoju osmatračnicu.
Nitko nije primijetio Jeana Valjeana kad je ušao u šanac, sve su oči bile
prikovane za petoricu izabranih ljudi i za četiri uniforme. A Jean Valjean je
sve vidio i čuo i, šutke, skinuo svoje odijelo i bacio ga na ona četiri druga.
Zavlada neopisivo uzbuđenje.

600
 – Tko je ovaj čovjek? zapita Bossuet.
– To je čovjek koji spasava druge, odgovori Combeferre.
Marius dodade ozbiljnim glasom:
– Ja ga poznajem.
Ovo je jamstvo bilo svima dovoljno.
Enjolras se okrenu Jeanu Valjeanu:
– Građanine, dobro nam došli.
Pa dodade:
– Vi znate da idemo u smrt.
I ne odgovarajući, Jean Valjean pomože ustaniku da obuče njegovu
uniformu.

601
 V

KAKAV SE VIDIK OTVARA S VRHA

BARIKADE
Položaj svih, u ovom času i na ovom neumoljivom mjestu, imao je kao
rezultantu i kao krajnji ishod uzvišenu Enjolrasovu melankoliju.
Enjolras je imao u sebi obilje revolucije; bio je ipak nepotpun, ukoliko
apsolutno to može biti; isuviše je imao u sebi od Saint-Justa, a nedovoljno od
Anaharsisa Clootza; njegov duh ipak, u društvu prijatelja ABC-a, unekoliko
je magnetiziran Combeferreovim idejama; od nekog vremena, izlazio je
pomalo iz uske forme dogmatičnosti i puštao se u širine napretka, i bio je
već usvojio, kao konačnu i divnu evoluciju, preobražaj velike francuske
revolucije u ogromnu čovječansku republiku. A što se tiče neposrednih
sredstava, on je primao nasilje svake nasilne prilike koja se pojavi; u tome
je bio nepopustljiv; ostao je pravi izdanak one epske i strašne škole koju
izražava ova riječ: Devedeset treća.
Enjolras je stajao na kamenim stepenicama, naslonjen jednim laktom na
cijev svoga karabina. Bio je zamišljen; drhtao je kao u nadahnuću; mjesta u
kojima smrt boravi utječu kao proročki stolčići. Iz njegovih očiju, punih
unutrašnjeg pogleda, izbijala je neka zapretana vatra. Odjednom, on diže
glavu, plava kosa pade mu nazad, kao u anđela kome ona padne na mračna
zvjezdana kola; ličila je na lavovu grivu rasutu u plamenu i aureolu, i
Enjolras viknu:
– Građani, zamišljate li vi budućnost? Gradske ulice poplavljene
svjetlošću, zelene grančice na pragovima, narode u bratskoj ljubavi,
pravedne ljude, starce koji blagosiljaju djecu, prošlost koja voli sadašnjost,
mislioce potpuno slobodne, vjernike potpuno jednake, nebo kao religiju,
boga kao neposrednog svećenika, ljudsku savjest kao oltar, nestanak
mržnje, bratstvo radionice i učionice, kaznu i nagradu od glasa koji uživate,
za sve rad, za sve pravo, za sve mir, konačnu obustavu prolijevanja krvi i
ratova, majke sretne! Savladati materiju, to je prvi korak; ostvariti ideal, to
je drugi. Razmislite samo koliki je napredak učinjen. Nekad su prvi ljudi s
užasom uobražavali da vide hidru koja šišti na vodi, zmaja koji oganj bljuje,
grifona, zračno čudovište koje leti orlovskim krilima i s tigrovskim
pandžama; strahovite zvijeri koje su bile iznad čovjeka. Ali čovjek je zapeo

602
svoje zamke, svete zamke svoga uma, i na kraju je uhvatio ta čudovišta. Mi
smo ukrotili hidru, ona se zove parobrod; mi smo ukrotili zmaja, on se zove
lokomotiva; mi ćemo još malo ukrotiti grifona, već ga imamo u rukama, on
se zove zračni balon. Onoga dana kada ovo prometejsko djelo bude završeno
i kad čovjek konačno upregne u svoju volju trojnu antičku Himeru, hidru,
zmaja i grifona, on će biti gospodar vode, ognja i zraka, i on će biti za ostala
živa stvorenja ono što su stari bogovi bili nekada za njega. Hrabro samo, i
naprijed! Građani, kuda mi idemo? K nauci koja postaje vlada, k sili stvari
koja postaje jedina javna sila, k prirodnom zakonu koji ima sam po sebi
svoju sankciju i svoju kaznu i koji se obnaroduje svojom očevidnošću, k
svitanju istine koja odgovara svitanju dana. Idemo k zajednici naroda;
idemo k jedinstvu čovjeka. Nema više izmišljotina; nema više gotovana.
Stvarnost kojom upravlja istina, to je cilj. Civilizacija će zasjedavati u srcu
Evrope, a kasnije na središtu kontinenta, u jednoj velikoj skupštini
inteligencije. Nešto nalik na to ljudi su već vidjeli. Amfiktioni su držali dvije
sjednice godišnje, jednu u Delfima, staništu bogova, drugu u Termopilama,
mjestu heroja. Evropa će imati svoje amfiktione; zemaljska kugla će imati
svoje amfiktione. Francuska nosi ovu sjajnu budućnost u svojoj utrobi. Tu se
stvara devetnaesti vijek; ono što je Grčka začela vrijedno je da Francuska
dočne. Čuj me, Feuilly, dobri radniče, narodni čovječe, čovječe svih naroda.
Ja te poštujem. Jest, ti jasno vidiš kakva će biti budućnost, ti doista imaš
pravo. Ti nisi imao ni oca ni majke, Feuilly; ti si prihvatio čovječanstvo za
majku a pravo za oca. Ti ćeš ovdje umrijeti, to znači proslaviti se. Građani,
ma šta se danas desilo, i našim porazom i našom pobjedom mi ćemo
izgraditi revoluciju. Kao što požari osvijetle cio grad, tako i revolucije
osvijetle ljudski rod. A kakvu ćemo mi revoluciju izvesti? Rekao sam već,
revoluciju Istine. S političkog gledišta, ima samo jedno načelo, suverenitet
čovjeka nad samim sobom. Taj suverenitet sebe nad samim sobom zove se
sloboda. Tamo gdje se dva ili više ovakvih suvereniteta udruže nastaje
država. Ali u tom udruživanju nema nikakvog odricanja. Svaki suverenitet
ustupa izvjesnu količinu samoga sebe da bi stvorio opće pravo. Ta je količina
ista za sve. Ta istovetnost ustupaka koju svatko čini svima zove se
Jednakost. Opće pravo nije ništa drugo nego zaštita svih koja se stara o
pravu svakog. Ova zaštita svih nad svakim zove se Bratstvo. Tačka presjeka
svih ovih suvereniteta koji se udružuju zove se Društvo. Pošto je taj presjek
spajanje, ta je tačka čvor. To je ono što se zove društvena veza. Neki kažu
društveni ugovor, a to je jedno isto jer riječ ugovor sadrži u sebi ideju veze.
Da se razumijemo u pogledu jednakosti; jer, ako je sloboda vrh, jednakost je
osnova. Jednakost, građani, ne znači da sve što raste dostiže istu visinu, to
nije društvo visoke trave i malih hrastova, niti druženje ljubomore koja
jedna drugu potkresuje; to je, građani, otvoreno polje svima sposobnostima;

603
politički, ista vrijednost svačijeg glasa; vjerski, isto pravo za sve savjesti.
Jednakost ima jedan organ, besplatnu i obaveznu nastavu. S pravom na
abecedu treba početi. Nametnuti osnovnu školu svima, ponuditi srednju
školu svima, to je zakon. Iz istovetne škole izlazi jednako društvo. Jest,
nastava! Svjetlost! svjetlost! sve dolazi od svjetlosti i sve se u nju vraća.
Građani, devetnaesti vijek je velik, ali će dvadeseti vijek biti sretan. Tada
ništa neće biti onako kao u staroj historiji; neće više biti straha, kao danas,
od zavojevanja, od najezde, od nasilja, od oružanog sukoba naroda, od
zastoja civilizacije zbog ženidbe nekog kralja, od kakvog rođenja u
nasljednim tiranijama, od diobe naroda na nekom kongresu, od raspadanja
koje nastaje propašću dinastije, od borbe dviju religija koje se tuku glavama
kao dva jarca mraka na mostu beskonačnosti; neće više biti straha od gladi,
od eksploatacije, od prostitucije koju donosi oskudica, od bijede koju donosi
nemanje rada, ni od vješanja, ni od mača, ni od bitaka, ni od svih slučajnih
razbojništava u šumi događaja. Moglo bi se gotovo reći: neće više biti
događaja. Ljudi će biti sretni. Ljudski rod vršit će svoj zakon kao što
zemaljska kugla vrši svoj; povratit će se sklad između duše i zvijezde; duša
će gravitirati oko istine kao zvijezda oko svjetlosti. Prijatelji, trenutak koji
preživljavamo i u kome vam ovo govorim mračan je. Ali se po tu strašnu
cijenu kupuje budućnost. Revolucija je namet. O! ljudski rod će biti
oslobođen, uzdignut i utješen! To inu mi jamčimo na ovoj barikadi. Odakle
će se začuti glas ljubavi ako ne sa vrha žrtve? O, braćo moja, ovdje je mjesto
sastanka onih što misle i onih što pate; ova barikada nije podignuta ni od
kamena ni od drveta, ni od gvožđarije; ona je sastavljena od dvije gomile, od
gomile ideja i gomile patnji. Bijeda se tu susreće s idealom. Dan tu grli noć i
veli joj: – Ja ću umrijeti s tobom a ti ćeš se opet roditi sa mnom. Iz stiska
svih očajanja izbija vjera. Patnje donose ovdje svoju agoniju, a ideje svoju
besmrtnost. Ova agonija i ova besmrtnost spojit će se i sastaviti našu smrt.
Braćo, tko ovdje umre, umire u sjaju budućnosti, i svi mi ulazimo u grob u
koji zora probija.
Enjolras ne ušutje nego prestade, usne su mu se nečujno micale kao da
govori sam sa sobom, tako da su ga svi pažljivo gledali ne bi li čuli još što od
njega. Nitko ne zapljeska, ali su dugo svi žagorili. Pošto je riječ dah, to je
drhtaj inteligencija nalik na treperenje lišća.

604
 VI

MARIUS ZANESEN, JAVERT

PRISEBAN
Da vidimo šta se vrzmalo Mariusu po glavi.
Sjetimo se njegova duševnog stanja. Rekli smo već, sve je za njega bilo
samo priviđenje. Njegova moć procjenjivanja bila je pomućena. Da na to
udarimo glasom. Marius je bio pod sjenom velikih i mračnih krila što se šire
nad samrtnicima. Osjećao je da je ušao u grob, činilo mu se da je već sa one
strane zida i na ljude je gledao samo očima mrtvaca.
Otkuda tu g. Fauchelevent? Zašto je on tu? Šta će on tu? Marius nije to
sebe ni pitao. Uostalom, pošto je naš očaj takav da on obavije i drugog kao i
nas same, izgledalo mu je sasvim prirodno da svi ljudi dolaze da umru.
Samo, srce mu se steglo kad je pomislio na Cosettu.
Uostalom, g. Fauchelevent nije s njim riječ progovorio, nije ga ni
pogledao, i kao da nije ni čuo kad je Marius glasno rekao: »Ja ga poznajem«.
Mariusu je pak ovo držanje g. Faucheleventa godilo, i, kad bi se za takve
osjećaje mogla upotrijebiti ovakva riječ, rekli bismo da mu se dopadalo.
Njemu je izgledalo uvijek potpuno nemoguće upustiti se u razgovor s ovim
zagonetnim čovjekom koji mu se činio i sumnjiv i ugledan. Ne bješe ga, osim
toga, već odavno vidio, a to je još uvećavalo tu nemogućnost, zbog Mariusove
snebivljive i povučene prirode.
Petorica određenih ljudi odoše iz barikade uličicom Mondétour; oni su
potpuno ličili na narodne gardiste. Jedan od njih je plakao. Pri odlasku,
izljubiše se s onima koji su ostali.
Kad pet ljudi vraćenih životu odoše, Enjolras se sjeti onoga što je osuđen
na smrt. Uđe u donju sobu. Javert, vezan za stup, bješe se zamislio.
– Treba li ti što? zapita ga Enjolras.
Javert odgovori:
– Kad ćete me pogubiti?
– Čekaj. Sad nam je svaki fišek skup.
– Onda, dajte mi da pijem, reče Javert.
Enjolras mu ponudi sam čašu vode, i, pošto je Javert bio vezan, pomože

605
mu da je popije.
– Treba li ti još što? zapita Enjolras.
– Teško mi je ovako uza stup, odgovori Javert. Nije lijepo što ste me
ostavili da provedem ovako cijelu noć. Vežite me kako god hoćete, ali mogli
biste me položiti na stol kao onoga tamo.
I pokretom glave pokaza mrtvo tijelo g. Mabeufa.
Bio je u dnu sobe, kao što ćete se sjetiti, jedan velik i dug stol na kome su
liveni meci i pravljeni fišeci. Pošto su svi fišeci napravljeni i cio barut
upotrijebljen, taj je stol bio slobodan.
Na Enjolrasovu zapovijed, četiri ustanika odvezaše Javerta od stupa. Dok
su ga odvezivali, peti mu je držao bajonet prislonjen na grudi. Ostaviše mu
ruke zavezane naopako, a oko nogu jedno tanko ali jako uže koje mu je
dopuštalo da pravi korake od petnaest palaca, kao ljudima koji se penju na
gubilište, i tako ga odvedoše do stola u dnu sobe, položiše ga na nj i čvrsto
privezaše preko sredine tijela.
Za veću sigurnost, vezaše ga još na naročit način, kao u tamnicama, da
ne bi mogao nikako da pobjegne; ta se veza namicala na vrat, išla unakrst
preko trbuha, i između nogu dopirala do ruku.
Dok su ovako vezivali Javerta, jedan čovjek ga, s praga, promatraše
veoma pažljivo. Vidjevši njegovu sjenu, Javert okrenu glavu. On pogleda i
prepozna Jeana Valjeana. I ne uzdrhta, spusti gordo trepavice i reče samo:
»Sasvim prirodno«.

606
 VII

POLOŽAJ SVE TEŽI

Sve se više razdanjivalo. Ali se nijedan prozor ne otvaraše, nijedna vrata
ne bjehu odškrinuta; bješe to zora, a ne buđenje. Sa onog kraja ulice
Chanvrerie koji je bio prema barikadi, vojska se bješe povukla, to smo već
rekli; izgledao je slobodan, pa se s nekom jezivom tišinom otvaraše pred
prolaznicima. Ulica Saint-Denis bješe nijema kao prilaz Sfinga u Tebi.
Nigdje žive duše na raskršćima po kojima već padaše prvi odbljesak sunca.
Ništa nije žalosnije od te svjetlosti po pustim ulicama.
Nitko se ne viđaše, ali tišina bješe narušena. Čuo se negdje u blizini neki
tajanstveni pokret. Bilo je očevidno da nailazi kritični trenutak. Kao i
prethodne večeri straže se povukoše, ali sada sve.
Barikada je bila jača nego pri prvom napadu. Poslije odlaska one
petorice, podigli su je još više.
Čuvši izvještaj izvidnika koji je ispitao okolinu tržnice, Enjolras je, bojeći
se iznenadnog napada s leđa, donio jednu ozbiljnu odluku. Naredio je da se
barikadira uski prolaz uličice Mondétour, koji je još bio slobodan. Digoše za
to popločenje ispred još nekoliko kuća. Zazidana tako s tri ulice, sprijeda s
ulice Chanvrerie i lijevo s ulice Labudove i ulice Petite-Truanderie, desno s
ulice Mondétour, barikada je istinski bila gotovo neosvojiva; ali su zato svi u
njoj bili zauvijek zatvoreni. Imala je tri lica, a nijednog izlaza. – Tvrđava, ali
mišolovka, govorio je Courfeyrac sa smijehom.
Enjolras naredi da se stavi na gomilu do vrata krčme jedno trideset
kamenih kocki, »nepotrebno izvađenih«, kao što reče Bossuet.
Bila je tako duboka tišina na onoj strani otkud se nadahu napadu da je
Enjolras naredio da svatko zauzme svoje borbeno mjesto.
Podijeliše svima pomalo rakije.
Ništa nije zanimljivije nego barikada koja se sprema da dočeka napad.
Svatko ide na svoje mjesto kao u kazalištu. Netko se nasloni na stranu,
netko na lakat, netko na leđa. Ima ih koji naprave sebi sjedište od kamenih
kocki. Ako neki zid smeta, dalje od njega, ako ima kakav zaklon, ravno iza
njega. Ljevaci su dobrodošli; oni zauzmu mjesta koja su nezgodna za druge.
Mnogi udese da se bore iz sjedećeg stava. Hoće ugodno da ubijaju, a udobno
da poginu. U strašnom lipanjskom ratu 1848, jedan ustanik, koji je bio

607
strahovit strijelac i koji se borio s jedne terase na krovu, dobavio je bio za
sebe jedan volterovski fotelj; jedan metak ga je tu pronašao.
Čim starješina naredi borbeni stav, prestane svaka gužva; nema više
zadirkivanja, nema dogovaranja, nema došaptavanja, nema odvajanja; sve
se u glavama sredi i nagne u očekivanju napadača. Prije opasnosti, barikada
je kaos; u opasnosti, disciplina. Opasnost stvara red.
Čim je Enjolras uzeo svoju dvocijevku i namjestio se iza neke puškarnice
koju je za sebe izabrao, svi ušutješe. Duž zida podignutog od raskopanog
popločenja odjekivaše buka što je dolazila od kratkog, suhog i zbrkanog
praskanja. To su borci punili svoje puške.
Uostalom, u držanju bješe više ponosa i pouzdanja nego ikad; krajnje
požrtvovanje, to je okrepljenje; nisu imali više nade, ali su imali očaj, a očaj
je posljednje oružje koje donosi pobjedu, kako kaže Virgil. Posljednja pomoć
dolazi od krajnje odlučnosti. Ukrcati se u smrt, to ponekad znači izbaviti se
od brodoloma; i poklopac na mrtvačkom sanduku može postati daska
spasenja.
Kao i uoči toga dana, sva je pažnja bila upravljena i, moglo bi se reći,
uprta na kraj ulice, sada vidan i pregledan.
Nije se dugo čekalo. Kretanje se razgovijetno začu od Saint-Leua, ali to
nije ličilo na pokrete prilikom prvog napada. Neki zveket lanaca, neko
uznemirujuće tandrkanje nečega krupnog, neko udaranje tuča preko taraca,
neki svečani tresak, sve to bješe znak da dolazi neka užasna gvožđurija.
Zadrhta utroba ovih starih i tihih ulica, prosječenih i ozidanih za plodni
promet trgovine i ideja, a ne za čudovišni tutanj ratnih kola.
Svi borci upraviše svoje razrogačene poglede na kraj ulice.
Ukaza se jedan top.
Topnici su ga vukli; bio je spreman za pucanje; prednjak je bio odvojen;
dvojica su držala lafet, četvorica su bili uz točkove; ostali su išli za karom.
Zapaljeni fitilj pušio se.
– Pali! viknu Enjolras.
Sva barikada osu vatru, pucanj je bio strahovit; oblak dima pokri i
zakloni top i topnike; poslije nekoliko trenutaka dim se rasprši a top i
topnici se opet vidješe; posluga dogura top ravno naspram barikade, lagano,
pravilno i bez ikakve gužve. Nitko nije bio ni okrznut. Zatim se nišandžija
nasloni na ležište topa da ga namjesti za gađanje, ozbiljno kao astronom
kad okreće teleskop.
– Bravo, tobdžije! viknu Bossuet. I sva barikada zapljeska rukama.
Jedan trenutak kasnije, top je otvoreno stajao nasred ulice, između
kanala, spreman da djeluje. Njegova strašna čeljust bješe zinula na

608
barikadu.
– Samo veselo! reče Courfeyrac. Evo ide neman. Poslije zvrčke, udar
pesnicom. Vojska diže na nas svoju veliku šapu. Barikada će biti ozbiljno
prodrmana. Puška pipa, top pali i osvaja.
– To je osmopalačni top, nov model, od bronze, dodade Combeferre. Ove
naprave, samo ako u livenju prijeđu razmjer od deset dijelova kalaja na sto
dijelova bakra, mogu i da prsnu. Postanu krte kad imaju suviše kalaja. U
cijevi imaju rupe i udubljenja. Da bi se izbjegla ta opasnost i top mogao
nabijati, trebalo bi se možda vratiti načinu pravljenja iz četrnaestog vijeka,
obručanju, i stegnuti spolja cijev nizom čeličnih nezalemljivih prstenova od
ležišta do čepa kod otvora. Sad se pomaže kako može; rupe i jame u
topovskoj cijevi traže se naročitom metlom. Ali ima nešto bolje, to je
Gribeauvalova pokretna zvijezda.
– U šesnaestom vijeku, primijeti Bossuet, topove su olučili.
– Jest, odgovori Combeferre, to povećava balističku snagu, ali umanjuje
tačnost gađanja. U pucanju na malom razmaku, putanja nije koliko treba
ravna; parabola se suviše izvija, metak ne ide dovoljno ravno da bi mogao
pogoditi sve što je pred njim, a to je neophodna potreba, i njena važnost je
sve veća što je neprijatelj bliži a pucanje ubrzanije. Ovaj nedostatak ravni je
putanje u olučenih topova šesnaestog vijeka, dolazio je od slabog punjenja;
slabo punjenje nametano je nuždom balistike, kao, na primjer, čuvanjem
lafeta. Jednom riječju, top, taj despot, ne može sve što hoće; sila je velika
slabost. Topovsko tane ide brzinom od šest stotina milja na sat, a svjetlost
sedamdeset hiljada milja na sekundu. Eto toliko je Isus Krist nadmoćniji od
Napoleona!
– Napunite puške, reče Enjolras.
Na koji će način barikada odoljeti tanetu? Da li će ono napraviti rupu? U
tome je bilo pitanje. Dok su ustanici punili puške, artiljerci su punili top.
Sve u šancu obuze strepnja. Top opali.
– Tu sam! viknu jedan veseo glas.
Tane se sruči na barikadu, a Gavroche u isti mah upade unutra.
Dolazio je iz Labudove ulice i lako se prebacio preko pomoćne barikade
koja je stajala prema labirintu Petite-Truanderie.
Gavroche napravi veći utisak u barikadi nego tane.
Tane se zabi u onu gomilu svakojakih ruševina. Prebilo je samo jedan
točak na omnibusu, i sasvim razvalilo Anceauova kola. Kad to vidje,
barikada prsne u smijeh.
– Samo i dalje tako! doviknu Bossuet artiljercima.

609
 VIII

TOPNICI SE NE ŠALE
Sjatiše se oko Gavrochea.
Ali on nije imao vremena da išta ispriča. Sav uzdrhtao, Marius ga uze na
stranu.
– Šta ćeš ti ovdje?
– Gle! reče dijete. A vi?
I sa epskom drskošću pogleda Mariusa u oči. Od ponosne unutrašnje
svjetlosti njegove oči bijehu se razrogačile.
Marius nastavi oštro:
– Tko ti je rekao da se vraćaš? Jesi li bar predao moje pismo kome treba?
Gavrocheu nije bila čista savjest u pogledu ovog pisma. Žureći se da se
vrati na barikadu, može se reći da ga se otresao, a ne da ga je predao. Morao
je sam sebi da prizna da ga je olako povjerio onom nepoznatom čovjeku koga
nije vidio ni kako izgleda. Doduše, čovjek je bio gologlav, ali to nije bilo
dovoljno. Jednom riječju, on je u sebi osuđivao taj svoj postupak i bojao se
Mariusovih prijekora. Da bi se izvukao iz nezgode, on pribježe najobičnijem
sredstvu: strahovito slaga.
– Građanine, predao sam pismo vrataru. Gospođica je spavala. Dat će joj
pismo čim se probudi.
Šaljući ono pismo, Marius je htio da postigne dvije stvari, da kaže zbogom
Cosetti i da spase Gavrochea. Sad se marade zadovoljiti i polovinom onoga
što je htio.
Učini mu se da ima neke veze između slanja pisma i dolaska g.
Faucheleventa.
– Poznaješ li ovoga čovjeka?
– Ne poznajem, reče Gavroche.
Doista, kao što smo rekli, Gavroche je vidio Jeana Valjeana samo u
mraku.
Mutne i mučne pretpostavke koje su se bile začele u Mariusovom mozgu
iščezoše. Da li je on i znao kakvih je uvjerenja g. Fauchelevent? Možda je g.
Fauchelevent republikanac. Zato je on naprosto i došao da se bori.
Gavroche uto ode na drugi kraj barikade vičući: »Gdje mi je puška?«

610
 Courfeyrac mu je dade.
Gavroche obavijesti »drugove«, kako ih je zvao, da je barikada opkoljena.
Jedva se provukao da dođe. Jedan bataljon vojske, koji je logorovao u Petite-
Truanderie, motrio je na Labudovu ulicu; s protivne strane, općinska garda
je držala ulicu Propovjednika. S lica je bila glavnina vojske.
Kad je dao ta obavještenja, Gavroche dodade:
– Ja vas ovlašćujem da ih dobro prodrmate.
Enjolras iza svoje puškarnice, načuljivši uši, vrebaše.
Nezadovoljni svakako prvim metkom, napadači ga nisu ponovili.
Jedna četa pješadije bješe posjela kraj ulice, iza topa. Vojnici su
razvaljivali popločenje i zidali kamenjem jedan onizak zid, kao neki
grudobran, koji nije bio viši od osamnaest palaca, a stajao je naspram
barikade. Na uglu lijevo od ovog grudobrana, viđaše se čelo kolone jednog
bataljona iz predgrađa, zbijenog u ulici Saint-Denis.
Enjolrasu se, na osmatračnici, učini da razaznaje onu naročitu lupu što
se čuje kad se iz kace vade čahure s kartečom, i on vidje nišandžiju kako
mijenja pravac i skreće malo ulijevo topovsku cijev. Topnici stadoše da pune
top. Nišandžija sam uze štap s fitiljem i prinese ga rupici.
– Sagnite se, bježite uza zid! viknu Enjolras, i kleknite svi duž barikade!
Ustanici, raštrkani pred krčmom, jer bjehu ostavili svoja bojna mjesta
kad je došao Gavroche, pojuriše navrat-nanos u barikadu; ali prije nego što
je izvršena Enjolrasova zapovijest, začu se strahoviti tresak kao od karteča.
Doista je i bio karteč.
Metak je bio upravljen na otvor barikade, odatle se odbio na zid i tako
dvojicu ubio a trojicu ranio.
Ako tako produži, barikada neće moči izdržati. Karteč je počeo djelovati.
Zagrajaše od zaprepaštenja.
– Da spriječimo bar drugi pogodak, reče Enjolras.
I obarajući niže karabin, uze na oko nišandžiju, koji je, u taj mah, nagnut
nad ležištem topa, ispravljao i udešavao pravac.
Nišandžija je bio divan artiljerijski narednik, plavokosi mladić, vrlo
nježna lica, pametna izgleda koji ide uz ovo sudbinom izabrano i strahovito
oružje, koje će, usavršavajući se u svojoj grozoti, ubiti najzad i sam rat.
Combeferre, stojeći pored Enjolrasa, gledao je toga mladića.
– Koliko šteta! reče Combeferre. Što je grozno ovo klanje! No, kad ne
bude više kraljeva, neće biti ratova. Enjolras, ti nišaniš toga narednika, a ne
vidiš kakav je. Pogledaj kako je to divan mladić, neustrašiv je, vidi se da
misli, ti artiljerci su školovani ljudi; on ima oca, mater, porodicu, on

611
vjerojatno i voli, ima mu najviše dvadeset i pet godina, mogao bi ti biti brat.
– I jest mi brat, reče Enjolras.
– Jest, odgovori Combeferre, i meni isto tako. Ne ubijajmo ga onda.
– Ostavi me. Što se mora, mora.
I suza lagano poteče niz mramorno lice Enjolrasa.
U isti mah pritisnu na obarač svoga karabina. Iskra sijevnu. Artiljerac se
dvaput prevrnu, ispruženih ruku i uzdignute glave, kao da traži zraka, pa
se potom izvrnu porebarke na top i osta na njemu ukočen. Viđahu mu se
leđa, iz kojih je šikljala krv u mlazevima. Kuršum mu je grudi probio. Bio je
mrtav.
Trebalo ga je odnijeti i zamijeniti. Time se doista dobilo nekoliko minuta.

612
 IX

OKO ZVJEROKRADICE I METAK

KOJI NE PROMAŠUJE, ŠTO JE
PRIDONIJELO OSUDI 1796.
U barikadi počeše da se savjetuju. Top će opet zaguditi. Neće izdržati ni
četvrt sata sa tim kartečem. Trebalo je pošto-poto oslabiti djelovanje
njegovih pogodaka.
Enjolras viknu zapovjednički:
– Treba staviti tamo jedan jastuk.
– Nemamo ga, reče Combeferre, ranjenici su na njemu.
Sjedeći na jednom kamenu, na uglu krčme, s puškom između nogu, Jean
Valjean nije do tog trenutka učestvovao ni u čemu što se dešavalo. On kao i
da ne čujaše borce koji govorahu oko njega: »Evo jedne nemrčipuške«.
Na zapovijest Enjolrasovu on se diže.
Sjetit ćete se da je jedna starica, kad je stigla gomila u ulicu Chanvrerie,
namjestila jedan jastuk pred prozor, da bi se odbranila od pušaka. Taj
prozor tavanske sobe bio je na krovu jedne šestokatne kuće, malo izvan
barikade. Jastuk, stavljen poprečke, naslonjen donjim dijelom na dvije
motke za sušenje rublja, držala su gore dva konopa koja, izdaleka,
izgledahu kao dva konca zavezana za dva klinca koja su bila ukovana u
oplatu mansarde. Na nebeskom plavetnilu ta su se dva konopa vidjela kao
dlake.
– Može li netko da mi da jednu dvocijevku? reče Jean Valjean.
Enjolras bješe napunio svoju i pruži mu je.
Jean Valjean nanišani na mansardu i okide.
Jastuk je visio samo o jednom koncu.
Jean Valjean opali i drugi put. Drugi konop udari po prozoru mansarde.
Jastuk skliznu između motaka i pade na ulicu.
U barikadi zapljeskaše.
Svi u glas povikaše:
– Eto jastuka.

613
 – Jeste, reče Combeferre, ali tko će ga donijeti?
Jastuk je doista bio pao izvan barikade, između opsađenika i opsadnika.
Samo, kivni zbog pogibije topničkog narednika, vojnici su od prije nekoliko
trenutaka bili legli iza kamene ograde koju su podigli i bjehu osuli vatru na
barikadu, da bi prekinuli onu nametnutu šutnju topa koji čekaše da se
posluga preuredi. Ustanici nisu odgovarali na pucnjavu, da bi uštedjeli
municiju. Meci su se odbijali od barikade; ali ulicom, kuda su brisali, bilo je
strašno.
Jean Valjean izađe na otvor, uđe u ulicu, pođe kroz kišu metaka, dođe do
jastuka, diže ga, natovari na leđa, i vrati se u barikadu.
On sam metnu jastuk na otvor. Pribi ga uza zid tako da ga artiljerci nisu
mogli vidjeti.
Poslije toga, staše očekivati karteč.
Ne zadugo.
Top riknu i izbljuva svoje krupne sačme. Ali se one ne odbiše. Karteč se
zadrža na jastuku. Postignuto je ono što se htjelo. Barikada je bila
zaštićena.
– Građanine, reče Enjolras Jeanu Valjeanu, republika vam zahvaljuje.
Bossuet se divio i smijao. On viknu:
– Nemoralno je kad jedan jastuk ima toliko sile. Pobjeda onog što se
povija nad onim što probija. Ali, svejedno, neka je slava jastuku pred kojim
se top zastidi!

614
 X

ZORA
Baš tada se Cosetta budila.
Njena je soba bila mala, čista, skrovita, s jednim dugim prozorom,
okrenutim istoku, koji je gledao u dvorište.
Cosetta nije znala šta se dešava u Parizu. Nije tu bila dan ranije, a ušla
je u sobu prije nego što je Toussaint rekla: »Izgleda da je zagustilo«.
Cosetta je spavala malo, ali dobro. Sanjala je nešto lijepo, možda i zato
što joj je krevetić bio tako bijel. Netko kao Marius bio joj se pojavio u
svjetlosti. Kad se probudila, sunce joj je padalo na oči, i to joj se učinilo kao
nastavak sna.
Prva misao poslije toga sna bila joj je vesela. Cosetta se osjeti potpuno
umirenom. I ona je, kao i Jean Valjean prije nekoliko sati, bila u onom
duševnom stanju koje neće nikako da zna za zlo. Stade da se nada svim
svojim bićem, ne znajući ni sama zašto. Zatim je stegnu nešto oko srca. –
Već tri dana nije vidjela Mariusa. Ali je mislila da je on primio njeno pismo,
da zna gdje je ona sada, i da je toliko dovitljiv da će naći načina da dođe do
nje. – I to svakako danas, a možda još jutros. – Bilo se uveliko razdanilo, ali
su sunčane zrake padale tako vodoravno da joj se učinilo da je još vrlo rano;
pomisli ipak da treba da ustane da bi primila Mariusa.
Osjećala je da ne može živjeti bez Mariusa, i da je prema tome to
uvjerljivo, i da će Marius doći. Nikakva primjedba nije tu pomagala. To je
izvjesno. Strašno je već što je pretrpjela za ova tri dana. Da ne vidi Mariusa
tri dana, to je i bogu plakati. Sada, kad je ta okrutna šala ozgo prošla kao
neko iskušenje, Marius će doći i donijeti joj dobre glase. Takva je mladost;
ona brzo utre suze; tuga za nju nema smisla i ne prima je. Mladost je
osmijeh budućnosti pred nečim nepoznatim a to je pred samom sobom. U
prirodi joj je da bude sretna. Kao da diše samom nadom.
Uostalom, Cosetta nije mogla da se sjeti šta joj je Marius rekao o toj
odsutnosti koja je trebala da traje samo jedan dan, niti kako ju je on
objasnio. Svatko je primijetio kako se neki novčić koji vam padne na zemlju
sakrije vješto, tako vješto da ga ne možete naći. Ima misli koje se tako s
nama našale; šćućure se u jedan krajičak našega mozga, sakriju i izgube, pa
ih nikakvo pamćenje ne može pronaći. Cosetta se srdila pomalo što tako

615
uzalud mora da se napreže. Korila je samu sebe i pripisivala sebi u grijeh
što je zaboravila Mariusove riječi.
Ustade iz kreveta i umi dušu i tijelo svoje, molitvom i vodom.
Čitalac se, ako je nužda, može uvesti u nevjestinjsku sobu, ali nikako u
djevojačku. Stih bi se jedva usudio da to uradi, proza to ne smije ni
pomisliti.
To je unutrašnjost još nerasklopljenog cvijeta, to je bjelina u sjeni, to je
tajna ćelijica nerascvjetanog ljiljana koju ne smije vidjeti čovjek prije nego
što je sunce ne vidi. Žena u pupoljku svetinja je. Ona nevina postelja što se
otkriva, ona divna polunagota koja se plaši sama sebe, ona bijela nožica što
se zavlači u papučicu, ono grlo što se krije pred ogledalom kao da ogledalo
ima oči, ona košulja što se žurno zadiže da bi sakrila rame od nekog ormara
koji krene ili od kola koja projure, one vezane vrpce, one zakvačene kopče,
one izvučene uzice, ono drhtanje, ona jeza od studeni i stida, ona gotovo
leptirova uznemirenost i onda kad se ne treba ničega plašiti, sve one
naizmjenične mijene kroz koje prolazi odijevanje, – sve to ne pristoji pričati,
mnogo je i što se spomene.
Oko čovjekovo mora biti pobožnije kad ustane djevojka nego kad izlazi
ma koja zvijezda. Ako je možete dotaći, morate je još više poštovati. Malje
na breskvi, maglica na šljivi, blistavi kristal snijega, leptirovo prašno krilo,
sve su te stvari grube prema onoj nevinosti koja i ne zna da je nevina.
Djevojka je samo zračak sna i nije još statua. Njena je postelja skrivena u
osjenčanom kraju ideala. Radoznao pogled vrijeđa tu nejasnu polusjenu.
Tko tu promatra, taj oskrvnjuje.
Mi nećemo dakle ništa iznijeti od onog ljupkog nereda prilikom
Cosettinog buđenja.
Jedna istočna priča veli da je ruža bila bijela kad ju je bog stvorio, ali da
je porumenjela od stida kad ju je Adam pogledao prije nego što se rasklopila.
Mi smo od onih koji zanijeme pred djevojkama i cvijećem, jer nalaze da su
za poštovanje.
Cosetta se brzo obuče, očešlja, namjesti kosu, što je išlo brzo u ono
vrijeme kad žene ne nadimahu svoje kovrče i vitice svakojakim jastučićima
niti metahu krinoline u svoju kosu. Zatim otvori prozor i pogleda redom
svuda naokolo, nadajući se da će vidjeti malo ulice, neki ugao kuće, nešto
popločenja, i da će moći spaziti Mariusa. Ali se ništa nije moglo vidjeti.
Dvorište je bilo ograđeno dosta visokim zidovima, a iza njega se viđahu
samo neki vrtovi. Cosetta nađe da su ti vrtovi odvratni; prvi put u životu
učini joj se da ima ružnog cvijeća. Sad bi joj više godila i najmanja lokvica
na raskršću. Odluči se da gleda nebo, kao da se otuda nadala Mariusu.
Odjednom brižnu u plač. Ne iz lakomislenosti nego što je bila u onom

616
stanju kad potištenost zamjenjuje nadu. Ona nejasno osjeti nešto strašno.
Sve ide doista u vjetar. Reče u sebi da nije ni u šta sigurna, da čim se netko
izgubi iz vida, izgubi se zauvijek i pomisao da joj se i Marius može vratiti s
neba, učini joj se, ne više divna, nego tužna.
Malo poslije, takvi su eto ti oblaci, ona se umiri, i povrati joj se nada i
neki osmijeh, nesvjestan, ali pun pouzdanja u boga.
U kući su još svi spavali. Bješe tišina kao u nekoj provinciji. Nijedan
kapak ne bješe otvoren. Vratareva soba bješe zatvorena. Toussaint ne bješe
ustala, a Cosetta pomisli sasvim prirodno da joj i otac još spava. Mora da je
mnogo prepatila i da nije prestala patiti, jer reče samoj sebi da joj je otac
zao; ali se ona uzdaše u Mariusa. Doista je nemoguće da se pomrači takva
svjetlost. Na mahove bi čula izdaleka neki potmuli tresak, i rekla:
»čudnovato je da se vrata tako rano otvaraju i zatvaraju«.
To top gruvaše na barikadu.
Nekoliko stopa ispod Cosettinog prozora, u starom sasvim pocrnjelom
vijencu zida, bilo je jedno gnijezdo lasta; gnijezdo je svojim obodom prelazilo
vijenac, tako da se ozgo moglo vidjeti u ovaj mali raj. Ženka je bila unutra
pokrivajući lepezasto raširenim krilima svoje ptiće; mužjak je letio tamo-
amo, donoseći u kljunu hranu ili poljupce. Rano jutro pozlaćivalo je tu sreću,
veliki zakon »Množite se« viđaše se tu nasmiješen i uzvišen, i ta blaga tajna
otkrivaše se u jutarnjoj slavi. Cosetta, sa suncem u kosi, s himerama u duši,
obasjana ljubavlju unutra, a zorom spolja, naže se nesvjesno, i bojeći se
gotovo da prizna samoj sebi da misli i na Mariusa, stade da gleda ove
ptičice, ovu porodicu, ovoga mužjaka i ovu ženku, ovu majku i ove
mladunče, s dubokim nemirom što uđe u djevojku kad gleda gnijezdo.

617
 XI

PUŠKA KOJA NIŠTA NE PROMAŠI A

NIKOGA NE UBIJE
Vatra sa strane napadača nije prestajala. Puščana paljba i karteč redali
su se naizmjence, ne nanoseći, doduše, velike štete. Samo je prednji zid
Korinta stradao u gornjem dijelu; prozor na prvom katu i mansarde na
krovu, izrešetani sačmom i mecima, sve se više odvaljivahu. Borci koji se
bijahu tu namjestili morali su se ukloniti. Uostalom, to je taktika napadanja
na barikade: puškarati se dugo, da bi se iscrpjela municija ustanika, ako se
prevare i stanu odgovarati. Kad se primijeti, po njihovom slabijem pucanju,
da nemaju ni praha ni olova, dadne se naredba za napad. Enjolras nije pao
u tu zamku; barikada nije odgovarala.
Na svaki plotun, Gavroche je plazio jezik, znak krajnjeg prezira.
– Vrlo dobro, govorio je, derite platno. Treba nam šarpija.
Courfeyrac je korio karteč zbog njegovog slabog djelovanja i govorio je
topu: – Brljaviš, brajko! U boju se naprežeš da nešto dokučiš kao na plesu.
Po svoj prilici, ova šutnja barikade počela je da uznemirava napadače;
bojeći se nekog iznenađenja, osjetiše potrebu da prozru ovu gomilu kamenja
i da doznaju šta se dešava iza ovog hladnokrvnog zida koji prima udarce a
ne vraća ih. Ustanici primijetiše naskoro jedan šljem koji se sijao obasjan
suncem na susjednom krovu. To se jedan vatrogasac bio naslonio na jedan
visoki dimnjak stojeći tu kao na straži. Pogled mu je bio uprt ravno dolje u
barikadu.
Jean Valjean je bio vratio karabin Enjolrasu, ali je imao svoju pušku.
Bez ijedne riječi, nanišani vatrogasca, i, trenutak zatim, oboren metkom,
šljem s treskom pade na ulicu. Vojnik se uplaši i pobježe.
Zamijeni ga jedan drugi osmatrač. Taj je bio oficir. Jean Valjean koji
bješe napunio pušku, nanišani i tog novajliju, i posla oficirov šljem u potjeru
za vojnikovim šljemom. Oficir se nije uzjogunio, i odmah se povukao. Ovoga
puta razumjedoše opomenu. Nitko se više ne pojavi na krovu; i odustaše od
uhođenja barikade.
– Zašto ga niste ubili? zapita Bossuet Jeana Valjeana.
Jean Valjean ne odgovori na to.

618
 XII

NERED PRISTALICA REDA

Bossuet šapnu na uho Combeferreu:
– Nije mi odgovorio na pitanje.
– Taj čovjek čini dobro puškom, reče Combeferre.
Oni kojima se u pameti sačuvalo neko sjećanje na ovo već davno doba
znat će dobro da se narodna garda iz predgrađa hrabro borila protiv
ustanika. Naročito je bila ogorčena i neustrašiva u lipanjskim danima 1832.
Koji mu drago krčmar iz Pantina, Vertusa ili Cunette čijoj »radnji« nije išao
posao zbog bune, razjario bi se kao lav kad bi vidio kako mu velika sala
zjapi prazna, i ginuo je da spasi poredak oličen u njegovoj tezgi. U ovo
buržujsko i u isti mah herojsko vrijeme, pored ideja koje su imale svoje
viteze, interesi su imali svoje zatočnike. Prozaičnost pobuda nije nimalo
umanjivala hrabrost pothvata. Bankari bi zapjevali Marseljezu kad bi
vidjeli da im se gomila dukata smanjuje. Sa zanosom se lila krv za tezgu; a
sa spartanskim oduševljenjem se branio dućan, ta mala slika domovine.
Na kraju krajeva, moramo to reći, sve je to bilo vrlo ozbiljno. To su
društveni elementi ulazili u borbu, prije nego što će jednog dana postići
ravnotežu.
Drugi jedan znak ovog vremena: anarhija je bila pomiješana s
guvernementalizmom (barbarska riječ koju je stvorila partija reda). Ljudi su
nedisciplinirano bili za red. Na komandu kojeg bilo pukovnika narodne
garde, bubanj bi iznenada udarao na uzbunu; koji mu drago kapetan otišao
bi u vatru kad mu dune u glavu; mnogi narodni gardist borio se »po svojoj
pameti«, i za svoj račun. U kritičnim trenucima, u tim »danima«, rijetko su
se pitale za savjet starješine, a više nagoni. U vojsci reda bilo je pravih
odmetnika, jednih s mačem, kao što je Fannicot, drugih s perom, kao što je
Henri Fonfrede.
Civilizacija, koju je nažalost u ono vrijeme predstavljao više skup
interesa nego spoj načela, bila je ili je mislila da je u opasnosti; ona je vikala
na uzbunu; svatko ju je, istupajući važno, branio, pomagao i štitio na svoju
ruku; i tko mu drago je uzimao ulogu spasioca društva.
Revnost je ponekad išla do istrebljenja. Koji mu drago vod narodne garde
pretvorio bi se bez ičijeg pitanja u prijeki sud, i osudio i pogubio kakvog

619
zarobljenog ustanika. Ovakva jedna improvizacija ubila je Jeana
Prouvairea. Okrutni zakon Linča, kojim nijedna stranka ne smije da kori
onu drugu, jer ga podjednako primjenjuje i republika u Americi i monarhija
u Evropi. Taj zakon Linča pogoršavale su još zablude.
Jednog dana bune, jedan mladi pjesnik, po imenu Paul-Aimé Garnier,
gonjen je bajonetima preko Kraljevskog trga i jedva je umakao pod kapiju
broj 6. Vikali su za njim: Evo još jednog sen-simoniste! – i htjeli da ga ubiju.
A zato što je imao pod pazuhom jednu knjigu Memoara vojvode od Saint-
Simona. Jedan je narodni gardist pročitao na knjizi riječ Saint-Simon i
povikao: »Ubijte ga!«
Šestog juna 1832, jedna četa narodnih gardista iz predgrađa, kojom je
zapovijedao kapetan Fannicot, koga smo maloprije spomenuli, bila je
desetkovana u ulici Chanvrerie, iz čistog ćefa svoga starješine. Ma koliko
bila čudna, ova je činjenica utvrđena sudskom istragom koja je povedena
poslije 1832. Kapetan Fannicot, nestrpljivi i smjeli buržuj, neka vrsta
kondotijera reda, od onih koje smo maločas karakterizirali, fanatični i
nepokorni pristalica vlade, nije mogao odoljeti privlačnom iskušenju da
otvori vatru prije vremena niti slavi da uzme barikadu sam, to jest sa
svojom četom. Razjaren naizmjeničnom pojavom crvene zavjese i starog
kaputa za koji je mislio da je crna zastava, on je javno grdio generale i više
starješine, koji su, poslije savjetovanja, našli da još nije vrijeme za odlučan
napad i ostavili da se, po čuvenim riječima jednoga od njih, »ustanak kuha u
svome sosu«. On je pak nalazio da je barikada zrela, i pošto ono što je zrelo
mora da padne, ogledao se.
Zapovijedao je ljudima odlučnim kao i on, »bjesomučnicima«, kako je
rekao jedan svjedok. Njegova četa, ona ista koja je strijeljala pjesnika Jeana
Prouvairea, bila je prva četa onog bataljona što je stajao na uglu ulice. Kad
se najmanje to očekivalo, kapetan je pojurio sa svojim ljudima na barikadu.
Ovaj pokret, izvršen s više dobre volje nego strategijskog znanja, skupo je
stao četu Fannicotovu. Prije nego što je prešla dvije trećine ulice, dočekao ju
je plotun sa barikade. Četvorica najsmjelijih, koji su jurili na čelu, pokošeni
su izbliza pred samom barikadom i ova junačna gomila narodnih gardista,
ljudi vrlo hrabrih ali bez vojničke upornosti, morala se povući, poslije malog
oklijevanja, ostavljajući petnaest mrtvih na pločniku. Trenutak oklijevanja
dao je ustanicima vremena da opet napune puške, i drugi jedan ubilački
plotun stigao je četu prije nego što se mogla skloniti iza ugla ulice. U jedan
mah našla se između dvije vatre, i na nju je padao karteč baterije, koja nije
prestajala pucati nemajući za to naredbu. Neustrašivi i nerazboriti Fannicot
poginuo je, između ostalih, od karteča. Ubio ga je top, to će reći red.
Ovaj napad više bijesan nego ozbiljan, razljutio je Enjolrasa. – Glupaci!

620
reče. Šalju ljude u smrt, a nama troše municiju nizašta.
Enjolras je govorio kao pravi buntovnički general, što je i bio. Ustanak i
njegovo ugušivanje ne bore se jednakim oružjem. Ustanak, koji se brzo
iscrpljuje, ima ograničen broj metaka i boraca. Ispražnjena fišeklija i ubijeni
čovjek ne zamjenjuju se. Ugušivanje, imajući vojsku, ne vodi računa o
ljudima, a imajući Vincennes, ne broji fišeke. Ono ima onoliko pukova koliko
barikada ima ljudi, a onoliko arsenala koliko barikada ima fišeklija. I zato
su to borbe jednog protiv stotine, koje se uvijek završe uništenjem barikade,
ako sama revolucija, izbijajući iznenada, ne baci na vagu svoj plameni
arkanđelski mač. A to biva. Tada sve ustane, pločnik se uskomeša, narodne
barikade izniknu na sve strane. Pariz svemoćno zadrhti, quid divinum53
prostruji, neki 10. kolovoza se osjeti u zraku, neki 29. srpnja se osjeti u
zraku, neka čudesna svjetlost zasija, razjapljena čeljust sile uzmakne, a
vojska, taj lav, vidi pred sobom, gdje mirno stoji, svog proroka – Francusku.

53 Nešto božansko. – Prev.

621
 XIII

PROLAZNA SVJETLOST
U kaosu osjećanja i strasti koji brane barikadu ima svega: hrabrosti,
mladosti, časti, oduševljenja, ideala, uvjerenja, kockarske upornosti i,
naročito, nastupa nade.
Jedan od tih nastupa, jedan od tih neodređenih valova naiđe odjednom,
baš kad se najmanje očekivalo, na barikadu Chanvrerie.
– Čujte, reče iznenada Enjolras, koji je stalno prisluškivao, čini mi se da
se Pariz budi.
Doista, 6. lipnja ujutru, ustanak se za sat-dva bio nešto proširio. Uporno
zvonjenje na uzbunu sa Saint-Merryja, potaklo je na malo više poduzetnosti.
U ulici Poirier, u ulici Gravilliers, počele su se dizati barikade. Pred vratima
Saint-Martin, jedan mladić s karabinom napao je sam čitav jedan eskadron.
Nezaklonjen, on je kleknuo nasred bulvara, nanišanio, okinuo, ubio
komandanta eskadrona, okrenuo se i rekao: Ovaj nam više neće zadati
nikakvog zla. Odmah su ga isjekli. U ulici Saint-Denis, jedna žena pucala je
na općinsku gardu iza spuštenih roleta. Na svaki pucanj tresle su se daščice
na roletama. U ulici Cossonnerie uhvatili su jednog dječaka od četrnaest
godina s džepovima punim fišeka. Mnoge su straže bile napadnute. Na
ulazu u ulicu Bertin-Poiree, vrlo živa i neočekivana paljba dočekala je jedan
puk oklopnika, na čijem je čelu bio general Cavaignac de Baragne
(Kavenjak de Baranj). U ulici Planche-Mibray bacali su s krova na vojsku
staro posuđe i alat; rđav znak; a kad su o tome podnijeli izvještaj maršalu
Soultu, ovaj se stari Napoleonov oficir zamislio, sjećajući se Suchetovih
riječi na Saragosi: Propali smo kad nam i babe prosipaju noćne sudove na
glavu.
Ovi opći simptomi koji su se pojavljivali baš onda kad su mislili da je
buna lokalizirana, ova gnjevna groznica koja je rasla, ove iskre koje su
letjele tamo-amo iznad dubokih naslaga goriva što se zovu pariška
predgrađa, sve je to skupa uznemiravalo vojne starješine. Požuriše da ugase
ove požare u samom začetku. Odložiše, dok se ne ugasi ova žeravica, napad
na barikade Maubuee, Chanvrerie i Saint-Merry, da bi poslije samo s njima
imali posla, i da bi ih mogli odjednom zbrisati. Poslaše odrede vojske u
uskomešane ulice; oni su čistili velike ulice, pretraživali male, desno, lijevo,
čas obazrivo i lagano, čas jurišajući. Vojska je razvaljivala vrata na kućama

622
iz kojih se pucalo; u isto vrijeme, konjica je rastjerivala gomile s bulvara.
Ovo se nije izvelo bez galame i onog rusvaja koji je svojstven sudarima
vojske i naroda. Eto to je dopiralo do ušiju Enjolrasovih u onim trenucima
topovske i puščane pucnjave. Osim toga, on je vidio kako na kraju ulice
pronose ranjenike na nosilima, i rekao je Courfeyracu: – Ovi ranjenici nisu
odavde.
Nada je malo potrajala; svjetlost se brzo ugasila. Za manje od pola sata
iščezne ono što je bilo u zraku, izgubi se kao munja bez groma, i ustanici
osjetiše kako ih pritište onaj olovni pokrov koji narodna ravnodušnost baca
na uporne napuštene borce.
Opći pokret, koji kao da se bio nejasno pomolio, izjalovio se; sada su se
pažnja vojnog ministra i strategija generala mogle usredsrediti na tri-četiri
barikade koje su se još držale.
Sunce je već visoko odskočilo.
Jedan ustanik zapita Enjolrasa:
– Ovdje se gladuje. Da li ćemo doista ovako gladni izginuti?
Naslonjen uvijek iza puškarnice, ne skidajući očiju s kraja ulice, Enjolras
odgovori potvrdno klimanjem glave na to pitanje.

623
 XIV

GDJE ĆE SE ČUTI IME

ENJOLRASOVE DRAGE
Sjedeći na jednom kamenu do Enjolrasa, Courfeyrac se neprestano rugao
topu, i kad god bi naišao sa svojom čudovišnom jekom onaj mračni oblak
sačme što se zove karteč, on bi ga dočekao sa vihorom ironije.
– Ti si se zaduvao, matora kljusino, žao mi te već, ni sad nisi grlat. To
nije više grmljavina, to je kašalj.
I svi bi prsnuli u smijeh oko njega.
Courfeyrac i Bossuet, kojih je raspoloženje raslo s opasnošću,
zamjenjivali su, kao gospođe Scarron, hranu šalom, a pošto nije bilo vina,
svima su točili veselje.
– Divim se Enjolrasu, govorio je Bossuet. Njegova me hladna drskost
čudi. On živi sam, i zbog toga je možda malo sjetan: Enjolras se tuži na
svoju veličinu koja ga osuđuje da udovuje. Svi mi drugi imamo drage koje
nas čine ludim, to jest hrabrim. Kad je netko zaljubljen kao tigar, bori se u
najmanju ruku kao lav.
Na taj način se osvećujemo za žaoke koje dobivamo od gospođa naših
djevojaka. Rolando ide u smrt da bi Angelica pukla od muke. Sva naša
junaštva potječu od naših žena. Čovjek bez žene to je pištolj bez kokota;
žena gurne čovjeka. A Enjolras nema žene. On nije zaljubljen, a opet nađe
načina da bude neustrašiv. Nečuveno je da čovjek može biti hladan kao led a
opeći kao vatra.
Izgledalo je da Enjolras ne sluša, ali da je netko bio blizu njega, čuo bi
kako je prošaptao: Patria54.
Bossuet se još smijao kad Courfeyrac viknu:
– Neki novajlija!
I glasom vratara koji najavljuje dodade:
– Ja sam Top Osmerac.
Doista, jedna se nova ličnost bila pojavila na pozornici. To je bio drugi
top.

54 Domovina. – Prev.

624
 Topnici ga brzo opremiše i namjestiše pored prvog.
To je bio početak svršetka.
Nekoliko trenutaka zatim, oba topa, oko kojih je posluga brzo radila,
pucala su zajedno na šanac; vatra vojske i garde podržavala je artiljeriju.
Čuli su se negdje i drugi topovi. U isto vrijeme kad su dva topa ogorčeno
napadala utvrđenje u ulici Chanvrerie, dva druga su, jedan iz ulice Saint-
Denis, drugi iz ulice Aubry-le-Bouchar (Obri le Buše), lomila barikadu
Saint-Merry. Četiri su se topa tužno dozivala.
Očajno zavijanje ovih ratnih pasa dopunjavalo je jedno drugo.
Od dva topa koja su sada tukla barikadu u ulici Chanvrerie, jedan je
sipao karteč a drugi tanad.
Top koji je tukao tanetom bio je usmjeren malo naviše i tako namješten
da je tane udaralo u sam vrh barikade, krnjilo ga i mrvilo kamenje koje je
kao karteč padalo na ustanike.
Ovakvom pucanju bio je cilj da odagna borce s vrha barikade, i da ih
natjera da se sabiju unutra, to će reći da je bio u izgledu juriš.
Kad tanad otjera borce s vrha barikade a karteč s prozora krčme, jurišni
odredi će se moči uputiti ulicom, da ih nitko ne gađa a možda i ne primijeti,
pa će se iznenada popeti na šanac kao prethodne večeri, i tko zna? uzeti ga
na prepad.
– Treba pošto-poto smanjiti nezgodu od ovih topova, reče Enjolras, a onda
viknu: – Pali na topnike!
Svi su bili spremni. Barikada, koja je odavno šutjela, osu ludo vatru,
sedam-osam plotuna izredaše se nekako bijesno i veselo, ulicu pokri
zagušljiv dim, i poslije nekoliko minuta, kroz ovu maglu iz koje je plamen
izbijao, moglo se vidjeti kako je dvije trećine artiljeraca palo pod točkove
topova. Oni koji su se još držali radili su oko topova mirno i tačno, ali je
vatra bila malaksala.
– Ovo je dobro, reče Bossuet Enjolrasu. Uspjeh.
Enjolras odmahnu glavom i odgovori:
– Još četvrt sata ovakvog uspjeha, i nećemo imati ni deset fišeka u
barikadi.
Izgleda da je Gavroche čuo ove riječi.

625
 XV

GAVROCHE IZLAZI IZ BARIKADE

Courfeyrac najednom primijeti nekog pod barikadom, napolju, na ulici,
pod mecima.
Gavroche je bio uzeo jednu košaricu za boce iz krčme, izašao na otvor,
mirno skidao fišeklije s narodnih gardista ubijenih na samoj barikadi i
vadio iz njih fišeke u košaricu.
– Šta radiš tamo? reče Courfeyrac.
Gavroche se okrenu, s nosom uvis.
– Građanine, punim košaricu.
– A zar ne vidiš karteč?
Gavroche odgovori:
– Kiša, pa šta?
Courfeyrac viknu:
– Hodi ovamo!
– Još malo, reče Gavroche.
I odjednom pojuri niz ulicu.
Sjetit ćete se da je četa Fannicotova, pri povlačenju, posijala ulicu
leševima.
Dvadesetak poginulih ležahu na pločniku, tu i tamo duž cijele ulice. To
znači dvadeset fišeklija za Gavrochea, a mnoštvo fišeka za barikadu.
Dim je bio pritisnuo ulicu kao magla. Ako ste vidjeli kad padne oblak u
planinski klanac, između dviju strmih litica, onda ćete moći zamisliti taj
zbijeni i tako reći zgusnuti dim između dviju visokih kuća. On se dizao
lagano i neprestano obnavljao; od njega je nastajala postepeno tama od koje
se i dan pomračivao. Jedva su se borci vidjeli u ovako kratkoj ulici, s jednog
kraja na drugi.
Ova tama, koju su po svoj prilici namjerno izazivale starješine koje će
upravljati napadom, bila je dobrodošla Gavrocheu.
Zaklonjen ovim dimom, a onako malen, on je mogao odmaći dosta daleko
niz ulicu da ga nitko ne vidi. Opljačkao je sedam-osam fišeklija bez velike
opasnosti.

626
 Vukao se potrbuške, trčao je četvoronoške, držeći kotaricu u zubima, a
sagibao se, šuljao, zaobilazio, vijugao od jednog poginulog do drugog, i
praznio fišeklije kao majmun kad otvara orahe.
Sa barikade, kojoj je bio još dosta blizu, nisu smjeli da ga zovu natrag,
bojeći se da ne privuku na njega pažnju.
Na tijelu jednog kaplara našao je jednu tikvicu za prah.
– Ovo je za žeđ, i strpa je u džep.
Idući tako naprijed, došao je do mjesta gdje je magla puščanog praha bila
već providna.
Sad su pješački strijelci iza svog kamenog zaklona, i strijelci iz predgrađa
iza ugla ulice, pokazivali jedni drugima nešto što se micalo u dimu.
Baš kad je Gavroche uzeo fišeke od jednog narednika koji je ležao do
jednog kamena odbojnika, metak udari u tijelo poginulog.
– Sveca mu! reče Gavroche. Hoće da mi ubiju moje mrtvace.
Drugi jedan metak izazva iskru u kamenu blizu njega. Treći mu prevrnu
kotaricu.
Gavroche pogleda, i vidi da to dolazi od predgrađa.
On ustade i isprsi se, s kosom koja je lepršala na vjetru, podboči se,
gledajući ravno u narodne gardiste što pucahu, i zapjeva:

Šta je ružan Nanterre,

Kriv je Voltaire,
Za glupi Palaiseau,
Kriv je Rousseau.

Zatim diže kotaricu, pokupi u nju, do posljednjeg, sve fišeke koji su bili
ispali, i, idući prema strijelcima, htjede da isprazni još jednu fišekliju. Tu ga
promaši i četvrto tane. Gavroche zapjeva:

Što sad nisam noter,

Kriv je Voltaire,
Što sam k’o ptica živ,
Rousseau je kriv.

Peti metak postiže samo to da izazva i treću strofu:

627
 Za moj plah karakter,
Kriv je Voltaire,
Što mi je sve kuso,
Kriv je Rousseau.

To je potrajalo tako neko vrijeme.

Prizor je bio strašan i divan. Gavroche se pod mecima rugao pucnjavi.
Izgledalo je kao da ga to zabavlja. Ličio je na vrapca što kljuca svoje lovce.
Na svaki pucanj odgovarao je jednom strofom. Gađali su ga neprestano, i
uvijek promašili. Narodni gardisti i vojnici su se smijali nišaneći ga. On bi
legao, zatim ustao, sakrio se u neka vrata, skočio, nestao, izletio, pobjegao,
opet došao, odgovorio na pucnjavu kreveljenjem, i uz to kupio fišeke, praznio
fišeklije i punio svoju kotaricu. Ustanici, kojima bješe zastao dah, pratili su
ga pogledom. Barikada je drhtala, a on pjevao. To nije bilo dijete, to nije bio
čovjek; to je bio neki čudan deran-vilenjak. Kao da je to bio neki patuljak
kome meci ne mogu ništa. Meci su fijukali oko njega, ali je on bio okretniji
od njih. On se igrao neke strahovite igre skrivača sa smrću; kad god mu se
primicalo tupavo lice te aveti, deran ju je udarao zvrčkom.
Ipak, jedan metak bolje nanišanjen ili veći izdajnik od drugih, pogodio je
najzad ovo vilinsko dijete. Gavroche se povede i pade. Sva barikada vrisnu;
ali u ovom pigmeju bio je Antej; dotaći se popločenja deranu je isto što i divu
dotaći se zemlje; Gavroche je pao samo da bi se ispravio; osta sjedeći; jedan
dugi mlaz krvi brazdao mu je lice, on podiže obje ruke uvis, pogleda onamo
otkud je došao metak i zapjeva:

Što padoh kao ker,

Kriv je Voltaire,
što nos mi posta siv,
Rousseau je...

Ne dovrši. Drugi jedan metak istoga strijelca presiječe ga. Sada pade
licem na zemlju, i ne mače se više. Ova velika dušica vinu se u nebo.

628
 XVI

KAKO SE OD BRATA POSTAJE OTAC

Baš u ovom trenutku bila su u Luksemburškom parku – oko drame mora
sve da vidi – dva djeteta koja se vodahu za ruku. Jednom je moglo biti
sedam, a drugom pet godina. Pošto bijahu pokisli, išli su sunčanim alejama;
stariji vodaše mlađeg; bili su dronjavi i ispijeni; izgledahu kao dvije
uplašene ptice. Manji je govorio: »Ja sam gladan«.
Stariji, nekako zaštitnički već, vodio je svoga brata lijevom rukom a u
desnoj držao jedan prut.
Bili su sami u parku. Park je bio pust, željezna vrata bila su policijskom
naredbom zatvorena. Vojska koja je tu logorovala otišla je u borbu.
Otkuda ta djeca ovdje? Možda su pobjegla iz neke odškrinute stražare;
možda je negdje u okolini, kod mitnice d’Enfer, ili pak na trgu kod
Opservatorija, ili na susjednom raskršću, na kome stoji jedan nadvratnik s
natpisom: invenerunt parvulum pannis involutum55, bila neka baraka
pelivana iz koje su umakla; možda su, prethodne večeri, zavarala oko
stražara u parku onda kad su zatvarali; i provela noć u nekom od onih
zaklona gdje šetači čitaju novine. Izvjesno je da su lutala i izgledala
slobodna. Lutati i izgledati slobodan, to znači biti izgubljen. Ovi siroti
mališani bili su doista izgubljeni.
Ova dva djeteta bijahu ona ista oko kojih se Gavroche mučio, i kojih se
čitalac sjeća. Djeca Thénardierova, data pod najam Magnoni, podmetnuta g.
Gillenormandu, a sada opali listovi sa svih ovih grana bez korijena, koje
vjetar nosi po zemlji.
Njihovo odijelo, čisto u Magnonino vrijeme i koje je njoj služilo kao
reklama pred g. Gillenormandom, bilo je poderano.
Ova su stvorenja pripadala odsad statistici »Nahočadi«, koju policija
nađe, prikupi, izgubi i opet pronađe na pariškom pločniku.
Morao je doći ovakav jedan dan nemira pa da se ova dva jadna mališana
nađu u ovom parku. Da su ih stražari opazili, oni bi otjerali ove dronjke.
Mali se siročići ne puštaju u javne parkove; ipak bi trebalo pomisliti da oni,
kao djeca, imaju pravo na cvijeće.

55 Nađoše djetešce u pelene povijeno. – Prev.

629
 Ovi su bili tu jer je park bio zatvoren. To je bio prijestup. Uvukli su se
unutra, i tu ostali. Zatvorena vrata ne daju pravo stražarima da budu
odsutni, smatra se da nadzor i dalje traje, ali on oslabi i prekine se; i
stražari, strepeći kao i svatko drugi i brinući više o onom što se dešava
spolja nego o onom unutra, nisu više gledali park, i nisu vidjeli ova dva
prestupnika.
Palo je kiše i prethodne večeri i toga jutra. Ali lipanjski pljuskovi nisu
ništa. Jedva i primijetite, jedan sat poslije kakve provale oblaka, da je taj
lijep plavi dan plakao. Zemlja se ljeti tako brzo suši kao djetinji obraz.
U doba dugodnevnice, podnevno sunce prži, tako reći. Ono zahvata sve.
Ono se prilijepi za zemlju, pa je naprosto siše. Pljusak je što i čaša vode;
odmah je popijen naiskap. Jutro sve orosi; poslijepodne sve pozlati.
Ništa nije divnije od zelenila kišom umivena i zrakom obrisana. Vrtovi i
livade, koji imaju vode u korijenu a sunca u cvijeću, postanu prave
kadionice iz kojih dime svi mirisi u jedan mah. Sve se smje, pjeva i nudi.
Sve zahvati blaga opojnost. Proljeće je privremeni raj; sunce pomaže da se
čovjek strpi.
Ima stvorenja koja ne traže ništa više; ljudi koji, imajući azur nebeski,
kažu: ovo mi je dosta! sanjalica udubljenih u čudesa, koji u obožavanju
prirode crpu ravnodušnost prema dobru i zlu, promatrača svemira blaženo
odvojenih od čovjeka, koji ne mogu da shvate da se netko brine o gladovanju
ovih, o žeđi onih, o golotinji sirotinje zimi, o limfnom savijanju neke djetinje
kičme, o slabom krevetu, o tavanu, o tamnici, o dronjcima promrzlih
djevojaka, kad se može sanjati pod drvećem, mirnih i strašnih duhova,
nemilosrdno zadovoljnih. Čudna stvar, njima je beskonačnost dovoljna, oni
ne znaju za onu veliku potrebu čovjekovu, konačnost, koja dopušta zagrljaj.
Oni i ne misle na tu konačnost, koja dopušta napredak, uzvišeni rad. Oni
gube iz vida nekonačnost, koja raste ljudskom i božanskom kombinacijom
beskonačnosti i konačnosti. Oni se smiješe, samo neka gledaju lice u lice
neizmjernost. Nikad radosti, uvijek ushićenje. Utonuti, to je njihov život. Za
njih je historija čovječanstva nabrajanje pojedinosti; Sve nije tu; pravo Sve
ostaje izvan; našta se onda baviti tom sitnicom, čovjekom? Čovjek pati,
možda, ali pogledajte kako se zvijezda Aldebaran rađa! Majka nema
mlijeka, novorođenče umire, neću za to da znam, ali pogledajte samo ovu
divnu ružu što je pravi prstenčić jedne bjelike kad se gleda pod
mikroskopom! Šta je prema njoj najljepša malinska čipka! Ovi mislioci
zaborave i voljeti. Zodijak ima toliku vlast nad njima da ih sprečava da vide
dijete što plače. Bog im pomračava duh. To je porodica duhova koji su sitni i
veliki u isti mah. Horac je bio iz nje, Goethe je bio iz nje, možda i La
Fontaine; veličanstveni egoisti beskonačnosti, mirni promatrači tuge, koji

630
ne vide Nerona ako je lijepo vrijeme, kojima sunce zaklanja lomaču, koji bi
gledali i giljotiniranje tražeći neku svjetlosnu pojavu, koji ne čuju ni vrisak,
ni jecaj, ni hropac, ni zvonjenje na uzbunu, kojima je sve dobro, jer postoji
mjesec svibanj, koji, dokle god bude rumenih i zlaćanih oblaka iznad njihove
glave, kažu da su i koji su odlučili da budu sretni dok se ne iscrpe sijanje
zvijezda i pjevanje ptica.
Ti su ljudi blaženi i mračni. Oni i ne slute da su za žaljenje. A doista jesu.
Tko ne plače taj ne vidi. Treba im se diviti i žaliti ih kao što bismo žalili i
divili se jednom biću koje bi bilo u isti mah i noć i dan, koje ne bi imalo očiju
pod obrvama a imalo bi zvijezdu na sredini čela.
Ima ih koji misle da je ravnodušnost ovih mislilaca neka nadmoćna
filozofija. Neka tako i bude; ali u toj nadmoćnosti ima i slabosti. Može se biti
i besmrtan i hrom; primjer je Vulkan. Može se biti više od čovjeka i manje
od čovjeka. U prirodi je ogromna nepotpunost. Tko zna da i sunce nije
slijepac?
Ali onda, u koga da se pouzdamo? Solem quis dicere falsum audeat?56
Znači da se neki geniji, neki vrlo veliki ljudi, neke zvijezde među ljudima,
mogu prevariti? Zar i ono što je gore, na vrhu, na vrhuncu, na zenitu, ono
što šalje Zemlji toliko svjetlosti, zar i to da vidi malo, da vidi slabo, da ne
vidi? Nije li to očajanje? Nije. Ali šta ima iznad sunca? Bog.
Šestoga lipnja 1832. g. oko jedanaest sati izjutra, Luksemburški park,
osamljen i pust, bio je divan. Drveće i cvijeće, okupano u svjetlosti, slahu
jedno drugom mirise i blistahu. Grane, opijene podnevnom svjetlošću, kao
da tražahu da se zagrle. U misirskim smokvama grmuše dizahu urnebes,
vrapci likovahu, djetlići pužahu uz kestenje i kljucahu rupičavu koru. Lijehe
priznavahu zakonito kraljevstvo ljiljana; najuzvišeniji miris dolazi od
bjeline. Osjećaše se oštri dah karanfila. Stare vrane Marije Medičijeve
bijahu zaljubljene na velikim drvetima. Sunce je pozlaćivalo, rumenilo i
palilo iskre koje nisu ništa drugo do sve vrste plamena pretvorene u cvijeće.
Svuda oko tulipana zujahu pčele, iskre ovog plamenog cvijeća. Sve bijaše
ljupko i veselo, čak i kiša koja se spremaše; njen povratak, kojim je trebalo
da se koriste đurđice i kozja krv, ne plašaše; laste su ljupko prijetile svojim
niskim letenjem. Tko je tu bio, udisao je sreću; život lijepo mirisaše; sva ova
priroda odisaše čednošću, pomaganjem, pažnjom, očinstvom, milinom,
zorom. Misli koje padahu s neba bijahu slatke kao djetinja ručica koju
ljubimo.
Kipovi pod drvećem, goli i bijeli, imađahu haljine od sjene, probušene
svjetlošću; ove boginje bijahu sve u sunčanim dronjcima; zrake im padahu

56 Tko će smjeti kazati da je sunce lažno? – Prev.

631
svuda sa strane. Oko velikog bazena zemlja bijaše suha do sparušenosti.
Vjetar toliko ćarlijaše da ovdje ondje dizaše male vihore prašine. Nekoliko
žutih listova, ostalih od prošle jeseni, jurahu se veselo i nestašno.
Obilje svjetlosti nekako umirivaše. Život, sok, toplota, miris, sve se to
prelivaše; po stvaranju osjećaše se ogromni izvor; u svemu ovom disanju
napojenom ljubavlju, ovom metežu odbljesaka i odsjaja, u ovom čudesnom
rasipanju zraka, u ovom beskrajnom prolijevanju tekućeg zlata, osjećaše se
neiscrpna raskoš; iza ovog sjaja kao iza neke plamene zavjese, naziraše se
bog, taj milijunaš zvijezda.
Zbog pijeska, ne bješe ni mrlje blata; zbog kiše, ne bješe ni trunke
prašine. Cvijeće se bješe umilo. Sve kadife, sve svile, svi lakovi, sva zlata što
izlaze iz zemlje u obliku cvijeća bjehu bez zamjerke. Ova uzvišena ljepota
bijaše čista. Velika tišina sretne prirode ispunjavaše vrt. Nebeska tišina,
koja se slagala s hiljadu muzika, gugutanja u gnijezdima, zujanja rojeva,
treperenja povjetarca. Sav sklad godišnjeg doba pretvaraše se u ljupku
cjelinu, ulasci i izlasci proljeća iđahu željenim redom; jorgovani bijahu pri
kraju, jasmini počinjahu; gdjekoje cvijeće zakasnilo, gdjekoji insekt poranio;
prethodnica crvenih svibanjskih leptira bratimila se sa zaštitnicom bijelih
svibanjskih leptira. Platane se obnavljahu. Povjetarac njihaše divne krošnje
kestena. Divota. Jedan veteran iz susjedne kasarne gledajući kroz ogradu
govoraše: »Evo proljeća propisno naoružanog i u paradnom ruhu«.
Cijela priroda ručaše; cijelo stvaranje bijaše za stolom; bijaše tačno
vrijeme; veliki plavi stolnjak bijaše na nebu a veliki zeleni stolnjak na
zemlji; sunce osvjetljavaše danom. Bog služaše svemirski obrok. Sve što je
stvoreno imaše svoje piće ili svoje jelo. Golub nalažaše konopljano sjeme,
zeba nalažaše proso, češljugar nalažaše vidovčice, crvendać nalažaše crviće,
pčela nalažaše cvijeće, muha nalažaše bubice, žutovoljka nalažaše muhe.
Jeđahu talko pomalo jedni drage, što je tajna zla pomiješana s dobrim; ali
nijednoj životinji nije bio želudac prazan.
Dva siročeta bijahu došla do velikog bazena, i, malo zbunjena svom tom
svjetlošću, gledahu da se sakriju, nagon sirotog i slabog pred krasotom,
makar i bezličnom, i skloniše se iza kolibe za labudove.
Ponekad je vjetar donosio neke nerazgovijetne poklike, neki žagor, neko
bučno krkljanje, što bijaše pucnjava pušaka, i neko potmulo gruvanje, što
bijaše pucnjava topova. Iznad krovova, u pravcu tržnice, dizao se dim. Jedno
zvono odjekivaše iz daljine, kao da nekoga zove.
Do ove djece kao da ne dopiraše ovaj tutanj. Manji je s vremena na
vrijeme ponavljao slabim glasom: »Gladan sam«.
Gotovo u isti mah kad i ovo dvoje djece, jedan drugi par prilažaše velikom
bazenu. Jedan čovjek od pedeset godina vodio je za ruku jednog čovječuljka

632
od šest godina. Svakako otac i sin. Čovječuljak od šest godina imao je u ruci
poveći kolač.
U ono vrijeme, neke susjedne kuće, iz ulice Madame i ulice d’Enfer imale
su ključeve od Luksemburškog parka, kojima su se služili stanari kad su
vrata bila zatvorena, povlastica koja je kasnije ukinuta. Ovaj otac i sin
besumnje su došli iz jedne takve kuće.
Dva mala siročeta, kad vidješe »ovog gospodina« gdje dolazi, sakriše se
malo više.
Ovo bijaše neki buržuj. Možda onaj isti koga je Marius, u svojoj ljubavnoj
groznici, čuo, baš pored ovog velikog bazena da savjetuje svome sinu da »ne
pretjeruje ni u čemu«. Imao je prijatan i ponosan izgled, i usta koja, ne
sklapajući se, bijahu uvijek nasmiješena. Ovaj nevoljni osmijeh, koji dolazi
od suviše velike vilice i od suviše malo kože, pokazuje više zube nego dušu.
Dijete, koje bijaše zagrizlo kolač ali ga ne jeđaše, izgledaše prezasićeno.
Bijaše obučeno u uniformu narodnog gardista zbog bune, a otac u građansko
odijelo iz opreznosti.
Otac i sin zastadoše pred bazenom gdje se zabavljahu dva labuda. Ovaj
buržuj kao da se naročito divio labudima. Ličio je na njih utoliko što je išao
kao oni.
U ovaj mah labudovi su plivali, za to su oni naročito obdareni, i bili su
doista divni.
Da su dva mala siročeta slušala i da su bila u godinama da mogu
razumjeti, ona bi zapamtila riječi jednog ozbiljnog čovjeka. Otac je govorio
sinu:
– Mudar čovjek je malim zadovoljan. Pogledaj me, sine. Ja ne volim sjaj.
Nikad me nitko ne vidi u odijelu zlatom izvezenom i kamenjem iskićenom;
ja ostavljam taj lažni sjaj nepostojanim dušama.
U taj mah se duboki poklici što dolažahu od tržnice zaoriše sa pojačanim
zvonjenjem zvona i tutnjem.
– Šta je to? zapita dijete.
Otac odgovori:
– To su saturnalije.
Iznenada, on primijeti dva mala odrpanca, nepomična iza zelene kućice
za labudove.
– Ovo je početak, reče on.
I, poslije kratke šutnje, dodade:
– Anarhija ulazi u ovaj vrt.
Tada sin zagrize kolač, ispljune ga i udari u plač.

