Bogoslovska smotra, 85 (2015.

) 3, 759–778

UDK 141.319.8:316.356.2"712"
Primljeno: 11. 3. 2015.
Prihvaćeno: 28. 9. 2015.
Pregledni članak

RAZARAJUĆI ČIMBENICI BRAKA I OBITELJI

Ivan KOPREK
Filozofski fakultet Družbe Isusove
Hrvatski studiji – Sveučilište u Zagrebu
Jordanovac 110, p.p. 169, 10 001 Zagreb
ikoprek@ffdi.hr

Sažetak

U kontekstu vremena u kojemu živimo ljudsko se mišljenje i djelovanje razotkriva

u svojoj mnogostrukoj destruktivnosti. Destrukcija označava rušenje, razgrađivanje,
pustošenje, rasipanje, propadanje, uništavanje – zapravo smrt. U raznim antropo-
loškim redukcionizmima danas se udaljavamo od zdrave slike o čovjeku. Razara se
čovjek i njegov okoliš. Otvoreno se promiču mržnja i nasilje – »kultura smrti«.
U unakrsnoj vatri raznorodnih destruktivnih opasnosti danas se nalaze brak i
obitelj. Proživljavaju ozbiljnu krizu i postali su predmetom nepoštedne manipulacije
kojoj je cilj umanjiti njihovo značenje i razoriti im bit. Štoviše, mnogi danas vode otvo-
reni rat protiv braka i obitelji iz političkih, ekonomskih i inih – naročito pak ideoloških
uvjerenja (papa Franjo govori o »ideološkoj kolonizaciji«). Posebno se u tome ističu tri
ideologije: komunizam, feminizam i genderizam.
Uz »ideološke« čimbenike postoje i mnogi drugi »nutarnji« čimbenici koji rastaču
brak i obitelj: od ljudske sebičnosti, nespremnosti i nesposobnosti za komunikaciju do
bračne nevjernosti i zala različitih ovisnosti.
Ključne riječi: brak, obitelj, postmoderna, »kultura smrti«, »ideološki kolonijalizam«,
feminizam, genderizam, rodna teorija.

Uvod

U kulturalnom kontekstu vremena u kojemu živimo ljudsko se mišljenje i dje-

lovanje sve češće razotkriva u svojoj mnogostrukoj destruktivnosti. Fenomen
destrukcije sve je jasnije prepoznatljiv kao neposredna prijetnja postojanju
samoga čovjeka.
759
 Ivan KOPREK, Razarajući čimbenici braka i obitelji

Destrukcija označava negiranje, rušenje, razaranje, razgrađivanje, pusto-

šenje, rasipanje, propadanje, uništavanje – zapravo smrt. U raznim antropo-
loškim redukcionizmima danas se bez ikakve odgovornosti udaljavamo od
istinske »slike o čovjeku«.1
Mnogo je toga u posljednjih nekoliko stoljeća stavljeno pod giljotinu
destrukcije. Rastače se školstvo, odgoj, obrazovanje, ruše se sustavi i burze,
norme morala i okviri znanja. Razara se čovjek i njegov okoliš. Nijekanje ruši
sve ono što čini strukturu i osigurava poredak: autoritet, hijerarhiju, moć itd.
Otvoreno se promiču mržnja i nasilje – kaos i »kultura smrti«.2
Uništavanje ponekada daje osjećaj moći. Zapravo hrani nasilje. Prema
izvješću socioloških i pedagoških istraživanja, nasilje zaokuplja sve sektore
današnjega društvenog života.3 Pojavljuje se u znakovima rušilačkoga i uni-
štavajućega bijesa prema svemu postojećemu. Zanimljivo je slijediti, kako reče
Erich Fromm, »anatomiju ljudske destruktivnosti«.4
Svojeglava logika nekontrolirane volje za dominacijom, zapravo žudnja
za moći, pokorila je i samoga čovjeka, pretvorivši ga u puko sredstvo. Može
se reći da čovjekova svojeglavost neizbježno dovodi do toga da se izolira od
drugih, da sam sebe otjera u progonstvo, da jednostavno raskine sa svim vri-
jednostima koje postoje izvan njega. Na taj se način on duhovno pustoši i osi-
romašuje. S druge strane prepušta se sustavu zamjenjivosti funkcija i reciproč-
nosti uloga.
Vrijeme u kojemu živimo možemo nazvati vremenom razuzdane volje.
Usredotočena na samu sebe, volja prestaje težiti dobru drugoga – što je inače
njezina prirodna sklonost i što se oduvijek nazivalo ljubavlju – i svodi samu sebe
na golu žudnju. Ona se veže uz čovjekovo »ja« i djeluje u poražavajućoj negaciji
drugih. S jedne strane, danas čovjek postaje bez svojega »ja« – »bez-ja-k«, a s
druge pak strane, sve usmjeruje na sebe – »sebičnjak« spreman posvuda pro-
voditi svoju »ego-diceju«5.

1
Usp. Wilfried GRIESSER (ur.), Reduktionismen und Antworten der Philosophie, Würzburg,
2012., 7–13.
2
Usp. Donald De MARCO – Benjamin WIKE, Arhitekti kulture smrti, Split, 2011.
3
Usp. Roland BAADER, Totgedacht. Warum Intellektuelle unsere Welt zerstören?, Gräfelfing,
2002.; René GIRARD, La Violence et le Sacré, Paris, 1972. O Girardovu djelu: Wolfgang
PALAVER, R. Girard mimetische Theorie – im Kontext kulturtheoretischer und gesellschaftspo-
litischer Fragen, Münster, 2008.
4
Usp. Erich FROMM, Anatomija ljudske destruktivnosti, Zagreb, 1989.
5
Usp. Michael ONFRAY, La puissance d’exister. Manifeste hédoniste, Paris, 2006.; navedeno
prema: Mišel ONFRE, Moć postojanja. Hedonistički manifest, Beograd, 2007., 67.
760
Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 3, 759–778

1. Postmoderna i fenomenologija destrukcije

Vrijeme u kojemu živimo uokvireno je onim što se obično naziva postmoder-
nom. Newageovska misaona oluja, sažeta u naziv »postmoderna«, poharala je
čovjekovu svijest i savjest.6 Njezine posljedice oblikovale su (i oblikuju) nov
model misli i stilova života. Utapamo se u sveobuhvatnim virovima relati-
vizma. Govori se o relativiziranju trajnosti istine i stalnosti etičkih načela kako
u privatnome tako i u društvenome životu. Zazire se od trajnih vrijednosti i
napornoga razmišljanja.
Postmoderni čovjek ulazi u prostor u kojemu nitko nije spreman na
apstraktno ali i jasno razmišljanje. Moral, etika i ljudsko dostojanstvo stavljaju
se pod giljotinu ciničnih, zapravo neodgovornih arhitekata genoma i alkemi-
čara gena. Upravo je zato čovjek na početku XXI. stoljeća zaigran relativizmom
i individualizmom, opojen svojim strastima, došao do mutne spoznaje o vla-
stitoj slobodi bez odgovornosti.
Postmoderna podržava ideje destrukcije i antihumanizma. Njemački
»škandal-filozof« Peter Sloterdijk otvoreno zagovara proizvodnju čovjeka à la
carte.7 Iste ideje podupire dobitnik Nobelove nagrade za medicinu i voditelj
Humane Genome Project američki biolog James D. Watson.8
Multiopcionalnost i transformacija postaju čarobne riječi. No, u našemu
okružju kulminiraju sve najgore i najdestruktivnije osobine: međuljudska otu-
đenost, nepravde, birokratizam, nemogućnost zadovoljenja vitalnih potreba,
siromaštvo itd. Nasilje, konzumerizam i ekološka devastacija simptomi su
nesposobnosti civilizacije da iznađe održivi i zdravi način života. Anarhija i
perverzne društvene anomije, razulareni seksizam i pohotni hedonizam pri-
premaju i hrane »tsunami« destruktivnih mentalnih i društvenih patologija:
rast sociopatologije, raznorodne perverzije, epidemije nepoštivanja života,
toksikomanije i ovisnosti itd.
Postmoderno doba, koje se nekritički slavi kao vrijeme u kojemu su sve
veće mogućnosti kreiranja čovjekovih sloboda, ustvari postaje vrijeme rasapa
čovjeka u kojemu se gube potrebe za pripadanjem, (samo)poštovanjem i lju-
bavlju. Ljudi, doduše, danas imaju veću mogućnost izbora, ali ih u ubrzanom

