Académique Documents
Professionnel Documents
Culture Documents
Po osnovnom tonu i stilu Iskrena pesma je, u skladu sa tradicionalnom klasifikacijom, ljubavna pesma.
Međutim, u tri od devet strofa javljaju se izvesne neravnine koje narušavaju sklad sistema (ili paradigme)
ljubavne pesme i izneveravaju očekivanje. Po tome je ovo jedinstvena ljubavna pesma u našoj poeziji - pesma
o ljubavi, ali i pesma o lažnim uzdisajima i lažima u ljubavi, o sukobu osećanja i razuma, nežnosti i cinizma.
Snažna ljubavna osećanja, razrojavanje misli u lepotama ostvarenog sklada duše i tela, potreba za ćutanjem
i mirom jer bi izgovorena reč narušila bezmernu milinu trenutka. Ova strofa predstavlja zaokruženu
sadržinsku, intonacionu i ritmičku celinu.
Druga, treća i četvrta strofa čine jednu intonacionu celinu širokog zahvata, ubrzanog ritma, ali promenljivog
smisla. I dalje je to ton nežne ljubavne pesme, iskaz snažnog napona čula, izraz duševnog sklada:
... ali se neosetno javljaju nagoveštaji odstupanja od emotivnog sklada ("da sad žile moje", "da zaboravim")
jer lirski subjekt ističe sebe a zapostavlja lirski objekt, predmet ljubavi. Treća strofa je emotivno i sadržinski
neutralna jer ne tvori samostalnu sintaksičku celinu i "visi" između prethodne i naredne strofe. Četvrta strofa
donosi emotivnu, sadržinsku i sistemsku promenu:
Izraz "otužnu pesmu o ljubavi" iskače iz sistema ljubavne pesme, a iskaz "u tom trenutku ne osećam tako"
odstupa od paradigme ljubavnih iskaza.
Peta strofa predstavlja treću samostalnu sadržinsku i intonacionu celinu, ali još više pojačava negativni naboj
tona kazivanja izrazima "bedna ženo" i "reči lažne": to su neuobičajeni izrazi za lirski objekt i za ljubavnu
pesmu - degradiraju i unižavaju predmet pevanja, izvor osećanja, motiv buđenja čula.
Četvrta celina, šesta i sedma strofa, razjašnjava promenu iz prethodne celine, razjašnjava uzrok neprimerenog
stava lirskog subjekta:
Tu je sukob osećanja i razuma: osećanja su navalila kao plima, a on u njoj voli sebe sama. Iz te sebičnosti
provaljuju teške i ružne reči, obezvređivanje objekta ljubavi.
I ovde je suprotstavljenost emocija i razuma: na jednoj strani je zahvalnost za pružene trenutke života i milja
("Nek te srce moje blagosilja"), a na drugoj strani je kategorično odricanje ljubavi (Al' ne volim te, ne volim
te, draga). Reči "ne volim te", dvaput ponovljene, padaju svojom težinom kao malj razbijajući sve iluzije,
rušeći nade i otkrivajući laži i sebičnosti.
Poslednja celina i strofa pesme, posle poentiranja u prethodnoj strofi, deluje smirujuće, kao lažni kraj: ona je
variranje prva dva stiha prve sgrofe (O sklopi usne, ne govori, ćuti / ostavi misli nek se bujno roje - I zato ću
ti uvek reći: ćuti / ostavi dušu nek spokojno sniva) čime se naglašava potreba za ćutanjem / mirom; ona je i
opis prirode (Dok kraj nas lišće na drvetu žuti / I tama pada vrh zaspalih njiva) koji se ne naslanja na prethodnu
sadržinu - otuda se ovakav završetak i naziva lažni kraj.
Ako je Iskrena pesma nesvakidašnja ljubavna pesma po iskazanim mislima i osećanjima, po upotrebljenoj
leksici i cinizmu, ona nije daleko od životne stvarnosti i njenih istina. Ona nije rezultat Rakićeve umetničke
igrarije ili filozofnranja o ljubavi, nego je realna slika o odnosima muškarca i žene, pevanje o lažima i
sebičnostima u ljubavi.
__________________________________
Ima neke tuge u ovoj pesmi, to je "žal za mlados' " na jedan novi način. Da li je sve u moderno doba osuđeno
da traje privremeno, da li je sve prevaziđeno i obezvređeno, pa čak i ljubav prema drugom biću? Težak je
odgovor na ovo pitanje i verovatno će svako odgovoriti drugačije, ali sigurno se svaki odgovor mora smatrati
tačnim. Jer, ko vas može naučiti da stvarno i iskreno volite? I da li to svako ume, može, pa čak i sme? Ma, to
je već neka druga tema. Da vidimo šta nam još pesma nudi. Što se tiče tehničkih odlika, pesma ima devet
strofa, od kojih su sve katreni. Rima je ukrštena u svim strofama. Celu pesmu prati jedan ciničan ton, jer se
ismevaju osećanja i patetični izlivi ljubavi:
Možemo reći da pesma ima prstenastu strukturu jer se smisaono ponavljaju prva i poslednja strofa. One nisu
od reči do reči iste, ali pesnik nas vraća na početnu sliku jer je to opet onaj imperativ: "Ćuti" i simboli lišća
koje žuti i tame koja se polako spušta.
Vratili smo se na početak, na ono što je već rečeno, međutim, da li je sve baš ostalo nepromenjeno u saznaju
lirskog subjekta, ali i u našem doživljaju?
U početnoj strofi to je jedan lep večernji pejzaž u ranu jesen. Možemo da zamislimo taj prizor: dvoje ljudi
podelilo je neke lepe trenutke i sada sede i ona bi želela da govori i da čuje od njega izlive osećanja i nežnosti,
ali on nema šta da joj kaže.
U poslednjoj strofi ta dva stiha koja se ponavljaju imaju jedno drugačije značenje koje smo otkrili tek posle
čitanja svih prethodnih strofa. Ovo je sada ne prostorni, nego vremenski pejzaž. Lirski subjekat sada govori o
proticanju vremena koje je neumitno. Lišće već žuti, a bilo je do skora zeleno, veče već pada, a do malopre je
bio dan, mladost prolazi, a čovek toga nije svestan. Zato on nju moli da ćuti i ne kvari lepotu trenutka, jer
ništa u životu se ne može zadržati ni zaustaviti.