633
 – Zašto plačeš? zapita otac.
– Nisam više gladan, reče dijete.
Ocu se razvuče još više njegov osmijeh.
– Ne moraš biti gladan za kolač.
– Ne sviđa mi se. Pljesniv je.
– Nećeš više?
– Neću.
Otac mu pokaza labuda.
– Baci ga ovim plivačima.
Dijete je oklijevalo. Kad netko neće kolača, zar baš da ga nekom da?
Otac nastavi:
– Budi čovječan. Treba da si milostiv prema životinjama.
I uzev od sina kolač, baci ga u bazen.
Kolač pade blizu obale.
Labudovi su bili daleko, nasred bazena, zauzeti nekim plijenom. Nisu
vidjeli ni buržuja ni kolač.
Buržuj, osjećajući da kolač može da propadne, i uzbuđen tim nekorisnim
brodolomom, poče da daje telegrafske znakove dok ne privuče pažnju
labudova.
Oni primijetiše da nešto plovi, okrenuše se, i zaploviše lagano kolaču,
veličanstveno i samozadovoljno kao što dolikuje bijelim životinjama.
– Labudovi razumiju znake, reče buržuj, sretan što je bio duhovit57.
U taj mah daleki gradski metež odjednom poraste. Sad je to bilo grozno.
Poneki naleti vjetra govore razgovijetnije od drugih. Onaj koji je tada naišao
donio je jasno lupu bubnja, uzvike, plotune i jezivi odgovor zvona i topa. S
tim zajedno nadvi se i jedan crni oblak koji iznenada zakloni sunce.
Labudovi nisu bili još doplovili do kolača.
– Hajdemo kući, reče otac, napadaju Tuileries.
On uze opet sina za ruku. Zatim nastavi:
– Od Tuileriesa do Luksemburga nema više nego od kraljevstva do
perstva; to nije daleko. Sad će zapljuštati meci.
Pogleda oblak.
– A možda će i kiša da pljusne; i nebo će se umiješati; propade mlađa
grana. Hajdemo brže kući.

57Duhovitost treba da je u tome što riječi labud (cygne) i znak (signe) na francuskom su
homonimi, tj. jednako se izgovaraju. – Prev.

634
 – Htio bih da vidim kako će labudovi pojesti kolač, reče dijete.
Otac odgovori:
– To bi bilo neoprezno.
I on odvede svoga gospodičića.
Sin, žaleći za labudovima, okretao se bazenu sve dok mu ih gusto drveće
nije zaklonilo.
Međutim, u isto vrijeme kad i labudovi, i dvije male skitnice bijahu se
približile kolaču. On je plovio po vodi. Mali je gledao kolač, stariji je gledao
buržuja kako odlazi.
Otac i sin zađoše u onaj splet aleja koji vodi od gustog drveća pored ulice
Madame k velikim stepenicama.
Čim se izgubiše iz vida, stariji leže odmah potrbuške na oblu ivicu
bazena, i držeći se za nju lijevom rukom, a nagnuvši se nad vodu skoro da u
nju padne, prutićem u desnoj ruci poseže za kolačem. Videći neprijatelja,
labudovi se požuriše i u žurbi svojim grudima pomogoše malom ribiču; voda
se pred labudovima odbijaše, i jedan od tih blagih koncentričnih talasa
gurnu lagano kolač prema prutu djetinjem. Baš kad su labudovi stizali, prut
doseže kolač. Dijete udari živo prutom, dogura plijen, uplaši labudove,
dohvati rukom kolač i skoči na noge. Kolač je bio nakvašen; ali su oni bili i
gladni i žedni. Stariji podijeli kolač na dva dijela; jedan veći i jedan manji,
uzev manji za sebe, dade veći svom malom bratu i reče mu:
– Njupaj ovo.

635
 XVII

MORTUUS PATER FILIUM

MORITURUM EXPECTAT58
Marius je bio izletio iz barikade, a za njim Combeferre. Ali je bilo kasno.
Gavrochea nađoše mrtva. Combeferre donese kotaricu s fišecima; Marius
donese dijete.
Ah! mislio je, ono što je otac maloga učinio njegovom ocu, on to sad vraća
sinu; samo što je Thénardier donio njegova oca živa, a on sad donosi mrtvog
mališana.
Kad se Marius vratio u barikadu s Gavrocheom na rukama, i njemu je,
kao i djetetu, lice bilo krvlju obliveno.
U trenutku kad se saginjao da digne Gavrochea, jedan mu je metak
okrznuo glavu, a on to nije ni osjetio.
Combeferre odveza svoju kravatu i zaveza Mariusu čelo.
Položiše Gavrochea na isti stol na kome je ležao Mabeuf, i pokriše oba
tijela crnim šalom. Bio je dovoljno velik i za starca i za dijete.
Combeferre razdijeli fišeke iz kotarice koju je donio.
Na svakoga dođe po petnaest fišeka.
Jean Valjean je ostao za sve vrijeme na istom mjestu; sjedio je nepomično
na kamenu. Kad mu Combeferre donese petnaest fišeka, on zavrtje glavom.
– Rijedak čudak, reče Combeferre tiho Enjolrasu. On može da ostane u
barikadi i da se ne bije.
– To mu ne smeta da je brani, odgovori Enjolras.
– I junaštvo ima svoje osobenjake, prihvati Combeferre.
A Courfeyrac, koji je to čuo, dodade:
– Taj je kao čiča Mabeuf, ali druga vrsta.
Treba zabilježiti da vatra koja je padala na barikadu nije mnogo
dosađivala onima unutra. Oni koje nikad nije zahvatio vihor ovakvih ratova
ne mogu nikako da zamisle ove čudne trenutke mira usred ovakvih grčeva.
Ljudi se kreću, razgovaraju, šale, predaju besposličenju. Jednom našem

58 Mrtvi otac čeka sina koji će umrijeti. – Prev.

636
poznaniku rekao je jedan borac usred vatre: Ovdje je kao na kakvoj
bećarskoj gozbi. Ponavljamo da je barikada u ulici Chanvrerie izgledala
unutra vrlo mirna. Sve peripetije i sve mijene ili su bile ili je trebalo da
budu iscrpene. Najprije kritičan, položaj je postao opasan, i prijetio da bude
očajan. Što je stanje bilo crnje, junački oganj sve je više purpurom bojio
barikadu. Ozbiljan, Enjolras je gospodario barikadom, u stavu mladog
Spartanca koji zavjetuje svoj goli mač mračnom geniju Epidotasu.
Pripasavši pregaču Combeferre je previjao ranjenike; Bossuet i Feuilly su
punili fišeke barutom iz tikvice koju je skinuo Gavroche s ubijenog kaplara i
pritom je Bossuet govorio Feuillyju: Brzo ćemo krenuti poštanskim kolima
za drugi planet; na onih nekoliko kamena koje je zadržao za sebe pored
Enjolrasa Courfeyrac je namještao i redao čitav jedan arsenal, svoj štap s
mačem, svoju pušku, dvije kuburlije i jedan mali pištolj, i to brižljivo kao
djevojka koja dovodi u red svoje drangulije. Ne progovarajući, Jean Valjean
je gledao zid pred sobom. Jedan radnik je uzicom namještao na glavu slamni
šešir strine Hucheloup, bojeći se sunčanice, kako je govorio. Mladići, članovi
Cougourde iz Aixa, veselo su razgovarali, kao da su željeli da još jednom
prozbore svojim malim narječjem. Joly je bio skinuo ogledalo udove
Hucheloup i gledao je u njemu svoj jezik. Pronašavši u jednoj ladici nekoliko
skoro pljesnivih kora hljeba, nekoliko boraca ih je halapljivo jelo. Marius je
bio u brizi šta će mu otac reći.

637
 XVIII

KRAGUJ POSTAJE PLIJEN

Da se zadržimo na jednoj psihološkoj pojavi svojstvenoj barikadama. Ne

smije se propustiti ništa od onog što karakterizira ovaj neobični ulični rat.
Ma kako bio čudan onaj unutrašnji mir koji smo spomenuli, barikada je
za one koji su se nalazili unutra bila ipak priviđenje.
Ima apokalipse u građanskom ratu, sve magle nepoznatog miješaju se s
ovim divljim plamsanjem, revolucije su sfinge, i svakome tko je kročio u
neku barikadu čini se da je prošao kroz neki san.
Šta se osjeća na ovim mjestima, rekli smo to povodom Mariusa, a vidjet
ćemo i kakve su posljedice toga, to je više i to je manje od Života. Kad netko
iziđe iz barikade, ne zna ni šta je tu vidio. Bio je strašan, a on to i ne zna.
Bio je okružen borbenim idejama u ljudskom liku; glava mu je tu bila u
svjetlu budućnosti. Bilo je tu mrtvih tijela koja su ležala i aveti koje su
stajale. Trenuci su bili ogromni i izgledali kao trenuci vječnosti. Živjelo se u
smrti. Sjene su prolazile, šta se to desilo? Bilo je krvavih ruku; bilo je
strahovite zaglušne buke, i užasne tišine; bilo je razjapljenih usta koja su
vikala, i drugih razjapljenih usta koja su šutjela; sve je pokrivao dim, a
možda i noć. Čovjeku se čini da je sišao do one kobne vlage u nepoznatim
dubinama; on gleda nešto crveno što mu se uvuklo u nokte. Ničega se više
ne sjeća.
Vratimo se na ulicu Chanvrerie.
Najednom se, između plotuna, začu daleko otkucavanje nekog sata.
– Podne, reče Combeferre.
Još nije bio otkucao dvanaesti sat kad se Enjolras uspravi i s vrha
barikade viknu gromoglasno:
– Nosite kamenje u kuću. Naslažite ga pored prozora i u mansardama.
Polovina ljudi neka drži puške, a druga polovina neka nosi kamenje. Ne
gubite ni jednog trenutka.
Jedan vod vatrogasaca sa sjekirama na ramenu pojavi se u bojnom redu
na kraju ulice.
To je moglo biti samo čelo kolone. A kakve kolone? Kolone za napad,
očevidno. Vatrogasci koji ruše barikade moraju uvijek biti pred vojnicima

638
koji ih jurišem zauzimaju.
Približavao se očevidno trenutak kad se, kako je rekao g. de Clermont-
Tonnerre, 1822, »razmahne pesnicom«.
Zapovijest Enjolrasova bila je izvršena brzinom i tačnošću koje se vide na
lađama i u barikadama, jedinim mjestima borbe otkud se ne može pobjeći.
Za manje od jedne minute, dvije trećine kamenja koje je na zapovijest
Enjolrasovu bilo ranije nabacano pored vrata Korinta prenijeto je na prvi
kat i na tavan, i, prije nego što je prošla druga minuta, ovo kamenje, vješto
naslagano jedno na drugo, zazidalo je do polovine prozor na prvom katu i
otvore na mansardama. Kroz nekoliko rupa koje je Feuilly, glavni graditelj,
brižljivo ostavio, mogle su da se provuku puščane cijevi. Ovo oružanje
prozora moglo se izvesti utoliko lakše što je karteč bio prestao. Oba topa su
sada gađala topovskim mecima u sredinu barikade, da bi je probili, i po
mogućnosti, otvorili prolaz za napad.
Kad je kamenje, namijenjeno za posljednju obranu, bilo na mjestu,
Enjolras naredi da se prenesu na prvi kat boce koje je ranije stavio pod stol
na kome je ležao Mabeuf.
– Tko će to piti? zapita Bossuet.
– Oni, odgovori Enjolras.
Zatim zabarikadiraše prozor u prizemlju, i držaše u pripremi željezne
prečke koje su noću zatvarale iznutra vrata na krčmi.
Tvrđava je bila dovršena. Barikada je bila bedem, a krčma utvrđena
kula.
Kamenjem koje je preteklo zatvoriše prolaz na barikadi.
Pošto branioci moraju uvijek da štede municiju, opsadnici, koji to znaju,
spremaju napad s nekom vrstom dokolice koja udara na živce, izlažući se
vatri prije vremena, ali više naizgled nego u stvarnosti, ne pretržući se.
Pripreme za napad vrše se uvijek s izvjesnim metodičkim odugovlačenjem;
zatim tresne grom.
Ovo odugovlačenje dozvoli Enjolrasu da sve pregleda i sve dovede u red.
Osjećao je da zato što takvi ljudi moraju da umru, njihova smrt treba da
bude remek-djelo.
On reče Mariusu:
– Nas smo dvojica starješine. Ja ću dati posljednje naredbe unutra, a ti
ostaj napolju i motri.
Marius se namjesti kao osmatrač na vrh barikade.
Enjolras naredi da se zakuju vrata kuhinje, koja je, rečeno je već, bila
pretvorena u ambulantu.

639
 – Ne smiju se poprskati ranjenici, reče on.
On dade posljednje naredbe u donjoj sobi, odsječnim ali potpuno mirnim
glasom; Feuilly ga je slušao i odgovarao u ime svih.
– Držite na prvom katu sjekiru u pripravnosti, da bi se presjekle
stepenice. Imate li ih?
– Imamo, reče Feuilly.
– Koliko?
– Dvije sjekire i jedan malj.
– Dobro. Ima nas dvadeset i šest boraca. Koliko ima pušaka?
– Trideset i četiri.
– Osam suvišnih. Napunite ovih osam pušaka kao sve druge i držite ih
pri ruci. Pripašite sablje i zadjenite pištolje. Dvadeset ljudi na barikadu.
Neka šestorica budu u zasjedi na mansardama i za prozorom na prvom katu
da bi tukli napadače kroz puškarnice. Neka nitko ne ostane skrštenih ruku.
čim sada bubanj počne udarati za napad, neka onih dvadeset dolje skoče na
barikadu. Tko prvi stigne imat će bolje mjesto.
Kad izdade ove naredbe, okrenu se Javertu i reče mu:
– Ne zaboravljam ni tebe.
I, metnuv na stol jedan pištolj, dodade:
– Posljednji koji odavde iziđe prosvirat će metak kroz glavu ovom
špijunu.
– Ovdje? zapita netko.
– Ne, ne miješajmo njegovo tijelo s našima. Preko male barikade može se
prijeći u uličicu Mondeteour. Ona je samo četiri stope visoka. Ovaj je dobro
vezan. Treba ga tamo odvesti i ubiti.
Netko je, u tom trenutku, bio hladniji od Enjolrasa; to je bio Javert.
Tada iskrsnu Jean Valjean.
On se bio izgubio u gomili ustanika. Iziđe iz nje i reče Enjolrasu:
– Jeste li vi komandant?
– Jesam.
– Vi ste mi malo zahvaljivali.
– U ime republike. Barikada ima dva spasioca. Mariusa Pontmercyja i
vas.
– Mislite li da zaslužujem neku nagradu?
– Svakako.
– Tražim onda jednu.
– Koju?

640
 – Da sam ubijem ovog čovjeka.
Javert diže glavu, vidje Jeana Valjeana, strese se neprimjetno i reče:
– Pravo je.
Enjolras je punio svoj karabin; on pogleda sve redom:
– Nitko nije protiv?
I okrenu se Jeanu Valjeanu:
– Uzmite špijuna.
Jean Valjean, doista, u znak da uzima Javerta, sjede na kraj stola. Ščepa
pištolj, i lako škljocanje bilo je znak da ga je zapeo.
Gotovo u isti mah odjeknu truba.
– Na oružje! viknu Marius s barikade.
Javert poče da se smije onim nečujnim smijehom koji mu je bio svojstven,
i, gledajući ustanike, reče im:
– Ni vama nije mnogo bolje nego meni.
– Svi napolje! viknu Enjolras.
Ustanici nagrnuše svi zajedno, a, pri izlasku, dobiše u leđa, ako se tako
može reći, ove Javertove riječi:
– Do skorog viđenja!

641
 XIX

JEAN VALJEAN SE OSVEĆUJE

Kad Jean Valjean ostade sam sa Javertom, on odriješi konopac kojim je
zarobljenik bio vezan preko tijela, a čiji je čvor bio pod stolom. Zatim mu
dade znak da ustane.
Javert posluša, sa onim neopisivim osmijehom u kome je bila skupljena
sva nadmoćnost okovanog autoriteta.
Jean Valjean uze Javerta za kaiš kao što bi uzeo konja za ular i vodeći ga
za sobom, iziđe iz krčme, lagano, jer je Javert, sputanih nogu, mogao praviti
samo sitne korake.
Jean Valjean je držao pištolj u ruci.
Prijeđoše talko unutrašnji trapez barikade. Očekujući brzi napad,
ustanici su im bili okrenuli leđa.
Jedino ih je Marius, stojeći sa strane na lijevom kraju barikade, vidio
kako prolaze. Ovu grupu osuđenika i krvnika osvijetli grobna svjetlost koju
je imao u duši.
Jean Valjean pomože sputanom Javertu, ne ostavljajući ga nijednog
trenutka, da s mukom prijeđe onaj mali opkop u uličici Mondétour.
Kad su ga prešli, nađoše se sami u uličici. Nitko ih ne vidje. Kuće na
savijutku ulice skrivahu ih od ustanika. Mrtva tijela dovučena s barikade,
na nekoliko koraka, bila su jezivo nagomilana.
U toj gomili viđaše se jedno modro lice, nečija rasuta kosa, jedna
probijena ruka, i polunage ženske grudi. To je bila Eponina.
Javert pogleda ispod oka ovo mrtvo tijelo, i savršeno miran reče
poluglasno:
– Čini mi se da poznajem ovu djevojku.
Zatim se okrenu Jeanu Valjeanu.
Jean Valjean stavi pištolj pod pazuh, i pogleda Javerta ravno u oči kao da
mu je htio reći: – Javerte, to sam ja.
Javert odgovori:
– Osveti se.
Jean Valjean izvadi iz džepa jednu britvu, i otvori je.
– Kama! viknu Javert. Imaš pravo. To ti bolje i dolikuje.

642
 Jean Valjean presiječe Javertu omču koju je imao na vratu, zatim uzu
koju je imao na rukama, a onda se saže pa mu presiječe veze na nogama, i
pošto se uspravi, reče mu:
– Slobodni ste.
Javert nije bio čovjek koga je lako potresti. Ali, koliko god da je vladao
sobom, nije se mogao obraniti od uzbuđenja. Bio je zablenut i ukočen.
Jean Valjean nastavi:
– Ne vjerujem da ću izići odavde. Ali, ako nekim slučajem iziđem, ja
stanujem, pod imenom Fauchelevent, u ulici Oružanog čovjeka broj sedam.
Javert se namršti kao tigar, pa mu se otvori jedan kraj usta i on
promrmlja kroz zube:
– Čuvaj se.
– Idite! reče Jean Valjean.
Javert se prisjeti:
– Ti reče Fauchelevent, ulica Oružanog čovjeka?
– Broj sedam.
Javert ponovi za sebe: – Broj sedam.
Zakopča svoj kaput, isprsi se vojnički, obrnu se nalijevokrug, skrsti ruke
poduprijevši bradu jednom od njih, i poče da ide k tržnici. Jean Valjean ga je
pratio očima. Poslije nekoliko koraka, Javert se okrenu i doviknu Jeanu
Valjeanu.
– Vi me mučite. Bolje da me ubijete.
Javert nije ni primijetio da se nije više obraćao sa ti Jeanu Valjeanu.
– Odlazite! reče Jean Valjean.
Javert ode laganim korakom. Malo zatim, on zaokrenu iza ugla ulice
Propovjednika.
Kad Javert zamače, Jean Valjean ispali pištolj u vjetar.
Zatim se vrati u barikadu i reče:
– Gotovo!
Evo šta se desilo za to vrijeme:
Više zauzet onim što se dešavalo iznad barikade nego onim unutra,
Marius nije dotad obraćao pažnju na špijuna vezanog u dnu mračne sobe.
Kad ga je vidio napolju, na punoj dnevnoj svjetlosti, kako ide preko
opkopa da umre, on ga je prepoznao. On se sjetio policijskog inspektora iz
ulice Pontoise, i dvaju pištolja koje mu je dao i kojima se on poslužio na ovoj
istoj barikadi; i ne samo da se sjetio lika nego i imena.
Ovo sjećanje bilo je ipak maglovito i mutno kao i sve njegove ideje. I on

643
ništa nije tvrdio, nego se samo zapitao: Da to nije onaj policijski inspektor
koji mu je rekao da se zove Javert?
Možda je još bilo vremena da se zauzme za tog čovjeka? Ali je najprije
morao znati da li je to doista onaj Javert.
Marius doviknu Enjolrasu, koji je u taj mah zauzeo položaj na drugom
kraju barikade:
– Enjolras!
– Šta si htio?
– Kako se zove onaj čovjek?
– Koji?
– Policijski agent. Znaš li mu ime?
– Znam, rekao nam ga je.
– Kako se zove?
– Javert.
Marius se trže.
U tom trenutku puče pištolj.
Jean Valjean se opet pojavi i reče: »Gotovo!«
Nešto ledeno i mračno dotače se Mariusova srca.

644
 XX

MRTVI IMAJU PRAVO A ŽIVI NISU

KRIVI
Agonija barikade morala je uskoro da počne.
Sve je doprinosilo tragičnom veličanstvu ovog uzvišenog trenutka;
hiljadu tajanstvenih lomova u zraku, dah naoružanih masa što se kreću
ulicama koje se ne vide, isprekidani topot konjice, potmuli tutanj artiljerije
u pokretu, puščana i topovska paljba koje se ukrštaju u pariškom labirintu,
bojni dim koji se diže sav pozlaćen iznad krovova, neki nerazgovijetni i
strahoviti uzvici iz daljine, svuda ognjene prijetnje, zvonjenje na uzbunu sa
Saint-Merryja, koje je sada bilo nalik na jecaje, blago vrijeme, sjaj neba
punog sunca i oblaka, ljepota dana i strahovita šutnja kuća.
Jer, od protekle večeri, dva reda kuća u ulici Chanvrerie postala su dva
zida, dva preplašena zida. Sve zatvoreno, vrata, prozori, kapci.
U ono vrijeme, tako različito od vremena u kome živimo, kad bi kucnuo
čas i narodu se prohtjelo da svrši s jednim stanjem koje je suviše trajalo, sa
oktroiranim ustavom ili sa zakonitim vladanjem, kad bi opći gnjev zasitio
zrak, kad bi grad pristao da diže kameno popločenje, kad bi ustanak
izmamio osmijeh buržoazije šapćući joj na uho svoju lozinku, tada bi
stanovnik, prožet, tako reći, bunom, postao pomagač boraca, a kuća se
bratimila s improviziranom barikadom koja se na nju oslanjala. Kad položaj
nije bio zreo, kad ustanak nije imao odlučan pristanak, kad gomila nije
odobravala pokret, bilo je gotovo s borcima, grad se pretvarao u pustinju oko
bune, duše su se ledile, skloništa zatvarala, a ulice propuštale vojsku da
uzme barikadu.
Ne može se narod na prepad natjerati da ide brže nego što hoće. Teško
onom tko pokuša da ga primorava! Narod se ne da tako lako. On tada
ostavlja ustanak samome sebi. Ustanici postaju gubavci. Kuća je onda litica,
vrata vas odbijaju, lice kuće je zid. Taj zid i vidi i čuje, ali neće. On bi se
mogao odškrinuti i spasiti vas. Ali ne. Taj zid je sudac. On vas gleda i
osuđuje vas. Što su ove zatvorene kuće mračne! Kao da su mrtve, a žive su.
Život koji je u njima prekinut, traje. Nitko nije iz njih izišao već dvadeset i
četiri sata, ali svi su u životu. U ovoj stijeni unutra, svi idu tamo-amo,
spavaju, ustaju; žive u porodici; piju i jedu; strah ih hvata, a to je užasna

645
stvar! Strah opravdava ovu groznu negostoljubivost; on s njom miješa
prestravljenost, a to je olakšavajuća okolnost. Ponekad se desi da strah
postane strast; užasavanje se pretvori u pomamu, kao što se obazrivost
pretvori u bijes; otud onaj duboki izraz: Pobješnjeli umjerenjaci. Krajnji
užas se razbukti pa iz njega iziđe neki grozni dim, gnjev. – Šta hoće ti ljudi?
Oni nisu nikad zadovoljni. Oni dovode u nepriliku mirni svijet. Kao da
nemamo i ovako dosta revolucija! Šta traže ovdje? Neka se sami ispetljaju.
Nisu za žaljenje. Oni su krivi. Što su tražili, to su i našli. To nas se nimalo
ne tiče. Da vidite kako je naša sirota ulica sva izrešetana mecima. Sve su to
sami nevaljalci. Nitko im ne smije vrata otvoriti. – I kuća izgleda kao grob.
Ustanak pred tim vratima umire; njega tu stignu karteč i gola sablja; ako
zapomaže, on zna da će ga čuti, ali mu neće nitko pomoći; ima tu zidova koji
bi ga mogli zakloniti, ima tu ljudi koji bi ga mogli spasti, ali ti zidovi imaju
debele uši, a ti ljudi imaju kamena srca.
Tko je tome kriv?
Nitko, i svatko.
Nepotpuna vremena u kojima živimo.
Utopija se uvijek, na svoju odgovornost i štetu, pretvori u ustanak, i od
filozofskog protesta postane oružan protest, od Minerve Palada. Utopija
koja postane nestrpljiva pa se pretvori u bunu zna šta je čeka; gotovo uvijek
dođe prerano. Tada se ona pomiri sa sudbinom, i primi stoički, mjesto
trijumfa, katastrofu. Ona služi, ne žaleći se, i čak pravdajući ih, one koji je
se odriču, a njena je velikodušnost u tome što pristaje da je napuste. Ona je
neukrotiva pred preprekom, a blaga pred nezahvalnošću.
Uostalom, da li je to nezahvalnost?
Jest, sa gledišta ljudskog roda.
Nije, sa gledišta ličnosti.
Napredak je način čovjekov. Opći život ljudskog roda zove se Napredak;
zajednički korak ljudskoga roda zove se Napredak. Napredak ide; on pravi
veliki ljudski i zemaljski put k nebeskom i božanskom; on ima svoje odmore
kad iščekuje zaostalu vojsku; on ima svoje počivke kada razmišlja, pred
nekim sjajnim Hanaanom koji iznenada otkriva svoj vidik; on ima svoje noći
kada spava; i bolno je i strašno misliocu kada vidi mrak nad ljudskom
dušom, i kad po pomrčini pipa uspavani Napredak, ne mogući ga probuditi.
Bog je možda umro, reče jednog dana piscu ovih redaka Gérard de Nerval
(Žerar de Nerval), miješajući napredak s bogom, i smatrajući da prekid
pokreta znači smrt bića.
Griješi tko očajava. Napredak se neminovno budi, i, uglavnom, moglo bi
se reći da on ide i kad spava, jer je i tada porastao. Kad ga vidite da ustane,

646
uvjerite se da je viši. Budi uvijek miran, to je u moći napretka isto toliko
koliko i u moći rijeke; ne dižite nikakvih ustava, ne bacajte nikakvog
stijenja; od prepreke se voda zapjenuši a čovječanstvo uzavri. I otud neredi;
ali, poslije tih nereda, vidite da je prijeđeno nešto puta.
Dokle god ne bude uspostavljen red, koji nije ništa drugo nego opći mir,
dokle god harmonija i jedinstvo ne zavladaju, revolucija će biti etapa na
putu napretka.
Šta je, dakle, napredak? Rekli smo to sad. Neprestani život naroda.
Ali se desi katkada da se trenutni život pojedinaca odupre vječnom životu
ljudskog roda.
Priznajemo to bez ogorčenja, pojedinac ima svoj zasebni interes, i može
bez ikakve zloupotrebe da se zalaže za taj napredak i da ga brani;
sadašnjost ima svoju dopuštenu količinu egoizma; trenutni život ima svoje
pravo, – i ne mora da se neprestano žrtvuje budućnosti. Generacija čije je
pravo prolaska na zemlji sada na redu ne mora da ga prekrati radi
generacija, njoj ravnih ipak, koje će kasnije doći. – Ja postojim, gunđa onaj
netko koji se zove Svi. Ja sam mlad i zaljubljen, ja sam star i hoću da se
odmorim, ja sam otac porodice, ja radim, ja napredujem, poslovi mi idu
dobro, imam kuću za iznajmljivanje, imam uloženog novca, sretan sam,
imam ženu i djecu, volim sve to, hoću da živim, pustite me na miru. – I
otuda, ponekad, ona duboka hladnoća prema velikodušnim prethodnicima
ljudskoga roda.
Utopija, uostalom, moramo to priznati, izlazi iz svoje sjajne sfere vodeći
rat. Ona, sutrašnja istina, uzima svoje sredstvo, bitku, od jučerašnje laži.
Ona, budućnost, postupa kao i prošlost. Ona, čista ideja, postaje gruba sila.
Ona unosi u svoj heroizam nasilje za koje je pravo da odgovara; nasilje za
potrebu i nuždu, protivno načelima, i za koje neizbježno iskusi kaznu.
Utopija-ustanak bori se držeći u ruci stari vojni zakon; ona strijelja špijune,
ona ubija izdajnike, ona uništava živa bića i baca ih u neznane pomrčine.
Ona se služi smrću, ozbiljna stvar. Izgleda da utopija nema više vjere u
blistanje, svoju neodoljivu i nepogrešnu snagu. Ona bije mačem. A nijedan
mač nije jednostran. Svaki mač ima dvije oštrice; tko rani jednom, rani se
drugom.
Sa ovom ogradom, i to sasvim ozbiljnom, moramo se diviti, uspjeli oni ili
ne uspjeli, slavnim borcima budućnosti, ispovjednicima utopije. I kad
propadnu, oni su za poštovanje, i možda je u neuspjehu njihovo veličanstvo.
Pobjeda kad odgovara napretku, zaslužuje odobravanje naroda; ali junački
poraz zaslužuje njihovu bolećivost. Ona je divna, a on je uzvišen. Za nas,
koji više volimo mučeništvo od uspjeha, za nas je John Brown (Džon Braun)
veći od Washingtona (Vašingtona), a Pisacane (Pizakane) od Garibaldija.

647
 Treba da ima netko i na strani pobijeđenih.
Ljudi su nepravedni prema ovim velikim ispitivačima budućnosti kad
propadnu.
Revolucionare optužuju da siju užas. Svaka barika da izgleda kao
atentat. Osuđuju njihove teorije, sumnjiče njihov cilj, boje se njihovih
zadnjih misli, ne priznaju njihovu savjest. Kore ih što dižu, nanose i slažu
protiv sadašnjeg socijalnog stanja gomilu bijede, bolova, nepravdi, tužbi,
očajanja, i što vade iz podzemlja blokove mraka da se iza njih ušanče i bore.
Dovikuju im: »Vi iz pakla vadite kamenje«. Oni bi mogli odgovoriti: »Zato je
naša barikada sagrađena od dobrih namjera«.59
Najbolje je, svakako, mirno rješenje. Sve u svemu, moramo priznati, čim
svijet vidi pločnik, sjeti se medvjeda, a društvo nema vjere u njegovu dobru
volju. Ali do društva je da se ono samo spasi; i mi apeliramo na njegovu
dobru volju. Nikakav nasilni lijek nije potreban. Proučavati zlo na lijep
način, pronaći ga, pa ga liječiti. Eto na šta ga mi pozivamo.
Bilo kako bilo, i kad padnu, naročito kad padnu, uzvišeni su ovi ljudi koji
se, na svima tačkama svijeta, uprvši oko na Francusku, bore za veliko djelo
s neumoljivom logikom ideala; oni poklanjaju svoj život za napredak; oni
vrše vjerski obred. Urečenog časa, nezainteresirano, kao kakav glumac čiji
je red da govori, pokoravajući se božanskoj režiji, oni silaze u grob. A ovu
beznadnu borbu, ovaj stoički nestanak oni primaju da bi doveli do sjajnih i
uzvišenih, sveopćih posljedica onaj veličanstveni ljudski pokret, neodoljivo
započet 14. srpnja 1789. Ovi su vojnici pravi svećenici. Francuska revolucija
je božansko djelo.
Uostalom, i ovu razliku treba dodati razlikama spomenutim već u jednoj
drugoj glavi: ima ustanaka primljenih koji se zovu revolucije, a ima
revolucija odbijenih koje se zovu bune. Ustanak koji bukne, to je ideja koja
polaže ispit pred narodom. Ako narod da slabu ocjenu, ideja je uvenulo voće,
ustanak je čarka.
Nije u prirodi naroda da zagazi u rat na svaki poziv i kad god utopija
zaželi. Nacije nemaju uvijek i svakog časa temperament junaka i mučenika.
Nacije su pozitivne. Sam po sebi, ustanak im je odvratan; prvo, zato što
se često svršava katastrofom, drugo, zato što mu je uvijek polazna tačka
apstrakcija.
Jer, a to i jest lijepo, oni što se žrtvuju uvijek se žrtvuju za ideal i samo
za ideal. Ustanak je oduševljenje. Oduševljenje može da se razgnjevi; i otud
ustajanje na oružje. Ali svaki ustanak koji gađa vladu ili režim nišani više.

59Na francuskom ima izreka: L’enfer est pave de bonnes intentions, pakao je popločen dobrim
namjerama, tj. u paklu ima ljudi koji su dobronamjerno zgriješili. – Prev.

648
Tako, na primjer, da to naglasimo, starješine ustanka od 1832, a naročito
oduševljeni mladići iz ulice Chanvrerie, nisu se borili baš protiv Louisa-
Philippea. Većina njih, govoreći otvoreno, odavali su priznanje osobinama
ovog kralja koji je bio na sredini između monarhije i revolucije; nijedan ga
nije mrzio, ali su oni napadali mlađu granu božanskoga prava u Louisu-
Philippeu kao što su ranije napadali stariju granu u Charlesu X; a obarajući
kraljevstvo u Francuskoj, oni su htjeli da obore, mi smo to objasnili, nasilje
čovjeka nad čovjekom i povlastice nad pravom u cijelom svijetu. Pariz bez
kralja, to će reći svijet bez despota. Tako su oni umovali. Cilj im je bio
svakako udaljen, nejasan možda, i nije volio napor; ali je bio velik.
Tako je to. I ljudi se žrtvuju za ta priviđenja koja su, za one što se
žrtvuju, gotovo uvijek iluzije, ali iluzije s kojima je pomiješana, jednom
riječju, sva ljudska izvjesnost. Ustanak poetizira i pozlaćuje ustanak. On
srlja u ove tragične stvari opijajući se onim što će uraditi. Tko zna? Možda
će i uspjeti. Malo ih je; protiv njih je čitava vojska; ali oni brane pravo,
prirodni zakon, suverenitet svakoga nad samim sobom koji se ne može
napustiti, pravdu, istinu, a kad zatreba, umru kao tri stotine Spartanaca.
Nitko ne misli na Don Quijotea (Kihota), nego na Leonidu. I svi idu
naprijed, pa, kad jednom počnu, ne uzmiču, nego srljaju ravno, imajući kao
nadu nečuvenu pobjedu, dovršenu revoluciju, oslobođeni napredak,
uveličani ljudski rod, opće oslobođenje, a u najgorem slučaju – Termopile.
Ova borba oružjem za napredak često je uzaludna, a rekli smo zašto.
Svjetini je teško ići za vitezima. Glomazna masa, gomila, koja je lomljiva
zbog same svoje težine, boji se pustolovina; a u idealu ima pustolovine.
Uostalom, da se i ovo ne zaboravi, tu su i interesi, nimalo prijatelji
sentimentalnog i idealnog. Ponekad želudac paralizira srce.
Veličina i ljepota Francuske je u tome što ona ima manji trbuh nego
ostali narodi; ona lakše pritegne pojas. Ona se prva probudi, a posljednja
uspava. Ona ide naprijed. Ona traži.
To dolazi otuda što je ona umjetnik.
Ideal nije ništa drugo nego što je najviša tačka logike, kao što i lijepo nije
ništa drugo do vrhunac istinitog. Narodni umjetnički nastrojeni su i
dosljedni narodi. Voljeti ljepotu, to je voljeti svjetlost. I zato je buktinju
Evrope, to jest civilizacije, nosila najprije Grčka, pa predala Italiji a ova
Francuskoj. Božanski narodi-prosvjetitelji. Vitae tampada tradunt60.
Divna je to stvar: poezija jednoga naroda je element njegovog napretka.
Količina civilizacije mjeri se prema količini mašte. Samo, civilizatorski
narod mora da ostane muški narod. Korint, da; Sibaris, nikako. Svaki

60 Buktinju života prenose. – Prev.

649
mekušac je pravi izrod. Ne treba biti ni diletant, ni virtuoz, nego treba biti
umjetnik. U pitanjima civilizacije ne treba ispredati, nego uzvišavati. Pod
tim uvjetom daje se ljudskom rodu obrazac ideala.
Moderni ideal ima svoj tip u umjetnosti, a svoje sredstvo u nauci.
Naukom će se ostvariti ona uzvišena vizija pjesnika, društvena ljepota. A +
B opet će stvoriti raj na zemlji. Na tački do koje je civilizacija dospjela,
egzaktno je potrebni element sjajnoga, a naučno oruđe ne samo da pomaže
umjetničkom osjećanju nego ga i dopunjuje; mašta mora da računa.
Umjetnost, koja osvaja, mora da se oslanja na nauku, koja korača. Solidnost
opreme vrlo je važna. Moderni duh, to je genij Grčke koji se vozi na geniju
Indije; Aleksandar na slonu.
Rase okamenjene u dogmi ili demoralizirane korišću i dobitkom nisu
stvorene da vode civilizaciju. Padanje na koljena pred idolom ili pred
dukatom slabi mišić koji korača i volju koja ide. Zanesenost vjerska ili
trgovačka umanjuje značenje naroda, obara njegov vidik obarajući mu nivo,
i oduzima mu ono u isti mah čovječansko i božansko, koje stvara
misionarske narode. Babilon nema ideala; Kartaga nema ideala. A Atena i
Rim, i kroz svu noćnu tminu vjekova, imaju i čuvaju aureolu civilizacije.
Francuska je od iste vrste naroda kao Grčka i Italija. Ona je Atenjanka
po ljepoti a Rimljanka po veličini. Ona je, osim toga, i dobra. Ona se predaje.
Ona je češće nego drugi narodi raspoložena za odanost i za požrtvovanje.
Samo, to joj raspoloženje dođe i prođe. I u tome je velika opasnost za one
koji trče kad ona hoće samo da ide, ili koji idu kad ona hoće da stane.
Francuska ima svoja oboljenja materijalizma, i, u izvjesnim trenucima,
ideje nagomilane u ovom uzvišenom mozgu nemaju ničega što podsjeća na
francusku veličinu i nisu veće od Misurija ili Južne Karoline. Šta da se radi?
Div izigrava patuljka; ogromnoj Francuskoj nekad se prohtije da bude
sićušna. U tome je sve.
Tu se nema šta primijetiti. Narodi, kao i zvijezde, imaju prava na
pomračenje. I sve je dobro, samo da svjetlost opet sine i da se pomračenje ne
izmetne u noć. Zora i uskrs sinonimi su. Ponovo javljanje svjetlosti istovetno
je s trajanjem čovjekovog ja.
Utvrdimo mirno ove činjenice. Smrt na barikadi, ili grob u progonu, za
predanost su prihvatljivi u nuždi. Pravo ime predanosti je nesebičnost.
Neka ostavljeni puste da budu ostavljeni, neka prognanici puste da budu
prognani, a mi samo zamolimo velike narode da, kad uzmiču, ne uzmiču
suviše daleko. Ne smije se, pod izgovorom vraćanja razumu, spuštati suviše
nisko.
Materija postoji, trenutak postoji, interesi postoje, trbuh postoji; ali ne
treba da trbuh bude sva mudrost. Trenutni život ima svoje pravo, primamo

650
to, ali i trajni život ima svoje pravo. Avaj! tko se popne može i da padne.
Češće nego što biste željeli vidite ovo u historiji. Jedan narod je slavan; on
se opija idealom, zatim zagazi u blato, i nalazi da je to dobro; a ako ga
zapitate kako to da ostavlja Sokrata za Falstaffa, on odgovara: »Zato što
volim državnike«.
Još nekoliko riječi prije nego što se vratimo u metež.
Bitka kao što je ova o kojoj sada pričamo samo je jedan grč k idealu.
Spriječeni napredak boluje, njega hvata padavica. Ovu bolest napretka,
građanski rat, morali smo negdje sresti na putu. To je jedna od kobnih faza,
čin i međučin u isti mah, ove drame čiji je pokretač jedan društveni
prokletnik, a čiji je pravi naslov: Napredak.
Napredak!
Ovaj uzvik koji nam se često otima je sva naša misao; i na ovoj tački
drame gdje se nalazimo, pošto ideja koju sadrži ima da izdrži više nego
jedno iskušenje, možemo valjda, ako ne da dignemo njen veo, a ono bar da
pustimo da jasno izbije njena svjetlost.
Knjiga koju čitalac ima u ovaj mah pred očima s jednog je kraja na drugi,
i u cjelini i u pojedinostima, ma kakvi bili prekidi, izuzeci ili slabost, hod zla
k dobru, nepravde k pravdi, laži k istini, noći k danu, apetita k svijesti,
truleži k životu, životinjstva k dužnosti, pakla k nebu, ništavila k bogu.
Polazna tačka: materija; završna tačka: duša. Hidra u početku; anđeo na
kraju.

651
 XXI

HEROJI
Najednom, bubanj udari za juriš.
Napad je bio kao vihor. Prethodne večeri, u mraku, barikadi su prilazili
nečujno kao udav. Sada, usred dana, u ovoj širokoj ulici, prepada doista nije
moglo biti, očigledno je bilo da će doći do juriša, top je počeo rikati, vojska je
jurnula na barikadu. Vještina je sada bila u pomami. Jedna snažna kolona
pješadije, ispresijecana na jednakim udaljenostima narodnom i općinskom
gardom, a naslanjajući se na guste mase koje se čujahu a ne viđahu, izbi
trčećim korakom u ulicu, s lupom bubnja, s jekom truba, s isturenim
bajonetima, s pionirima naprijed, i, ne obzirući se na metke, udari ravno na
barikadu kao kakva tučna greda na zid.
Zid se održa.
Ustanici osuše žestoku vatru. Barikada po kojoj su se već penjali imala je
grivu od munja. Napad je bio tako silovit da su jednog trenutka preplavili
napadači; ali ona strese sa sebe vojnike kao lav pse, i napadači su se vraćali
kao morska pjena na stijenu, i ona se opet pojavljivala, oštra, crna i
strahovita.
Primorana da se povuče, kolona osta zbijena na ulici, bez zaklona, ali
strašna, i odgovarala je barikadi užasnom pucnjavom. Tko god je vidio
vatromet sjetit će se onog snopa od izukrštanih munja što se zove kita
cvijeća. Sad zamislite tu kitu, ne više vertikalnu, nego horizontalnu, koja na
svakoj svojoj ognjenoj oštrici nosi metke, sačmu, tanad, i sipa smrt iz svog
gromovnog krila. Barikada je bila pod tom vatrom.
S obje strane jednaka odlučnost. Hrabrost je tu bila barbarska i
pomiješana s nekom vrstom herojske okrutnosti koja je počinjala
žrtvovanjem samoga sebe. To je bilo vrijeme kada se narodni gardist borio
kao zuav. Vojska je htjela da to raščisti; pobuna je htjela da se bori. Kad se
primi agonija u naponu mladosti i zdravlja, onda neustrašivost postaje
pomamna. Svatko je u ovom metežu dobio veličinu posljednjeg trenutka.
Ulica se pokrila mrtvim tijelima.
Barikada je imala na jednom kraju Enjolrasa a na drugom Mariusa.
Enjolras, koji se brinuo o cijeloj barikadi, čuvao se i zaklanjao; tri vojnika
padoše jedan za drugim pod njegovom puškarnicom i ne vidješe ga. Marius

652
se borio nezaklonjen. Izlagao se kao meta. Virio je iznad barikade više nego
polovinom tijela. Nema većeg rasipnika od tvrdice u koga uđe pomama;
nema strasnijeg čovjeka na djelu od sanjalice. Marius je bio strahovit i
zamišljen. Bitka je za njega bila kao san. Ličio je na sjenu koja puca.
Opsjednutima nestajaše fišeka, ali ne i sarkazma. Oni se smijahu u ovom
grobnom vihoru.
Courfeyrac je bio gologlav.
– Gdje ti je šešir? zapita ga Bossuet.
Courfeyrac odgovori:
– Odnio mi ga je top.
Ili su pak ponosno razgovarali.
– Zamisli, govorio je Feuilly, one ljude – (i on je spominjao imena,
poznata, čak slavna imena, poneka iz stare vojske) – koji su obećali da će
pristati uz nas i zakleli se da će nam priskočiti u pomoć, koji su se na to
obavezali svojom čašću, koji su naši generali, a koji nas sada ostavljaju.
A Combeferre mu je odgovorio s ozbiljnim osmijehom samo ovo:
– Ima ljudi koji gledaju na čast iz velike daljine kao na zvijezde.
Unutrašnjost barikade bila je tako prekrivena iskidanim fišecima da
biste rekli da je snijeg pao.
Napadači su imali broj, ustanici položaj. Oni su držali vrh zida i tukli u
glavu vojnike koji su se spoticali preko mrtvih i ranjenih i zapetljavali na
šancu. Ova barikada, onako sazidana i divno poduprta, bila je doista takav
položaj s koga šaka ljudi može da drži u škripcu čitavu vojsku. Ipak,
obnavljajući se stalno i množeći se pod kišom metaka, napadna kolona
neumoljivo se primicala, i, malo-pomalo, korak po korak, ali sigurno, vojska
je sada stezala barikadu kao kliješta.
Juriš se za jurišem nizao. Užas je bio sve veći.
Tada se zametnu na ovoj hrpi kamenja, u ovoj ulici Chanvrerie, borba
dostojna trojanskih zidina. Ovi ljudi, ispijeni, dronjavi, iscrpeni, koji nisu
jeli ni oka sklopili dvadeset četiri sata, koji su imali još samo nekoliko
metaka, koji su tražili po džepovima u kojima nije bilo fišeka, gotovo svi
ranjeni, s opaljenim i prljavim zavojima na glavi ili na ruci, s rupama na
odijelu iz kojih im je krv lila, jedva naoružani kojekakvim puškama i starim
okrnjenim sabljetinama, postali su Titani. Deset puta dođoše do barikade,
napadoše je, i popeše se uz nju, ali je nijednom ne zauzeše.
Da čovjek dobije pojam o ovoj borbi, trebalo bi da zamisli oganj bačen u
gomilu strahovite hrabrosti, i da gleda taj požar. To nije bila borba, nego
unutrašnjost zažarene peči; iz usta je izlazio plamen; lica su tu bila kao

653
nikad dotle, ljudski se oblik nije mogao poznati, borci su bili ognjeni, i
strašno je bilo vidjeti kako se kreću tamo-amo u ovom crvenom dimu ovi
vatreni duhovi meteža. Nećemo opisivati prizore ovog grandioznog pokolja,
koji su se nizali jedan za drugim ili se u isti mah dešavali. Samo epopeja
ima pravo da jednom bitkom napuni dvanaest hiljada stihova.
Rekao bi čovjek da je to pakao bramanstva, najstrašnija od sedamnaest
provalija, koju Veda zove šumom od Mačeva.
Borilo se hvatanjem u koštac, za svaku stopu, pištoljem, sabljom,
pesnicom, izdaleka, izbliza, ozgo, ozdo, odasvud, s kućnih krovova, s prozora
krčme, iz podrumskih rupa u koje se neki bijahu zavukli. Borio se jedan
protiv šezdeset. Prednji zid Korinta, upola razrušen, bio je rugoban. Prozor,
kartečem išaran, izgubio je i stakla i okvire i bio je sada nakazna rupa,
navrat-nanos kamenjem zatisnuta. Bossuet je poginuo; Feuilly je poginuo;
Courfeyrac je poginuo; Joly je poginuo; Combeferre, proboden bajonetom na
tri mjesta na grudima u trenutku kada je dizao jednog ranjenog vojnika,
mogao je samo pogledati u nebo, pa je izdahnuo.
Marius, ne prestajući se boriti, bio je toliko izranjavan, naročito po glavi,
da mu se lice ne viđaše od krvi i da biste rekli da je povezan crvenom
maramom.
Enjolras je jedini bio čitav. Kad bi ostao bez oružja, pružio bi ruku desno
ili lijevo i neki ustanik gurnuo bi mu u šaku ma kakvo oružje. Od četiri
mača imao je još jedan krnjotak; jedan više nego François I kod Marignana.
Homer veli:

»Diomed prekla Aksila, sina Tetranidova, koji življaše u sretnoj

Arizbi; Eurijal sin Mekistejin, pogubi Dreza, i Ofeltija, Ezepa, i onoga
Pedaza što ga najada Abarbarea začela od Bukoliona kome nema
mane; Odisej obori Pidita iz Perkoza; Antilok Ablera; Polipetes
Astijala; Polidam Otosa iz Kilene; i Teuker Aretaona. Megantios
pade pod udarcima Euripilova koplja. Agamemnon, kralj junaka,
obori Elatosa rođena u strmenom gradu koji zapljuskuje bučna rijeka
Satnois«.

U našim starim junačkim pjesmama Esplandijan napada ognjenim

pijukom markiza diva Svantibora, koji se brani kamenujući viteza kulama
koje vadi iz temelja. Naše stare zidne freske pokazuju nam dva vojvode od
Bretagne i Bourbona, s oružjem, grbovima i svom bojnom opremom, na
konjima, jednog prema drugom, sa ratnom sjekirom u ruci, s gvozdenom
obrazinom, s gvozdenim čizmama, s gvozdenim rukavicama; jednom konj

654
pokriven pokrovom od hermelina, drugom od plavetne čohe; Bretagna s
krunom na kojoj je lav između dva roga, Bourbon sa grdnim krinom na
šljemu s vizirom. Ali da netko bude ponosan, nije nužno da nosi, kao Yvon,
vojvodsku kacigu, da ima u ruci, kao Esplandijan, živi plamen, ili da je, kao
Files, otac Polidamov, donio iz Efira dobru ubojnu opremu, poklon od kralja
ljudi Eufeta; dosta mu je da dâ svoj život za uvjerenje ili zato da bi ostao
vjeran. Uzmite ovog prostog vojnika, jučerašnjeg seljaka iz Beaucea ili
Limousina, koji švrlja sa sabljicom o bedrima, oko služavki u
Luksemburškom parku i ovog mladog blijedog studenta nagnutog nad
nekim anatomskim preparatom ili nad nekom knjigom, plavog mladića što
škarama stricka svoju bradu, uzmite ih obojicu, zadahnite ih dahom
dužnosti, metnite ih jednog prema drugom na raskršću Boucherat ili u
ćorsokaku Planche-Mibray, i neka se jedan bori za svoju zastavu a drugi za
svoj ideal, i neka obojica misle da se bore za domovinu; – borba će biti
ogromna, a sjena koju će baciti, na ovom velikom epskom razbojištu
čovječanstva, ovaj vojničić i ovaj đačić koji su se dohvatili, bit će jednaka
sjeni koju baca Megarion, kralj Likije pune tigrova, kad se hvata u koštac sa
ogromnim Ajaksom što je ravan bogovima.

655
 XXII

STOPU PO STOPU
Kad od starješina ostadoše u životu samo Enjolras i Marius na dva kraja
barikade, centar, koji su tako dugo podržavali Courfeyrac, Joly, Bossuet,
Feuilly i Combeferre, popusti. Mada nije napravio znatnu rupu, top je doista
okrnjio sredinu barikade; vrh zida je na tom mjestu zbrisan pod udarom
topovskog metka, a ruševine, padajući čas unutra čas spolja, napravile su, s
obje strane barikade, dvije padine.
Izvršen je posljednji juriš, i taj je uspio. Nakostriješena masa bajoneta
stiže nezaustavljivo stupajući naprijed, a gusti prvi bojni red kolone u
napadu pojavi se u dimu na vrhu padine. Sad je bilo svršeno. Grupa
ustanika koja je branila centar povuče se naglo.
Tada se kod nekih probudi mračna ljubav prema životu. Pred ovom
šumom naperenih pušaka više njih ne htjedoše da umru. U takvom jednom
trenutku nagon za održanjem počne urlikali a životinja se pojavi u čovjeku.
Bili su pritiješnjeni uz visoku šestorokatnicu koja se dizala iza barikade. Ta
je kuća mogla biti za njih spas. Kuća je bila barikadirana i tako reći
zazidana od vrha do dna. Prije nego što bi vojska upala u unutrašnjost
barikade, vrata su se imala kad otvoriti i zatvoriti, za to je dovoljan jedan
trenutak, a vrata ove kuće, brzo odškrinuta i naglo otvorena, značila su
život za ove očajnike. Iza ove kuće bile su ulice, moglo se pobjeći, bilo je
prostora. Oni stadoše lupati u ta vrata kundacima i nogama, dozivajući,
vičući, preklinjući, lomeći ruke. Nitko nije otvarao. S prozorčića na trećem
katu gledala ih je mrtva glava.
Ali su Enjolras i Marius, i još sedam-osam koji pritekoše, dotrčali i štitili
ih. Enjolras je doviknuo vojnicima: »Ne naprijed!« Jedan oficir nije poslušao
i Enjolras ga ubi. On je sada bio u malom unutrašnjem dvorištu barikade,
naslonjen leđima na kuću Korinta, s mačem u jednoj a karabinom u drugoj
ruci, držeći otvorena vrata krčme i braneći ih od napadača. On doviknu
očajnicima: – Samo su jedna vrata otvorena. Ova ovdje. – I štiteći ih svojim
tijelom, a stojeći sam prema jednom bataljonu, on ih propusti da prođu. Svi
nagrnuše. Enjolras, mašući karabinom, kao štapom, a izvodeći udarce kao
na dvoboju, obarao je bajonete oko sebe i ispred sebe, i uđe posljednji; nasta
užasan trenutak, vojnici su htjeli da prodru, a ustanici da zatvore. Vrata se
tako silno zatvoriše da, uglavljujući se u svoj okvir, pritisnuše i presjekoše

656
pet prstiju jednom vojniku koji se bio uhvatio za dovratak.
Marius je ostao napolju. Jedno zrno mu je slomilo ključnu kost; on poče
da gubi svijest i da pada. Baš tada, pošto je sklopio oči, on osjeti da ga je
nečija snažna ruka ščepala, i u onoj nesvjestici koja ga spopade jedva je
imao vremena da se sjeti Cosette i da pomisli: – Zarobljen sam. Strijeljat će
me.
Ne videći Mariusa među bjeguncima u krčmi, Enjolras pomisli to isto. Ali
je trenutak bio takav da je svatko mogao da misli samo na svoju smrt.
Enjolras namjesti željeznu motku na vrata, učvrsti je i dvaput zaključa
bravu i lokot, dokle su izvana pomamno lupali, pješaci kundacima a pioniri
sjekirama. Napadači bjehu nagrnuli na ta vrata.
Sad je počinjala opsada krčme.
Vojnici su bili gnjevni.
Razdražila ih je smrt artiljerijskog narednika, a, što je još strašnije, na
nekoliko sati prije napada pronio se među njima glas da ustanici vrše
zvjerstva nad zarobljenicima i da u krčmi ima tijelo jednog vojnika bez
glave. Ovakvi su glasovi neizbježni pratioci građanskih ratova, a jedna
takva lažna vijest izazvala je kasnije katastrofu u ulici Transnonain.
Kad su vrata barikadirana, Enjolras reče ostalima:
– Prodajmo se skupo.
Zatim priđe stolu na kome bijehu položeni Mabeuf i Gavroche. Ispod
crnog platna viđahu se dvije prave i krute prilike, jedna velika, druga mala,
a dva se lica nejasno ocrtavahu pod hladnim naborima toga pokrova. Jedna
je ruka virila ispod stolnjaka. To je bila starčeva ruka.
Enjolras se saže i poljubi tu časnu ruku, kao što je prethodne večeri
poljubio čelo.
To su bila dva jedina poljupca koja je dao u svom životu.

Skratimo. Barikada se borila kao neka tebanska kapija, krčma se borila

kao neka kuća u Saragosi. Ovi su otpori mrgodni. Nema milosti. Isključeno
je svako pregovaranje. Svi hoće da umru samo ako mogu da ubiju. Kad
Suchet kaže: – Predajte se! – Palafox odgovara: – Poslije rata topom, rat na
nož. – Ništa nije izostalo prilikom zauzimanja na juriš krčme Hucheloup
(Išlu); ni kamenice koje su pljuštale s prozora i s krova na opsadnike i
groznim mrcvarenjem dovodile vojnike do očajanja, ni pucanje iz podruma i
s tavana, ni bjesnilo napada, ni pomama obrane, ni najzad, kad vrata
popustiše, bjesomučno ludilo istrebljivanja. Kad jurnuše u krčmu, spotičući
se o daske razvaljenih i oborenih vrata, napadači ne nađoše ni jednog borca.
Zavojite stepenice, oborene udarcima sjekire, ležale su nasred donje sobe,

657
nekoliko ranjenika izdisalo je, sve što nije izginulo bilo je na prvom katu,
odakle se, kroz rupu na tavanu gdje su izlazile stepenice, osula strahovita
vatra. To su bili posljednji fišeci. Kad i njih ispališe, kad ovi strahoviti
samrtnici ostadoše bez praha i olova, svaki uze u ruke po dvije od onih boca
koje je Enjolras bio sklonio i o kojima smo govorili, i usprotiviše se penjanju
ovim strahovito lomnim topuzima. To su bile boce napunjene dušičnom
kiselinom. Mi iznosimo pojedinosti ovog strašnog pokolja onakve kakve su.
Opsjednik se, nažalost, bori svačim. Grčka vatra nije obeščastila Arhimeda,
vrela smola nije obeščastila Bayarda. Cio rat je grozota, i tu nema izbora.
Vatra napadača, mada ometana i mada je dolazila odozdo gore, bila je
ubilačka. Naskoro se otvor na tavanu načičkao mrtvim glavama iz kojih
curahu dugi mlazevi crvene i vrele krvi. Bio je neiskazan metež; zgusnuti i
vrući dim pomračio je gotovo ovu borbu. Nema riječi kojima bi se iskazao
užas koji je dospio do ovog stupnja. Nije više bilo ljudi u ovoj sada paklenoj
borbi. To nisu više bili divovi protiv grdosija. To je više ličilo na Miltona i na
Dantea nego na Homera. Demoni su napadali, aveti su se branile.
To je bio čudovišni heroizam.

658
 XXIII

OREST GLADAN A PILAD PIJAN

Naposljetku, napravivši male ljestvice, služeći se ostacima stepenica,
puzeći uza zid, hvatajući se za tavan, isjekavši, na samoj ivici rupe,
posljednje borce koji su se odupirali, nekih dvadesetak opsadnika, vojnici,
narodni gardisti, općinski gardisti, većinom unakaženi ranama na licu pri
tom strašnom penjanju, oslijepljeni krvlju, bijesni, podivljali, nahrupiše
jedan preko drugog u sobu na prvom katu. U njoj je ostao na nogama samo
jedan čovjek, Enjolras. Bez fišeka, bez mača, on je držao u ruci samo cijev
svoga karabina čiji je kundak slomio o glave onima koji su ulazili. Između
njega i napadača stajao je bilijar; on se povukao u ugao sobe, i tu, gledajući
ponosno, dignute glave, s tim krnjotkom puške u ruci, on je bio još toliko
strašan da je oko njega bila čistina. Jedan od napadača viknu:
– To je starješina. On je ubio artiljerca. Kad je već tu, dobro se namjestio.
Neka ga, neka ostane. Strijeljajmo ga smjesta.
– Strijeljaj me, reče Enjolras.
I, baciv komad karabina, i skrstiv ruke, on se isprsi.
Kad netko ima smjelosti da lijepo umre, to uvijek uzbudi ljude, čim
Enjolras skrsti ruke, mireći se sa smrću, bojna vreva prestade u sobi, a onaj
se kaos najednom promijeni u neku grobnu svečanost. Izgledalo je kao da se
razoružani i nepomični Enjolras izdigao nad tim metežom svojim prijetećim
veličanstvom, i da ovaj mladić, jedini koji nije bio ranjen, uzvišen, krvav,
divan, ravnodušan kao da mu nitko ništa ne može, primorava ovu strašnu
gomilu, samom moći svoga mirnog pogleda, da ga ubije s poštovanjem.
Njegova ljepota, koju je još ljepšom tada činila njegova ponositost, bila je
blistava, i, kao da ne mogaše biti ne samo ranjen nego ni umoran, on je, i
poslije onih posljednjih, strašnih dvadeset i četiri sata, bio svjež i rumen.
Njega je možda imao u vidu onaj svjedok koji je kasnije rekao pred vojnim
sudom: »Čuo sam da su jednog ustanika zvali Apolon«. Jedan narodni
gardist koji je bio nišanio na Enjolrasa spustio je pušku i rekao: »Čini mi se
kao da ću pucati u cvijet«.
Dvanaest vojnika svrstaše se u uglu prema Enjolrasu, i spremiše šutke
svoje puške.
Zatim jedan narednik viknu: – Nišan.

659
 Jedan oficir se umiješa:
– Pričekajte.
I okrenu se Enjolrasu:
– Hoćete li da vam se vežu oči?
– Neću.
– Jeste li vi ubili artiljerijskog narednika?
– Jesam.
Grantaire je od prije nekoliko trenutaka bio budan.
Sjetit ćete se da je Grantaire još od prethodne večeri spavao u gornjoj
sobi krčme, sjedeći na stolici, navaljen na stol.
On je izražavao, u svoj njenoj snazi, onu staru metaforu: mrtav pijan.
Grozna mješavina apsenta, piva, rakije, bacila ga je u letargiju. Pošto je
njegov stol bio malen, te nije mogao biti od koristi za barikadu, ostavili su
mu ga. Bio je neprestano u istom položaju, presavinut preko stola, između
čaša, vrčeva i boca. Spavao je teškim snom obamrlog medvjeda i prezasićene
pijavice. Ništa ga nije moglo probuditi, ni puške, ni topovi, ni karteč koji je
padao u sobu u kojoj je bio, pa ni onaj jurišni lom. Izgledalo je kao da čeka
da mu neki metak uštedi napor buđenja. Nekoliko tijela ležalo je oko njega;
i, na prvi se pogled ničim nije razlikovao od ovih dubokih spavača smrti.
Pijanicu ne budi buka; njega budi tišina. Ova čudna pojava zapažena je
ne jednom. Propadanje svega oko njega još je više uspavljivalo Grantairea;
rušenje ga je ljuljuškalo. – Onaj prekid meteža pred Enjolrasom bio je
potres za ovaj teški san. Kao kad kola koja jure naglo zastanu. Oni koji
drijemaju naglo se probude. Grantaire đipi, protegnu ruke, protrlja oči,
pogleda, zjevnu i shvati.
Pijanstvo koje prestaje liči na zavjesu koja se dere. Skupa i jednim
pogledom, čovjek vidi sve što se skrivalo. Sve odjednom nagrne u pamet; i
pijanica, koji ne zna ništa šta se desilo za posljednja dvadeset i četiri sata,
tek što je otvorio kapke, sve odmah pojmi. Misli mu se povratiše s naglom
jasnoćom; mutno pijanstvo, ta para koja je pokrivala mozak, iščezava i
ustupa mjesto jasnoj i čistoj navali stvarnosti.
Ne skidajući očiju s Enjolrasa, koji bijaše zaklonjen iza bilijara u uglu,
vojnici nisu primijetili Grantairea, i baš se narednik spremao da ponovi
komandu: »Na nišan!«, kad odjednom oni čuše kako netko glasno povika
pored njih:
– Živjela republika! Evo i mene.
Grantaire je bio ustao.
Ogromna svjetlost cjelokupne borbe, u kojoj niti je bio niti je vidio, zasija

660
u blistavom pogledu preobraženog pijanice.
On ponovi: »Živjela republika!« prijeđe sobu čvrstim korakom, i stade
pred puške do Enjolrasa.
– Svršite s obojicom odjednom, reče on.
I, okrenuvši se blago Enjolrasu, on mu reče:
– Dozvoljavaš li?
Enjolras mu steže ruku sa osmijehom.
Taj osmijeh još trajaše kad plotun zagrmje.
Enjolras, prorešetan na osam mjesta, osta leđima uza zid kao da su ga
zrna prikovala. Samo mu glava klonu.
Kao gromom pogođen, Grantaire se skljoka. Odmah iza toga, vojnici su
istjerivali posljednje ustanike skrivene na vrhu kuće. Oni su pucali kroz
jednu drvenu rešetku u tavan. Borili su se i pod samim sljemenom. Bacili su
tjelesa kroz prozor, poneka i živa. Dva strijelca, koji su pokušavali da
podignu razbijeni omnibus, poginuše od dva metka iz karabina, ispaljena sa
mansarde. Izbaciše iz nje jednog čovjeka u bluzi, proburaženog bajonetom,
koji je krkljao na zemlji. Jedan vojnik i jedan ustanik skotrljali su se
zajedno niz strmeni krov od crijepova, i ne hoteći da puste jedan drugoga,
pali su stežući se u groznom zagrljaju. Ista borba i u podrumu. Povici,
pucnjava, divlje gaženje. Zatim tišina. Barikada je bila zauzeta.
Vojnici počeše da pretražuju kuće naokolo i da gone bjegunce.

661
 XXIV

ZAROBLJENIK
Marius je doista bio zarobljenik. Zarobljenik Jeana Valjeana.
Ruka koja ga je ščepala s leđa kad je padao, i čije je stezanje osjetio, bila
je ruka Jeana Valjeana.
Jean Valjean nije učestvovao u borbi drukčije nego izlažući se. Da nije
bilo njega, nitko se, u ovim posljednjim smrtnim trenucima, ne bi sjetio
ranjenika. Stižući svuda u tom pokolju, kao kakvo priviđenje, on je dizao
one koji su padali, nosio ih u donju sobu, i previjao. Kad bi mu ostalo malo
vremena, popravljao je barikadu. Ništa iz njegovih ruku nije izišlo što bi
ličilo na neki pucanj, napad, ili čak na ličnu obranu. On je šutio i pomagao.
Uostalom, jedva je imao koju ogrebotinu. Meci su ga se klonili. Ako je,
između ostalog, sanjao i o samoubojstvu, dolazeći u ovaj grob, onda u tome
nije uspio. Ali sumnjamo da je mislio na samoubojstvo, djelo bezbožno.
U gustom oblaku borbe, izgledalo je da Jean Valjean ne vidi Mariusa; on
ga, međutim, nije ispuštao iz vida. Kad jedan metak obori Mariusa, on skoči
hitro kao tigar, zgrabi ga kao plijen i odnese. Vihor napada bio je toga
trenutka toliko silno usredsrijeđen na Enjolrasa i na vrata krčme da nitko
ne vidje kako Jean Valjean, noseći na rukama onesviješćenog Mariusa,
prijeđe preko prostora barikade iz koga je izvađeno popločenje i zamače za
ugao kuće Korinta.
Sjetit ćete se ovog ugla koji je izlazio kao neki rt na ulicu; on je štitio od
metaka i karteča, i od pogleda, nekoliko kvadratnih stopa zemljišta. Nađe
se tako usred požara jedna soba koja ne izgori, a za vrijeme najveće bure na
moru ima, iza nekog rta ili u dnu nekog zaklona od grebena, jedan mirni
krajičak. Eto tu je, u toj vrsti prihvatnog položaja barikade Eponina
izdahnula.
Tu se zaustavi Jean Valjean, spusti Mariusa na zemlju, nasloni se na zid,
i pogleda oko sebe.
Stanje je bilo strahovito.
Za trenutak, za dvije-tri minute možda, ovaj istureni zid mogao je
poslužiti kao zaklon, ali kako da se iziđe iz ovog pakla? Sjeti se u kakvu je
nezgodu zapao, prije osam godina, u ulici Polonceau, i kako je uspio da
pobjegne; tada je to bilo teško, sada nemoguće. Imao je pred sobom ovu

662
neumoljivu i muklu kuću na šest katova, u kojoj kao da nitko nije stanovao
osim onog mrtvaca presavitog preko prozora; desno mu bijaše ona dosta
niska barikada što zatvaraše Petite-Truanderie; nju je bilo lako prijeći, ali
se povrh nje viđahu svrstani šiljci od bajoneta. To su bili vojnici, s one
strane barikade, u zasjedi. Jasno je bilo da bi se iza barikade naišlo na
plotun, i da bi svaka glava koja bi se usudila proviriti iznad zidine od
kamenih kocki bila nišan tolikim puškama. S lijeve mu je strane bilo bojno
polje. Smrt je bila iza ugla kuće.
Šta da radi?
Samo bi se ptica mogla odavde izvući.
A trebalo se odmah odlučiti, naći neki izlaz, donijeti neku odluku. Borilo
se na nekoliko koraka od njega: srećom, svi su se bili okomili na jednu
tačku, na vrata krčme; ali, neka samo jednom vojniku, jednom jedinom,
padne na pamet da zađe za kuću, ili da je napadne s boka, pa bi sve bilo
gotovo.
Jean Valjean pogleda kuću pred sobom, pogleda barikadu do sebe, zatim
pogleda zemlju, izbezumljeno, pomamno, kao da bi htio da okom u njoj
iskopa rupu.
Od tog gledanja, nešto se nerazgovijetno naziralo u toj agoniji, ocrtavalo i
uobličavalo, kao da pogled ima tu moć da izmami ono što čovjek traži. On
primijeti na nekoliko koraka pred sobom, do same male barikade koju su
tako neumoljivo čuvali i vrebali s one strane, pod jednom hrpom kamenih
kocki koja je pokrivaše, jednu željeznu rešetku ravno položenu, na visini
same zemlje. Ova rešetka, načinjena od jakih poprečnih šipki, imala je
otprilike dvije kvadratne stope. Kameni okvir u koji je bila utisnuta bio je
dignut, a ona je ležala kao da je bila izvučena. Kroz šipke se nazirala neka
mračna jama, nešto nalik na rupu u dimnjaku ili na bunarsko okno. Jean
Valjean skoči. Njegova stara umjetnost u bježanju zasija mu u glavi.
Odgurnuti kamenje, podići rešetku, uprtiti na leđa Mariusa, ukočenog kao
tijelo mrtvaca, sići s ovim teretom na sebi, pomažući se laktovima i
koljenima, u ovaj bunar, srećom malo dubok, spustiti iznad glave teški
gvozdeni zaklopac, na koji se opet skotrlja obrvano kamenje, stati na neku
popločanu površinu tri metra ispod zemlje, – sve je to bilo izvršeno kao u
nekom zanosu, snagom diva i brzinom orla, za nekoliko minuta svega.
Jean Valjean se nađe, s Mariusom još uvijek onesviješćenim, u nekakvom
dugom podzemnom hodniku. Tu bijaše duboki mir, potpuna tišina, noć.
To ga podsjeti na utisak koji je imao kad je pao s ulice u manastir. Samo
je onda nosio Cosettu, a sad Mariusa.
Do njega jedva tu dopiraše neka nerazgovijetna vreva, strahoviti lom u
krčmi na juriš zauzetoj.

663
 KNJIGA DRUGA

Levijatanovo crevo

664
 I

ZEMLJU OSIROMAŠILO MORE

Pariz baci u vodu dvadeset pet milijuna godišnje. Nema u ovom nikakve
metafore. Kako i na koji način? Danju i noću. U kojem cilju? Bez ikakva
cilja. S kojom mišlju? Ne misleći na to. Zašto? Nizašta. Kojim putem? Na
svoje crijevo. Koje je njegovo crijevo? Njegova kanalizacija.
Dvadeset i pet milijuna, to je najumjerenija približna cifra koju daju
procjene specijalne nauke.
Pošto je dugo lutala, nauka danas zna da je najplodonosnije i najbolje
đubre, ljudsko đubre. Kinezi su, na našu sramotu, znali to prije nas.
Eckeberg priča da nijedan kineski seljak ne ode u grad, a da ne donese, na
dva kraja bambusove obramice, dva vedra puna onog što mi zovemo izmet.
Zahvaljujući ljudskoj nečisti, zemlja je u Kini isto tako mlada kao u vrijeme
Abramovo. Kineska pšenica uveća svoje sjeme sto dvadeset puta! Nikakvi
guano nije ravan po plodnosti nečisti jedne prijestolnice. Jedan veliki grad
je najveće đubrište. Upotrijebiti grad za gnojenje polja, znači osigurati
uspjeh. Ako je naše zlato đubre, naprotiv, naše je đubre zlato.
A šta biva s ovim zlatnim đubretom? Pometu ga u provaliju.
Šalju se s velikim troškovima čitavi brodovi da pokupe na Južnom polu
balegu galebova i pingvina, a baca se u more neizmjerno bogatstvo koje leži
pod rukom. Sva ona ljudska i životinjska nečist koja propada bila bi
dovoljna da nahrani svijet kad bi se bacila u zemlju mjesto u vodu.
Ona smetlišta pred kućama, ona kola mulja što se noću drmusaju po
ulicama, ono grozno natovareno đubre, ono smrdljivo oticanje podzemnog
blata koje vam skriva pločnik, znate li šta je to? To je cvjetna livada, to je
zelena trava, to je majčina dušica i kadulja, to je divljač, to je stoka, to je
zadovoljno rikanje goveda uveče, to je mirisno sijeno, to je zlatno žito, to je
kruh na vašem stolu, to je topla krv u vašim žilama, to je zdravlje, to je
radost, to je život. Tako to hoće ona tajanstvena tvoračka sila koja mijenja
na zemlji a preobražava na nebu.
Dajte to u veliku topionicu; otud će izići vaše obilje. Hranjenje polja daje
hranu ljudima.
Vi ste vlasni da bacite ovo blago, i da mu se povrh toga smijete. To će biti
vrhunac vašeg neznanja.

665
 Statistika je izračunala da sama Francuska, preko svojih rijeka, saspe u
Atlantski ocean pola milijarde godišnje. Upamtite ovo: sa tih pet stotina
milijuna platila bi četvrtinu budžeta. Čovjek je toliko pametan da on voli da
tih pet stotina milijuna baci u vodu. I tako pravu hranu našeg naroda
odnosi ovdje kap po kap, a tamo valovima, ono bijedno bljuvanje naših
kanala u rijeke i ono divovsko sasipanje naših rijeka u ocean. Kad god naši
nužnici rignu, to nas stoji hiljadu franaka. To dovodi do dva rezultata:
zemlja omršavi i voda se zagadi. Iz brazde niče glad a iz vode izvire bolest.
Poznato je, na primjer, da u ovaj mah Temza truje London.
Što se tiče Pariza, morali su tu skoro da provedu većinu odvodnih kanala
nizvodno ispod posljednjeg mosta.
Jedna dvostruka cjevasta sprava, s ventilima i ustavama, koja usisava i
izbacuje, neki sistem jednostavne drenaže, prosto kao čovjekova pluća, i koji
se već uveliko upotrebljava u mnogim engleskim općinama, bio bi dovoljan
da dovede u naše gradove čitavu vodu iz polja i da odvede u naša polja
bogatu gradsku vodu, a ta bi nam laka razmjena, ne može biti prostija,
sačuvala pet stotina milijuna koje sad bacamo. Ali, tko na to misli?
Sadašnji sistem, iz želje da čini dobro, čini zlo. Namjera je dobra, rezultat
žalostan. Hoće da se očisti grad, a narod kržlja. Kanalizacija je nesporazum.
Kada svuda drenaža, sa svojom dvostrukom radnjom, vraćajući ono što
uzima, bude zamijenila kanalizaciju, to prosto ispiranje koje siromaši, onda
će, pošto je to povezano s činjenicom nove društvene ekonomije, proizvod
zemlje biti deset puta veći, a problem neimaštine neobično ublažen. Dodajte
tome uništenje parazitizma, i on će biti riješen.
Dotle, narodno bogatstvo otječe u rijeku, i propada. Propada je prava
riječ. Evropa slabi od tog iscrpljivanja.
Što se tiče Francuske, kazali smo njenu cifru. A kako Pariz ima dvadeset
i peti dio cjelokupnog francuskog stanovništva, i kako je pariški guano
bogatiji od svih, ostat ćemo ispod istine ako procijenimo na dvadeset i pet
milijuna pariški dio gubitka od one pola milijarde što je Francuska baca
godišnje. Ovih dvadeset i pet milijuna, kad bi se upotrijebili na davanje
pomoći i na uveseljenja, udvojili bi sjaj Pariza. Grad ih troši na kloake. I
tako se može reći da sve pariško rasipništvo, njegovo čudesno svetkovanje,
njegovo ludovanje, njegovo orgijanje, njegovo rasipanje zlata, njegov sjaj,
njegov luksuz, njegov raskoš, da je sve to njegov podzemni kanal za
nečistoću.
Eto kako se, u sljepilu jedne rđave političke ekonomije, baca niz vodu i
pušta da potone blagostanje svih. A tu ima zlatne žice za opće bogatstvo.
S ekonomske tačke gledišta, ova se činjenica može ovako kazati: Pariz je
proderana vreća.