6
Usp. Paul LAKELAND, Postmodernity. Christian identity in a fragmented age, Minneapolis,
1997.; Stanley J. GRENZ, A primer on postmodernism, Cambridge Mass., 1996.
7
Usp. Peter SLOTERDIJK, Regeln für den Menschenpark. Ein Antwortschreiben zu Heideggers
Brief über den Humanismus, Frankfurt, 1999.; Peter SLOTERDIJK, Das Menschentreibhaus.
Stichworte zur historischen und prophetischen Anthropologie. Vier große Vorlesungen, Weimar,
2001.; Peter SLOTERDIJK, Die schrecklichen Kinder der Neuzeit, Berlin, 2014.
8
James D. WATSON je rezultate svojih istraživanja objavio u časopisu Nature 15. veljače
2001. godine (Nature 409, 860–921).
761
 Ivan KOPREK, Razarajući čimbenici braka i obitelji

razvoju tehničke revolucije prati kriza identiteta, propast vrednota i opća

nesigurnost.
Često suvremeni čovjek postaje pasivni konzument masovnih medija koji
više ne luče poroke od vrlina. Nije čudo da i u društvenim okvirima nailazimo
na zakonsku legitimaciju individualnih ludorija, zapravo društvenih pato-
logija, koje su proizašle iz inkubatora liberalnoga i permisivnoga društva s
kraja 60-ih godina prošloga stoljeća. Manipulatori ili »arhitekti kulture« smrti
vještom retorikom (jezičnim igrama i trikovima) veličaju i šire rasap nudeći
pritom: seks, moć i novac. O tome se najviše priča.
Takozvani misaoni »silazak u jezik« ili »jezični zaokret« nametnuo je post-
modernističko-poststrukturalističku pretpostavku da jezik sačinjava ljudski
svijet, a ljudski svijet je čitav svijet.9 Rastući interes za teoriju komunikacije,
diskurzivne metode, kibernetiku i računalne jezike već nekoliko desetljeća
potvrđuje sličnu tendenciju na polju znanosti i tehnologije. Jezik se sve više
sužava ali istodobno gubi značenje, pogotovo u javnoj uporabi. Jezik postaje
medij destrukcije.
Suvremeni čovjek, više negoli onaj iz prošlosti, stoji pred grobom riječi koje
su postale tek samo olupine u moru »svejednosti«. Jacques Derrida, ključna osob-
nost postmodernističkoga misaonog etosa, tvrdi da se jezik neprestance okreće
protiv sebe sama pa, raščlanimo li stvar pomno, ne možemo ni kazati što mislimo
niti misliti što kažemo.10 Jezik je nezavisna sila u trajnom pokretu koja onemogu-
ćuje stabiliziranje značenja ili definitivnu komunikaciju. Njegova je funkcija različ-
nost (différance). Zato i značenje nije nešto što je fiksno, ako uopće i postoji.
Derridino igranje jezičnim »binarnim oprekama«, kao što su doslovno
– metaforičko, ozbiljno – razigrano, duboko – površno, priroda – kultura itd.
moguće je do u beskraj. Jezik iz kojega treba isključiti misao i sjećanje sve se
više okreće prema emotivnoj strani. On zapravo ne pretpostavlja korektnost,
ne dohvaća istinu. Jednostavno sve pliva u lažnim dojmovima koji ne mogu
odrediti činjenice.
Izraženi zaokret prema jeziku u nekim svojim razmišljanjima slijedio je
i kultni filozof tjelesnosti, ludila i seksa Michael Foucault i to kao odlučujući
iskorak u sasvim nov način razmišljanja.11 Foucault u svojoj filozofiji slijedi

9
Tijekom većega dijela XX. stoljeća jezik se primicao središtu filozofske pozornice pa su
se njime bavili tako različiti filozofi kao što su: L. Wittgenstein, O. Quine, M. Heidegger
i H-G. Gadamer.
10
Usp. Jacques DERRIDA, De la grammatologie, Paris, 1967.; Randgänge der Philosophie,
Wien, 1988.; Die Schrift und die Differenz, Frankfurt, 1972.
11
Usp. Michael FOUCAULT, Histoire de la sexualité, I: La volonté de savoir, Paris, 1976.; II:
L’usage des plaisirs, Paris, 1984.; III: Le souci de soi, Paris, 1984.
762
Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 3, 759–778

put puke tjelesnosti koja mu je poslužila teoriji naslade. Seksualnost postaje

središte interesa povijesti čovjekove misli kao subjekta.
Postmodernistički subjekt, prema Foucaultu, predstavlja raspršenu,
rasredišnjenu, decentriranu mrežu libida, lišenu etičkoga temelja i bilo kakve
duhovnosti, površnu funkciju ovoga ili onoga potrošačkoga čina, medij-
skoga doživljaja, trenda ili mode. Tu subjekta zapravo niti nema. O identitetu,
dakako, ne treba niti govoriti.

2. Rasap braka i obitelji – posljedica »ideološkoga kolonijalizma«

U opisanoj duhovnoj situaciji vremena rasap obitelji kao osnovne stanice dru-
štva gotovo je normalna stvar. Lako se u to možemo osvjedočiti. Svima nam je,
možda čak iz bližega okružja, poznato da je teško održati instituciju braka, da
se često živi u drugomu pa i trećemu braku. Brak više nije ni vjerski i pobožni,
a nije ni sekularna i civilna zajednica nastala uz suglasnost dvoje ljudi a prema
zakonima suverene države. Jednostavno, brak kao veza između muža i žene
više i nije ništa naročito. Ostvaruje ga tek jedan »kobni performativ« – izricanje
onoga »da«.12 Čini se da je tako brak samo jedna od mnogih mogućnosti (post-
modernih mogućnosti), istovrijedni i istopoželjni »performativ« u koji se lako
mogu upucavati nove forme.
S druge pak strane mnogi jednostavno ne žele ući u brak i zasnovati obi-
telj. Tradicionalni brak i tradicionalno poimanje obitelji su pred raspadom. Za
njih više gotovo da i nema mjesta u suvremenom društvu. Samo jedan od šest
Britanaca misli da živi kao dio tradicionalne nuklearne obitelji. Tradicionalna
obitelj je zastarjela (out of date) i društvo u prvi plan postavlja druge varijacije
koje su u skladu s vremenskom dimenzijom: izvanbračne zajednice, istospolne
zajednice, obitelji u kojima djeca žive samo s jednim roditeljem, samačka
domaćinstva itd.
Opisano ima svoju dužu povijest. Brak i obitelj su se već posljednja dva
stoljeća našli u unakrsnoj vatri raznih opasnosti i postali su predmet nepo-
štedne manipulacije. Papa Franjo u tom kontekstu govori o njihovoj »ideološ-
koj kolonizaciji«.13

12
Usp. Michael ONFRAY, La puissance d’exister. Manifeste hédoniste; navedeno prema: Mišel
ONFRE, Moć postojanja. Hedonistički manifest, 135. Također usp. Michael ONFRAY, Theo-
rie des verliebten Körpers. Für eine solare Erotik, Berlin, 2001.
13
»Oduprite se ideološkoj kolonizaciji koja prijeti obitelji«, pozvao je 16. siječnja 2015.
godine papa Franjo prilikom susreta s obiteljima u velikoj sportskoj dvorani u Manili na
Filipinima.
763
 Ivan KOPREK, Razarajući čimbenici braka i obitelji