666
 Pariz, taj uzorni grad, taj ugled svim uređenim prijestolnicama, čiju
kopiju želi da ima svaki narod, ta metropola ideala, ta uzvišena domovina
inicijative, podsticaja i ogledanja, to središte i to stanište duhova, taj grad
koji je prava nacija, ta košnica budućnosti, ta čudesna smjesa Babilona i
Korinta, sa tačke gledišta koju smo obilježili, jednom seljaku iz Fo-Kiana
učinio bi se takav da bi slegnuo ramenima.
Ugledajte se na Pariz, pa vam je propast gotova.
Uostalom, što se tiče ovog vajkadašnjeg i ludog rasipanja, i sam se Pariz
ugleda.
Ove čudne budalaštine nisu nove; ta glupost nije mlada. I stari su
postupali isto tako. »Kloake u Rimu, veli Liebig, gutale su sve blagostanje
rimskog seljaka«. Kad je ravnicu oko Rima upropastila rimska kanalizacija,
Rim je iscrpio Italiju, a kad je Italiju strpao u svoju kloaku, on je u nju
ubacio Siciliju, pa Sardiniju, pa Afriku. Ova kloaka nudila je svoje
proždiranje i gradu i svijetu. Urbi et orbi. Vječni grad, jama bez dna.
U ovim stvarima, kao i u drugim, Rim je bio primjer. Za ovim primjerom
poveo se Pariz, sa svom glupošću svojstvenom duhovitim gradovima.
Za posao o kom smo se izjasnili, Pariz ima pod sobom jedan drugi Pariz;
Pariz podzemnih kanala, koji ima svoje ulice, svoja raskršća, svoje trgove,
svoje ćorsokake, svoje arterije i svoj promet, koji je od blata, ali nema
ljudsko obličje.
Jer nikom ne treba laskati, čak ni velikom narodu; gdje ima svega, tu
ima i gadosti pored uzvišenosti; i ako Pariz krije u sebi Atenu, grad
svjetlosti, Tir, grad moći, Spartu, grad vrline, Ninivu, grad čuda, on krije u
sebi i Luteciju, grad blata.
Uostalom, u tome je takođe pečat njegove moći, i titanska pariška
kaljuga ostvaruje, kao spomenik, onaj čudni ideal što su ga, kao ličnosti,
ostvarili ljudi kao što je Machiavelli, Bacom i Mirabeau; grandioznu
pokvarenost.
Podzemlje Pariza, kad bi oko moglo pronići kroz njegovu površinu,
izgledalo bi kao neki kolosalni koralj. Spužva nema doista više šupljika i
hodnika nego što ih ima gruda zemlje od šest milja opsega na kojoj počiva
stari veliki grad. Ne računajući katakombe, koje su podrum za se, ne
računajući nerazmršljivi splet plinskih cijevi, ne računajući ogromni sistem
cijevi za podjelu pitke vode, koji se završuje česmama, sami kanali za
nečistoću prave pod zemljom s obje strane rijeke čudesnu mračnu mrežu;
labirint koji mjesto konca što vodi ima svoj nagib.
Tu se javlja, u vlažnoj magli, parcov, koji dođe kao neki proizvod porođaja
Pariza.

667
 II

STARA HISTORIJA KANALIZACIJE

Zamislite da dignete Pariz kao kakav poklopac, podzemna mreža kanala,
gledana iz visine, ocrtavala bi s obje strane obale po jednu veliku granu
navrnutu na rijeku. Na desnoj obali spoljni kanal bit će stablo toj grani,
sporedni kanali bit će grančice, a oni najmanji bit će sićušne grančice.
Ova je slika samo površna i upola tačna, pošto je pravi kut, koji je čest u
ovoj vrsti podzemnog grananja, vrlo rijedak u biljnom svijetu.
Imat ćete približniju sliku ovog čudnog geometrijskog plana ako
pretpostavite da gledate rasut na mračnoj podlozi neki čudni istočni alfabet,
čija bi se nakazna slova zalijepila jedno za drugo, u nekom vidnom neredu,
kao nekim slučajem, jedna svojim uglovima, druga svojim krajevima.
Kaljuge i kanali igrali su veliku ulogu u srednjem vijeku, Bizantu i na
starom Istoku. Kuga se tamo rađala, despoti su tamo umirali. Gomile su
gotovo s religioznim strahom gledale ta korita truleži, čudovišne kolijevke
smrti. Od zagađene jame u Benaresu ne hvata manja vrtoglavica nego od
lavovske jame u Babilonu. Teglat-Falazar, kako kazuju rabinske knjige,
kleo se ninivskom kaljugom. Iz minsterskog podzemnog kanala Jean iz
Leydena je izveo svoj lažni mjesec, kao što je iz bunara-kloake njegov istočni
parnjak, Mokana, zaodjenuti prorok iz Korasana, izveo svoje lažno sunce.
Historija ljudi ogleda se u historiji kloaka. Geomonije pričaju o Rimu.
Pariški kanal bio je stara strahovita stvar. Bio je grobnica, bio je sklonište.
Zločin, um, društveni protest, sloboda savjesti, misao, krađa, sve što ljudski
zakoni progone ili su progonili, sve se to skrivalo u ovu jamu; majoteni
(maillotins) u četrnaestom vijeku, kradljivci ogrtača u petnaestom, hugenoti
u šesnaestom, potpaljivači tabana u sedamnaestom. Prije sto godina, otuda
je noću izlazila kama, a tamo je bježao gonjeni džepar; šuma je imala
pećinu.
Pariz je imao kanal. Prosjačka družba, ta galska picareria, primala je
kanal kao filijalu svoga Dvorišta čuda, i uveče, podrugljiva i okrutna,
vraćala se pod Maubueeov ulaz kao u neku ložnicu.
Bilo je sasvim prirodno da oni koji su danju radili u Džeparskom
ćorsokaku ili u Koljačkoj ulici traže prenoćište pod nekim mostićem ili u
nekoj jazbini. Otuda sijaset sjećanja. Sve vrste aveti lutaju ovim dugim

668
usamljenim hodnicima; svuda trulež i smrad; ponegdje neka oduška, na
koju Villon iznutra razgovara s Rabelaisom spolja.
Kanal, u starom Parizu, zborno je mjesto svega što je iscrpeno i što se
ogleda. Politička ekonomija vidi u njemu smetlište, društvena filozofija vidi
u njemu talog.
Kanal je savjest grada. U njemu se sve stječe i suočava. U tom blijedom
mjestu ima mraka, ali nema više tajni. Svaka stvar ima svoj pravi oblik, ili
bar svoj konačni oblik. Gomila đubreta ima tu dobru stranu što ne laže. Tu
je našla mjesto prirodnost. Basileova maska se tu nalazi, ali joj se vidi i
karton, i konci, i unutrašnjost kao i spoljašnost, i pojačana je dobrim kalom.
Lažni nos Scapinov je pored nje. Sve gadosti civilizacije, kad svrše svoju
službu, padaju u tu jamu istine do koje dopire društveno kliženje. One tu
potonu, ali se i šire. Ta mješavina je ispovijest. Tu spoljašnost ne vara, tu
nema šminkanja, gadost tu svlači svoju košulju, potpuna golotinja, slom
varka i opsjena, nema tu ničega osim onoga što jest, u strašnom obliku
onoga čemu je došao kraj. Stvarnost i nestajanje. Jedno dno od boce tu
priznaje pijanstvo, jedna drška od kotarice tu priča o služenju; kočanj
kupusa koji je imao nekih pretenzija tu opet postaje kočanj kupusa; lik na
velikom novčiću tu slobodno rđa, Kaifin ispljuvak sreta Falstaffov
bljuvanjak, zlatnik koji je izišao iz kockarnice udari na klinac na kome visi
kraj samoubilačkog užeta, začetak iz utrobe olovne boje tu se skotrlja
zavijen u šljokice koje su na pokladni utorak prošle godine plesale u Operi,
jedna kapa koja je sudila ljudima valja se pored truleži koja je bila
Margotonina suknja; to je više nego bogatstvo, to je jednakost. Sve što se
nekad bijelilo i rumenilo sad se kalja. Skinut je i posljednji veo. Kanal je
cinik. On sve kaže.
Ova iskrenost smradna godi nam, i odmara dušu. Kad je čovjek proveo
svoj vijek na zemlji, gledajući kako se prave važni državni razlog, zakletva,
politička mudrost, ozbiljnost situacije, nepodmitljivo sudstvo, onda mu
lakne kad uđe u podzemni kanal i vidi blato koje je tu na svom mjestu.
To je u isti mah i pouka. Rekli smo već, historija prolazi kroz kanal.
Bartolomejske noći tu cure kap po kap između kamenja. Velika javna
ubojstva, političke i vjerske klaonice prolaze kroz ovo podzemlje civilizacije i
guraju u njemu svoje leševe. Za oko sanjalice, sva historijska ubojstva tu
kleče, u gadnom sumraku, s komadom svoga pokrova mjesto pregače i
spužvom sumorno brišu svoja nedjela. Tu je Louis XI s Tristanom, François
I s Dupratom, Charles IX sa svojom majkom, Richelieu s Louisom XIII, tu je
Louvois, tu je Letellier, tu Hébert i Maillard stružu kamenje da bi zatrli
trag svojim nedjelima. Pod tim svodovima čuje se metla ovih aveti. Tu se
udiše ogromni smrad društvenih katastrofa. U uglovima se vidi neko

669
crvenkasto svjetlucanje. Tu teče užasna voda u kojoj su se umivale krvave
ruke.
Društveni ispitivač mora ući u ovaj mrak. On je dio njegovih laboratorija.
Filozofija je mikroskop misli. Sve bi htjelo da pobjegne od nje, ali joj ništa ne
može umaći. Nema tu vrdanja. Koju ćete svoju stranu pokazati ako vrdnete?
Sramnu stranu. Filozofija goni zlo svojim poštenim pogledom, i ne da mu da
pobjegne u neznan. U čiljenju stvari koje nestaju, u smanjivanju stvari koje
iščezavaju, ona raspoznaje sve. Ona rekonstruira purpurno odijelo po
dronjku a ženu po krpi. Po kloaki ona obnovi grad; po blatu ona obnovi
naravi. Po jednom okrnjenom komadu ona vidi da li je to bila amfora ili
krčag. Po jednom zarezu nokta na pergamentu ona uoči razliku između
jevrejštine u Judengasse i jevrejštine u Getu. U onom što je ostalo ona
pronađe ono što je bilo, dobro, zlo, laž, istinu, mrlju krvi u dvoru, mrlju tinte
u jazbini, kaplju loja u javnoj kući, izdržana iskušenja, prijatna mamljenja,
izbljuvane orgije, savijenu kičmu karaktera koji se pregiba, trag prostitucije
u dušama za koju ih je njihova grubost osposobila, a na odijelu rimskog
nosača biljeg od dodira lakta Mesalininog.

670
 III

BRUNESEAU
Pariška kanalizacija u srednjem vijeku bila je za priču. U XVI vijeku,
Henri II pokušao je s bušenjem koje nije uspjelo. Mercier svjedoči da je prije
sto godina kloaka bila ostavljena sama sebi da se snalazi kako sama zna.
Takav je bio stari Pariz, razdiran svađama, neodlučnošću i lutanjem.
Dugo je bio prilično glup. Kasnije, 1789-ta pokazala je kako grad može doći
k sebi. Ali u dobro staro vrijeme prijestolnica nije imala mnogo pameti; ona
nije znala vršiti svoje poslove ni moralno ni materijalno; niti je umjela bolje
čistiti đubre nego zloupotrebe. Sve joj bijaše smetnja, sve joj bijaše teško.
Kroz kanale, na primjer, nije bio moguć nikakav putokaz. U njima se isto
tako teško bilo snaći kao što se u gradu teško razabrati; gore nerazumljivo,
dolje nerazmrsivo; pod zbrkom jezika bila je zbrka laguma; Dedal pod
Babilonom.
Ponekad je pariški kanal htio da se izlije, kao da je taj zanemareni Nil
odjednom bio obuzet gnjevom. Gadna stvar, bilo je tih poplava podzemnih
kanala. Ponekad je ovaj želudac civilizacije slabo probavljao, smrad se
vraćao u grlo gradu, i Pariz je osjećao miris nečisti. Ova sličnost jama sa
grižnjom savjesti bila je dobra; to je bila opomena, slabo primana uostalom;
grad se ljutio što izmet ima toliko smjelosti, i nije dozvoljavao da se smrad
povrati. Otjerajte ga bolje.
Parižani od osamdeset godina sjećaju se sada poplave od 1802. godine.
Nečist se izlila unakrst na Trgu pobjede gdje je spomenik Louisa XIV; ušla
je u ulicu Saint-Honoré na dva otvora kanala Elizejskih Polja, u ulicu Saint-
Florentin kanalom Saint-Florentin, u ulicu Pierre-à-Poisson kanalom
Sonnerie, u ulicu Popincourt kanalom Chemin-Vert, u ulicu Rocquette
kanalom ulice Lappe; ona je poplavila oluk ulice Elizejskih Polja do trideset
i pet centimetara visine; i, na južnoj strani, kroz senski kanal koji je radio u
obratnom pravcu, ona je prodrla u ulicu Mazarine, u ulicu Échaudé i u ulicu
Marais, gdje se zaustavila na dužini od sto devet metara, baš na nekoliko
koraka od kuće u kojoj je stanovao Racine, poštujući, u sedamnaestom
vijeku, pjesnika više nego kralja. Ona je dostigla najveću visinu u ulici
Saint-Pierre, gdje je narasla tri stope iznad otvora, a najveću površinu u
ulici Saint-Sabin, gdje se razlila na dužini od dvjesta trideset i osam
metara.

671
 U početku ovog vijeka pariški podzemni kanali bili su tajanstveno mjesto.
Nečist ne može nikad biti na dobrom glasu; ali ovdje je rđav glas graničio sa
užasavanjem. Pariz je nejasno znao da ima pod sobom neki strašni podrum.
O njemu se govorilo kao o onoj čudovišnoj kaljuži u Tebi u kojoj su gmizale
stonoge petnaest stopa dugačke i u kojoj bi se mogao Béhémoth kupati.
Velike čizme čistača nisu nikad gazile dalje od nekih poznatih mjesta. Još se
nije bilo daleko odmaklo od vremena kada su đubretarska kola, sa vrha
kojih se Sainte-Foix bratimio sa markizom de Créqui (Kreki), izručivana
prosto u kanale, što se tiče čišćenja, taj je posao ostavljen bujicama, koje su
sve više začepljivale nego rastjerivale. Rim je ostavljao još nešto poezije
svojoj kloaci i zvao je Geomonije; Pariz je svoju grdio i zvao je Smrdljiva
Jama. Nauka i praznovjerje slagali su se u pogledu užasavanja. Smrdljiva
Jama bila je podjednako odvratna i higijeni i legendi. Mrgodni Redovnik
izlegao se pod smradnim svodom kanala Mouffetard; leševi patuljaka bacani
su u kanal Barillerie; Fagon je pripisivao strahovitu tifoidnu groznicu od
1865. velikom otvoru kanala Marais koji je zjapio sve do 1883. u ulici Saint-
Louis, skoro preko puta firme Galantnog vjesnika. Otvor kanala u ulici
Mortellerie bio je na glasu zbog kuge koja je otud izbijala; sa svojom
željeznom zupčastom rešetkom nalik na red zuba, on je bio u ovoj kobnoj
ulici kao čeljusti zmaja koje duvaju pakao na ljude. Narodna mašta
začinjavala je mračni pariški slivnik nekom groznom primjesom
beskonačnoga. Kanal je bio bez dna. Kanal, to je atenski Baratron. Ni
policiji nije padalo na pamet da ispituje ove gubave krajeve. Tko bi smio zaći
u tu neznanost, baciti sondu u taj mrak, poći u ispitivanje te provalije? To je
bilo strašno i pomisliti. Netko se ipak javio. Kloaka je dobila svoga
Kristofora Kolumba.
Jednoga dana, 1805, za jednog od rijetkih boravaka imperatorovih u
Parizu, ministar unutrašnjih poslova, neki Decres ili bilo koji Cretet, dođe
na podvorenje svome gospodaru za vrijeme njegovog oblačenja. Na
Carrouselu zveckahu po pločniku sablje svih onih neobičnih vojnika velike
republike i velikog carstva; na vratima Napoleonovim bijaše čitava navala
heroja; ljudi s Rajne, sa Šelde, s Adige i Nila; drugovi Joubertovi, Desaixovi,
Marceauovi, Hocheovi, Kléberovi; upravljači balona s Fleurusa, grenadiri s
Mainza, pontonjeri s Genove, husari koje su Piramide gledale, artiljerci koje
je poprskalo Junotovo topovsko tane, oklopnici koji su zauzeli na juriš flotu
usidrenu u Zuyderze; jedni su bili s Bonapartom na mostu na Lodi, drugi su
stajali uz Murata u rovu kod Mantove, treći su stigli prije Lannesa u tjesnac
Montebello. Cijela je armija bila tada u dvorištu Tuilerija, predstavljena
jednom desetinom ili jednim vodom, i čuvala je Napoleona na odmoru; a to
je bilo ono slavno doba kad je velika armija imala za sobom Marengo a pred
sobom Austerlitz.

672
 – Sire, reče ministar unutrašnjih poslova Napoleonu, vidio sam juče
najneustrašivijeg čovjeka u vašoj kraljevini.
– Tko je taj čovjek? reče osorno car, i šta je uradio?
– On hoće da nešto uradi, Sire.
– Šta?
– Da pregleda parišku kanalizaciju.
Taj je čovjek postojao i zvao se Bruneseau (Brinso).

673
 IV

NEPOZNATE POJEDINOSTI
I izvršio je pregled. To je bio strašan pohod: noćni pohod protiv kuge i
zagušivanja. To je bio u isti mah put otkrića. Jedan od još živih učesnika u
tom putu, bistar radnik, onda još vrlo mlad, pričao je prije nekoliko godina
zanimljive pojedinosti koje je Bruneseau izostavio iz svog izvještaja
policijskom prefektu, smatrajući ih nedostojnim administrativnog stila.
Sredstva za dezinfekciju bila su u ono vrijeme jednostavna. Tek što je
Bruneseau prešao prve čvorove podzemne mreže, a osam radnika od njih
dvadeset odbili su da idu dalje. Posao je bio vrlo složen; pregled je zahtijevao
čišćenje; trebalo je dakle čistiti, i u isto vrijeme mjeriti; bilježiti kuda voda
ulazi, brojati rešetke i otvore, naći sve ogranke, označiti gdje se matice
dijele, utvrditi opseg pojedinih basena, ispitati male kanale navrnute na
glavni kanal, izmjeriti visinu svakog hodnika na najvišem mjestu, i širinu,
kako ondje gdje počinje svod tako i pri zemlji, najzad odrediti ordinate
niveliranja u pravcu svakog otvora za vodu, bilo na dnu kanala, bilo na
površini ulice. S mukom se išlo naprijed. Nije bio rijedak slučaj da ljestvice
za silaženje propadnu po tri stope u mulj. Svjetiljke su zamirale u onom
smradu. S vremena na vrijeme, iznošen je poneki onesviješćeni čistač
kanala. Na nekim mjestima, provalije. Zemljište se survalo, ploče su
propale, kanal se pretvorio u bunar bez dna; nije više bilo čvrstog tla; jedan
je čovjek iznenada potonuo; s mukom su ga izvadili. Po savjetu Fourcroya,
palili su na izvjesnim razmacima, na mjestima dovoljno suhim, u velikim
zaklonima puno kučine natopljene smolom. Po zidovima su, mjestimično,
izrasle nakazne pečurke kao kakve guke; i sam kamen izgledao je bolestan
u ovoj zagušljivoj sredini.
Bruneseau je, u svom ispitivanju, išao niz vodu. Na mjestu gdje su se
dijelila dva kanala kod Grand-Hurleura pročitao je na jednom izbočenom
kamenu datum 1550; taj je kamen označavao granicu na kojoj se zaustavio
Philibert Delorme, koga je Henri II odredio da pregleda podzemlje Pariza.
Taj je kamen bio biljeg koji je XVI vijek udario na kanale za nečistoću;
Bruneseau je našao rad XVII vijeka u oluku Ponceau i oluku ulice Vieille-
du-Temple, koji su svedeni između 1600. i 1650, a rad XVIII u zapadnom
dijelu kanala za skupljanje, ozidanom i svedenom 1740; bili su napukli i
trošniji od zidova spoljnog kanala, koji je bio iz 1411, vremena kad je rječica

674
Menilmontant bila podignuta na stepen Velikog Kanala pariškog,
unapređenje otprilike takvo kao kad bi neki seljak postao prvi sobar kraljev;
nekako kao kad bi Debeli Jean postao Lebel.
Izgleda da su ponegdje, naročito pod Palačom pravde, nađene ćelije starih
apsana izgrađene u samom kanalu. Grozno in pace. Jedan željezni okov je
visio u jednoj od ovih ćelija. Sve su zazidane. Nađene su i neke čudne stvari;
između ostalog skelet jednog orangutana koji je nestao iz Zoološkog vrta
1800, nestanak koji je po svoj prilici u vezi sa čuvenom i neospornom
pojavom đavola posljednje godine XVIII vijeka. Siromah đavo utopio se
najzad u kanalu za nečistoću.
Pod drugim svedenim hodnikom koji izlazi na Arche-Marion, jedna vreća
za krpe, potpuno očuvana, izazvala je divljenje dobrih poznavalaca. Svuda je
u mulju, koji su čistači najzad neustrašivo prevrtali, bilo puno dragocjenih
predmeta, zlatnog i srebrnog nakita, dragog kamenja, para. Kad bi neki div
procijedio ovu kaljugu, našao bi u svom situ blago tolikih vjekova. Na
mjestu gdje se dijele dva ogranka ulice Temple i ulice Saint-Avoye, nađena
je jedna čudna bakrena medalja hugenotska, na kojoj je s jedne strane bila
svinja s kardinalskim šeširom a s druge strane vuk s tijarom na glavi.
Na najveće iznenađenje naišlo se na ulaz u Veliki Kanal. Taj ulaz bio je
nekad zatvoren željeznim vratima od kojih su ostale samo šarke. O jednoj od
ovih šarki visio je neki prljavi i nakazni dronjak, koji se vjerojatno zaustavio
tu na prolazu, landarao u mraku i sve se više derao. Bruneseau prinese
fenjer i zagleda krpu. To je bio vrlo fini batist, a na jednom se njegovom
manje istruljelom kraju raspoznavao ostatak jedne heraldičke krune
izvezene iznad ovih sedam slova: L A V B E S P. Kruna je bila markiska a
sedam slova su označavala ime Laubespine. Poznadoše da je to jedan komad
pokrova Maratova. U svojoj mladosti Marat je imao ljubavnih veza. To je
bilo u vrijeme kad je služio u kući grofa d’Artoisa u svojstvu konjskog
liječnika. Od tih ljubavnih veza s jednom gospođom visokog roda, historijski
utvrđenih, ostala je ova posteljna plahta. Zamijenjena nekako ili ostavljena
za uspomenu. Pošto je to bilo jedino malo bolje rublje koje je imao, sahranili
su ga u njemu kad je umro. Stare su ga žene uvile za grob u ovo platno u
kome je bilo sladostrašća tragičnog Prijatelja naroda.
Bruneseau je produžio. Ostavili su ovaj dronjak gdje je i bio: nisu ga
uništili. Da li iz preziranja ili iz poštovanja? Marat je zasluživao i jedno i
drugo. A onda i sudbina je tu umiješala svoje prste, pa nitko nije htio da to
dirne. Uostalom, pogrebne stvari treba ostaviti na onom mjestu koje su
same izabrale. Jednom riječju, relikvija je bila čudna. Jedna je markiza na
njoj spavala; Marat je u njoj istrunuo; ona je prošla kroz Panteon da bi
dospjela do parcova u podzemnim kanalima. Ova fina krpa iz ložnice kojoj bi

675
Watteau nekad veselo nacrtao sve nabore, postala je na kraju dostojna
oštrog Danteovog pogleda.
Potpuni pregled pariških podzemnih kanala za nečistoću trajao je sedam
godina, od 1805. do 1812.
Idući polako, Bruneseau je određivao, upravljao i izvodio znatne radove;
u 1808, spustio je korito Ponceaua, i otvarajući svuda nove linije, on je,
1809, proveo kanal ispod ulice Saint-Denis do česme Nevinih; u 1810, ispod
ulice Froidmanteau i ispod Salpêtrière; u 1811, ispod ulice Neuve-des-
Petits-Pères, ispod ulice Mail, ispod ulice Écharpe, ispod Kraljevskog trga; u
1812, ispod ulice Mira i ispod Chaussée d’Antin. U isto vrijeme svu je mrežu
dezinficirao i načinio je zdravijom. Poslije druge godine rada, Bruneseau je
uzeo sa sobom i svog zeta Nargauda.
Eto tako je početkom ovoga vijeka staro društvo očistilo svoje duplo dno i
umilo svoje kanale. Bar je to ostalo.
Krivudavi, ispucani, s izvađenim pločama, s prslim zidovima, s
rupčagama, s čudnim okukama, dižući se i spuštajući se besmisleno,
smradni, divlji, zapušteni, mračni, s brazgotinama na pločama i
poderotinama na zidovima, strašni, takvi su bili, gledani iz sadašnjice, stari
pariški kanali. Grananje na sve strane; ukrštanje prokopa, račvanje,
raskrsnice, zvijezde, rovovi, zatvoreni prostori, ćorsokaci, svodovi premazani
šalitrom, smradne pomijare, lišajivo prokapljivanje zidova, curenje kaplja s
tavana, pomrčine; ništa nije bilo tako užasno kao ova stara gnojna grobnica,
Babilonov aparat za probavljanje, pećina, jama, bezdan ispresijecan
ulicama, titanski krtičnjak u kome se duhu privida da, u mraku, u onoj
prljavštini koja je nekad bila sjaj, luta ona ogromna slijepa krtica, prošlost.
Da ponovimo, takva je bila nekad kanalizacija.

676
 V

SADAŠNJI NAPREDAK
Danas su kanali čisti, hladni, ravni, uredni. Oni ostvaruju gotovo ideal
onoga što se u Engleskoj razumije pod riječju »dostojan poštovanja«. Oni su
pristojni i sivkasti, pravi pravcati, dotjerani kao za paradu. Liče na liferanta
koji je postao državni savjetnik. U njima se gotovo jasno vidi. Blato se tu
pristojno ponaša. Na prvi pogled pomislio bi čovjek da su to oni podzemni
hodnici nekad tako obični i tako zgodni za bježanje vladara i prinčeva, u ono
staro dobro vrijeme, »kad je narod volio svoje kraljeve«. Sadašnji kanali su
lijepi kanali; imaju stila; stari pravilni aleksandrinac, koji je, istjeran iz
poezije, prebjegao, izgleda, u arhitekturu, kao da se pomiješao sa svakim
kamenom ovog dugog, tamnog i bjeličastog svoda; svaki je odvodni oluk
arkada; ulica Ravoli služi za ugled i u kloaci. Uostalom, ako je geometrijska
pruga gdje na mjestu, to je doista u kanalu za nečistoću velikoga grada. Tu
mora da važi zakon najkraćeg puta. Kanal je danas dobio neki službeni
izgled. I sami policijski izvještaji, koji o njemu ponekad govore, čine to s
poštovanjem. Riječi kojima ga karakterizira administrativni jezik odabrane
su i dostojanstvene. Što se nekad zvalo hodnik, sad se zove galerija; što se
nekad zvalo rupa, sad se zove okno. Villon ne bi više poznao svoj stari
sirotinjski stan. Ova podzemna mreža ima još uvijek svoje vajkadašnje
stanovništvo glodara, brojnije nego ikada; s vremena na vrijeme, neki
matori parcov izviri na otvor kanala i promatra Parižane; ali se i sama ova
gadija pripitomljava, zadovoljna svojim podzemnim dvorovima. Kloaka
nema ništa više od svoje prvobitne podivljalosti. Kiša, koja je prljala
nekadašnji kanal, pere sadašnji kanal. Ne vjerujte mu ipak mnogo. Kužne
se klice još u njemu legu. On je prije licemjeran nego besprijekoran.
Policijska prefektura i zdravstvena komisija ne mogu tome ništa. Uprkos
svim poduzetim mjerama, iz njega izbija neki neodređeni sumnjivi zadah,
kao iz Tartuffea poslije ispovijesti.
Ali kako je, sve u svemu, čišćenje pošta koju odaje podzemni kanal
civilizaciji i kako je, s te tačke gledišta, savjest Tartuffeova napredak prema
Augijeovoj štali, izvjesno je da se pariška kanalizacija popravila.
To je više nego napredak, to je preobražaj. Između starog i novog kanala
ima čitava revolucija. Tko je izveo tu revoluciju?
Čovjek koga je svatko zaboravio, a koga smo imenovali, Bruneseau.

677
 VI

BUDUĆI NAPREDAK
Kopanje pariških kanala nije bio lak posao. Deset posljednjih vjekova
radili su na njemu ne mogući ga završiti kao što ni Pariz nisu mogli završiti.
Na kanalima se doista osjećaju sve posljedice širenja Pariza. Oni su u zemlji
neka vrsta mračnog polipa s hiljadu pipaka koji raste dolje u isti mah kad i
grad gore. Kad god grad prosiječe jednu ulicu, kanal produži jedan rukavac.
Stara monarhija sagradila je samo dvadeset i tri hiljade i tri stotine metara
kanala; dotle je bio dospio Pariz januara 1806. Od tog doba, o kome ćemo još
govoriti, rad je bio korisno i energično prihvaćen i produžen. Napoleon je
sagradio, ove su cifre zanimljive, četiri hiljade osam stotina i četiri metra;
Louis XVIII, pet hiljada sedam stotina i devet; Charles X, deset hiljada
osam stotina trideset i šest; Louis-Philippe osamdeset i devet hiljada i
dvadeset; republika od 1848, dvadeset i tri hiljade tri stotine osamdeset i
jedan; sadašnji režim, sedamdeset hiljada i pet stotina; u svemu dosad, dvije
stotine dvadeset i šest hiljada šest stotina i deset metara; šezdeset milja
podzemnih kanala; ogromna utroba Pariza. Neprestano grananje koje ne
prestaje; nepoznato i ogromno građenje.
Kao što se vidi, danas je podzemna pariška mreža više nego deset puta
duža od onog što je bila u početku ovog vijeka. Teško je sebi predočiti koliko
je trebalo istrajnosti i napora da se dovede ova kloaka do onog relativnog
savršenstva na kome se sada nalazi. Stara monarhijska gradska uprava i,
za deset posljednjih godina osamnaestog vijeka, revolucionarna općina jedva
su uspjele da probiju pet milja kanala, koliko je bilo prije 1806. Ovaj posao
nailazio je na svakojake smetnje, jedne koje su dolazile od prirode samoga
zemljišta, druge koje su potjecale od predrasuda radnog pariškog naroda.
Pariz je podignut na jednom sloju zemlje koji se čudno opire pijuku, motici,
sondi, ljudskom radu. Ništa nije teže za probijanje i kopanje nego ona
geološka formacija iznad koje je naslagana ona divna historijska formacija
koja se zove Pariz; čim se, ma u kom vidu, počne raditi i napredovati u tom
sloju nanosa, naiđe se na mnoge podzemne otpore. Tu su žitka ilovača,
izvori vode, tvrde stijene, tu onaj meki i duboki mulj koji specijalna nauka
zove slačica. Pijuk mučno probija krečne ploče koje se smjenjuju s vrlo
tankim koncima ilovače i slojevima škriljaca po čijim su listovima naslagane
školjke iz pred-adamskih oceana. Ponekad neki potok iznenada probije

678
započeti svod i poplavi radnike; ili pak krene lapor na koji se naiđe i pokulja
s bijesom vodopada, lomeći kao staklo najdeblje potporne grede. Tu skoro,
na Villettei kad je trebalo, ne prekidajući plovidbu i ne ispražnjujući kanal,
sprovesti podzemni kanal za skupljanje ispod plovnog kanala Saint-Martin,
korito kanala Saint-Martin je napuklo, voda je naglo pokuljala u podzemni
rov, više nego što su pumpe mogle crpsti; najposlije je morao zaroniti jedan
gnjurac da potraži pukotinu, koja je bila na ulazu u veliki basen i koju je s
mukom začepio. Na drugim mjestima, blizu Seine, pa i dalje od rijeke, kao
na primjer, kod Bellevillea, Velike ulice i prolaza Luniere, naiđe se na
pijesak koji nema dna, u koji se tone i u koji čovjek propadne za tren oka.
Dodajte tome zagušivanje kužnim klicama, zatrpavanje odronjenom
zemljom, iznenadno stropoštavanje. Dodajte tome tifus, kojim se radnici
postepeno zaraze. U naše dane, pošto je probio galeriju Clichy (Kliši), sa
bočnim prostorom za glavni vodovod iz Ourcqa (Urka), jarkom dubokim
deset metara; pošto je, kroz osuline, kopanjem, često kroz trulež, i
podupiranjem, sveo rječicu Bièvre od Bolničkog bulvara do Seine; pošto je,
da bi oslobodio Pariz bujica s Montmartrea i da bi odveo onu rječnu
baruštinu od devet hektara, koja je ležala blizu mitnice Martyrs, pošto je,
rekosmo, sagradio kanal od mitnice Blanche do puta za Aubervilliers
(Obervilije), radeći četiri mjeseca, dan i noć, na dubini od jedanaest metara;
pošto je, nečuvena stvar za to vrijeme, proveo podzemni kanal ulicom Barre-
du-Bec, na šest metara ispod zemlje, ne kopajući jarak, – nadzornik Monnot
je umro. Pošto je sve tri hiljade metara kanala na svim tačkama grada, od
ulice Traversière-Saint-Antoine do ulice Lourcine, pošto je, račvanjem
Arbalète, oslobodio od kišnih poplava raskrsnicu Censier-Mouffetard, pošto
je sagradio kanal Saint-Georges na kamenim temeljima u betonu u živom
pijesku, pošto je upravljao strašnim radovima na spuštanju temelja u
rukavcu Notre-Dame de Nazareth, inženjer Duleau je umro. Nema nigdje
izvještaja o ovim hrabrim djelima, koja su ipak korisnija od glupog klanja
na bojnim poljima.
Pariški kanali 1832. nisu bili ni približno onakvi kakvi su danas.
Bruneseau je dao zamah, ali je trebalo da dođe kolera, pa da se počne onaj
ogromni rad koji je otada izvršen. Neobično zvuči kad se kaže, na primjer,
da je jedan dio vanjskog kanala, koji se zove Veliki kanal, kao onaj u
Veneciji, bio još potpuno otvoren 1821, sa svojim smradom u ulici Gourdes.
Tek 1823. našao je Pariz u svom džepu dvije stotine šezdeset i šest hiljada
osamdeset franaka i šest santima potrebnih da se pokrije ova sramota. Tri
slivnika u Combat, de la Cunette i Saint-Mandé, sa svojim odvodnim
olucima, spravama, jamama i ograncima tek su iz 1836. Podzemna mreža
pariških kanala obnovljena je i, kako smo rekli, više nego deset puta
uvećana za posljednjih četvrt vijeka.

679
 Prije trideset godina, u vrijeme ustanka, 5. i 6. lipnja, još su bili, na
mnogim mjestima, stari kanali. Mnoge ulice koje su sada ispupčene bile su
onda ulegnuti prolazi. Često su se, na najnižim mjestima gdje su se slivale
ulice i raskrsnice, vidjele velike četvrtaste rešetke s debelim šipkama, čije se
željezo sijalo, uglačano nogama, a koje su bile opasne i kliske za kola i
konje. Službenim građevinskim jezikom ta su se strma mjesta i te rešetke
zvali propusti.
Godine 1832, u mnogim ulicama, u ulici Étoile, Saint-Louis, Temple,
Vieille-du-Temple, Notre-Dame-de-Nazareth, Folie-Méricourt, Cvjetnom
keju, ulici Petit-Musc, Normandie, Pont-aux-Biches, Marais, predgrađu
Saint-Martin, Notre-Dame-des-Victoires, predgrađu Montmartre, na
Champs-Élysée, ulici Jacob, Tournon, stara gotska kloaka još je cinički
pokazivala svoje žvale. To su bila ogromna kamena ždrijela, ponekad
oivičena odbojnicima, monumentalno bezobrazna.
Pariz 1806. nije skoro imao više kanala nego u maju 1663, pet hiljada tri
stotine dvadeset i osam hvati. Poslije Bruneseaua, 1. siječnja 1832, imao je
četrdeset hiljada tri stotine metara. Od 1806. do 1831, građeno je godišnje,
prosječno, sedam stotina i pedeset metara; otada je podizano svake godine
po osam pa i po deset hiljada metara galerija, zidanih sitnim materijalom s
debelim slojem naročitog kreča za vodu na betonskim temeljima. Po dvjesta
franaka metar, šezdeset milja današnjih pariških kanala predstavljaju
četrdeset i osam milijuna.
Osim ekonomskog napretka koji smo označili u početku, važni problemi
javne higijene u vezi su s ovim ogromnim pitanjem pariške kanalizacije.
Pariz se nalazi između dvije struje, vodene struje i zračne struje. Vodena
struja, koja leži pod zemljom na dosta velikoj dubini, ali koju su već našla
dva bušenja, probija se kroz sloj zelenog pješčanika položenog između krede
i jurskog vapnenca; ovaj sloj može biti predočen jednom kružnom površinom
od dvadeset i pet milja u polumjeru; mnoštvo rijeka i potoka tu vlaži; u
jednoj čaši vode iz bunara na Grenelle pijete Seinu, Marnu, Jonnu, Oisu,
Aisnu, Cher, Viennu i Loiru. Vodena struja je zdrava, ona dolazi ravno s
neba a zatim iz zemlje; zračna struja je nezdrava, ona dolazi iz kanala za
nečistoću. Sve kužne klice iz kloake miješaju se s disanjem grada; otuda
onaj zadah. Zrak nad bunjištem, ovo je naučno utvrđeno, čistiji je nego zrak
nad Parizom. Doći će vrijeme kad će se, pomoću napretka, usavršenih
mašina, i veće prosvijećenosti, upotrebljavati vodena struja da se pročisti
zračna struja, to jest da se ispiraju kanali. Zna se da pod ispiranjem kanala
mi razumijevamo vraćanje mulja zemlji, slanje đubreta na oranice i gnojiva
na njive. Ovim prostim postupkom, u društvenoj zajednici smanjit će se
bijeda a uvećati zdravlje. Još uvijek bolesti se šire iz Pariza na pedeset milja

680
oko Louvrea, koji uzimamo kao središte ovog kužnog kruga.
Moglo bi se reći da je, punih deset vjekova, kloaka bolest Pariza. Kanal
za nečistoću je otrov koji grad nosi u svojoj krvi. Narodni nagon nije se u
tome prevario. Zanat čistača kanala bio je nekada gotovo isto tako opasan, i
narodu gotovo isto tako odvratan kao i strvoderski zanat, koga se svijet tako
dugo užasavao i prepuštao ga krvniku. Morao se dobro platiti neki zidar da
bi se odlučio da se zagnjuri u ovu smrdljivu jamu; ljestvice bunardžije
nerado su se u nju spuštale; nastala je poslovica: Tko se spusti u jamu, sišao
je u grob; i svakojake grozne priče obavijale su užasom, rekli smo, ovaj
ogromni slivnik; strašna kaljuga koja je očuvala tragove zemljinih kao i
ljudskih revolucija, i u kojoj nalazite ostatke svih kataklizama, od potopskih
školjki do Maratova dronjka.

681
 KNJIGA TREĆA

Blato, ali duša

682
 I

KLOAKA I NJENA IZNENAĐENJA

Jean Valjean se nalazio u pariškom kanalu za nečistoću.
Još jedna sličnost između Pariza i mora. Ronilac može da zaroni u nj, kao
i u ocean.
Prelaz je bio nečuven. U samoj sredini grada, Jean Valjean je izašao iz
grada, i, za tren oka, dok je podigao i spustio poklopac, prešao je iz
obasjanog dana u mrkli mrak, iz podneva u ponoć, iz loma u tišinu, iz
grmljavine gromova u grobno mrtvilo, i, još čudnijim preokretima nego što
je bio onaj u ulici Polonceau, iz krajnje opasnosti u najveću sigurnost.
Pasti u podrum; nestati u podzemlje pariško; ostaviti ovu ulicu u kojoj je
smrad svuda i naći se u ovom grobu u kome je život, bio je to čudan
trenutak. Ostao je nekoliko časaka kao u bunilu; slušao je zaprepašćen.
Stupica spasenja najednom se otvorila pod njim. Nebeska dobrota ščepala
ga je u neku ruku izdajom. Divne su zasjede proviđenja!
Ali ranjenik se nije micao, a Jean Valjean nije znao da li donosi u ovu
jamu živa ili mrtva čovjeka.
Prvi mu je osjećaj bio sljepilo. Odjednom je izgubio vid. Učinilo mu se da
je za tren oka i ogluhnuo. Ništa ne čujaše. Pomamna ubilačka bura koja je
bjesnjela na nekoliko stopa nad njim dolazila mu je, kako smo rekli, zbog
debelog sloja zemlje koji ga je od nje odvajao, samo prigušeno i
nerazgovijetno, i kao neko brujanje u dubini. Osjećao je da mu je čvrsto pod
nogama; to je sve; ali to je bilo dosta. Pruži jednu ruku, zatim drugu, napipa
zid s obje strane, i otkri da je hodnik tijesan; kliznu nogom, i uvjeri se da su
ploče mokre. Kroči naprijed obazrivo, bojeći se rupe, jame, kakve provalije;
utvrdi da su svuda ploče; zadah smrada pokaza mu gdje se nalazi.
Poslije nekoliko trenutaka nije više bio slijep. Malo svjetlosti padalo je
kroz prozorčić kroz koji se uvukao, i pogled mu se privikao na taj podrum.
Počeo je da razabira ponešto. Hodnik u koji se zakopao, ta je riječ ovdje na
svom mjestu, bio je zazidan za njim. To je bio jedan od onih ćorsokaka koje
službeni jezik zove ograncima. Pred njim je bio jedan drugi zid, zid mraka.
Svjetlost od prozorčića iščezavala je na deset-dvanaest koraka od mjesta na
kome je bio Jean Valjean, i bacala je samo jednu blijedu prugu na nekoliko
metara vlažnog zida u kanalu. Dalje odatle, mrak kao tijesto; izgledalo je

683
strašno prodrijeti u nj, i čovjeku se činilo kao da će biti progutan. Moglo se
ipak, i moralo se zagnjuriti u ovu stvrdnutu maglu. Moralo se čak požuriti.
Jean Valjean pomisli da ovu rešetku, koju je opazio pod kamenjem, mogu da
primijete i vojnici, i da sve zavisi od tog slučaja. I oni mogu sići u kanal i
pretražiti ga. Nije smio ni jedan trenutak dalje gubiti. Bio je spustio
Mariusa na zemlju, pa ga, da opet upotrijebimo pravu riječ, podiže kao
stvar, uze na leđa i krenu naprijed. Uputio se odlučno ovom pomrčinom.
U samoj stvari, oni su bili manje spaseni nego što je mislio Jean Valjean.
Čekale su ih možda druge, ne manje opasnosti. Poslije munja i vihora borbe,
pećina kužnih klica i zamki; poslije kaosa, kloaka. Jean Valjean je pao iz
jednog kruga pakla u drugi.
Pošto je napravio pedeset koraka, morao je zastati. Iskrsnulo je jedno
pitanje. Hodnik se završavao jednim drugim uzanim hodnikom koji je išao
poprečno. Pred njim su bila dva puta. Kojim od njih da se uputi? Da okrene
lijevo ili desno? Kako da se snađe u ovom crnom labirintu? Ovaj labirint,
rekli smo, imao je jedan konac, to je njegov nagib. Ići tim nagibom, znači ići
na rijeku.
Jean Valjean shvati to odmah.
On pomisli da je po svoj prilici u tržničkom kanalu; da će, ako okrene
lijevo i uputi se nagibom, stići za manje od četvrt sata na neki otvor gdje
kanal utječe u Seinu između Pont-au-Changea i Pont-Neufa, to jest da će se
pojaviti usred dana na najživljem mjestu u Parizu. Možda će izbiti na neki
ulični otvor. Prolaznici će se zaprepastiti kad vide dva krvava čovjeka gdje
izlaze iz zemlje ispod njihovih nogu. Dotrčat će stražari, nastat će uzbuna.
Uhvatit će ga prije nego što izađe. Bolje je zaći dalje u ovaj splet, predati se
ovom mraku, a za izlazak osloniti se na providnost.
On ode uz nagib i okrenu desno.
Kad je zamakao za ugao hodnika, iščeze mu daleka svjetlost s prozorčića,
opet ga obavi gust mrak i on ponovo obnevidje. Išao je ipak naprijed, i to što
je brže mogao. Mariusove ruke bijahu ga obgrlile oko vrata a noge mu
višahu niz leđa. Jednom rukom držao je obje Mariusove ruke a drugom je
pipao zid. Obraz Mariusov dodirivao mu je lice i lijepio se onako krvav.
Osjećao je kako curi niz njega i probija mu ispod odijela topla Mariusova
krv. Međutim, neka vlažna toplina na njegovom uhu koje dodirivahu usta
ranjenikova bila je znak da on diše, i prema tome da živi. Hodnik kojim je
sada koračao Jean Valjean bio je uži od pređašnjeg. Jean Valjean se jedva
kretao. Kiša od prethodne večeri još ne bješe otekla pa je sredinom korita
ostao potočić, i on je morao da se pribija uza zid da ne bi gazio po vodi. Išao
je tako obavijen pomrčinom. Ličio je na ona noćna priviđenja što pipaju po
nevidljivom i gube se pod zemljom u mračne provalije.

684
 Međutim, malo-pomalo, bilo što daleki prozorčići bacahu ponešto lelujave
svjetlosti u ovaj gusti mrak, bilo što mu se oči navikavahu na pomrčinu, vid
mu se nekako povrati, i on poče da nejasno nazire, čas zid koji je dodirivao,
čas svod pod kojim je prolazio. Zjenica se noću širi i progleda naposljetku,
kao što se duša širi u nesreći i nađe najzad boga.
Teško je bilo pogoditi put.
Pravac kanala povodi se, tako reći, za pravcem ulica koje su nad njima.
Bilo je onda u Parizu dvije hiljade i dvije stotine ulica. Možete sada zamisliti
ispod njih onu šumu mračnih ogranaka što se zovu kanalizacija. Svi kanali
u ono doba, kad bi se nadovezali jedan na drugi, iznijeli bi jedanaest milja
dužine. Rekli smo maločas da sadašnja mreža, zahvaljujući naročito živom
radu za trideset posljednjih godina, ne iznosi manje od šezdeset milja.
Jean Valjean se prevario u samom početku. Mislio je da je pod ulicom
Saint-Denis, a ne valja što nije bio pod njom. Ima pod ulicom Saint-Denis
jedan stari kameni kanal iz vremena Louisa XIII, koji ide ravno u kanal za
slivanje što se zove Veliki Kanal, i koji pravi samo jednu okuku, desno, na
visini nekadašnjeg Dvorišta Čuda, i samo se jednom račva, u kanal Saint-
Martin, čija se četiri rukavca sijeku unakrsno. Ali tijesni hodnik Petite-
Truanderie, čiji je ulazak bio blizu krčme Korint, nije nikada stajao u vezi s
podzemljem ulice Saint-Denis; on utječe u kanal Montmartre, u koji je Jean
Valjean bio ušao. Tu se čovjek mogao lako izgubiti. Kanalizacija
Montmartrea najzamršenija je u cijeloj staroj mreži. Srećom, Jean Valjean
je ostavio za sobom kanalizaciju Tržnice, čiji geometrijski plan liči na
mnoštvo izukrštanih katarki; ali je imao pred sobom više nego jednu
nezgodu i više nego jedan ugao ulice – jer su to prave ulice – koji su
iskrsavali u mraku kao znaci pitanja; prvo, s lijeve strane, prostrana
kanalizacija Platriere, pravi vratolomni kineski splet, čiji se kaos od T i Z
pruža i prepliće ispod Glavne pošte i okruglog zdanja Žitnog trga sve do
Seine gdje se završava kao Y; drugo, s desne strane, krivi hodnik ulice
Cadran sa svoje tri bočne šupljine koje su pravi ćorsokaci; treće, s lijeve
strane, rukavac Mail, na koji se, gotovo u početku, nadovezuje neka vrsta
vila i koji, vijugajući tamo-amo, izlazi u veliku odvodnu jamu pod Louvreom
koja se razdvaja i grana na sve strane; najzad, s desne strane, zatvoreni
hodnici kod ulice Isposnika, ne računajući tu i tamo male jame, prije nego
što se dođe do vanjskog kanala koji ga je jedino mogao odvesti na neki
daljnji i zato sigurni izlaz.
Da je Jean Valjean slutio nešto od ovoga što smo rekli, on bi brzo
primijetio, samo pipanjem, da se ne nalazi u podzemnom hodniku ulice
Saint-Denis. Mjesto starog tesanog kamena, mjesto nekadašnje arhitekture,
dostojanstvene i kraljevske i u kanalu za nečistoću, koja je, sa svojim podom

685
i svojim naslaganim granitnim pločama i svojom vapnenom žbukom, stajala
osam stotina franaka po hvatu, on bi osjetio pod rukom suvremenu
jeftinoću, ekonomsku nevolju, obični zidarski kamen zalijepljen
hidrauličnom žbukom na sloj betona, koji stoji dvije stotine franaka po
metru, buržoasko zidanje poznato pod imenom sitni materijal; ali on nije
znao ništa od svega toga.
Išao je ravno, sa strepnjom, ali mirno, ne videći ništa, ne znajući ništa,
vođen slučajem, to jest ostavljen proviđenju.
Postepeno, moramo to reći, neka ga jeza hvataše. Mrak koji ga obavijaše
u dušu mu ulažaše. On iđaše po zagonetnom. Ovaj kanal za nečistoću
strašan je; on se ukršta da čovjeka vrtoglavica uhvati. Užasno je upasti u
ovaj mračni Pariz. Jean Valjean bio je primoran da nalazi i gotovo da
izmišlja svoj put i ne videći ga. U toj neznani, svaki mu je korak mogao biti
posljednji. Kako li će se izvući odavde? Da li će naći neki izlaz? Da li će ga
naći na vrijeme? Da li će prodrijeti i probiti se kroz ovu ogromnu podzemnu
spužvu s kamenim rupicama? Da neće izbiti na neki iznenadni tamni čvor?
Da neće naići na nerazmrsivu i na nesavladljivu prepreku? Da neće Marius
umrijeti od krvarenja, a on od gladi? Da obojica ovdje ne propadnu i ne
ostanu dva kostura u nekom mračnom uglu? Nije to znao. Pitao je sve to
samog sebe i nije mogao dati odgovora. Crijevo je Pariza provalija. Kao onaj
prorok, i on je bio u utrobi čudovišta.
Najednom se prenu. Baš kad je najmanje očekivao, ne prestajući da ide
ravno, on primijeti da ne ide naviše; voda mu je udarala u pete umjesto da
mu bije u prste nogu. Kanal se spuštao. Zašto? Da neće iznenada izbiti na
Seinu? Ta je opasnost bila velika, ali je još veća bila poći natrag. Produži
naprijed.
Nije išao prema Seini. Grbina koju pravi pariško zemljište na desnoj
obali šalje jedan svoj sliv Seini a drugi Velikom Kanalu. Sljeme ove grbine
koje odvaja vodu ide vrlo ćudljivom linijom. Vrh mu je, gdje se dijele slivovi,
kanal Saint-Avoye, iza ulice Michelle-Comte, kanal Louvrea blizu bulvara, i
kanal Montmartre, blizu Tržnice. Jean Valjean je bio dospio do ovog vrha.
Išao je prema vanjskom kanalu; bio je na dabrom putu, ali nije to znao.
Kad god bi naišao na neko račvanje, on bi mu opipao sve uglove, i ako bi
našao da je otvor uži od hodnika u kome se nalazi, ne bi ušao i produžio bi
dalje, – smatrajući s razlogom da svaki tješnji put mora da se završi nekim
ćorsokakom i da udalji od cilja, to jest od izlaza. Tako je izbjegao četiri
zamke koje su mu namjestila četiri labirinta što smo ih spomenuli.
Jednog trenutka on primijeti da izlazi ispod Pariza koji je buna
okamenila, gdje su barikade zaustavile svaki promet, i da ulazi pod živi i
normalni Pariz. Odjednom začu nad glavom neku daleku, ali neprekidnu

686
grmljavinu. To je bila tutnjava kola.
Išao je već oko pola sata, bar po svom računu, i nije još pomišljao na
odmor, samo je promijenio ruku kojom je držao Mariusa. Mrak je bio gušći
nego ikad, ali ga je to umirivalo.
Odjednom on vidje svoju sjenu pred sobom. Ona se ocrtavala po slabom,
gotovo nerazgovijetnom crvenilu koje je nejasno padalo po podu pod nogama
i po krovu nad glavom, i koje se micalo desno i lijevo po ljepljivim zidovima
hodnika. On se okrenu zaprepašćen.
Iza njega, u onom dijelu kanala kojim je prošao, na ogromnoj udaljenosti,
kako mu se činilo, svijetlila je, parajući gustu tamu, neka strašna zvijezda
koja kao da ga gledaše.
To je bila mračna zvijezda policije koja je izlazila pod zemljom.
Iza te zvijezde micalo se nejasno osam do deset prilika, crnih, ravnih,
nerazgovijetnih, strašnih.

687
 II

OBJAŠNJENJE
Na dan 6. lipnja naređeno je da se kanali pretraže. Postojala je bojazan
da će pobijeđeni potražiti sklonište u njima, pa je prefekt Gisquet (Žiske)
pretraživao tajni Pariz dok je general Bugeaud (Bižo) čistio javni Pariz;
dvostruka, uzajamna operacija, koja je zahtijevala dvije strategije državne
sile koju je predstavljala gore vojska a dolje policija. Tri voda policajaca i
čistača prokrstarili su podzemnim kanalima Pariza, prvi desnom obalom,
drugi lijevom, treći ispod Citéa, grada na otoku.
Policajci su bili naoružani karabinima, budžama, mačevima i bodežima.
Ono što je u ovaj mah bilo upravljeno na Jeaea Valjeana, bila je svjetiljka
patrole koja je obilazila desnu obalu.
Ova je patrola svršila bila s pregledom krivog hodnika i tri ćorsokaka
ispod ulice Cadran. Dok je išla s fenjerom po ćorsokacima, Jean Valjean je
nabasao na ulaz u hodnik, vidio da je uži od glavnog kanala i nije ušao
unutra. Produžio je dalje. Kad su izlazili iz hodnika Cadran, policajcima se
učinilo da su čuli neki šum u pravcu vanjskog kanala. To su doista bili
koraci Jeana Valjeana. Narednik, starješina patrole, podigao je fenjer a
njegovi potčinjeni su gledali u tamu, onamo otkuda je dolazio šum.
Ne da se iskazati kakav je bio ovo trenutak za Jeana Valjeana.
Srećom, on je dobro vidio fenjer, a njega je fenjer slabo vidio. Fenjer je bio
vidjelo, a on je bio mrak. Bio je vrlo daleko, utonuo u pomrčinu. Pribio se
uza zid i stao.
Uostalom, on nije znao šta se to kreće iza njega. Nespavanje, gladovanje,
uzbuđenje, doveli su ga u stanje zanesenjaka. Vidio je neku svjetlost, a oko
te svjetlosti, neke sjene. Šta je to bilo? Nije to mogao dokučiti.
Kad je Jean Valjean stao, šum je prestao.
Patrola je slušala i nije čula ništa, gledala je i nije vidjela ništa. Poče da
se dogovara.
Bilo je u to vrijeme na tom mjestu kanala Montmartre neko raskršće,
zvano pomoćno, koje su kasnije ukinuli zbog jednog malog unutrašnjeg
jezera koje je pravila bujica provaljujući tamo za vrijeme jakih oluja. Patrola
je zastala na tom raskršću.
Jean Valjean vidje da se ove sjene skupiše. Ove se nakostriješene glave

688
primakoše jedna drugoj i počeše šuškati. Rezultat ovog dogovora hajkača bio
je da su se prevarili, da nije bilo nikakvog šuma, da nije bilo nikog, da nije
bilo potrebno ići u vanjski kanal, da bi to bilo gubljenje vremena, nego da bi
trebalo požuriti u pravcu Saint-Merryja, jer ako ima da se što radi i da se
istjera neki »bousingot« to je u tom kraju.
S vremena na vrijeme, stranke udaraju nove potplate na svoje stare
pogrde. Godine 1832, riječ bousingot zauzimala je sredinu između riječi
jakobinac, koja je bila poderana, i riječi demagog, skoro da još
neupotrebljavane, koja je kasnije tako divno poslužila.
Narednik zapovjedi da se zaokrane lijevo prema Seini. Da su se sjetili da
se podijele na dvoje i da odu u dva pravca, Jean Valjean bi bio uhvaćen.
Visilo je sve o tome koncu. Po svoj prilici, predviđajući da bi moglo doći do
borbe s brojnim ustanicima, prefektura je svojim uputama zabranjivala
patroli da se razdvaja. Od cijelog tog komešanja Jean Valjean vidje samo
pomračenje fenjera koje se naglo udalji.
Prije odlaska, da bi mu policijska savjest bila mirna, narednik ispali
karabin na onu stranu koju su napuštali, u pravcu Jeana Valjeana. Tutanj
je odjeknuo pod ovim podzemnim svodovima kao krčanje ovog titanskog
crijeva. Komad žbuke što se odvali i bućnu u vodu na nekoliko koraka od
Jeana Valjeana dade mu na znanje da je zrno udarilo u svod iznad njegove
glave.
Odmjereni i lagani koraci odjekivali su neko vrijeme po pločama, sve
slabije ukoliko je udaljenost rasla, gomila crnih sjeni zamače, jedna se
svjetlost zaleluja i zatreperi, praveći na svodu crvenkast luk koji bivaše sve
manji dok najzad ne iščeze, vrati se duboka tišina, vrati se potpun mrak,
sljepilo i gluhoća zavladaše tamom; a Jean Valjean, ne smijući još da se
makne, ostao je dugo pribijen leđima uza zid, načuljenih ušiju, raširenih
zjenica, gledajući kako nestaje ova avetinjska patrola.

689
 III

VIJANI ČOVJEK
Ondašnjoj policiji treba odati to priznanje da je, i u najtežim prilikama,
nepokolebljivo vršila svoju dužnost čišćenja i nadzora. Buna u njenim očima
nije bila nikakav razlog da se zločincima ostave odriješene ruke, i da se
zanemari društvo zbog toga što je vlada u opasnosti. Uz izvanrednu službu
vršila se, ispravno i nesmetano, redovna služba. I usred nekog otpočetog,
dalekosežnog političkog događaja, i pod pritiskom revolucije koja može
izbiti, policajac je »vijao« lopova, ne obazirući se ni na ustanak ni na
barikadu.
Baš tako se nešto dešavalo 6. lipnja poslije podne na obali Seine, na
desnoj strani, malo dalje od mosta Invalida.
Danas tu nema obale. Sad izgledaju drukčije ta mjesta.
Na toj obali, dva čovjeka, na izvjesnoj udaljenosti, kao da vrebahu i
izbjegavahu jedan drugoga. Onaj koji je išao naprijed gledao je da odmakne,
a onaj koji je išao iza njega gledao je da se primakne.
Ličilo je to na partiju šaha koja se igra izdaleka i šutke. Ni jedan ni drugi
kao da ne hitahu; obojica iđahu lagano, kao da se svaki bojao da svojom
žurbom ne ubrza korak svoga protivnika.
Rekli biste da to požuda goni plijen, mada nije izgledalo da to čini
naročito. Plijen je bio lukav i držao se na oprezu.
I ovdje je sačuvan omjer između kune koja je gonjena i velikog psa koji je
goni. Onaj koji je gledao da umakne bio je žgoljav i bijedan; onaj koji je
gledao da ga uhvati, visoka ljudina, bio je mrka izgleda i teške ruke po svoj
prilici.
Prvi, osjećajući da je slabiji, izbjegavao je drugog; ali ga je izbjegavao s
bijesom u sebi; da ga je netko mogao promatrati, vidio bi mu u očima
mračno neprijateljstvo bježanja i svu prijetnju što je skrivena u strahu.
Obala je bila pusta; nigdje žive duše; čak ni lađara ni obalskih radnika
na dereglijama privezanim tu i tamo.
Ova su se dva čovjeka mogla lako vidjeti samo s protivne obale, a onome
tko bi ih iz te daljine promatrao, čovjek koji je išao naprijed učinio bi se kao
neko nakostriješeno, dronjavo, sumnjivo, preplašeno stvorenje koje drhti u
poderanoj bluzi, a onaj drugi kao klasična i službena ličnost u redengotu do

690
grla zakopčanom.
Čitalac bi možda poznao ova dva čovjeka kad bi ih izbliza vidio.
Šta je htio onaj drugi?
Po svoj prilici da toplije odjene onog prvog.
Kad čovjek koga je država odjenula goni odrpana čovjeka, on to čini zato
što hoće da i tog čovjeka odjene država. Sve je pitanje samo u boji. Imati
plavo odijelo, dično je; imati crveno odijelo, neprijatno je.
Ima i dolje jedan purpur.
Po svoj prilici, ovakvu neprijatnost i ovakav purpur htio je da izbjegne
onaj prvi čovjek.
Što ga je drugi puštao da ide naprijed i što ga nije još hvatao, to je bilo,
vjerojatno, u nadi da će onaj otići na koji važan sastanak, sa nekom
družinom koju bi dobro bilo uhvatiti. Ta tugaljiva operacija zove se
»vijanje«.
Da je ova pretpostavka vjerojatna, dokaz je to što je zakopčani čovjek,
primijetivši s obale jedan fijaker koji prolažaše prazan kejom, dao znak
kočijašu; kočijaš je razumio, vidio očevidno s kim ima posla, zaokrenuo i
počeo lagano ići kejom za dvojicom ljudi. Ništa od toga nije primijetio
sumnjivi i odrpani čovjek koji je išao naprijed.
Fijaker je išao drvoredom Champs-Élysées. Iznad zida na keju vidio se
gornji dio tijela kočijaševa, s bičem u ruci.
U tajnim uputama koje je izdala policija svojim agentima ima i ovaj član:
»Imati uvijek pri ruci, za svaki slučaj, jedan fijaker«.
Manevrirajući svaki sa svoje strane, strategijski besprijekorno, ova su se
dva čovjeka približavala jednom prilazu koji se spuštao s keja do obale tako
da su kočijaši koji su dolazili iz Passyja mogli na rijeci napojiti svoje konje.
Ovaj je prilaz dignut kasnije, radi simetrije; konji skapavaju od žeđi, ali je
oko zadovoljno.
Izgledalo je da će čovjek u bluzi otići gore tim prilazom i pokušati da
umakne u Champs-Élysées, zasađen svuda drvetima, ali načičkan i
policijskim agentima, gdje bi ga onaj drugi lako skleptao.
Ovo je mjesto vrlo malo udaljeno od one kuće koju je prenio pukovnik
Brach iz Moreta u Pariz, 1824, poznate pod imenom Fragois I. Tu je u
blizini straža.
Na veliko iznenađenje gonioca, gonjeni čovjek nije okrenuo naviše onim
prilazom do pojila. On je produžio dalje obalom pored keja.
Njegov je položaj postajao očevidno kritičan.
Kud bi sad mogao da okrene ako ne u Seinu?

691
 Nije mogao više izići na kej; nije bilo više ni prilaza ni stepenica; a bio je
vrlo blizu mjesta gdje Seina pravi okuku prema Jenskom mostu i gdje obala,
sužujući se sve više, postaje jedan uzani jezičak i gubi se pod vodom. Tu će
on neizbježno biti zatvoren, desno okomitim zidom, lijevo i s lica rijekom, a
iza leđa vlašću.
Istina, ovaj kraj obale bijaše skriven oku jednom šest do sedam stopa
visokom gomilom nekakve ruševine. Ali zar se ovaj čovjek nadao da će se
uspješno sakriti iza ove gomile samo kad je zaobiđe? To bi bilo djetinjasto.
Lopovi nisu toliko bezazleni.
Gomila ruševina dizala se na obali rijeke i penjala brežuljkasto sve do
zidine keja.
Gonjeni čovjek stiže do tog malog brežuljka i zamače iza njega, tako da ga
onaj drugi nije mogao vidjeti.
I ovaj opet, ne videći, nije bio viđen; zato on prestade da se pretvara i
krenu što je brže mogao. Stiže začas do gomile i zaobiđe je. Tu stade
zaprepašćen. Ni traga od čovjeka koga je gonio.
Nigdje čovjeka u blizini.
Od ove gomile bilo je još svega nekih trideset koraka obale, zatim je
pokrivaše voda koja dopiraše do zidina keja.
Bjegunac niti je mogao skočiti u Seinu niti se ispeti na kej, a da ga ne
vidi onaj koji ga je gonio. Šta je bilo s njim?
Čovjek u zakopčanom redengotu dođe do krajnje tačke na obali, postoja
jedan trenutak zamišljen, stisnutih pesnica, strijeljajući svuda očima.
Najednom lupi se rukom po čelu: ugledao je, ondje gdje prestaje zemlja i
počinje voda, jednu veliku i nisku rešetku, svedenu, s debelom bravom na
tri grdne šarke. Ova rešetka, kao neka probijena vrata ispod keja, izlazila je
koliko na rijeku toliko i na obalu. Jedan prljav potok izvirao je ispod nje. Taj
se potok ulivao u Seinu.
Iza ovih teških i zarđalih gvozdenih prečaga vidio se sveden i mračan
hodnik.
Čovjek skrsti ruke i pogleda rešetku prijekorno.
Pošto pogled nije pomogao, on pokuša da je podigne; cimnu je, ali se ona i
ne pomače. Vjerojatno je otvarana, iako on nije čuo nikakvu škripu, što je
neobično za ovako zarđalu rešetku; ali je nesumnjivo opet zaključana. To je
bio znak da onaj pred kim su se ova vrata otvorila nije imao otpirač nogo
ključ.
To je bilo tako očevidno čovjeku koji se trudio da odvali rešetku da on
povika gnjevno:
– Ohoho! vladinim ključem!

692
 Zatim, stišavši se odmah, on izrazi čitav jedan svijet unutrašnjih ideja
ovim nizom jednosložnih, gotovo ironičnih naglašenih uzvika:
– Gle! gle! gle! gle!
Kad je to rekao, nadajući se ne znam čemu, ili da dočeka da čovjek iziđe,
ili da drugi tko uđe, on stade u zasjedu iza gomile, sa strpljivim bijesom psa
ptičara.
Fijaker pak, koji se upravljao po njegovom kretanju, stao je iznad njega
do samog zida. Kočijaš, predviđajući da će tu duže ostati, navuče vlažnu
zobnicu konjima na gubicu, slika tako poznata Parižanima, kojima vlade,
uzgred budi rečeno, metnu ponekad zobnicu na usta. Rijetki prolaznici sa
Jenskog mosta, promičući, okretali su glavu da bi pogledali za trenutak ova
dva nepomična detalja pejzaža, čovjeka na obali, fijaker na keju.

693
 IV

I ON NOSI SVOJ KRIŽ

Jean Valjean je produžio put i nije se više zaustavljao.
Taj put bio je sve mučniji. Svodovi nisu svi jednaki; njihova srednja
visina je otprilike pet stopa i šest palaca, i podešena je prema čovječjem
rastu; Jean Valjean morao je da se saginje da ne bi povrijedio Mariusa o
svod; trebalo je svaki čas savijati se i ispravljati se, i neprestano pipati zid.
Vlažni zidovi i klizave ploče nisu bili dobar oslonac ni za ruke ni za noge. On
je posrtao u gadnom đubrištu grada. U dugim razmacima kroz prozorčiće su
upadale tako blijede zrake da je sunčana svjetlost izgledala kao mjesečina;
sve je ostalo bila magla, kužna klica, mrak, crnilo. Jean Valjean bio je
gladan i žedan; naročito žedan; a tu je, kao i na moru, puno vode koja ne
može da se pije. Njegova snaga, koja je bila, kao što se zna, nevjerojatna i
koja je s godinama vrlo malo popustila, zahvaljujući čistom i umjerenom
životu, počela je da izdaje. Umor ga je savlađivao, a što manja snaga to veći
teret. Marius, možda mrtav, bio je težak kao što su teška nepokretna tijela.
Jean Valjean ga je tako namjestio da su mu grudi bile slobodne a disanje što
je moguće lakše. Osjećao je da mu između nogu promiču parcovi. Jedan se
bio toliko uplašio da ga je ujeo. S vremena na vrijeme kroz otvore na kanalu
dopirao je svjež zrak koji ga je oživljavao.
Moglo je biti tri sata poslije podne kad je stigao u vanjski kanal.
Začudio se najprije onoj iznenadnoj širini. Odjednom se našao u jednom
hodniku čija oba zida nije mogao uhvatiti ispruženim rukama i pod svodom
koji nije mogao glavom dodirnuti. Veliki Kanal ima doista osam stopa u
širini i sedam u visini.
Ondje gdje se kanal Montmartre spaja s Velikim Kanalom, ukrštaju se
dva druga podzemna hodnika, jedan ispod ulice Provanse, drugi ispod
Klaonice. Između ova četiri puta, neko manje pronicav bio bi neodlučan.
Jean Valjean udari najširim, to jest vanjskim kanalom. Ali se tu postavljalo
pitanje: naniže ili naviše. On nađe da se ne smije oklijevati i da treba pošto-
poto izići na Seinu. Drugim riječima, ići naniže. On okrenu lijevo.
Dobro je i uradio. Jer bi pogrešno bilo misliti da vanjski kanal ima dva
izlaza, jedan na Bercy, drugi na Passy, i da je on, kako mu ime kaže,
podzemni pojas Pariza na desnoj obali. Veliki Kanal koji, kao što ćete se
sjetiti, nije ništa drugo nego bivši potok Ménilmontant, izlazi, ako idete

694
naviše, u jedan ćorsokak, to jest na svoju polaznu tačku, nekadašnji svoj
izvor, u podnožju brežuljka Menilmontant. On nema neposredne veze s
ogrankom koji prima parišku vodu počev od kvarta Popincourt i koji se uliva
u Seinu kroz kanal Amelot ispod nekadašnjeg otoka Louviers. Ovaj
ogranak, koji dopunjuje kanal za slivanje, odvojen je od njega, baš pod
ulicom Menilmontant, jednim debelim zidom koji razdvaja dva sliva vode.
Da je Jean Valjean udario naviše, on bi dospio, poslije hiljade muka, sav
iscrpen, mrtav umoran, u mrak, do zidine. Propao bi.
Strogo uzev, da je udario natrag, da se uputio hodnikom Filles-du-
Calvaire, pod uvjetom da se snađe na zapletenom raskršću Boucherat, da je
okrenuo hodnikom Saint-Louis, zatim lijevo, tijesnim prolazom Saint-Gilles,
da je onda zaokrenuo desno, izbjegavajući kanal Saint-Sebastien, on bi
dospio u kanal Amelot, a odatle, samo ako ne bi zalutao u onom F što se
nalazi pod Bastilleom, on bi izišao na Seinu blizu Arsenala. Ali je za to
trebalo poznavati temeljno, u svim njegovim ograncima i u svim procesima,
onaj ogromni splet kanala. A on, da ponovimo, nije poznavao ništa od te
grozne kanalizacije kojom je odmicao; i da ga je netko zapitao kuda ide, on
bi odgovorio: kroz noć.
Nagon ga je dobro poslužio. Ići naniže, bio je doista jedini spas.
On ostavi desno dva kanala što se granaju u obliku pandže pod ulicom
Laflitte i pod ulicom Saint-Georges i drugi račvasti kanal ulice d’Antin.
Malo iza jedne pritoke, koja je bila po svoj prilici ogranak Madeleinin, on
zastade. Bio je vrlo umoran. Jedan dosta velik prozorčić, po svoj prilici iz
ulice Anjou, prosipao je gotovo jasnu svjetlost. Pažljivo, kako bi postupao
brat prema ranjenom bratu, Jean Valjean položi Mariusa uza zid kanala.
Krvavo lice Mariusovo pokaza se pod blijedom svjetlošću s prozorčića kao da
je na dnu groba. Oči su mu bile sklopljene, kosa pripijena na sljepoočnice
kao osušena kičica u crvenoj boji, ruke opuštene kao da su mrtve, udovi
hladni, krv usirena na kraju usana. Jedna gruda krvi skupila mu se na
samom čvoru kravate; košulja mu je ulazila u meso, a čoha od kaputa
pozljeđivala žive rane. Razmičući mu pažljivo prstom odijelo, Jean Valjean
stavi ruku na njegove grudi; srce je još kucalo. Jean Valjean podera svoju
košulju; zavi mu rane što je bolje mogao i zaustavi krv koja je tekla; zatim,
sagnuvši se u toj polutami nad Mariusom, koji nije dolazio k sebi i nije
gotovo disao, on ga pogleda s neiskazanom mržnjom.
Kad je razmicao Mariusovo odijelo, našao mu je u džepovima dvije stvari.
Kruh koji je zaboravio od prethodne večeri, i lisnicu. Na prvoj strani nađe
ove redove, kojih ćete se sjetiti, napisane Mariusovom rukom:
»Ime mi je Marius Pontmercy. Odnijeti moje mrtvo tijelo djedu,
g. Gillenormandu, ulica Filles-du-Calvaire, br. 6., na Maraisu.«

695
 Jean Valjean pročita, na svjetlosti koja je padala s prozorčića, ove redove
i osta za trenutak zadubljen u samog sebe, ponavljajući tiho: ulica Filles-du-
Calvaire, broj 6, gospodin Gillenormand. On vrati lisnicu u Mariusov džep.
Jeo je, pa mu se snaga vratila; uze opet Mariusa na leđa, nasloni mu
pažljivo glavu na svoje desno rame, i produži da ide niz kanal.
Veliki Kanal, upravljajući se po koritu doline Menilmontant, dug je
gotovo dvije milje. Velik mu je dio popločan.
Jean Valjean nije imao ovu buktinju imenika pariških ulica kojom
čitaocu osvjetljujemo podzemni hod Jeana Valjeana. Ni po čemu nije mogao
znati kuda prolazi ni koliko je prešao. Samo je sve veće bljedilo svjetlosnih
mrlja na koje je nailazio bilo znak da se sunce povlači s popločenja i da je
dan na izmaku; a pošto je tutnjava kola nad njegovom glavom bivala sve
rjeđa, pa potpuno prestala, on je po tome zaključio da nije više pod centrom
Pariza i da se približuje nekom osamljenom kraju, koji nije daleko od
vanjskih bulvara ili najdaljih kejova. Gdje je manje kuća i manje ulica,
kanal ima manje prozorčića. Mrak je bivao sve gušći oko Jeana Valjeana.
On je ipak išao naprijed, pipajući po mraku.
Taj mrak postade najednom strašan.