Kako se dogodila ta kolonizacija i što ona znači ocrtava francuski anti-

teist i anarhist, Michael Onfray: »Kada je kobne 1940. godine maršal Pétaine
ubio Francusku Republiku, odbacio je devizu naslijeđenu iz Francuske revo-
lucije – Sloboda, Jednakost, Bratstvo – kako bi dao prednost novoj trilogiji:
Rad, Obitelj, Domovina. Pretpostavljam da se, čak i danas, desnica i ljevica
manje--više prepoznaju (kada ne izigravaju jedna drugu, što je čest slučaj
od svibnja 1981. godine) – prema svojim privrženostima jednoj ili drugoj,
prema vlastitom razumijevanju antinomična svijeta. Ta obitelj koju je volio
maršal koji, kao što se zna, nije cijenio Židove, ni komuniste, ni homoseksu-
alce, ni intelektualce – ima datum rođenja i, sva sreća, datum smrti. Njezina
je genealogija judeo-kršćanska, točnije prvo stoljeće, vrijeme Pavla iz Tarsa
(kako bismo se uvjerili, treba pročitati njegovu jezivu seriju Poslanica). U
Francuskoj je njezin ukop održan u Parizu, svibnja 1968., na barikadama (o
tomu pak vidjeti detaljnije u Anti-Edipu Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija)...
Zahvaljujući dekristijanizaciji Francuska je revolucija omogućila napredak na
polju laičkog definiranja obitelji: stvaranje prijateljske zajednice dvaju spo-
lova (1790.), deklaracija o pravima žena (1791.), sekularizacija civilne države
i zakon o sporazumnoj rastavi braka (1792.), zakon o braku koji se svodi na
građanski ugovor (1793.), odvajanje Crkve od države (1794.) – toliko reformi
koje su otrgle obitelj iz naručja Crkve... Povratak dekristijanizacije, s meta-
fizičkom revolucijom iz svibnja 1968., jamči napuštanje svakog autoriteta
božanskog prava: kraj gospodara, profesora, učitelja, nadzornika, ali i oca,
muža, glave obitelji s nasljednom vlašću, Neba, na kojem se moć sjedinjuje u
rukama jednoga. Otada stupa na vlast logika jednakosti i ugovora. Kraj bio-
loškog muškarca iz božanskog prava i obitelji, njegovih najomiljenijih etološ-
kih teritorija, zbiva se istodobno kad i molekularne revolucije, prema riječima
Félixa Guattarija, dok Jean-Francois Lyotard govori o libidinalnoj ekonomiji
i nagonskom dispozitivu, Gilles Deleuze o strojevima žudnje i pobuni fluksa
(polja), a René Schérer o strasnom privlačenju, Raoul Vaneigem o konstru-
iranju strastvena života i naposljetku Michel Foucault o uporabi užitaka i
skrbi o sebi. Sam duh i plodnost misli iz 1968., neizbježan je za shvaćanje
postmoderne obitelji! Zajednička točka svim tim mislima? Radikalno rastav-
ljanje onoga što Pavao i kršćanstvo sastavljaju: heteroseksualnost, vjernost,
monogamija, zajednički život i razmnožavanje. Svako od tih područja postaje
neovisno i samostalno: klasična se obitelj raspada. Rađa se njezino postmo-
derno tumačenje koja karakterizira nomadska praksa seksualnosti, moguć-
nost multiseksualnog organiziranja, furijeovska uporaba stožerne (pivotale)
strasti i lepršave (papillonnante) strasti (koje kod Sartrea i Bauvoire daju slu-
764
Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 3, 759–778

čajne i nužne ljubavi, staru opreku između ‘za jednu noć’ i ‘do kraja života’),
sukcesivna ili simultana poligamija, organizacija samačkog života i metafi-
zika sterilnosti, odnosno materinstvo u starijim godištima.«14 Tako su brak i
obitelj ušli u destruktivni prostor »ideološkoga koloniziranja«.
Događaji onih »ludih 68-ih godina« XX. stoljeća, kao i kulturalna revolu-
cija kasnih godina XX. stoljeća, konačno su zabili posljednji čavao u opravda-
nost i smisao prakse braka i obitelji. I sve su niti koje je čovjek pleo oko njih u
socijalnu mrežu razmršene. Pokidao ih je (još uvijek ih kida), između ostaloga,
kapitalistički egoizam i nezasitni megamaterijalizam. Tako brak i obitelj pro-
življavaju ozbiljnu krizu, postali su predmetom nepoštedne manipulacije kojoj
je cilj umanjiti njihovo značenje. U tome su se posebno istaknule (ili se ističu)
tri ideologije: komunizam, feminizam i genderizam.

2.1. Brak i obitelj u ideologiji komunizma i marksizma

Komunistička je ideologija, zapravo svojevrsna mješavina materijalizma i
evolucionizma, već sredinom XIX. stoljeća započela razaranje braka i obite-
lji. U marksističkom viđenju ne postoji stvarnost koja nadilazi materiju: sve
što postoji jest materija oživljena trajnim pokretom. U takvu viđenju obitelj je
povijesna nadstruktura određena da bude »nadiđena« u nužnom prijelazu iz
građanskoga u besklasno društvo, odnosno u anarhično društvo, utemeljeno
na konačnome nestanku obitelji, privatnoga vlasništva i države.
Friedrich Engels u djelu Der Ursprung der Familie, des Privateigentums und
des Staats, koje se drži jednim od temeljnih djela marksizma (komunizma), tvrdi
da se nakon prvobitne zajednice u kojoj je ljudima sve bilo zajedničko, u druš-
tvu pojavila nejednakost.15 Da bi se uspostavila jednakost u društvu, odnosno
stvorilo pravedno društvo što je konačni cilj marksizma, misli Engels, treba
ukinuti privatno vlasništvo i monogamnu obitelj, jer su oni izvor nejednakosti.
Lišavajući čovjeka njegovih duhovnih potencijala komunizam je, pa i na
našim prostorima, sredinom prošloga stoljeća preko misli neomarksista tzv.
»frankfurtske škole« (osobito miješanjem ideja psihoanalize Freudova tipa i
izvoda W. Reicha)16 otvorio prostor za nova razaranja obitelji i braka. Tu su se

14
Michel ONFRAY, Les métamorphoses de la famille occidentale, u: www.liberation.fr.
(5. VIII. 2004.).
15
Usp. Friedrich ENGELS, Vom Ursprung der Familie, des Privateigentums und des Staates,
Zürich – Stuttgart, 1884. Također usp. August BEBEL, Die Frau und der Sozialismus, Ber-
lin, 1990.
16
Usp. Wilhelm REICH, The sexual revolution. Toward a self-regulating character structure,
New York, 1974., 120–157; Wilhelm REICH, Die Funktion des Orgasmus, Köln, 1969.
765
 Ivan KOPREK, Razarajući čimbenici braka i obitelji

Freudov učenik Wilhelm Reich i Heideggerov učenik Herbert Marcuse ujedi-

nili u savez u kojemu se tiranija materijalizma u generaciji 68-e, preklapanjem
komunizma i psihoanalize prošloga stoljeća, združila s neobuzdanom sekso-
manijom, zapravo seksualnom revolucijom generacija iz 68-e.
Prenositeljima »seksualne revolucije« (ustvari – destrukcije) snažno su
pomagali mediji ali i provjerene metode novonastalih totalitarnih režima:
proizvođenja i distribuiranje laži. Već je Herbert Marcuse u knjizi Die Gesell-
schaftssicht des sowjetischen Marxismus 1958. godine postavio teoriju prema
kojoj laž može (treba!) sačuvati istinu budućega socijalizma.17
Budući da sovjetski režim nije uspio uspostaviti totalni kolektivizam,
pokušao je obitelj podčiniti državnim interesima kako ih uređuje partija, i
zaključio je da supružnici mogu biti razdvojeni ukoliko država to zatraži. Ni
nacizam tu nije ostao suzdržan. Njega je zanimalo samo to da obitelj proizvodi
»čistu« djecu i u dovoljnom broju za potrebe države. U oba slučaja, obitelj je u
potpunosti postala podređena interesima države.

2.2. Brak i obitelj u ideologiji feminizma

Kao posljedica industrijske revolucije s kraja XIX. i početka XX. stoljeća, femi-
nizam je zaživio u industrijskim zemljama Zapada. Žene su se u to vrijeme
počele uključivati u proces proizvodnje i osamostalile su se. Tako je započela
»svađa među spolovima«, okretanje ženskoga protiv muškoga spola. Naime,
razvoj strojeva je ne samo sve više otklanjao potrebu za ljudskom radnom
snagom nego je postupno eliminirao prednosti koje su imali muškarci nad
ženama. Lažni zov slobode i zarade gurnuo je ženu u životnu arenu borbe za
materijalno i na taj je način počeo odvlačiti i od obitelji. Ponuđena joj je lažna
sloboda i neovisnost, a zapravo je dovedena u, realno gledajući, stanje kro-
nične opsjednutosti poslom i obvezama.
Empowerment je jedan središnjih pojmova globalne feminističke revolu-
cije. Kod nas se često taj termin pogrešno prevodi kao »osnaživanje«. Empower-
ment sadrži ideju promaknuća – habilitacije žena, diobe vlasti i odgovornosti.
Naime, to empower znači »dati vlast, ovlastiti, dopustiti, autorizirati«, ali i »uzeti
vlast u svoje ruke«. Valja ovdje zapaziti da se u postmodernoj kulturi vlast ne

17
Usp. Herbert MARCUSE, Soviet-Marxism. A critical Analysis, New York, 1958. Njemački
prijevod: Die Gesellschaftslehre des sowjetischen Marxismus, Neuwied – Berlin, 1964.; Her-
bert MARCUSE, Eros und Kultur. Ein philosophischer Beitrag zu Sigmund Freud, Stuttgart,
1957.; Herbert MARCUSE – Peter FURTH, Emanzipation der Frau in der repressiven
Gesellschaft. Ein Gespräch, u: Das Argument, 23 (1962.), 2–11.
766
Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 3, 759–778

shvaća kao služenje, nego kao kontrola nad vlastitim životom – ekonomskim,
političkim, obiteljskim i seksualnim. Empowerment koji je u pozadini feminizma
predstavlja se kao svojevrsno »oslobođenje« ali prvotno i kao proces mijenjanja
odnosa moći među spolovima i institucijama koje podržavaju »diskriminaciju«.
Inzistira se na ženskoj »mogućnosti izbora«, na njezinoj socioekonomskoj i poli-
tičkoj »moći«, na njezinu »pristupu« resursima i odlučivanju, na ženskoj spo-
sobnosti »ostvarivanja svojega punog potencijala«, njezinu »samoopredjeljenju«
i vršenju utjecaja na smjer društvenih promjena i globalnoga poretka.18 Na toj
crti danas se govori o sudjelovanju žena (o »postotcima žena«!), s obzirom na
njihovo sudjelovanje u strukturama upravljanja i politike.
Valja podsjetiti da su idejni začetnici i promicatelji seksualne revolucije
zapravo poznate feministkinje iz čijih je istupa moguće prepoznati ono o čemu
je zapravo riječ i s kakvim se temama treba baviti. Simone de Beauvoir piše:
»Sve dok se ne uništi obitelj, mit o obitelji, mit o majčinstvu i majčinski instinkt,
žene će biti potlačene.«19 Elisabeth Badinter, supruga francuskoga ministra
vanjskih poslova, nama dobro poznatoga iz vremena našega Domovinskoga
rata, piše: »Vrijeme je da već jednom shvatimo da incest nije nužno perverzija
i oblik duševne bolesti…«20 Tako redom i druge priznate feministkinje: Shu-
lamith Firestone: »Konačan cilj feminističke revolucije… mora biti eliminacija
samih spolnih razlika; genitalne razlike između pojedinih ljudi neće imati
društveno značenje; a trudnoća je samo deformacija ženskoga tijela.«21 Mary
Daly: »falocentrizam treba zamijeniti genocentrizmom«.22 Ultra feministkinja
Alice Schwarzer optužuje muževe supruga kao »silovatelje broj 1«.23

18
Usp. Ute GERHARD, Frauenbewegungen und Feminismus, München, 2009.; Sandra KEMP
– Judith SQUIRES (ur.), Feminisms, Oxford – New York, 1997.; Linda NICHOLSON
(ur.), The Second Wave. A Reader in Feminist Theory, New York – London, 1997.; Linda
NICHOLSON, The Play of Reason. From the Modern to the Postmodern, Buckingham, 1999.;
Linda NICHOLSON – Steven SEIDMAN (ur.), Social Postmodernism. Beyond Identity Poli-
tics, Cambridge, 1995.
19
Simone de BEAUVOIR, Das andere Geschlecht, Frankfurt, 1980., 67.
20
Elisabeth BADINTER, Le Conflit. La Femme et la Mère, Paris, 2010.
21
Shulamith FIRESTONE, The Dialectic of Sex: The Case for Feminist Revolution, New York,
1970. O ranom feminizmu u Americi vidi u: Catharine MacKINNON, Toward a Feminist
Theory of the State, Cambridge Mass., 1989.
22
Usp. Mary DALY, Jenseits von Gottvater, Sohn & Co. Aufbruch zu einer Philosophie der
Frauenbefreiung (Beyond God the Father), München, 1980.; Mary DALY, Gyn/Ökologie.
Eine Metaethik des radikalen Feminismus (Gyn/Ecology. The Metaethics of Radical Feminism),
München, 1991.; Mary DALY – Jane LEWIS, Introduction: Conceptualising Social Care
in the Context of Welfare State Restructuring, u: Jane LEWIS (ur.), Gender, Social Care and
Welfare State Restructuring in Europe, Brookfield – Singapore – Sydney, 1998, 1–24.
23
Usp. Alice SCHWARZER, Der kleine Unterschied und seine großen Folgen, Frankfurt, 1975.;
Alice SCHWARZER, Der große Unterschied. Gegen die Spaltung von Menschen in Männer
und Frauen, Köln, 2002.; Alice SCHWARZER, Die Täter sind zu quasi hundert Prozent
767
 Ivan KOPREK, Razarajući čimbenici braka i obitelji

Sve su nabrojene aktivistice zdušno za pobačaj kao izričaj slobode žene.

Prema njima ni obitelj više nije mjesto zaštite djece nego potencijalno opasno
mjesto i za ženu i za dijete. Nabrojenim feministkinjama valja svako pridružiti
i dva mušketira: Alfreda Kinseya i Johna Moneya (dva sadomazohista, pedo-
fila, zoofila, praktičara teških seksualnih perverzija!), koji su radili na tome da
se, kako su govorili, »čovječanstvo konačno vratiti svojoj polimorfno perver-
znoj seksualnosti«.24
Feminizam se predstavlja i kao borba protiv vlasti patrijarhata. Feminist-
kinja Kate Millett o tome razmišlja: »Naše društvo je patrijarhat… Ta činje-
nica je vidljiva odmah ako se prisjetimo da su vojska, industrija, tehnologija,
univerziteti, znanost, politika, financije – ukratko svaki prolaz moći unutar
društva uključujući snagu prisile policije, potpuno u muškim rukama.«25 Baza
na kojoj patrijarhalno društvo počiva najtemeljitije je sadržana u kontroli muš-
karaca nad ženama i autoritetu oca.26