696
 V

I PIJESAK KAO I ŽENA MOŽE BITI

TOLIKO FIN DA VAS PREVARI
Osjeti da ulazi u vodu, i da mu nije više pod nogama kamen nego mulj.
Dešava se ponekad, na nekim obalama Bretanje ili Škotske, da neki
čovjek, putnik ili ribar, idući na oseci po pjeskovitom žalu daleko od obale,
najedanput primijeti da već nekoliko minuta s mukom korača. Pijesak mu je
pod nogama kao smola; potplat se za nj lijepi! to nije više pijesak, nego
lijepak. Žalo je sasvim suho, ali na svakom koraku, čim čovjek digne nogu,
rupa koju je ostavila napuni se vodom. Oko, uostalom, nije primijetilo
nikakve promjene; beskrajno žalo je jednoliko i tiho, sav pijesak ima isti
izgled, ničim se ne razlikuje čvrsto tlo od onog koje nije čvrsto, vesela jata
morskih mušica vrzmaju se oko nogu prolaznika. Čovjek ide naprijed, u
pravcu zemlje, brine se da se približi obali. Ne brine se. Zašto da se brine?
Ali osjeća kao da mu noge na svakom koraku postaju teže. Najedanput, on
počne tonuti. Utonuo je dva ili tri palca. Nije svakako na pravom putu;
zaustavlja se da bi se snašao. Pogleda odjednom u noge. Stopala su mu
iščezla. Pijesak ih je pokrio. Vadi noge iz pijeska, hoće da se vrati, tone još
dublje. Pijesak mu dopire do članaka, on se trza i skače lijevo, pijesak mu
dopire do listova, on đipa desno, pijesak mu dopire ispod koljena. Tada on
uviđa s neiskazanim užasom da je zašao u živi pijesak, i da ima pod sobom
groznu podlogu po kojoj čovjek ne može ići kao što po njoj ni riba ne može
plivati. On baca sve sa sebe, ako što ima, rasterećuje se kao brod u nevolji;
kasno je, pijesak je već iznad koljena.
On viče, maše šeširom ili maramicom, pijesak ga sve više hvata; ako je
žalo pusto, ako je zemlja predaleko, ako je pješčani sprud suviše na zlu
glasu, ako se ne nađe neki junak u blizini, svršeno je, on je osuđen da utone.
On je osuđen na onaj strašni, dugi, neizbježni, neumoljivi ukop, koji se ne
može ni usporiti, ni uskoriti, koji traje satima, koji je vječnost, koji vas
uhvati na nogama, slobodna i potpuno zdrava, koji vas za noge vuče, koji
vas, kad god pokušate da nešto poduzmete, kad god zavičete u pomoć,
odvuče još niže, koji kao da hoće da vas za vaše odupiranje kazni pojačanim
pritezanjem, koji lagano uvodi čovjeka u zemlju ostavljajući mu sve to
vrijeme da gleda vidik, drveće, zelene livade, dim iz seoskih kuća u ravnici,

697
jedra na brodovima koji plove morem, ptice koje lete i koje pjevaju, sunce,
nebo. Tonjenje u pijesak, to je grob koji se pretvara u plimu i koji se sa dna
zemlje diže prema živom čovjeku. Svaka minuta je nemilosrdni grobar.
Nesretnik hoće da sjedne, da legne, da puže; svaki ga njegov pokret
zakopava; on se uspravlja, on tone još više; on osjeća da propada; on urliče,
zapomaže, vapije do neba, krši ruke, očajava. Već je u pijesku do pojasa;
pijesak mu je došao do grudi; sad je samo jedno poprsje. Diže ruke, bijesno
jauče, grebe noktima po pijesku, hoće da se zadrži za ovaj prah, odupire se
laktovima da bi se izvukao iz ovog mekog oklopa; jeca pomamno, pijesak se
penje. Pijesak je uhvatio ramena, dostigao je vrat; sad mu se vidi samo lice.
Usta viču, pijesak ih napuni; tišina. Oči još gledaju, pijesak ih zatvara; noć.
Zatim se čelo gubi, pramen kose se leprša povrh pijeska; jedna se ruka
pomalja, probija površinu pijeska, maše i mlatara i nestane. Strahovito
propadanje čovjeka.
Ponekad konjanik utone s konjem, ponekad kočijaš s kolima; sve proguta
pijesak. To nije utapanje u vodi; to je utapanje u zemlji. Zemlja, prožeta
oceanom, postaje zamka. Ona se nudi kao ravnica a otvara se kao val.
Provalija je takav izdajnik.
Ova nesreća, još uvijek moguća na ovom ili onom morskom žalu, bila je
moguća, prije trideset godina, i u podzemnom pariškom kanalu.
Prije važnih radova, započetih 1833, u podzemnim pariškim kanalima
bila su moguća iznenadna survavanja.
Voda se probijala u neke donje slojeve zemlje, naročito mrvljive; pod, bio
on od kamena, kao u starim kanalima, ili od hidrauličnog vapna na betonu,
kao u novim hodnicima, nemajući više oslonca, ugibao se. Ugibanje u
ovalnom podu, to je pukotina, to je survavanje. Pod se survavao na izvjesnoj
dužini. Ovaj prolom, otvorena provalija blata, zvao se stručnim jezikom
fontis (ulegnuće). Šta je to fontis? To je živi pijesak s morske obale nađen
odjednom pod zemljom; to je žalo brda Saint-Michel u podzemnom kanalu.
Zemlja raskvašena, kao da se topi; svi njeni molekuli podvojeni su u nekoj
žitkoj sredini; to nije zemlja, a nije ni voda. Dubina je ponekad vrlo velika.
Ništa opasnije nego nabasati na tako nešto. Ako voda prevladava, smrt je
brza, tonete; ako zemlja prevladava, smrt je lagana, upadate.
Zamišljate li jednu takvu smrt? Ako je užasno utonuti u morski pijesak, a
kako je tek utonuti u kloaku? Mjesto čistog zraka, svjetlosti, bijelog dana,
onog jasnog vidika, onog ogromnog žubora, onih slobodnih oblaka koji život
daju, onih čamaca daleko viđenih, one nade u svim oblicima, prolaznika koji
mogu iskrsnuti, pomoći koja može doći u posljednjem trenutku, mjesto
svega toga, gluhoća, sljepilo, crn svod, grob potpuno gotov unutra, smrt u
glibu pod poklopcem! lagano utapanje u pogani, kameni sanduk u kome

698
zagušivanje otvara svoju pandžu u glibu i hvata vas za dušu; smrad
pomiješan, s hropcem; mulj mjesto pijeska, sumporasti vodik mjesto orkana,
gad mjesto oceana! i vapiti, i zubima škrgutati, i previjati se, i otimati se, i
umirati, s ovim ogromnim gradom nad glavom, koji o tome ništa ne zna!
Neiskazano grozna je takva smrt! Smrt katkad iskupljuje svoju okrutnost
nekim strahovitim dostojanstvom. Na lomači, u brodolomu, čovjek može biti
velik; i u vatri i u pjeni moguć je gord stav; tu se čovjek preobrazi nestajući.
Ali ovdje nije tako. Smrt je nečista. Ovdje je sramno izdisati. Sve ono što
vam lebdi pred očima u posljednjem času gadno je. Blato je sinonim srama.
To je malo, ružno, stidno. Umrijeti u buretu malvasije, kao Clarence, u redu;
ali umrijeti u jami za nečist, to je grozno. Koprcati se u njoj gadno je; čovjek
umire i valja se u njoj. Tu ima dovoljno mraka za pakao, a dovoljno blata za
nešto više od kaljuge, i samrtnik ne zna da li će postati avet ili će postati
žaba.
Grob je svuda mračan; ovdje je nakazan.
Dubina »ulegnuća«, kao i njihova dužina, kao i njihova gustina zavisila je
od kakvoće zemljišta. Ponekad je ulegnuće bilo duboko tri-četiri stope, a
ponekad osam ili deset; ponekad nije bilo dna. Glib je na jednom mjestu bio
gotovo čvrst, a na drugom sasvim židak. U ulegnuću Lumière, čovjeku bi
trebalo čitav dan da propadne, dok bi nestao za pet minuta u kaljuzi
Phélippeaux (Felipo). Blato može da podnese onoliko koliko je gusto. Dijete
se spasi gdje čovjek propadne. Prvi je zakon spasa potpuno se rasteretiti.
Baciti od sebe torbu s alatom, ili košaru, ili bure, to prvo čini svaki čistač
kanala kad osjeti da mu se zemlja ugiba pod nogama.
Ulegnuća su imala razne uzroke: mrvljivost zemljišta; kakav prolom u
dubini izvan čovjekova domašaja; ljetnje bujice; stalni zimski pljusak; dugu
sitnu kišu. Nekad je teret onolikih kuća na laporastom i pjeskovitom
zemljištu pritiskao svodove podzemnih hodnika i krivio ih, ili se dešavalo da
korito prsne i napukne pod ovim ogromnim pritiskom. Slijeganje Panteona
porušilo je tako, prije jednog vijeka, jedan dio podruma uzvišenja Sainte-
Geneviève. Kad se neki podzemni kanal provaljivao pod pritiskom kuća, lom
se ponekad pokazivao i gore na ulici u vidu zupčaste pukotine na
popločenju; ta se pukotina pružala vijugavo duž cijelog naprslog svoda, a
tada, pošto je zlo bilo vidno, moglo mu se brzo i pomoći. Ali se dešavalo često
da se unutrašnji lom ne pokaže nikakvom brazgotinom spolja. I u tom
slučaju, teško čistačima kanala. Ulazeći neoprezno u provaljeni kanal, mogli
su propasti. Stari spisi spominju neke bunardžije koji su tako zaglavili u
»ulegnuću«. Oni nabrajaju više imena; između ostaloga, čistača kanala koji
je propao u survavanju pod ulicom Carême-Prenant, a zvao se Biaise
Poutrain; taj Biaise Poutrain je bio brat Nikole Poutraina, posljednjeg

699
grobara na groblju zvanom Kosturnica nevinih, godine 1785, kada je toga
groblja nestalo.
Tako je umro mladi i divni vikont d’Escoubleau (d’ Eskublo) koga smo
spomenuli, jedan od junaka opsade Leride na ikoju se jurišalo u svilenim
čarapama sa sviračima na čelu. D’Escoubleau, koga su zatekli jedne noći
kod njegove rođake, vojvotkinje de Sourdis, utopio se u jednoj kaljuži kanala
Beautreillis (Botreji) u koji je pobjegao od vojvode. Kad su joj ispričali ovu
smrt, gospođa de Sourdis je zatražila svoju bočicu i zaboravila da plače
udišući mirise. U takvim slučajevima, ne održi se nijedna ljubav; smrad je
uguši. Hero neće da okupa tijelo Leandrovo. Tizba začepljuje nos pred
Piramom i kaže: Pih!

700
 VI

ULEGNUĆE
Jean Valjean bio je pred jednim »ulegnućem«.
Ova vrsta rušenja bila je tada česta u zemljištu ispod Champs-Élysées,
koje teško podnosi hidraulične radove i ne može da izdrži podzemne
građevine, zbog svoje savitljivosti. Ova savitljivost premašuje i
nepostojanost pijeska u kvartu Saint-Georges, koja se mogla savladati
jedino betonskom podlogom, i glinastih, gasom napojemih slojeva kvarta
Mučenika, tako žitkih da se prolaz hodnikom Mučenika mogao osigurati
samo jednim livenim olukom. Kad je, 1836, pod faubourgom Saint-Honoré,
porušen, radi ponovnog podizanja, stari kameni kanal u kome sada vidimo
Jeana Valjeana, živi pijesak koji se nalazio u zemljištu ispod Champs-
Élysées, sve do Seine, bio je takva smetnja da su radovi trajali gotovo šest
mjeseci uz velike proteste stanovnika sa obale, naročito onih koji su imali
dvorove i kočije. Radovi nisu bili samo teški, nego i opasni. Doduše, kiša je
tada padala četiri i po mjeseca i Seina je triput nadolazila.
Ulegnuće na koje je Jean Valjean naišao bilo je prouzrokovano kišom od
prethodne večeri. Ugibanjem popločenja što ga je donji pijesak slabo držao
voda je navaljivala na to mjesto. Zemljište se nadojilo, a zatim provalilo.
Razvaljeno korito propalo je u mulj. Na kojoj dužini? Teško je to reći. Tu je
bilo mračnije nego igdje na drugom mjestu. To je bila blatna rupčaga u
mračnoj pećini.
Jean Valjean osjeti da mu se zemlja gubi pod nogama. On uđe u ovo
blato. Gore je bila voda a dolje mulj.
Morao je ipak proći. Nije bilo povratka. Marius je bio na izdisaju, a Jeana
Valjeana je izdavala snaga. Kuda i da ide na drugu stranu? Jean Valjean
pođe naprijed. Uostalom, kaljuga u početku nije izgledala duboka, ali što je
dalje išao, noge su mu sve više upadale. Blato mu brzo dođe do listova na
nozi, a voda do iznad koljena. Išao je, objema rukama dižući Mariusa što je
više mogao. Blato mu je sada dolazilo do ispod koljena a voda do pasa. Nije
više mogao natrag. Sve je više upadao. Ovo blato, dosta gusto za težinu
jednog čovjeka, nije moglo da izdrži dvojicu. Marius i Jean Valjean mogli bi
nekako pojedinačno proći. Jean Valjean produži naprijed, noseći ovog
samrtnika koji je već možda bio mrtav.
Voda mu je dolazila do pazuha; on je osjećao da tone; s mukom je mogao

701
da se kreće u dubokom glibu. Gustina, koja ga je držala, smetala mu je. On
je neprestano izdizao Mariusa, i, trošeći nevjerojatnu snagu, išao naprijed;
ali je sve dublje upadao. Još mu je samo glava virila iznad vode i obje ruke
kojima je izdizao Mariusa. Na starim slikama potopa ima jedna majka koja
tako drži svoje dijete.
On utonu još više, zabaci glavu nazad da bi izbjegao vodu i mogao disati;
tko bi ga vidio u onoj pomrčini, pomislio bi da vidi neku masku koja plovi na
tamnim valovima; on je nejasno opažao iznad sebe klonulu glavu i modro
Mariusovo lice; napreže očajnički svoju snagu, i isturi svoju nogu naprijed;
noga mu udari u nešto tvrdo, o neki oslonac. Bilo je već krajnje vrijeme.
On se uspravi, napreže se i dočepa kao bijesan ovog oslonca. To mu se
učini kao prva stuba stubišta koje vodi u život.
Taj oslonac, nađen u glibu u posljednjem času, bio je na dnu druge padine
korita, koje se nije provalilo, nego samo uleglo i iskrivilo pod vodom kao
daska koja je ostala cijela. Dobro sagrađeno popločenje svede se, ali izdrži
čvrsto. Taj dio korita, djelomično poplavljen ali čvrst, penjao se postepeno, a
na njegovom vrhu bio je spas; Jean Valjean se ispe tim nagibom i stiže na
drugi kraj kaljuge.
Izlazeći iz vode, spotače se na jedan kamen i pade na koljena. Pomisli da
je i pravo, pa ostade neko vrijeme, sav utonuo u neku molitvu bogu.
Ustade, drhteći, sav promrzao, prljav, povijen pod tim samrtnikom koga
je nosio, s blatom koje se cijedilo niz njega, a s dušom punom neke čudne
svjetlosti.

702
 VII

PONEKAD SE NASUČETE BAS KAD

MISLITE DA STE DOPLOVILI
On još jednom krenu naprijed.
Samo, ako i nije ostavio život u »ulegnuću«, ostavio je u njemu svoju
snagu. Ovaj ga je posljednji napor sasvim iscrpao. Bio je toliko umoran da je
svaka tri-četiri koraka morao da predahne i da se nasloni na bedem.
Jednom je morao sjesti uza zid da bi premjestio Mariusa, i pomislio je da
neće više ustati. Ali ako mu je snaga bila malaksala, imao je još energije.
Podiže se.
Išao je očajno, gotovo brzo, prešao tako nekih sto koraka, ne dižući glave,
gotovo ne dišući, i odjednom udari o neki zid. Stigao je bio do neke okuke, i
dospjevši pognute glave do tog lakta, lupio je o bedem. Podigao je glavu, i na
kraju podzemnog hodnika, ravno pred sobom, vrlo daleko, vidio je svjetlost.
Sad ta svjetlost nije bila strašna, nego dobra, bijela svjetlost. To je bio dan.
Jean Valjean vidio je izlaz.
Ukleta duša, koja bi, sva u žeravici, opazila odjednom izlaz iz pakla,
osjetila bi ono što je osjetio Jean Valjean. Poletjela bi pomamno, sprženih
krila, k onim svijetlim vratima. Jean Valjean nije više osjećao umor, nije
više osjećao Mariusovu težinu, mišići na nogama odjednom mu se očeličiše.
On nije išao, nego je trčao, što se više približavao, izlaz se sve razgovijetnije
vidio. Bio je u obliku luka, a niži od svoda koji se postepeno stješnjavao i uži
od hodnika koji se sužavao ukoliko se svod snižavao. Tunel se svršavao
unutra kao lijevak; pogrešno sužavanje, nalik na tamničke prozore, logično
u apsanama, nelogično u kanalu, i koje je kasnije ispravljeno.
Jean Valjean stiže na izlaz.
Tu zastade.
Izlaz je bio zatvoren jednom jakom rešetkom, a rešetka, koja se, po svoj
prilici, rijetko okretala na svojim zarđalim šarkama, bila je učvršćena za
kameni dovratak debelom bravom, toliko crvenom od rđe da je ličila na
ogromnu ciglu. Vidjela se ključanica i jaki jezičac koji je duboko ulazio u
gvozdeni babak. Ključ je očito bio dvaput okrenut u bravi. To je bila jedna od
onih bastiljskih brava kojih je bilo tako mnogo u starom Parizu.

703
 S one strane rešetke, čist zrak, rijeka, dan, uska obala, ali dovoljna da se
njome ode, daleki kejovi, Pariz, onaj ponor u kome je lako izgubiti se, široki
vidik, sloboda. S desne strane, nizvodno, pomaljao se Jenski most, a s lijeve
uzvodu, Invalidski; mjesto bi bilo vrlo zgodno da se sačeka noć pa pobjegne.
To je bilo jedno od najusamljenijih mjesta u Parizu, obala naspram Gros-
Cailloua. Mušice su ulijetale i izlijetale kroz rešetku.
Moglo je biti osam i po sati uveče. Dan je bio na zahodu.
Jean Valjean namjesti Mariusa uza zid na suhom dijelu poda, zatim
priđe rešetci i ščepa objema rukama šipke; cimnu bijesno, ali bez ikakva
uspjeha. Rešetka se ne pomače. Jean Valjean cimnu zatim jednu po jednu
šipku, nadajući se da će izvući najslabiju i dobiti polugu kojom bi izvalio
vrata ili obio bravu. Nijedna se šipka ne pomače. Ni zubi u tigra ne stoje
čvršće u svojim dupljama. Bez poluge nemoguće je bilo išta pomaći. Smetnja
je bila nesavladljiva. Ničim da otvori vrata.
Zar da tu zaglavi? Šta da radi? Kud da se okrene? Da pođe natrag; da
ponovi cio onaj strašni put koji je prešao; nije za to imao snage. Uostalom,
kako da prijeđe onu kaljugu iz koje se izvukao samo čudom? A poslije
kaljuge, zar nije tamo ona policijska patrola kojoj ne bi mogao umaći po
drugi put? A i kuda da ide? Kojim pravcem da pođe? Da okrene naniže, tako
ne bi mogao doći do cilja. I kad bi došao na neki drugi izlaz, našao bi ga
nečim začepijenog ili rešetkom zatvorenog. Svi su izlazi bili bez sumnje tako
zatvoreni. Slučaj je otvorio rešetku na koju je ušao, ali su očevidno svi drugi
otvori na kanalima bili začepljeni. Uspjeli su da pobjegnu, ali u zatvor.
To je kraj. Sve što je uradio Jean Valjean bilo je uzalud. Iscrpao je svoje
snage i propao.
I jedan i drugi bili su uhvaćeni u onu crnu i ogromnu mrežu smrti, i Jean
Valjean je osjećao kako strahoviti pauk trči po onim crnim žicama što u
pomrčini podrhtavaju.
Okrenu leđa rešetci i pade na popločenje; ne sjede nego se stropošta
pored Mariusa, koji se nije micao, a glava mu klonu među koljena. Nikakvog
izgleda. Ovo je bila posljednja kap čemera.
Na koga je mislio u ovom dubokom očaju? Ni na sebe ni na Mariusa.
Mislio je na Cosettu.

704
 VIII

ODSJEČENI SKUT
Usred ove obamrlosti, nečija ruka pade mu na rame i nečiji glas koji
govoraše tiho reče mu:
– Da podijelimo.
Zar ima nekog u tom mraku? Ništa tako ne liči na san kao očaj. Jean
Valjean pomisli da sanja. Nije čuo nikakvih koraka. Je li moguće? Trže se i
pogleda.
Jedan čovjek stajao je pred njim.
Taj čovjek imao je na sebi bluzu; bio je bos, držao je cipele u lijevoj ruci;
skinuo ih je bez sumnje da bi mogao nečujno doći do Jeana Valjeana.
Jean Valjean ne ostade ni trenutak u sumnji. Ma kako da je bio
iznenadan ovaj susret, ovaj mu je čovjek bio poznat. To je bio Thénardier.
Mada se trgao, tako reći, iz sna, Jean Valjean, vičan uzbuđenjima i
neočekivanim udarcima koje treba brzo odbiti, pribra se odmah. Uostalom,
položaj mu se nije mogao pogoršati; na izvjesnom stupnju, jadi ne mogu biti
veći, pa ni sam Thénardier nije mogao ništa dodati crnilu ove noći.
Nasta trenutak iščekivanja.
Dignuvši desnu šaku do čela, Thénardier je od nje napravio štit, zatim je
nabrao obrve i zažmirkao, što s malim uspijanjem usana odaje oštru pažnju
čovjeka koji hoće drugoga da prepozna. Uzalud mu bi muka. Jean Valjean
je, vidjeli smo, bio okrenut leđima vidjelu, a osim toga bio je tako unakažen,
tako blatan i tako iskrvavljen, da ga usred bijelog dana nitko ne bi mogao
prepoznati. Naprotiv, osvijetljen s lica svjetlošću s rešetke, doduše
svjetlošću podrumskom, modrom, ali jasnom u svojoj modrini, Thénardier,
kako kaže obična ali snažna metafora, pade odmah u oči Jeanu Valjeanu.
Ova nejednakost uvjeta bila je dovoljna da osigura Jeanu Valjeanu izvjesnu
prednost u ovom tajanstvenom dvoboju koji je imao da započne između dva
položaja i dva čovjeka. Sudar je bio između Jeana Valjeana skrivenog i
Thénardiera otkrivenog.
Jean Valjean opazi odmah da ga Thénardier ne poznaje.
Pogledaše se za trenutak u onom sumraku kao da se mjere. Thénardier
prvi prekide šutnju:

705
 – Kako misliš izići odavde?
Jean Valjean ne odgovori.
Thénardier nastavi:
– Ne mogu se provaliti vrata. A moraš izići odavde.
– Tako je, reče Jean Valjean.
– Onda, da podijelimo.
– Šta hoćeš da kažeš?
– Ti si ubio čovjeka; u redu. A ja imam ključ.
Thénardier je pokazivao prstom Mariusa. On dodade:
– Ja te ne poznajem, ali hoću da ti pomognem. Svoji smo.
Jean Valjean poče da shvaća. Thénardier ga je držao za ubojicu.
Thénardier nastavi:
– Čuješ, druže. Ti si svakako vidio šta ima u džepovima ovog čovjeka kad
si ga ubio. Daj mi polovinu, pa da ti otvorim vrata.
I vadeći dopola jedan veliki ključ ispod poderane bluze, on dodade:
– Hoćeš li da vidiš kakav je ključ koji pušta u slobodu? Evo ga.
Jean Valjean ostade »zgranut«, riječ je iz starih tragedija, i to toliko
zgranut da je sumnjao da je istina ono što vidi. To je bila grozna pojava
providnosti, i dobri anđeo koji izlazi iz zemlje u obliku Thenardiera.
Thénardier zavuče ruku u veliki džep ispod bluze, izvuče iz njega jedno
uže i pruži ga Jeanu Valjeanu.
– Drži, reče, dajem ti osim toga ovo uže.
– Što će mi uže?
– Treba ti i jedan kamen, ali ćeš ga naći napolju. Ima ih tamo čitava
gomila.
– Što će mi kamen?
– Zvekane, ti ćeš baciti tog derana u rijeku, pa ti treba kamen i uže, da
ne bi plovio na vodi.
Jean Valjean uze uže. Nema nikoga tko nije ovako nesvjesno pružao
ruke.
Thénardier puče prstima kao da se iznenada nečega sjetio.
– A je li, druže, kako si se izvukao iz one kaljuge dolje? Ja nisam smio da
zagazim u nju. Pih! Ti ne mirišeš bogzna kako.
Pa zašutje i dodade:
– Ja te mnogo zapitkujem, ali ti imaš pravo što ne odgovaraš. To je dobra
vježba za onu prokletu četvrt sata pred istražnim sucem. A osim toga, kad

706
ništa ne govoriš, ne izlažeš se opasnosti da suviše glasno govoriš. Svejedno,
ali zato što ti ne vidim lice i zato što ti ne znam ime, griješiš ako misliš da
ne znam tko si i šta tražiš. Znam ja. Ti si zavrnuo šiju ovom gospodinu, a
sada bi htio da ga negdje gurneš. Treba ti rijeka, koja sve proguta. Izvući ću
te ja iz neprilike. Volim ja da pomognem dobrom čovjeku u nevolji.
Odobravajući Jeanu Valjeanu što šuti, on je očito htio da mu izmami koju
riječ. Gurnu ga u rame da bi ga vidio sa strane, i uzviknu ali ne dižući glas
iznad dotadašnje mjere:
– Zbilja, kad spomenuh kaljužu, ali si ti snažna životinja. A zašto nisi
bacio čovjeka u nju?
Jean Valjean je i dalje šutio.
Thénardier nastavi podižući do jabučice krpu koja mu je služila mjesto
kravate, pokret koji dopunjuje važan izgled ozbiljna čovjeka.
– Istina, možda si pametno i uradio. Kad sutra dođu radnici da zatvore
jamu, našli bi svakako Parižanina, i mogli bi, malo-pomalo, drž’ ovamo drž’
onamo, nabasati na trag i dotjerati do tebe. Netko je prošao kroz kanal.
Tko? Kuda je izišao? Da li ga je tko vidio kada je izišao? Policija je
dosjetljiva. Kanal je izdajica pa te prokaže. Rijetko se tako nešto i nađe, to
privuče pažnju, malo se njih i služe kanalom za takve poslove, a rijeka je
svačija. Rijeka je pravi grob. Poslije mjesec dana upecaju čovjeka u Saint-
Cloudu. Baš te briga, to je neka mrcina, nego! Tko je ubio tog čovjeka? Pariz.
I pravda čak ne istražuje. Znaš ti šta radiš.
Što je Thénardier bio govorljiviji, to je Jean Valjean bio šutljiviji.
Thénardier ga opet prodrma za rame.
– A sada, svršimo posao. Daj da podijelimo. Vidio si ključ, pokaži mi pare.
Thénardier je bio splašen, nakostriješen, podmukao, malo osoran, ali opet
ljubazan.
Bilo je nečega ipak čudnog u držanju Thénardierovom: on nije izgledao
miran; iako nije htio da bude tajanstven, govorio je tiho; ponekad bi stavio
prst na usta i prošaputao: pst! Tko bi znao zašto. Nikoga tu nije bilo osim
njih dvojice. Jean Valjean pomisli da ima negdje tu blizu još neki razbojnik,
i da Thénardier nije voljan da s njim dijeli plijen.
Thénardier nastavi:
– Da svršimo. Koliko je čovo imao u džepovima?
Jean Valjean poče da se pipa.
Kao što znate, on je imao običaj da uvijek nosi novac pri sebi. Njegov
mučni pustolovni život tražio je to od njega. Ovoga puta zatečen je
nespreman. Oblačeći, prethodne večeri, uniformu narodnog gardista,
zaboravio je, sav zaokupljen tužnim mislima, da ponese svoj novčanik. Imao

707
je samo malo zvečećeg novca u džepu od prsluka. Izvrnu džep, sav zamazan
blatom, i poreda, na suhome pored zida, jedan zlatnik, dva petofranka i pet-
šest velikih marjaša.
Thénardier naprći donju usnu i iskrivi značajno šiju:
– Ubio si ga za jeftine pare, reče.
I poče da pipa, kao da su njegovi, džepove Jeana Valjeana i Mariusove.
Brinući se naročito o tom da mu leđa budu okrenuta svjetlosti, Jean Valjean
ga je pustio. Dok je pretresao Mariusov kaput, Thénardier, s vještinom
pravog džepara, nađe načina da odsiječe, a da to Jean Valjean ne primijeti,
jedan krajičak i da ga sakrije pod bluzu, misleći vjerojatno da će po tom
komadićku sukna moći kasnije naći i ubijenog i ubojicu. Ništa uostalom ne
nađe osim onih trideset franaka.
– Doista, reče, s jednog na drugo, nemate ništa više.
I zaboravljajući da je rekao: da podijelimo, on uze sve.
Zastade malo pred marjašima, a kad se razmisli, uze i njih gunđajući:
– Šta da se radi? Kolješ ljude zabadava.
Poslije toga, izvadi opet ključ ispod bluze.
– A sad, prijatelju, treba da iziđeš. Ovdje se kao i na sajmu plaća za
izlazak. Platio si, izlazi onda.
I poče da se smije.
Pritječući u pomoć nepoznatom čovjeku ovim ključem i puštajući da drugi
iziđe a ne on, da li je Thénardier imao, kad je to radio, čistu i nesebičnu
namjeru da spasi jednog ubojicu? U to se može posumnjati.
Thénardier pomože Jeanu Valjeanu da uzme Mariusa na leđa, zatim
pođe k rešetci na prstima, dajući znak Jeanu Valjeanu da ide za njim,
pogleda napolje, stavi prst na usta, i zastade nekoliko trenutaka kao da
nešto čeka; pošto je sve osmotrio, stavi ključ u bravu. Jezičac se pokrenu i
vrata se pokrenuše. Ništa nije ni krenulo ni škripnulo. Sve je išlo glatko.
Očevidno je da su se ova vrata i ove šarke, brižljivo podmazivane, otvarale
češće nego što bi se mislilo. Ova tišina bila je jeziva; osjećali ste u njoj tajno
kretanje, mučko ulaženje i izlaženje noćnih ljudi, i šuštanje zločina.
Podzemni kanal je bio očigledno saučesnik neke tajanstvene bande. Ova
šutljiva rešetka bila je jatak.
Thénardier odškrinu vrata; propusti Jeana Valjeana, zatvori rešetku,
okrenu dvaput ključ, i utonu u mrak nečujno kao kakav duh. Izgledalo je da
ima tigrove šape. Malo potom, ovo grozno priviđenje nestade u nevidljivom.
Jean Valjean se nađe napolju.

708
 IX

MARIUS IZGLEDA MRTAV NEKOME

TKO SE U TOME RAZUMIJE
On spusti Mariusa na obalu.
Bili su napolju!
Kužne klice, mrak, užas, sve je to bilo iza njega. Plavio ga je zdrav, čist,
životvoran, veseo zrak, koji se slobodno udisao. Svuda oko njega tišina, ali
ona divna tišina sunčevog zalaska na vedrom nebu. Suton je pao; noć se
primicala, velika osloboditeljica, prijateljica svih onih kojima je potreban
plašt mraka da bi izišli iz nevolje. Nebo se sa svih strana nadnosilo kao
beskrajan mir. Rijeka mu je dodirivala noge žuboreći kao poljupcima. Na
brijestovima Elizejskih Polja gnijezda su vodila zračne razgovore i kazivala
jedna drugima laku noć. Nekoliko zvijezda, probijajući se slabo na blijedom
plavetnilu zenita i vidljive samo sanjarenju, bile su u beskrajnom prostoru
kao neprimjetne svijetle tačkice. Veče je razastiralo nad glavom Jeana
Valjeana sve miline beskonačnosti.
To je bio onaj neodređeni i divni čas koji ne kaže ni da ni ne. Bilo se već
toliko smrklo da na izvjesnoj daljini niste razaznavali ništa, a bilo je još
toliko vidno da ste izbliza sve vidjeli.
Jean Valjean bio je za nekoliko trenutaka neodoljivo savladan svom
onom uzvišenom i ljupkom vedrinom; ima tih časova zaborava; pažnja
prestane da muči nevoljnika; sve utone u misao; mir pokrije sanjalicu kao
noć; i, u svijetlom sutonu, kao nebo koje se obasjava, duša se ospe
zvijezdama. Jean Valjean se nije mogao uzdržati da ne promatra tu
prostranu svijetlu sjenu nad sobom; zamišljen, on se u ovoj veličanstvenoj
tišini vječnoga neba predao zanosu i molitvi. Zatim, živo, kao da se sjetio
neke dužnosti, on se naže nad Mariusa, i zahvatajući vode šakom, on ga
poškropi nekolikim kapljicama blago po licu. Mariusove se trepavice ne
podigoše, ali mu napola otvorena usta disahu.
Jean Valjean htjede da još jednom zahvati vode iz rijeke, kad odjednom
osjeti nešto nelagodno, kao da mu je netko, koga ne vidi, iza leđa.
Mi smo već jednom spomenuli to osjećanje, koje je svakome poznato.
Okrene se.

709
 Kao i malo prije, netko je doista bio iza njega.
Jedan čovjek visoka rasta, u dugačkom redengotu, skrštenih ruku, držeći
u desnoj šaci toljagu s olovnom drškom, stajao je na nekoliko koraka iza
Jeana Valjeana nagnutog nad Mariusom.
To bijaše u onom sumraku, kao neka utvara. Jednostavan čovjek uplašio
bi se zbog mraka, a razborit čovjek zbog toljage.
Jean Valjean prepozna Javerta.
Čitalac se bez sumnje sjetio da je Thénardierov gonilac bio glavom
Javert. Poslije neočekivanog izlaska iz barikade, Javert je otišao u
prefekturu, podnio usmeno izvještaj samom prefektu, koji ga je na kratko
vrijeme primio, zatim se vratio na svoju dužnost, koja mu je nalagala, sjetit
ćete se iz bilješke pri njemu nađene, nadzor nad desnom obalom na
Elizejskim Poljima. Ta je obala već izvjesno vrijeme privlačila pažnju
policije. Tu je on primijetio Thénardiera i pošao za njim. Ostalo je poznato.
Razumjet ćete također da je i ono tako uslužno otvaranje vrata Jeanu
Valjeanu bilo Thénardierovo lukavstvo. Thénardier je osjećao da je Javert
još jednako tu; čovjek koga vrebaju ima nos koji ga ne vara; trebalo je baciti
kakav zalogaj ovom psu! A još ubojicu, pa to je neočekivana sreća! Uvijek
treba napraviti žrtvu za spas nečeg višeg. Gurajući napolje Jeana Valjeana
mjesto sebe, Thénardier je davao plijen policiji, zametao svoj trag, padao u
zaborav pred jednim većim nedjelom, nagrađivao Javerta za njegovo
čekanje, a to je uvijek prijatno žbiru, zarađivao trideset franaka i računao
da će, zahvaljujući ovom zavaravanju, umaći.
Jean Valjean je upao iz jednog škripca u drugi.
Nabasati dvaput jedno za drugim, umaći Thenardieru pa odmah
natrapati na Javerta, to je već premnogo.
Javert ne poznade Jeana Valjeana koji, kao što smo rekli, nije ličio na
samog sebe. On je i dalje držao ruke skrštene, samo što je neprimjetnim
pokretom stisnuo još jače toljagu u šaci, i reče odsječno i mirno:
– Tko ste vi?
– Ja.
– Tko ste vi?
– Jean Valjean.
Javert premjesti toljagu među zube, sagne se i nagne, stavi obje svoje
snažne ruke na ramena Jeanu Valjeanu koja uđoše kao u kliješta, zagleda
ga i prepozna. Lica su im se skoro dodirivala. Pogled Javertov bio je strašan.
Jean Valjean ostade nepomičan pod rukom Javertovom, kao lav koji bi
pristao da ga ris drži u pandžama.

710
 – Inspektore Javerte, reče, u rukama sam vam. Uostalom, još od jutros
smatram sebe vašim zarobljenikom. Nisam vam dao svoju adresu da bih
pobjegao. Držite me. Jedno mi samo dopustite.
Javert kao da ga nije čuo. On ne skidaše oka sa Jeana Valjeana. Usne je
bio podigao k nosu, znak duboke zamišljenosti. Najposlije, on pusti Jeana
Valjeana, ispravi se odjednom, uze u ruke toljagu, i kao u snu, promrmlja
više nego što izreče ova pitanja:
– Šta ćete vi ovdje? I tko je ovaj čovjek?
Ni sad nije govorio ti Jeanu Valjeanu.
Jean Valjean odgovori, i njegov glas kao da probudi Javerta:
– O njemu sam baš htio da vam govorim. Radite sa mnom što hoćete,
samo mi pomozite da ga odnesemo njegovoj kući. To je sve što od vas tražim.
Lice se Javertovo skupi kao uvijek kad bi tko za njega pomislio da je
sklon popuštanju. Ipak on ne reče ne.
Saže se ponovo, izvadi iz džepa maramicu koju umoči u vodu, i obrisa
krvavo Mariusovo čelo.
– Ovaj je čovjek bio na barikadi, reče on poluglasno i kao za sebe. To je
onaj što su ga zvali Marius.
Žbir prvoga reda, koji je sve promatrao, sve slušao, sve čuo i sve utuvio,
pred smrt; koji je vrebao i na samrtnom času, i koji je, naslonjen na
stepenice koje vode u grob, bilježio.
Uze Mariusovu ruku da mu opipa puls.
– To je ranjenik, reče Jean Valjean.
– Ovo je mrtvac, reče Javert.
Jean Valjean odgovori:
– Ne. Nije još.
– Vi ste ga s barikade donijeli ovamo? primijeti Javert.
Možda je bio duboko zanijet mislima kad se nije dalje raspitivao o ovom
neobičnom spasavanju kroz kanal i kad nije primijetio da Jean Valjean ne
odgovara na njegovo pitanje.
Jean Valjean opet kao da samo o jednom mišljaše. On nastavi:
– On stanuje na Maraiusu, u ulici Filles-du-Calvaire, kod svog djeda... –
Ne sjećam se više imena.
Jean Valjean potraži po džepovima Mariusova kaputa i izvadi lisnicu,
nađe onu stranu koju je Marius ispisao, i pruži je Javertu.
Bilo je još toliko prosute svjetlosti da se moglo nekako čitati. Javert je,
osim toga, imao u očima onu mačju svjetlost koju imaju i noćne ptice. On

711
razmrsi ono što je Marius napisao, i progunđa: – Gillenormand, ulica Filles-
du-Calvaire, broj 6. Zatim viknu: – Kočijaš!
Sjetit ćete se fijakera koji je čekao za svaki slučaj.
Javert zađrža Mariusovu lisnicu.
Malo zatim kola siđoše niz prilaz pojila, i stadoše na obalu: Mariusa
namjestiše na zadnje sjedište, a Javert sjede do Jeana Valjeana na prednje
sjedište.
Vratašca se zatvoriše, fijaker brzo odjuri uz kejove prema Bastilji.
Ostaviše kejove i zađoše u ulice. Kočijaš, crna sjena na svom sjedištu,
šibao je svoje mršave konje. U fijakeru mrtva tišina. Marius, nepomičan,
prislonjen leđima u ugao, klonule glave, opuštenih ruku, ukočenih nogu, kao
da se spremao za mrtvački sanduk; Jean Valjean izgledaše kao da je od
sjene, a Javert od kamena; i u ovim kolima punim mraka, čija se
unutrašnjost, kad god bi prošli pored fenjera, osvjetljavala modrim sjajem
kao od neke munje, slučaj je sastavio i, rekao bih, žalosno suočio tri tragične
nepomičnosti, leš, avet, kip.

712
 X

POVRATAK DJETETA KOJE RASIPA

SVOJ ŽIVOT
Kad god bi trucnula kola, jedna kap krvi pala bi s Mariusove kose.
Bila je mrkla noć kad fijaker stiže u ulicu Filles-du-Calvaire broj 6.
Javert siđe prvi s kola, provjeri broj kuće iznad vrata, i, dohvativši teški
gvozdeni zvekir, ukrašen po starinski jednim jarcem i jednim satirom koji se
bodu, zakuca jako. Vrata se odškrinuše, a Javert ih gurnu. Vratar se pomoli,
zijevajući, jedva probuđen iz sna, sa svijećom u ruci.
Sve je spavalo u kući. Na Maraisu se rano liježe, naročito kad je buna.
Ova čestita stara gradska četvrt, preplašena revolucijom, baci se snu u
naručje, kao što djeca, kad čuju da dolazi bauk, sakriju brzo glave pod
jorgan.
Jean Valjean i kočijaš iznesoše Mariusa iz kola; Jean Valjean ga je držao
ispod miške, a kočijaš za noge.
Noseći tako Mariusa, Jean Valjean zavuče ruku pod odijelo koje je bilo
sve poderano, opipa grudi i uvjeri se da srce još kuca. Kucalo je čak malo
jače, kao da mu je potres kola vratio malo života.
Javert zapita vratara glasom koji dolikuje vlasti kad govori s vratarom
jednog buntovnika:
– Ima li ovdje neki Gillenormand?
– Ovdje je. Šta želite?
– Donijeli su mu sina.
– Sina? reče vratar zablenuto.
– Mrtva.
Jean Valjean, koji je stajao, onako poderan i zamazan, iza Javerta, i koga
je vratar s užasavanjem gledao, dade glavom znak da nije.
Vratar kao da nije razumio ni riječ Javertovu, ni znak Jeana Valjeana.
Javert nastavi:
– Bio je na barikadi, a sad evo ga.
– Na barikadi! uzviknu vratar.
– Poginuo je. Probudite mu oca.

713
 Vratar se nije micao.
– Trčite! viknu Javert.
I dodade:
– Sutra će ovdje biti pogreb.
Za Javerta, obični ulični događaji bili su strogo razvrstani, što je početak
obazrivosti i budnosti, i svaki je slučaj imao svoj odjeljak; svi mogući
događaji nalazili su se u neku ruku u ladicama iz kojih su, kad zatreba,
izlazili, u raznim količinama. Bilo je na ulici nereda, bune, maškara,
pogreba.
Vratar probudi samo Basquea. Basque probudi Nicolettu; Nicoletta
probudi tetku Gillenormand. A djeda ostaviše da spava, misleći da će još
uvijek sve na vrijeme saznati.
Mariusa iznesoše na prvi kat, ali tako da nitko drugi u kući to nije
primijetio, i položiše ga na jedan stari canapé u predsoblju g.
Gillenormanda, a kad Basque otrča po liječnika, a Nicoletta poče tražiti
rublje po ormarima, Jean Valjean osjeti Javertovu ruku na ramenu. On
razumje, i siđe, praćen u stopu Javertom.
Vratar ih je gledao kako odoše kao što ih je gledao kad su došli, dremljiv i
zgranut.
Oni se popeše u kola, a kočijaš na svoje mjesto.
– Inspektore Javerte, reče Jean Valjean, dozvolite mi još jednu stvar.
– Koju?
– Pustite me da odem časkom kući. Poslije, radite sa mnom što hoćete.
Javert pošutje nekoliko trenutaka, sagnute glave, zatim otvori prednji
prozor.
– Kočijašu, reče, ulica Oružanog čovjeka, broj 7.

714
 XI

TAJANSTVENI POTRES
Dok su god išli, nisu ni riječi izustili.
Šta je htio Jean Valjean? Da dovrši što je počeo; da obavijesti Cosettu, da
joj kaže gdje je Marius, da joj da možda još koju korisnu uputu, da uredi,
ako mogne, i drugo što treba kad se odlazi zauvijek, što se tiče njega, i
njegovih ličnih stvari, svršeno; Javert ga je držao, i on se nije odupirao; neki
drugi na njegovom mjestu pomislio bi možda na ono uže što mu ga je
Thénardier dao i na gvozdene šipke u zatvoru u koji će ući; ali, otkad je sreo
biskupa, Jean Valjean se duboko religijski otresao, da to naglasimo, svakog
atentata, bilo to i na samog sebe.
Samoubojstvo, ovo tajanstveno nasilje nad nečim nepoznatim, koje može,
u izvjesnoj mjeri, sadržavati i ubojstvo duše, bilo je nemoguće Jeanu
Valjeanu.
Kad su sišli u ulicu Oružanog čovjeka, fijaker stade, jer je ulica bila
isuviše uska za kolski saobraćaj. Javert i Jean Valjean siđoše s kola.
Kočijaš objasni ponizno »gospodinu inspektoru« da mu je utrehtski
baršun u kolima sav poprskan krvlju ubijenog čovjeka i blatom sa ubojice.
Tako je on razumio ovaj slučaj. Dodade da mu treba dati naknadu. U isti
mah, izvadi iz džepa svoju knjižicu, i zamoli gospodina inspektora da bude
dobar i napiše mu »malo uvjerenje, da mu se nađe«.
Javert odbi knjižicu koju mu je pružao kočijaš, i reče:
– Koliko ti se duguje i za vožnju i za čekanje?
– Ima punih sedam sati i četvrt više, a moj baršun je bio nov novcat.
Osamdeset franaka, gospodine inspektore.
Javert izvadi iz džepa četiri zlatnika i otpusti fijaker.
Jean Valjean pomisli da je Javertova namjera da ga odvede pješke u
stražarsku stanicu Blancs-Manteaux, ili u stanicu kod Arhiva, koje su obje
blizu.
Uđoše u ulicu. Kao i obično bila je pusta. Javert je išao za Jeanom
Valjeanom.
Dođoše do broja 7. Jean Valjean zakuca. Vrata se otvoriše.
– Tu smo, reče Javert. Idite.

715
 Pa dodade s nekim čudnim izrazom i kao da se savlađivao da to kaže:
– Čekat ću vas ovdje.
Jean Valjean pogleda Javerta. Taj postupak nije bio u naravi Javertovoj.
Međutim, to ga nije moglo mnogo začuditi, sada kad je Javert imao u njega
neko ponosno povjerenje, povjerenje mačke koja daje mišu slobodu nadomak
svojoj šapi, jer je Jean Valjean bio odlučio da se preda i da svrši sa sobom.
On gurnu vrata, uđe u kuću, viknu vrataru koji je bio legao i koji je otvorio
iz svog kreveta gajtanom: »Ja sam!« i ode uz stepenice.
Kad je stigao na prvi kat, zastade. Svi bolni putovi imaju svoje kratke
odmore. Prozor na stubištu, koji se dizao i spuštao, bio je otvoren. Kao u
mnogim starinskim kućama, stube su gledale na ulicu i otuda dobivale
svjetlost. Ulični fenjer, koji se nalazio baš naspram kuće, bacao je nešto
svjetlosti na stube, što je bila ušteda u osvjetljenju.
Bilo da se osvježi, bilo nesvjesno, Jean Valjean promoli glavu na taj
prozor. Pogleda po ulici. Bila je kratka i fenjer ju je osvjetljavao s kraja na
kraj. Jean Valjean zinu od čuda; na ulici nigdje nikog.
Javert je bio otišao.

716
 XII
DJED
Basque i vratar prenesoše u salon Mariusa, koji je ležao nepomično na
canapéu, gdje su ga u prvi mah spustili. Liječnik, koga su odmah potražili,
dotrčao je. Tetka Gillenormand je ustala.
Tetka Gillenormand je išla gore-dolje uplašena, kršeći ruke, zapomažući
samo: »Gospode, zar je to moguće«! Dodavala je na mahove: »Sve će se
zamazati krvlju«! Kad je prvo užasavanje prošlo, izvjesna filozofija toga
događaja obasja i njen duh i izrazi se ovim uzvikom: »Ovako se moralo
svršiti«! Ipak ne doreče: Kazala sam ja to! kako je uobičajeno u ovakvim
prilikama.
Po naredbi liječnikovoj, namjestili su do canapéa jedan krevet na
remenje. Liječnik pregleda Mariusa, i pošto je utvrdio da puls nije prestao,
da ranjenik nema na grudima nikakve duboke rane, i da krv na usnama
potječe iz nozdrve, on ga položi ravno na krevet bez uzglavlja, tako da mu je
glava bila na istoj visini s tijelom, i čak malo niže, a grudi mu razgoli da bi
mu olakšao disanje. Videći da svlače Mariusa, gospođica Gillenormand se
udalji. Ona poče da mrmlja molitve uz brojanje krunice u svojoj sobi.
Na gornjem dijelu tijela nije bilo nikakve unutrašnje povrede; jedno zrno,
koje je zadržala lisnica, skliznulo je oko rebara i ostavilo strahovitu, ali ne
duboku, i prema tome bezopasnu ranu. Od dugog podzemnog hoda pomakla
se slomljena ključna kost, i tu je moglo biti ozbiljnih nezgoda. Ruke su mu
bile sabljama isječene. Nikakva brazgotina nije mu nagrdila lice; a glava,
međutim, kao da je bila sva izranjena. Kakve su bile te rane na glavi? Da li
su prodirale dublje od kože? da li su zahvatale lubanju? To se još nije moglo
znati. Ozbiljan je simptom što je nastupila nesvijest, a iz takve se nesvijesti
ne dolazi uvijek k sebi. Krvoliptanje je, osim toga, iscrpilo ranjenika. Od
pojasa naniže, tijelo je bilo zaštićeno barikadom.
Basque i Nicoletta su derali platno i spremali zavoje: Nicoletta ih je šila,
a Basque savijao. Nije bilo šarpije, pa je liječnik na brzu ruku zaustavljao
krv iz rana smotuljcima vate. Pored kreveta su gorjele tri svijeće na stolu na
kome bijahu razastrte kirurške sprave.
Liječnik umi hladnom vodom lice i kosu Mariusa. Jedno puno vedro
pocrvenje začas. Vratar je osvjetljavao sa svijećom u ruci.
Liječnik kao da bijaše tužno zamišljen.

717
 Na mahove je vrtio glavom kao da odgovara sam sebi na neko unutrašnje
pitanje. Rđav su znak za bolesnika ovi tajanstveni razgovori koje liječnik
vodi sam sa sobom.
Kad je liječnik brisao lice i prstima lagano dodirivao još uvijek sklopljene
kapke, jedna se vrata otvoriše u dnu salona, i pomoli se jedno dugo blijedo
lice.
To je bio djed.
Već čitava dva dana, buna je uzrujavala, žestila i brinula g.
Gillenormanda. On nije mogao spavati prethodne noći, bio je u groznici cio
dan. Uveče je vrlo rano legao, preporučivši da sve dobro zatvore u kući, i,
umoran zaspao.
Starci imaju lak san; soba g. Gillenormanda bila je do samog salona, i
koliko god da su pazili, probudili su ga žagorom. Iznenađen trakom
svjetlosti koju je vidio ispod vrata, ustao je i došao pipajući po mraku.
Stajao je na pragu, držeći se jednom rukom za kvaku odškrinutih vrata,
tresući glavom koju je isturio malo naprijed, tijela utegnuta u bijelu kućnu
haljinu, ravnu i bez ijednog nabora kao pokrov, sav začuđen; ličio je na avet
koja gleda u grob.
On primijeti krevet, i na jastuku onog krvavog mladića, žutog kao vosak,
sklopljenih očiju, otvorenih usta, blijedih usana, golog do pojasa,
izbrazdanog svuda svježim ranama, nepomičnog, jako osvijetljenog.
Djed sav zadrhta, koliko je to bilo moguće onom ukočenom tijelu, njegove
oči čija je rožnjača bila požutjela od dubokih godina preliše se nekom
staklastom svjetlošću, na cijelom njegovom licu izbiše začas tamni uglovi
kao u glave kostura, ruke mu se opustiše kao da im je neka opruga
prekinuta, a njegova se preneraženost pokaza širenjem prstiju na njegovim
starim drhtavim rukama, koljena mu poklecnuše praveći ugao naprijed tako
da su mu se između skutova kućne haljine vidjele njegove jadne gole noge s
bijelim nakostriješenim dlakama, i on uzviknu slabim glasom:
– Marius!
– Gospodine, reče Basque, donijeli su noćas gospodina. On je bio na
barikadi, i...
Tada se nekim mrtvačkim preobražajem ovaj stogodišnjak uspravi kao
mladić.
Liječnik je zbunjeno šutio.
G. Gillenormand poče kršiti ruke s nekim strašnim hihotom.
– Mrtav je! Mrtav je! Otišao je da pogine na barikadi! Iz mržnje prema
meni! To je protiv mene upereno! Ah! krvopija; eto kako mi se vraća! Oh!
jadni moj živote, mrtav je!

718
 Priđe prozoru, otvori ga širom kao da se guši, i, stojeći pred mrakom,
stade da govori ulici i noći:
– Prorešetan, isječen, preklan, satrt, raskomadan, isjeckan na komade!
jeste li ga vidjeli, bitangu jednu! Znao je dobro da ga čekam, da sam naredio
da mu spreme sobu i da sam namjestio pored svoga kreveta njegovu sliku iz
dječačkih godina! Znao je dobro da treba samo da se vrati, i da ga već
godinama ja priželjkujem, i da sjedim uveče pored vatre s rukama na
koljenima, ne znajući šta da radim, blesaveći tako! Znao si dobro da treba
samo da dođeš i da kažeš: »Evo me«, i da bi ti bio gospodar u kući, i da bih ja
slušao, i da bi radio što god bi htio sa svojim starim ishlapljelim djedom!
Znao si to dobro, a rekao si: »Neću moći otići, on je rojalist!« I otišao si na
barikadu, i poginuo si iz zlobe! Da se osvetiš za ono što sam ti rekao o
gospodinu vojvodi od Berryja! To je gnusno! A sad ležite i spavajte mirno!
Mrtav je. Eto mog buđenja.
Liječnik, koji je već počeo da se brine na dvije strane, ostavi začas
Mariusa i priđe g. Gillenormandu i uze ga za ruku. Stari se okrenu, pogleda
ga krvavim očima, koje su izgledale sada veće, i reče mu mirno:
– Gospodine, hvala vam. Ne brinite, ja sam čovjek, vidio sam smrt Louisa
XVI, ja sam prekaljen. Jedna je stvar strašna, to je pomisao da su vaše
novine krive za sve zlo. Sa svim tim vašim škrabalima, larmadžijama,
advokatima, govornicima, tribunama, diskusijama, progresom,
prosvijećenošću, čovjekovim pravima, slobodom štampe, evo kako vam
donose vašu djecu u kuću. Ah! Mariuse, ovo je užasno! Poginuti! Umrijeti
prije mene. Na barikadi! Ah! Razbojniče! Doktore, vi stanujete u kvartu,
mislim? Oh! Poznajem vas ja. Vidim s prozora kad prolaze vaša kola. Da
vam nešto kažem. Griješite ako mislite da sam ljut. Ne može se čovjek ljutiti
na mrtvaca. Glupo bi to bilo. Ovo sam dijete ja podigao. Bio sam star kad je
ono bilo maleno. Igrao se u Tuilerijama sa svojom lopaticom i svojom
stoličicom, a da čuvari ne viču, ja sam odmah zatrpavao rupe koje je on
lopaticom pravio u zemlji. Jednoga je dana povikao: »Dolje Louis XVIII« i
otišao. Nije to moja krivica. Bio je tako rumen i plav. Majka mu je umrla.
Jeste li primijetili da su sva mala djeca plava? Kako to? On je sin jednog od
onih razbojnika s Loire, ali djeca nisu kriva za zločine svojih očeva. Sjećam
se kad je bio ovolicni. Nije nikako mogao da izgovori đ. Govorio je tako milo i
tako nejasno kao kakva ptica. Sjećam se jednom da su, pred kipom Herkula
Franeza, stali oko njega, ushićivali se i divili mu se, toliko je bilo lijepo to
dijete! Glava mu je bila kao na slici. Ja sam ga grdio, ja sam mu prijetio
štapom, ali je on znao da je to šala. Kad bi ujutru upao u moju sobu, ja sam
gunđao, ali je to bilo kao kad vas sunce ogrije. Ne može čovjek djeci odoljeti.
Uhvate vas, pa vas drže i ne puštaju. Doduše, nigdje niste vidjeli tako slatko

719
dijete. A šta velite sada za vaše Lafayette, za vaše Benjamine Constante, i
za vaše Tirecuir de Corcelles, koji mi ga ubiše! Ne može to tako proći.
Priđe Mariusu, još modrom i nepomičnom, kome se liječnik bijaše vratio,
i opet poče kršiti ruke. Blijede starčeve usne micale su se same od sebe; kao
dah u hropcu, kroz njih su izlazile gotovo nerazgovijetne riječi koje se jedva
čujahu: – Ah! Gdje ti je srce! Ah! Klubašu! Ah! Zlikovče! Ah! Septembristo! –
Jedva čujni prijekori jednog samrtnika jednom mrtvacu.
Malo-pomalo, pošto sve ovo što se kuha u čovjeku treba da izađe, povrati
mu se veza u riječima, ali djed kao da nije imao više snage da ih izgovara,
glas mu je bio tako potmuo i prigušen kao da dolazi sa dna nekog bezdana:
– Svejedno, ne marim, i ja hoću umrijeti. Kad pomislim da nema u Parizu
ljepojke koja ne bi bila radosna da usreći ovog bijednika! Nevaljalac jedan,
mjesto da se zabavlja i uživa život otišao je da se tuče i da ga ubiju kao
pseto! A za koga? Zašto? Za republiku! Mjesto da pleše u Chaumiérei, kao
što dolikuje mladim ljudima! A gdje su mu njegovih dvadeset godina!
Republika, luk i voda! Jadne matere, rađajte sada lijepe sinove! Evo, mrtav
je. Bit će onda dva ukopa pod kapijom. Dakle, tako si se udesio za lijepe oči
generala Lamarquea. A šta je taj general Lamarque? Kundak! Brbljivac!
Poginuti za jednog mrtvaca? Zar da čovjek ne poludi? Ded, shvatite to! I to u
dvadesetoj godini! I nije se ni okrenuo da vidi šta ostavlja za sobom! A sada
jadne starkelje moraju da umiru samohrane. Crkni u toj rupi, sovuljago! Ali
ako, tako i treba, to sam i htio, to će me presjeći odjednom. Star sam isuviše,
sto godina mi je, sto hiljada godina mi je, odavno sam već stekao pravo da
umrem. Od ovog udara nema spasa. Svršeno je, kakva sreća! Zašto mu
dajete da udiše amonijak i kojekakve ljekarije? Uzalud vam muka, blesavi
doktore. Eto, on je mrtav, potpuno mrtav. Razumijem se ja u to, ja koji sam
isto tako mrtav. On nije ništa uradio upola. Jeste, gadno je ovo vrijeme,
gadno, gadno, eto što ja mislim o vama, o vašim idejama, o vašim
sistemima, o vašim učiteljima, o vašim autoritetima, o vašim doktorima, o
vašim nitkovima, piscima, o vašim dripcima filozofima i o svim revolucijama
koje već punih šezdeset godina plaše jata gavranova u Tuilerijama! I pošto
si ti bio nemilosrdan i dao se tako upljeskati, neću ni da zažalim za tobom,
da znaš, zlikovče jedan!
U taj mah, Marius otvori lagano oči, a pogled mu, još mutan od letargične
zanesenosti, pade na g. Gillenormanda.
– Mariuse! dreknu starac. Mariuse! Slatki Mariuse! Čedo moje! Sine moj
voljeni! Otvorio si oči, ti me gledaš, ti si živ, hvala!
I pade onesviješćen.

720
 KNJIGA ČETVRTA

Javert gubi
ravnotežu

721
 I

JAVERT GUBI RAVNOTEŽU

Javert se udaljio laganim korakom iz ulice Oružanog čovjeka.

Išao je pognute glave, prvi put u životu, i s rukama ostrag, isto tako prvi
put u životu.
Dotada je Javert od dva Napoleonova stava zauzimao samo onaj koji je
izražavao odlučnost, ruke skrštene na grudima; onaj drugi, koji izražava
kolebljivost, ruke stavljene ostrag, bio mu je nepoznat. Sada se nešto
promijenilo; sva njegova ličnost, troma i brižna, odavala je neko
nespokojstvo.
Zamaknuo je u mirne ulice.
Ali je išao jednim pravcem.
Presiječe ravno na Seinu, stiže na kej Brestova, uputi se duž njega,
prijeđe Grève, i zastade, nedaleko od policijske stanice na trgu Châtelet, na
uglu mosta Notre-Dame. Tu, između mosta Notre-Dame i mosta au Change
s jedne strane, i keja Mégisserie i Cvjetnog keja s druge strane, Seina pravi
neko četvorokutno jezero koje presijeca jedan brzak.
Mornari se boje ovog mjesta na Seini. Ništa nije opasnije od ovog brzaka,
koji je u ono vrijeme bio stješnjen i razjaren koljem one vodenice što je
stajala pored mosta a danas je porušena. Dva mosta, koji su blizu jedan
drugom, uvećavali su opasnost; voda juri pomamno ispod stupova; ona je tu
strahovito uzburkana; ona tu nadolazi i raste; bujica navaljuje na stupove
mostova kao da bi htjela da ih iščupa svojim debelim vodenim užetima. Tko
tu padne, taj se više ne pojavi; i najbolji se plivači tu utope.
Javert se nalakti na kamenu ogradu mosta, podnimi se na obje ruke, i
dok mu se nokti zabadahu u guste zaliske, on je premišljao.
Nešto novo, jedan preokret, jedna katastrofa desila se u njegovoj
unutrašnjosti; imao je o čemu i da razmišlja.
Javert je strahovito patio.
Od prije nekoliko sati Javert je prestao biti jednostavan čovjek. Bio je
zbunjen; ovaj mozak, tako bistar u svome sljepilu, izgubio je svoju
prozračnost; neki se oblak navukao na taj kristal. Javert je osjećao u svojoj

722
savjesti da mu dužnost ide u raskorak, i on to nije mogao sakriti od sebe.
Kad je onako iznenada sreo Jeana Valjeana na obali Seine, on je u sebi ličio
na vuka kad zgrabi svoj plijen i psa kad pronađe svog gospodara.
On je vidio pred sobom dva puta, oba podjednako ravna, ali ih je vidio
dva; i to ga je užasavalo, njega koji je u životu znao samo za jednu i to ravnu
liniju. A, što je još strašnije, ova su dva puta bila suprotna jedan drugom.
Jedna od ovih linija isključivala je onu drugu. Koja je od njih bila ona
istinita?
Položaj u kome je bio ne da se iskazati.
Dugovati život jednom zločincu, primiti taj dug i vratiti ga, postaviti se, i
protiv svoje volje, na ravnu nogu s jednim odbjeglim krivcem, i vratiti mu
uslugu za uslugu; doživjeti da mu on reče: »Odlazi«, a sam mu potom reći:
»Slobodan si«; žrtvovati ličnim pobudama dužnost, tu opću obavezu, i
osjećati u svojim ličnim pobudama nešto isto tako opće, a možda i nešto više;
iznevjeriti društvo da bi ostao vjeran svojoj savjesti; da se sve te besmislice
ostvare i sruše na njega, eto čim je bio poražen.
Jedna ga je stvar zapanjila; kako da mu je Jean Valjean oprostio, a jedna
ga je stvar skamenila: kako da je on, Javert, oprostio Jeanu Valjeanu.
Na čemu je sada? Tražio je sebe i nije se mogao naći.
Šta da radi sada? Zlo je da izda Jeana Valjeana; zlo je i da pusti na
slobodu Jeana Valjeana. U prvom slučaju predstavnik vlasti srozava se niže
od robijaša; u drugom, robijaš se uzdiže nad zakonom i gazi ga. U oba
slučaja, sramota je za njega, Javerta. Kakvu god odluku donio, on se
srozavao. Sudbina ima nekih vrhova koji se nadnose nad nemogućnost i
iznad kojih je život samo jedan ponor. Javert je bio na jednom od tih vrhova.
Za njega je bilo mučenje to što je morao da misli. A na to ga je
primoravala žestina svih ovih suprotnih uzbuđenja. Na misao on nije
navikao i bila mu je neobično mučna.
Misao ima uvijek u sebi neku količinu unutrašnje pobune; i on se i te
kako žestio što ima tako nešto u sebi.
Misao, ma o kojem predmetu izvan uskog kruga njegovih službenih
dužnosti, bila bi za njega, u svakom slučaju, nepotrebna i zamorna; ali
misao o izvršenom dnevnom poslu bila je za njega prava muka. Morao je
ipak zagledati sebi u savjest poslije takvih potresa, i o sebi položiti računa
samome sebi.
Jeza ga je hvatala od onoga što je uradio. On, Javert, izvolio je odlučiti,
protiv svih policijskih pravila, protiv sve društvene i sudske uprave, protiv
svih zakona, da se netko pusti na slobodu; to mu je išlo u račun; on je svoju
ličnu stvar stavljao iznad opće stvari; zar to nije bilo nečuveno? Čim bi se

723
zagledao u ovo besprimjerno djelo koje je počinio, zadrhtao bi od glave do
pete. Na šta da se odluči? Jedno mu je jedino ostajalo: da se vrati u ulicu
Oružanog čovjeka, i da strpa u zatvor Jeana Valjeana. Bilo je jasno da je
trebalo to da uradi. Nije mogao.
Nešto mu je sprečavalo put na tu stranu.
Nešto. A šta? Zar postoji na svijetu nešto osim sudova, izvršnih presuda,
policije i vlasti? Javert je bio zgranut.
Jedan nepovredivi robijaš! Jedan osuđenik nedostupan pravdi! I to sve
zbog Javerta.
Zar nije to bilo strašno što su Javert i Jean Valjean, čovjek stvoren da
bude strog i čovjek stvoren da bude pokoran, koji i jedan i drugi pripadaju
zakonu, došli dotle da se obojica stavljaju iznad zakona?
Šta? Zar da se takva čuda dese i da nitko ne bude kažnjen? Zar Jean
Valjean, jači od cijelog društvenog poretka, da bude slobodan, a da on,
Javert, jede i dalje vladin hljeb!
Njegovo premišljanje bivalo je sve strašnije.
Mogao je sebe, dok je tako premišljao, prekoriti i zbog onog ustanika
prenesenog u ulicu Filles-du-Calvaire, ali je na to i zaboravio. Manja krivica
gubila se u većoj. Uostalom, taj je ustanik bio očevidno mrtav, a, zakonski,
smrt prekida svaku istragu.
Jean Valjean je bio teret na njegovoj duši.
Jean Valjean ga je zbunjivao. Sva načela koja su bila oslonac cijelom
njegovom životu rušila su se pred tim čovjekom. Velikodušnost Jeana
Valjeana prema njemu, Javertu, poražavala ga je. Neka druga djela, kojih
se sada sjetio a koja je nekad smatrao za laži i gluposti, ukazivala su mu se
sada kao istina. G. Madeleine se javljaše iza Jeana Valjeana, i ove su se
dvije ličnosti tako poklapale da je ostajala samo jedna, i to dostojna
poštovanja. Javert je osjećao da mu nešto strašno obuzima dušu, divljenje
jednom osuđeniku. Zar je moguće poštovati robijaša? Jeza ga je hvatala, a
nije se mogao od toga obraniti. Uzalud se otimao, on je morao u sebi priznati
da je ovaj bijednik uzvišen. A to je bilo užasno.
Jedan zločinac da bude dobrotvor, jedan robijaš da bude milostiv, blag,
uslužan, krotak, da vraća dobro za zlo, milost za mržnju, da više voli
milosrđe nego osvetu, kome je milije da propadne nego da upropasti svoga
neprijatelja, koji spasava svoga zlotvora, koji kleči na vrhuncu vrline, koji je
bliži anđelu nego čovjeku! Javert je morao priznati da ovakvo čudo postoji.
To nije moglo tako trajati.
Svakako, da to istaknemo, on se nije bez otpora predao ovom čudu, ovom
sramotnom anđelu, ovom gnusnom heroju, koga se gotovo isto toliko gnušao

724
koliko mu se i čudio. Dvadeset puta, dok se vozio kolima sa Jeanom
Valjeanom naspram sebe, riknuo je u njemu tigar zakonitosti. Dvadeset
puta bio je u iskušenju da skoči na Jeana Valjeana, da ga ščepa i proždere,
to jest da ga uhapsi: Doista, zar ima išta jednostavnije? Viknuti prvoj straži
na koju naiđe: »Evo jednog odbjeglog robijaša!« dozvati žandare i reći im:
»Ovaj je čovjek vaš!« pa otići, ostaviti tu toga grešnika, ni o čemu više ne
voditi računa, i ne miješati se više ni u šta. Taj je čovjek zauvijek rob
zakona; zakon će postupiti s njim po svom nahođenju. Šta može biti
pravednije? Javert je to sve govorio sebi; htio je da prijeđe preko svega, da
istupi, da zatvori čovjeka, i onda, kao i sada, nije mogao; kad god bi mu
grčevito posegnula ruka da ščepa za ovratnik Jeana Valjeana, ona bi, kao
pod kakvim teškim teretom, klonula, i on bi čuo u dubini svoje duše jedan
glas, jedan čudan glas koji mu kaže:
– U redu. Izdaj svoga izbavitelja. A onda neka ti donesu umivaonik
Poncija Pilata i operi svoje pandže.
Zatim bi se vratio mislima na samog sebe, i pored Jeana Valjeana
uzvišenog, vidio bi sebe, Javerta, poniženog.
Jedan robijaš mu je bio dobrotvor!
Ali zašto je on dopustio tome čovjeku da ga ostavi u životu? On je imao,
na onoj barikadi, pravo da bude ubijen. On se morao poslužiti tim pravom.
Da je pozvao druge ustanike da mu priteknu u pomoć protiv Jeana
Valjeana, da ih je prisilio da ga strijeljaju, to bi bilo bolje.
Najviše ga je mučilo što nije više imao nikakve izvjesnosti. Osjećao je da
mu je iščupan korijen. Zakon mu je sada bio okrnjen u rukama. Napadali su
ga obziri za koje nije dotada znao. U njemu se javljalo jedno osjećajno
otkrivenje potpuno različito od zakonske odredbe, jedinog njegovog
dotadašnjeg mjerila. Ostati ispravan kao nekada, nije više bilo dovoljno. Cio
niz neočekivanih pojava iskrsavao je i potčinjavao ga. Cio jedan novi svijet
obuzimao mu je dušu: dobročinstvo primljeno i vraćeno, odanost, milosrđe,
blagost, popuštanje strogosti pred sažaljenjem, uzimanje u obzir ličnosti,
odbacivanje konačne osude i prokletstva, mogućnost suze u oku zakona,
neka božanska pravda, koja ide u raskorak sa ljudskom pravdom. On je
nazirao u mraku strašno dizanje nepoznatog moralnog sunca, koje ga je
plašilo i zasljepljivalo. Sovuljaga primorana da ima oko sokolovo.
Istina je, dakle, govorio je u sebi, da ima izuzetaka, da se i vlast može
zbuniti, da je i pravilo nekad nemoćno pred nekim djelom, da nije sve
obuhvaćeno zakonom, da se i nepredviđeno nekad nametne, da vrlina
jednog robijaša može namjestiti zamku vrlini jednog činovnika, da i
čudovišno može biti božansko, da sudbina ima ovakvih zasjeda, i pomišljao
je s očajanjem da i sam nije bio zaštićen od nekog prepada.

725
 Morao je priznati da ima dobrote. Ovaj je robijaš bio dobar. I što je
nečuveno, i on je sam bio dobar. Dakle, počeo se kvariti.
Reče da je kukavica. Grozio se od samog sebe.
On nije smatrao za ideal biti čovječan, biti velik, biti uzvišen, nego biti
bez prigovora.
A on je, eto, zgriješio.
Kako je dotle došlo? Kako se sve to desilo? Nije to uspio sebi kazati.
Uzalud se objeručke hvatao za glavu, nije to mogao sebi objasniti.
On je svakako imao uvijek namjeru da preda Jeana Valjeana zakonu,
kome je Jean Valjean bio zarobljenik, a on, Javert, rob. Nije sebi nijednog
trenutka priznao, dok ga je držao, da bi ga mogao pustiti. Njegova se ruka i
pored njegove volje tako reći otvorila i pustila ga.
Svakojake zagonetne novine iskrsavale su mu pred očima. Sam sebi je
postavljao pitanja, sam sebi je davao odgovore, i njegovi su ga odgovori
užasavali. On se pitao: Ovaj robijaš, ovaj očajnik, koga sam ja progonio i
mučio, i koji me je imao u rukama, i koji mi se mogao osvetiti, i koji je morao
to uraditi i iz osvete i radi svoje sigurnosti, – Šta je on učinio kad mi je
poklonio život, kad me je pomilovao? Svoju dužnost. Ne. Nešto više. A šta
sam ja učinio kad sam mu život poklonio? Svoju dužnost. Ne. Nešto više.
Ima, dakle, nešto više od dužnosti? – Tu ga je hvatao strah; vaga mu se
remetila, jedna je zdjela padala u ponor, a druga je skakala u nebo, i Javert
se nije manje plašio one koja je bila gore nego one koja je bila dolje. Mada
nije bio nimalo ono što se zove volterijanac, niti filozof, niti bezbožnik, nego
je, naprotiv, nagonski poštovao vladajuću crkvu, on ju je samo znao kao
jedan uzvišeni dio društvene cjeline; red je bio njegova dogma, ona ga je
zadovoljavala; otkako je stasao i postao činovnik, za njega je policija bila
gotovo sva njegova vjera; bio je, i ovdje upotrebljavamo riječi bez ikakve
ironije, i u njihovom najozbiljnijem značenju, bio je, rekli smo već, špijun
kao što je netko drugi svećenik. Imao je jednog starješinu, g. Gisqueta; on
nije dotada mislio na onog drugog starješinu, boga.
Ovog novog starješinu, boga, osjetio je iznenada, i bio je time zbunjen.
Bio je smeten ovim neočekivanim prisustvom; nije znao šta da radi s
ovim starješinom, on koji je znao da je potčinjeni uvijek dužan pokoravati
se, da se ne smije odreći poslušnosti, zapitkivati, i da pred starijim koji ga
suviše zbunjuje mlađi ima samo jedan izlaz, da dâ ostavku.
Ali kako se može dati ostavka bogu?
Bilo kako bilo, on se neprestano vraćao na jednu stvar koja je za njega
bila najglavnija, a to je da je on učinio jedan strašan prijestup. On je
zažmurio pred jednim odbjeglim zločincem u povratu. On je otvorio vrata

726
jednom robijašu. Ukrao je zakonima čovjeka koji im je pripadao. Uradio je
sve ovo. Nije više mogao da razumije samog sebe. Nije bio siguran da je to
zaista on. Nije mogao da dokuči ni razloge svog postupka, i stoga je bio u
pravoj vrtoglavici. Živio je dotada onom slijepom vjerom što rađa mračno
poštenje. Sad ga je ostavljala i ta vjera, sad mu je nedostajalo i tog poštenja.
Sve što je vjerovao iščezavalo je. Istine kojih se otresao neumoljivo su ga
opadale. Trebalo je ubuduće biti drugi čovjek. Osjećao je čudne bolove
savjesti koju su iznenada operirali od mrene. Vidio je sada ono što mu bijaše
mrsko vidjeti. Osjećao je da je prezren, odvojen od svog ranijeg života,
razriješen, poništen. Vlast je bila mrtva u njemu. Nije imao više razloga da
postoji.
Strašan položaj! biti uzbuđen.
Biti granit, i sumnjati! biti kip kazne izliven u jednom komadu u kalupu
zakona, i opaziti iznenada da imate pod bronzanom sisom nešto besmisleno
i neposlušno što gotovo liči na srce! dospjeti dotle da vraćate dobro iako ste
dotada vjerovali da je to dobro zlo! biti ovčarski pas, a lizati! biti led, a topiti
se! biti kliješta a postati ruka! Osjetiti odjednom da vam se prsti otvaraju!
ispustiti ono što držite, strašno je to! čovjek-metak koji ne zna više puta, i
udara natrag.
Morati sebi priznati ovo: nepogrešivost nije nepogrešiva, u dogmi može
biti pogrešaka, nije sve rečeno kad zakon kaže svoju riječ, društvo nije
savršeno, vlast nije uvijek na čvrstim nogama, i ono što je nepromjenljivo
može da napukne, i suci su ljudi, i zakon može da se prevari, i sudovi mogu
da pogriješe! vidjeti pukotinu na neizmjernom plavom staklu nebeskog
svoda!
Eto šta se u Javertu dešavalo: kolebanje prave savjesti, skretanje s
kolosijeka duše, uništenje poštenja koje se neodoljivo zavitlano ravnom
linijom skrhalo o boga. čudno je doista bilo da ložača reda, da mehaničara
vlasti, koji jaše na slijepom gvozdenom konju po ravnoj pruzi, može izbaciti
iz sedla jedna zraka svjetlosti! da se i neotuđivo, pravo, ispravno,
geometrijsko, pasivno, savršeno, može saviti! da i lokomotiva može imati
svoj put u Damask!
Bog, uvijek prisutan u čovjeku, i on, prava savjest, nepokoran lažnoj
savjesti, zabrana iskri da se ugasi, zapovijest zraci da se sjeti sunca,
naredba duši da pozna pravo savršenstvo kad se ono suoči s lažnim
savršenstvom, čovječnost koja se ne gubi, srce ljudsko koje ne gine, ovu
sjajnu pojavu, najljepšu možda od svih unutrašnjih čudesa, da li je Javert
razumijevao? Da li ju je Javert pronicao? Da li ju je Javert poimao?
Očevidno nije. Ali pod pritiskom ove nerazumljive nepobitnosti, on je osjećao
da mu se lubanja rasklapa.

727
 On nije bio toliko preobražen koliko je bio žrtva toga čuda. Očajan, on mu
je podlegao. U svemu tome vidio je samo ogromnu težinu postojanja, činilo
mu se da će mu ubuduće disanje biti zanavijek ometano.
Nije bio naviknut da mu nad glavom visi nešto nepoznato.
Sve što je dosad imao nad sobom bilo mu je oku jedna čista, jednostavna i
jasna površina; ničega tu nije bilo nepoznatoga i tamnoga; ničega što ne bi
bilo određeno, uređeno, povezano, odmjereno, tačno, obilježeno; sve je bilo
predviđeno; vlast je bila nešto ravno; nigdje po njoj spoticanja; nigdje pred
njom vrtoglavice. Javert je ranije vidio nepoznato samo naniže. Nepravilno,
neočekivano, neuredno otvaranje kaosa, moguće padanje u provaliju, sve je
to bilo svojstveno nižim slojevima, buntovnicima, nevaljalcima, bijednicima.
Sad se Javert trzao nauznak, i bio iznenada preplašen ovim nečuvenim
priviđenjem: ponorom gore.
Šta! Sve je pogrešno do temelja! Sve je potpuno poremećeno. U šta sad
vjerovati? Srušilo se sve ono u šta je bio uvjeren!
Šta! Zar jedan velikodušan bijednik može pronaći manu na društvenom
oklopu! Šta! zar da jedan pošteni službenik zakona može da se iznenada
nađe između dva zločina, zločina da pusti čovjeka da umakne, i zločina da
umakne! Nije sve bilo pouzdano u naredbama koje država daje činovniku!
Ima i ćorsokaka u dužnosti! Šta! sve je dakle ovo java! je li istina da se
pređašnji razbojnik, pogrbljen pod osudom, može ispraviti i napokon imati
pravo? je li to vjerojatno? Zar ima slučajeva kad se zakon mora povući
ispred preobraženog zločina i pravdati se zamuckujući?
Jest, sve je to tako! i Javert je to gledao, i Javert je to rukama pipao! i ne
samo što nije mogao poricati, nego je u tome i učestvovao. To je bila
stvarnost. Grozno je da stvarne činjenice mogu postati tako rugobne.
Kad bi činjenice vršile samo svoju dužnost, one bi bile dokaz zakona, i
ništa više; ali činjenice bog šalje. Da i anarhija neće sada ozgo silaziti?
Tako eto, – pošto je u onom preuveličanju muka, u onoj optičkoj varci
preneraženosti, sve što bi moglo umanjiti i ispraviti njegov utisak
iščezavalo, a društvo, ljudski rod i cijeli svemir bijahu predočeni sada u
njegovim očima u jednom prostom i strašnom crtežu, – tako eto, kazna,
presuda, moć zakonodavstva, odluke suverenih sudova, sudstvo, vlada,
predusretanje i ugušivanje, službena mudrost, zakonska nepogrešivost,
načelo vlasti, sve dogme na kojima počiva politička i građanska sigurnost,
suverenitet, pravda, logika koja proizlazi iz zakona, društvena neophodnost,
javna istina, sve je to ruševina, gomila, kaos; a on, Javert, čuvar poretka,
nepodmitljivost u službi policije, pas-providnost društva, pobijeđen i
satrven; a nad svim tim lomom stoji jedan čovjek, u zelenoj kapi i s
aureolom na čelu; eto do kakve je on bure dospio; eto strašnog priviđenja

728
koje mu je dušu morilo!
Je li to bilo podnošljivo? Ne.
Napeto stanje, ne može biti više. Bila su dva puta da se iz njega iziđe.
Jedan, da potraži smjesta Jeana Valjeana, i da vrati u zatvor robijaša.
Drugi...
Javert ostavi ogradu na mostu, i, sada dignute glave, pođe čvrstim
korakom policijskoj stanici koju je pokazivao fenjer na jednom uglu trga
Chatelet.
Došavši tu, vidje kroz prozor jednog policajca i uđe. Samo po načinu kako
otvaraju vrata, policajci poznaju jedan drugoga. Javert kaza tko je, pokaza
svoju kartu, i sjede za starješinski stol na kome goraše jedna svijeća. Na
stolu je bilo jedno pero, jedna olovna tintarnica, i papira ako treba za
zapisnike i raporte noćnih patrola.
Ovaj stol, i uz njega slamna stolica, prava je ustanova; on se nalazi u
svim policijskim stanicama; on je svuda, bez izuzetka, ukrašen jednim
šimširovim pladnjem punim piljevine i jednom kutijom od kartona punom
crvenih oblata; i on je donji kat službenog stila. Na njemu počinje državna
književnost.
Javert uze pero i arak papira i poče pisati. Evo šta je napisao:

NEKOLIKO ZAPAŽANJA NA DOBRO SLUŽBE

»Prvo: molim gospodina prefekta da obrati pažnju.