männlich, und ihre Opfer zu quasi hundert Prozent weiblich, u: Alice SCHWARZER Der
große Unterschied. Gegen die Spaltung von Menschen in Männer und Frauen, Köln, 2002., 81.
24
Alfred Charles Kinsey (1894. – 1956.) američki znanstvenik, biolog, entonolog i zoo-
log smatra se osnivačem seksologije. Najviše je poznat po svojim pionirskim istraživa-
njima na području ljudske seksualnosti, koje je sažeo u dva djela: Seksualno ponašanje
muškarca, objavljeno 1948. godine i Seksualno ponašanje žene, objavljeno 1953. godine, a
danas poznatiji kao »Kinseyjevi izvještaji« (Kinsey Reports). Definirao je i tzv. Kinseyjevu
ljestvicu prema kojoj je klasificirao spolnu orijentaciju pojedinaca. Godine 1947. osnovao
je Institut za spolna istraživanja u sklopu Sveučilišta u Indiani. Njegova su istraživanja
na području seksologije izazvala žestoke kritike 1940-ih i 1950-ih godina i misli se da su
duboko utjecala na društvene vrijednosti i moral kako u SAD, tako i u svijetu. Izumitelj
rodne filozofije je dr. John Money (1921. – 2006.). Money je u Baltimoreu (SAD) otvorio
prvu kliniku za određivanje roda, podvrgavajući pacijente operacijama promjene spola.
On je autor sintagme gender-role (uloga roda). Money je na jednojajčanim blizancima
Davidu i Brianu 1965. godine primijenio prvu operaciju promjene spola. Tom prilikom
je od Davida učinio djevojčicu Brendu kako bi znanstveno dokazao rodnu teoriju. Mediji
su njega i njegov uspjeh dizali u nebesa, jer je »dokazao« kako muškost ili ženskost
(tj. čovjekov rod) nije nešto prirodno zadano i nepromjenjivo. No, nakon devet godina,
ni kemija, ni hormonalne terapije, ni socijalizacija nisu pomogle Davidu da postane
Brenda. Tek kasnije, kad je Brenda saznala kako je zapravo rođena kao dječak, poželjela
je promijeniti spol i postati ono što je i bila – David. (David je 2004. godine počinio samo-
ubojstvo). Moneyeve nazore već su odavno pobile prirodne znanosti, napose istraživa-
nje mozga. Moneyeva Gender Identity Clinic (Klinika za rodni identitet) u Johns-Hopkins
bolnici u Baltimoreu zatvorena je 1979. godine.
25
Kate MILLETT, Theory of Sexual Politics, u: Barbara A. CROW (ur.), Radical Feminism. A
Documentary Reader, New York – London, 2000., 123–153.
26
Glasni protivnik feminizma je Warren FARRELL, The Myth of Male Power. Why Men
Are The Disposable Sex, Berkley, 1993. U tom smjeru pišu i: Georg FRIEDENBERGER,
Die Rechte der Frauen. Narrenfreiheit für das weibliche Geschlecht?, Augsburg, 1999.; Arne
HOFFMANN, Sind Frauen die besseren Menschen? Plädoyer für einen selbstbewussten Mann,
Berlin, 2001., 208; Arne HOFFMANN, Männerbeben, Düsseldorf, 2007. (osobito poglavlje
»Ist der Feminismus noch zu retten?«); Arne HOFFMANN, Not am Mann – Sexismus
768
Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 3, 759–778

Obitelj bez autoriteta je bio cilj 68-ih godina. Trebalo je slomiti autori-
tet oca i demaskulinizirati društvo. Demaskulinizacijom društva obitelj je
izgubila svoju glavu.27 Država preuzima odgojno-obrazovnu funkciju, repre-
sivnim metodama obvezuje pojedince da plaćaju porez i da se pokoravaju
zakonima.

2.3. Brak i obitelj u ideologiji genderizma

Racionalne temelje feminističkim postavkama trebala je postaviti već spo-
menuta francuska književnica i filozofkinja Simone de Beauvoir svojom knji-
gom Drugi spol (Le deuxième sexe). Ona je svoje razmišljanje započela tezom:
»Nitko nije rođen kao žena, ženom se tek postaje.«28 Poznato je da se početkom
sedamdesetih godina XX. stoljeća Beauvoir pridružila pokretu za oslobođenje
žene vodeći kampanju za pravo žene na pobačaj. U privatnom životu svoju
dugogodišnju vezu s poznatim filozofom Jean-Paulom Sartreom nikada nije
formalizirala, a u svojim autobiografskim knjigama nije krila seksualne veze
koje je povremeno imala s drugim muškarcima, pa i sa ženama.
Pod utjecajem Simone de Beauvoir se od 90-ih godina prošloga stoljeća,
u okvirima feminističke dekonstrukcije, počela zastupati teza da seksualnost
nije samo dana nego da se ona konstruira. Tako su prvi puta biološke datosti
promatrane kao nešto provizorno i kao da potpadaju pod igru uloga. Faktič-
nost tijela, tijelo samo, počelo se promatrati kao praznina, kao tabula rasa toga
projekta. U vidokrug mišljenja polako je dolazio »otvoreni pojam subjekta« ili
»tekući identitet«.
Američka feministkinja Donna Haraway drži da novi način razmišljanja,
u kojemu pojmovi tijelo i subjekt pripadaju novoj terminologiji, uvodi u raz-
mišljanje u koje se polazi od stalnoga procesa koje skraćuje struje informacija
i kodove te tako omogućuje nastajanje uvijek novih, prolaznih, zamjenjivih

gegen Männer, Gütersloh, 2014. Također usp. www.cuncti.net. Kritike dolaze i sa ženske
strane, osobito: Ute EHRHARDT, Gute Mädchen kommen in den Himmel, böse überall hin.
Warum Bravsein uns nicht weiterbringt, Frankfurt, 2002.; Astrid von FRIESEN, Schuld sind
immer die anderen! Die Nachwehen des Feminismus: Frustrierte Frauen und schweigende Män-
ner, Hamburg, 2012.; Esther VILAR, Der dressierte Mann. Das polygame Geschlecht. Das
Ende der Dressur, München, 2015.
27
Usp. Matthias MATUSSEK, Die vaterlose Gesellschaft. Überfällige Anmerkungen zum
Geschlechterkampf, Berlin, 1998., poglavlje »Es reicht!«.
28
Simone de BEAUVOIR, The Second Sex, London, 1949., 301. Usp. Ingrid GALSTER, Fran-
zösischer Feminismus. Zum Verhältnis von Egalität und Differenz, u: Ruth BECKER
– Beate KORTENDIEK (ur.), Handbuch Frauen- und Geschlechterforschung. Theorie, Metho-
den, Empirie, Wiesbaden, 2004., 42–48.
769
 Ivan KOPREK, Razarajući čimbenici braka i obitelji

značenja.29 Jednostavno, tijelo i duh više ne treba shvaćati kao ontološki ute-
meljene entitete.
Na toj crti, slijedeći filozofiju subjekta i seksualnosti kakvu je predsta-
vio M. Foucault, svoje ideje razvila je američka feministkinja i filozofkinja
Judith Butler (rođena 1956. godine), Židovka rusko-mađarskoga podrijetla,
lezbijka, sveučilišna profesorica na više visokih učilišta u Americi i diljem svi-
jeta. Butler je zapravo »kraljica spolnog dekonstrukcionizma« i »alkemičarka«
genderizma. Dobitnica je nekoliko prestižnih nagrada i odlikovanja, od 2001.
godine stipendistica je Guggenheimove i Rockfelerove fundacije. Godine 2004.
dobila je Brudnerovu nagradu na poznatom Sveučilištu Yale za »zasluge u
lezbijskim i gay studijima«, a 2008. godine odlikovana je Andrew W. Mellon
odlikovanjem, koje je dotirano s milijun i pet stotina tisuća dolara, a u rujnu
2012. godine primila je nagradu Theodor W. Adorno grada Frankfurta s pede-
set tisuća eura. Valja zapaziti da elite moći i novca preko njezinih ideja zapravo
zdušno podupiru »subverziju identiteta« stvorenu na tzv. queer theory ispresje-
canih nizova.30
Butlerova primjećuje da se do ženskoga i/ili muškoga identiteta dolazi
kroz norme koje nam određuje i nameće društvo. U svojoj knjizi iz 1990.
godine koja nosi naslov Gender Trouble – Feminism and the Subversion of Iden-
tity uz razmišljanja o subjektu i identitetu, Butler je predstavila načela »rodne
filozofije«. Spomenuta je knjiga, ustvari, temeljna knjiga genderizma u kojoj
autorica želi istražiti, kao piše, »falocentrizam i prisilnu heteroseksualnost«31
te na taj način omesti spolne kategorije muško – žensko. Riječ je o relativi-
ziranju nosećih normi (naročito na području seksualnosti) a onda i o novim
elementima razaranja tradicionalnoga pojma obitelji i braka.
Butlerova polazi od ideje da je čovjek (kao »ja«, bilo muški bilo ženski) u
svojem mišljenju potpuno autonoman i slobodan od svake metafizičke zada-
nosti. I u sferi biološke zadanosti čovjek bira svoje vlastito ja ali i svoj vlastiti

29
Usp. Donna J. HARAWAY, Situiertes Wissen. Die Wissenschaftsfrage im Feminismus
und das Privileg einer partialen Perspektive, u: Carmen HAMMER – Immanuel STIESS
(ur.), Die Neuerfindung der Natur. Primaten, Cyborgs und Frauen, Frankfurt – New York,
1995., 73–97; Donna J. HARAWAY, Ein Manifest für Cyborgs. Feminismus im Streit mit
den Technowissenschaften, u: Carmen HAMMER – Immanuel STIESS (ur.), Die Neuer-
findung der Natur. Primaten, Cyborgs und Frauen, Frankfurt – New York, 1995., 33–72.
30
Usp. Sabine HARK, Queer Studies, u: Christina von BRAUN – Inge STEPHAN (ur.), Gen-
der & Wissen. Ein Handbuch der Gender-Theorien, Stuttgart, 2013., 449–471; Nina DEGELE,
Gender/Queer Studies, Paderborn, 2008.; Annamarie JAGOSE, Queer Theory. Eine Einfüh-
rung, Berlin, 2001.; Sylvia PRITSCH, Rhetorik des Subjekts. Zur textuellen Konstruktion des
Subjekts in feministischen und anderen postmodernen Diskursen, Bielefeld, 2008.
31
Judith BUTLER, Gender Trouble. Feminism and the Subversion of Identity, New York, 1990.,
8–11.
770
Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 3, 759–778

rodni identitet. Radikalno razdvajanje biološkoga spola od društvenoga spola

dovodi do stvaranja mutiranih oblika rodnih identiteta u kojemu se rod oštro
suprotstavlja spolu.
Kada tijelo kao medij subjekta izgubi svoje granice, kada je oslobođeno
svojih naravnih zadatosti i tjelesne razlike, naime spola, kada ono može pro-
izvoljno skliznuti u (spolnu) ulogu onoga drugoga, onda je željeni društveni
cilj nadohvat ruke: jednakost među ljudima i ravnopravan odnos među spo-
lovima u kojemu nema dominacije, u kojemu svi imaju iste šanse. To je teorija
postfeminističke spolno/rodne rasprave.
Dekonstrukcijom binarnog muškog/ženskog roda, i razobličavanjem tra-
dicionalnoga razmišljanja o rodu, može se, dakle, prema Butlerovoj, postići
nova jednakost gdje ljudi neće biti ograničeni muškim ili ženskim ulogama.
Butlerova, dakle, nastupa s tvrdnjom da je rod temeljni aspekt djelovanja
u određenim situacijama, a ne temeljni aspekt našega identiteta. Rod (muški/
ženski) zapravo je postignuće, konstrukcija. On je nešto »slobodno lebdeće«
i fluidno, a ne fiksno.32 Tim je tezama započeo »neoliberalni karneval iden-
titeta«, ali i na političkom području tzv. top-down revolucija. Tu je i izvorište
teorije, zapravo nasilne ideologije – genderizma.
Polazna točka te teorije (ideologije) jest shvaćanje da su svi građani
pojedinci jednaki. Može se reći da je gender ideologija rezultat dugogodišnje
ideološke i kulturološke transformacije koja je započela u marksizmu i neo-
makrsizmu a inicirana 1968. godine od radikalnoga feminističkoga pokreta i
seksualne revolucije. Danas ta teorija nasilno želi zahvatiti društvene i privatne
segmente života.33 Širi se medijima, podržavana je političkim i pravnim pro-
glasima te postaje ozbiljna pedagoško-odgojna praksa ili obrazac. Istodobno
ona je predmet opravdanoga nezadovoljstva, kritike i otpora.34

32
Usp. Isto, 6. Također usp. Judith BUTLER, Bodies That Matter: On the Discursive Limits of
Sex, London – New York, 1993.; Judith BUTLER, Undoing Gender, London – New York,
2004.
33
Usp. Wolfgang LEISENBERG, Gender Mainstreaming. Auf dem Weg zum neuen Men-
schen, u: www.gemeindenetzwer.org (24. I. 2015.); Tomas KUBELIK, Genug gegendert!
Eine Kritik der feministischen Sprache, Halle, 2013.
34
Usp. Dale O’LEARY, The Gender Agenda, Los Angeles, 1997.; Dale O’LEARY, One Man,
One Woman. A Catholic’s Guide to Defending Marriage, Manchester, 2007.; Gabriele KUBY,
Die globale sexuelle Revolution – Zerstörung der Freiheit im Namen der Freiheit, Kißlegg, 2012.;
Gabriele KUBY, Gender. Eine neue Ideologie zerstört die Familie, Kißlegg, 2014.; Gabriele
KUBY, Die Gender Revolution, Relativismus in Aktion, Kißlegg, 2006.; Gabriele KUBY,
Gender. Eine neue Ideologie zerstört die Familie, Kißlegg, 2014.; Birgit KELLE, Dann mach
doch die Bluse zu. Ein Aufschrei gegen den Gleichheitswahn, Aslar, 2013.; Birgit KELLE, Gen-
der Gaga. Wie eine absurde Ideologie unseren Alltag erobern will, Aslar, 2015.; Anne FLEIG
(ur.), Die Zukunft von Gender. Begriff und Zeitdiagnose, Frankfurt – New York, 2014.
771
 Ivan KOPREK, Razarajući čimbenici braka i obitelji

Genderizam postaje, možemo bez pretjerivanja reći, glavna preokupacija

današnje politike. On zapravo mora postati mainstreaming (gender-mainstrea-
ming), nešto čime treba biti prožeto cijelo ljudsko društvo. Postoje mnoge izve-
denice toga pokreta, čak kao gender studies kao (kako to učeno zvuči!) proposal
znanost – neki će reći »nauk o rasi XXI. stoljeća«.35
Teško se oteti dojmu da je rodna ideologija (genderizam) zapravo svo-
jevrsni totalitarizam u novom ruhu. Borba za prava obespravljenih prole-
tera zamijenjena je borbom za prava LGBT osoba i zajednica. Metode toga
nikako nisu demokratske ni znanstvene. Dovoljno je ukazati na činjenicu da
je homoseksualnost 1973. godine prestala biti na popisu bolesti. To su jedno-
stavno »izglasali« američki psihijatri. Nikakvi znanstveni dokazi za to nisu bili
potrebni. Dovoljna je bila većina glasova.
Jean-Claude Junker je već davno opisao modus procedendi takvih »znan-
stvenih« postupaka, odnosno takve »demokracije«: »Nešto smo zaključili i
sada čekamo što će se dogoditi. Ne bude li velike bune i galame, budući da
većina ne shvaća što je tu zaključeno, idemo dalje – korak po korak sve dok se
više ne može natrag.«36
Vidljivo je da genderizam ne počiva na argumentima znanstvenih
spoznaja, nego na volji politike. Kritički glasovi su ugušivani financijskom
moći i odstranjuju se iz pogona znanosti i odluka politike. Politički lobi na
svoje zastave ispisuje zaštitu nenormala. U ime slobode izbora, jednakosti
i borbe protiv diskriminacije uspostavljaju se tzv. »nova ljudska prava«,
te osobito odgoj za »seksualno zdravlje (zdravstveni odgoj) i reproduktivna
prava«37.
U društvu koje bi funkcioniralo po tim izvodima obitelj u dosadašnjoj
formi više nije moguća, pa ni potrebna. Jednako tako je i s brakom. Zato se čini
sve kako bi se pojam obitelji razvodnio, kako bi ona izgubila svoje jasne obrise,
ono što je čini biti obitelj. U postmodernoj maniri slavlja različitosti promovira
se obitelj u svim njezinim formama. Drugim riječima, svašta može biti obitelj.
Brak slijedi istu logiku.
Protivnici braka i obitelji, zapravo simpatizeri neopoganskoga pogleda
na svijet, danas svim silama traže ne samo donošenje zakona o mogućnosti
razvoda braka nego i legaliziranje nekih novih, bolesnih formi. Ispada čudno