Drugo: zatvorenici koji dolaze sa istrage skidaju obuću i stoje
bosi na podu dok ih preslušavaju. Mnogi kašlju kad dođu u zatvor.
To prouzrokuje bolničke troškove.
Treće: motrenje sumnjivih lica dobro je, sa agentima
razmještenim na izvjesnim razmacima, ali bi trebalo, u važnijim
prilikama, da bar po dva agenta ne gube jedan drugog iz vida, da
bi, ako bi jedan, iz ma kog uzroka popustio u službi, onaj drugi
motrio na njega i zamijenio ga.
Četvrto: neobjašnjivo je zašto naročiti propisi tamnice
Madelonettes zabranjuju zatvoreniku da ima stolicu, čak i da je
plati.
Peto: u tamnici Madelonettes samo su dvije šipke na kantini,
tako da kantinerka može da dâ ruku zatvorenicima da je pipaju.
Šesto: zatvorenici, zvani dozivači, koji dozivaju druge
zatvorenike u sobu za razgovor, naplaćuju po dva soua od

729
 hapšenika da im razgovijetno viknu ime. To je krađa.
Sedmo: u tkačkim radionicama odbijaju deset soua
zatvoreniku za jedan konac koji iskoči; to je zloupotreba
poduzetnikova, jer platno nije ništa gore.
Osmo: nezgodno je da posjetioci Force moraju prijeći preko
djevojačkog dvorišta da bi došli u sobu za razgovor Svete Marije
Egipćanke.
Deveto: izvjesno je da žandari svaki dan prepričavaju u
dvorištu prefekture iskaze pritvorenika pred sucima. Kad žandar,
koji mora da bude nepovrediva ličnost, ponavlja ono što je čuo u
kabinetu istražitelja, to je težak prestup.
Deseto: g-đa Henry je čista žena; njena je kantina vrlo čista;
ali ne valja da žena drži prozorčić ove klopke u apsani. To nije
dostojno tamnice jedne velike civilizacije.«

Javert je napisao ove redove najmirnijim i najboljim svojim rukopisom,

ne ispuštajući nijednog zareza, i škripeći jako perom po papiru. Ispod
posljednjeg reda potpisao je:

»Javert, inspektor I klase u stanici trga Chatelet 7. lipnja

1832, oko jedan sat izjutra«

Javert osuši tintu na papiru, savi ga kao pismo, zapečati, napisa na

poleđini: Bilješka za upravnu vlast, ostavi ga na stol, i iziđe iz stanice.
Staklena vrata sa rešetkom zatvoriše se za njim.
On prijeđe ponovo poprečke preko trga Chatelet, stiže na kej, i vrati se
automatski tačno na ono mjesto koje je ostavio četvrt sata ranije, nalakti se,
i nađe se u istom stavu na istoj ploči kamene ograde. Izgledalo je kao da se
nije ni makao odatle.
Pomrčina je bila kao tijesto. Bio je to onaj grobni trenutak što dolazi iza
ponoći. Gusti oblaci skrivali su zvijezde. Nebo je bilo jezovito mračno.
Nijedna kuća u Starom Gradu nije bila osvijetljena; nigdje žive duše; i ulice
i kejovi, dokle se god moglo vidjeti, bili su pusti; crkva Notre-Dame i kule na
Palači pravde stršile su kao noćne sjene. Jedan je fenjer crvenkasto
osvjetljavao kamenu ogradu keja. Sjene mostova gubile su se kao nakaze u
tami jedna za drugom. Rijeka je bila nadošla od kiše.
Mjesto gdje se Javert nalaktio bilo je, sjetit ćete se, baš nad brzakom
Seininim, okomito nad onim opasnim spiralnim vrtlogom koji se odvrće i
zavrće kao kakav beskrajni zavrtanj.

730
 Javert nadnese glavu i pogleda. Sve je bilo crno. Ništa se nije
razaznavalo. Čulo se klokotanje vode, ali se rijeka nije vidjela. U onoj
vrtoglavoj dubini, izbijala je na mahove neka svjetlost i vijugavo lelujala, jer
voda ima tu moć da, u najcrnjoj noći, uzme odnekud svjetlost i pretvori je u
zmiju. Svjetlost je iščezavala, i sve je opet upadalo u mrak. Kao da je nešto
beskrajno bilo tu otvoreno. Dolje nije bila voda, nego provalija. Zid na keju,
strm, nejasan, utonuo u maglu, izgubljen naskoro, izgledao je kao litica
beskonačnosti.
Ništa se nije vidjelo, ali se osjećala jezovita studen vode i bljutavi miris
vlažnog kamenja. Neki divlji dah dizao se iz one provalije. Nadošla voda
koja se više osjećala nego primjećivala, tragično žuborenje valova, ogromni
mračni lukovi na mostu, mogući pad u ovu crnu prazninu, sva je ta sjena
bila puna užasa.
Javert ostade nekoliko trenutaka nepomičan, gledajući ovo mračno
ždrijelo; on je promatrao nevidljivost s upornošću koja je ličila na pažnju.
Voda je hučala. Najednom on skide šešir, stavi ga na rub keja; trenutak
potom jedna visoka i crna prilika, za koju bi neki zakašnjeli prolaznik
pomislio izdaleka da je avet, pojavi se stojećke na kamenoj ogradi, nadnese
se nad Seinu, zatim se ispravi, i pade ravno u mrak; nešto potmulo pljesnu;
i jedino je mrak bio svjedok grčeva ove tamne prilike što iščeze pod vodom.

731
 KNJIGA PETA

Unuk i djed

732
 I

GDJE SE VIDI DRVO ZALIJEČENO

CINKOM
Malo poslije događaja koje smo ispričali, majstor Boulatruelle (Bulatrijel)
doživje jedno jako uzbuđenje.
Majstor Boulatruelle je onaj putar iz Montfermeila koga smo vidjeli u
mračnim dijelovima ove knjige.
Boulatruelle, sjetit ćete se možda, bio je čovjek koji se bavio svakojakim i
sumnjivim poslovima. Tucao je kamen i pljačkao putnike na drumu. Radnik
i lopov, sanjao je o jednom, vjerovao je u neko zakopano blago u
monfermejskoj šumi. Nadao se da će jednoga dana naći novac u zemlji pod
nekim drvetom; dok to ne bude, rado ga je tražio u džepovima namjernika.
Od nekog se vremena ipak bio opametio, jer zamalo nije zaglavio. Bio je
uhvaćen, kao što znate, u Jondretteovoj jazbini s drugim razbojnicima.
Porok može biti od pomoći: pijanstvo ga je spaslo. Nije se nikako moglo
ustanoviti da li se on tu našao kao lopov ili kao žrtva. Nisu mu mogli suditi,
jer je utvrđeno da je one večeri kad je spremana klopka bio trešten pijan, pa
je pušten. Izletio je na slobodu. Vratio se na put iz Gagnyja u Lagny da, pod
nadzorom vlasti, tuca kamen za državni račun, pokunjen, vrlo zamišljen,
malo ohladnio prema krađi, zbog koje umalo nije zaglavio, ali utoliko
zagrijaniji za vino koje ga je spasio.
A evo kako je doživio jedno jako uzbuđenje naskoro pošto se vratio u
svoju putarsku zemunicu:
Jednoga jutra, idući kao obično na rad, a možda i da vreba, Boulatruelle
malo prije svanuća opazi kroz granje jednog čovjeka, kome vidje samo leđa,
ali čiji mu stas, kako mu se izdaleka i u sumraku učini, nije bio sasvim
nepoznat. Iako pijanica, Boulatruelle je imao dobro i tačno pamćenje, to
obrambeno oružje neophodno potrebno svakome tko je makar koliko u
sukobu sa zakonitim poretkom.
– Sveca mu, gdje li sam to mogao vidjeti nešto nalik na ovog čovjeka?
zapita se.
Ali nije mogao ništa drugo odgovoriti osim da to liči na nekoga tko mu je
nejasno ostao u pameti.

733
 Pošto nije mogao da se sjeti tko je taj čovjek, Boulatruelle poče da
premeće i da traži. On nije odavde. Dolazi odnekud. Pješke očevidno. U ovo
doba ne prolaze poštanska kola kroz Montfermeil. Pješačio je cijelu noć.
Otkuda je dolazio? Ne izdaleka. Jer nije imao ni telećaka, niti kakvog
zavežljaja. Iz Pariza svakako. A zašto je dolazio u ovu šumu? Zašto je
dolazio u to doba? Šta je tu radio?
Boulatruelle se opomenu blaga. Premećući po pameti, on se prisjeti da je,
prije nekoliko godina, doživio sličnu uzbunu povodom jednog čovjeka za
koga mu se činilo da bi mogao biti baš ovaj čovjek.
Dok je tako premišljao, bio je oborio glavu, od samog premišljanja, što je
prirodno, ali nije pametno. Kad je diže, nigdje nikoga. Čovjeka bijaše nestalo
u šumi i u sumraku.
– Sveca mu, pronaći ću ga ja, reče Boulatruelle. Uhvatit ću ja ovu zvjerku
na ležištu. Ne vrzma se on ovuda tek onako, znat ću ja zašto je tu. Ne može
biti tajne u ovoj šumi a da je ja ne nanjušim.
Uze pijuk koji je bio vrlo oštar.
– Evo, progunđa, čime mogu pretresti zemlju i čovjeka.
I, kao što se veže konac za konac, koračajući što je bolje mogao za
čovjekom, onim putem kojim mu se činilo da je odmakao, on zađe u šumu.
Kad je prošao stotinjak koraka, bi mu od pomoći dan koji je svitao. Tu i
tamo, otisak stopa po pijesku, zgažena trava, prignječeni vrijes, savijene
grančice u šibljaku koje su se ispravljale lagano i ljupko kao ruke lijepe žene
koja se budi i proteže, pokazaše mu neki trag. On pođe njime pa ga izgubi.
Vrijeme je odmicalo. On zađe dublje u šumu i iziđe na neko uzvišenje. Neki
lovac koji je podranio i prolazeći jednom udaljenom stazom zviždukao
Guilleryjevu melodiju podsjeti ga da se popne na jedno drvo. Mada star, bio
je okretan. Dizala se tu jedna visoka bukva, dostojna Titira Boulatruellea.
Boulatruelle se pope na bukvu što je više mogao.
Misao je bila dobra. Gledajući u pravcu gdje je šuma bila gusta i
narogušena, Boulatruelle spazi iznenada čovjeka.
Izgubi ga međutim čim ga ugleda.
Čovjek uđe, ili bolje izgubi se, u jednom proplanku dosta udaljenom,
zaklonjenom velikim drvetima, ali vrlo dobro poznatom Boulatruelleu, jer je
tu odranije zapazio, pored gomile vodeničnog kamenja, jedan bolestan
kesten, zavijen jednim listom cinka prikovanim na samu koru. Taj
proplanak zvao se nekad Blarujeva zemlja. Gomila kamenja, nanesena tko
zna za kakav posao, koja je stajala tu prije trideset godina, mora da je još na
istom mjestu. Samo neka ograda od dasaka može tako dugo da se održi kao
gomila kamenja. Tu je tobože privremeno. A baš zato dugo i traje!

734
 Hitro kao radost, Boulatruelle nije sišao, nego pade. Našao je ležište,
trebalo je sada uhvatiti zvjerku. Tu je po svoj prilici ono čuveno blago o
kome je sanjao.
Nije bilo lako doći do onog proplanka. Trebalo je ići dobru četvrt sata
utrvenim stazama jer su se one čudno vijugale. Ravnim putem, kroz čestar
neobično gust, bodljikav i teško prohodan, trebalo je i čitavo pola sata.
Boulatruelleova je greška što to nije razumio. Namamio ga je prijeki put;
optička varka koja je za poštovanje, ali koja zavede mnoge ljude. Učini mu
se da je najbolje ići čestarom, ma kako bilo nezgodno.
– Pođimo kurjačkom ulicom Rivoli, reče.
Naviknut da ide okolišno, Boulatruelle pogriješi što je ovog puta otišao
ravno.
Zagazi bez premišljanja u gusto žbunje.
Provlačio se kroz bodljike, koprive, glog, divlje ruže, drač, kupine. Sav se
izgrebao.
U dnu jaruge naiđe na vodu koju je morao gaziti.
Stiže najzad na Blarujev proplanak, poslije četrdeset minuta, znojan,
mokar, zadihan, izgreben, nakostriješen.
Na proplanku nigdje nikoga.
Boulatruelle pojuri ka gomili kamenja. Bilo je gdje i prije. Nitko ga nije
odnio.
A čovjek se izgubio u šumi. Pobjegao je. Kuda? Na koju stranu? U koji
čestar? Tko bi ga znao!
I, što je bogu plakati, iza gomile kamenja, pred drvetom s ukovanim
cinkom, bilo je tek otkopane zemlje, jedan zaboravljeni ili ostavljeni pijuk, i
jedna rupa.
Rupa je bila prazna.
– Lopove! dreknu Boulatruelle zamahnuvši pesnicom.

735
 II

PO IZLASKU IZ GRAĐANSKOG RATA,

MARIUS SE SPREMA ZA DOMAĆI RAT
Marius je dugo lebdio između života i smrti. Nekoliko nedjelja bio je u
groznici i u bunilu, s ozbiljnim moždanim simptomima koji su dolazili više
od potresa nanesenih ranama na glavi nego od samih rana.
On je po čitave noći izgovarao Cosettino ime u jezivoj brbljivosti groznice
i s tužnom samrtničkom upornošću. Širina nekih povreda bila je ozbiljna
opasnost. Gnoj velikih rana mogao se uvijek razliti, i ubiti tako bolesnika,
pod izvjesnim atmosferskim utjecajima; liječnik je strahovao od svake
promjene vremena, od najmanje oluje – »Bolesnik ne smije nikako da se
uzbuđuje«, ponavljao je često. Previjanje je bilo zamršeno i teško, jer u ono
vrijeme još nije bio pronađen flaster za pričvršćivanje zavoja i platna.
Nicoletta je iz čitave jedne krevetske plahte, »velike kao tavan«, po njenim
riječima, iščešljala šarpiju. Klornim ispiranjem i lapisom jedva je spriječena
gangrena. Dokle god je trajala opasnost, viseći nad krevetom svoga unuka,
g. Gillenormand je bio kao i Marius, ni živ ni mrtav.
Svakoga dana, a nekad dvaput na dan, jedan sijedi, vrlo dobro obučen
gospodin, kako ga je vratar opisivao, dolazio je da se raspita za ranjenika, i
donosio za previjanje jedan veliki paket šarpije.
Naposljetku, 7. rujna, četiri mjeseca ravno, dan u dan, poslije one žalosne
noći kad su ga obamrla donijeli djedu, liječnik izjavi da jamči za njegov
život. Poče oporavljanje. Ali je više od dva mjeseca Marius morao još ostati
ispružen na jednoj drugoj stolici, zbog komplikacija od slomljene ključne
kosti. Ima uvijek tako neka posljednja rana koja neće da zaraste i čije
viđanje vječno traje, na velike muke bolesnikove.
Uostalom, ovo dugo bolovanje i ovo dugo oporavljanje spasoše ga od
sudskih progona. Nema u Francuskoj gnjeva, čak ni vladinog, koji se ne
utiša za šest mjeseci. U današnjem stanju društva, krivica za građanski rat
pada na svakog pa zato poslije mora da se i zažmuri.
Dodajmo tome da je ona nečuvena Gisquetova naredba, po kojoj su svi
liječnici morali potkazivati ranjenike, izazvala gnušanje javnog mišljenja, i
ne samo javnog mišljenja, nego prije svih i kralja, i da je to gnušanje
obranilo i zaštitilo ranjenike; i tako, izuzev onih koji su zarobljeni u samoj

736
borbi, vojni sudovi nisu smjeli da progone nikog drugog. Marius je ostao
tako na miru.
G. Gillenormand prešao je najprije kroza sva strahovanja, a zatim kroza
sve zanose. Teškom mukom su ga uklanjali da svu noć ne provodi pored
bolesnika; naredio je da se njegov veliki fotelj namjesti pored Mariusova
kreveta; tražio je od kćeri da komprese i zavoje prave od najljepšeg platna u
kući. Kao pametno stvorenje i prvorođeno dijete, gospođica Gillenormand
našla je načina da ukloni lijepo platno i da uvjeri djeda da ga je slušala. G.
Gillenormand ne dade da mu objasne da je za šarpiju bolje grublje platno od
batista, i staro od novoga. On je prisustvovao svima previjanjima, kojih se
gospođica Gillenormand sramežljivo klonila. Kad su škarama sjekli trulo
meso, on je jaukao. Bilo je dirljivo vidjeti ga kako starački blago dršće
pružajući šalicu čaja ranjeniku. Salijetao je liječnika pitanjima. Nije ni
primjećivao da uvijek ista ponavlja.
Onoga dana kad mu liječnik izjavi da je Marius izvan opasnosti, starac
htjede da poludi. Vrataru darova tri zlatnika. Uveče, kad je došao u svoju
sobu, stade igrati gavotu, puckajući prstima i pjevajući ovu pjesmicu :

Volim Jeanneu iz Fougèrea,

Gdje je uvijek bilo žena,
Volim njenu donju suknju,
Vrašku suknju.

Oj, ljubavi, živiš u njoj;

Jer u njenom lijepom oku,
Smjestila si svoje strijele,
Oštre strijele.

Ja je pjevam, i ja volim,
Više nego i Dijanu,
Jeanneu i s njom njene dojke,
Tvrde dojke.

Zatim klekne na jednu stolicu, a Basqueu, koji ga je gledao kroz

odškrinuta vrata, učini se da se moli bogu.
Nikada dotle nije vjerovao u boga.
Sa svakim preokretom nabolje, koje se sve jače izražavalo, djed je

737
ludovao od radosti. Pravio je nesvjesno razne budalaštine, penjao se i silazio
stepenicama ne znajući zašto. Jedna susjetka, ljepuškasta uostalom,
zaprepastila se kad je jednog jutra primila velik buket cvijeća koji joj je g.
Gillenormand poslao. Muž je bio lud od ljubomore. G. Gillenormand je htio
da Nicolettu cupka na koljenu. Mariusa je oslovljavao »gospodine barone«.
Vikao je: Živjela republika!
Svakog časa zapitkivao je liječnika »Je l’ te da nema više opasnosti?«
Gledao je Mariusa materinskim očima. Gutao ga je naprosto kad je jeo. Nije
sebe priznavao ni računao, Marius je bio gospodar u kući, njegova radost
bila je kao neko odricanje, on je bio unuk svoga unuka.
U ovoj veselosti, bio je najdivnije dijete. Bojeći se da ne zamori bolesnika
ili da mu ne dosadi, stao bi mu iza leđa i tu se smiješio. Bio je zadovoljan,
veseo, ushićen, mio, mlad. Njegove sijede kose pridavale su neko blago
veličanstvo veseloj vedrini njegova lica. Kad se ljupkost spoji s borama, ona
je divna. U veseloj starosti ima neke zore.
Marius pak, dok su ga god previjali i njegovali, mislio je o jednom, o
Cosetti.
Otkad je prestao da bunca u groznici, nije više izgovarao to ime, pa se
moglo pomisliti da ne misli više na nju. A on je šutio baš zato što mu je duša
bila tamo.
On nije znao šta je s Cosettom, sve što se desilo u ulici Chanvrerie
prekriveno je bilo kao nekim oblakom u njegovoj pameti, gotovo
nerazgovijetne sjene lebdjele su mu u duši, Eponina, Gavroche, Mabeuf,
Thenardierovi, svi njegovi prijatelji tužno obavijeni dimom na barikadi;
čudna pojava g. Faucheleventa u ovom krvavom događaju ostavljala mu je
utisak prave zagonetke u nekoj buri; ništa mu nije bilo jasno u samom
njegovom životu, nije znao, ni on ni itko oko njega, kako ga je i tko ga je
spasio; jedino su mu mogli reći da je donesen noću u jednom fijakeru u ulicu
Filles-du-Calvaire; prošlost, sadašnjost, budućnost, sve je to bilo u njemu
maglovita, nerazgovijetna ideja, ali je u toj magli bila jedna nepomična
tačka, jedan jasni i određeni potez, nešto što je od granita, jedna odlučnost,
jedna volja: pronaći Cosettu. On nije mogao odvojiti misao života od misli o
Cosetti, on je odlučio u svom srcu da ne primi jedno bez drugoga, i
nepokolebljivo je odlučio da od svakog tko bi ga htio primorati da živi, od
svog djeda, od sudbine, od pakla, zatraži povratak svoga izgubljenog raja.
Oni nije sebi prikrivao prepreke na koje će naići.
Da iznesemo ovdje jednu pojedinost: nisu ga pridobile niti ganule sve
brige i sve pažnje njegovog djeda. Ponajprije nije za sve ni znao; potom, u
svojim bolesničkim, gotovo još grozničavim maštanjima, on je bio
nepovjerljiv prema ovim nježnim izlivima kao prema nečem neobičnom i što

738
ima za cilj da ga ukroti. I ostao je na njih hladan. Uzalud se siroti djed
starački smješkao od jutra do mraka. Marius je mislio u sebi da je to tako
dok on, Marius, šuti i ne daje otpora; ali čim se povede riječ o Cosetti,
pokazat će mu se drugo lice i vidjet će djeda u pravoj boji. Bit će onda zlo i
naopako: zaoštrena porodična pitanja, suočena stajališta, svi sarkazmi i svi
prigovori u isti mah, Fauchelevent, Coupelevent, imanje, siromaštvo, bijeda,
kamen o vratu, budućnost, žestok otpor; na kraju, odbijanje. Marius se
unaprijed mrgodio.
A onda, s njegovim vraćanjem u život, izbijalo je njegova pređašnje
neraspoloženje, otvarale su mu se u pameti stare rane, sjećao se prošlosti,
pukovnik Pontmercy iskrsavao je između g. Gillenormanda i njega, i on je
mislio da se nema ničemu dobrome nadati od onoga tko je bio tako
nepravedan i tako surov prema njegovom ocu. I sa zdravljem, vraćala se i
neka kivnost na njegovog djeda. Starac je od toga skriveno patio.
G. Gillenormand, mada se pravio nevješt, primijetio je da mu Marius,
otkad su ga donijeli u njegovu kuću i otkad je došao k sebi, nije nijedanput
rekao: djeda. Istina, on nije govorio ni: gospodine; ali je uvijek našao načina,
nekim naročitim obrtom rečenice, da ne kaže ni jedno ni drugo.
Kriza se očevidno približavala.
Kao što uvijek biva u takvim slučajevima, Marius, da bi se ogledao,
zapodjenu jednu čarku prije glavne bitke. To se zove ispitivati teren. Desi se
jednog jutra da g. Gillenormand, povodom nekih novina koje su mu bile
došle do ruku, poče s omalovažavanjem govoriti o Konventu i izusti neku
mudru rojalističku izreku o Dantonu, Saint-Justu, Robespierreu. – Ljudi 93-
će bili su divovi, reče Marius oštro. Starac zašutje i cio dan nije ni riječi
pisnuo.
Imajući uvijek pred očima nesavitljivog djeda iz prvih godina, Marius u
toj šutnji vidje duboko kupljenje gnjeva, nasluti ljutu borbu, i svojski se poče
spremati u pameti za taj okršaj.
Odluči da u slučaju odbijanja rastrgne sve zavoje, rastavi ključnu kost,
otkrije i pozlijedi sve preostale rane, i odbije primanje hrane. Rane su bile
njegova municija. Ili Cosettu ili smrt.
Čekao je zgodnu priliku s podmuklom strpljivošću bolesnika.
Prilika se ukaza.

739
 III

MARIUS NAPADA
Jednoga dana, dok mu je kćerka razmještala bočice i šalice na mramoru
ormarića, g. Gillenormand se bijaše nadnio nad Mariusa, i govoraše mu
najnježnijim glasom:
– Znaš, slatki moj Mariuse, na tvom mjestu ja bih sada radije jeo mesa
nego ribe. Pržena riba izvrsna je kad se čovjek počne oporavljati, ali da
bolesnik stane na noge, treba mu jedan dobar kotlet.
Marius pribra svu svoju snagu, koja mu se bješe vratila, ispravi se i
sjede, naslonivši se zgrčenim rukama na postelju, pogleda djedu u oči,
namršti se i reče:
– To mi daje povoda da vam nešto kažem.
– Šta?
– Da hoću da se ženim.
– U redu, reče djed. I prasnu u smijeh.
– Kako to, u redu?
– Tako, u redu. Dobit ćeš tu svoju curicu.
Zgranut i zabezeknut od sreće, Marius sav zadrhta.
G. Gillenormand nastavi:
– Jest, dobit ćeš je, dobit ćeš tu svoju lijepu curicu. Ona svaki dan dolazi
u vidu jednog starog gospodina da se raspita kako ti je. Otkako si ranjen,
ona provodi dane plačući i praveći šarpiju. Doznao sam za nju. Ona stanuje
u ulici Oružanog čovjeka, broj 7. Aha, tu smo! Ele, ti je hoćeš! Lijepo, dobit
ćeš je. Krivo ti je to. Ti si smislio bio jednu malu zavjeru, rekao si u sebi
ovako: »Sad ću ja to odlučno saopćiti ovome djedu, ovoj mumiji Regentstva i
Direktorija, ovom nekadašnjem ljepotanu, ovom Doranteu koji je postao
Geronte; i on je imao svoja ludovanja, svoja ljubakanja, svoje grizete i svoje
Cosette; i on se nekad razbacivao, i on je letio, i on je ludovao; neka se sjeti
toga. Sad ćemo vidjeti. Na megdan!« Oho! Ti se s gundeljem hvataš u koštac.
Tako. Ja ti nudim kotlet, a ti mi odgovaraš: »Jest, ali ja hoću da se ženim«. S
neba pa u rebra! Aha! Ti si računao da ćemo se svađati nizašta! Ne znaš ti
da sam ja stara kukavica. A šta ćeš sad? Krivo ti je! Nisi se nadao da ćeš
naći svog djeda još glupljeg od sebe, propada ti besjeda koju si imao da mi

740
očitaš, gospodine advokate, to je malo nezgodno. Šta ja tu mogu, pukni!
Radim ono što hoćeš a izbio sam ti koplje iz ruku, klipane! Čuješ, raspitao
sam se ja za nju, umijem i ja krišom; ona je divna, pametna, kopljanik nije
iskren, ona je spremila hrpe šarpije, zlatna je; ona te obožava. Da si umro,
bilo bi nas troje; njen sanduk išao bi za mojim. Padalo je meni na pamet,
čim ti je malo pošlo na bolje, da ti je prosto naprosto dovedem tu pored
uzglavlja, ali se samo u romanima uvode tako slobodno djevojke pored
kreveta lijepih bolesnika za koje mare. To se inače ne radi. Šta bi ti rekla
tetka? Ti si gotovo sve vrijeme bio gol, prijatelju! Pitaj Nicolettu, koja te nije
ostavljala nijedne minute, da li se mogla pustiti ovamo neka žena. A šta bi
rekao liječnik? Ljepotice ne liječe groznicu, da znaš. A sad, pustimo to, sad
je data riječ, to je gotovo, to je sklepano, uzmi je. Eto kako sam ja okrutan.
Znaš, vidio sam ja da me ti ne voliš, pa sam se zapitao: šta bih to mogao
uraditi da me ovaj zvekan zavoli? Aha, rekao sam, imam ja svoju malu
Cosettu pri ruci, dat ću mu je ja, pa će onda morati da me zavoli mališan, ili
da kaže šta mu je. Aha! Ti si mislio da će starac psovati, vikati, da će reći
»ne dam«, i da će štapom zavitlati na svu tu zoru. Ne, ne. Cosetta, evo ti je.
Ljubav, eto ti je. Ništa ja drugo i neću. Gospodine, izvolite se oženiti. Budi
sretan, čedo moje drago.
Kad to reče, starac se zagrcnu od plača.
Uze Mariusovu glavu, i pritište je objema rukama na svoje stare grudi,
pa obojica udariše u plač. To je jedan od izraza najviše sreće.
– Djede! viknu Marius.
– Ah! Ti me dakle, voliš, reče starac.
Nasta jedan neiskazan trenutak. Gušili su se i nisu mogli riječi
progovoriti.
Najzad starac promuca:
– Gle! Otkravio se. Rekao mi je: Djede.
Marius izvuče glavu iz ruku djedinih, i reče blago:
– Ali, djede, sad mi je dobro, i čini mi se da bih je mogao vidjeti.
– U redu i to, vidjet ćeš je sutra.
– Djede!
– Šta?
– Zašto ne danas?
– Dobro, danas. Neka bude danas. Rekao si mi triput »djede«, vrijedi to
vratiti. Uzet ću ja to na sebe. Dovest ćemo ti je. U redu, kažem ti. To je već
jednom sročeno u stihove. To je rasplet elegije Mladi bolesnik od Andréa
Chéniera. Andréa Chćniera koga su ubili oni zliko... – oni divovi iz 93-će.

741
 G. Gillenormandu se učini da se Marius malo namrštio, a on ga zapravo,
moramo priznati, nije više ni slušao, toliko je bio zanesen, i mislio je više na
Cosettu nego na 93-ću. Bojeći se da je neumjesno spomenuo Andréa
Chéniera, djed dodade brže-bolje:
– Ubili nije prava riječ, činjenica je da su veliki revolucionarni duhovi,
koji nisu bili zli, to je nepobitno, koji su bili heroji, sto mu gromova! mislili
da im André Chénier smeta nešto, pa su ga poslali na giljot... to jest, ovi su
veliki ljudi, sedmog termidora, u interesu općeg dobra, zamolili Andréa
Chéniera da izvoli otići na...
G. Gillenormand, kome zape rečenica u grlu, nije mogao nastaviti. Ne
mogući ni svršiti je ni poreći je, i izvan sebe od tolikih uzbuđenja, starac
jurnu, dok mu je kći namještala uzglavlje Mariusu, svom svojom staračkom
snagom iz spavaće sobe, lupi za sobom vratima, i sav zajapuren, gušeći se,
zapjenušen, razrogačenih očiju, sudari se sa dobrim Basqueom, koji je čistio
cipele u predsoblju. Uhvati Basquea za ovratnik i viknu mu nabusito ravno
u lice: – Tako mi svih đavola na svijetu, ubili su ga oni razbojnici!
– Koga, gospodine?
– Andréa Chéniera.
– Jesu, gospodine, reče prestravljeni Basque.

742
 IV

GOSPOĐICA GILLENORMAND NE
MISLI VIŠE DA JE RUŽNO ŠTO JE G.
FAUCHELEVENT UŠAO S NEČIM POD
RUKOM
Cosetta i Marius se vidješe.
Ne mislimo pričati kakav je bio susret. Ima stvari koje se ne mogu
ocrtati: takvo je sunce.
Cijela obitelj, s Basqueom i Nicolettom, bila je na okupu u Mariusovoj
sobi kad je Cosetta ušla.
Kad se pojavila na pragu, izgledala je kao da joj je glava okružena
aureolom.
Baš u tom trenutku, djed je htio da se usekne, pa zastade, držeći nos u
rupčiću i gledajući preko njega Cosettu:
– Divna! uzviknu.
I onda se bučno useknu.
Cosetta je bila opijena, ushićena, uznemirena, na sedmom nebu. Bila je
preplašena od tolike sreće. Mucala je, sva blijeda, sva rumena, htjela je da
se baci Mariusu u naručje, a nije smjela. Stidjela se što voli pred svima.
Ljudi su nemilosrdni prema sretnim ljubavnicima; neće da ih ostave kad bi
oni najviše željeli da budu sami. A njima nitko tada ne treba.
Za Cosettom je ušao jedan sijed, ozbiljan čovjek, koji se ipak smiješio, ali
nekim neodređenim, bolnim osmijehom. To je bio »gospodin Fauchelevent«;
to je bio Jean Valjean.
Bio je »vrlo lijepo obučen«, kao što reče vratar, sav u crnom novom odijelu
i bijeloj kravati.
Vratar nije mogao ni pomisliti da je ovaj uredni buržuj, koji liči na nekog
bilježnika, onaj strašni nosač leševa koji je nahrupio na vrata noću 7. lipnja,
poderan, blatan, gadan, splašen, krvava i glibava lica, držeći obamrlog
Mariusa ispod ruku; ali je ipak njegov vratarski njuh nešto osjetio. Kad je g.
Fauchelevent došao s Cosettom, vratar se nije mogao uzdržati da ne kaže

743
svojoj ženi nasamo: – Ne znam, ali mi se sve čini da sam negdje vidio ovo
lice.
G. Fauchelevent je, u Mariusovoj sobi, ostao postrani, blizu vrata. Držao
je pod rukom jedan paket dosta nalik na knjigu osrednje veličine, zavijen u
zelenkasti papir koji izgledaše nekako pljesniv.
– Da li ovaj gospodin nosi uvijek neku knjigu pod rukom? zapita šapatom
Nicolettu gospođica Gillenormand koja nije voljela knjige.
– Pa to je učenjak, odgovori istim glasom g. Gillenormand, koji ju je čuo.
Šta tu ima? Zar ima tu neke zamjerke? Ni gospodin Boulard, koga sam
poznavao, nije izlazio nikad bez knjige, i stezao je uvijek tako neku
kupusaru na grudima.
Pozdravljajući zatim, reče glasno:
– Gospodine Tranchelevent...
Čiča Gillenormand nije ovo rekao namjerno, ali je imao neku
aristokratsku naviku da ne pazi na lična imena.
– Gospodine Tranchelevent, čast mi je zaprositi vam za svoga unuka,
gospodina barona Mariusa Pontmercyja, gospodičinu ruku.
»Gospodin Tranchelevent« se pokloni.
– Gotovo, reče djed.
I okrećući se Mariusu i Cosetti, s ispruženim rukama koje su blagosiljale,
on uzviknu:
– Sad vam je dozvoljeno da se obožavate.
Oni ne čekaše da im se dvaput reče. Šta biste htjeli? Cvrkutanje započe.
Govorili su tiho. Marius nalakćen na dugačku stolicu, Cosetta stojeći pored
njega.
– O, bože, šaputala je Cosetta, opet vas vidim. To si ti! To ste vi! Otići
tako u borbu! Ali zašto? To je strašno. Četiri puna mjeseca bila sam kao
mrtva. Oh! baš ste bezdušni što ste bili u tom boju! Šta sam vam učinila?
Opraštam vam, ali da više to ne radite. Maloprije, kad su došli da nas zovu,
mislila sam da ću umrijeti, ali od radosti. Bila sam tako tužna! Nisam imala
kad ni da se obučem kako valja, mora da sam strašna. Šta će reći vaša
rodbina kad mi vidi ovako zgužvan čipkasti ovratnik? Ali progovorite mi
nešto! Puštate me samu da govorim. Mi još stanujemo u ulici Oružanog
čovjeka. Izgleda da vam je rame bilo strašno. Kažu da je u ranu mogla stati
čitava pesnica. A izgleda i meso da su vam sjekli škaricama. Užasno je to.
Plakala sam dok mi oči nisu presušile, čudo, koliko čovjek može patiti. Vaš
djed izgleda dobar? Ne mičite se, nemojte se upinjati, pazite, pozlijedit ćete
se. Oh, što sam sretna! Prošla je, dakle, nesreća! Ja sam prava luda. Htjela
sam puno toga da vam kažem, a sad ne znam ništa. Da li me još uvijek

744
volite? Mi stanujemo u ulici Oružanog čovjeka. Nema vrta. Pravila sam
šarpiju sve vrijeme; eto, gospodine, vidite, vaša je krivica što imam žulj na
prstima.
– Anđele, reče Marius.
Anđeo je jedina riječ u jeziku koja se ne može otrcati. Nijedna druga ne bi
odoljela takvoj nemilosrdnoj upotrebi u ustima ljubavnika.
Zatim, pošto nisu bili sami, prestaše i ne govorahu više riječi, samo što su
milovali jedno drugome ruke.
G. Gillenormand se okrenu svima koji bijahu u sobi i viknu:
– Govorite glasno, kad vam kažem. Galamite, vičite nešto. Ajde, malo
graje, dođavola, da ova djeca mogu mirno razgovarati.
I, pristupivši Mariusu i Cosetti, reče im tiho:
– Prijeđite na ti. Nemojte se snebivati.
Tetka Gillenormand gledaše sa zaprepaštenjem ovu radost koja je
provalila u njenu starinsku kuću. To zaprepaštenje nije imalo ničega
neprijateljskog; to nije bio sablažnjeni i zavidljivi pogled sovuljage na goluba
i golubicu; to je bilo zablenuto oko jedne nevine djevojke od pedeset i sedam
godina; to je bio promašen život koji gledaše ovaj trijumf, ljubav.
– Gospođice Gillenormand, prvorođena, reče joj otac, jesam li ti kazao da
ćeš ovo dočekati?
Pošutje jedan trenutak pa dodade:
– Gledaj sreću drugih.
Zatim se okrenu Cosetti:
– Što je lijepa! Što je lijepa! Kao s Greuzeove slike. I to će biti tvoje,
obješenjače! Ah! ugursuze, umakao si mi, baš imaš sreće, da imam samo
petnaest godina manje, borili bismo se mačevima za nju. Aha! Ja sam
zaljubljen u vas, gospođice. Prosta stvar. To je vaše pravo. O, što će to biti
lijepa svadbica! Naša župna crkva je Saint-Denis od Svetog sakramenta, ali
ja ću dobiti dozvolu da se vjenčate u Svetom Pavlu. Ljepša je ta crkva.
Podigli su je jezuiti. Kitnjastija je. To je sučelice česmi kardinala de
Biraguea. Remek-djelo jezuitske arhitekture nalazi se u Namuru. Zove se
Saint-Loup. Treba da tamo odete poslije, kad budete vjenčani. Vrijedi truda.
Gospođice, ja potpuno držim vašu stranu, treba da se djevojke udaju, one su
za to stvorene. Ima neka sveta Katarina, koju bih želio uvijek vidjeti bez
djevojačke kape. Ostati djevojka, lijepo je, ali je hladno. Sveto pismo veli:
Množite se. Da se spasi narod, potrebna je Ivana Orleanska; ali da se
namnoži narod, potrebna je majka Gigogne. Dakle, udajte se, ljepotice. Ne
vidim zašto da djevujete. Znam da poneka ima zasebnu kapelu u crkvi i da
im ostaje kao utočište Bogorodičin red; ali, sto mu gromova, zar neki zgodan

745
mužić, kakav dobar momak, i, poslije godinu dana, debeljuškast plav
derančić koji svojski sisa, koji ima punačke nožice, i koji vas hvata za sisu
svojim malim rumenim šapama smijući se kao zora, zar to ne vrijedi više
nego držati zapaljenu svijeću na večernji i pjevati Turris eburnea?
Djed se zavrtje na svojim petama devedesetogodišnjaka, i nastavi
govoriti kao neka navijena mašina:

I tako prestajući naprazno da sanjaš,

Alkipe, braku se zar ti priklanjaš?

– Zbilja?
– Šta, djede?
– Jesi li imao jednog prisnog prijatelja?
– Jesam, Courfeyraca.
– Šta je s njim?
– Umro je.
– Lijepo.
Sjede do njih, povuče Cosettu da sjedne, i uze im sve četiri ruke u svoje
stare koštunjave ruke.
– Krasna je ova mala. Ova Cosetta je prava ljepotica! Ona je majušna
djevojčica a vrlo velika gospođa. Bit će samo baronica, to nije za nju; ona je
rođena markiza. A što ima trepavice! Utuvite dobro, djeco, da ste na pravom
putu. Volite se. Poludite od toga. Ljubav je ludost ljudska a mudrost
božanska. Obožavajte se. Ali, dodade snuždivši se odjednom, što je to prava
nesreća! Sad sam se sjetio! Više od polovine onoga što imam uloženo je za
moju doživotnu rentu; dok sam ja živ ići će nekako ali poslije moje smrti, za
nekih dvadeset godina odsad, ah! sirota moja djeco, nećete imati ni
prebijene pare. Vaše lijepe bijele ručice, gospođo baronice, morat će svašta
da rade.
Na to se začu nečiji ozbiljan i miran glas koji reče:
– Gospođica Eufrazija Fauchelevent ima šest stotina hiljada franaka.
To je bio glas Jeana Valjeana.
On još nije bio riječi progovorio, nitko gotovo kao i da nije znao da je on
tu, a on stajaše nepomičan iza svih tih sretnih ljudi.
– Tko je Eufrazija koju tako spomenuste? zapita djed zabezeknuto.
– To sam ja, odgovori Cosetta.
– Šest stotina hiljada franaka? ponovi g. Gillenormand.

746
 – Manje možda četrnaest ili petnaest hiljada franaka, reče Jean Valjean.
I on stavi na stol paket za koji se tetki Gillenormand učinilo da je knjiga.
Jean Valjean otvori lično paket; to bijaše svežanj samih banknota.
Izbrojaše ih. Bilo je pet stotina novčanica od hiljadu franaka i sto šezdeset
osam od pet stotina. U svemu pet stotina osamdeset i četiri hiljade franaka.
– Lijepa je ova knjiga, nema šta, reče g. Gillenormand.
– Pet stotina osamdeset i četiri hiljade franaka? promrmlja tetka.
– Ovo će izravnati mnoge stvari, zar ne, gospođice Gillenormand
prvorođena? prihvati djed. Ovaj vraški Marius otkrio je u nekoj zemlji snova
curicu milijunašicu! Imajte sad vjere u ljubakanje mladih ljudi! Učenik nađe
učenicu sa šest stotina hiljada franaka. Kerubin radi bolje od Rotschilda.
– Pet stotina osamdeset i četiri hiljade franaka! ponavljala je poluglasno
gospođica Gillenormand. Pet stotina osamdeset i četiri! To je isto što i šest
stotina hiljada!
A Marius i Cosetta samo su se gledali za to vrijeme; oni jedva i obratiše
pažnju na tu sitnicu.

747
 V

BOLJE JE OSTAVITI NOVAC U NEKU

ŠUMU NEGO GA POVJERITI NEKOM
BILJEŽNIKU
Čitalac je svakako razumio, da mu se dugo ne objašnjava, da je Jean
Valjean, poslije suđenja Champmathieuu, mogao otići u Pariz, zahvaljujući
svome prvom bijegu, koji je trajao nekoliko dana, i na vrijeme dići iz banke
Laffitte svotu koju je zaradio kao gospodin Madeleine u Montreuilu-sur-
Mer; i da je, bojeći se da ga ponovno ne uhvate, što mu se doista desilo malo
vremena potom, zakopao ovo blago u monfermejskoj šumi, na mjestu
zvanom Blarujeva zemlja. Cijela svota, šest stotina trideset hiljada franaka,
sve u novčanicama, zapremala je malo i stala u jednu kutiju; ali, da bi
sačuvao kutiju od vlage, stavio ju je u jedan hrastov sandučić pun piljevine
od kestena. U isti sandučić stavio je i drugo svoje blago, biskupove
svijećnjake. Sjetit ćete se da je odnio ove svijećnjake prilikom svog bijega iz
Montreuila-sur-Mer. Čovjek koga je prvi put jedne večeri primijetio
Boulatruelle bio je Jean Valjean. Kasnije, kad god je Jeanu Valjeanu trebalo
novaca, dolazio je i uzimao ga iz Blarujeva proplanka. To su ona njegova
kratka putovanja o kojima smo govorili. Imao je jedan pijuk sakriven negdje
u žbunju, na nekom tajnom mjestu koje je samo on znao. Kad je vidio da
Marius ozdravlja, osjećajući da će novac biti možda uskoro potreban, on je
otišao da ga uzme; i opet ga je Boulatruelle vidio u šumi, ali ne sada izjutra
nego uveče. Boulatruelleu je ostao pijuk.
Svota je iznosila tačno pet stotina osamdeset četiri hiljade i pet stotina
franaka. Jean Valjean zadržao je za sebe pet stotina franaka. – Snaći ću se
poslije, pomislio je.
Razlika između ove svote i šest stotina trideset hiljada franaka uzetih iz
banke Laffitte predstavljala je desetogodišnje troškove, od 1823. do 1833.
Pet godina boravka u samostanu stajale su samo pet hiljada franaka.
Jean Valjean stavi dva srebrna svijećnjaka na kamin, gdje se zasijaše na
veliko divljenje Toussaintino.
Uostalom, Jean Valjean je znao da se oslobodio Javerta. Netko je pričao
pred njim, a on je to provjerio u Moniteuru, koji je pisao o tome, da je tijelo

748
jednog policijskog inspektora, Javerta, nađeno pod jednom lađom koja je
služila praljama između Pont au Changea i Pont-Neufa, i da se, sudeći po
jednoj zabilješci koju je ostavio ovaj čovjek, inače besprijekoran i vrlo
poštovan od svojih starješina, može zaključiti da je izvršio samoubojstvo
utapljanjem u nastupu duševnog poremećaja. – Doista, pomisli Jean
Valjean, mora da je bio lud kad me je pustio na slobodu.

749
 VI

DVA STARCA ČINE SVE, SVAKI NA

SVOJ NAČIN, DA COSETTA BUDE
SRETNA
Sve se spremalo za svadbu. Liječnik koga su pitali izjavio je da se može
obaviti u veljači. A tada je bio prosinac. Prođe nekoliko divnih nedjelja
savršene sreće.
Djed nije bio najmanje sretan. Provodio je čitave sate promatrajući
Cosettu.
– Da divne i krasne djevojke! uzviknuo je. A izgleda i tako mila i tako
dobra! Nema šta, to je najdražesnija djevojka koju sam vidio u životu.
Kasnije, njene će vrline mirisati kao ljubičice. To je prava gracija, jednom
riječju. S takvim se stvorenjem mora plemenito živjeti. Mariuse, sine moj,
baron si, bogat si, mani se advociranja, molim te.
Cosetta i Marius prešli su naglo iz groba u raj. Prijelaz je bio tako nagao
da bi oni bili preneraženi da nisu bili zaslijepljeni.
– Razumiješ li ti štogod od ovoga? govorio je Marius Cosetti.
– Ne, odgovarala je Cosetta, ali mi se čini da nas dobri bog gleda.
Jean Valjean je učinio sve, izravnao sve, udesio sve, olakšao sve. Hitao je
ka Cosettinoj sreći sa isto toliko žurbe, i, po izgledu, sa isto toliko radosti
kao i sama Cosetta.
Pošto je bio predsjednik općine, umio je riješiti jedan škakljiv problem, u
čiju je tajnu bio on jedini upućen: davanje ličnih podataka o Cosetti. Da
otvoreno kaže njeno porijeklo, tko zna? Možda bi to omelo svadbu. Izvukao
je Cosettu iz tih nezgoda. Stvorio joj je obitelj koja je izumrla, siguran način
da niotkud ne bude opovrgnut. Cosetta je bila jedini izdanak jedne ugašene
obitelji; Cosetta nije bila njegova kćerka, nego kćerka jednog drugog
Faucheleventa. Dva brata Fauchelevent bili su nekad vrtlari u jednom
samostanu Malog Picpusa. Raspitali su se u samostanu; dobili su puno
najboljih obavještenja i najljepših svjedočanstava; dobre koludrice, nevješte
i nenavikle da ulaze u pitanja očinstva, a ne sluteći da tu može biti kakve
varke, nisu nikad tačno znale tko je od dvojice Faucheleventa Cosetti otac.

750
Rekle su sve što je zatraženo da kažu, što su revno posvjedočile. Stavljeno je
i potvrđeno uvjerenje svjedoka. Cosetta je zakonski postala gospođica
Eufrazija Fauchelevent. Oglašena je za siroče bez oca i majke. Jean Valjean
je udesio da on bude naznačen, pod imenom Fauchelevent kao glavni, a
Gillenormand kao pomoćni staralac.
A onih pet stotina osamdeset i četiri hiljade franaka Cosetti je oporučno
ostavilo jedno lice koje je umrlo i željelo da ostane nepoznato. Prvobitni
zapis iznosio je pet stotina devedeset i četiri hiljade franaka, ali je deset
hiljada franaka potrošeno za odgoj gospođice Eufrazije, a od njih je pet
hiljada plaćeno samom samostanu. Ovaj zapis, predat na čuvanje jednoj
trećoj osobi, trebalo je da se stavi Cosetti na raspolaganje kad postane
punoljetna ili kad se bude udala. Sva ova priča, kao što se vidi, bila je
prihvatljiva, naročito s onim dodatkom od više od pola milijuna. Bila je tu i
tamo poneka neobična pojedinost, ali ih nitko nije uočio; jedno od
zainteresiranih zaslijepila je ljubav, a ostale onih šest stotina hiljada
franaka.
Cosetta je doznala da nije kći ovog starog čovjeka koga je tako dugo zvala
ocem. On joj je bio samo rod; drugi jedan Fauchelevent bio je njen pravi
otac. U svakom drugom trenutku to bi je ožalostilo, ali u ovom neizrecivom
času to je bila samo mala sjena, natuštenost, a njena je radost bila tolika da
je taj oblačak malo trajao. Imala je Mariusa. Mladić je došao, starac se
izgubio; takav je život.
A onda, Cosetta je već toliko godina bila navikla da vidi oko sebe same
zagonetke; svako stvorenje koje je imalo tajanstveno djetinjstvo uvijek je
gotovo na izvjesna odricanja.
Ona se ipak i dalje obraćala Jeanu Valjeanu sa »oče«.
Plivajući u radosti, Cosetta je bila ushićena čiča Gillenormandom.
Doduše, on ju je obasipao laskavim riječima i poklonima. Dok je Jean
Valjean stvarao Cosetti redovan položaj u društvu i ime kome nije moglo
biti zamjerke, g. Gillenormand se starao o svadbenim darovima. Uživao je u
tome da bude izdašan. Dao je Cosetti jednu haljinu od svilenih čipaka iz
Binchea koja mu je ostala od babe. – Ove mode ponovo oživljavaju, govorio
je, luduje se za starudijama, i mlade žene moje starosti oblače se kao stare
žene mojeg djetinjstva.
Pljačkao je svoje starinske lakirane ormare od koromandela sa
ispupčenim prednjim dijelom, koji godinama nisu bili otvoreni. »Da
ispovijedimo, govorio je, ove udovice; da vidimo šta imaju u trbuhu.«
Otvarao je s bukom trbušaste ladice pune haljina svih njegovih žena,
ljubaznica i baba. Pekinške svile, damaske svile, kineske svile, svile sa
šarama, haljine od svile iz Toura sa velikim bobicama, indijske marame

751
vezene zlatom koje se može prati, pokrivače bez naličja u komadima, vezove
đenovske i alansonske, starinske nakite, bonbonijere od slonove kosti
ukrašene mikroskopskim bitkama, razne sitnice, vrpce, sve je davao Cosetti.
Cosetta, zadivljena, ludo zaljubljena u Mariusa, iz dubine duše zahvalna g.
Gillenormandu, sanjala je o beskrajnoj sreći u svili i kadifi. Činilo joj se da
joj svadbene darove nose sami serafimi. Duša joj je letjela po azuru na
krilima od malinskih čipaka.
S ljubavnim ushićenjem mladenaca mogao se mjeriti, rekli smo, samo
zanos djedin. Kao da se slavila neka pobjeda u ulici Filles-du-Calvaire.
Svakog jutra djed je nudio Cosetti sve nove i nove darove. Svakojaki
sjajni ukrasi bili su joj na domaku ruke.
Jednoga dana, Marius, koji usred sreće rado govoraše o ozbiljnim
stvarima, reče povodom ne znam čega:
– Ljudi iz revolucije tako su veliki da imaju već onaj ugled što ga vjekovi
daju, kao Katon i kao Fokion, i svaki je od njih kao neka stara svila.
– Stara svila! uzviknu starac. Hvala, Mariuse. Baš sam tražio tu ideju! I
sutradan jedna divna haljina od stare svile boje čaja pridruži se darovima
Cosettinim.
Starac je iz svih darova izvlačio izvjesnu mudrost.
– Ljubav je dobra stvar, ali uz nju treba i ovo. U sreći mora biti i
nekorisnog. Sreća je samo ono što je potrebno. Ali začinite je što više nečim
suvišnim. Palača i njeno srce. Njeno srce i Louvre. Njeno srce i veliki
versajski vodoskoci. Dajte mi moju pastiricu, ali se postarajte da bude
vojvotkinja. Dovedite mi Filidu različkom okićenu i dajte joj sto hiljada
franaka rente. Otvorite mi nedoglednu bukoliku pod mramornom
kolonadom. Pristajem na bukoliku, ali na vilinsko carstvo od mramora i
zlata. Sama sreća je kao i suh kruh. Jedete, ali niste objedovali. Ja hoću
onoga što je izlišno, nekorisno, neobično, suvišno, što nije nizašta. Sjećam se
da sam vidio na strazburskoj katedrali sat velik kao trokatna kuća, koji je
pokazivao vrijeme, koji je bio dobar da pokazuje vrijeme, ali koji kao da nije
bio za to načinjen; i koji vam, pošto bi otkucao podne ili ponoć, podne, doba
sunčevo, ponoć, doba ljubavi, ili ma koje drugo vrijeme, prikazuje mjesec i
zvijezde, zemlju i more, ptice i ribe, Feba i Febu, i čitavu povorku koja izlazi
iz jedne duplje, i dvanaest apostola, i imperatora Karla V, i Eponinu i
Sabina, i povrh toga čitavu gomilu pozlaćenih čovječuljaka koji sviraju u
trube. Ne računajući divno zvonjenje koje svakom prilikom rasipa po zraku
tko zna zašto. Zar neki ružni sat bez igdje ičega, koji kazuje samo vrijeme,
vrijedi toliko? Ja sam za strazburski sat, i više ga volim od drvenog zidnog
sata.
G. Gillenormand postao je naročito glagoljiv kad je riječ o svadbi, i

752
uznosio je bez reda sve starudije osamnaestog vijeka.
– Vi ne znate kakva treba da bude svetkovina. Vi, u današnje vrijeme, ne

znate pripremiti jedan dan veselja, uzvikivao je on. Vaš devetnaesti vijek je
mlitav. On ne umije pretjerati ni u čemu. Ne zna šta je bogato, ne zna šta je
plemenito. On u svemu kao da je ošišan do kože. Vaš treći stalež je bljutav,
bez boje, bez mirisa, bez oblika. Najveći je san vaših domaćica kad se
»etabliraju«, kako one kažu: da imaju svoj mali salon s novim namještajem,
palisander i pamučno platno. Dalje! Sklanjajte se! Gospodin Tvrdica ženi se
gospođicom Lihvarkom. Raskoš i sjaj! Zlatnik se daje na svijeću. Takvo vam
je vrijeme. Hoću da bježim na kraj svijeta. Ah! prorekao sam da je sve
propalo još 1787, onoga dana kad sam vidio vojvodu od Rohana, kneza od
Leona, vojvodu od Chabota, vojvodu od Montbazona, markiza de Soubisea,
vikonta de Thouarsa, francuskog pera, da ide u Longchamps u nekoj jadnoj
truckavoj kočijici! Urodilo je to plodom. U ovom vijeku prave se poslovi, igra
se na burzi, zarađuje se novac, i cicijaši se. Ljudi njeguju i dotjeruju svoju
spoljašnost; gizdavi su, oprani, umiveni, oribani, obrijani, očešljani,
namazani, uglačani, opajani, očetkani, očišćeni izvana, besprijekorni,
uglađeni kao šljunak, pažljivi, čisti, i u isto vrijeme, svega mi na svijetu! na
dnu savjesti leže im đubrišta i splačine od kojih bi ustuknula i kravarka
koja se prstima useknjuje. Dajem ovom vremenu ovu devizu: prljava čistoća.
Mariuse, ne ljuti se, dozvoli mi da govorim, vidiš da ne kažem ništa rđavo o
narodu, puna su mi usta tvoga naroda, ali dozvoli da malo izdevetam tvoju
buržoaziju. I ja sam iz nje izašao. Tko dobro voli, zna i da ošine. A sad mogu
reći otvoreno, ljudi se žene, ali ne umiju da se žene. Ah! doista, žalim što
nema više one ljupkosti starih naravi. Žalim mnogo toga što je nestalo.
Eleganciju, kavaljerstvo, učtivo i umiljato ophođenje, veselu raskoš svuda,
muziku u svakoj svadbi, simfoniju gore, udaranje u bubanj dolje, plesove,
vesela lica za stolom, prefinjene madrigale, pjesme, vatromete, veseli
smijeh, svakakve đavolije, vrpce i trake. Žalim i za podvezicom nevjestinom.
Podveza nevjestina je rođaka Venerinom pojasu. Zbog čega se vodi
Trojanski rat? Ta zbog Helenine podveze. Zašto se biju, zašto božanski
Diomed razbija na glavi Merionea onaj veliki tucani šljem sa deset šiljaka,
zašto se Ahil i Hektor bacaju kopljima? Zato što je Helena pustila da joj
Pariš uzme podvezu. S Cosettinom podvezom, Homer bi stvorio Ilijadu. On
bi unio u svoju poemu jednog brbljivog starca kao što sam ja, i nazvao bi ga
Nestorom. Prijatelji moji, nekad, u ono ljupko nekad, ljudi su se ženili
mudro: prvo, dobar ugovor, pa onda dobra gozba. Čim Cujas iziđe, Gamache
uđe. Jer, nego! i želudac je jedna životinjica koja traži svoje, i koja isto tako
hoće da piruje. Čovjek se dobro častio, i imao za stolom jednu lijepu susjetku
bez vela preko lica, kojoj je lice tek malo skriveno! Oh! što su se usta širila
od smijeha, i što se veselilo onda! Omladina je bila kita cvijeća; svaki mladić

753
imao je na sebi granu jorgovana ili bokor ruža; i ratnik je bio pastir; i, ako je
netko slučajno bio kapetan dragona, našao je načina da se zove Florijan.
Svatko je htio da bude lijep. Kitio se, rumenio. Buržuj je izgledao kao cvijet,
markiz je izgledao kao dragi kamen. Nije bilo potpetica, nije bilo čizama.
Čovjek je bio gizdav, uglačan, sjajan, šarolik, lepršav, ljubak, ubav, što sve
nije smetalo da nosi mač o bedrima. Kolibri ima kljun i pandže. To je
vrijeme Galantne Indije. S jedne strane nježnost, s druge slava: i, tako mi
svega, svijet se zabavljao. Danas je svak ozbiljan. Buržuj je škrtac, buržujka
je licemjerna; vaš je vijek nesretan. Sad bi otjerali Gracije zato što su suviše
dekoltirane. Avaj! sad se krije ljepota kao da je neka rugoba. Od Revolucije,
svak nosi hlače, pa i same plesačice; i komedijašica mora biti ozbiljna; i
plesovi su vam doktrinarni. Sad svak mora da je veličanstven. Svakome bi
krivo bilo kad ne bi zavukao glavu u kravatu. Ideal svakog derana od
dvadeset godina koji se ženi je da liči na gospodina Royer-Collarda (Roaje-
Kolara). A znate li šta se postiže tom veličanstvenošću? Da se bude mali.
Utuvite ovo: veselost nije samo vesela; ona je i velika. Volite, dakle, veselo,
dovraga! i kad se ženite, ženite se sa svom vatrom i ludilom i galamom i
hukom i bukom sreće! Možete biti ozbiljni u crkvi, ali odmah poslije
vjenčanja, dođavola! Neka uzlete snovi oko mlade. Svadba treba da je i
carska i vilinska; njena ceremonija treba da prijeđe iz reimske katedrale u
kantalupsku pagodu. Grozim se prostačke svadbe. Trista mu gromova,
popnite se bar toga dana na Olimp. Budite bogovi. Ah! ljudi bi mogli biti
vilenjaci, bogovi plesa i smijeha, argiraspidi, a oni su tvrdice! Prijatelji moji,
svaki mladoženja treba da je knez Aldobrandini. Iskoristite taj veličanstveni
trenutak u svom životu da odletite u nebeske visine s labudovima i
orlovima, pa makar sutradan pali u buržujsku žabokrečinu. Ne štedite na
svadbi, nemojte joj zakidati njen sjaj; ne cicijašite onog dana kad sijate.
Svadba nije kućenje. Oh! kad bi sve bilo veselo. Zagudjele bi violine pod
drvećem. Evo mog programa: plavo kao nebo i srebrnastobijelo. Doveo bih
na svetkovinu poljska božanstva, pozvao bih drijade i nereide. Svadba
boginje Amfitrite, ružičast oblak, nimfe lijepo očešljane i gole, akademik koji
nudi stihove boginji, kola koja vuku morska čudovišta.

Triton trči naprijed, iz školjke izvija,

tako divne zvuke da svakog opija!

– Evo programa svetkovine, i ako to nije program, onda ne znam šta je,
trista mu muka!
Dokle je tako djed, u svom lirskom izlivu, slušao sam sebe, Cosetta i
Marius se opijahu gledajući se bez zazora.

754
 Tetka Gillenormand promatrala je sve to s nepomućenim mirom. Ona je
imala za posljednjih pet-šest mjeseci toliko uzbuđenja: Marius se vratio,
Mariusa donijeli krvavog, Mariusa donijeli s barikade, Marius mrtav, potom
živ, Marius se pomirio, Marius se zaručio, Marius se ženi siroticom, Marius
se ženi milijunašicom. Šest stotina hiljada franaka bili su joj posljednje
iznenađenje. Zatim joj se vratila ravnodušnost iz doba prve pričesti. Išla je
redovno u crkvu, izgovarala molitve uz brojanice, čitala svoj molitvenik,
šaputala u jednom uglu kuće Zdravo Marijo dok su u drugom uglu šaputali I
love you61, i nazirala Mariusa i Cosettu kao dvije sjene. A ona je bila sjena.
Ima neko stanje ukočenog asketizma, kada duša, obamrla, tuđa svemu
onome što se zove život, ne osjeća, osim zemljotresa i katastrofa, nikakvih
čovječanskih utisaka, ni milih, ni nemilih. – Ta je pobožnost, govorio je čiča
Gillenormand svojoj kćeri, ličila na hunjavicu. Ne osjećaš ništa od života.
Niti što zaudara, niti miriše.
Uostalom, šest stotina hiljada franaka presjekli su neodlučnost stare
djevojke. Njen otac navikao je da tako malo vodi računa o njoj da nije ni
tražio njen pristanak na Mariusovu ženidbu. Postupio je, po običaju,
naprasito, jer je, od despota postavši rob, imao samo jednu misao, da
zadovolji Mariusa. A tetka na koju on nije ni pomislio kao da nije ni živa,
ma koliko bila ovčica, našla se uvrijeđena. Ozlojeđena u sebi, ali ravnodušna
izvana, ona je zaključila: otac bez mene rješava pitanje ženidbe, ja ću bez
njega riješiti pitanje nasljedstva.
Ona je doista bila bogata, a otac nije.
Ona je, dakle, odložila o tome svoje rješenje. Po svoj prilici, da je brak bio
siromašan, ona bi ga i ostavila da bude siromašan. Što je tražio, to je i
našao, gospodin moj sestrić. Uzima golju, neka bude golja! Ali pola milijuna
Cosettinih dopadoše se tetki i izmijeniše njeno raspoloženje prema
ljubavnom paru. Šest stotina hiljada franaka su za poštovanje, pa je jasno
da nije mogla drukčije nego da ostavi svoje imanje ovim mladencima, pošto
im nije potrebno.
Odlučeno je da se mladi par nastani kod djeda. G. Gillenormand je htio
pošto-poto da im da svoju sobu, najljepšu u kući.
– To će me podmladiti, govorio je. To sam odavna naumio. Uvijek sam
mislio da svadbeno veselje bude u mojoj sobi. Tu je sobu ukrasio mnogim
starinskim ljubavnim stvarčicama. Tapecirao ju je nekim čudnim suknom iz
jednog komada, za koje je mislio da je utrehtsko: na svilenoj osnovi zlatni
pupoljci i cvijeće jagorčevine od kadife. – Ovim je suknom, govorio je, bio
zastrt krevet vojvotkinje d’Anville a La Roche-Guyon (d’Anvil-a-La Roš-

61 Volim te. – Prev.

755
Gijon). – Na kamin je stavio jednu statuicu od saskog porculana koja je
držala muf na golom trbuhu.
Biblioteka g. Gillenormanda postala je kancelarija Mariusova, koju je,
sjetit ćete se, po propisima komore, morao imati svaki advokat.

756
 VII

JEDAN SE SAN UMIJEŠAO U SREĆU

Dvoje zaljubljenih viđalo se svakog dana. Cosetta je dolazila s g.
Faucheleventom. – Svijet se preokrenuo, govorila je gospođica
Gillenormand, kad zaručnica dolazi da se svome dragom ovako udvara. – Ali
je Mariusovo ozdravljenje stvorilo ovu naviku, a fotelji u ulici Filles-du-
Calvaire, zgodniji za razgovor od slamnih stolica u ulici Oružanog čovjeka,
ukorijenili su je. Marius i g. Fauchelevent viđali su se, ali se nisu
razgovarali, kao po nekom dogovoru. Svakoj djevojci potrebna je pratilica.
Cosetta ne bi mogla doći bez g. Faucheleventa. Za Mariusa, g. Fauchelevent
je bio uvjet Cosettin. On ga je primio. Birajući za razgovor, bez ulaženja u
pojedinosti, politička pitanja, sa gledišta općeg poboljšanja svačije sudbine,
uspjeli su da kažu jedan drugom nešto više od jednostavnog da ili ne.
Jednom, u pitanju nastave, koju je Marius htio besplatnu i obaveznu,
raširenu u svima oblicima, rasprostrtu svuda kao zrak i sunce, da je može
udisati sav narod, jednom riječju, oni se potpuno složiše i skoro
narazgovaraše. Marius je primijetio tom prilikom da g. Fauchelevent lijepo
govori, da bira čak riječi. Ipak mu je nešto nedostajalo. G. Fauchelevent je
imao nešto manje od svjetskog čovjeka, a nešto i više.
U samom sebi, u dubini svoje misli, Marius je obasipao svakojakim
nijemim pitanjima ovog g. Faucheleventa koji je bio prema njemu
jednostavno dobar i hladan. Ponekad je sumnjao i u svoje sjećanje. U
njegovom pamćenju bila je jedna praznina, jedno tamno mjesto, jedna
provalija koju su iskopala četiri mjeseca umiranja. Mnogo je stvari u nju
propalo. Čak se pitao da li je doista vidio na barikadi g. Faucheleventa,
jednog ovako ozbiljnog i mirnog čovjeka.
Ovo nije bila uostalom jedina nedoumica koju su mu pojave prošlosti
ostavile u duhu. Ne treba misliti da ga nisu pritiskivale sve one napasti
pamćenja koje nas, i kad smo sretni, i kad smo zadovoljni, gone da tužno
gledamo unazad. U glavi koja se ne osvrće na iščezle vidike nema ni misli ni
ljubavi. Ponekad bi Marius stegao lice šakama i burna i nejasna prošlost
prohujala bi tamom što mu je pritisla mozak. Vidio bi kako gine Mabeuf, čuo
bi kako pjeva Gavroche u pljusku od karteča, osjetio bi pod svojom usnom
hladno čelo Eponinino, Enjolras, Courfeyrac, Jean Prouvaire, Combeferre,
Bossuet, Grantaire, svi njegovi prijatelji, pojavili bi se pred njim, pa zatim

757
iščezli. Da li su ova draga, bolna, hrabra, mila ili tragična stvorenja snovi?
Ili su doista postojala? Buna je sve obavila svojim dimom. Ove teškoće
groznice imaju teške snove. Pitao se; pipao se; hvatala ga je vrtoglavica od
svih ovih iščezlih java. Gdje su oni svi? Je li istina da je sve nestalo? Mrak je
progutao sve, osim njega. Činilo mu se da je sve to nestalo kao iza kazališne
zavjese. Ima takvih koje se spuste u životu. Bog iziđe u slijedećem činu.
A da li je on i sad onaj isti čovjek? On, siromah, sad je bogat; on, bez igdje
ikoga, sad ima obitelj; on, očajnik, ženi se Cosettom. Činilo mu se da je
prošao kroz neki grob, da je ušao unutra crn, a izišao bijel. A drugi su ostali
u tom grobu. Ponekad su se sva ta stvorenja iz prošlosti vraćala i okupljala
oko njega, i od toga bi se natmurio; tada bi pomislio na Cosettu, i opet se
razvedrio; ali je samo to blaženstvo moglo izbrisati tu katastrofu.
G. Fauchelevent gotovo je bio među ovim iščezlim stvorenjima. Marius je
oklijevao da povjeruje da je Fauchelevent s barikade glavom onaj isti
Fauchelevent koji tako ozbiljno sjedi pored Cosette. Prvi je po svoj prilici bio
jedna od onih mora što ih donesu i odnesu časovi bunila. Uostalom, pošto su
obojica bili po prirodi kao odsječeni, nije bilo moguće da Marius išta zapita
g. Faucheleventa. To mu ne bi palo ni na kraj pameti. Već smo spomenuli
ovu karakterističnu pojedinost.
Nije tako rijetko kao što se misli da dva čovjeka imaju jednu zajedničku
tajnu i da o njoj, nekom prešutnom pogodbom, ne progovore jedan s drugim
nijednu riječ.
Jednom je samo Marius napravio jedan pokušaj. Upleo je nekako u
razgovor ulicu Chanvrerie i »krenuvši se g. Faucheleventu rekao mu:
– Vi svakako znate tu ulicu?
– Koju ulicu?
– Ulicu Chanvrerie.
– Nikad joj nisam ni imena čuo, odgovori g. Fauchelevent najprirodnijim
glasom.
Odgovor koji se odnosio na ime ulice, a ne na samu ulicu, učini se
Mariusu uvjerljiviji nego što je.
– Bit će svakako da sam sanjao, pomisli u sebi. To je neko priviđenje. G.
Fauchelevent nije bio tamo.

758
 VIII

DVA ČOVJEKA NE MOGU DA SE

NAĐU
Ma kako bila velika, očaranost nije izbrisala iz Mariusove pameti i druge
neke brige.
Dok se svadba spremala i očekivao urečeni dan, on je naporno i savjesno
tragao po prošlosti.
Dugovao je zahvalnost na više mjesta; dugovao je za svog oca, dugovao je
za samog sebe.
Tu je Thénardier, tu je nepoznati čovjek koji ga je donio g.
Gillenormandu.
Marius je htio pošto-poto da pronađe ova dva čovjeka, jer nije želio da se
oženi, da bude sretan, a da ih zaboravi, i bojao se da ovi neplaćeni dugovi
zahvalnosti ne bace sjenu na njegov život, odsada tako svijetao. Nije nikako
mogao da ostavi za sobom ovaj neplaćeni dug, i želio je, prije nego što uđe
veselo u budućnost, da dobije potvrdu od prošlosti.
Što je Thénardier zlikovac, to ne mijenja činjenicu da je on spasio
pukovnika Pontmercyja. Thénardier može biti razbojnik za svakoga, osim za
Mariusa.
Nijedan od raznih agenata koje je Marius iznajmio nije mogao da uđe u
trag Thénardieru. S te strane sve je izgledalo tamom obavijeno.
Thénardierova žena je umrla u tamnici za vrijeme istrage. Thénardier i
kćerka mu Azelma, jedino dvoje koje je ostalo od ove žalosne zajednice,
potonuli su u mrak. Provalija društvene Neznani zatvorila se šutke nad
ovim stvorenjima. Nije se na površini vidjelo ni ono podrhtavanje, ni ono
talasanje, ni oni čudni koncentrični krugovi koji kazuju da je nešto palo tu, i
da se može baciti sonda.
Pošto je Thénardierovica umrla, Boulatruelle pušten ispod suđenja,
Claquesous (Klaksu) nestao, a glavni krivci pobjegli iz tamnice, to ni
suđenje za zasjedu u kućerini Gorbeau nije uspjelo. Čitava stvar je ostala
dosta tamna. Sud se morao zadovoljiti dvojicom sporednih saučesnika,
Panchaudom, zvanim Proljetni, zvanim Bigrenaile, i Demi-Liardom, zvanim
Dvije Milijarde, koji su po saslušanju osuđeni na po deset godina robije.

759
Protiv njihovih odbjeglih saučesnika izrečena je u odsutnosti kazna
doživotnog robijanja. Thénardier, kao glavni kolovođa osuđen je, takođe u
odsutnosti, na smrt. Ova osuda bila je sve što je ostalo o Thénardieru,
bacajući na to pokopano ime svoju kobnu svjetlost, kao svijeća pored
mrtvačkog sanduka.
Uostalom, bacajući Thénardiera u tu krajnju dubinu iz straha da se opet
ne pojavi, ova je osuda uvećala onaj gusti mrak koji je obavijao ovog čovjeka.
Što se tiče onoga drugoga, onoga nepoznatog čovjeka što je spasao
Mariusa, traganje je u početku nešto napredovalo, a poslije je najednom
zastalo. Nađen je fijaker koji je dovezao Mariusa u ulicu Filles-du-Calvaire
uveče 6. lipnja. Kočijaš je izjavio da je 6. lipnja, po naredbi jednog
policijskog agenta, stajao, od tri sata po podne do noći, na keju Elizejskih
Polja, iznad ušća Velikog Kanala; da se, oko devet sati uveče, rešetka
kanala koja je izlazila na obalu rijeke otvorila; da je jedan čovjek otud izišao
noseći na ramenu jednog drugog čovjeka koji je izgledao mrtav; da je agent,
koji je motrio na ovo mjesto, uhvatio živog čovjeka i uzaptio mrtvog, da je,
po naređenju toga agenta, on, kočijaš, primio »sve te ljude« u svoj fijaker; da
su otišli najprije u ulicu Filles-du-Calvaire; da su tu predali mrtvog čovjeka;
da je taj mrtvi čovjek Marius, i da ga on, kočijaš, dobro poznaje, iako je sad
živ; da su potom sjeli u njegova kola, da je ošinuo konje, da su mu
naposljetku na nekoliko koraka pred vratima Arhive viknuli da stane, da su
ga tu, na ulici, isplatili i ostavili, i da je agent odveo onoga čovjeka; da on
ništa više ne zna; da je pomrčina bila kao tijesto.
Rekli smo da se Marius ničega nije sjećao. Spominjao se samo da ga je
nečija snažna ruka ščepala ostrag u trenutku kad je padao nauznak u
barikadi; poslije je sve iščezlo za njega. Osvijestio se tek kod g.
Gillenormanda.
Gubio se u pretpostavkama.
Nije mogao sumnjati da je on to stvarno. Ali, kako se moglo desiti da
njega, koji je pao u ulici Chanvrerie, nađe neki policijski agent na obali
Seine, blizu Invalidskog mosta? Netko ga je morao prenijeti iz kvarta
Glavne tržnice na Elizejska Polja. Ali kako? Kanalom? Nečuveno
požrtvovanje!
Netko? Tko to može biti?
Toga je čovjeka Marius tražio.
O tome čovjeku koji ga je spasao ni najmanjeg obavještenja; nigdje ni
glasa ni traga.
Mada je morao biti obazriv s te strane, Marius je i preko policije nastavio
traganje. Obavještenja koja je tamo dobio nisu, međutim, ništa razjasnila.

760
Policija je manje znala i od kočijaša. Ona nije imala pojma ni o kakvom
hapšenju na dan 6. lipnja kod rešetke Velikog kanala; nije primila ni od
kojeg agenta nikakav izvještaj o tom događaju koji su smatrali kao
izmišljotinu. Tu su izmišljotinu pripisivali kočijašu. Kočijaš koji želi
napojnicu sposoban je za svašta, čak i da izmišlja. Ipak, to je sve bila očita
činjenica, i Marius nije mogao u nju posumnjati, osim da posumnja, kao što
smo rekli, u postojanje samoga sebe.
Sve je, u ovoj čudnoj zagoneci, bilo neobjašnjivo.
Šta je bilo s onim čovjekom, onim tajanstvenim čovjekom koga je kočijaš
vidio kako izlazi kroz otvor Velikog kanala noseći na leđima onesviještenog
Mariusa, i koga je policijski agent iz zasjede uhvatio na djelu spasavanja
jednog ustanika? Šta je bilo s tim agentom? Zašto je taj agent šutio? Da onaj
čovjek nije uspio da pobjegne? Da nije podmitio agenta? Zašto se taj čovjek
ne javlja Mariusu, koji mu duguje sve? Ta nesebičnost je isto tako neobična
kao i ono požrtvovanje. Zašto se on ne pojavi? Možda mu nije stalo do
nagrade, ali nema nikoga kome nije stalo do zahvalnosti. Da nije umro? Tko
je to bio? Kakav je izgledao? Nitko to nije mogao reći.
Kočijaš je odgovorio: bila je gusta pomrčina. Basque i Nicoletta,
zaprepašteni, gledali su samo svoga mladoga gospodara, svega u krvi.
Vratar, koji je svijećom osvjetljavao tragični dolazak Mariusov, jedini je
zagledao toga čovjeka, i evo kako ga opisuje: »Taj čovjek je bio strašan«.
U nadi da mu može nekad koristiti u traganju, Marius je sačuvao krvavo
odijelo koje je imao na sebi kad su ga donijeli djedu. Pregledajući kaput,
primijetiše da mu je jedan skut čudno isječen. Nije bilo jednog komadićka.
Jedne večeri Marius je govorio, pred Cosettom i Jeanom Valjeanom, o
ovom čudnom događaju, o svom neumornom traganju i o svojim uzaludnim
naporima. Hladan izraz lica »gospodina Faucheleventa« udarao mu je na
živce. On uzviknu živo, gotovo nekako srdito:
– Jest, ma tko da je, taj čovjek je bio uzvišen. Znate li šta je učinio,
gospodine? Umiješao se kao sami arkanđeo. Morao je da se baci usred borbe,
da me istrgne, da otvori kanal, da me unese, da me pronese! Morao je više
od milje i po da prevali ovim groznim podzemnim hodnikom, poguren,
pognut, u mraku, u sumraku, više od milje i po, gospodine; i to s lešom na
leđima. A zašto? Samo da spase taj leš. A taj leš bio sam ja. On je pomislio:
»Možda ima ovdje još koji zračak života«. I nije se izložio opasnosti jedanput,
nego dvadeset puta! Na svakom koraku bila je opasnost. Dokaz je što je
odmah po izlasku iz kanala bio uhapšen. Znate li, gospodine, da je sve to
učinio taj čovjek? I ne očekujući nikakve nagrade. Šta sam ja bio? Ustanik.
Šta sam još bio? Pobijeđeni protivnik. Oh! kad bi Cosettinih šest stotina
hiljada franaka bili moji...

761
– Oni su vaši, upade Jean Valjean.
– Sve bih ih dao, nastavi Marius, da nađem tog čovjeka!
Jean Valjean je šutio.