35
Usp. Andreas SPÄTH (ur.), Vergewaltigung der menschlichen Identität: Über die Irrtümer der
Gender-Ideologie, Ansbach, 2011.
36
Usp. Dirk KOCH, Die Brüsseler Republik, u: Der Spiegel, 52 (1999.), 136.
37
Norbert BOLZ, Diskurs über die Ungleichheit. Ein Anti-Rousseau, Paderborn, 2009., 17–99.
U obranu obitelji valja spomenuti knjigu: Norbert BOLZ, Die Helden der Familie, Pader-
born, 2006.
772
Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 3, 759–778

da homoseksualci i ini slični u tako kratko vrijeme jednu prema njima »zastar-
jelu instituciju« kao što je brak, od želje da je unište, proglašavaju objektom
nepoštedne borbe po cijeloj kugli zemaljskoj, ali i svojim idealom.
Prije nešto više od godine dana New York Times objavio je proglas pod
naslovom »Daljnji koraci nakon istospolnog braka: nova strategijska vizija za
sve naše obitelji i veze«, koji je potpisalo više od tri stotine LGBT aktivista,
umjetnika, novinara, odvjetnika i profesora s najuglednijih američkih sve-
učilišta. U tom se proglasu izričito kaže da je zalaganje za homoseksualni brak
samo dio širega nastojanja da se uvedu i legitimiraju i druge, još raznolikije
vrste braka i obitelji. Tvrdi se da se razni modusi organiziranja braka i obitelji
nikako ne daju uklopiti u samo jedan postojeći okvir i da načini kako se bra-
kovi i obitelji mogu formirati ne poznaju nikakve granice. Stoga se zahtijeva da
se dopusti »cvjetanje tisuću cvjetova« te da država prizna alternativne oblike
braka i obitelji, od onih s više od dva seksualna partnera pa sve do stvarno ino-
vativnog obiteljskog aranžmana u kojem »homoseksualni par odluči stvoriti i
podizati dijete zajedno s nekom drugom homoseksualnom osobom ili parom,
u dva odvojena domaćinstva«.
Zagovaratelji homoseksualnog braka otkrivaju i svoje druge ekstremne
zahtjeve koje slijedi ova logika: ako dvojica homoseksualaca mogu biti bračni
drugovi, zašto to onda ne mogu biti tri ili četiri osobe? Zašto se ne bi priznala
poligamija? Zašto se pojam obitelji ne bi mogao primijeniti na suživot čovjeka
i životinje?38
Neven Sesardić, u raspravi pod naslovom »Homoseksualni brak: pobjeda
političke korektnosti i loših argumenata«, drži da je nakon što je Peter Singer,
profesor etike na Sveučilištu Princeton i »nautjecajniji živući filozof« (kako ga
je nazvao magazin New Yorker) istupio sa svojom idejom i tako otvorio put
nevjerojatnim ludorijama (perverznostima). Singer je, naime, nedavno obja-
snio da je »zoofilija kao seksualna orijentacija potpuno u redu i da se ne trebate
uopće ustručavati ako vas seks sa životinjama privlači«. Tako nije samo »gay
OK« nego ništa više ne stoji na putu razvijanju dubljih i smislenijih veza s kuć-
nim ljubimcima, koje bi, zašto ne, mogle završiti i brakom.39 Predlagano je očiti
sumrak zdrave i normalne pameti.
Razaranju obitelji i braka, kako smo već spomenuli, uvelike pridonose i
pravo i politika. Ne može se oteti dojmu da se i Pekinška akcijska platforma UN o

38
Usp. Peter J. KREEFT, How to Win the Culture War: A Christian Battle Plan for a Society
in Crisis, Downers Grove, 2002., 46–98.
39
Usp. Neven SESARDIĆ, Homoseksualni brak: pobjeda političke korektnosti i loših argu-
menata, u: Prolegomena, 1 (2007.), 5–28, ovdje 24ss.
773
 Ivan KOPREK, Razarajući čimbenici braka i obitelji

pravima žena iz 1995. godine zalaže za pet spolova: muškarci, žene, homosek-
sualni muškarci, lezbijske žene, biseksualni ili transseksualni ljudi.
I u biti današnje koncepcije prava stoji redukcionističko i »bolesno« shva-
ćanje čovjeka. Tu se čovjeka više ne gleda kao na osobu, biće otvoreno za druge
i za onostranost. Tu je pojedinac onaj koji bira svoju etiku. Tu je čovjek tek
samo jedinstvo snage, interesa i užitka. Takva u biti destruktivna antropologija
u pozadini prava za sobom povlači i posve čudne zaključke.
Bitni problem, zapravo jedan od čimbenika razaranja obitelji, čini se da
je današnje podlaganje obitelji pravu. Njemački teoretičar prava Karl Albert
Schachtschneider u članku »Rechtsproblem Familie« upozorava na to da je
danas došlo do nedopustivoga po-državljenja odnosa u obitelji.40 To je po-
državljenje odgovorno za rasap obiteljskih struktura. Naime, miješanjem
države u područje intime obitelji obiteljski se odnosi zamjenjuju pravnim pro-
pisima. Put 1968. s kojim je počela razgradnja građanskih obiteljskih odnosa, a
s kojim se tražila individualna sloboda, pokazao se kao kobna pogreška.
Schachtschneider pokazuje da se teško podnose obitelj (privatno) i zakon
(državno). Povezujući princip obitelji je ljubav, države pak zakonodavstvo. Zato
Schachtschneider poziva na to da se u pravu obitelj opet organizira preko soci-
jalnih veza a ne preko pravnih odnosa. Država (čak i ona demokratska!) sa
svojim obiteljskim pravom, protivno načelu supsidijarnosti, razvlastila je obi-
telj i oduzela joj bitan status. Ozakonila je sve obiteljske odnose i tako izolirala
ljude kao subjekte prava. Na taj je način zanemarila najvažniji element podjele
moći a sama se razvila u totalnu državu.
Akteri razaranja braka i obitelji služe se lukavstvima da bi postigli svoj
cilj. Rabe časne pojmove a daju im potpuno novi, suprotni, zavodljivi smisao.
Govore o »ljudskim pravima«, »toleranciji« i o »pravima djeteta« ali u okviru
tih prava žele nametnuti ona prava koja ljudima i djeci nanose štetu. Sacht-
schneider drži da je u obiteljskom pravu »dobro djece« (Kindeswohl) zapravo
»prazan pojam«. On, misli Schachtschneider, ne može dati zadovoljavajući odgo-
vor na pravna pitanja obiteljskoga prava. »Dobro djece« jest doduše lijepa riječ
ali se njome ne dostiže ono što je bitno – dobro obitelji, obitelji kao jedinstva.41
Pod pokrivalom »ljudskih prava« majka i otac gube mogućnost da odgo-
vorno odgajaju svoju djecu. Tome uvelike, uz politiku i državu, pomažu i

40
Usp. Karl Albrecht SCHATSCHNEIDER, Rechtsproblem Familie in Deutschland,
u: Werner LACHMANN (ur.), Familienpolitik, Berlin, 2009., 143–189; Karl Albrecht
SCHATSCHNEIDER, Prinzipien des Rechtsstaates, Berlin, 2006.
41
Usp. Rolf LAMPRECHT, Die Lebenslüge der Juristen. Warum Recht nicht gerecht ist, Stutt-
gart, 2008.
774
Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 3, 759–778

masovni mediji. Iako bi trebali služiti dobru, oni često siju zlo, zbrku i kaos.
Postali su plodno tlo za razvoj loših običaja i nemorala u društvu. Štoviše,
štete harmoniji obiteljskoga života emitiranjem tobožnjih vrednota i antiuzora,
raznih oblika terora, nasilja i pornografije, širenjem moralnoga relativizma,
buđenjem i poticanjem niskih poriva i hvaljenjem poroka.
Dnevne tiskovine su pune tekstova i slika koje potiču destrukciju obitelji
i braka. O filmovima i novim tehnologijama (internetu) da i ne govorimo. Jed-
nostavno, i suvremena znanost i umjetnost često stoje u službi razaranja braka
i obitelji.