762
 KNJIGA ŠESTA

Probdjevena noć

763
 I

16. VELJAČE 1833.

Noć između 16. i 17. veljače bila je blagoslovena noć. Iznad njenog mraka
nebo je bilo otvoreno. To je bila Mariusova i Cosettina svadbena noć.
Dan je bio divan.
Nije bila svetkovina kao iz priče o kojoj je sanjao djed, vilinsko kolo s
mnoštvom kerubina i kupidona iznad glave mladenaca, svadba dostojna da
bude ukras iznad vrata; ali je bila blaga i vesela.
Svadba u 1833. nije bila kao danas. Francuska još nije bila pozajmila iz
Engleske onu krajnju pažnju da čovjek otme ženu, da pobjegne s njom po
izlasku iz crkve, da se stideći krije od svoje sreće, i da spaja postupak jednog
bankrota s čarima pjesme nad pjesmama. Ljudi još nisu bili shvatili koliko
je nevino, divno i pristojno drmusati svoj raj u poštanskim kolima, prekidati
svoju tajnu truckanjem, uzimati gostionički krevet za mladenačku postelju,
i ostavljati za sobom u najobičnijim plaćenim prenoćištima, najsvjetlije
uspomene svoga života razbacane pred licem poštanskog momka i
gostioničke služavke.
U ovoj drugoj polovini devetnaestog vijeka u kojoj živimo, predsjednik
općine i njegov pojas, svećenik i njegov ornat, zakon i bog, nisu više dovoljni;
treba da ih dopuni poštanski momak iz Longjumeaua (Lonžimoa); plav
kaput s crvenim posuvraćenim skutom i praporastim dugmadima, sa
značkom na rukavu, hlače od zelene kože, psovke normadijskim konj ima sa
zavezanim repom, lažni širiti, šešir koji se sija, duga napudrana kosa,
ogroman bič i glomazne čizme. Francuska nije još dotjerala dotle eleganciju
da, kao englesko plemstvo, pušta na poštanska kola mladenaca kišu od
potpećenih papuča i drugih tralja, u spomen Churchilla, potonjeg
Malborougha, ili Malbroucka, koga je na dan vjenčanja napala jedna
goropadna tetka i donijela mu sreću. Tralje i papuče nisu još sastavni dio
naših svadbenih svetkovina; ali budite strpljivi, kako se ukus sve više
razvija, doći će i to.
U 1833, već sto godina, svadba nije prolazila u trci.
U ono vrijeme se još nije mislilo, čudna stvar, da je ženidba intimna i
društvena svetkovina, da jedna starinska gozba ne kvari demaću
svetkovinu, da veselje, makar i pretjerano, samo kad je pristojno, ne udi

764
sreći, i, naposljetku, da je pošteno i dobro da spajanje dviju sudbina iz kojeg
će proizaći obitelj počne u kući a da domaći život ima poslije za svjedoka
bračnu sobu.
I svijet je bio toliko bestidan da se ženio doma.
Svadba je, dakle, bila, po toj već zastarjeloj modi, u kući g.
Gillenormanda.
Ma kako bila prirodna i obična, ženidba ima uvijek nekog zamršenog
posla oko oglašenja, dokumenata, u općini, u crkvi. S tim se nije moglo
svršiti prije 16. veljače.
Ali, ovu pojedinost bilježimo iz čistog zadovoljstva da budemo tačni,
desilo se da je 16. veljače padao na poklade. Oklijevanje, obziri, naročito sa
strane tetke Gillenormand.
– Poklade! uzviknuo je djed, utoliko bolje. Ima jedna poslovica:

Tko se ženi na poklade,

Preživjet će bez dosade.

Prijeđimo preko toga. Neka bude 16-og! Hoćeš li da odložimo, Mariuse?

– Ne, nikako! odgovori ljubavnik.
– Ženimo se, reče djed.
Svadba je, dakle, bila 16-og, i pokraj narodnog veselja. Padala je kiša
toga dana, ali ima na nebu uvijek poneki krajičak plavetnila u službi sreće,
koji zaljubljeni vide, čak i kad je sav ostali svijet pod kišobranom.
Uoči toga dana Jean Valjean je predao Mariusu, u prisutnosti g.
Gillenormanda, pet stotina i osamdeset i četiri hiljade franaka.
Pošto je vjenčanje izvršeno u duhu bratske sloge svih učesnika, bilo je
jednostavno sačiniti dokumente o njemu.
Toussaint nije više bila potrebna Jeanu Valjeanu; Cosetta ju je
naslijedila i proizvela na stupanj sobarice.
Što se tiče Jeana Valjeana, u kući Gillenormanda bila je jedna lijepa soba
naročito za njega namještena, i Cosetta mu je tako neodoljivo rekla: »Tata,
molim te«, da joj je gotovo obećao da će se nastaniti u njoj.
Na nekoliko dana prije ugovorene svadbe, desila se jedna nezgoda Jeanu
Valjeanu; prignječio je malo palac na desnoj ruci. To nije bilo ništa ozbiljno,
i on nije dao da se itko o tome brine, niti da ga previje, čak ni da mu vidi
ranu, pa ni samoj Cosetti. To ga je ipak primoralo da zavije ruku i da je nosi
vezanu o rame, i zato nije mogao ništa potpisati. G. Gillenormand, kao
pomoćni Cosettin tutor, zamijenio ga je.

765
 Nećemo voditi čitaoca ni u općinu ni u crkvu. Ne ide se dotle za
ljubavnicima, nego se obično okrenu leđa drami čim se ona zakiti vijencem
mladenačkim. Zabilježit ćemo samo jedan slučaj koji se, mada ga svadba
uostalom nije primijetila, desio na putu od ulice Filles-du-Calvaire do crkve
Svetog Pavla.
U to vrijeme ponovo su pokrivali taracom sjeverni kraj ulice Svetoga
Louisa, koja je bila zatvorena počev od ulice Kraljevskog parka. Svadbena
kola nisu mogla ići ravno u crkvu Svetog Pavla. Morala su ići zaobilaznim
putem, a najjednostavnije je bilo udariti bulvarom. Netko od uzvanika
primijeti da su poklade i da će kola teško proći. – Zbog čega? zapita g.
Gillenormand. – Zbog maškara. – Divno, reče djed. Idemo tamo. Djeca se
vjenčavaju i ulaze u zbilju života. Neka se naviknu da vide malo maškarade.
Pođoše bulvarom. U prvim kolima bili su Cosetta i tetka Gillenormand, g.
Gillenormand i Jean Valjean. Po običaju još odvojen od svoje vjerenice,
Marius je bio u drugim kolima. Svadbena povorka, po izlasku iz ulice Filles-
du-Calvaire, pomiješala se s drugom povorkom kola koja se protezala
beskrajno od Madeleine do Bastille i od Bastille do Madeleine.
Na bulvaru je bilo puno maškara. Mada je kiša padala na mahove,
Paillasse, Pantalon i Gille bili su uporni. U lijepom raspoloženju ove zime
1833, Pariz se prerušio u Veneciju. Danas nema više takvih poklada. Pošto
je sve što postoji jedan veliki karneval, nema više karnevala.
Sporedne aleje bile su pune prolaznika a prozori načičkani radoznalim
svijetom. Na terasama oko kazališnih peristila tiskali su se gledaoci. Osim
maškara, svak je promatrao onu povorku raznoraznih kola, koja se vide o
pokladama i na trkama u Longchampu, teških, lakih, otvorenih, zatvorenih
kola, strogo svrstanih policijskim propisom kao da su uglavljena u šine. Tko
je god u jednim od tih kola, u isti mah gleda i za gledanje je. Policajci su
održavali u redu s jedne i druge strane bulvara ova dva beskrajna paralelna
niza koji su se kretali suprotnim pravcima, i nadgledali su, da ne bi ništa
zaustavljalo njihov tok, ove dvije kolske rijeke, od kojih je jedna tekla
naniže, druga naviše, jedna prema Chaussée d’Antin, druga prema
predgrađu Saint-Antoine. Kola s grbovima perova Francuske i ambasadora
išla su sredinom bulvara, krećući se tamo-amo slobodno. Poneka osobito
lijepa i vesela grupa, naročito Debeli Vol, imala je tu istu povlasticu. U ovom
pariškom veselju, čuo se i bič Engleske; poštanska kola lorda Seymoura,
kojoj je svjetina dobacivala kojekakve nadimke, prolazila su bučno.
U ovoj dvostrukoj povorci, duž koje su općinski gardisti išli u trku kao
ovčarski psi, pristojna porodična kola, puna tetaka i baba, izlagala su na
svojim vratima vedre gomilice prerušene djece, muške i ženske maškare od
sedam i šest godina, ljupka mala stvorenja koja osjećaju da službeno

766
učestvuju u općem veselju, prožeta dostojanstvom svoje lakrdije i činovnički
ozbiljna.
S vremena na vrijeme desila bi se neka smetnja toj povorci kola; jedan ili
drugi red zaustavio bi se dok se gužva ne razmrsi; jedna kola koja zastanu
dovoljna bi bila da zadrže cio niz. Zatim bi opet sve krenulo.
Svatovska kola bila su u onom redu koji je išao Bastillei s desne strane
bulvara. Prema ulici Pont-aux-Choux desio se mali zastoj. Gotovo u isti
mah, na drugoj strani, zastao je i onaj red koji je išao prema Madeleinei. U
tom redu su na tom mjestu bila jedna kola maškara.
Ta kola, ili bolje reći, te taljige s maškarama dobro su poznate
Parižanima. Kad ih ne bi bilo o pokladama ili sredinom velikog posta, svijet
bi to rđavo tumačio, i reklo bi se: Ima nešto iza toga. Vjerojatno će se vlada
promijeniti. Gomila Kasandra, Arlekina i Kolombina, koja se klati nad
prolaznicima, sve moguće nakarade od Turčina pa do divljaka, atlete što
nose ogromne šatore, piljarice od kojih bi Rabelais začepio uši kao što je
Aristofan pred menadama gledao u zemlju, žute vlasulje, ružičasti trikoi,
kicoški šeširi Janotovi s ukrasima kao krila, dobacivanja pješacima,
podbočene pesnice, drsko držanje, gola ramena, maskirana lica, razuzdana
bestidnost; kaos bezočnosti što ga prevozi kočijaš okićen cvijećem; eto kakva
je ta ustanova.
Grčkoj su bila potrebna kola Tespidina, Francuskoj Vadeov fijaker.
Sve se može parodirati, pa i sama parodija. Saturnalije, to kreveljenje
antičke ljepote, dotjerale su, iz pretjerivanja u pretjerivanje do poklada, a
bahantkinja, nekada lozom ovjenčana, suncem obasjana, s božanskim
polunagim mramornim grudima, danas se otomboljila u mokrim dronjcima
sjevera i svi je zovu maškara.
Običaj kola s maškarama potječe iz najstarijih vremena monarhije.
Računi Louisa XI daju upravitelju dvora »dvadeset soua kovanih u Touru za
troja kola uličnih maškara«. U naše dane, ove bučne, lakrdijaške gomile
obično se voze nekim starim kolima za prijevoz putnika, na kojima se
utrpaju po krovovima, ili pritisnu svojom težinom i vikom kola za
iznajmljivanje čiji su koševi oboreni. Ima ih po dvadeset u kolima za šestoro.
Ima ih na sjedištu kočijaševu, na papučama, na košu, na rudu. Jašu i na
kolskim fenjerima. Stoje, leže, sjede, zgrčeni, s nogama koje vise. Žene sjede
ljudima u krilu. Njihova pomamna piramida vidi se izdaleka nad
mravinjakom glava. Ova kola su kao planine veselja usred ove gužve, Collé,
Panard i Piron iz njih proistječu, obogaćeni šatrovačkim govorom. Odozgo se
bljuju na svijet piljarički savjeti. Pojedina kola, grdosije po svome tovaru,
izgledaju pobjedonosno. Naprijed je Huka, pozadi Buka. Tu se viče, dere,
urla, praska, tu se prevrće od sreće, tu veselje riče, sarkazam plamti,

767
raspoloženje zahvata kao rumen; tu dvije rage vuku lakrdiju, koja slavi
slavlje; to su trijumfalna kola Smijeha.
Suviše ciničan smijeh da bi bio iskren. I doista taj je smijeh sumnjiv. Taj
smijeh ima jednu misiju. On treba da pokaže Parižanima da su mesojeđe.
Ova piljarička kola, u kojima se osjeća neka pomrčina, navode filozofa na
razmišljanje. Tu se krije vlada. Tu se prstom opipa neko tajanstveno
srodstvo između javnih ljudi i javnih žena.
Žalosno je doista da se izlaganjem bezočnosti priređuje veselje, da se
brukom i grdilom mami narod, da špijuniranje koje nosi na leđima
prostituciju zabavlja gomile vrijeđajući ih, da rulja voli da vidi kako prolazi
na četiri točka jednog fijakera ova čudovišna živa hrpa, ovaj blistavi
dronjak, pola gad pola sjaj, što laje i pjeva, da svako pljeska rukama ovoj
slavi načinjenoj od svih sramota, da za svjetinu nema svetkovine ako
policija ne provoda kroz nju ovu dvadesetoglavu aždaju veselja. Ali šta ćete?
Opći smijeh grdi i oprašta ovim kolima punim blata okićenog trakama i
cvijećem. Smijeh je saučesnik općeg poniženja. Izvjesne nezdrave svetkovine
rastvaraju narod i stvore od njega svjetinu. A svjetini kao i tiranima treba
lakrdijaša. Kralj ima Rocquelaurea (Roklora), narod Pajaca, Pariz je velik
ludi grad, kad god nije veliki uzvišeni grad. Karneval je njemu dio politike.
Pariz rado hoće, priznajemo, da mu sram daje komediju. On traži od svojih
gospodara, – kad ima gospodara, – samo jednu stvar: premažite mi blato.
Rim je bio isto tako nastrojen. On je volio Nerona. Neron je bio gorostasni
nosač.
Slučaj je htio, rekli smo, da se jedan od ovih nakaznih skupova ženskih i
muških maškara, koje su vukle jedne velike karuce, zaustavi na lijevoj
strani bulvara baš onda kad se na desnoj strani zaustavila svadba, S jedne
ivice bulvara na drugu, kola s maskama vidješe kola u kojima je bila mlada.
– Gle! reče jedna maškara, evo jedne svadbe.
– Lažna svadba, prihvati druga maškara. Mi smo prava.
I, pošto su bile suviše daleko da bi mogle što dobaciti svatovima, dvije
maškare okrenuše glave na drugu stranu.
Kola s maškarama dobiše brzo dosta posla, jer svjetina poče da ih grdi, a
to je njeno milovanje na maškaradi. I obje maškare koje su malo prije
govorile morale su da se s ostalim društvom odupru svjetini, i svi oni meci
što se izbacuju na tržnicama nisu bili dovoljni da odgovore na one grdne
udare što su dolazili iz usta narodnih. Između maškara i gomile razmijeni
se strahota od metafora.
Međutim, dvije druge maškare iz istih kola, jedna naizgled matori
Španjolac s grdnom nosinom i ogromnim crnim brcima, i jedna mršava

768
piljarica, sasvim mlada, s maskom vuka, primijetili su takođe svadbu, pa
su, dok se njihovo društvo psovalo s prolaznicima, vodile tiho neki razgovor.
Njihove riječi izgovorene nasamo gubile su se u graji. Kiša koja je padala
na mahove pokvasila je širom otvorena kola; februarski vjetar nije topao;
odgovarajući Španjolcu, piljarica, obnaženog vrata i grudi, cvokotala je,
smijala se, i kašljala.
Evo njihovih razgovora:
– Čuješ.
– Šta, ćale?
– Vidiš li onog starog?
– Kojeg starog?
– Onamo, u prvim svatovskim kolima, s naše strane.
– Onoga što mu ruka visi u crnoj marami?
– Jest.
– Pa?
– Zarekao bih se da ga poznajem.
– Oho!
– Neka me presijeku gdje sam najtanji, da nikad ne kažem ni vi, ni ti, ni
ja, ako ne poznajem tog deliju.
– Danas je svatko u Parizu delija.
– Možeš li vidjeti mladu ako se nagneš?
– Ne.
– A mladoženju?
– U ovim kolima nema mladoženje.
– Nije nego!
– Osim ako to nije onaj drugi stari.
– Gledaj da vidiš mladu nagnuvši se dobro.
– Ne mogu da je vidim.
– Svejedno, ali sam siguran da poznajem ovog starog što ima nešto na
šaci.
– Šta ti to koristi što ga poznaješ?
– Tko zna? može i da koristi.
– Baš me briga za starog.
– Ja ga poznajem.
– Poznaj ga koliko god hoćeš.
– Otkud on na svadbi, dođavola?

769
 – I mi smo na njoj.
– Otkud li ide ta svadba?
– Šta ja znam!
– Čuj.
– Šta?
– Morala bi nešto učiniti.
– Šta?
– Sići s naših kola i pratiti ovu svadbu.
– A zašto?
– Da doznaš kud ide i čija je. Silazi brže, potrči, kćeri moja, mlada si.
– Ne mogu da ostavim kola.
– Zašto?
– Najmljena sam.
– Uf!
– Dužna sam cio dan kao piljarica policiji.
– Istina.
– Ako ostavim kola, prvi policajac koji me vidi uhapsit će me. Znaš to
dobro.
– Znam.
– Danas me vlada kupila.
– Ako. Ali ovaj stari mi ne da mira.
– Stari ti ne daju mira. Ti bar nisi djevojka.
– On je u prvim kolima.
– Pa?
– U kolima mlade.
– Šta onda?
– Znači da je otac.
– Šta me se to tiče?
– Kažem ti da je on otac.
– Nije on jedini otac.
– Čuj.
– Šta?
– Ja mogu da iziđem samo maskiran. Ovdje sam skriven, i nitko ne zna
da sam tu. Ali sutra nema više maškara. Sutra je Pepelnica. Mogu me
ukebati. Moram se vratiti u svoju rupu, a ti si slobodna.

770
 – Manje no što kažeš.
– Više ipak nego ja.
– Pa šta?
– Treba da saznaš kud je otišla ova svadba.
– Kuda ide?
– Jest.
– Ja znam.
– Kuda?
– U Cadran Bleu.
– Ali to nije na tu stranu.
– Onda u Râpée.
– Ili na drugo mjesto.
– Ona je slobodna. Svadbe su slobodne.
– Nije riječ o tome. Kažem ti da treba da doznaš kakva je to svadba u
kojoj je taj stari, i gdje joj je stan.
– Samo to! kao od šale. Lako je naći, poslije nedjelju dana, svadbu koja je
prošla Parizom na poklade. To je kao kad igla padne u sijeno. Može li se
naći?
– Ako, valja pokušati. Razumiješ li, Azelma?
Dva reda s obje strane bulvara ponovo krenuše u suprotnom pravcu, i
kola s maškarama izgubiše iz vida mladine »taljige«.

771
 II

JEAN VALJEAN NOSI JOŠ UVIJEK

RUKU U POVEZU
Ostvariti svoj san. Kome je to dano? Mora da se takvi biraju na nebu; mi
smo svi kandidati bez našeg znanja; anđeli su glasači. Cosetta i Marius su
bili izabrani.
Cosetta je, u općini i crkvi, bila sjajna i ljupka. Toussaint ju je, uz pomoć
Nicolette, obukla.
Cosetta je imala povrh suknje od bijelog tafta haljinu od čipke iz Binchea,
veo od engleskog veza, ogrlicu od sitnog bisera, vijenac od narandžinog
cvijeta; sve je to bilo bijelo, a u toj bjelini, ona je sijala. Ta divna bjelina
izlivala se i preobražavala u svjetlost. Rekli biste djevica koja hoće da
postane boginja.
Lijepa Mariusova kosa sijala se i mirisala; tu i tamo, ispod gustih
kovrdža, naziralo su se blijede pruge, ožiljci s barikade.
Djed, divan, ponosan, sjedinjujući više nego ikad u nošnji i držanju svu
eleganciju iz doba Barrasova, vodio je Cosettu. Zamjenjivao je Jeana
Valjeana, koji, zbog ruke u zavoju, nije mogao ponuditi ruku nevjesti.
Jean Valjean, obučen u crno, išao je za njima i smiješio se.
– Gospodine Fauchelevente, rekao mu djed, ovo je lijep dan. Ja glasam za
ukidanje svih tuga i nevolja. Ne smije više biti nigdje žalosti. Sto mu
gromova! Ja proglašujem radost! Zlo nema pravo postojanja. Neka se stidi
nebesko plavetnilo, doista, što ima nesretnih ljudi. Zlo ne dolazi od čovjeka
koji je, u osnovi, dobar. Svima ljudskim nevoljama glavno je sjedište i
središna uprava u paklu, drukčije rečeno, u đavolovim Tuilerijama. Gle,
kako sada govorim demagoški! A ja nemam političkih mišljenja; sve što ja
hoću, to je da svi ljudi budu bogati, to jest radosni.
Kad, poslije svih ceremonija, pošto su pred predsjednikom općine i pred
svećenikom odgovorili sa da na sva moguća pitanja, pošto su se potpisali u
općinske i crkvene knjige, pošto su razmijenili međusobno burme, pošto su
klečali rame uz rame pod velom od bijele svile u dimu iz kadionica, kad
poslije toga dođoše držeći se za ruke, praćeni zadivljenim i zavidnim
pogledima svih, Marius obučen u crno, ona u bijelo, s crkvenjakom u

772
pukovničkim epoletama koji je udarao o pod helebardom između dva reda
začuđenih gledalaca, na crkvena vrata širom otvorena, gotovi da se popnu u
kola, i kad je bilo sve gotovo, Cosetta još nije mogla u sve to vjerovati.
Gledala je Mariusa, gledala je gomilu, gledala je nebo; izgledalo je kao da se
boji da će se probuditi. Njen začuđeni i zabrinuti izgled pridavao joj je neki
čar. U povratku, popeše se zajedno u ista kola, Marius do Cosette; g.
Gillenormand i Jean Valjean sjedili su prema njima. Tetka Gillenormand je
odstupila za jedan red i sjela u druga kola. – Djeco moja, reče im djed, sad
ste gospodin baron i gospođa baronica sa trideset hiljada livara rente. – A
Cosetta, pripijajući se uz Mariusa, pomilova mu uho ovim anđeoskim
šaputanjem: – Dakle, istina je. Ja se zovem Mariusova. Ja sam gospođa Ti.
Ova su dva bića bila ozarena. Bila su u neopozivom i nenadmašnom
trenutku na sjajnoj tački presjeka svekolike mladosti i svekolike radosti.
Oni su ostvarivali stih Jeana Prouvairea; oboje zajedno nisu imali četrdeset
godina. To je bio prečišćeni brak; ovo dvoje mladenaca bijahu dva krina. Oni
se nisu gledali, oni su se zadivljeno promatrali. Cosetta je nazirala Mariusa
u nekoj aureoli; Marius je nazirao Cosettu na nekom oltaru. A na tom oltaru
i u toj slavi, pri spajanju dvaju apoteoza, u dnu, ne zna se kako, iza nekog
oblaka za Cosettu, u nekom blistanju za Mariusa, bila je idealna stvar i
realna stvar, sastanak poljupca i sna, mladenačko uzglavlje.
Sve muke koje su podnosili preokrenuše se u milinu. Činilo im se da
brige, nesanice, suze, strepnje, strahovanja, očajanja, postavši milost i
radost, čine još dražim onaj divni čas koji se primicao; i da su sve tuge samo
dvorkinje koje udešavaju radost. Što je lijepo kad je netko trpio! Njihova
nesreća bila je aureola njihovoj sreći. Duga agonija njihove ljubavi svršavala
se najzad uzašašćem.
U ovim dvjema dušama bio je isti zanos, s prelivom čežnje u Mariusa a
sramežljivosti u Cosette. Oni su šaptali jedno drugom: – Ići ćemo da opet
vidimo naš vrt u ulici Plumet. – Skut Cosettine haljine bio je na Mariusu.
Ovakav jedan dan neiskazana je smjesa sna i jave. Imate a zamišljate.
Ostaje vam još vremena da nagađete. Neizrecivo je uzbuđenje toga dana biti
u podne a misliti na ponoć. Miline ovih dvaju srdaca prelivale su se na
gomilu i ulijevale raspoloženje prolaznicima.
Svijet je zastajkivao u ulici Saint-Antoine, pred crkvom Svetog Pavla, da
vidi kroz prozore na kolima kako trepti narandžino cvijeće na Cosettinoj
glavi.
Zatim se vratiše u ulicu Filles-du-Calvaire, u svoj dom. Rame uz rame s
Cosettom, ponosan i ozaren, Marius se pope uz one iste stepenice uz koje su
ga iznijeli obamrla. Siromasi, stojeći pred vratima i otimajući se o njihovu
milostinju, blagosiljali su ih. Bilo je svuda cvijeća. Kuća je bila isto tako

773
mirisna kao i crkva; poslije tamjana, ruže. Činilo im se da čuju kako nečiji
glasovi pjevaju u beskonačnosti; u srcu im je bio bog; sudbina im je izlazila
pred oči kao zvjezdani svod; iznad glave su vidjeli svjetlost sunca koje se
rađa. Odjednom sat izbi. Marius pogleda divnu nagu ruku Cosettinu i nešto
rumeno što se naziralo kroz čipke njene bluze, a Cosetta, videći Mariusov
pogled, pocrvenje do ušiju.
Mnogi stari prijatelji porodice Gillenormand bili su pozvani; svi su se
okupili oko Cosette i utrkivali tko će joj prvi reći: gospođo baronice.
Oficir Théodule Gillenormand, sada kapetan, došao je iz Chartresa
(Šatra), gdje mu je bio garnizon, da prisustvuje vjenčanju svoga rođaka
Pontmercyja. Cosetta ga nije poznala.
On, opet, naviknut da ga žene smatraju lijepim, sjećao se Cosette koliko i
svake druge.
– Baš sam imao pravo što nisam povjerovao u onu priču kopljanikovu!
govorio je za sebe čiča Gillenormand.
Cosetta nije bila nikad nježnija prema Jeanu Valjeanu. Njeno
raspoloženje bilo je u skladu s raspoloženjem čiča Gillenormanda; dok je on
izražavao veselje izrekama i poslovicama, ona je odisala ljubavlju i
dobrotom, kao kakvim mirisom. Sreća traži da svi budu zadovoljni.
U razgovoru sa Jeanom Valjeanom, glas joj je postajao umilan kao kad je
bila djevojčica. Milovala ga je osmijehom.
Gozba je bila priređena u blagovaonici.
Blještavo osvjetljenje začin je svakom velikom veselju. Sretni ne trpe
mrak i tamu. Oni ne pristaju da budu crni. Noć primaju; pomrčinu, nikako.
Ako nema sunca, treba ga stvoriti.
Blagovaonica je žarište svega što je veselo. Na sredini, nad bijelim i
sjajnim stolom, venecijanski luster s plosnatom staklarijom, sa svakovrsnim
šarenim pticama, plavim, ljubičastim, crvenim, zelenim, razmještenim
između svijeća; oko velikog lustera manji lusteri, na zidovima ogledala i
svijećnjaci sa tri i pet krakova; ogledala, kristali, čaše, posuđe, porculani,
fajansi, zemljano suđe, zlato, srebro, sve se sijalo i veselilo. Praznine između
svijećnjaka bijahu popunjene kitama, tako da gdje nije bilo svjetlosti, bilo je
cvijeća.
U predsoblju tri violinista i jedan flautist svirali su Haydnove kvartete.
Jean Valjean je sjedio na jednoj stolici u salonu, iza vrata, čije je krilo
bilo uvučeno prema njemu i gotovo ga potpuno zaklanjalo. Nekoliko
trenutaka prije nego što će se sjesti za stol, Cosetta iznenada dođe da mu se
duboko pokloni raširivši objema rukama svoju vjenčanu haljinu i, s
pogledom vragolasto nježnim, zapita ga:

774
 – Oče, jeste li zadovoljni?
– Jesam, reče Jean Valjean, zadovoljan sam.
– Pa onda, nasmijte se.
Jean Valjean se nasmija.
Poslije nekoliko trenutaka Basque javi da je večera poslužena. Uzvanici
pred kojima je išao g. Gillenormand, vodeći ispod ruke Cosettu, uđoše u
blagovaonicu i posjedaše oko stola gdje je tko htio.
Dva velika fotelja bila su namještena desno i lijevo od mlade, jedan za g.
Gillenormanda, drugi za Jeana Valjeana. G. Gillenormand sjede, drugi fotelj
ostade prazan.
On potraži pogledom »gospodina Faucheleventa«.
Njega nije bilo.
G. Gillenormand zapita Basquea:
– Znaš li gdje je gospodin Fauchelevent?
– Znam, gospodine, odgovori Basque. Gospodin Fauchelevent je rekao da
kažem gospodinu da ga malo boli ruka, i da neće moći večerati sa
gospodinom baronom i gospođom baronicom. Moli da ga ispričate; doći će
sutra ujutru. Maloprije je izišao.
Ovaj prazan fotelj unese malo hladnoće u raspoloženje svadbene gozbe.
Ali, u odsutnosti gospodina Faucheleventa, g. Gillenormand je bio tu, i djed
se veselio za dvojicu. On izjavi da je g. Fauchelevent dobro uradio što je
legao rano kad ga boli ruka, ali je rana bezazlena. Ova je izjava bila
dovoljna. Uostalom, šta je jedna tamna tačka u takvoj poplavi od veselja?
Cosetta i Marius su bili u jednom od onih sebičnih i blaženih trenutaka u
kojima čovjek može samo sreću da prima. A onda, g. Gillenormand se dosjeti
nečega. – Pa, gle, ovaj je fotelj prazan. Dođi ovamo, Mariuse. Tvoja tetka,
mada ima prava na tebe, dopustit će ti to. Ovaj je fotelj za tebe. To je pravo i
bogu drago. Srećko do Srećke. – Svi za stolom zapljeskaše. Marius sjede do
Cosette na mjesto Jeana Valjeana; i stvari se okrenuše tako da Cosetta,
isprva žalosna što nema Jeana Valjeana, bi poslije time zadovoljna. Cosetta
ne bi ni za bogom zažalila, samo kad bi ga Marius zamijenio. Ona stavi
svoju milu nožicu, obuvenu u bijeli saten, na Mariusovu nogu.
Čim se popuni fotelj, g. Fauchelevent bi zaboravljen. Sve je bilo na svom
mjestu. I poslije pet minuta, sav se stol smijao s jednog kraja na drugi tako
veselo kao da ništa nije bilo.
Kod slatkiša, g. Gillenormand ustade, s čašom šampanjca u ruci, upola
natočenom da se ne bi prelila od drhtanja njegovih devedeset i dvije godine,
i nazdravi mladencima.

775
 – Ne možete izbjeći dvije besjede, reče on. Jutros ste čuli popa, sad ćete
djeda. Slušajte, dat ću vam jedan savjet: volite se. Ja ne zanovijetam mnogo,
ja idem ravno cilju: budite sretni. Na svijetu su jedini mudraci golub i
golubica. Filozofi kažu: Umjerite svoja uživanja. A ja vam kažem: Pustite na
volju svojim uživanjima. Volite se vraški. Budite ludi. Filozofi trabunjaju.
Dao bih im ja da progutaju tu svoju filozofiju. Zar može biti suviše mirisa,
suviše zelenih listova, suviše zore u životu? Zar se može odveć voljeti? Zar se
može odviše dopadati jedno drugom? Pazi, Estela, ti si suviše ljupka! Čuvaj
se, Nemorene, ti si odveć lijep! Što su to gluposti! Zar se može suviše
zanositi, maziti, milovati? Zar netko može biti odviše živ? Zar netko može
biti odviše sretan? Umjerite svoja uživanja. Koješta! Dolje filozofi! Mudrost
je u veselju. Veselite se, veselimo se. Jesmo li sretni zato što smo dobri, ili
smo dobri zato što smo sretni? Da li se Sancy zove Sancy zato što je
pripadao Harlayju de Sancyju, ili zato što je težak sto šest karata? Nemam
pojma; život je pun takvih problema; ali glavno je imati Sancy, i sreću.
Budimo sretni bez cjepidlačenja. Pokoravajmo se slijepo suncu. Šta je
sunce? Ono je ljubav. Tko kaže ljubav, kaže žena. Ah, ah! žena je svemoćna.
Pitajte ovog demagoga Mariusa da nije rob ove male tiranke Cosette. I to
bez ičijeg primoravanja, kukavica! Žena! Nema Robespierrea koji će se
oduprijeti, žena vlada. Ja sam pristalica samo ovog kraljevstva. Šta je
Adam? to je kraljevstvo Evino. Nema 89-te za Evu. Bio je kraljevski skeptar
s krinom na vrhu, bio je carski skeptar s globusom na vrhu, bio je gvozdeni
skeptar Karla Velikog, bio je zlatni skeptar Louisa Velikog, revolucija ih je
sve skršila među palcem i kažiprstom kao slamčice; gotovo je. Klonuli su,
oboreni su, nema više skeptara; ali, dede, dignite mi revoluciju protiv onog
malog izvezenog rupca što miriše na papuči? Rado bih vas vidio. Pokušajte.
Zašto je to čvrsto? Zato što je krpa. Ah! vi ste devetnaesti vijek? Pa šta
hoćete s tim? I mi smo bili osamnaesti vijek! I bili smo glupi kao i vi. Ne
uobražavajte da ste štogod izmijenili u svemiru time što se vaša jektika zove
tuberkuloza, i što se vaš ples zove kačuča. Ustvari, treba uvijek voljeti žene.
Hajde, ako možete da to izbjegnete. Te vraške žene su naši anđeli. Jest,
ljubav, žena, poljubac, to je krug iz koga neka tko pokuša izaći; a, što se
mene tiče, kad bih samo mogao da se u nj vratim. Tko je od vas vidio kako
se diže u beskonačnost, umirujući sve ispod sebe, gledajući valove kao kakva
žena, zvijezda Venera, velika koketa ponora, Selimena Oceanova? Ocean, to
vam je jedan mrgodni Alkest. Ali, uzalud mu gunđate, Venera se pojavi, on
mora da se smiješi. Ova divlja zvijer se pokorava. Svi smo mi takvi. Bijes,
bura, gromovi, pjena do tavana. Pojavi se jedna žena, digne se jedna
zvijezda, a mi padnemo ničice! Marius se tukao prije šest mjeseci! danas se
on ženi. Tako i treba. Da, Mariuse, da, Cosetto, imate pravo. Živite smjelo
jedno za drugo, volite se, neka puknemo od bijesa što se i mi ne možemo

776
voljeti, obožavajte se. Pokupite u svoja dva kljuna sve slamčice sreće što ih
ima na zemlji, i načinite od njih gnijezdo za sebe. Gle, molim te, ljubiti, biti
ljubljen, čudna mi čuda kad je čovjek mlad! Nemojte uobraziti da ste vi to
izmislili. I ja sam sanjao, i ja sam maštao, i ja sam uzdisao; i ja sam imao
dušu kao mjesečina. Ljubav je dijete od šest hiljada godina. Ljubav ima
prava na dugu sijedu bradu. Metuzalem je deran prema Kupidonu. Imai
šezdeset vjekova, čovjek i žena snalaze se voleći se. Đavo, koji je lukav, stao
je da mrzi čovjeka; čovjek, koji je lukaviji, stao je da voli ženu. Na taj način,
on je sebi učinio više dobra nego što mu je đavo nanio zla. To je lukavstvo
nastalo još u zemaljskom raju. Djeco moja, izum je star, ali je on sasvim nov.
Koristite se njime. Budite Dafnis i Hloe dok ne budete Filemon i Baukida.
Radite tako da vam ništa ne nedostaje kad ste jedno s drugim, i da Cosetta
bude sunce Mariusa, a da Marius bude svemir Cosetti. Cosetta, neka ti
lijepo vrijeme bude osmijeh tvog muža; Mariuse, neka ti kiša budu suze
tvoje žene. A neka nikad ne padne kiša u vašem domu. Vi ste izvukli na
lutriji dobar broj, ljubav u svetoj tajni; imate krupan zgoditak, čuvajte ga
dobro, stavite ga pod ključ, ne rasipajte, volite se, a za ostalo ni brige vas.
Vjerujte u ovo što vam kažem. Ovo je zdrava pamet. A zdrava pamet ne
može lagati. Budite jedno drugom evanđelje. Svatko ima svoj način da
obožava boga. Sveca mu! najbolje se obožava bog kad se obožava svoja žena.
Volim te! to je moje vjeruju. Tko god voli pravovjeran je. Psovka Henrija IV
meće svetinju između žderanja i pijančenja. Ventre saint-gris! ja nisam za
religiju te psovke. U njoj je žena zaboravljena. Čudo da je takva psovka
Henrija IV. Prijatelji, živjela žena! Kažu da sam star; čudo kako osjećam da
se pomlađujem. Čisto bih otišao u šumu da slušam gajde. Opijaju me ova
djeca koja uspijevaju da budu lijepa i zadovoljna. Oženio bih se istinski da
me tko hoće. Nemoguće je zamisliti da nas je bog stvorio za što drugo osim
za ovo: obožavati, gugutati, kititi se, biti golub, biti pijetao, kljucati svoju
ljubav od jutra do mraka, ogledati se u svojoj ženici, dičiti se, ponositi se,
šepuriti se; eto to je cilj života. Eto, ako dozvolite, što smo mi mislili u svoje
doba kad smo bili mladi. Ah! sto mu gromova! što je onda bilo krasnih žena,
i djevojaka, i djevojčica! Pustoš sam činio. Dakle, volite se. Kad ne bi bilo
ljubavi, ja ne vidim doista zašto bi bilo i proljeća; ja bih se onda molio bogu
da pokupi sve lijepe stvari koje nam pokazuje, i da nam ih oduzme i da
potrpa natrag u kotaricu cvijeće, i ptice, i lijepe djevojke. Djeco, primite
blagoslov starog čike.
Veče je bilo živo, veselo, prijatno. Dobro djedino raspoloženje davalo je
ton cijeloj svečanosti, a svatko se ugledao na ovu skoro stogodišnju
srdačnost. Malo se plesalo, mnogo se smijalo; to je bila dobroćudna svadba.
Mogao je na nju slobodno doći i čiča Nekad. Uostalom, on je tu bio u licu čiča
Gillenormanda.

777
 Bilo je graje; pa nasta tišina.
Mladenci se izgubiše.
Malo poslije ponoći kuća Gillenormandova postade hram.
Ovdje se zaustavljamo. Na pragu prve bračne noći stoji jedan anđeo, i
smiješi se s prstom na ustima.
Duša je zanesena pred ovim svetilištem u kome se služi služba ljubavi.
Mora da nešto zrači nad ovim kućama. Radost koja je zatvorena u njima
mora izbiti kao svjetlost kroz kamenje na zidovima i ozariti pomrčinu.
Nemoguće je da ova sveta i sudbonosna svečanost ne pošalje beskonačnosti
jednu nebesku zraku. Ljubav je ona uzvišena topionica gdje se vrši spajanje
čovjeka i žene; biće jedino, biće trojno, biće konačno, ljudsko trojstvo odatle
iziđe. To rađanje dviju duša u jednu mora da uzbudi tamu. Ljubavnik je
svećenik; ugrabljena djevica je prestravljena. Nešto od ove radosti ide bogu.
Ondje gdje je istinska ženidba, ondje, to jest, gdje je ljubav, umiješa se i
ideal. Bračna postelja je jedan krajičak zore u pomrčini. Da je tjelesnoj
zjenici dato da nazre strašne i divne vizije višeg života, vjerojatno bi vidjela
kako su se noćni oblaci, krilati neznanci, plavi prolaznici nevidljivoga,
gomila mrkih glava, nadnijeli nad sjajnu kuću, zadovoljni, blagosiljajući,
pokazujući jedni drugima nevinu suprugu blago usplahirenu, ozareni
odbljeskom ljudske sreće po svojim božanskim licima. Kad bi, u tom
uzvišenom času, supruzi, opijeni slašću, i vjerujući da su sami, prislušnuli,
oni bi čuli u svojoj sobi nejasno šuštanje krila. Savršena sreća
podrazumijeva solidarnost s anđelima. Cijelo nebo je pod ovom malom
skrivenom ložnicom. Kad se dvoja usta, ljubavlju posvećena, približe da
stvaraju, ne može biti da nad tim neizrecivim poljupcem ne zatreperi nešto
u ogromnoj tajni zvijezda.
Ova sreća je prava sreća. Nema radosti mimo ove radosti. Ljubav je
jedinstven zanos. Sve ostalo plače.
Kad netko voli ili kad je volio, to je dovoljno. Ne tražite ništa više. Ne
nađoste drugog bisera u mračnim borama života.
Voljeti je izvršiti.

778
 III

NERAZDVOJNI
Šta je bilo s Jeanom Valjeanom?
Odmah pošto se nasmijao, na ljupko zahtijevanje Cosettino, i kako nitko
na njega nije obraćao pažnju, Jean Valjean je ustao i izišao neopaženo u
predsoblje. To je bila ona ista odaja u koju je, prije osam mjeseci, ušao crn
od blata, krvi i praha, donoseći unuka djedu. Stara drvenarija na zidovima
bijaše okićena vijencima od lišća i cvijeća; svirači su sjedili na canapéu na
koji je Marius bio položen. Basque, u crnom fraku, kratkim hlačama, bijelim
čarapama i bijelim rukavicama, namještao je vijence od ruža oko svih jela
koja su se unosila. Jean Valjean mu je pokazao svoju ruku u povezu, rekao
mu da objasni da je morao otići, i izišao je.
Prozori blagovaonice gledali su na ulicu. Jean Valjean postoja neko
vrijeme nepomičan u mraku pod tim blistavim prozorima. Slušao je.
Nerazgovijetna graja sa gozbe dopirala je do njega. Čuo je glasnu i svečanu
riječ djedinu, violine, zveku tanjira i čaša, prolamanje smijeha, i u svom tom
veselom žagoru razaznavao je mali i veseli glas Cosettin.
Ostavi ulicu Filles-du-Calvaire i vrati se u ulicu Oružanog čovjeka.
Pri povratku, udari ulicom Svetog Louisa, ulicom Culture-Sainte-
Catherine i Blancs-Manteaux; to je bio malo dalji put, ali je njime, već tri
mjeseca, da bi izbjegao gužvu i blato u ulici Vieille-du-Temple, odlazio svaki
dan sa Cosettom iz ulice Oružanog čovjeka u ulicu Filles-du-Calvaire.
Ovaj put kojim je išla Cosetta bio mu je miliji od svakog drugog puta.
Jean Valjean uđe u kuću. Upali svijeću i pope se u stan. Ni Tousainte
nije bilo više u njemu. Koraci Jeana Valjeana odjekivali su po sobama jače
no obično. Svi su ormari bili otvoreni. Uđe u Cosettinu sobu. Na krevetu nije
bilo pokrivača. Jastuk od cviliha, bez navlake i čipaka, stajao je na
pokrivačima presavijenim u dnu golih madraca, na kojima neće više nitko
spavati. Sve ženske sitnice do kojih je Cosetti bilo stalo bile su odnesene;
ostao je samo glomazan namještaj i četiri zida.
Jean Valjean pogleda zidove, zatvori vrata na nekim ormarima, i pođe iz
sobe u sobu.
Zatim se zadrža u svojoj sobi, i stavi svijeću na stol.
Izvadio je bio ruku iz zavoja i služio se njome kao da ga nije boljela.

779
 Priđe k postelji, i oči mu padoše, da li slučajno? da li namjerno? na
nerazdvojni, na mali kofer s kojim se nije razdvajao i na koji je Cosetta bila
ljubomorna. Došavši 4. lipnja u ulicu Oružanog čovjeka, on ga je ostavio na
stolčić do svoga uzglavlja. On priđe tom stolčiću, nekako užurbano, i izvadi
iz džepa jedan ključić, i otvori kofer.
Izvadi iz njega lagano haljine u kojima je, prije deset godina, Cosetta
došla iz Montfermeila; najprije crnu haljinicu, pa crnu maramu, pa one
proste velike dječje cipele koje bi Cosetta gotovo mogla još obuti, tako joj je
noga bila mala, pregaču s džepom, pa vunene čarape. Ove čarape, na kojima
je bio utisnut lijepi oblik male nožice, nisu bile duže od šake Jeana
Valjeana. Sve je to bilo crne boje. Ovo joj je odijelo on donio u Montfermeil.
Vadeći komad po komad iz kofera, razmještao ih je po krevetu. Mislio je.
Sjećao se. Bila je zima, mjesec prosinac, vrlo hladno, ona je drhtala
polunaga u svojim dronjcima, a jadne nožice su bile sve crvene u drvenim
cipelama. On, Jean Valjean, skinuo je te krpe da bi je obukao u ovu crninu.
Majka je morala biti zadovoljna u svome grobu videći kćerku u crnini, i
naročito videći da je dobro obučena i da joj je toplo. Mislio je na onu šumu u
Montfermeilu; zajedno su Cosetta i on prošli kroz nju; mislio je na onu
studen, na drveće bez lišća, na šumu bez ptica, na nebo bez sunca; ali ipak
sve je to bilo divno. On razmjesti sve ove prnjice po krevetu, maramu do
suknjice, čarape do cipela, prsluk do haljine, i sve ih je gledao jednu po
jednu. Nije bila viša no ovolišna, držala je svoju veliku lutku u naručju,
stavila je svoj zlatnik u džep ove pregače, smijala se, išli su oboje držeći se
za ruku, imala je samo njega na svijetu.
Tada njegova časna sijeda glava pade na postelju, ovo staro stoičko srce
prepuče, njegovo se lice zari tako reći u Cosettinu haljinu, i da je tko u taj
mah prošao stepenicama, čuo bi strašno jecanje.

780
 IV

IMMORTALE JECUR62
Strahovita stara borba, čijih smo nekoliko mijena već vidjeli, opet započe.
Jakov se borio s anđelom samo jednu noć. Ah! koliko smo puta mi vidjeli
Jeana Valjeana kako se u pomrčini uhvatio u koštac sa svojom savješću, pa
se bijesno bori s njom!
Nečuvena borba! Noga se ponekad oklizne; zemlja se drugi put provali.
Koliko ga je puta ova savjest, pomamna za dobrom, stegla i pritisla! Koliko
mu je puta neumoljiva istina stala koljenom na grudi! Koliko li je puta,
smrvljen svjetlošću, tražio od nje milosti! Koliko mu je puta ova neumoljiva
svjetlost, što ju je u njemu i nad njim pripalio biskup, otvorila silom oči onda
kad je on želio da ga zaslijepi! Koliko se puta on uspravio u toj borbi,
uhvatio za stijenu, naslonio na sofizam, valjao se po prašini, čas obarajući
svoju savjest poda se, čas ležeći pod njom! Koliko je to puta, poslije neke
dvosmislenosti, poslije nekog zamamljivog i lažnog umovanja sebičnosti, čuo
svoju razdraženu savjest gdje mu viče na uho: »Nogu mi podmećeš,
bijedniče!« Koliko li je puta njegova buntovna misao bila u grčevitom
hropcu, pritisnuta očevidnom dužnošću! Otpor bogu. Mrtvački znoj. Koliko
tajnih rana koje je samo on osjećao kako mu krvare! Koliko ogrebotina na
njegovom tužnom životu! Koliko se puta pridigao krvav, izudaran, prebijen,
ozaren, očajna srca, vedre duše! i pobijeđen osjećao se pobjedilac. I pošto ga
je razdrmala, iskidala i izlomila, njegova savjest, stojeći nad njim, strašna,
sjajna, mirna, govorila mu je: »Sada sjedi s mirom!«
Ali, poslije te tako mračne borbe, kako li je to žalostan mir bio, avaj!
Ove je noći, međutim, Jean Valjean osjećao da on ima da izdrži svoju
posljednju borbu.
Pred njim je stajalo jedno bolno pitanje.
Predodređenje nije uvijek sasvim ravno, ono se ne razvija u ravnoj liniji
pred predodređenim; ono ima ćorsokake, kutove, mračne okuke, opasna
raskršća odakle put vodi na više strana. Jean Valjean je stajao u taj mah na
najopasnijem od tih raskršća.
Došao je bio do posljednje raskrsnice dobra i zla. Pred očima mu je bio taj
mračni presjek. A ovaj put, kao što mu se dešavalo i u drugim bolnim
62 Besmrtno srce. – Prev.

781
prilikama, dva su puta stajala pred njim: jedan primamljiv, drugi mučan.
Kojim da pođe?
Na onaj mučni upućivao je tajanstveni kažiprst koji uvijek svi mi
naziremo kad god upremo oči u tamu.
Jean Valjean je imao još jednom da bira između strašne luke i
primamljive zamke.
Je li to, dakle, istina? Duša se može izliječiti, sudbina ne može. Užasna
stvar! Neizlječiva sudbina!
Evo pitanja pred kojim je stajao:
Na koji će se način Jean Valjean odnositi prema sreći Cosettinoj i
Mariusovoj? Tu je sreću on htio, on stvorio; on ju je sam zario sebi u srce, i u
ovaj mah, promatrajući je, on je mogao imati ono zadovoljstvo koje bi imao
tvorničar koji bi poznao marku svoje tvornice na nožu što ga krvava izvlači
iz svojih grudi.
Cosetta je imala Mariusa, Marius je bio gospodar Cosette. Imali su sve,
pa i bogatstvo. I to je sve bilo njegovo djelo.
Ali šta da čini Jean Valjean od te sreće, sada kada ona postoji, sada kada
je tu? Hoće li se naturiti toj sreći? Hoće li je gledati kao da je njegova?
Cosetta je svakako bila nečija druga; ali da li će on, Jean Valjean, zadržati
od Cosette sve ono što bi mogao zadržati? Hoće li ostati ono što je bio,
naslućeni ali poštovani otac? Hoće li se on mirno uvući u Cosettinu kuću?
Hoće li on, bez ijedne riječi, donijeti svoju prošlost ovoj budućnosti? Hoće li
se on tu pojaviti kao da ima pravo na to, i hoće li sjesti, pod tuđim imenom,
pored toga svijetlog ognjišta? Hoće li sa osmijehom uzeti ruke ovih nevinih
stvorenja u svoje tragične ruke? Hoće li na mirne prijeklade salona
Gillenormandova staviti svoje noge za kojima se vuče sramna sjena zakona?
Hoće li ući da podijeli sudbinu sa Cosettoni i Mariusom? Hoće li skupiti još
više mraka na svom čelu a oblaka na njihovim? Hoće li udružiti sa njihove
dvije sreće svoju nesreću? Hoće li i dalje šutjeti? Jednom riječju, hoće li biti
pored ova dva sretna bića kobni i nijemi stvor sudbine?
Valja biti vičan kobi i njenim susretima pa smjeti otvoriti oči kada
izvjesna pitanja iskrsnu u svojoj užasnoj nagosti. Dobro ili zlo stoje iza tog
strogog upitnika. Šta ćeš sada? pita sfinga.
Jean Valjean je bio vičan tom iskušenju. On pogleda ravno u oči sfingi.
On svestrano ispita neumoljivo pitanje. Cosetta, to divno stvorenje, bila
je splav tom utopljeniku. Šta da radi? Da se uhvati za njega, ili da ga pusti?
Ako se uhvati za njega, izbavit će se pogibije, izići će na sunce, pustit će
da s njegovog odijela i s njegove kose iscuri gorka voda, bit će spasen, živjet
će.

782
 Da pusti?
Ode u bezdan?
Tako se bolno savjetovao sa svojom mišlju. Ili, bolje reći, borio se; kidisao
je, pomamno, u samom sebi, čas na svoju volju, čas na svoje uvjerenje.
Sreća je bila za Jeana Valjeana što je mogao zaplakati. To ga možda
osvijetli. Ali je početak bio okrutan. Bura, još bješnja od one koja ga je
odnijela u Arras, diže se u njemu. Prošlost mu iziđe pred sadašnjost; on je
upoređivao i jecao. Čim je otvorena brana suzama, očajnik se grči.
Osjećao je da je uhvaćen.
Ah! u ovoj očajnoj borbi, borbi između naše sebičnosti i naše dužnosti,
kad uzmičemo tako korak po korak ispred svog neotuđivog ideala,
prestrašeni, razdraženi, očajni što popuštamo, braneći se stopu po stopu,
nadajući se da ćemo nekako umaći, tražeći neki izlaz, na kako iznenadni i
strašni otpor naiđemo kad smo pritjerani do duvara!
Osjetiti svetu sjenu koja se ispriječila!
Nevidljiva neumitnost, kakva napast!
I tako čovjek nikad nije gotov sa savješću! Pomiri se s tim, Brute; pomiri
se s tim, Katone. Ona nema dna, jer je bog. Čovjek baca u taj bunar rad
cijelog svog vijeka, baca svoje imanje, baca svoje blago, baca svoj uspjeh,
baca svoju slobodu ili svoju domovinu, baca mir, baca svoju radost. Još! još!
Ispraznite svoj sud! nagnite svoju urnu! Mora se naposljetku baciti i svoje
srce.
Ima negdje u tami starih pakala takva jedna bačva.
Zar se čovjeku ne oprašta kad odrekne naposljetku? Može li neiscrpivo
imati neko pravo? Zar beskrajni okovi nisu iznad ljudske snage? Tko bi
zamjerio Sizifu i Jeanu Valjeanu da reknu: dosta je!
Poslušnost materije ograničena je trenjem; zar nema granice poslušnosti
duše? Ako je nemoguć vječiti potres, zar se može tražiti vječito
požrtvovanje?
Prvi korak nije ništa; posljednji je težak. Šta je suđenje Champmathieuu
prema Cosettinoj udaji i njenim posljedicama? Šta je ono: vratiti se na
robiju, prema ovom: vratiti se u ništavilo?
O prvi korače naniže, kako si mračan! O drugi korače, kako si crn!
Kako da onda ne okreneš glavu?
Mučeništvo je prečišćavanje koje nagriza. To je tortura koja posvećuje.
Čovjek može pristati u prvi mah; sjedne na prijestolje od usijana gvožđa,
stavi na glavu krunu od usijana gvožđa, uzme skeptar od usijana gvožđa, ali
mu ostaje da još obuče plameni ogrtač, a zar ne nastupi trenutak kad se

783
jadno tijelo pobuni, i kad se čovjek odrekne mučenja?
Jean Valjean uđe naposljetku u mir klonulosti.
Mjerio je, razmišljao je, promatrao je naizmjenično klaćenje tajanstvene
vage svjetlosti i tame.
Nametnuti svoju robiju ovoj divotnoj djeci, ili bespovratno sam utonuti? S
jedne strane žrtvovati Cosettu, a s druge žrtvovati sebe.
Na čemu da se zaustavi?
Na što da se odluči? Kakav je bio, u njegovoj unutrašnjosti, njegov
konačni odgovor na neumitna pitanja sudbine? Koja je vrata odlučio da
otvori? Koju je stranu svoga života odlučio da zatvori i osudi? Koju je od
onih beskrajnih litica koje su ga okruživale izabrao? Koju je krajnost
primio? Kojoj li je provaliji klimnuo glavom?
Njegovo vrtoglavo maštanje trajalo je cijelu noć.
On je ostao do svanuća u istom položaju, savijen preko kreveta, pavši pod
teretom sudbine, možda i smožden, avaj! zgrčenih pesnica, ruku raširenih
pod pravim kutom kao raspeti čovjek koga su okovali i bacili ničice na
zemlju. Tako je ostao dvanaest sati, dvanaest sati duge zimske noći,
smrznut, ne dignuvši glave i ne progovorivši ni riječi. Bio je ukočen kao
mrtvac, dok mu se misao valjala po zemlji i uzlijetala uvis, čas kao aždaja,
čas kao orao. Tko bi ga vidio tako nepomična, pomislio bi da je mrtav;
odjednom, trže se grčevito i poče ljubiti Cosettine haljine, u koje su mu usta
bila zarivena; i tada se vidjelo da je živ.
Tko je to vidio kad je Jean Valjean bio sam i nikoga nije tu bilo!
Onaj netko što je u mraku.

784
 KNJIGA SEDMA

Posljednja kap žuči

785
 I

SEDMI KRUG I OSMO NEBO

Sutradan po svadbi živi se osamljeno. Ljudi poštuju odmor sretnih. A
pomalo i njihov pozni san. Bučne posjete i čestitanja nastave se tek kasnije.
Bilo je prošlo podne, 17. veljače, kad Basque, s krpom i metlom pod rukom,
spremajući predsoblje, začu da netko zakuca lako na vrata. Taj nije zvonio,
što znači da je imao obzira tog dana. Basque otvori i vidje g. Faucheleventa.
Uvede ga u salon, još pretrpan svim i svačim, i koji je izgledao kao poprište
skorašnjih radosti.
– Bogami, gospodine, primijeti Basque, nismo danas podranili.
– Je li vam gospodar ustao? zapita Jean Valjean.
– Kako je ruka gospodinova? zapita Basque.
– Bolje. Je li vam gospodar ustao?
– Koji? Stari ili novi?
– Gospodin Pontmercy.
– Gospodin baron? reče Basque isprsivši se.
Čovjek je naročito baron svojoj posluzi. Ona nešto dobije od toga; ona ima
ono što bi neki filozof nazvao poprskano blato, od titule, i to joj laska.
Uzgred budi rečeno, Marius, borbeni republikanac, što je i dokazao, bio je
sada baron i mimo svoje volje. U porodici je nastupio čitav jedan mali
prevrat u pogledu te titule. Sada je g. Gillenormand do nje držao, a Marius
je zanemarivao. Ali je pukovnik Pontmercy napisao: Moj sin nosit će moju
titulu. I Marius je slušao. A i Cosetti, u kojoj počinjaše da se budi žena, bilo
je milo da bude baronica.
– Gospodin baron? ponovi Basque. Idem da vidim. Reći ću mu da je g.
Fauchelevent došao.
– Ne. Ne kazuj te mu da sam to ja. Recite mu da netko želi da s njim
nasamo govori, i ne kazujte mu tko.
– A! ote se Basqueu.
– Hoću da ga iznenadim.
– A! opet će Basque, kao da je htio da ovim drugim a! objasni ono prvo.
I iziđe.
Jean Valjean osta sam.

786
 Salon je, rekli smo, bio u velikom neredu. Kad bi se prislonilo uho,
izgledalo je da bi se još čuo nerazgovijetni žagor svadbe. Po podu je bilo
svakojako cvijeće popadalo s vijenaca na zidu i s glava. Svijeće sagorjele do
dna pravile su na kristalima lustera voštane stalaktite. Ništa od namještaja
nije bilo na svome mjestu. Po uglovima, tri do četiri fotelja razmaknuta u
krug jedan drugom, kao da još razgovarahu. Slika je bila vesela. I kad se
ugasi svetkovina, ostane od nje izvjesna ljepota. Svuda je sreća prošla. Na
ovim rasturenim stolicama, u ovom cvijeću koje vene, pod ovim ugašenim
svijećama, plivalo se u radosti. Sunce je zamijenilo luster i veselo ulazilo u
salon.
Prođoše nekoliko minuta. Jean Valjean se nije micao s mjesta gdje ga je
Basque ostavio. Bio je vrlo blijed. Oči su mu bile tako šuplje i upale od
nespavanja da su se gotovo gubile. Njegov crni kaput bio je tako izgužvan
kao odijelo u kome se noći. Laktovi su bili pobijeljeli od dlaka koje pokupi
čoha kad se trlja o platno. Jean Valjean je gledao pred nogama prozor koji je
sunce ocrtavalo na podu.
Čuše se vrata, on pogleda.
Marius uđe, dignute glave, s osmijehom na ustima, ozarena lica, vedra
čela, ponosna pogleda. Ni on nije spavao.
– Vi ste, tata, uzviknu kad primijeti Jeana Valjeana, a ovaj se glupi
Basque pravi tajanstven! Vi ste dobro poranili. Tek je pola poslije podneva.
Cosetta spava.
Ova riječ: tata, koju je Marius rekao g. Faucheleventu, značila je krajnje
blaženstvo. Poznato je da je među njima uvijek bilo nešto zategnuto, hladno,
usiljeno; led je trebalo razbiti ili istopiti. Marius je bio tako opijen da je
zategnutost popustila, da se led kravio, i da mu je g. Fauchelevent isto kao i
Cosetti, bio otac.
Nastavi govoriti: riječi su mu tekle, što uvijek biva u ovim božanskim
nastupima radosti:
– Tako mi je milo što vas vidim! Ne znate da nam je sinoć bilo prazno bez
vas! Dobar dan, tata. Kako vam je ruka? Bolje, je l’ te?
I, zadovoljan povoljnim odgovorom koji je sam sebi dao, on produži:
– Oboje smo mnogo govorili o vama. Cosetta vas tako voli! Ne zaboravite
da imate ovdje sobu. Ne treba nam više ulica Oružanog čovjeka. Ništa nam
ne treba. Kako ste mogli otići da stanujete u jednoj takvoj ulici, koja je
nezdrava, mrgodna, ružna, koja je zakrčena na jednom kraju, u kojoj je
hladno, u koju se ne može ući? Vi ćete se ovdje nastaniti. I to još danas.
Inače, teško vama od Cosette. Ona je odlučila da se sa, svima nama titra
kao od šale, vjerujte mi. Vidjeli ste svoju sobu, ona je do naše, gleda u vrt;

787
popravljeno je ono na vratima; krevet je namješten, sve je gotovo, samo da
uđete. Cosetta vam je metnula pored kreveta jednu veliku staru naslonjaču,
prevučenu utrehtskim baršunom, i rekla joj: pruži mu ruke. Svakog
proljeća, u bagremov žbun koji je prema vašim prozorima dolazi jedan
slavuj. Evo vam ga za dva mjeseca. Njegovo gnijezdo bit će vam s lijeve, a
naše s desne strane. On će noću pjevati, a Cosetta će danju govoriti. Soba
vam je suncu okrenuta. Cosetta će vam srediti knjige, vaš put kapetana
Cooka, pa put Vancouverov, i sve vaše stvari. Ima, mislim, jedan mali kofer
do kojeg vam je mnogo stalo, uredio sam za njega jedno počasno mjesto.
Osvojili ste moga djeda, dopadate mu se. Živjet ćemo zajedno. Znate li igrati
vist? Očarat ćete moga djeda ako znate vist. Vi ćete voditi u šetnju Cosettu
u dane kad sam ja u sudu, uzet će vas ispod ruke, znate, kao nekad u
Luksemburškom parku. Mi smo potpuno odlučili da budemo vrlo sretni. A vi
ćete učestvovati u našoj sreći, da znate, tata. Aha, danas ćete ručati s nama,
je li tako?
– Gospodine, reče Jean Valjean, imam da vam nešto kažem. Ja sam bio
robijaš.
Postoji granica preko koje ni duh ni uho ne mogu primiti oštre zvuke.
Ove riječi: Ja sam bio robijaš, koje su izašle iz usta g. Faucheleventa i ušle u
Mariusovo uho, prešle su granicu mogućnosti. Marius nije čuo. Učinilo mu
se da mu je nešto rečeno; ali nije znao šta. Stajao je zabezeknut.
Vidje tada da je čovjek koji mu je govorio strašan. Sav zanesen, on nije
dotle primijetio tu užasnu bljedoću.
Jean Valjean odveza crnu maramu koja mu je držala ruku, skide zavoj
oko šake, razgoli palac i pokaza ga Mariusu.
– Ništa mi nije ruci, reče.
Marius zagleda palac.
I doista nije bilo ni traga od rane.
Jean Valjean nastavi:
– Trebalo je da ne budem na vašoj svadbi. Udaljio sam se što sam duže
mogao. Izmislio sam ovu ranu da bih izbjegao falsifikat, da ne bi akta o
vjenčanju bila nevažeća, da ne bih morao potpisati.
Marius promuca:
– Šta će to reći?
– To će reći, odgovori Jean Valjean, da sam bio na robiji.
– Vi me dovodite do ludila! uzviknu Marius užasnut.
– Gospodine Pontmercy, reče Jean Valjean, ja sam bio devetnaest godina
na robiji. Za krađu. Zatim sam bio osuđen na vječitu robiju. Za krađu u

788
povratu. Sad sam bjegunac.
Uzalud je Marius uzmicao ispred stvarnosti, uzalud je odricao činjenicu,
odupirao se očevidnosti, morao se predati. On poče da shvaća, i kao što
uvijek biva u takvom slučaju, on shvati preko mjere. Obuze ga drhtavica od
jedne grozne unutrašnje munje; zadrhta od jedne misli koja mu sinu u
pameti. On nazre u budućnosti ružnu sudbinu za samoga sebe.
– Recite sve! Recite sve! uzviknu. Vi ste otac Cosettin.
I s nekim neiskazanim užasom trže se dva koraka nazad.
Jean Valjean ispravi glavu tako veličanstveno da je izgledalo da je
porastao do tavana.
– Treba da mi vjerujete, gospodine; i mada se naša zakletva ne prima na
sudu...
Ovdje zašutje, potom, s nekim suverenim i mrtvačkim autoritetom,
dodade lagano udarajući glasom na svaki slog:
– Vjerovat ćete mi. Tako mi boga, ja nisam otac Cosettin. Gospodine
barone de Pontmercy, ja sam iz Faverollesa. Zarađivao sam za život
potkresujući drveće. Ja se ne zovem Fauchelevent. Ja se zovem Jean
Valjean. Ja nisam ništa Cosetti. Umirite se.
Marius promuca:
– Tko mi jamči?
– Ja, kažem vam.
Marius pogleda tog čovjeka. Bio je tužan i miran. Nikakva laž nije mogla
izići iz toga mira. Ono što je ledeno, to je iskreno. Osjeća se istina u toj
grobnoj studeni.
– Vjerujem vam, reče Marius.
Jean Valjean kimnu glavom kao da to uzima na znanje i produži:
– Šta sam ja Cosetti? Namjernik. Prije deset godina nisam znao ni da
postoji. Volim je, to je istina. Kad je čovjek star, mora voljeti dijete koje zna
od malena. Star čovjek osjeća da je djed za svako malo dijete. Možete,
valjda, dopustiti da u meni ima nešto što liči na srce. Bila je siroče. Bez oca i
majke. Bio sam joj potreban. Eto zašto sam je zavolio. Djeca su tako nejaka
da im svaki namjernik, čak i netko kao ja, može biti zaštitnik. Ja sam uzeo
na sebe tu dužnost prema Cosetti. Ne vjerujem da se takva jedna malenkost
može nazvati dobrim djelom; no, ako je to dobro djelo, lijepo, uzmite da sam
ga učinio. Pripišite mi tu olakšavajuću okolnost. Danas Cosetta ostavlja moj
život; naši se putovi razilaze. Odsad ja ne mogu ništa učiniti za nju. Ona je
gospođa Pontmercy. Njena se sudbina promijenila. I Cosetta dobiva tom
promjenom. Sve je dobro. Što se tiče onih šest stotina hiljada franaka, vi mi

789
ih ne spominjete, ali ja ću vas preteći i reći ću vam da je to polog. Otkud taj
polog u mojim rukama? Nije važno. Ja predajem taj polog. Ništa se od mene
nema više tražiti. Dopunit ću samo tu predaju kazujući svoje pravo ime. I to
se još mene tiče. Stalo mi je da znate moje pravo ime.
Jean Valjean pogleda Mariusa u oči.
Sve što je osjećao Marius bilo je uzburkano i uzmućeno. Izvjesne oluje
sudbine dignu takve talase u našoj duši.
Svi smo mi imali takvih mutnih trenutaka kada se sve u nama rastoči;
govorimo tada ono što nam prvo dođe na pamet; i to nije uvijek baš ono što
bi trebalo reći. Ima tako iznenadnih otkrivenja koja ne mogu da se izdrže i
koja udare u glavu kao neko opojno vino. Marius je bio tako preneražen
novim stanjem u koje je zapao da je ovome čovjeku govorio gotovo kao netko
tko bi se ljutio na to priznanje.
– Ali, najzad, uzviknu on, zašto mi sve to kazujete! Šta vas na to nagoni?
Vi ste mogli da sačuvate tu tajnu za sebe. Nitko vas ne potkazuje, ne traži,
ne goni. Imate neki razlog što tako od svoje volje činite to priznanje.
Dovršite. Ima još nešto da kažete. Kojim povodom pravite to priznanje? Iz
kojih pobuda?
– Iz kojih pobuda? odgovori Jean Valjean, tako tihim i tako muklim
glasom da biste rekli da govori više sebi nego Mariusu. – Kakva pobuda,
doista, goni ovog robijaša da kaže: Ja sam robijaš. Jest, doista, pobuda je
čudna, to je poštenje. Čujte, sva je nesreća u tome što imam ovdje u srcu
jedan konac koji me drži vezana. A kad je čovjek star, ti su konci naročito
jaki. Cijeli život oko njih labavi; oni se ne kidaju. Da sam mogao iščupati taj
konac, prekinuti ga, odriješiti čvor ili ga presjeći; odbjeći nekuda daleko, bio
bih spasen, trebalo bi samo da odem; diližansa ide iz ulice Bouloi; vi ste
sretni, ja odlazim. Ja sam pokušao da prekinem taj konac, vukao sam, ali
nisam ništa mogao, prije bih srce iščupao nego njega. Tada sam rekao:
Nema života na drugom mjestu. Moram ostati. Jest, tako je, ali vi imate
pravo, ja sam budala, zašto nisam ostao prosto naprosto? Vi mi nudite sobu
u kući, gospođa Pontmercy me voli, ona veli ovom fotelju: »Pruži mu ruke«,
vaš djed jedva čeka da me primi, po volji sam mu, živjeli bismo zajedno,
objedovali zajedno, davao bih ruku Cosetti... – Gospođi Pontmercy, izvinite,
navikao sam, – imali bismo jedan krov, jedan stol, jedno ognjište, grijali
bismo se oko iste vatre zimi, šetali bismo se zajedno ljeti, prava radost,
prava sreća sve to! Živjeli bismo zajedno u obitelji. U obitelji!
Na ovu riječ, Jean Valjean se namršti. Skrsti ruke, pogleda pred sebe u
pod kao da bi htio u njemu iskopati neku provaliju, i glas mu se odjednom
prolomi:
– U obitelji! Ne. Ja nisam ni iz jedne obitelji. Nisam iz vaše. Nisam ni iz

790
ljudske. Ja sam suvišan ondje gdje se živi u zajednici. Ima obitelji, ali ne za
mene. Ja sam nesretnik, ja sam isključen. Da li sam imao oca i majku?
Sumnjam gotovo. Onoga dana kad sam udomio ovo dijete, bio je svemu kraj,
vidio sam da je sretna, i da je s čovjekom koga voli, i da je tu jedan dobar
starac, da su se sastala dva anđela, da su sve radosti u ovoj kući, i da je sve
dobro, pa sam rekao: Ti ne ulazi! Istina, mogao sam lagati, sve vas
obmanjivati, ostati gospodin Fauchelevent. Dok je god bilo radi nje, mogao
sam lagati; ali sad bi bilo radi mene, pa ne smijem. Istina, da sam samo
šutio, ostalo bi sve po starom. Pitajte me šta me tjera da govorim? Čudna
jedna stvar: moja savjest. Nije bilo ništa lakše, međutim, nego šutjeti. Svu
noć sam proveo da bih sebe u to uvjerio; vi me ispovijedate, a ovo što vam
kazujem tako je čudno da treba to da čujete; jest, svu noć sam proveo tražeći
sebi razloge, našao sam sebi vrlo dobre razloge, uradio sam sve što sam
mogao. Ali dvije stvari nisam mogao nikako postići: niti da prekinem konac
koji me za srce drži privezana, prikovana i pričvršćena ovdje, niti da
ušutkam nekoga tko mi tiho govori kad ostanem sam. Zato sam i došao
jutros da vam sve ispovijedim. Sve, ili gotovo sve. Ima izlišnih stvari koje se
tiču samo mene; njih zadržavam za sebe. Sve što je bilo znate. Uzeo sam,
dakle, svoju tajnu i donio vam je. I izručio sam vam je na vaše oči. Nije bilo
lako donijeti tu odluku. Svu noć sam se borio. Ah! mislite da nisam sebi
govorio da to nije isti slučaj kao i sa Champmathieuom, da krijući svoje ime
ja nikome zla ne činim, da mi je ime Fauchelevent, da sam Fauchelevent iz
zahvalnosti za jednu učinjenu uslugu, i da ga sasvim lijepo mogu zadržati, i
da ću biti sretan u ovoj sobi koju mi nudite, da neću nikome smetati, da ću
biti tu u svome kutu, i da ćete vi imati Cosettu a ja saznanje da živim u istoj
kući sa njom. Svak bi imao svoj pravi dio sreće. Biti i dalje gospodin
Fauchelevent, i sve bi bilo u najboljem redu. Sve, osim moje duše. Svuda bih
osjećao veselje, ali bi mi u dnu duše bilo crno. Nije dosta biti sretan, valja
biti zadovoljan. Zar da ostanem gospodin Fauchelevent, zar da sakrijem
svoje pravo lice, zar da usred vaše najpunije sreće ja budem zagonetka, zar
da usred vašeg bijelog dana ja unesem mrak, zar da, bez ikakve opomene,
tek onako, ja uvedem robiju u vašu kuću, zar da sjednem za vaš stol s
uvjerenjem da biste me vi istjerali kad biste znali tko sam, zar da pustim da
me dvore vaše sluge koje bi mi rekle kad bi znale: Kakav užas! Ja bih vas
dodirivao svojim laktom koji biste vi imali pravo da odgurnete, ja bih vam
krao stisak vaših ruku! U vašoj kući podijelilo bi se poštovanje između časne
sijede kose i nečasne sijede kose; u vašim najprisnijim trenucima, kad bi sva
srca mislila da su se jedna drugima otvorila do dna, kad bismo bili svi
četvoro zajedno, vaš djed, vas dvoje i ja, bio bi jedan stranac među nama! Ja
bih živio pored vas, a jedina bi mi briga bila da nikad ne gurnem poklopac
sa svoga strašnog ponora. I tako bih se ja, mrtvac, nametnuo vama živima.

791
A nju bih osudio na vječnu zajednicu sa mnom. Vi, Cosetta i ja, mi bismo bili
tri glave pod zelenom robijaškom kapom! Zar se ne stresate od toga? Ja sam
danas najveći paćenik, a bio bih najveće čudovište. I taj bih zločin vršio
svaki dan! I tu bih laž izvodio svaki dan! I taj bih mračni izgled imao svaki
dan na licu! I od svoje bih vam ljage davao jedan dio svaki dan! svaki dan! i
to vama, svojima najmilijim, vama, svojoj djeci, vama, svojim nevinim
čedima! Ne govoriti nije ništa? Šutjeti je jednostavno? Ne, nije jednostavno.
Ima jedna šutnja koja laže. I svoju laž, i svoju prevaru, i svoje beščašće, i
svoju podlost i svoju izdaju, i svoj zločin, sve bih ja to ispio kap po kap, sve
bih to ispljuvao, pa opet ispio, završio u ponoć i iznova počeo u podne, i moje
dobrojutro bila bi laž, i moje dobroveče bila bi laž, i ja bih spavao na tome, i
jeo bih to sa svojim kruhom, i gledao bih Cosettu u oči i osmijehu anđela
odgovarao bih osmijehom prokletnika, i bio bih užasan podlac! Zašto sve to?
Da budem sretan. Da ja budem sretan! A zar ja imam pravo da budem
sretan? Ja sam izvan života, gospodine.
Jean Valjean stade. Marius je slušao. Ovakav niz misli i bolova ne
prekida se. Jean Valjean ponova spusti glas; ali to nije više bio potmuo, nego
groban glas.
– Pitate me zašto govorim? Mene nitko ne potkazuje, ne traži, ne goni,
velite. Ali da! netko me potkazuje, netko me traži, netko me goni! Tko to?
Ja. Ja samome sebi mećem branu na put, ja sebe vučem, ja sebe guram, ja
sebe hvatam, ja nad sobom izvršujem osudu, a kad netko drži samoga sebe,
onda ga dobro drži.
I ščepavši sebe za kaput i trgnuvši ga k Mariusu:
– Vidite ovu šaku, produži. Zar vam ne izgleda da ona drži ovaj ovratnik
tako jako da ga neće pustiti? A znate da je savjest malo jača šaka! Tko hoće
da bude sretan, gospodine, ne smije nikad da shvati dužnosti; jer čim je
shvatite, ona je neumoljiva. Rekli biste da vas kažnjava što je shvaćate; ali,
ne, ona vas zato nagrađuje, jer vas meće u jedan pakao gdje pored sebe
osjećate boga. Čim sebi razderete utrobu, odmah se pomirite sa samim
sobom.
I, nekim bolnim glasom, dodade:
– Gospodine Pontmercy, ovo je protivno zdravom razumu, ali ja sam
čestit čovjek. Ponižavajući se ovako u vašim očima, ja se uzdižem u svojim.
To mi se već desilo jednom, ali nije bilo tako mučno; ono nije bilo ništa. Jest,
čestit čovjek. A ne bih to bio da ste me, mojom krivicom, produžili poštovati;
a sad jesam, kad me prezirete. Na meni je to prokletstvo da, ne mogući
nikad uživati drugo uvaženje osim onog koje je ukradeno, to me uvaženje
ponižava i tišti u duši, i da treba da me preziru da bih mogao sebe poštovati.
Tada se ja isprsim. Ja sam robijaš koji sluša samo svoju savjest. Znam ja da

792
se to ne slaže jedno s drugim. Ali, šta ja mogu tome? to vam je tako. Ja sam
uzeo prema sebi izvjesne obaveze, i ja ih ispunjavam. Ima tako u životu
susreta koji nas vežu, ima slučajeva koji nas vuku u dužnost. Evo vidite,
gospodine Pontmercy, bilo je događaja u mom životu.
Jean Valjean potom pošutje, gutajući s mukom pljuvačku kao da mu
riječi imahu neku gorčinu, pa nastavi:
– Kad imate takvu pokoru na sebi, nemate prava da je dijelite s drugima
bez njihova znanja, nemate prava da im predate svoju kugu, nemate prava
da ih povučete u svoju provaliju a da oni to ne primijete, nemate prava da
im navlačite svoj robijaški gunjac, nemate prava da svojom nevoljom mučki
remetite sreću drugoga. Prići onima koji su zdravi i dotaći ih u mraku
svojom nevidljivom ranom, to je gnusno. Zabadava mi je Fauchelevent dao
svoje ime. Ja nemam prava da se njime služim; on mi ga je mogao dati, ja ga
nisam mogao uzeti. Ime, to je kao ja. Vidite, gospodine, ja sam malo
razmišljao, ja sam malo čitao, iako sam seljak, pa ste primijetili da se
umijem izražavati. Ja shvaćam stvari. Ja sam sebe odgojio na svoj način.
Jest, ukrasti jedno ime i uvući se poda nj, to je nepošteno. Alfabetska se
slova mogu ukrasti kao kesa ili sat. Ali biti lažan potpis sam po sebi, biti
živi lažni ključ, ulaziti kod poštenih ljudi otvarajući prevarom njihovu
bravu, nikada više ne gledati slobodno, gledati uvijek krišom, biti samome
sebi gadan, ne, ne, ne i ne! Bolje je patiti, krvariti, plakati, grepsti se i po
cijelu noć previjati u mukama, gristi sebi utrobu i dušu. Eto zašto vam sve
ovo pričam, od svoje volje, kao što ste rekli.
Odahnu teško, i izusti ove posljednje riječi:
– Nekada, da bih živio, ukrao sam komad kruha; danas, da bih živio,
neću da ukradem ni jedno ime.
– Da biste živjeli! prekide ga Marius. Zar vam treba to ime da biste
živjeli?
– Ah! ja sebe razumijem, odgovori Jean Valjean, lagano kimnuvši glavom
nekoliko puta.
Nasta tajac. Obojica su šutjeli, utonuli svaki u ponor svojih misli. Marius
je bio sjeo do jednog stola naslonivši kraj usta na jedan savijen prst. Jean
Valjean je išao tamo-amo. Odjednom se zaustavi pred jednim ogledalom i
osta nepomičan. Zatim, kao da je odgovorio na neko unutrašnje
razmišljanje, on reče gledajući to ogledalo u kome se nije vidio:
– A ovako, ja sam sebi olakšao!
Opet poče da korača s jednog na drugi kraj salona. Kad se okrenu,
primijeti da ga Marius gleda kako ide. Tada mu reče nekim neiskazano
čudnim glasom:

793
 – Ja vučem malo nogu. Sad razumijete zašto.
Zatim se okrenu ravno Mariusu.
– A sad, gospodine, zamislite ovo: Nisam ništa rekao, ostao sam gospodin
Fauchelevent, nastanio sam se kod vas, vaše sam čeljade, imam svoju sobu,
ujutru doručkujem s vama u papučama, uveče idemo svi u troje u kazalište,
pratim gospođu Pontmercy u Tuilerije i na Kraljevski trg, živimo zajedno, vi
mislite da sam kao i vi; jednog lijepog dana, sjedim ja, sjedite vi,
razgovaramo, smijemo se, odjednom čujete da netko vikne: Jean Valjean! i
ona strašna ruka, policija, pomoli se iz mraka i iznebuha zdere mi s lica
obrazinu!
On opet zašutje; Marius je bio ustao drhteći. Jean Valjean nastavi:
– Šta velite na to?
Marius je odgovorio šutnjom.
– Eto vidite da imam pravo što ne šutim. Čujte, budite sretni, budite
blaženi, budite anđeo jednog anđela, budite suncem obasjani, i budite
zadovoljni time, i ne vodite brigu o tome kako jedan ubogi grešnik otvara
svoje grudi i vrši svoju dužnost; vi imate jednog nesretnika pred sobom,
gospodine.
Marius prijeđe lagano salon, i kad dođe do Jeana Valjeana pruži mu
ruku.
Ali je Marius morao poći po tu ruku i uzeti je, jer mu ona nije bila
pružena; Jean Valjean ga je pustio, i Mariusu se učinilo da steže neki
mramor.
– Moj djed ima prijatelja, reče Marius! Ja ću vam izraditi milost.
– Nema potrebe, odgovori Jean Valjean. Za mene drže da sam mrtav, to
je dovoljno. Mrtvi ne stoje pod nadzorom. Za njih misle da mirno trunu.
Smrt je isto što i milost.
I vadeći ruku koju je Marius držao, on dodade s nekim neodoljivim
dostojanstvom:
– Uostalom, vršiti dužnost, to je prijatelj kome se ja obraćam; a meni je
potrebna samo jedna milost, milost moje savjesti!
U tom trenutku, na drugom kraju salona, vrata se lagano odškrinuše, pa
se pomoli glava Cosettina. Vidjelo se samo njeno ljupko lice, bila je divno
razbarušena, kapci su joj bili od sna podbuli. Ona zavrtje glavom kao ptica
kad promoli glavu iz gnijezda, pogleda najprije svoga muža, zatim Jeana
Valjeana, i doviknu im smijući se (rekli biste da je to osmijeh na dnu ruže):
– Kladim se da govorite o politici. Baš je to glupo, umjesto da ste sa
mnom!

794
 Jean Valjean uzdrhta.
– Cosetto!... promuca Marius. – I riječ mu zape. Ličili su na dva krivca.
Cosetta, sva ozarena, gledala ih je i dalje obojicu. U njenim očima bilo je
rajskih preliva.
– Uhvatila sam vas na djelu, reče Cosetta. Čula sam kroz vrata tatu gdje
veli: – Savjest... vršiti svoju dužnost... To je politika. Neću ja toga. Ne valja
govoriti o politici već sutradan. To nije pravo.
– Varaš se, Cosetta, odgovori Marius. Mi govorimo poslovno. Dogovaramo
se kako ćemo najbolje uložiti tvojih šest stotina hiljada franaka...
– Nije to sve, prekide Cosetta. Ući ću i ja. Primate li me?
I prošavši odlučno kroz vrata, uđe u salon. Na njoj je bila široka bijela
sobna haljina s hiljadu bora i velikim rukavima koja joj je padala do članaka
na nozi. Ima u zlatnim okvirima gotskih slika ovakvih pokajničkih haljina u
koje biste stavili anđela.
Pogleda se od glave do pete u jednom velikom ogledalu, uzviknu u
neiskazanom zanosu:
– Bio jednom jedan kralj i kraljica. Oh! što sam zadovoljna!
Rekavši to, pokloni se duboko Mariusu i Jeanu Valjeanu.
– Eto, reče, ja ću sjesti pored vas u fotelj, doručkovat ćemo za po sata, vi
možete govoriti sve što hoćete, znam da ljudi treba da govore pa ću biti
pametna.
Marius je uze za ruku, i reče joj zaljubljeno:
– Mi govorimo poslovno.
– Znate šta, odgovori Cosetta, otvorila sam prozor i vidjela sam gdje
dolazi puno vrabaca. Ptica, a ne onih maškara što ih tako zovu. Danas je
Pepelnica, ali ne pticama.
– Kažem ti govorimo poslovno, idi, moja mala Cosetta, ostavi nas jedan
trenutak. Računamo nešto. Bit će ti dosadno.
– Stavio si jutros lijepu kravatu. Mariuse. Vi se dotjerujete, gospodine.
Ne, neće mi biti dosadno.
– Uvjeravam te da će ti biti dosadno.
– Neće, jer ste to vi. Ja vas neću razumjeti, ali ću vas slušati. Kad slušate
glasove koje volite, nije vam potrebno da razumijete riječi koje se slažu. Biti
s vama zajedno, to je sve što hoću. Ostajem s vama, eto!
– Ti si moja mila Cosetta. Ali, to je nemoguće.
– Nemoguće?
– Jest.

795
 – Dobro, prihvati Cosetta. A ja bih vam kazala puno novosti. Rekla bih
vam da djed još spava, da je vaša tetka u crkvi, da se kamin u sobi moga
tate Faucheleventa puši, da je Nicoletta dozvala dimnjačara, da su se
Toussaint i Nicoletta već posvađale, da se Nicoletta podruguje
Toussaintinom mucanju. A sad baš nećete ništa doznati. A! nemoguće, je li?
Vidjet ćete gospodine, da ću i ja jednom reći: »To je nemoguće«. Bit će nekom
krivo! Molim te, dragi moj Mariuse, pusti me ovdje s vama.
– Kunem ti se da moramo ostati sami.
– A tko sam onda ja?
Jean Valjean nije progovorio ni riječi. Cosetta se okrenu njemu:
– Prije svega, tata, hoću da me poljubite, što ste zašutjeli umjesto da
stanete na moju stranu? Kakav li ste to otac? Zar ne vidite kako sam
nesretna u braku? Muž me tuče. Poljubite me odmah.
Jean Valjean priđe.
Cosetta se okrenu Mariusu.
– A vama se rugam.
Zatim pruži svoje čelo Jeanu Valjeanu.
Jean Valjean pristupi jedan korak.
Cosetta ustuknu.
– Tata, vi ste blijedi. Da li vas ruka boli?
– Prošla mi je, reče Jean Valjean.
– Da li ste slabo spavali?
– Nisam.
– Da niste nešto neraspoloženi ?
– Nisam.
– Poljubite me. Ako vam je dobro, ako dobro spavate, ako ste zadovoljni,
neću vas grditi.
I opet mu pruži čelo.
Jean Valjean spusti jedan poljubac na ovo čelo na kome je bio neki
nebeski odbljesak.
– Nasmiješite se.
Jean Valjean posluša. To je bio osmijeh kao u aveti.
– A sad me branite od mog muža.
– Cosetta!... reče Marius.
– Naljutite se, tata. Recite mu da treba da ostanem. Možete ipak govoriti
preda mnom. Vi mislite da sam glupa. Ala je to strašno o čemu govorite!
poslovne stvari, u koju banku da se uloži novac, čudna mi čuda! Ljudi vole

796
da se prave važni nizašta. Hoću da ostanem. Ja sam vrlo lijepa jutros.
Pogledaj me, Mariuse.
Pa slegnuvši ramenima divno i napućivši usne nekako milo, ona pogleda
Mariusa. Kao da nešto bijesnu između ova dva bića. Nisu se obazirali što
ima nekog s njima.
– Volim te! reče Marius.
– Obožavam te! reče Cosetta.
I neodoljivo padoše jedno drugom u naručje.
– A sada, prihvati Cosetta namještajući jednu boru na haljini s malim,
pobjedničkim mrgođenjem, ja ostajem.
– To ne, odgovori Marius molećivim glasom. Moramo nešto da svršimo.
– I opet ne.
Mariusov glas postade ozbiljan:
– Uvjeravam te, Cosetta, da je to nemoguće.
– Ah, sad ste počeli govoriti kao svaki muškarac, gospodine. Lijepo, idem.
A vi me, tata, niste branili. Gospodine muže, gospodine tata, vi ste pravi
tirani. Tužit ću vas odmah djedu. Ako mislite da ću se vratiti i ponižavati
pred vama, jako se varate. Ja sam ponosna. Čekat ćete dok vam opet
dođem. Vidjet ćete da će biti dosadno bez mene. Idem, tako vam i treba.
I ode.
Dvije sekunde potom, vrata se opet otvoriše, njena se mala rumena glava
opet pomoli, i ona im doviknu:
– Jako sam ljuta.
Vrata se zatvoriše i mrak se opet spusti.
To je bio kao neki zalutali sunčani zrak koji se, i no znajući, probio
iznenada kroz noć.
Marius se uvjeri da su vrata dobro zatvorena.
– Sirota Cosetta! promrmlja on, kad dozna...
Na te riječi Jean Valjean sav protrne. On pogleda Mariusa preplašeno.
– Cosetta! ah! jest, istina, vi ćete to reći Cosetti. Tačno. Gle, a ja nisam na
to mislio. Imate snage za jednu stvar, a za drugu nemate. Gospodine, molim
vas, preklinjem vas, gospodine, dajte mi svoju najsvetiju riječ da joj to
nećete kazati. Zar nije dosta što vi to znate? Ja sam i sam to mogao kazati
bez ičijeg primoravanja, ja bih to kazao svakome na svijetu, sve mi je to
jedno. Ali ona, ona ne zna šta je to, uplašila bi se. Šta! robijaš, moralo bi joj
se to objašnjavati i reći: To je čovjek koji je bio na galijama. Ona je vidjela
jednog dana jedan lanac robijaša. Ah, bože moj!

797
 On klonu u jedan fotelj i sakri lice u obje svoje ruke. Nije se čulo, ali po
trzajima ramena vidjelo se da plače. Plač nečujni strašan je plač.
Jecanje katkada guši. Spopade ga neki grč, on se zabaci u fotelj kao da bi
odahnuo, opusti ruke, tako da Marius vidje njegovo lice suzama okupano i
ču ga kako promrmlja tako tiho kao da mu glas dolazi iz beskrajne dubine: –
Oh! da mi je da umrem.
– Umirite se, reče Marius, zadržat ću vašu tajnu za sebe.
I, manje raznježen možda nego što bi trebalo da bude, ali primoran da se
navikava na jedno strašno iznenađenje, gledajući postepeno kako mu jedan
robijaš potiskuje pred očima g. Faucheleventa, obuzet malo-pomalo tom
žalosnom stvarnošću, i doveden prirodnim tokom toga položaja da uvidi
razmak koji se stvorio između toga čovjeka i njega, Marius dodade:
– Morat ću da vam kažem koju riječ o pologu koji ste tako vjerno i tako
pošteno predali. To je jedno pošteno djelo. Pravo je da budete nagrađeni.
Odredite sami svotu i bit će vam isplaćena. Nemojte se plašiti da pretjerate.
– Zahvaljujem vam, gospodine, odgovori blago Jean Valjean.
Stajao je jedan trenutak zamišljen, trljajući nesvjesno vrhom kažiprsta
po noktu palca, pa zatim reče glasno:
– Sve je uglavnom svršeno. Ostaje mi još jedna, posljednja stvar...
– Koja?
Jean Valjean, bez glasa, bez daha, kao da oklijeva, više promuca nego što
reče:
– Sad kad sve znate, i kad ste vi gospodar, mislite li, gospodine, da ne
smijem više vidjeti Cosettu?
– Mislim da bi tako bilo bolje, odgovori hladno Marius.
– Neću je više vidjeti, promrmlja Jean Valjean.
I uputi se vratima.
Stavi ruku na kvaku, jezičak se diže, vrata se odškrinuše, Jean Valjean
ih otvori toliko da je mogao proći, postoja jedan trenutak ne mičući se, zatim
pritvori vrata i okrenu se Mariusu.
Nije bio više blijed, bio je modar. U očima mu nije bilo više suza, nego
neki tragični plamen. Glas mu je postao opet začudo miran.
– Znate šta, gospodine, reče, ako hoćete, ja ću dolaziti da je vidim.
Vjerujte mi da ja to mnogo želim. Da mi nije bilo stalo da viđam Cosettu, ja
vam ne bih priznao sve što sam vam priznao, nego bih se izgubio; ali, želeći
da ostanem u istom mjestu s Cosettom i da je dalje viđam, ja sam vam
morao sve pošteno ispričati. Vi možete pratiti moja izlaganja, zar ne? i sve
vam je ovo razumljivo. Vidite, ima više od devet godina kako je uz mene.

798
Stanovali smo najprije u onoj kućerini na bulvaru, zatim u samostanu,
kasnije blizu Luksemburškog parka. Tu ste je prvi put vidjeli. Sjećate li se
njenog šešira od plavog pliša? Poslije smo prešli blizu Invalida, gdje smo
imali ogradu i vrt. Ulica Plumet. Ja sam stanovao u zadnjem dvorištu i
odatle slušao njen klavir. To je trajalo devet godina i nekoliko mjeseci. Bio
sam joj kao otac, a ona je bila moje dijete. Ne znam da li me razumijete,
gospodine Pontmercy, ali sada otići, ne vidjeti je više, ne govoriti više s
njom, ostati bez ičega, bilo bi doista teško. Ako mislite da to valja, ja bih
dolazio s vremena na vrijeme da vidim Cosettu. Ne bih dolazio često. Ne bih
ostajao dugo. Vi biste rekli da me prime dolje u maloj sali. U predsoblju.
Ulazio bih na stražnja vrata, za poslugu, ali bi to možda padalo u oči. Bolje
je, mislim, da ulazim kud i ostali svijet. Doista, gospodine. Želio bih da
viđam pomalo Cosettu. Ne češće nego što biste Vi htjeli. Zamislite da ste na
mom mjestu, ja imam samo to. A onda, treba biti obazriv. Kad ne bih više
nikad dolazio, primijetilo bi se, izgledalo bi čudno. Eto, na primjer, kako bih
mogao raditi; dolaziti uveče kad počinje da se smrkava.
– Dolazit ćete svako veče, reče Marius, i Cosetta će vas čekati.
– Vi ste dobri, gospodine, reče Jean Valjean.
Marius pozdravi Jeana Valjeana, sreća isprati do vrata očaj, i ova se dva
čovjeka rastadoše.

799
 II

IMA TAJNE U OTKRIVENJU

Marius je bio uzrujan.
Ona hladnoća koju je uvijek osjećao prema čovjeku s kojim je viđao
Cosettu sada mu je bila jasna. U ovoj ličnosti bilo je nečeg zagonetnog, na
što ga je njegov nagon opominjao. Ta zagonetka bila je najgori sram, robija.
Ovaj g. Fauchelevent bio je robijaš Jean Valjean.
Otkriti iznenada ovakvu tajnu usred svoje sreće, slično je što i naći
škorpiona u grličinu gnijezdu.
Je li Mariusova i Cosettina sreća osuđena odsad na to druženje? Je li to
svršena stvar? Da li je primanje ovog čovjeka dio obavljenog vjenčanja? Zar
tu nema pomoći?
Da li se Marius vjenčao s ovim robijašem?
Možete biti ozareni svjetlošću i radošću, možete uživati u velikom
purpurnom času života, u sretnoj ljubavi, ali bi onakvi potresi primorali i
samog arkanđela u njegovom ushićenju, i samog poluboga u njegovoj slavi,
da se strese.
Kao što uvijek biva u ovakvim očitim promjenama, Marius se pitao da
nije što i sam zgriješio. Možda nije bio dovoljno domišljat? Možda nije bio
dovoljno obazriv? Možda se i nehotice uspavao? Malo, možda. Da se nije
neoprezno upustio, bez dovoljno izviđanja, u ovu ljubavnu pustolovinu, koja
se svršila njegovom ženidbom s Cosettom? On je uočavao, – takvim
uzastopnim uočavanjima nas samih u nama samima život nas postepeno
poučava, – on je uočavao onu zanesenjačku i mjesečarsku stranu svoje
prirode, onaj unutrašnji oblak što ga imaju mnogi ljudski sastavi, i koji se, u
pretjeranim nastupima strasti i bola, širi, s promjenom duševne toplote, i
poplavi cijelog čovjeka, tako da od njega načini samo savjest okruženu
maglom. Mi smo više puta ukazivali na ovaj karakteristični element
Mariusove individualnosti. On se prisjećao da, u zanosu svoje ljubavi, u ulici
Plumet, za onih šest-sedam blaženih nedjelja, on nije nikada spomenuo
Cosetti onu dramu u Gorbeauovoj jazbini, gdje je žrtva onako uporno i
čudno šutjela za vrijeme borbe a potom pobjegla. Kako da o tome nije nikad
govorio s Cosettom? A to je međutim bilo tako blisko i tako strašno! Kako to
da joj nikada nije spomenuo Thénardierove, a naročito onog dana kad je

800
sreo Eponinu? Mučno je mogao da sebi objasni svoju ondašnju šutnju. Ali se
sada svega sjećao. Sjećao se svoga zanosa, svoje opijenosti Cosettom, ljubavi
koja ga je svega obuzela, onog zamahu kojim su jedno drugo odnijeli u ideal,
a možda, kao neke neprimjetne količine razuma pomiješanog u ono
plahovito i divno stanje njegove duše, i onog nejasnog i skrivenog nagona da
sakrije i uništi u svojoj pameti onaj strašni događaj koga se bojao dotaći, u
kome nije htio igrati nikakve uloge, od koga je bježao, i o kome nije mogao
ni pričati ni svjedočiti a da ne bude tužilac. Uostalom, tih nekoliko nedjelja
prošle su kao bljesak; nisu imali vremena nizašta, osim da se vole.
Naposljetku, kad se sve procijeni, kad se sve pretrese i ispita, pa da je i
ispričao onu zasjedu u kućerini Gorbeau Cosetti, pa da joj je i govorio o
Thénardierovima, bez obzira na posljedice, pa da joj je i otkrio da je Jean
Valjean robijaš, da li bi to izmijenilo njega, Mariusa? Da li bi to izmijenilo
nju, Cosettu? Da li bi on ustuknuo? Da li bi je manje volio? Da li bi je
ostavio? Ne bi. Nema šta onda žaliti, niti sebi išta predbacivati. Sve je bilo u
najboljem redu. Bog čuva one pijance što se zovu ljubavnici. Slijep, Marius
je išao istim putem koji bi izabrao i da je imao vid. Ljubav mu je vezala oči,
da bi ga odvela kuda? U raj.
Ali je ovaj raj graničio odsad s paklom.
Pređašnja Mariusova hladnoća prema ovom čovjeku, prema ovom
Faucheleventu koji je postao Jean Valjean, bila je sada pomiješana s
užasavanjem.
U tom užasavanju, valja dodati, bilo je nekog sažaljenja, pa i nekog
iznenađenja.
Ovaj lopov, ovaj lopov u povratu, predao je polog. I kakav polog? Šest
stotina hiljada franaka. On je jedini znao za tajnu tog pologa. On je mogao
sve zadržati, a sve je predao.
Osim toga, on je sam otkrivao svoje stanje. Nitko ga na to nije
primoravao. Od njega je samog doznao tko je on. Tim priznanjem on je
navukao nešto više od poniženja, on je navukao opasnost. Za jednog
osuđenika, maska nije maska, nego je sklonište. On se odrekao toga
skloništa. Lažno ime je sigurnost; on je odbacio to lažno ime. On, robijaš
jedan, on se zauvijek mogao sakriti u jednoj poštenoj obitelji; on se odupro
tome iskušenju. A iz kojih pobuda? Da bi umirio savjest. On je to objasnio
neodoljivim glasom stvarnosti. Jednom riječju, ma kakav bio Jean Valjean,
on je neosporno savjest koja se budi. To je neko započeto tajanstveno
uzdizanje, a, po svoj prilici, već odavno obziri gospodare nad ovim čovjekom.
Ovakvi nastupi pravde i dobrote nisu svojstveni prostačkim prirodama.
Buđenje savjesti, to je veličina duše.
Jean Valjean bio je iskren. Ova iskrenost, vidljiva, opipljiva, neosporna,

801
očevidna čak na onom bolu koji mu pričinjavaše, činila je izlišnim svako
raspitivanje i davala težine svemu što je ovaj čovjek govorio. U Mariusu je
sada nastupio čudan preokret situacije. Šta je ulijevao g. Fauchelevent?
Nepovjerenje. Šta je ulijevao Jean Valjean? Povjerenje.
U tajanstvenom bilansu ovog Jeana Valjeana koji je Marius pravio u
pameti, on je nalazio aktivu, a nalazio je i pasivu i trudio se da dođe do
nekog zaključnog računa. Ali sve je to bilo kao u nekoj oluji. Trudeći se da
stekne jasnu predodžbu o tom čovjeku i goneći tako reći Jeana Valjeana do
dna svoje misli, Marius ga je gubio i ponovo nalazio u nekoj kobnoj magli.
Onaj polog koji je časno predao, ovo pošteno priznanje, to je doista dobro.
To je kao neko razvedravanje na oblačnom nebu, koje se opet natmurilo.
Ma kako bile mutne uspomene Mariusove, nešto se tamno ipak naziralo.
Kakav je doista bio onaj neobični događaj u Jondretteovoj jazbini? Zašto
je, kad je došla policija, ovaj čovjek umakao, umjesto da se žali? Na ovo je
Marius nalazio odgovor. Zato što je ovaj čovjek bio odbjegli robijaš.
Drugo pitanje: Zašto je ovaj čovjek došao na barikadu? Jer sad je Marius
jasno razaznao tu uspomenu, koja mu je u ovom uzbuđenju izlazila pred oči
kao nevidljiva tinta na vatri. Taj čovjek je bio na barikadi i nije se borio, šta
je tu radio? Na ovo pitanje iskrsavala je jedna avet, i davala odgovor. Javert.
Mariusu je sada jasno izlazilo pred oči ono mračno priviđenje Jeana
Valjeana kad odvodi s barikade vezanog Javerta, i on je čuo i sad onaj
užasni pucanj pištolja iza uličice Mondétour. Postojala je, vjerojatno, mržnja
između ovog špijuna i ovog robijaša. Smetali su jedan drugom. Jean Valjean
je došao na barikadu da se osveti. Stigao je kasno. Znao je vjerojatno da je
Javert tu zarobljen. Korzikanska osveta prodrla je u gdjekoje podzemlje i
dobila snagu zakona; ona je tako jednostavna da se od nje ne žacaju duše
upola dobru povraćene; a ta su srca tako sazdana da jedan zločinac na putu
pokajanja može da pravi pitanje savjesti od krađe ali ne i od osvete. Jean
Valjean je ubio Javerta. To je bar izgledalo očevidno.
Posljednje pitanje najzad, ali ovo bez odgovora. To je pitanje Marius
osjećao kao kakva kliješta. Kako se to desilo da život Jeana Valjeana bude
tako dugo vezan za život Cosettin? Kakva je to mračna igra providnosti
dovela to dijete u dodir sa tim čovjekom? Zar ima i gore lanaca za dvoje, a
zar i bog hoće da spoji anđela s demonom? Zar zločin i nevinost mogu
drugovati u istoj ćeliji tajanstvene tamnice ljudskih nevolja?
U ovom hodu osuđenika što se zove ljudska sudbina, dva čela mogu
prolaziti jedno pored drugog, jedno bezazleno, drugo strahovito, jedno
okupano božanskom bjelinom zore, drugo oprženo zanavijek svjetlošću neke
vječne munje. Tko je mogao izazvati ovo neobjašnjivo sparivanje? Kojim
načinom, kojim čudom se mogao zasnovati zajednički život ove božanske

802
djevojčice i ovog starog prokletnika? Tko je mogao privući jagnje k vuku, i,
što je još nerazumljivije, tko je mogao vezati vuka za jagnje? Jer vuk je volio
jagnje, jer je divlje stvorenje obožavalo nejako stvorenje, jer se, čitavih devet
godina, anđeo naslanjao na čudovište. Ovo nakazno požrtvovanje zaklanjalo
je djetinjstvo i mladost Cosettinu, njen dolazak na svijet, njeno djevojačko
prilaženje životu i svjetlosti. Ovdje se pitanja cjepkahu, tako reći, u
bezbrojne zagonetke, provalije se otvarahu na dnu provalija, i Marius se nije
mogao nadnijeti nad Jeana Valjeana a da ga ne spopadne vrtoglavica.
Stari biblijski simboli su vječni; u ljudskom društvu, ovakvom kakvo je,
sve dokle ga neka jača svjetlost ne izmijeni, bit će uvijek dva čovjeka, jedan
viši, drugi podzemni; onaj koji je po slici dobra, to je Abel; onaj koji je po slici
zla, to je Kain. Ali kakav je ovo nježni Kain? Tko je ovaj razbojnik vjerski
zanesen obožavanjem jedne djevice, što bdije nad njom, njeguje je, čuva je,
uznosi je i zaogrće je, on nečist, čistoćom? Kakvo je ovo izmetište koje je
poštovalo ovu nevinost toliko da joj nije ostavilo nijedne mrlje? Tko je ovaj
Jean Valjean koji je odgajao Cosettu? Tko je ova mračna ličnost koja se
samo stara da sačuva od svake sjene i oblaka rađanje jedne zvijezde?
To je bila tajna Jeana Valjeana; a to je bila i tajna božja.
Pred ovom dvostrukom tajnom Marius se trzao. Jedna ga je u neku ruku
umirivala u pogledu one druge. Bog je u ovom slučaju bio isto tako vidan
kao i Jean Valjean. Bog ima svoje oruđe. On se služi onim kojim hoće. On
nije odgovoran pred čovjekom. Znamo li njegove putove? Jean Valjean je
izrađivao Cosettu. On je pomalo sazdao ovu dušu. To je nepobitno. Pa šta s
tim? Radnik je grozan; ali je djelo divno. Bog čini svoja čuda kako mu se kad
svidi. On je sazdao ovu divnu Cosettu, a za taj posao upotrijebio Jeana
Valjeana. Bilo mu je ugodno da izabere ovog čudnog suradnika. Kakav
račun možemo od njega tražiti? Da li to prvi put đubre pomaže proljeću da
proizvede ružu?
Marius je davao sebi ove odgovore i sam sebe uvjeravao da su dobri. Ni u
jednoj od ovih tačaka koje smo spomenuli, on nije smio ispitivati do kraja
Jeana Valjeana, a nije sebi priznavao da to ne smije. Volio je Cosettu, imao
je Cosettu, Cosetta je bila sjajno čista. Kakvo mu je objašnjenje trebalo?
Cosetta je bila svjetlost. A šta će svjetlosti osvjetljenje? Imao je sve; šta je
mogao željeti? Zar nije dosta imati sve? Lični poslovi Jeana Valjeana nisu ga
se ticali. Nadnoseči se nad kobnu sjenu ovoga čovjeka, on se hvatao za onu
svečanu izjavu bijednikovu: Ja nisam ništa Cosetti. Prije deset godina
nisam znao da postoji.
Jean Valjean je bio namjernik. On je to sam rekao. On je došao i prošao.
Ma kakva bila, njegova je uloga gotova. Sad je tu Marius da vrši dužnost
providnosti pored Cosette. Cosetta je našla u azuru sebi ravnoga, svoga

803
ljubavnika, svog supruga, svoga božanskog ženika. Odletjevši, krilata i
preobražena, Cosetta je ostavila za sobom na zemlji, praznu i tužnu, svoju
čahuru, Jeana Valjeana.
Ma u kom krugu misli se okretao, Marius se uvijek vraćao na neku grozu
prema Jeanu Valjeanu. Groza možda sveta, jer on je, rekli smo već, osjećao
neko quid divinum63 u tom čovjeku. Ali, ma šta radio, ma kakvu olakšicu
tražio, morao se uvijek na ovo vratiti: ovo je robijaš, to jest stvorenje koje
nema čak mjesta na društvenoj ljestvici, jer se nalazi ispod njene posljednje
prečage. Iza posljednjeg čovjeka dolazi robijaš. Robijaš nije, tako reći, sličan
živom stvorenju. Zakon ga je lišio svega čovječanskoga što može oduzeti
jednom čovjeku. U krivičnim pitanjima, Marius je, mada demokrat, ostao
još pri neumoljivom sistemu, i o onima koje zakon pogađa imao je iste
poglede kao i zakon. On još nije bio postigao, moramo reći, sve napretke. On
još nije mogao da pravi razliku između onoga što je pisao čovjek i onoga što
je pisao bog, između zakona i prava. On još nije ispitivao i mjerio pravo koje
prisvaja čovjek da raspolaže neopozivim i nepopravljivim. On se nije bunio
protiv riječi zakonska kazna. Njemu je izgledalo sasvim prirodno da izvjesni
zakonski prestupi budu progonjeni vječnim kaznama, i usvajao je, kao
nuždu civilizacije, društveno prokletstvo. Još je bio na tom gledištu, samo je
svakako mogao kasnije napredovati, jer mu je priroda bila dobra i u osnovi
sva od pritajene težnje za napretkom.
U ovom nizu ideja, Jean Valjean mu je izgledao nakazan i odvratan. To je
izgnanik. To je robijaš. Ova mu je riječ bila kao neki zvuk trube sudnjeg
dana; i, pošto je dugo ispitivao Jeana Valjeana, posljednji mu je pokret bio
da okrene glavu. Vade retro64.
Marius, treba to priznati i naročito istaći, mada je ispitivao Jeana
Valjeana toliko da mu je ovaj rekao: vi me ispovijedate, nije mu ipak
postavio dva-tri presudna pitanja. Ne zato što mu nisu padala na pamet,
nego zato što ih se plašio. Jondretteova jazbina? Barikada? Javert? Tko zna
dokle bi došao s otkrićima. Jean Valjean nije bio čovjek koji će ustuknuti, i
tko zna da Marius ne bi zaželio da ga zadrži, pošto bi ga gurnuo? Zar nam se
svima nije desilo da u izvjesnim sudbonosnim trenucima postavimo neko
pitanje, pa začepimo uši da ne bismo čuli odgovor? Čovjek je takva kukavica
naročito kad voli. Nije pametno ispitivati do kraja nesretne situacije,
naročito kad je nerazumljiva strana našeg vlastitog života u njih upletena.
Iz očajnih objašnjenja Jeana Valjeana mogla je sjevnuti neka strašna
svjetlost, i tko zna da ne bi koja grozna zraka pala i na Cosettu? Tko zna da
ne bi od toga ostao neki pakleni sjaj na čelu ovog anđela? I grom može

63 Nešto božansko. – Prev.

64 Natrag. – Prev.

804
poprskati blatom u koje udari. Kob hoće da stvara takvu uzajamnost, u kojoj
se i sama nevinost oboji zločinom po onom mračnom zakonu odbljeska boja.
I najčistiji likovi mogu zanavijek zadržati odsjaj nekog groznog susjedstva.
S pravom ili ne, ali se Marius plašio. Isuviše je toga doznao. Više se brinuo
da se ogluši nego da se obavijesti. Izbezumljen, on je odnosio Cosettu u
naručju zatvarajući oči nad Jeanom Valjeanom.
Taj je čovjek bio noć, noć živa i strašna. Tko joj smije tražiti dno? Strah je
ispitivati mrak. Tko zna šta će odgovoriti? Zora bi time mogla biti zanavijek
ocrnjena.
U takvom duševnom stanju, Mariusa je strašno mučila misao da će taj
čovjek imati odsada neki dodir s Cosettom. Sad je sebe gotovo prekorijevao
što nije postavio ona strašna pitanja pred kojima je uzmakao, a iz kojih je
mogla izaći neka neumoljiva i konačna odluka. Činilo mu se da je suviše
dobar, suviše blag, pravo reći, suviše slab. Ova ga je slabost navela na jedan
neobazriv postupak. Dozvolio je da bude ganut. Pogriješio je. Morao je
jednostavno odbaciti Jeana Valjeana. Trebalo ga je žrtvovati kao opasnost,
on je to morao učiniti i osloboditi kuću od tog čovjeka. Ljutio se na sebe,
ljutio se na onaj nagli vihor uzbuđenja koji ga je zagluhnuo, zaslijepio, i
zanio. Bio je nezadovoljan samim sobom.
Šta da radi sada? Posjete Jeana Valjeana ulijevale su mu duboku
odvratnost. Šta će mu taj čovjek u kući? Šta da poduzme? Ovdje je okretao
glavu, nije htio da kopa, da dublje istražuje; nije htio samog sebe da ispituje.
Obećao je, prevario se da obeća; Jean Valjean je imao njegovo obećanje; i
samom robijašu, naročito robijašu, mora se održati riječ. Ipak, njegova je
najpreča dužnost prema Cosetti. Sve u svemu, odvratnost, jača od svega,
obuzimala ga je.
Marius je sve ove misli bez ikakva reda preturao u pameti prelazeći s
jedne na drugu, i mučen svima. To ga je duboko uznemirilo. Nije mu bilo
lako da sakrije tu uznemirenost od Cosette, ali ljubav je dovitljiva, pa je
uspio.
Uostalom, on je, bez neke vidljive namjere, počeo da zapitkuje Cosettu,
koja se, bezazlena kao što je golubica bijela, nije mogla ničemu dosjetiti;
navodio je razgovor na njeno djetinjstvo i mladost, i stjecao je sve više
uvjerenje da koliko god jedan čovjek može biti dobar, očinski nježan i čestit,
toliko je taj robijaš bio prema Cosetti. Sve što je Marius nazirao i slutio bila
je stvarnost. Ova grozna kopriva voljela je i branila ovaj krin.

805
 KNJIGA OSMA

Sutonsko kopnjenje

806
 I

SOBA U PRIZEMLJU
Sutradan, predveče, Jean Valjean zakuca na kolska vrata u
Gillenormandovoj kući. Basque ga dočeka. Basque se zadesio baš u to
vrijeme u dvorištu, kao da ga je netko tu postavio. Dešava se ponekad da se
kaže posluzi: Pripazit ćete na tog i tog gospodina kad dođe.
Ne čekajući da mu Jean Valjean priđe, Basque mu reče:
– Gospodin baron mi je zapovjedio da pitam gospodina da li želi gore ili će
ostati dolje.
– Ostat ću dolje, odgovori Jean Valjean.
S potpunim poštovanjem ipak, Basque mu otvori vrata donje sobe i reče:
– Idem da javim gospođi.
Odaja u koju je Jean Valjean ušao nalazila se u prizemlju i bila je
svedena i vlažna; služila je po potrebi kao podrum i gledala na ulicu; bila je
popločena crvenim pločicama i slabo osvijetljena jednim prozorom s
gvozdenim šipkama.
Ovu sobu nisu uznemirivali krpa, četka i metla. Prašina se po njoj mirno
slagala. Na gonjenje pauka nije se pomišljalo. Jedna lijepa mreža, široko
razapeta, vrlo crna, okićena crnim muhama, krasila je jedno okno na
prozoru. Soba, mala i oniska, imala je u jednom uglu čitavu gomilu praznih
boca. Zid, premazan kao ilovača žutom bojom, ljuštio se u velikim
komadima. U dnu, bio je jedan drven kamin, crno obojen, s uskom policom.
Vatra je u njemu gorjela; to znači da se očekivalo da će Jean Valjean
odgovoriti: Ostat ću dolje.
Dva su fotelja stajala s dvije strane kamina. Između fotelja, mjesto
ćilima, bila je jedna stara prostirka na kojoj se vidjelo više konopaca nego
vune.
Sobu su osvjetljavali vatra iz kamina i suton koji je padao kroz prozor.
Jean Valjean je bio umoran. Već nekoliko dana nije jeo ni spavao. Spusti
se u jedan fotelj.
Basque se vrati, stavi na kamin jednu upaljenu svijeću i ode. Klonule
glave, koja je padala na grudi, Jean Valjean ne primijeti ni Basquea ni
svijeću.

807
 Odjednom skoči kao iza sna, Cosetta je stajala za njim.
Nije vidio kad je ušla, ali je osjetio da je ušla.
Okrenu se. Pogleda je. Bila je čudesno lijepa. Ali, ovim prodirnim
pogledom, on nije gledao ljepotu, nego dušu.
– No, tata, uzviknu Cosetta, znala sam da ste osobenjak, ali se ovome
nikad ne bih nadala. Šta vam ovo znači? Marius mi reče da vi hoćete da vas
primam ovdje.
– Jest, tačno je.
– Očekivala sam taj odgovor. U redu. Znajte da ćemo se svađati. Počnimo
s početka. Tata, poljubite me. I pruži mu obraz.
Jean Valjean se ne mače.
– Ne mičete se. Da, znam. Tako radi krivac. Ali svejedno praštam vam.
Isus Krist je rekao: »Pružite i drugi obraz«. Evo ga. I pruži drugi obraz.
Jean Valjean se ne mače. Izgledalo je kao da je prikovan za pod.
– To je već ozbiljno, reče Cosetta. Šta sam vam uradila? Izjavljujem da
sam ljuta. Morate to popraviti. Večerat ćete s nama.
– Večerao sam.
– Nije istina. Tužit ću vas gospodinu Gillenormandu. Djedovi su zato da
grde očeve. Čujte. Idemo zajedno u salon. Odmah.
– Nemoguće.
Cosetta ovdje izgubi malo zemljišta. Ona prestade zapovijedati i prijeđe
na pitanja.
– Ali zašto? I izabrali ste najružniju sobu u kući da me vidite. Strašno je
ovdje.
– Ti znaš...
Jean Valjean se trže.
– Vi znate, gospođo, da sam ja osobenjak, da imam svoje bube.
Cosetta pljesnu ručicama.
– Gospođo!.. vi znate!... još i to! Šta će to reći?
Jean Valjean je pogleda s onim bolnim osmijehom kome je ponekad
pribjegavao.
– Htjeli ste da budete gospođa, a sad ste gospođa.
– Ne za vas, tata.
– Ne zovite me više tata.
– Nego?
– Zovite me gospodin Jean. Ili Jean, ako hoćete.

808
 – Vi niste više tata? Ja nisam više Cosetta? Gospodin Jean? Šta to znači?
Ali to je pravi prevrat, šta se to desilo? Pogledajte me ravno u lice. I nećete
da stanujete s nama! i nećete moju sobu! šta sam vam uradila? Šta sam vam
uradila? Šta se to desilo?
– Ništa.
– Pa onda?
– Sve je po starom.
– A zašto ste promijenili ime?
– I vi ste ga promijenili.
On se opet osmijehnu kao i prije, i dodade:
– Kad ste vi gospođa Pontmercy, mogu i ja biti gospodin Jean.
– Ništa tu ne razumijem. Sve je to glupo. Tražit ću od svog muža dozvolu
da postanete gospodin Jean. Nadam se da neće pristati. Mnogo mi muka
zadajete. Možete imati bube, ali ne smijete mučiti svoju malu Cosettu. To
nije lijepo. Tko je dobar kao vi nema pravo da bude zao.
On ne odgovori.
Ona mu brzo ščepa obje ruke, i, nekim neodoljivim zamahom, prinese ih
licu, pritisnu ih na svoje grlo, što je znak duboke nježnosti.
– Oh! reče mu, budite dobri!
Pa nastavi: – Evo šta je za mene biti dobar: biti ljubazan, stanovati ovdje,
i tu ima ptica kao i u ulici Plumet, živjeti s nama, napustiti onu jazbinu u
ulici Oružanog čovjeka, ne mučiti nas kojekakvim zagonetkama, biti kao i
drugi svijet, večeravati s nama, objedovati s nama, biti mi otac.
On izvuče ruke.
– Vama nije više potreban otac, imate muža.
Cosetta planu.
– Nije mi više potreban otac! Ne znam kako možete govoriti stvari koje
nemaju nikakva smisla!
– Da je Toussaint ovdje, prihvati Jean Valjean, kao netko tko traži
oslonac pa se hvata za svaku granu, ona bi prva potvrdila da sam ja uvijek
živio na svoj način. Nema tu nečeg novog. Ja sam uvijek volio neki zabačeni
kutak.
– Ali je ovdje hladno. Ovdje se ne vidi. Pa to je užasno što hoćete da
budete gospodin Jean. Neću da mi govorite vi.
– Maloprije, odgovori Jean Valjean, dolazeći ovamo, vidio sam u ulici
Svetog Louisa, jedan komad namještaja. U jednoj umjetničkoj stolarskoj
radionici. Da sam ja neka lijepa žena, nabavio bih to za sebe. Divan toaletni
stolčić, po današnjem ukusu. Mislim da je od onog što vi zovete ružino drvo.

809
S urezanim ukrasima. Ogledalo je dosta veliko. Ima dosta ladica. Vilo lijepo.
– Hu! pravi medvjed! odgovori Cosetta.
I, s najvećom ljupkošću, stisnuvši zube a razdvojivši usne, ona dunu na
Jeana Valjeana. To je bila Gracija koja radi kao mačka.
– Bijesna sam, nastavi ona. Od juče me svi sekirate. Da puknem od
muke. Ništa ne razumijem. Vi me ne branite od Mariusa. Marius me ne štiti
od vas. Ja sam potpuno sama. Namjestila sam s voljom jednu sobu. I
gospoda boga bih mogla u nju dovesti. A sad mi je ta soba na brizi. Propast
ću zbog svog stanara. Kažem Nicoletti da spremi dobru večeru. – Neće,
gospođo, vaše večere. – A moj tata hoće da ga zovem gospodin Jean, i da ga
primam u jednom starom, ružnom i memljivom podrumu, gdje su zidovi
pokriveni mahovinom, gdje mjesto kristala stoje prazne boce, a mjesto
zavjesa paukova mreža! Vi ste osobenjak, dobro, takvi ste, ali treba malo
poštedjeti mladence. Niste morali baš odmah nastaviti da tjerate svoje. Vi
se, dakle, zadovoljavate onim groznim stanom u ulici Oružanog čovjeka. A
za mene je bio tamnica! šta imate protiv mene? Mnogo me mučite. Pi!
I, uozbiljivši se odjednom, ona pogleda oštro Jeana Valjeana i dodade:
– Vi mi zavidite što sam sretna?
Bezazlenost, i nehotice, prodre nekada vrlo daleko.
Ovo pitanje, tako jednostavno za Cosettu, bilo je duboko za Jeana
Valjeana. Cosetta je htjela ogrepsti, a srce je parala. Jean Valjean
problijedi. On ne odgovori odmah, a potom, nekim neiskazanim glasom i kao
da govori sam za sebe, promrmlja:
– Njena sreća bila je cilj moga života. Sad me bog može otpustiti. Cosetta,
ti si sretna; moje je bilo i prošlo.
– Ah! vi ste mi rekli ti! uzviknu Cosetta. I objesi mu se o vrat.
Jean Valjean, izbezumljen, stište je pomamno na grudi. Činilo mu se da
je uzima natrag.
– Hvala, tata! reče Cosetta.
Ovaj zanos prijetio je da bude bolan za Jeana Valjeana. On se izvuče
blago iz Cosettina zagrljaja, i uze svoj šešir.
– Šta je to?
Jean Valjean odgovori:
– Ostavljam vas gospođo, čekaju vas. Rekao sam vam ti. Recite svome
mužu da se to neće više desiti. Oprostite mi.
Jean Valjean iziđe, ostavljajući Cosettu da se čudi ovom zagonetnom
oproštaju.

810
 II

DALJE UZMICANJE
Sutradan, Jean Valjean se pojavi u isto vrijeme.
Cosetta mu nije više dosađivala pitanjima, nije se više čudila, nije se
žalila da joj je hladno, nije više govorila o salonu; izbjegavala je da kaže bilo
tata, bilo Jean. Pustila je da joj on govori vi i da joj kaže gospođo. Samo je
bila nekako manje radosna. Bila bi žalosna kad bi to bilo u njenoj moći.
Po svoj prilici imala je s Mariusom jedan od onih razgovora u kojima
voljeni čovjek kaže sve što hoće, ne objasni ništa, i zadovolji voljenu ženu.
Radoznalost zaljubljenih ne ide mnogo dalje od njihove ljubavi.
Donju sobu su bili malo dotjerali. Basque je sklonio boce, a Nicoletta
očistila paučinu.
Svaka sutrašnjica dovodila je Jeana Valjeana u isti sat. On je dolazio
svaki dan, nemajući snage da Mariusove riječi shvati drukčije nego
dosljedno. Marius je udešavao da nikad ne bude kod kuće u sate kad Jean
Valjean dolazi. Ukućani su se navikli na takvo ponašanje g. Faucheleventa.
Toussaint je tome pomogla, ponavljajući: Gospodin je uvijek bio takav. Djed
donese ovakvu presudu: – To je pravi čudak. – i time je sve rečeno.
Uostalom, sa devedeset godina ne stvaraju se više veze; ljudi se samo trpe;
svako novo poznanstvo je smetnja. Nema više mjesta ni za šta; sve su
navike stečene. G. Fauchelevent, g. Tranchelevent, tek čiča Gillenormand
jedva je dočekao da se otarasi »toga gospodina«. On je dodao: – Ništa
običnije nego ti čudaci. Oni imaju svakojake ćudi. Nikad im se razlog ne zna.
Markiz de Canaples bio je gori. On je kupio jednu palaču da bi živio na
tavanu. Tako su eto čudnovati postupci tih ljudi.
Nitko nije vidio šta se mračno pod tim krije. Tko bi uostalom mogao tako
nešto i naslutiti? Ima takvih bara u Indiji; voda izgleda čudnovata,
neobjašnjiva, jer podrhtava i gdje nema vjetra i uzburkana je tamo gdje bi
trebalo da bude tiha. Čovjek gleda na površini ovo vrenje bez uzroka; ne
opaža hidru koja se vuče po dnu.
Mnogi ljudi imaju tako jednu tajnu neman, jedno zlo koje hrane, jednu
aždaju koja ih nagriza, jedno očajanje koje stanuje u njihovoj noći. Takav
čovjek izgleda kao i drugi, ide, kreće se. Nitko ne zna da on ima u sebi neku
strašnu boljku sa hiljadu zuba, koja živi u tom nesretniku i koja ga mori.

811
Nitko ne zna da je taj čovjek pravi ponor. On je kao neka ustajala bara koja
ne bi imala dna. Ovda-onda pojavi se na površini neka uznemirenost koju
nikako ne razumijete. Skupi se neka tajanstvena bora, nestane, pa se opet
pojavi; jedan zračni mjehur nadme se i raspline. To je malenkost, ali
strašna. To je disanje nepoznate zvijeri.
Neke čudne navike, doći onda kad drugi odlaze, sklanjati se onda kad se
drugi ističu, imati u svakoj prilici na sebi ogrtač zaštitne boje, tako da
kažem, tražiti usamljenu stazu, voljeti pustu ulicu, ne miješati se u
razgovore, izbjegavati svijet i svetkovine, izgledati imućan a živjeti jadno,
držati, i pored sveg bogatstva, ključ od kuće u džepu a svijeću kod vratara,
ulaziti na mala vrata, penjati se tajnim stepenicama, sve ove neznatne
nastranosti, bore, zračni mjehuri, površinska, trenutna talasanja dolaze
često iz strahovite dubine.
Prođe tako nekoliko nedjelja. Jedan novi život zahvati postepeno Cosettu;
veze što ih stvara udaja, posjete, staranje o kući, zabave, sve su to važni
poslovi. Zabave Cosettine nisu bile skupe; sastojale su se iz jednog jedinog:
biti s Mariusom. Izlaziti s njim, ostajati s njim, to je bila velika zabava
njenog života. Za njih je bila uvijek nova radost izlaziti ispod ruke, usred
dana, šetati se širom ulice, ne krijući se, pred cijelim svijetom, njih dvoje
sami. Cosetti se desila i jedna neprijatnost. Toussaint se nije mogla složiti s
Nicolettom, jer je dvije stare djevojke nemoguće sjediniti, i otišla je. Djed je
bio zdrav; Marius je ovda-onda imao posla u sudu; tetka Gillenormand
vodila je pored mladenaca onaj tihi povučeni život koji ju je zadovoljavao.
Jean Valjean je dolazio svaki dan.
Ti, koje su izbacili, vi, koje su uveli, gospođa, gospodin Jean, sve ga je ovo
činilo drugim u očima Cosettinim. Njegovo nastojanje da je odvoji od sebe
uspjelo je. Ona je bivala sve više vesela a sve manje nježna. No opet ga je
ona jako voljela i on je to osjećao. Jednoga mu dana ona iznenada reče: –
Bili ste mi otac, niste mi više otac, bili ste mi stric, niste mi više stric, bili
ste gospodin Fauchelevent, sad ste Jean. Tko ste vi istinski? Ne volim sve
to. Kad ne bih znala koliko ste dobri, bojala bih vas se.
Stanovao je i dalje u ulici Oružanog čovjeka, ne mogući se odlučiti da se
udalji iz kraja u kojem Cosetta živi.
U prvo vrijeme ostajao je pored Cosette samo nekoliko minuta, pa je
odlazio. Malo-pomalo on poče ostajati duže. Kao da se koristio danima koji
su postajali duži; dolazio je ranije a odlazio kasnije.
Jednom se Cosetti omače te reče: Tata. – Munja radosti obasja staro
tmurno lice Jeana Valjeana. On je popravi: – Recite Jean. – Ah! imate
pravo, odgovori ona nasmijavši se grohotom, gospodine Jeane – Tako, reče
on. I okrenu se da ga ne vidi kako utire suzu.

812
 III

SJEĆAJU SE VRTA U ULICI PLUMET

To je bilo posljednji put. Poslije te posljednje zrake, nastupi potpuni
mrak. Nije više bilo prisnosti u ophođenju, nije više bilo pozdrava s
poljupcem, nije više nikada bilo one tako slatke riječi: »Tata«! On je bio, po
svoj prilici i svojim vlastitim saučesništvom, lišen postepeno svih naslada; i
imao je taj jad da mu je, pošto je izgubio Cosettu cijelu cjelcatu u jedan dan,
trebalo sada nju istu iznova gubiti malo-pomalo.
Oko se najposlije navikne na podrumsku svjetlost. Uglavnom njemu je
bilo dosta da se jednom vidi s Cosettom. Cio njegov život svodio se na taj
susret. Sjedao je pored nje, gledao je šutke, ili joj govorio o ranijem životu, o
njenom djetinjstvu, o samostanu, o njenim drugaricama iz toga doba.
Jedno poslijepodne, – bio je to jedan od prvih travanjskih dana, već topao
i još svjež, trenutak velike sunčeve veselosti, vrtovi oko prozora Mariusovih
i Cosettinih već su se budili, glog je pupao, raskošni šeboj širio se po starim
zidovima, rumene zijevalice pomaljale su se iz pukotina kamenja, trava se
već divno prošarala krasuljcima i ljutićima, bijeli leptiri već su se
pojavljivali, vjetar, ovaj svirač vječite svadbe, probao je u drveću prve note
one velike jutarnje simfonije koju stari pjesnici zovu podmlađivanje, –
Marius reče Cosetti: – Govorili smo da ćemo otići da vidimo naš vrt u ulici
Plumet. Hajdemo. Ne valja biti nezahvalan.
I odletješe kao dva leptira u proljeće. Ovaj vrt u ulici Plumet ostavljao je
na njih utisak zore. Oni su imali za sobom u životu nešto što je bilo kao
proljeće njihove ljubavi. Kuća u ulici Plumet, uzeta pod najam, još je
pripadala Cosetti. Oni odoše u taj vrt i u tu kuću. Nađoše se tu ponovo, pa
se zanesoše. Uveče, kao obično, Jean Valjean dođe u ulicu Filles-du-
Calvaire. – Gospođa je izašla i još se nije vratila, reče mu Basque.
On sjede šutke i osta tako čekajući čitav sat. Cosetta ne dođe. On pognu
glavu i ode.
Cosetta je bila tako opijena ovom šetnjom po »njihovom vrtu« i tako
vesela što je »provela jedan dan u svojoj prošlosti« da sutradan nije govorila
ni o čem drugom. Nije se ni sjetila da nije vidjela Jeana Valjeana.
– Kako ste išli tamo? zapita Jean Valjean.
– Pješke.

813
 – A kako ste se vratili?
– Fijakerom.
Jean Valjean je već neko vrijeme primjećivao da mladi par živi skučenim
životom. To ga je bacalo u brigu, štednja Mariusova bila je stroga, a ta riječ
za Jeana Valjeana imala je svoje najpunije značenje. On se usudi da zapita:
– Zašto nemate svoja kola? Jedna lijepa kola za dvoje ne bi vas stajala
više od pet stotina franaka mjesečno. Vi ste bogati.
– Ne znam, odgovori Cosetta.
– Isto kao s Toussaintom, prihvati Jean Valjean. Ona vas je ostavila, a
niste je zamijenili. Zašto?
– Dosta nam je Nicoletta.
– Ali vama treba sobarica.
– A zar nemam Mariusa?
– Trebalo bi da imate svoju kuću, svoju poslugu, kola, ložu u kazalištu.
Ništa nije suviše lijepo za vas. Zašto se ne koristite time što ste bogati?
Bogatstvo dopunjuje sreću.
Cosetta ne odgovori.
Posjete Jeana Valjeana nisu bivale kraće. Naprotiv. Kad srce klizi, ne
zaustavi se lako na nizbrdici.
Kad je Jean Valjean htio da produži svoju posjetu i da učini da se
zaboravi na vrijeme, on je počinjao da hvali Mariusa; nalazio je da je lijep,
plemenit, hrabar, duhovit, rječit, dobar. Cosetta je prihvaćala i dodavala.
Jean Valjean je opet počinjao i tako u beskraj. Marius, ta je riječ bila
neiscrpna; čitave knjige bijahu sadržane u ovih šest slova. Tako je Jean
Valjean uspijevao da ostane dugo. Vidjeti Cosettu, zaboraviti sve pored nje,
to mu je bilo tako drago! To je bio melem njegovim ranama. Desilo se
nekoliko puta da je Basque ušao po drugi put i rekao: »G. Gillenormand me
poslao da podsjetim gospođu baronicu da večera čeka«.
Tih dana Jean Valjean se vraćao veoma zamišljen.
Da nije bilo istinito ono poređenje s čahurom koje se nametalo Mariusu?
Da Jean Valjean nije doista čahura koja ostaje uporna i dolazi u posjetu
svome leptiru?
Jednoga dana ostade još duže nego obično. Sutradan on primijeti da
nema vatre u kaminu. – Gle! pomisli. Nema vatre. – I objasni to ovako: –
Nije ni čudo. April je. Zima je prošla.
– Gospode! što je ovdje hladno! uzviknu Cosetta ulazeći.
– Nije, reče Jean Valjean.
– Vi ste to, dakle, rekli Basqueu da ne loži?

814
 – Ja. Ušli smo već u maj.
– Ali se loži sve do lipnja. A u ovom podrumu treba ložiti preko cijele
godine.
– Ja sam mislio da ne treba vatra.
– To baš liči na vas! reče Cosetta.
Sutradan bilo je naloženo. Ali su dva fotelja bila namještena na drugom
kraju sobe, do vrata. – Šta li ovo znači? pomisli Jean Valjean.
Uze fotelje, i namjesti ih do kamina, gdje su ranije bili.
Naložena vatra ga ipak raskravi, i on produži razgovor još duže nego
obično. Kad je ustajao da ode, Cosetta mu reče:
– Muž mi je juče nešto čudno rekao.
– Šta to?
Rekao mi je: »Cosetta, mi imamo trideset hiljada franaka prihoda.
Dvadeset i sedam hiljada tvojih i tri hiljade od moga djeda. Odgovorila sam:
»To jest trideset«. On je produžio: »Bi li imala hrabrosti da živiš s tri
hiljade?« Ja sam odgovorila »Bih, i ni sa čim, ali samo da sam s tobom«. A
onda sam ga zapitala: »Zašto me to pitaš?« Odgovorio mi je: »Toliko da
znam«.
Jean Valjean nije umio ni riječi odgovoriti. Cosetta je po svoj prilici
očekivala od njega neko objašnjenje; on ju je slušao šuteći kao zaliven.
Vratio se u ulicu Oružanog čovjeka, ali je bio tako zanesen da je pogriješio
vrata i ušao u jednu susjednu kuću, umjesto da uđe u svoju. Tek pošto je
došao do trećeg kata, primijetio je da je pogriješio pa je sišao.
Po glavi su mu se vrzmale svakojake misli. Očevidno da je Marius
sumnjao u porijeklo onih šest stotina hiljada franaka, da se bojao da ne
potječu iz nečistog izvora, i tko zna? da je možda i otkrio da taj novac dolazi
od Jeana Valjeana, pa se kolebao pred tim sumnjivim bogatstvom i mrsko
mu je da ga uzme kao svoje, te više voli da ostanu siromasi, on i Cosetta,
nego da se obogati na sumnjiv način.
Osim toga Jean Valjean je nejasno osjećao da ga istiskuju iz kuće.
Sutradan, ulazeći u donju sobu, trže se. Nije bilo fotelja. Nije bilo nijedne
stolice.
– Gle, uzviknu Cosetta ulazeći, nema fotelja. A gdje su fotelji?
– Nema ih, odgovori Jean Valjean.
– To već prelazi svaku mjeru!
Jean Valjean promuca:
– Ja sam rekao Basqueu da ih iznese.
– A zašto?

815
 – Ja ću ostati danas samo nekoliko minuta.
– Ako ostajete malo, ne moramo zato stajati.
– Mislim da su Basqueu bili potrebni fotelji za salon.
– Zašto?
– Imate svakako večeras gostiju.
– Nikoga.
Jean Valjean nije znao šta će više reći.
Cosetta sleže ramenima.
– Dati da se iznesu fotelji! Onomad ste rekli da ugase vatru. Baš ste
čudnovati!
– Zbogom, promrmlja Jean Valjean.
On ne reče: »Zbogom, Cosetta«. Ali nije imao snage da reče »Zbogom,
gospođo«.
Iziđe sav snužden.
Sad je razumio.
Sutradan ne dođe. Cosetta to primijeti tok uveče.
– Gle, reče, gospodin Jean nije danas dolazio.
Nešto joj se kao steže oko srca, ali ona to jedva i primijeti, jer je Mariusov
poljubac odmah razvedri.
Idućeg dana opet ne dođe.
Cosetta ne obrati na to pažnju, provede veče i prespava noć kao i obično, i
sjeti se svega tek kad se probudi. Ona je bila tako sretna! Ona brzo posla
Nicolettu gospodinu Jeanu da dozna je li bolestan, i zašto nije sinoć došao.
Nicoletta donese odgovor gospodina Joana. Nije bolestan. Zauzet je. Doći će
uskoro. Što brže mogne. Uostalom, treba i da putuje. Gospođa će se sjetiti da
je on imao običaj da putuje s vremena na vrijeme. Nek se ništa ne brine. I
neka ne misli na njega.
Ulazeći kod gospodina Jeana, Nicoletta mu je ponovila riječi gospođine.
Gospođa ju je poslala da zapita »zašto gospodin Jean nije sinoć došao«. – Već
dva dana nisam dolazio, reče blago Jean Valjean.
Ali se ta primjedba ne dotače Nicolette, i ona je ne odnese Cosetti.

816
 IV

ŽUDI I VENE
Posljednjih mjeseci proljeća i prvih mjeseci ljeta 1833, rijetki prolaznici
na Maraisu, dućandžije, besposličari što stoje pred kapijom, viđali su jednog
starca u čistom i crnom odijelu, koji je svakoga dana u isto vrijeme, u
sumrak, izlazio iz ulice Oružanog čovjeka u pravcu ulice Sainte-Croix-de-la-
Bretonnerie, prolazio ispred Blanc-Manteauxa, udarao ulicom Culturo-
Sainte-Catherine, i došavši u ulicu Écharpe, okretao lijevo, i ulazio u ulicu
Svetoga Louisa.
Tu je išao lagano, ispružajući glavu naprijed, ne videći ništa, ne čujući
ništa, gledajući nepomično uvijek u istu tačku, kao u neku zvijezdu, a ta je
tačka bila ugao ulice Filles-du-Calvaire. Što se više približavao tom uglu,
oko mu se sve više svijetlilo; neka radost sijala je iz njegovih zjenica kao
kakva unutrašnja zora, izgledao je zanesen i raznježen, usne su mu se
čudno micale kao da razgovara s nekim koga ne vidi, smiješio se neodređeno
i išao naprijed što je lakše mogao. Čovjek bi rekao da se plaši časa kad će
prispjeti, pored sve želje da dođe. Kad je ostajalo samo nekoliko kuća
između njega i te ulice koja kao da ga je privlačila, on je toliko usporavao
korak da bi se ponekad mislilo da više ne ide. Klimanje njegove glave i
ukočenost njegove zjenice podsjećali su na magnetsku iglu što traži pol. Ma
koliko da je oklijevao s dolaskom, morao je ipak stići; došavši do ulice Filles-
du-Calvaire, on se zaustavljao, drhtao, promaljao glavu iza ugla posljednje
kuće, i gledao u tu ulicu, a u tom tragičnom pogledu bilo je nečega što je
ličilo na sjaj nemogućnosti i na odbljesak iz nekog zatvorenog raja. Zatim
mu je jedna suza, koja mu se malo-pomalo skupljala u uglu trepavica, i
postajala tako krupna da je morala pasti, klizila niz obraz, i zaustavljala se
ponekad na ustima. Starac je osjećao njen gorki okus. Ostajao je tako
nekoliko minuta kao da je skamenjen; zatim se vraćao istim putem i istim
korakom, i, što se više odmicao, pogled mu se sve više gasio.
Malo-pomalo, ovaj starac prestade ići do ugla ulice Filles-du-Calvaire;
zaustavljao se na pola puta u ulici Svetog Louisa, čas malo dalje, čas malo
bliže. Jednog dana, zaustavi se na uglu ulice Culture-Sainte-Catherine, i
stade gledati ulicu Filles-du-Calvaire izdaleka. Potom zavrtje šutke glavom
zdesna nalijevo, kao da nešto sebi ne dozvoljava, i vrati se.
Uskoro nije išao ni do ulice Svetog Louisa. Došao bi do ulice Pavée,

817
zatresao glavom i vratio se; zatim nije išao dalje od ulice Trois-Pavillons; pa
onda nije prelazio ni Blanc-Manteaux. Kao neki zidni sat koji se nije navio i
čije se klatno sve slabije kreće dok sasvim ne stane.
Svakoga dana izlazio je iz kuće u isti sat, kretao na isti put, ali ga nije
dovršavao, nego ga je, možda nesvjesno, sve više skraćivao. Cijelo mu je lice
izražavalo ovu jedinu misao: našto? Zjenica mu je bila ugašena, ništa više
da zasija. Suza mu je bila usahla; nije se više skupljala u uglu trepavica; ovo
zamišljeno oko bilo je suho. Starčeva glava bila je uvijek naprijed ispružena;
brada mu se ponekad micala; bore na njegovom mršavom vratu izgledale su
žalosno. Ponekad, po lošem vremenu, držao je pod rukom kišobran, ali ga
nije otvarao. Žene u njegovom kraju govorile su: – To je neki božji čovjek. –
Djeca su išla za njim i smijala se.

818
 KNJIGA DEVETA

Najcrnji mrak ,
najrumenija zora

819
 I

SAŽALITE SE NA NESRETNE, ALI

OPROSTITE SRETNIMA
Strašno je to biti sretan! Kako se čovjek tim zadovoljava! Kako li
uobražava da mu više ništa ne treba! Kako li, kad dostigne lažni cilj života,
sreću, zaboravi pravi cilj, dužnost!
Ali opet, ne bi bilo pravo optuživati Mariusa.
Marius, objasnili smo, nije prije vjenčanja ništa pitao g. Faucheleventa, a
poslije se bojao da ga išta pita. On se pokajao za obećanje koje mu se otelo.
Često je sebi govorio da je pogriješio što je napravio taj ustupak očajanju.
Sad je samo radio da postepeno odbije Jeana Valjeana od svoje kuće, i da ga,
što je moguće više, izbriše Cosetti iz pameti. On se u neku ruku uvijek
stavljao između Cosette i Jeana Valjeana, siguran da ga ona na taj način
neće vidjeti ni misliti na njega. To nije više bilo brisanje, nego zamračivanje.
Marius je činio ono što je mislio da je nužno i pravo. Držao je da ima
ozbiljne razloge da, bez grubosti, ali i bez slabosti, udalji Jeana Valjeana,
razloge koji su već spomenuti i druge o kojima će kasnije biti riječi. Susrevši
se slučajno, na jednom suđenju u kome je on bio branilac, sa jednim bivšim
činovnikom banke Laffitte, on je dobio, i ne tražeći ih, neka tajanstvena
obavještenja, koja, doduše, nije mogao do kraja ispitivati, poštujući onu
tajnu koju je obećao čuvati i štedeći opasni položaj Jeana Valjeana. Mislio je
da baš tada ima da ispuni jednu veliku dužnost, da vrati onih šest stotina
hiljada franaka nekome koga je tražio što može biti obazrivije.
Što se tiče Cosette, ona nije bila posvećena ni u jednu od tih tajni; ali bi i
nju bilo nepravično osuđivati.
Marius je na nju vršio neki svemoćni magnetizam, tako da je ona, po
nagonu i gotovo nesvjesno, činila sve ono što je Marius želio. Ona je osjećala
u odnosu prema »gospodinu Jeanu« Mariusovu volju, i priklanjala joj se.
Njen muž nije morao ništa da joj govori; ona je bila pod neodređenim ali
jasnim pritiskom njegovih namjera, i slijepo im se pokoravala. Njena se
pokornost ovdje sastojala u tome da se ne sjeća onoga što je Marius
zaboravljao. Za to joj nije bilo potrebno nikakvih napora. Ne znajući ni sama
zašto i nemajući pravo da ga za to optužuje, njena se duša bila tako spojila s
dušom njenog muža da ono što bi se pokrilo sjenom u Mariusovoj misli, u

820
njenoj bi bilo tamom obavijeno.
Ne pretjerujmo ipak; što se tiče Jeana Valjeana, taj zaborav i to
nestajanje bili su samo površni. Ona je bila više zaglušena negoli zaboravna.
Ustvari, ona je jako voljela onoga koga je tako dugo zvala svojim ocem. Ali je
više voljela svoga muža. To je malo poremetilo vagu njena srca, i nagnulo je
samo na jednu stranu.
Dešavalo se da Cosetta počne govoriti o Jeanu Valjeanu izražavajući
svoje čuđenje. Tada ju je Marius umirivao: – Nije ovdje, mislim. Zar nije
javio da nekud ide na put? – Tačno je, mislila je Cosetta. Imao je običaj da se
najedanput izgubi. Ali ne tako dugo. – Dva-tri puta slala je Nicolettu da se
obavijesti u ulici Oružanog čovjeka da li se gospodin Jean vratio s puta.
Jean Valjean je poručivao da se nije vratio.
Cosetta se nije više ni raspitivala, osjećajući na svijetu samo jednu
potrebu, za Mariusom.
Dodajmo još da su i Marius i Cosetta putovali također. Išli su u Vernon.
Marius je vodio Cosettu na grob svoga oca.
Marius je malo-pomalo otrgao Cosettu od Jeana Valjeana. Cosetta nije
davala otpora.
Uostalom, ono što se, u izvjesnim slučajevima, zove isuviše strogo dječja
nezahvalnost, nije uvijek takav prestup kao što se misli. To je nezahvalnost
prirode.
Priroda, rekli smo na drugom mjestu, »gleda ispred sebe«. Priroda dijeli
žive stvorove na one što dolaze i na one što odlaze. Oni što odlaze okrenuti
su k sjeni, oni što dolaze k svjetlosti. I otuda ona udaljenost koja je, sa
strane starih, neizbježna, a, sa strane mladih, nehotična. Ta udaljenost,
najprije neosjetno, povećava se lagano kao razmak grane. Ne odvajajući se
od stabla, grane se od njega udaljuju. Nisu one krive. Mladost ide gdje je
radost, na svetkovine, na jarku svjetlost, u naručje ljubavi. Starost ide
kraju. Ne gube jedno drugo iz vida, ali se ne grle više. Mladići osjećaju
studen života; starci studen groba. Ne optužujmo ovu jadnu djecu.

821
 II

POSLJEDNJE TREPTANJE LAMPE

BEZ ULJA
Jednoga dana Jean Valjean siđe niza stepenice, napravi dva-tri koraka
na ulicu, sjede na jedan kamen odbojnik, na onaj isti kamen na kome ga je
Gavroche, noću između 5. i 6. lipnja, zatekao zamišljena; ostao je tu
nekoliko minuta pa se vratio. To je bilo posljednje kretanje klatna na satu.
Sutradan nije izlazio iz kuće. Prekosutra, nije ustajao iz kreveta.
Njegova vratarka, koja mu je spremala mršavi obrok, malo kupusa ili
koji krumpir s komadićem slanine, pogleda u mrku zemljanu zdjelu i reče
začuđeno:
– Pa vi niste juče ništa okusili, jadni moj čovječe!
– Jesam.
– Zdjela je do vrha puna.
– Pogledajte lonac s vodom. Prazan je.
– To znači da ste pili, a to ne znači da ste jeli.
– A što mogu, reče Jean Valjean, kad sam bio gladan samo vode.
– To se zove žeđ, a, kad se u isti mah ne jede, to se zove groznica.
– Jest ću sutra.
– Ili o Trojstvu. Zašto ne danas? Zar se kaže: Jest ću sutra! Ne okusiti mi
ništa od jela! A moji su rezanci bili tako dobri!
Jean Valjean uze ruku staričinu.
– Dajem vam riječ da ću ih pojesti, reče joj sasvim blagim glasom.
– Nisam s vama zadovoljna, odgovori vratarka.
Jean Valjean nije viđao drugog ljudskog stvorenja osim ove dobre žene.
Ima u Parizu ulica u koje nitko ne zalazi i kuća u koje nitko ne ulazi. On je
stanovao u jednoj od tih ulica i u jednoj od tih kuća.
Još kad je izlazio, kupio je u jednog kotlara za nekoliko soua jedan
bakarni križić i objesio ga o jedan klin naspram kreveta. Ova vješala dobro
je uvijek gledati.
Prošla je nedjelja dana a Jean Valjean nije po sobi kročio. Nije ustajao iz
postelje. Vratarka je govorila svome mužu: – Ovaj čiča gore ne diže se, ne

822
jede, neće tako dugo. Nešto ga muči na duši. Nitko mi neće izbiti iz glave da
mu se kćerka slabo udala.
Vratar odgovori glasom muževljeve vlasti:
– Ako je bogat, neka zove liječnika. Ako nije bogat, neka ostane bez
njega. Ako nemadne liječnika, umrijet će.
– A ako ga imadne?
– Umrijet će, reče vratar.
– Šteta! Tako čist starac! Bijel kao pile.
Ona spazi na kraju ulice jednog liječnika iz toga kraja, i sama ga zamoli
da posjeti bolesnika.
– Na drugom katu, reče mu. Uđite samo. Čiča se ne miče iz kreveta, pa je
ključ uvijek u vratima.
Liječnik vidje Jeana Valjeana i s njime porazgovara.
– Kad je sišao, vratarka ga upita:
– Pa, doktore?
– Vaš bolesnik je veoma bolestan.
– Šta mu je?
Svašta i ništa. Taj je čovjek, po svoj prilici, izgubio neko drago stvorenje.
Od toga se umire.
– Šta vam je rekao?
– Rekao mi je da mu je dobro.
– Hoćete li opet doći, doktore?
– Hoću, odgovori liječnik. Ali bi trebalo da mu i netko drugi dođe.

823
 III

PERO JE TEŠKO ONOME KOJI JE

DIZAO FAUCHELEVENTOVA KOLA
Jedne večeri Jean Valjean se s mukom pridigao na laktove; pipnuo je sebi
ruku i nije našao puls; disanje mu je bilo ubrzano i, na mahove, isprekidano;
vidje da je slabiji nego što je ikada bio. Tada, pokrenut svakako nekom
krajnjom brigom, on se napreže, ustade i obuče se. Stavi svoje staro
radničko odijelo. Ne izlazeći više iz kuće, on se bio vratio na njega, i volio ga
je više nego ikoje drugo. Morao se odmarati nekoliko puta dok se obukao;
samo dok je navukao rukave kaputa, znoj ga je po čelu oblio.
Otkako je ostao sam, premjestio je krevet u predsoblje, da bi što manje
stanovao u tom pustom stanu.
Otvorio je kofer i izvadio iz njega Cosettin zavežljaj. Raširio je stvari po
krevetu.
Biskupovi svijećnjaci bili su na svom mjestu, na kaminu. Uze iz jedne
ladice dvije voštane svijeće i stavi ih u svijećnjake. Zatim ih, mada je bilo
vidno, bilo je ljeto, upali. Mogu da se vide tako ponekad zapaljene svijeće
usred dana, u sobama gdje ima neki mrtvac.
Svaki ga je korak po sobi zamarao, i on je morao da sjedne. To nije bio
obični zamor koji troši snagu da bi je obnovio; to je bio ostatak mogućih
pokreta; to je bio iscrpeni život koji otiče do posljednjih kapi mučnim
naporima što se ne ponavljaju.
Jedna stolica na koju je pao stajala je pred onim ogledalom, tako kobnim
za njega, tako blagoslovenim za Mariusa, u kome je pročitao sa bugačice
izvrnuti Cosettin rukopis. Pogleda se u tom ogledalu i ne prepozna sebe.
Imao je osamdeset godina; prije Mariusove ženidbe, teško bi mu tko dao
pedeset; ova je godina brojala za trideset. Ono što mu se vidjelo na čelu, to
nije bila bora starosti, to je bio tajanstven biljeg smrti. Osjećalo se da je to
izdubio neumitni nokat. Obrazi su mu visili; lice mu je bilo takve boje kao
da je već zemlja na njemu; oba ugla na ustima otomboljila se kao na onim
maskama što su ih stari klesali na grobovima: piljio je pred sebe s nekim
prijekornim izrazom; rekli biste da je to jedno od onih tragičnih stvorenja
što imaju da se žale na nekog.

824
 Bio je u onom stanju, posljednjem stupnju utučenosti, kad tuga više ne
teče, nego se tako reći zgruda; skupi se tada na duši kao neka gruda
očajanja.
Noć se bila spustila. On s naporom dovuče do kamina jedan stol i stari
fotelj, i stavi na stol pero, tintu i papir.
Svršivši to, pade u nesvijest. Kad dođe k sebi, bio je žedan. Ne mogući
podići lonac s vodom, on ga s mukom naže ustima, i ispi jedan gutljaj.
Zatim se okrenu krevetu, sjedeći neprestano, jer nije mogao stajati, i
pogleda crnu haljinicu i sve one mile predmete.
Ovakva gledanja traju satima koji se čine da su minute. Odjednom
uzdahnu, osjeti da ga podilazi jeza; nalakti se na stol koji osvjetljavahu
biskupovi svijećnjaci, i uze pero.
Kako ni pero ni tinta nisu bili odavno upotrebljavani, vrh pera bio je
savijen, a tinta sasušena; morao je da ustane i nalije nekoliko kapi vode u
tintu, a to je svršio tek pošto se dva-tri puta odmorio i sjeo, pa je počeo pisati
izvrnutim perom. Brisao je čelo nekoliko puta.
Ruka mu je drhtala. Dugo je pisao ovih nekoliko redaka:

»Cosetto, ja te blagosiljam. Hoću da ti objasnim. Tvoj muž je

imao pravo što mi je stavio do znanja da treba da se uklonim; ima
ipak malo zablude u onome što je mislio, ali je imao pravo. On je
krasan čovjek. Voli ga mnogo i kad ja umrem. Gospodine
Pontmercy, volite uvijek moje drago dijete. Cosetto, ovaj papir će se
naći, evo što ću ti reći, vidjet ćeš brojke, ako budem imao snage da
ih se prisjetim, čuj me dobro, ovaj je novac tvoj. Evo u čemu je stvar.
Bijeli gagat dolazi iz Norveške, crni gagat dolazi iz Engleske, crna
sitna staklarija dolazi iz Njemačke. Gagat je lakši, dragocjeniji,
skuplji. U Francuskoj se mogu praviti imitacije kao u Njemačkoj.
Treba jedan mali nakovanj od dva četvorna palca i jedna lampa s
vinskim špiritusom da se umekša vosak. Vosak se nekad pravio od
smole od čađi i stajao je četiri franka funta. Ja sam izumio da ga
pravim od laka i terpentina. Košta samo franak i po, i mnogo je
bolji. Naušnice se prave od ljubičastog stakla koje se zalemi ovim
voskom na jednoj pločici od crnog lima. Staklo treba da je ljubičasto
za gvozdene nakite, a crno za zlatne nakite. Španija ih mnogo
kupuje. To je zemlja gagata...«

Tu prekide, pero ispade iz ruke, spopade ga ono očajno jecanje koje je

izbijalo ponekad iz dubina njegovog bića, nesretni čovjek uhvati se rukama

825
za glavu, i zamisli se.
Oh! zavapi on u sebi (tužni vapaji koje samo bog čuje), svršeno je. Neću je
više vidjeti. To je jedan osmijeh koji me se dotakao. Ući ću u noć, a da je ne
vidim. Oh! jednu minutu, jedan trenutak, da mi je čuti njen glas, taknuti
njenu haljinu, gledati je, nju, anđela! a zatim umrijeti. Ništa nije umrijeti,
strašno je umrijeti a ne vidjeti je. Ona bi mi se osmjehnula, rekla bi mi koju
riječ. A zar bi to nekom škodilo? Ne, svršeno je, nikad. Evo me sama
samcata. Bože moj! Bože moj! neću je više vidjeti.
U tom trenutku netko zakuca na vrata.