3. Unutarnji razarači braka i obitelji

Vanjski i ideološki razarači obitelji su mnogobrojni, financijski jaki i dobro
umreženi. Umrežena je i industrija razaranja obitelji na kojoj se otvaraju radna
mjesta. Primjerice, mnogi danas dobro žive od pornografije. Farmaceutska
industrija ima velike financijske prihode od proizvodnje abortiva i drugih pre-
parata.
Usporedi li se situaciju obitelji s početka industrijske revolucije XIX.
stoljeća s današnjom situacijom, onda se može primijetiti da su se dogodile
temeljne promijene. S početka XIX. stoljeća brak i obitelj su imali karakter
(značaj) zbrinjavajućega zajedništva za bračni par i njihovo potomstvo. Bili su
usmjereni na muža/oca kao glavu kuće koji je donosio važne odluke i snosio je
odgovornost za dobro svih članova kućne zajednice. Obitelj je bila i zdravo sta-
nište za demografsku sigurnost nekoga naroda i države. Puno je toga u životu
bilo jasno strukturirano – od izbora zvanja preko partnera do rada.
Danas se situacije potpunoma promijenila. Promijenio se stil i tempo
života. Uočljive su mnoge varijabilnosti oblika života. Ljudi mijenjaju sve
i brzo. Nešto slobodno nešto i ne. Postali su nervozni i nestalni. Posvuda je
zamjetna sveprisutna fragilnost međuodnosa. I lakše je danas, pa i iz naiv-
nih razloga, zatražiti rastavu nego dati otkaz mobilnom operateru. Najčešći
razlozi za raskid braka ipak su sebičnost, egoizam, emotivna nezrelost, razli-
čite ovisnosti i nasilje svake vrste dok brze promjene uzrokovane općim druš-
tvenim i kulturnim razvojem pogoduju udaljavanju ljudi jednih od drugih.
U sve većem broju obitelji neposredan tjelesni i emocionalni kontakt
zamjenjuju virtualni odnosi, kako između mlađih i starijih članova obitelji
tako i između djece i roditelja. Nema zajedničkoga stola, zajedničkih obroka.
Model obiteljskih odnosa koji prakticira fast food obitelj je život jednoga pored
drugoga, umjesto jednoga s drugim. Osjećaji topline i ljubavi, razumijevanja i
775
 Ivan KOPREK, Razarajući čimbenici braka i obitelji

međusobne podrške marginalizirani su ili se »odgađaju na (ne)određeno vri-

jeme«. Često u ime slobode, zapravo sebičnosti.
Pogrešno razumijevanje vlastite slobode završava u porocima i ovisno-
stima (o alkoholu, opijatima, igrama na sreću itd.)42 – jednostavno bijegom od
odgovornosti. Nepopravljive su štete koje su time uzrokovane.

Zaključak
Brak, jamačno, danas nije dom i luka a obitelj prva stanica zdravoga društva.
Na rasap braka i obitelji ukazuju mnogi. Mnogi u tome i sudjeluju. No, brak i
obitelj predstavljaju conditio humana od pamtivijeka; nešto bez čega čovjek ne
bi preživio. Zapravo i ne može. Organiziraju se i temelje na ljubavi, odgovor-
nosti i respektu (uvažavanju) zajednice: muškarca, žene i njihova potomstva.
Kao takva obitelj jest više negoli samo sentimentalna veza među ljudima, a
brak je više negoli pravno regulirani obostrani odnos s određenim seksualnim
tendencijama.
Brak i obitelj imaju svoje povlašteno mjesto koje im osigurava, kako reče
G. W. F. Hegel, »mjesto čuvanja ćudorednosti«43. Preko njih se stvara humani
potencijal, tj. cjelina životnih i socijalnih kompetencija čovjeka koje prethode
ostalim kompetencijama koje su s jedne strane odgovorne za uspješnost indivi-
dualnoga života a s druge strane za razvoj slobodnoga društva, gospodarstva,
kulture i Crkve. Tu čovjek uči što znači ljubiti i biti ljubljen, što to konkretno
znači biti osoba. Tu je mjesto izgradnje osobe i društva.
Govorili smo o destrukciji. Zdrava ljudska mudrost tvrdi da je lakše
rušiti nego graditi. Tako je silna moć negacije! Lakše je u sebi imati kaos nego
red. Čovjeka je lakše pokvariti nego odgojiti! No, biranjem lakšega a ne težega
život postaje teži od težega. On zapravo nema budućnosti.
Obitelj kao prva stanica društva daje nenadoknadiv obol za dobro druš-
tva i zajednice. Budućnost čovječanstva prolazi kroz nj. Svaka prijetnja tome
jest prijetnja samome društvu. A kao božanska tvorevina, obitelj dolazi iz Bož-
jega promisla, pa nam kao vjernicima valja shvatiti da ona i ne može biti razo-
rena. Jamačno, nikada bez kobnih posljedica.

42
Usp. Slavko SAKOMAN, Obitelj i prevencija ovisnosti, Zagreb, 2002.
43
Georg Wilhelm Friedrich HEGEL, Osnovne crte filozofije prava, Sarajevo, 1989., §§ 158–182.
776
Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 3, 759–778

Summary
DEVASTATING FACTORS OF MARRIAGE AND FAMILY

Ivan KOPREK
Faculty of Philosophy of the Society of Jesus
Croatian Studies – University of Zagreb
Jordanovac 110, p.p. 169, HR – 10 001 Zagreb
ikoprek@ffdi.hr

In the context of time in which we live, human thought and action unfold in multiple
destructive ways. »Destruction« means demolition, disintegration, decomposition,
devastation, waste, decay, extermination and actually death. In various anthropologi-
cal reductionisms, today we depart from the healthy image of the human being. We
are witnessing the destruction of the human being and his environment. We can see
hatred and violence are openly promoted – »the culture of death«.
Postmodernism, as we mark our time, supports the idea of destruction or decon-
struction. Binary opposites are compared by deconstruction and instead of describing
their »rigid categorization«, deconstruction wants to show how such opposites are
actually mixed and how many of them are inseparable. Overlaps which decompose
reality are visible everywhere. The thesis that culture is a socio-historical construction
is almost tacitly accepted. At the same time there is a celebration of diversity. It is said
that the identities are changing, dynamic, fluid and hybrid...
This spiritual situation of our time leads to disintegration of marriage and the
family as the basic cell of society. Today, marriage and the family are in the crossfire
of various dangers. Marriage and family are experiencing a serious crisis and are
subjected to unfair manipulation that aims to diminish their importance and destroy
them. Indeed, many today lead an open war against marriage and the family from their
political, economic and other, in particular, ideological beliefs (Pope Francis speaks of
»ideological colonization«). There are three ideologies that should be especially empha-
sised: communism, feminism and genderism.
Communist ideology is actually a kind of mixture of materialism and evolutio-
nism. It started its destruction of marriage and family through F. Engels’s ideas (»The
Origin of the Family, Private Property and the State«!). By depriving the human
being of his/her spiritual potential, communism found, in excerpts of neo-Marxist
philosophers of »Frankfurt School«, allies in the revolution tyranny of the body, which
ended in unbridled sexual mania in the generation of ‘68. Communism has mixed
with Freudian psychoanalysis and, through Marxist ideology, opened space for new
destruction of marriage and family. First through feminism that is, as a result of the

777
 Ivan KOPREK, Razarajući čimbenici braka i obitelji

Industrial Revolution of the late 19th and early 20th century, begun in the indu-
strialized countries of the West. Namely, the development of machines increasingly
removed the need for human labour and gradually eliminated the advantages that
men had over women. Women have since begun increasingly to involve themselves
in the production process. Women became independent and turned against men... By
de-masculinity of society family has lost its head. Feminism has opened up opportuni-
ties for new breakthroughs. Ideas emerged that identity can be achieved only through
norms imposed by society and culture. Thus in its final form feminism was presented as
an ideology of genderism or »gender theory«. »Gender theory« emerged in the radical
circle of international feminist and LGBT activists and by using language and other
manipulations it almost destroyed the marriage and family in thirty years. Ideological
dismantling of the family with the great support of the media often hides behind the
scenes of beautiful words, such as »human rights«, »interest of children«, »protection
of women«...
With the aforementioned ideological, there are many other internal factors that
destroy marriage and the family, such as: human selfishness, unwillingness and in-
ability to communicate, marital infidelity, various addictions such as alcoholism, gam-
bling...
Keywords: marriage, family, postmodernism, »culture of death«, »ideological colo-
nialism«, feminism, »gender theory«, genderism.

778