826
 IV

BOCA TINTE KOJA NE CRNI, NEGO

BIJELI
Tog istog dana, ili bolje reći, te iste večeri, baš kad je Marius ustajao iza
stola i išao u svoj kabinet da pročita akta neke parnice, Basque mu predade
jedno pismo i reče: – Osoba koja je pisala ovo pismo čeka u hodniku.
Cosetta je bila uzela djeda ispod ruke i otišla da prošeta po vrtu.
Pismo može, kao i čovjek, da uliva odvratnost. Grub papir, prost omot,
čim ih čovjek pogleda, neprijatno mu je. Pismo koje je donio Basque bilo je
takvo.
Marius ga uze. Zaudaralo je na duhan. Ništa tako ne može oživjeti neko
osjećanje kao miris. Marius poznade ovaj duhan. Pogleda natpis: Gospodinu,
gospodinu baronu Pontmercyju. U njegovoj palači. Po mirisu duhana
poznade i rukopis. Moglo bi se reći da iznenađenje obasja kao munja.
Mariusa kao da osvijetli jedna munja.
Miris, taj tajanstveni podsjetnik, oživje u njemu čitav jedan svijet. Bio je
to onaj isti papir, onaj isti način omotavanja, ona ista blijeda tinta, onaj
rukopis koji mu je već poznat, a naročito onaj duhan! Jondretteova jazbina
iziđe mu pred oči.
I tako, kakav čudni slučaj! jedan od dva traga koje je toliko želio pronaći,
trag za koji je još nedavno uložio toliko napora i za koji je držao da je
zanavijek izgubljen sam se eto otkriva.
On lakomo otvori pismo, i pročita:

»Gospodine barone,
Da mi je Vrhovno Biće podarilo talenta, jasam mogao biti baron
Thénard član instituta (akademije nauka), ali to nisam. Ja imam samo
isto ime kao i on, sretan ako me ovo sjećanje preporuči izvrsnosti vaše
dobrote. Dobročinstvo kojom ćete me počastiti bit će uzajamno. Ja sam
u posjedu jedne tajne koja se tiče jednog individuuma. Taj individuum
vas se tiče. Ja držim tajnu vama na raspoloženju želeći imati čast biti
vam od koristi. Dat ću vam prosto sredstvo da istjerate a svoje
poštovane porodice tog individuuma koji nema prava da živi u njoj, jer

827
 je gospođa baronica od visokog roda. Svetinja vrline ne može više
stanovati zajedno sa zločinom a da se sebe ne odrekne.
Očekujem u predsoblju naređenja gospodina Barona.
S poštovanjem«

Pismo je bilo potpisano: »Thénard«.

Ovaj potpis nije bio lažan. Bio je samo skraćen. Uostalom, smušenost i
pravopis dopunjavali su otkriće. Svjedočanstvo o porijeklu bilo je potpuno.
Nije moglo biti nikakve sumnje.
Marius je bio duboko uzbuđen. Poslije prvog iznenađenja, obuze ga
osjećanje sreće. Kad bi još našao onog drugog čovjeka koga je tražio, onoga
koji je spasao njega, Mariusa, i više ništa ne bi želio.
Otvori jednu ladicu svog stola, uze iz nje nekoliko banknota, strpa ih u
džep, zatvori ladicu i zazvoni. Basque odškrinu vrata.
– Neka uđe, reče Marius.
Basque prijavi:
– Gospodin Thénard.
Jedan čovjek uđe.
Novo iznenađenje za Mariusa. Čovjek koji je ušao bio mu je savršeno
nepoznat.
Taj čovjek, inače star, imao je krupan nos, bradu u kravati, zelene
naočare s dvostrukim štitom od zelenog tafta na očima, kosu uglačanu do
obrva na čelu kao vlasulja engleskih gospodskih kočijaša. Kosa mu je bila
prosijeda. Bio je sav u crnom odijelu, vrlo iznošenom, ali čistom; po nekim
drangulijama što mu provirivahu iz džepa moglo se zaključiti da ima neki
sat. U ruci je držao stari šešir. Išao je pogrbljeno, a savijenost njegovih leđa
povećavala se dubinom njegova klanjanja.
Na prvi je pogled padalo u oči da kaput ovoga čovjeka, suviše širok mada
brižljivo zakopčan, nije bio krojen za njega. Ovdje je potrebno udaljiti se
malo od glavnog predmeta.
U ono vrijeme živio je u Parizu, u jednom starom, prljavom stanu, u ulici
Beautreillis (Botreji), blizu Arsenala, jedan dovitljiv Židov, kome je bio
zanat da lupeža izmijeni u poštena čovjeka. Ne zadugo, jer bi to bilo
nezgodno za lupeža. Izmjena se vršila začas, a trajala je dan-dva, po trideset
soua na dan, a izvodila se odijelom koje je ličilo što je moguće više na
prosječno poštenje. Ovaj čovjek koji je iznajmljivao odijela zvao se Mjenjač;
pariški džepari dali su mu to ime, a drugo mu nisu ni znali. Njegovo
skladište bilo je prilično potpuno. Dronjci u koje je prerušavao ljude bili su

828
gotovo podnošljivi. Sve je to bilo po strukama i kategorijama; o svakom
klinu u njegovom skladištu visio je, iznošen i izgužvan, jedan društveni
položaj; ovdje sudačka odora, tu popovska mantija, tamo odijelo bankarevo,
u jednom uglu uniforma penzioniranog oficira, na drugom mjestu frak
književnika, malo dalje frak državnika. Ovo stvorenje oblačilo je učesnike u
golemoj drami koju igra lupeštvo u Parizu. Njegova jazbina bila je kulisa iza
koje krađa izlazi u pravda ulazi. Ma kakav poderan nitkov ulazio je u to
sklonište, davao trideset soua, i birao, prema ulozi koju je htio da igra toga
dana, odijelo koje mu je trebalo, i, silazeći niz stepenice, nitkov je bio netko.
Sutradan, prnje se pošteno vrate, i Mjenjač, koji je sve povjeravao lopovima,
nije bio nikad pokraden. Ova odijela imala su tu nezgodnu stranu što »nisu
išla«; pošto nisu bila krojena za one koji su ih nosili, jednima su bila tijesna,
drugima široka, nikome kako treba. Svaki lopov koji je prelazio srednju
mjeru čovjeka, bilo malim bilo velikim rastom, nezgodno se osjećao u
Mjenjačevim odijelima. Nitko nije smio biti ni suviše debeo ni suviše mršav.
Mjenjač je predvidio samo obične ljude. On je uzeo mjeru ljudskog roda na
prvom lupežu koji mu je došao, a taj nije bio ni debeo, ni velik, ni mali. I
zato su ponekad bila teška prilagođavanja, a Mjenjačeve mušterije snalazile
su se kako su mogle. O izuzecima se ne vodi računa! Frak državnikov, na
primjer, potpuno crn, i prema tome pristojan, bio bi suviše širok Pittu a
suviše uzan Castclcicalu. Odijelo državnika bilo je ovako označeno u
Mjenjačevom katalogu (mi prepisuejmo): »Frak od crne čohe, crne debele
hlače, svileni prsluk, cipele i rublje«. Sa strane je stajalo: Bivši ambasador, i
jedna bilješka koju takođe prepisujemo: »U jednoj zasebnoj kutiji, jedna
vlasulja lijepo ukovrčena, zelene naočari, drangulije, i dvije malene cjevčice
od pera jedan palac duge u pamuk uvijene«. Sve je ovo pripadalo državniku,
bivšem ambasadoru. Cijelo je to odijelo bilo, ako se tako može reći, dotrajalo;
šavovi izbijeljeli, rupa se pomaljala na jednom laktu; osim toga, nije bilo
jednog dugmeta na fraku, na grudima; ali to je sitnica, jer pošto ruka
državnikova mora da bude uvijek u fraku i na srcu, njoj je dužnost da
sakrije dugme koga nema.
Da je Marius bio bolje upoznat s tajnim pariškim ustanovama, on bi
odmah upoznao, na leđima posjetioca koga je Basque uveo, frak državnikov
uzajmljen u svaštarnici Mjenjačevoj.
Razočaranje Mariusovo što vidi da ulazi netko drugi, a ne onaj koga je
očekivao, pretvori se u neraspoloženje prema posjetiocu. On ga odmjeri od
glave do pete, dok se čovjek prekomjerno klanjao, i reče mu oštro:
– Šta želite?
Čovjek odgovori ljubaznim keženjem, s kojim bi se mogao donekle
usporediti umilni osmijeh krokodilov:

829
 – Čini mi se da sam morao imati čast vidjeti gospodina barona negdje u
društvu. Mislim da sam se s njim naročito susreo, prije nekoliko godina, kod
gospođe kneginje Bagration i u salonima njegovog gospodstva vikonta
Dambrayja, francuskog pera.
Uvijek je dobra taktika varalica dati utisak da poznaju nekog koga ne
poznaju.
Marius je s pažnjom slušao govor ovog čovjeka. On je vrebao i pokrete i
naglasak, ali je njegovo razočaranje raslo; ovo je bilo neko unjkanje sasvim
drukčije od piskavog i oštrog glasa koji je očekivao. Bio je potpuno pometen.
– Ja ne poznajem, reče, ni gospođu Bagration ni gospodina Dambrayja.
Nisam nikad kročio ni u njenu ni u njegovu kuću.
Odgovor je bio nabusit. Čovjek, ljubazan i pored toga, ostade pri svome.
– Onda sam kod Chateaubrianda (Šatobriana) morao vidjeti gospodina.
Ja dobro poznajem Chateaubrianda. On je vrlo ljubazan. Rekne mi ponekad:
Thénarde, prijatelju moj... hoćete li da ispijemo po jednu?
Marius se sve više mrštio:
– Nikad nisam imao čast biti primljen u kući g. Chateaubrianda. Da
skratimo. Šta ste htjeli?
Pred strožim glasom, čovjek se pokloni još niže.
– Gospodine barone, udostojite me pažnje. Ima u Americi, u jednoj zemlji
pored Paname, jedno selo po imenu Joya. To selo ima samo jednu kuću.
Velika četvrtasta kuća na tri kata od cigle na suncu pečene, svaka strana
četvorokutnika duga je pet stotina stopa, svaki kat je uvučen za dvadeset
stopa prema donjem katu tako da svuda oko kuće ima terasu pred sobom, u
sredini je unutrašnje dvorište gdje stoje hrana i municija, na kući nema
prozora, nego puškarnice, nema vrata, nego ljestvice od zemlje do prve
terase, od druge do treće, ljestvice za silaženje u unutrašnje dvorište; nema
vrata na sobama, nego otvor na podu; nema stepenica za sobe, nego
ljestvice; uveče se zatvaraju otvori, dižu ljestvice, namještaju kremenjače i
karabini na puškarnicama; nitko ne može ući; kuća danju; tvrđava noću;
osam stotina stanovnika, eto takvo je to selo. Zašto toliko opreza? zato što je
ta zemlja opasna; puna ljudoždera. Pa što ljudi idu tamo? Zato što je
čudesna: u njoj se vadi zlato.
– Šta hoćete tim da kažete? prekine ga Marius, čije razočaranje prelažaše
u nestrpljenje.
– Ovo, gospodine barone. Ja sam jedan stari premoreni diplomat. Stara
mi je civilizacija dodijala, htio bih da okušam s divljacima.
– Pa šta onda?
– Gospodine barone, sebičnost je zakon svijeta. Seljanka beskućnica koja

830
radi na nadnicu osvrće se kad pošta prođe, seljanka koja ima imanje i koja
radi na svojoj njivi ne okreće se. Siromaški pas laje za bogatašem, bogataški
pas laje za siromahom. Svak za sebe. Interes je cilj ljudima. Zlato je njihov
magnet.
– Pa šta onda? Svršite.
– Htio bih da se naselim u tom selu zvanom Joya. Nas je troje. Imam
suprugu i kćerku, djevojka je vrlo lijepa. Put je dug i skup. Treba mi malo
novca.
– Šta se to mene tiče? zapita Marius.
Nepoznati čovjek izvuče šiju iz kravate, kao neki kraguj, i odgovori s
pojačanim osmijehom:
– Zar gospodin baron nije pročitao moje pismo?
Ovo je gotovo bila istina. Sadržaj pisma doista je izmakao Mariusu. On je
više zagledao rukopis nego što je čitao pismo. Jedva se čega sjećao. Od prije
jednog trenutka pažnja mu se opet probudila. Zapazio je ove riječi: suprugu
i kćerku. Gledao je nepoznatog prodornim pogledom. Istražni sudac ne bi
oštrije gledao. Vrebao ga je skoro. Odgovori mu samo ovo:
– Budite jasniji.
Nepoznati čovjek zavuče obje ruke u džepove od prsluka, diže glavu ne
ispravljajući kičmu, ali mjereći također Mariusa zelenim pogledom svojih
naočara.
– Dobro, gospodine barone. Bit ću jasniji. Imam jednu tajnu da vam
prodam.
– Jednu tajnu?
– Jednu tajnu.
– Koja se mene tiče?
– Pomalo.
– Koja je to tajna?
Marius je sve više promatrao čovjeka dok ga je slušao.
– Počet ću besplatno, reče nepoznati. Vidjet ćete da sam zanimljiv.
– Govorite.
– Gospodine barone, vi imate u kući jednog lopova i jednog ubojicu.
Marius zadrhta.
– U kući? nemam, reče.
Nepoznati, nezbunjen, očisti laktom svoj šešir, i produži:
– Ubojicu i lopova. Uzmite u obzir, gospodine barone, da ja ne govorim o
nekadašnjim zaboravljenim, propalim djelima koja mogu biti zbrisana

831
samom zastarjelošću pred zakonom i kajanjem pred bogom. Ja govorim o
skorašnjim djelima, o sadašnjim djelima, i djelima za koja još u ovaj mah ne
zna pravda. Nastavljam. Taj se čovjek uvukao u vaše povjerenje i gotovo u
vašu obitelj, pod lažnim imenom. Reći ću vam njegovo pravo ime. I reći ću
vam ga badava.
– Slušam.
– Zove se Jean Valjean.
– Znam.
– Reći ću vam isto tako badava i tko je on.
– Recite.
– On je robijaš.
– Znam.
– Znate otkako sam imao čast da vam to kažem.
– Ne. Znao sam to i prije.
Hladan ton Mariusov, onaj dvostruki odgovor znam, njegova odsječnost
koja nije pogodna za razgovor, uzmutiše u nepoznatom neki potmuli gnjev.
On baci krišom na Mariusa jedan divlji pogled, odmah ugašen. Taj pogled,
ma kako brz, bio je od onih koje poznate čim ih jednom vidite; on ne
izmaknu Mariusu. Određeno sjevanje može poteći samo od određenih duša;
zjenica, ta oduška misli, upali se njime. Naočari ne kriju ništa; šta vrijedi
staklo na paklu.
Nepoznati nastavi smiješeći se:
– Ne mogu sebi dozvoliti da pobijam gospodina barona. U svakom slučaju
možete vidjeti da sam dobro obaviješten. A ono što sad imam da vam kažem,
znam samo ja. Tiče se imanja gospođe baronice. To je jedna izvanredna
tajna. Ona je za prodaju. Vama je najprije nudim. Jeftino. Dvadeset hiljada
franaka.
– Znam tu tajnu kao što znam i one druge, reče Marius.
Čovjek osjeti potrebu da spusti malo cijenu:
– Gospodine barone, položite deset hiljada franaka, pa da vam kažem.
Ponavljam da nemam ništa da od vas doznam. Znam sve što hoćete da mi
kažete.
U čovjekovom oku sjevnu ponovo munja, on uzviknu:
– Moram ipak danas večerati. To je jedna izvanredna tajna, kažem vam.
Gospodine barone, ja ću govoriti. Govorim odmah. Dajte mi dvadeset
franaka.
Marius ga pogleda oštro:

832
 – Ja znam vašu izvanrednu tajnu: isto kao što sam znao ime Jeana
Valjeana, isto kao što znam vaše ime.
– Moje ime?
– Jest.
– To nije teško, gospodine barone. Ja sam imao čast da vam ga napišem i
da vam ga kažem. Thénard.
–... dier.
– A?
– Thénardier.
– Tko to?
U opasnosti, dikobraz se nakostriješi, balegar se umrtvi, stara se garda
svrsta u carré; ovaj se čovjek stade smijati.
Zatim jednom zvrčkom očisti jednu mrvu prašine sa rukava svoga fraka.
Marius nastavi:
– Vi ste također radnik Jondrette, glumac Fabantou, pjesnik Genflot,
Španjolac don Alvares, i žena Ballzard.
– Žena, koja?
– A držali ste krčmu u Montfermeilu.
– Krčmu? Nikad.
– I kažem vam da ste Thénardier.
– Odričem.
– I da ste bitanga. Držite.
I Marius izvadi iz džepa jednu banknotu i baci mu je u lice.
– Hvala, oprostite! Pet stotina franaka! Gospodine barone!
I, zbunjen, klanjajući se, čovjek ščepa banknotu i poče da je ispituje.
– Pet stotina franaka! nastavi zablenuto. I promuca poluglasno: – Divan
papir!
Pa odjednom uzviknu:
– Dobro, kad je tako, raskomotimo se.
I, hitro kao majmun, zbacivši kosu, skinuvši naočari, izvadivši iz nosa i
sakrivši odmah dvije cjevčice od pera koje smo maločas spomenuli, i koje
smo uostalom vidjeli na jednoj drugoj strani ove knjige, on skide svoje lice
kao što bi skinuo šešir.
Oko mu zasija; čelo neravno, rohavo, čvorugavo, mjestimično ružno
izbrazdano pri vrhu, otkri se, nos postade šiljat kljun; pojavi se opet okrutno
i lukavo lice grabljiva čovjeka.

833
 – Gospodin je baron nepogrešan, reče on čistim glasom u kome nije više
bilo nikakvog unjkanja, ja sam Thénardier.
I ispravi pogrbljena leđa.
Thénardier, jer on je to doista, bio je neobično iznenađen; zbunio bi se
kad bi to bilo moguće. Došao je da zapanji, a sam se zapanjio. Za to
poniženje plaćeno mu je pet stotina franaka, i sve u svemu, on ga je primao;
ali ipak je bio zaprepašten.
Vidio je prvi put barona Pontmercyja, i, pored njegovog prerušenja, taj
baron Pontmercy, poznavao ga je, i to ga je skroz poznavao. I ne samo da je
ovaj baron bio upoznat sa Thénardierom, nego je izgleda bio upoznat i sa
Jeanom Valjeanom. Tko je ovaj gotovo golobradi mladić, tako leden i tako
velikodušan, koji je znao imena ljudi, koji je znao sva njihova imena, i koji
im je otvarao svoju kesu, koji je postupao s lopovima kao sudac i koji im je
plaćao kao budala?
Mada je bio susjed Mariusov, Thénardier ga, sjetit ćete se, nije nikad
vidio, što je čest slučaj u Parizu; on je nekad načuo da njegove kćeri govore o
jednom vrlo siromašnom mladiću koji se zove Marius a stanuje u istoj kući.
Ne poznajući ga, pisao mu je ovo pismo o kome je bilo govora. U njegovoj
pameti nije moglo biti veze između toga Mariusa i g. barona Pontmercyja.
Što se tiče imena Pontmercy, sjetit ćete se da je na vaterloškom bojnom
polju čuo samo dva njegova posljednja sloga, prema kojima je uvijek osjećao
opravdani prezir koji se duguje svemu što je samo zahvaljivanje.
Inače, on je, preko kćerke Azelme, koju je uputio tragom mladenaca od
16. veljače, i svojim ličnim traganjem, saznao puno stvari, i, iz dubine svoga
mraka, uspio da pohvata mnoge tajne konce. On je, dovitljivošću, otkrio, ili
je bar, domišljajem, naslutio tko je onaj čovjek koga je jednog dana sreo u
Velikom Kanalu. Preko čovjeka lako je bilo doći do imena. On je znao da je
gospođa barunica Pontmercy doista Cosetta. Ali je tu htio da bude uzdržljiv.
Tko je Cosetta? Nije ni sam upravo to znao. Nazirao je da se tu radi o
vanbračnim vezama, historija s Fantinom mu je izgledala uvijek sumnjiva;
ali što da je potrže? Da naplati svoju šutnju? Imao je, ili je mislio da ima, da
proda nešto bolje od toga. A, po svoj prilici, i da je došao, i, bez ikakva
dokaza, rekao baronu Pontmercyju: Vaša žena je kopile, to bi samo uspjelo
da privuče čizmu muževljevu u rebra prokazivačeva.
Po zamisli Thénardierovoj, razgovor s Mariusom nije istinski ni počeo.
On je morao uzmaći, izmijeniti svoju strategiju, napustiti jedan položaj,
promijeniti front; ali još ništa bitno nije bilo dovedeno u pitanje, a imao je
pet stotina franaka u džepu. Osim toga, imao je nešto presudno da kaže, i
osjećao se jak prema samom ovom baronu Pontmercyju, tako dobro
obaviještenom i tako dobro naoružanom. Za ljude Thénardierove prirode

834
svaki je razgovor borba. U razgovoru koji je imao da se održi kakav je bio
njegov položaj? Nije znao s kim govori, ali je znao o čemu govori. On brzo
premjeri u sebi svoje snage, i pošto je rekao: Ja sam Thénardier, zastade.
Marius je stajao zamišljen. Imao je najzad Thénardiera pred sobom. Taj
čovjek koga je toliko želio da pronađe bio je tu. Moći će dakle da ispuni
posljednju volju pukovnika Pontmercyja. Osjećao se ponižen što taj junak
duguje nešto tome razbojniku, i što je mjenica koju je njegov otac povukao iz
groba na njega, Mariusa, stajala dotad protestirana. Činilo mu se također, u
onoj zbrci u kojoj se nalazio njegov duh u odnosu prema Thénardieru, da
može osvetiti pukovnika za nesreću što ga je spasao ovakav jedan
nevaljalac. Bilo kako bilo, on je bio zadovoljan. Iskupit će, dakle, najzad od
ovog nedostojnog vjerovnika sjenu pukovnikovu, i činilo mu se kao da će
osloboditi iz tamnice za dužnike uspomenu svoga oca.
Pored ove dužnosti, imao je još jednu, da rasvijetli, ako je moguće, odakle
potječe Cosettin imetak. Prilika je izgledala kao naručena. Thénardier je
možda znao nešto. Moglo je biti od koristi da ispita do kraja ovog čovjeka.
Poče time.
Thénardier je bio strpao u džep »divni papir« i gledao je Mariusa gotovo s
nježnom krotkošću.
Marius prekide šutnju.
– Thénardier, rekao sam vaše ime. A sad evo vaše tajne, hoćete li da vam
ispričam ono što ste došli da mi kažete? I ja imam svoje izvještaje. Vidjet
ćete da ja znam više od vas. Jean Valjean, kao što ste rekli, ubojica je i
lopov. Lopov, jer je pokrao jednog bogatog tvorničara g. Madeleinea, i
prouzrokovao njegovu propast. Ubojica, jer je ubio policijskog agenta
Javerta.
– Ne razumijem, gospodine barone, reče Thénardier.
– Sad ću vam objasniti. Čujte. Bio je, u jednom kotaru Pas-de-Calais, oko
1822, jedan čovjek, koji je imao neku staru svađu sa sudovima, i koji se, pod
imenom g. Madeleinea, uzdigao i stekao veliki ugled. Ovaj je čovjek postao
pravednik, u potpunom smislu te riječi. Jednom industrijom, tvornicom crne
staklarije, obogatio je cio jedan grad. A što se tiče svoje ličnosti, i sebe je
obogatio, ali uzgredno i, tako reći, slučajno. Bio je sirotinjska majka.
Osnivao je bolnice, otvarao škole, pohodio bolesnike, udavao djevojke,
izdržavao udovice, usvajao siročad; bio je kao zaštitnik u onom kraju. Odbio
je da primi krst Legije časti, imenovali su ga za predsjednika općine. Jedan
oslobođeni robijaš znao je za neku kaznu koja je nad tim čovjekom bila
nekad izrečena; on ga potkaže te ga zatvore, pa, koristeći se njegovim
zatvorom ode u Pariz i uzme od bankara Laffittea, – ovo znam od samog
blagajnika, – na lažan potpis više od pola milijuna koji su pripadali g.

835
Madeleineu. Robijaš koji je pokrao g. Madeleinea jest Jean Valjean. što se
tiče drugog dijela, ni tu nemate da mi štogod novo kažete. Jean Valjean je
ubio agenta Javerta. Ubio ga je iz pištolja. Ja sam lično bio tu.
Thénardier pogleda Mariusa s visine kao pobijeđeni čovjek koji se opet
dokopao pobjede i koji je u jednoj minuti osvojio sve zemljište koje je ranije
izgubio. Ali mu se osmijeh odmah povrati; niži nad višim mora umiljato
trijumfirati, i Thénardier reče samo Mariusu:
– Gospodine barone, na pogrešnom ste putu.
I podvuče tu rečenicu vitljajući upadljivo svojim svežnjem drangulija.
– Šta? odgovori Marius, zar vi poričete ovo? To su činjenice.
– To je magla. Povjerenje kojim me gospodin baron počašćuje primorava
me da mu to kažem. Prije svega istina i pravda. Ja ne volim da se ljudi
nepravedno optužuju. Gospodine barone, Jean Valjean nije pokrao g.
Madeleinea, i Jean Valjean nije ubio Javerta.
– To već pretjerujete. A kako to?
– Iz dva razloga.
– Koja? govorite.
– Evo prvog; nije pokrao g. Madeleinea, budući da je baš on, Jean
Valjean, glavom g. Madeleine.
– Šta mi tu pričate?
– A evo drugog: nije ubio Javerta, budući da je sam Javert ubio Javerta.
– Šta hoćete da kažete?
– Da je Javert izvršio samoubojstvo.
– Dokažite! dokažite! uzviknu Marius izvan sebe.
Thénardier ponovi udarajući glasom na pojedine slogove kao u nekom
antičkom aleksandrincu.
– Poli-cijski a-gent Ja-vert na-đen je utopljen pod la-đom do Mjenja-čkog
mosta.
Ali dokažite to!
Thénardier izvadi iz džepa sa strane jedan veliki omot od sivog papira, u
kome kao da bijahu savijeni listovi razne veličine.
– Imam ja svoja akta, reče mirno.
I dodade:
– Gospodine barone, u vašem interesu htio sam da upoznam do tančina
Jeana Valjeana. Ja kažem da je Jean Valjean sa Madeleineom isti čovjek, i
ja kažem da Javert nije imao drugog ubojice osim Javerta, i kad to velim,
znači da imam dokaze. Ne pisane dokaze, rukopis je sumnjiv, rukopis je

836
uslužan, nego štampane dokaze.
Dok je to govorio, Thénardier je vadio iz omota dva broja požutjelih,
sasušenih i duhanom jako nadojenih novina. Jedne od tih novina, poderane
na svim prevojima tako da su se odvajali četvrtasti komadići, izgledale su
mnogo starije od onih drugih.
– Dvije činjenice, dva dokaza, reče Thénardier. I pruži Mariusu oboje
razvijene novine.
Čitaocu su poznate oboje ove novine. Jedne, one starije, Bijela zastava,
broj od 25. srpnja 1823, čiji ste tekst mogli vidjeti u prvom dijelu ove knjige,
utvrđivale su da su g. Madeleine i Jean Valjean isto lice. Druge, Moniteur
od 15. lipnja 1832, potvrđivale su samoubojstvo Javertovo i dodavale da se,
iz jednog usmenog izvještaja Javertovog prefekta, vidi da je on bio zarobljen
na barikadi u ulici Chanvrerie i da mu je život velikodušno poklonio jedan
ustanik koji je, imajući ga u svojim rukama, i mjesto da ga ubije, ispalio
pištolj u zrak.
Marius pročita. Stvar je bila očevidna, datum izvjestan, dokaz neoboriv,
ova dva broja novina nisu mogla biti štampana naročito zato da bi potvrdila
iskaze Thénardierove; bilješku objavljenu u Moniteuru poslala je službenim
putem policijska prefektura. Marius nije mogao sumnjati. Obavještenja
blagajnikova bila su lažna, a i on se sam prevario. Jean Valjean, porastav,
iznenada, izlazio je iz oblaka. Marius se nije mogao uzdržati da ne klikne
radosno:
– Pa onda je taj nesretnik divan čovjek! Sve ono bogatstvo zaista je
njegovo. To je Madeleine, providnost čitavog jednog kraja! To je Jean
Valjean, spasilac Javertov! To je heroj! To je svetac!
– To nije svetac, to nije heroj, reče Thénardier. To je ubojica i lopov.
I doda glasom čovjeka kojemu počinje da raste ugled:
– Umirimo se.
Lopov, ubojica, ove riječi koje Marius mišljaše da su iščezle, a koje se
vraćahu, padoše na njega, kao ledeni mlaz vode.
– Opet! reče on.
– Svakako, odgovori Thénardier. Jean Valjean nije pokrao Madeleinea,
ali je ipak lopov. On nije ubio Javerta, ali je ipak ubojica.
– Mislite li da govorite o onoj bijednoj krađi prije četrdeset godina,
iskupljenoj, to je jasno i iz vaših novina, čitavim jednim životom kajanja,
odricanja i poštena življenja?
– Ja kažem ubojstvo i krađa, gospodine barone. I ponavljam da govorim o
sadašnjim djelima. Ono što imam da vam otkrijem potpuno je nepoznato.
Sasvim nova stvar. I možda ćete tu naći izvor onog bogatstva koje je Jean

837
Valjean tako vješto ponudio gospođi baronici. Ja kažem vješto, jer ovakvim
jednim darom uvući se u jednu čestitu kuću i s njom zajedno uživati, i, u isti
mah, sakriti zločin, naslađivati se svojom krađom, zakopati svoje ime, i
stvoriti sebi obitelj – to ne bi bilo tako nespretno.
– Mogao bih vas ovdje prekinuti, primijeti Marius, ali produžite.
– Gospodine barone, ja ću reći sve, prepuštajući nagradu vašoj
velikodušnosti. Ova tajna vrijedi suha zlata. Reći ćete mi: »Zašto se nisi
obratio Joanu Valjeanu?« Razlog je jednostavan; ja znam da se on odrekao
svega što ima, i to u vašu korist, i nalazim da je vrlo vješt njegov račun; on
nema ni prebijene pare, pokazao bi mi prazne šake, a, pošto je meni
potreban novac za put u Joyau, više volim imati posla s vama, koji imate
sve, nego s njim, koji nema ništa. Umorio sam se malo, dozvolite mi da
sjednem na stolicu.
Thénardier sjede na jednu meku stolicu, uze obje novine, strpa ih u omot,
i promrmlja udarajući noktom po Bijeloj zastavi: »S mukom sam ove
dobavio«. Potom prebaci nogu preko noge, kao ljudi koji su sigurni u ono što
kažu, i prijeđe na stvar, ozbiljno i udarajući glasom na svaku riječ.
– Gospodine barone, 6. lipnja 1832, prije godinu dana otprilike, na dan
pobune, jedan čovjek se nalazio u Velikom Kanalu pariškom, na onoj strani
gdje kanal prilazi Seini, između Invalidskog i Jenskog mosta.
Marius iznenada primače stolicu Thénardierovoj stolici. Thénardier
primijeti taj pokret i produži lagano kao govornik koji je ščepao svoga
slušaoca i koji osjeća kako mu je protivnik ustreptao pod riječima:
– Taj čovjek, prinuđen da se krije, iz razloga koji nemaju uostalom veze s
politikom, našao je sebi stan u kanalu i imao jedan ključ od njega. Bilo je to,
ponavljam, 6. lipnja; moglo je biti osam sati uveče. Čovjek je čuo neki šum u
kanalu. Veoma iznenađen, on se šćućurio i počeo vrebati. To je bio bat
nečijih koraka, netko je išao u mraku, i to prema njemu. Čudna stvar, u
kanalu je bio neki drugi čovjek osim njega. Izlazna vrata s rešetkom nisu
bila daleko. Malo svjetlosti što je otuda dolazilo pomože mu da razazna
došljaka i da vidi da taj čovjek nešto nosi na leđima. Išao je pognut, čovjek
koji je išao pognut bio je nekad robijaš, a ono što je nosio na leđima bio je
leš. Očevidno ubojstvo, nema šta. A i krađa se sama po sebi razumije; ne
ubija se čovjek zabadava. Ovaj robijaš išao je da baci onaj leš u rijeku.
Jednu stvar treba primijetiti, prije nego što će stići do izlaznih vrata, ovaj
robijaš, koji je dolazio izdaleka, morao je naići na jednu strahovitu jamu u
koju je mogao baciti leš; ali bi već sutradan radnici koji rade u kanalima
našli ubijenog čovjeka i to ne bi išlo u račun ubojici. Volio je više da prijeđe
preko jame, s teretom na leđima, njegove su muke morale biti grozne, i ne
vjerujem da se život može izložiti većoj opasnosti; ne razumijem kako je

838
mogao izići živ.
Mariusova se stolica još bliže primačc. Thénardier iskoristi tu priliku da
predahne što duže. Potom nastavi:
– Gospodine barone, kanal nije Marsovo Polje. Tu nema ničega, pa ni
mjesta. Dva čovjeka unutra mora da se sretnu. To se desilo. Stanar i
prolaznik bili su prisiljeni da se pozdrave mada im to nije bilo po volji.
Prolaznik je rekao stanaru: Vidiš šta mi je na leđima, treba da iziđem, ti
imaš ključ, daj mi ga. Robijaš je bio strahovito snažan čovjek. Nije mu se
smjelo ništa odbiti. Ipak, onaj koji je imao ključ pregovarao je, isključivo
zato da bi dobio vremena. Promatrao je mrtvaca, ali ništa nije mogao vidjeti
osim da je mlad, lijepo odjeven, da izgleda bogat, i da je sav umrljan krvlju.
Dok je razgovarao, ugrabio je priliku da odreže i odsiječe ostrag jedan
komad od kaputa ubijenog čovjeka, a da to ubojica ne primijeti. Dokazno
sredstvo, razumijete, pomoću koga se može ući u trag zločinu i pronaći
zločinac. On strpa taj komad u džep. Poslije toga otvori vrata, propusti
čovjeka s teretom na leđima, zatvori vrata i pobježe, ne mareći mnogo da
dalje prati događaje i ne želeći naročito da bude tu kad ubojica baci ubijenog
u rijeku. Sad razumijete. Onaj koji je nosio leš, to je Jean Valjean; onaj koji
je imao ključ govori vam sada; a komad od kaputa...
Thénardier dovrši rečenicu izvadiv iz džepa i držeći, prema očima,
stegnut između dva palca i dva kažiprsta, jedan poderan komad čohe, sav
pokriven mrkim mrljama.
Marius je bio ustao blijed, jedva dišući, gledajući netremice komad crne
čohe, i, ne progovarajući nijedne riječi, ne odvajajući oka od tog dronjka, on
je namicao k zidu, i pružajući desnu ruku iza sebe, tražio je pipajući po zidu
jedan ključ koji je stajao u bravi na zidnom ormaru do kamina. Nađe taj
ključ, otvori ormar, zavuče unutra ruku ne gledajući, i ne skidajući
prestravljeno oko s te krpe koju je Thénardier držao raširenu.
Thénardier je, međutim, nastavio:
– Gospodine barone, ja imam vrlo jake razloge da vjerujem da je ubijeni
mladić bio neki bogat stranac koga je Jean Valjean navukao u klopku, a koji
je imao uza se ogromnu svotu novaca.
– Taj mladić sam bio ja, a evo kaputa! uzviknu Marius i baci na pod
jedan stari crni kaput sav krvav.
Zatim, istrgnuvši iz Thénardierovih ruku onu krpu, saže se nad kaput, i
prinese poderanom skutu odsječeni komad. Dva komada su se potpuno
spajala i komad je tačno dopunjavao kaput.
Thénardier se bio skamenio. On pomisli: Sad će me ljosnuti.
Marius se ispravi drhteći, očajan, ozaren.

839
 Zavuče ruku u džep, i pođe k Thénardieru, bijesan, pružajući mu i
podnoseći gotovo pod nos šaku punu banknota od pet stotina franaka i od
hiljade franaka.
– Vi ste gad! Vi ste lažov! Klevetnik, zločinac. Došli ste da obijedite toga
čovjeka, a vi ste ga opravdali; htjeli ste da ga upropastite, a vi ste ga slavom
ovjenčali. A vi, vi ste lopov! Vi ste ubojica. Ja sam vas vidio, Thénardier,
Jondrette, u onom ćumezu na Bolničkom bulvaru, ja znam o vama toliko da
bih vas mogao otjerati na robiju, pa čak i dalje, samo kad bih htio. Držite,
evo vam hiljadu franaka, huljo jedna! – baci hiljadarku Thénardieru. – Ah!
Jondrette, Thénardier, nevaljalče jedan! Neka vam ovo bude pouka,
staretinaru tajna, prodavaoče otkrivanja, kopaču pomrčine, bijedniče!
uzmite ovih pet stotina franaka, i izlazite odavde! Waterloo vas štiti.
– Waterloo! progunđa Thénardier, trpajući u džep pet stotina franaka
zajedno s hiljadarkom.
– Jest, ubojico, spasili ste život jednom pukovniku...
– Jednom generalu, reče Thénardier, dignuvši glavu.
– Jednom pukovniku! ponovi Marius kipteći od bijesa. Ne bih dao ni
prebijene pare za generala. A vi ste došli ovamo da se sramotite. Kažem
vam da ste počinili sva zločinstva. Idite! Gubite se! Budite samo sretni, to je
sve što želim. Ah! čudovište jedno! Evo još tri hiljade franaka. Uzmite ih.
Još sutra ćete otputovati u Ameriku, sa svojom kćerkom; jer vam je žena
umrla, gnusni lažove. Ja ću paziti na vaš odlazak, razbojniče, i izbrojit ću
vam pri odlasku dvadeset hiljada franaka. Idite, neka vam dođu glave tamo
negdje.
– Gospodine barone, odgovori Thénardier klanjajući se do zemlje, vječno
sam vam zahvalan.
Thénardier iziđe, ne shvaćajući ništa, zaprepašten i očaran ovim blagim
teretom kesa zlata i ovim pljuskom banknota.
Bio je zgromljen, ali zadovoljan; i bilo bi mu krivo da je imao na sebi
kakav gromobran protiv ovog groma.
Da svršimo što prije s ovim čovjekom. Dva dana poslije događaja o kome
sada govorimo, otputovao je, Mariusovim zauzimanjem, u Ameriku, pod
lažnim imenom, sa kćerkom Azelmom, i čekom od dvadeset hiljada franaka
za New York. Moralnoj bijedi Thénardieia, tog promašenog buržuja, nije bilo
lijeka; bio je u Americi ono što i u Evropi. Dodir loša čovjeka katkad je
dovoljan da pokvari dobro djelo i da od njega načini lošu stvar. S
Mariusovim novcem Thénardier je postao trgovac crnačkim robljem.
Čim je Thénardier izišao, Marius otrča u vrt gdje se Cosetta još šetala.
– Cosetto! Cosetto! Dođi, dođi brže. Hajdemo. Neka Basque otrči po

840
fijaker! Cosetto, gdje si? Ah bože moji On mi je spasao život! Ne gubimo
nijednog trenutku! Ogrni se šalom.
Cosetta pomisli da je poludio, i posluša.
Dah mu se bio zaustavio, držao je ruku na srcu da bi ga umirio. Išao je
tamo-amo krupnim koracima, grlio je Cosettu i govorio: – Ah! Cosetto! ja
sam nesretnik!
Marius je bio izvan sebe. Počinjao je nazirati u ovom Jeanu Valjeanu
neku veliku a sumornu ličnost. Izlazila mu je pred oči neka nečuvena vrlina,
uzvišena blaga, skršena u svojoj ogromnosti. Robijaš se preobražava u
Krista. Marius je bio zaslijepljen ovim čudom. On nije znao tačno šta vidi,
ali je to bilo veliko.
Za jedan trenutak, fijaker je bio pred vratima.
Marius reče Cosetti da se popne pa sam uskoči u kola.
– Kočijašu, reče, ulica Oružanog čovjeka broj 7.
– Ah! kako sam zadovoljna, reče Cosetta, što idemo u ulicu Oružanog
čovjeka! Nisam smjela da ti je spomenem. Vidjet ćemo gospodina Jeana.
– Tvoga oca! Cosetto, tvoga oca više nego ikad. Cosetto, sad mi se
otvaraju oči. Ti si mi rekla da nisi primila pismo koje sam ti pisao po
Gavrocheu. Ono je svakako palo u njegove ruke. Cosetto, on je došao na
barikadu da me spase. A pošto je njemu urođeno da bude anđeo, on je
spasao i druge, on je spasao Javerta. On me izvukao iz onog ponora da me
preda tebi. On me nosio na leđima u onom groznom kanalu. Ah! ja sam
čudovište od nezahvalnosti. Cosetto, pošto je bio tvoja providnost, bio je i
moja. Zamisli da je tamo bila jedna strašna jama u kojoj se mogao čovjek
utopiti sto puta, utopiti se u nečisti, Cosetto! a on me preko nje prenio. Bio
sam se onesvijestio; ništa nisam vidio, nisam ništa čuo, nisam mogao ništa
znati šta se sa mnom zbiva. Dovest ćemo ga natrag, uzet ćemo ga sa sobom,
htio on ne htio, neće nas više ostaviti. Samo da bude kod kuće! Samo da ga
nađemo! Ostatak života provest ću odajući mu najdublje poštovanje. Jest,
mora da je tako, Cosetto! Gavroche je svakako njemu predao pismo. Sve je
sad jasno. Ti razumiješ.
Cosetta nije ni riječi razumjela.
– Imaš pravo, reče mu.
A fijaker je jurio.

841
 V

NOĆ IZA KOJE SE RAĐA DAN

Čuvši da netko kuca na vrata, Jean Valjean se okrenu.
– Slobodno, reče slabim glasom.
Vrata se otvoriše, Cosetta i Marius se pojaviše.
Cosetta jurnu u sobu.
Marius ostade na pragu, naslonjen na dovratak.
– Cosetto! reče Jean Valjean, i uspravi se na stolici, raširenih i
uzdrhtalih ruku, prestravljen, modar, jeziv, s neizmjernom radošću u očima.
Cosetta, gušeći se od uzbuđenja, pade na grudi Jeanu Valjeanu.
– Tata, reče.
Izvan sebe, Jean Valjean je mucao:
– Cosetta! Ona! Vi, gospođo! To si ti! Ah, bože moj!
I, stegnut u Cosettinom naručju, on uzviknu:
– To si ti! Ti si ovdje! Ti mi dakle opraštaš!
Marius, sklopivši trepavice da bi zaustavio suze zakoraknu jednom i
promrmlja stežući grčevito usne da ne bi zajecao:
– Oče moj!
– I vi, vi mi opraštate! reče Jean Valjean.
Marius nije mogao ni riječi izustiti, a Jean Valjean dodade: – Hvala.
Cosetta skide šal i baci šešir na krevet.
– Smeta mi, reče.
I, sjednuvši starcu u krilo, podiže mu nježno sijedu kosu, i poljubi ga u
čelo. Jean Valjean nije se branio, zbunjen.
Cosetta, koja je vrlo nejasno počinjala ponešto razumijevati, još ga je više
milovala, kao da je htjela da otplati Mariusov dug.
Jean Valjean je mucao:
– Baš sam lud! Mislio sam da je neću više vidjeti. Zamislite, gospodine
Pontmercy, da sam baš u trenutku kad ste ulazili, govorio sebi: »Svršeno je.
Evo njene haljinice, ja sam zlosretan čovjek, neću više vidjeli Cosettu«. To
sam govorio baš kad ste se penjali uz stepenice. Zar nisam bio lud? Eto kako
čovjek poludi! Ne računam na boga, i dobri bog veli: »Ti misliš da će te

842
svatko ostaviti, ludo! Ne. Neće se to baš tako svršiti. Dede, ima jedan siroti
čiča kome treba anđeo«. I eto ti anđela, i on opet vidi svoju Cosettu! i on opet
vidi svoju malu Cosettu! Ah! baš sam bio nesretan!
Nije mogao jedan trenutak govoriti, potom nastavi:
– Doista sam osjećao potrebu da s vremena na vrijeme vidim malčice
Cosettu. Srcu treba neka kost da je grize. Ali sam osjećao da sam suvišan.
Samom sam sebi govorio: »Nisi im potreban, ostani u svom kutu, nitko
nema prava da vjekuje«. Ah! hvala bogu, opet je vidim! Znaš li, Cosetto, da
ti je muž vrlo lijep? Ali! imaš lijepi vezeni ovratnik, nego šta! Volim taj vez.
Muž ti ga je izabrao, zar ne? Ali treba ti kupiti i kašmirski šal. Gospodine
Pontmercy, dozvolite mi da joj govorim ti. Neće biti zadugo.
A Cosetta prihvati:
– Nije lijepo što ste nas ovako ostavili! Gdje ste to bili? Zašto ste tako
dugo ostali? Nekad su vaša putovanja trajala najviše tri-četiri dana. Slala
sam Nicolettu, uvijek isti odgovor: »Nije tu«. Kad ste se vratili? Što nam se
niste javili? Znate li da ste se promijenili? Ah! nevaljali tata! bio je bolestan,
a mi nismo znali! Gle, Mariuse, vidi kako mu je ruka hladna!
– Zbilja ste ovdje! Gospodine Pontmercy, vi mi opraštate! ponovi Jean
Valjean.
Na ovu riječ, koju Jean Valjean ponovi, sve što se nadimalo u Mariusovu
srcu, nađe oduška i izbi:
– Cosetta, čuješ li šta govori? On traži oproštaj od mene. A znaš li šta mi
je učinio, Cosetta? Spasio mi je život. Učinio je još više. Dao te je meni. I
pošto me je spasao, i pošto te je dao meni, šta je učinio od sebe? Žrtvovao se.
To je čovjek. I meni nezahvalnom, meni zaboravnom, meni nemilosrdnom,
meni grešnom, on mi veli: »Hvala!« Cosetto, da cijeli život provedem pred
nogama ovog čovjeka, i to bi bilo malo. Onu barikadu, onaj kanal, onaj
pakao, onaj smrad, on je sve to prošao mene radi, tebe radi, Cosetto! Pronio
me je kroz sve smrti koje je uklanjao od mene a primao na sebe. Sve vrste
hrabrosti, vrline, viteštva, svetosti, sve ih on ima! Cosetto, ovaj je čovjek
anđeo!
– Pst! pst! reče sasvim tiho Jean Valjean. Zašto tako govorite?
– Ali vi! uzviknu Marius s gnjevom u kome bijaše toliko poštovanja, zašto
vi to niste rekli? I vi ste krivi. Vi spasavate život ljudima, i krijete to od njih!
Još više, pod izgovorom da sebe razotkrivate, vi sebe klevetate. To je užasno.
– Govorio sam istinu, odgovori Jean Valjean.
– Niste, prihvati Marius, istina je cijela istina, a vi je niste rekli! Vi ste
spasili Javerta, zašto to niste rekli? Ja vam dugujem život, zašto to niste
rekli?

843
 – Zato što sam mislio kao i vi. Nalazio sam da imate pravo. Trebalo je da
se uklonim. Da ste znali šta je bilo u kanalu, zadržali biste me pored sebe.
Morao sam, dakle, šutjeti. Da sam govorio, to bi sve poremetilo.
– Šta bi poremetilo? Koga bi poremetilo? upade Marius. Zar vi mislite da
ćete ostati ovdje? Mi vas vodimo. Ah! Bože moj! Kad pomislim da sam
slučajno sve ovo doznao. Mi vas vodimo. Vi ulazite u našu zajednicu. Vi ste
njen i moj otac. Nećete ostati u ovoj strašnoj kući ni jedan dan više. Nemojte
misliti da ćete biti ovdje sutra.
– Sutra, reče Jean Valjean, neću biti u ovoj, ali neću biti ni u vašoj kući.
– Šta će to reći? odgovori Marius. Aha, ne damo više da putujete. Nećete
nas više ostaviti. Vi ste naši. Ne puštamo vas više.
– Ovoga puta nema šale, dodade Cosetta. Imamo dolje kola. Vodim vas.
Ako zatreba, i silu ću upotrijebiti.
I, smijući se, ona napravi pokret kao da diže starca na rukama.
– Vaša vas soba uvijek čeka, nastavi ona. Kad biste znali kako je vrt sada
lijep! Azaleje lijepo napreduju. Staze su posute šljunkom sa rijeke; ima
silnih ljubičastih školjkica. Jest ćete mojih jagoda. Ja ih zalijevam. I nema
više gospođe, i nema više gospodina Jeana, u republici smo, svi jedan
drugom kažemo ti, je li tako, Mariuse? Program je izmijenjen. Kad biste
znali, tata, kakva me je žalost snašla: jedan crvendać napravio je bio
gnijezdo u jednoj rupi u zidu; jodna mi ga je mačka pojela. Moj siroti mali
crvendać uvijek je izvirivao na svoj prozor i gledao me! Plakala sam za njim.
Došlo mi je da ubijem mačku! Ali sada nitko više ne plače. Svatko se smije,
svatko je sretan. Vi ćete doći s nama. Što će djed biti zadovoljan! Vi ćete
imati svoj dio u vrtu koji ćete raditi, a vidjet ćemo da li će vaše jagode biti
tako dobre kao moje. A onda, činit ću sve što zaželite, a vi ćete mene slušali.
Jean Valjean ju je slušao ne čujući je. On je čuo više muziku njenog glasa
nego smisao njenih riječi; jedna od onih krupnih suza koje su mračni biseri
duše skupljala se polako u njegovom oku. On prošaputa:
– Da je bog dobar, dokaz je to što je ona ovdje.
– Tata! reče Cosetta.
Jean Valjean produži:
– Bilo bi doista divno živjeti zajedno. Njihova su drveta puna ptica, šetao
bih se s Cosettom. Živjeti kao ljudi, pozdravljati se, zvati se u vrtu, to je tako
lijepo. Viđali bismo se jedno s drugim još od same zore. Radili bismo svaki
svoj dio vrta. Ona bi mi davala da jedem njenih jagoda, a ja bih je puštao da
bere moje ruže. To bi bilo divno. Samo...
Prekide i reče blago:
– Šteta.

844
 Suza se ne skotrlja, nego presuši, a Jean Valjean je zamijeni jednim
osmijehom.
Cosetta uze starčeve ruke u svoje.
– Bože moj! reče, ruke su vam još studenije. Da niste bolesni? Da li vas
nešto boli?
– Mene? ne, ništa me ne boli, odgovori Jean Valjean, dobro mi je. Samo...
Zastade.
– Samo šta?
– Samo što ću sad umrijeti.
Cosetta i Marius zadrhtaše.
– Umrijeti! viknu Marius.
– Jest, ali to nije ništa, reče Jean Valjean.
On predahnu, nasmiješi se i nastavi:
– Cosetto, ti si mi govorila, nastavi, govori još, tvoj mali crvendać je dakle
poginuo, govori da slušam tvoj glas.
Marius, skamenjen, gledao je starca.
Cosetta vrisnu.
– Tata! tata moj! vi ćete živjeti! Morate živjeti. Hoću da živite, čujte!
Jean Valjean podiže pobožno k njoj glavu.
– Oh, jest, zabrani mi da umrem. Tko zna? Možda ću pokušati. Baš sam
htio da umrem kad ste došli. To me zaustavilo, i činilo mi se kao da se
ponovo rađam.
– Vi ste puni snage i života, uzviknu Marius. Zar mislite da se to tek tako
umire? Vas je tuga morila, sad neće više. Sad vas ja molim za oproštaj, i to
na koljenima! Vi ćete živjeti, živjeti, s nama, živjeti dugo. Mi vas uzimamo.
Nas dvoje ovdje imat ćemo odsad da mislimo samo o jednom, o vašoj sreći!
– Vidite, prihvati Cosetta sva u suzama, da Marius kaže da nećete
umrijeti.
Jean Valjean se neprestano smiješio.
– I kad biste me uzeli, gospodine Pontmercy, zar ja ne bih bio ono isto što
sam! Ne, bog je mislio kao vi i ja, a on ne mijenja mišljenje; treba da se ja
uklonim. Smrt je dobro poravnanje. Bog zna bolje od nas šta nam treba. Da
vi budete sretni, da gospodin Pontmercy ima Cosettu, da se mladost spoji s
jutrom, da ima oko vas, djeco moja, jorgovana i slavuja, da vaš život bude
jedna lijepa livada obasjana suncem, da vaša duša bude puna svih nebeskih
milina, i da ja, koji nisam ni za šta, umrem sada, – sve je to svakako dobro.
Vidite, budimo pametni, ništa se tu više ne može, ja osjećam da je svemu

845
kraj. Prije jednog sata, bio sam se onesvijestio. A noćas sam popio cijeli onaj
lonac vode. Što ti je muž dobar, Cosetto. S njim ti je mnogo bolje nego sa
mnom.
Nešto se čulo na vratima. To je bio liječnik koji je ušao.
– Dobar dan i zbogom, doktore, reče Jean Valjean. Evo moje dječice.
Marius priđe liječniku. Reče mu samo ovu jednu riječ: – Gospodine? .. ali
je u načinu kako ju je izgovorio bilo sadržano cijelo pitanje.
Liječnik odgovori na pitanje jednim značajnim pogledom.
– Zato što se nešto ne dopada, reče Jean Valjean, ne treba biti
nepravedan prema bogu.
Nasta tajac. Svima bijaše tjeskobno u grudima.
Jean Valjean se okrenu Cosetti. Gledaše je kao da hoće da joj sa sobom
odnese lik zanavijek. I u onom dubokom mraku u koji je bio sišao mogao se
još ushititi gledajući Cosettu. Odsjaj ovih milih obraza obasjavao je njegovo
blijedo lice. I na grob može pasti svjetlost.
Liječnik mu opipa puls.
– Ah! to ste mu vi bili potrebni! promrmlja gledajući Cosettu i Mariusa.
I, naginjući se Mariusu nad uho, dodade vrlo tiho:
– Suviše kasno.
Ne prestajući gotovo da gleda Cosettu Jean Valjean pogleda mirno
Mariusa i liječnika. Iz njegovih usta čuše se ove riječi:
– Ništa nije umrijeti; strašno je ne živjeti.
Najedanput se podiže. Ovo vraćanje snage ponekad je znak same smrti.
Pođe čvrsto k zidu, ukloni Mariusa i liječnika, koji ga htjedoše pridržati,
skide sa zida malo bakarno raspelo koje je visilo, vrati se i sjede kao da je
potpuno zdrav, i reče glasno metnuvši raspelo na stol:
– Evo velikog mučenika.
Potom mu se grudi ugnuše i glava zanese, kao da je grobom omamljen, a
ruke mu, obje na koljenima, stadoše grepsti noktima po hlačama.
Cosetta ga je pridržavala za rame, i jecajući starala se da mu što kaže, ali
nije mogla. Među riječima pomiješanim s onom otužnom pljuvačkom što
prati suze, moglo se razabrati ovo: – Tata, ne ostavljajte nas. Nemoguće da
smo te našli samo da te izgubimo?
Moglo bi se reći da umiranje krivuda. Ono se pomakne, odmakne, pođe
grobu, i vrati se životu. Tumara.
Poslije ove polunesvjestice, Jean Valjean ojača, odmahnu glavom kao da
hoće da strese mrak s čela, i gotovo se potpuno osvijesti. Uze jedan kraj
Cosettina rukava i poljubi ga.

846
 – Povratio se! Doktore! Povratio se! kliknu Marius.
– Vi ste oboje dobri, reče Jean Valjean. Da vam kažem što me tištalo.
Tištalo me, gospodine Pontmercy, što niste htjeli da dirnete u onaj novac. A
to je istinski novac vaše žene. Sad ću vam objasniti, djeco, i zato mi je milo
što vas vidim. Crni gagat dolazi iz Engleske, bijeli gagat dolazi iz Norveške.
Sve to stoji u ovom papiru ovdje koji ćete čitati. Za grivne sam izmislio da
zamijenim petlje od zalemljenog lima limenim petljama koje se zakopčavaju.
To je ljepše, bolje, jeftinije. Pojmit ćete koliko se tu može zaraditi. Cosettini
novci zaista su njeni. Kazujem vam i ove pojedinosti da biste se umirili.
Vratarka bijaše došla i gledala je kroz odškrinuta vrata. Liječnik joj dade
znak da ide, ali nije mogao spriječiti da ova dobra žena prije odlaska ne
zapita samrtnika:
– Da zovem svećenika?
– Imam jednog, odgovori Jean Valjean. Izgledalo je da prstom pokazuje
na neku tačku iznad glave kao da vidi tamo nekoga.
Po svoj prilici, biskup je prisustvovao ovom umiranju.
Cosetta mu, pažljivo, podmetnu jedan jastuk pod leđa.
Jean Valjean nastavi:
– Gospodine Pontmercy, ne bojte se, preklinjem vas. Onih šest stotina
hiljada franaka doista su Cosettini. Sve bi mi, znači, muke bile uzalud kad
ili vi ne biste uživali! Uspjeli smo bili da vrlo dobro radimo onu staklariju.
Takmičili smo se s takozvanim berlinskim nakitom. Ne može se, međutim,
konkurirati crnom njemačkom staklu. Dvanaest tuceta, u kojima ima
hiljadu i dvjesta vrlo lijepih izrađenih zrna, stoje samo tri franka.
Kad umire netko tko nam je drag, gledamo ga pogledom koji se hvata za
nj i koji bi htio da ga zadrži. Oboje, nijemi od strepnje, ne znajući šta da
kažu smrti, očajni i uplašeni, stajali su pred njim. Cosetta je držala Mariusa
za ruku.
Jean Valjean je svakog trenutka popuštao. Opadao je; primicao se
tamnom vidiku. Dah mu se prekidao; mali hropac ga je presijecao. S mukom
je ruku pomicao, noge su mu bile ukočene, a što su noge i ruke više
obamirale i tijelo malaksavalo, to je veličanstvo duše više raslo i širilo se po
njegovom čelu. Sjaj nepoznatog svijeta vidio se već u njegovoj zjenici.
Lice mu je blijedilo i osmjehivalo se. Tu nije bilo više života, bilo je nešto
drugo. Disanje je opadalo, a pogled rastao. To je bio leš na kome osjećate
krila.
Dade znak Cosetti da priđe, pa zatim Mariusu; bili su to očevidno
posljednji trenuci posljednjeg sata, i on im stade govoriti glasom tako slabim
koji kao da je dolazio izdaleka, pa se činilo da ima neki zid između njih i

847
njega:
– Priđi, priđite oboje. Veoma vas volim. Oh! Kako je lijepo umrijeti ovako!
I ti mene voliš, draga Cosetto. Znao sam dobro da je tebi uvijek bio mio tvoj
čičica. Kako si dobra što si podmetnula ovaj jastuk! Ti ćeš malo plakati za
mnom, je li? Nemoj mnogo. Neću da istinski tuguješ. Treba da se dobro
zabavljate, djeco. Zaboravio sam vam reći da se na naušnicama bez jezika
zarađivalo više nego na svemu ostalom. Troškovi za dvanaest tuceta iznosili
su deset franaka, a to se prodavalo za šezdeset franaka. Doista, lijepa
zarada. Ne treba se dakle čuditi otkud onih šest stotina hiljada franaka,
gospodine Pontmercy. To je pošten novac. Možete biti bogati bez brige.
Treba da imate kola, ložu u kazalištu, lijepe plesne haljine, draga Cosetto,
pa onda da dajete dobre večere za svoje prijatelje, da budete vrlo sretni.
Maloprije sam pisao Cosetti. Naći će moje pismo. Njoj ostavljam ona dva
svijećnjaka na kaminu. Od srebra su; ali su za mene od suhog zlata; od
dijamanata; u njima lojanice postaju voštanice. Ne znam da li je onaj koji mi
ih je dao zadovoljan gore mnome. Činio sam što sam mogao. Djeco moja, ne
zaboravite da sam siromah, sahranite me ma gdje i stavite ozgo ploču,
koliko da se zna mjesto. To je moja volja. Nikakva imena na ploči. Ako
Cosetta dođe koji put, bit će mi milo. I vi, gospodine Pontmercy. Moram vam
priznati da vas nisam uvijek volio: molim vas da mi to oprostite. A sada, ona
i vi, vi ste jedno. Veoma sam vam zahvalan. Osjećam da je Cosetta s vama
sretna. Kad biste znali, gospodine Pontmercy, kolika su mi radost bili njeni
rumeni obrazi; kad bih je vidio iole blijedu, snuždio bih se. Ima u ormaru
jedna novčanica od pet stotina franaka. Nisam u nju dirnuo. To je za
sirotinju. Cosetto, vidiš onu haljinicu, tamo na krevetu? Poznaješ li je? A
ima samo deset godina otada. Kako vrijeme prolazi! Bili smo vrlo sretni. S
tim je svršeno. Djeco, ne plačite, ne idem ja tako daleko. Vidjet ću vas ja
otud. Pogledat ćete samo noću, pa ćete vidjeti da se smiješim. Cosetto, sjećaš
li se Montfermeila? Bila si u šumi, plašila si se; sjećaš li se kada sam uzeo
držak od vedra s vodom? Tada sam prvi put dodirnuo tvoju jadnu ručicu.
Bila je ledena! Ah! onda su vam ruke bile crvene, gospođice, a sad su vam
veoma bijele. A velika lutka! Sjećaš li se nje? Zvala si je Katarina. Žalila si
što je nijesi ponijela u samostan! Što si me ponekad nasmijala, slatki moj
anđele! Kad bi padala kiša, ti bi bacala slamke u oluke i gledala kako plove.
Jednom sam ti dao mačku od pruća i loptu s perima žutim, plavim, zelenim.
A ti si je zaboravila. Bila si vragolasta onako mala! Mnogo si se igrala.
Vješala si trešnje o uši. To su sve davnašnje uspomene. Šuma kroz koju sam
prošao sa svojim djetetom, drveta ispod kojih smo se šetali, samostan u
kome smo se krili, veseli djetinji smijeh, sve je to sjena. Uobražavao sam da
je sve to moje. Evo dokle je išla moja glupost. Oni Thénardierovi bili su
rđavi ljudi. Treba im oprostiti. Cosetto, došao je evo trenutak da ti kažem i

848
ime tvoje majke. Zvala se Fantina. Upamti to ime: Fantina. Klekni kad god
ga spomeneš. Ona je mnogo patila. Ona te je mnogo voljela. Njoj se okrenulo
na nesreću sve što se tebi okrenulo na sreću. To je bog dodijelio. On je gore,
on nas sve vidi, i on zna šta radi i usred velikih zvijezda. Ja evo odlazim,
djeco moja. Volite se uvijek. Samo to još postoji na ovom svijetu, volite se.
Mislit ćete katkad na onog jadnog starca koji je umro ovdje. O moja Cosetto!
nije moja krivnja vjeruj, što te nisam vidio toliko vremena, srce mi se
stezalo; dolazio sam blizu tvoje ulice, morao sam čudnovato izgledati
ljudima pored kojih sam prolazio, bio sam kao lud, jedanput sam izišao bez
šešira. Djeco moja, pogled mi se evo muti, imao sam još puno toga da vam
kažem, ali svejedno. Mislite malko na mene. Vi ste blagoslovena stvorenja.
Ne znam šta mi je, ali vidim neku svjetlost. Priđite još bliže. Umirem sretan
Dajte mi svoje glave, da položim ruke na njih.
Cosetta i Marius klekoše izbezumljeni, gušeći se od suza, svatko sa po
jednom rukom Jeana Valjeana. Ove, svete ruke ne micahu se više.
Bio je zavaljen, dva svijećnjaka su ga obasjavala svojom svjetlošću;
njegovo blijedo lice gledalo je u nebo, on je puštao Cosettu i Mariusa da mu
ruke obasipaju poljupcima; bio je mrtav.
Noć je bila bez zvijezda i sasvim mračna. U toj tami, bez sumnje, stajao je
neki ogromni anđeo, raširenih krila, i čekao dušu.

849
 IV

TRAVA SKRIVA A KIŠA SPIRA

Na groblju Père Lachaise, blizu opće rake, daleko od otmjenog kraja ovog
mrtvačkog grada, daleko od svih širokih grobnica što pred vječnošću šire
rugobne mode smrti, u jednom pustom kutku, uz jedan stari zid, pod jednom
velikom tisom, uz koju se puže ladolež, usred pirike i mahovine, ima jedna
ploča. Ova ploča nije više nego druge pošteđena od zuba vremena, od
plijesni, od lišaja, od ptičjeg izmeta. Voda je bojadiše zeleno, zrak je crni. U
blizini nema nikakve staze, pa nitko ne mari da ide tamo, jer je trava visoka
i noge se odmah okvase. Kad sunce malo ogrije, gušteri se po njoj sunčaju.
Svud naokolo talasa se divlja zob. U proljeće, grmuše pjevaju na drveću.
Ta je ploča sasvim gola. Kad su je tesali, mislili su samo na potrebu
groba, i starali su se tek toliko da bude dosta duga i dosta široka da pokrije
jednog čovjeka.
Na njoj nema nikakva imena.
Samo, prije dosta godina, nečija je ruka na njoj napisala olovkom ova
četiri stiha, koja su malo-pomalo postala nečitka od kiše i prašine, i koja su
po svoj prilici danas zbrisana:

Spava. Mada sudba bješe mu zločesta,

Poživje. Umrije kad anđela mu nesta;
Dođe to prirodno za sijede mu vlasi,
Kao noć kad padne a dan se ugasi.

KRAJ

850
 POGOVOR

ZVUČNA JEKA XIX STOLJEĆA

Mon âme aux milles voix que le Dieu que j’adore
Mit au centre de tout comme un écho sonore.
Hugo: Feuilles d’automne

Victor Hugo, francuski pjesnik, dramatičar, pripovjedač, prigodni mislilac

i političar, a napokon nacionalna svetinja i reprezentativni Evropljanin –
ispunio je XIX stoljeće zvukom i zvekom svojih stihova, svojim uspjesima i
svojom slavom. Nakon tolikog slavljenja morala se pojaviti i oprečna
tendencija, a kao što su »hugolatri« prevršili mjeru, tako su je prevršili i oni
kritičari koji Hugoa sasvim negiraju i kao pisca, i kao čovjeka.
Rodio se u Besançonu 26. veljače 1802. Otac mu je bio oficir i, služeći
Napoleona, promijenio mnoge garnizone. A kako vodi sa sobom obitelj,
Victor je prvo djetinjstvo proveo na Korzici i na otoku Elbi, zatim u Italiji i
napokon u Španjolskoj. Šarene vizije što ih je dijete prikupilo na tim
ratničkim pohodima u poluegzotičnim krajevima, poslužit će kasnije
pjesniku da njima oživi i oboji stihove, dajući im lokalni kolorit. Deset mu je
godina kad se mati sa svoja tri sina (Victor je najmlađi) nastanjuje u Parizu
u bivšem cistercitskom samostanu koji je za vrijeme revolucije pretvoren u
politički klub. Otac se nakon dvogodišnjeg izbivanja, vraća kao general, a
porodica seli, ali ostaje u Parizu. Victora daju u internat, polazi predavanja
u liceju Louis-le-Grand odakle će prijeći na visoku tehničku školu, École
Polytechnique kojoj je Napoléon dao vojničko ustrojstvo. Otac bi htio da mu
sin postane oficir ili inženjer, ali Victora zaokuplja literatura. U četrnaestoj
godini zapisuje u svoj dnevnik: »Hoću biti Chateaubriand ili ništa«, a već
iduće godine sudjeluje u pjesničkom natječaju Francuske akademije i
polučuje prvu svoju nagradu.
Zaredaše nagrade, a 1819. imenuje ga akademija u Tuluzu »meštrom
cvjetnih igara« (maître ès jeux floraux) što je za mladoga pjesnika velika
počast. Koncem iste godine osiuvn s bratom Abelom i bratom Eugenom
časopis koji nije dugog vijeka. Zove se Conservateur littéraire, a zastupa
klasicistička načela. God. 1822. objavljuje prvu pjesničku zbirku i prima od
Luja XVIII godišnju nagradu od 1.000 franaka, koja se doskora

851
podvostručuje. Pošto je spomenuti časopis prestao izlaziti, surađuje u prvom
romantičnom glasilu. To je Muse Française, organ kršćansko-rojalističkog
krila romantizma.
Mladi pjesnik koji pokazuje mnogo praktičnog duha sniva o slavi i
ljubavi, a kako mu sve polazi za rukom, ostvarit će doskora svoj san i
vjenčati se s djevojkom u koju se zaljubio kao osamnaestogodišnji mladić.
God. 1822. (kad su izašle Ode, prva njegova zbirka) uzeo je za ženu Adelu
Foucher s kojom će izroditi četvoro djece: dvije kćeri i dva sina. Posljednje se
dijete rodilo 1830. kad Hugo doživljava svoj najveći kazališni uspjeh
(premijera Hernanija).
Supruzi koji bijahu, kad se uzeše, sasvim mladi, gotovo djeca, sada su
odrasli ljudi. Proživjeli su svoj ljubavni san i neprimjetno se otuđili jedno od
drugoga. Doskora će svaki poći svojim putem, a negdašnji idealni brak,
prometnut će se u konvencionalnu bračnu zajednicu. O krivnji gospođe
Hugo saznalo se indiskrecijom Sainte-Beuvea, kućnog prijatelja, koji ne
mogaše odoljeti da svoje uspjehe literarno ne obradi. Krivnjom gospodina
Hugoa pozabaviše se pomno književni historičari, iznoseći natenane njegovo
prijateljstvo s glumicom Juliette Drouet s kojom je bio povezan punih
pedeset godina pa se ta ilegalna veza pokazala trajnijom od braka.
Od 1827, kad izlazi predgovor Cromwellu koji se smatra najvažnijim
proglasom romantične škole, pa do 1843, kad na pozornici propada
posljednja njegova drama Burggrafi (Les burgraves), Hugo upravlja
romantičnim pokretom. Neobično je plodan: piše pjesme, kazališne komade,
romane. Osam knjiga pjesama, pet velikih pripovijesti i jedan povijesni
roman, desetak drama, pa jednu historijsko-političku raspravu, jedan
kulturno-historijski putopis, jednu knjigu kritika... God. 1841. ulazi
napokon u Akademiju, pošto je pet puta uzalud kandidirao. Onda duga
stanka: gotovo deset godina Victor Hugo ništa ne objavljuje.
Što je nagnalo rječitog pjesnika da šuti? Što je nagnalo radinog,
ambicioznog, promućurnog literata da se tako dugo odriče književne slave i
honorara? Dva su glavna razloga. Prvo je tragična smrt njegove najstarije
kćeri Leopoldine koja se utopila u Villequieru s mladim svojim suprugom;
drugo je bučni neuspjeh spomenute drame kojom Hugo završava svoju
kazališnu karijeru. Tom se prilikom jasno pokazalo da je dotadašnji
romantizam dotrajao, a Victor Hugo prima ovu lekciju: kad se bol zbog
gubitka ljubljene kćeri bude stišala, Hugo se neće vratiti u književnu arenu
nego će se dati na politiku.
God. 1845. imenovan je u Gornju kuću (Chambre des Pairs), a doskora je
zapažen kao govornik. Znatno je evoluirao: kao član Ustavotvorne skupštine
1848. i Zakonodavne 1849. Hugo se zalaže za napredne ideje. Brani slobodu

852
štampe, pobija Fallouxov zakon o nastavi, traži da se ukine smrtna kazna i
svakom prilikom zahtijeva socijalne reforme i pravedniju podjelu dobara.
Znamenite su njegove riječi: »Ja sam jedan od onih koji drže i koji se nadaju
da se može ukinuti bijeda.« Negdašnji legitimist koji je od Bourbonâ primao
godišnju rentu za pjesničko-političke zasluge sada je demokrat, a nakon
četrdesetosme i republikanac. Sjeća se da je romantizam u stvari
revolucionaran, da je taj književni prevrat logična posljedica i nastavak
građanske revolucije pod konac prošloga stoljeća i da je on – Victor Hugo –
demokratizirao francusku književnost »nasadivši francuskom rječniku
crvenu frigijsku kapu«.
Zatečen državnim udarom u prosincu 1851, Hugo načas koleba, ali onda
odlazi u progonstvo. Neće prignuti glavu pred uzurpatorom koga će u svojim
satirama prozvati Napoleonom Malim (Napoléon le Petit), za razliku od
velikog Napoleona kojeg je uvijek slavio. Odlazi najprije u Belgiju, vodeći sa
sobom Adelu i Juliettu, a onda na otok Jersey gdje ostaje tri godine. Pošto je
odatle istjeran, povlači se na Guemesey gdje će stolovati do konca svoga
progonstva.
Oči Evrope uprte su u Hauteville-House na malom normanskom otoku
odakle Victor Hugo šalje svoje poruke svijetu. U progonstvu nastaju glavne
pjesničke zbirke: Kažnjavanja (Les châtiments, 1853) satiričko-polemički
sastavi, Razmatranja (Les contemplations, 1856), lirski sastavci i prvi dio
Legende vjekova (La Légende des siècles, 1859), koji sadrži epske sastavke,
a hoće da prikaže čovjeka »od Eve, majke ljudi, do Revolucije, majke
narodâ«. U progonstvu nastaju i tri velika romana, među njima i Jadnici
(Les misérables, 1862), koji su uz Našu Gospu Parišku (Notre Dame de
Paris, 1831) najpoznatije pripovjedačko djelo Victora Hugoa.
Valovi udaraju o strme obale maloga otoka, buči more i huče vjetrine, ali
je glas pjesnika koji se nastanio na samotnoj hridi jači od buke valova, jači
od huke vjetra. Prestiž prognanika pojačava prestiž pjesnika. A kao što se
nekoć u doba romantične vojne, zalagao za prava ličnosti, tako se sada
zalaže za prava naroda i za socijalnu pravdu. Podjarmljeni narodi gledaju u
njemu svoga branitelja, potlačene klase svoga zaštitnika, a zlobnici
šarlatana koji vješto i ustrajno pozira. Nude mu amnestiju, ali se on neće
vratiti. »Vratit ću se – veli on – kad se bude vratila sloboda.«
Došao je i taj čas kad je Victor Hugo, nakon devetnaest godina stupio
opet na francusko tlo. Vratio se u Pariz kad je proglašena republika. Doživio
je strahote opsade i opjevao nedaće koje zadesiše Francusku u Strašnoj
godini (L’Année terible). Teško se snalazi kao svi emigranti, jer život za
njihove odsutnosti nije stao. Uoči Komune odlazi iz Pariza i boravi neko
vrijeme u Belgiji. Zbog obiteljskih razloga, vele jedni; da se ne bi morao

853
opredijeliti, vele drugi. Ipak se opredijelio založivši se plamenim riječima za
pariški puk, čime se zamjerio reakciji, ne zadovoljivši međutim komunare,
jer je njegov protest došao prekasno, a nije bio dovoljno jasan ni odrešit.
God. 1871. vraća se u Francusku i ulazi iste godine u parlamenat, a 1876.
ući će u senat. Dnevna ga politika sve manje interesira, ali na književnom
polju radi bez predaha. Skuplja i dotjeruje stara djela, piše nova i stalno
objavljuje stihove i prozu. Dospio je objaviti još desetak pjesničkih zbirki,
jedan veliki roman i razne kritičke spise, zapamćenja, opaske i slično.
Njegove su knjige bogata riznica francuskog jezika: Hugo je uz Rabelaisa
najveći jezični tvorac u francuskoj književnosti, a njegov je vokabular
upravo golem, veći od Shakespeareova (oko 150.000 riječi). Uopće je sve u
njega golemo, premda je u nekim stvarima bio veoma sitan. No tko da to
primjeti u tom preobilju boja i oblika, osoba i stvari, događaja svake ruke?
Tko da digne glas u tom šumu i orljavi, tko da nadglasa tu grmljavinu, tko
da odoli toj bujici tonova?

God. 1882. slavi Pariz, Francuska, sav kulturni svijet osamdesetu

obljetnicu pjesnika i pisca koga smatraju prorokom, društvenim
reformatorom, štoviše, svecem. A kad je 23. svibnja 1885. umro, Pariz mu
priređuje nezapamćeni sprovod. No u jeku žalobnih svečanosti javljaju se
prvi glasovi koji će slavnom pokojniku poreći gotovo sve zasluge.
Započeo je veliki posmrtni proces koji do dana današnjega nije završen.
Jer kada se god činilo da je Victor Hugo konačno klasificiran i da je obračun
dokončan, iskrsli su novi momenti koji dokazuju da čudesna ta egzistencija,
usprkos svojim nedostacima, umjetničkim i ljudskim pogreškama, nije
iscrpljena, nego još uvijek živi i djeluje.
Bijaše doista čovjek s tisuću glasova, kako je samodopadno, ali tačno,
nazvao sebe u Jesenjem lišću, zvučna jeka svoga vremena, njegovih želja i
nada, velikih ostvarenja i jadnih kompromisa. Našavši se u centru zbivanja,
dovoljno bezličan i prilagodljiv da bude svestran, ne zaostavši nikad za
modom, obdaren uz to fantastičnom snagom izražavanja – Hugo je zacijelo
jedan od najvećih saputnika XIX stoljeća, a njegovo djelo svjedočanstvo koje
se ne da izbrisati.

Ivo HERGEŠIĆ

854